Zdravko Mršić – Konsenzus

U većini suvremenih država uspostavljen je višestranački parlamentarni sustav. Taj sustav je 1990. godine bio novinom u Hrvatskoj, a godinu-dvije kasnije i u ostalim zemljama Istočnog bloka. Danas se višestranačje smatra jedinim načinom uređenja političkih odnosa i jedinim sredstvom demokracije. Riječ je zapravo o dvostranačju, jer u svakoj državi kakvu-takvu političku vrijednost imaju samo dvije najveće stranke. Kapitalu koji vlada svijetom dosta je da postoje dvije podatne stranke: „vladajuća“ stranka i „zamjenska“ stranka: Djelovanje stranaka nije određeno svrhama ili misijama koje one nastoje ispuniti, nego posebnim ideološkim zasadama, koje su izgubile svaku prispodobu sa stvarnim narodnim životom. Stranke su zapravo razlučujući simboli, koji omogućuju izborno okupljanje i svrstavanje glasača jednom u četiri godine.

Poprišta sučeljavanja stranaka su prošlost, u kojoj se ratuje optužbama i budućnost, u kojoj se ratuje obećanjima. Sadašnjost se izbjegava, jer stranke ne žele pred narod iznijeti njegovo pravo stanje, što bi obje stranke obvezivalo na određeno postupanje. Stranke se ne ravnaju po potrebama naroda, nego po željama svjetskog kapitala. Stoga, stranke u izbornim kampanjama rabe profesionalne kuće za „odnose s javnošću“, kako bi one u ime stranaka ugađale ukusu i priželjkivanjima glasača na pomno odabranim pitanjima. Ni oporba ne želi pretresati sadašnjost.

Ako se stanje spominje, govori se o općim „makroekonomskim“ ili velegospodarskim pokazateljima, koji ne pokazuju ukupno stanje naroda i države te položaj ljudi i obitelji. O uzrocima stanja se ne raspravlja, a i obećanja moguće buduće vlasti su sročena u „makroekonomske“ pokazatelje, za poboljšanje kojih se ne navode sredstva i načini. Stranke su nemoćne pa vlasti ne mogu ništa poduzeti, kako bi se stanje naroda popravilo. Nebrojene moguće mjere, kojima bi se moglo znatno poboljšavati stanje naroda i popravljati položaj države su izvan dosega vlasti zbog njihova liberalizma i zbog zloćudnog utjecaja posebnih interesa. Političke stranke de facto nisu u politici, nego u službi vjeri liberalizma i kapitalu. One su izdale svoj narode i iznevjerile svoje ljude. To nije hrvatska posebnost, nego svjetska značajka.

Dvostranački parlamentarni sustav puko je smjenjivanje nositelja vlasti, koje de facto jamči, kako to izgleda narodu, trajnu samovolju vlasti, iza koje stoji trajna volja slobodnog svjetskog kapitala i djelatni posebni interesi. O izborima kapital uvijek dobiva, narod uvijek gubi, a političke stranke se samo smjenjuju na poslu odvlačenja pozornosti naroda od njegova sve težeg stanja. Koja je od hrvatskih stranaka dok su bile na vlasti ili u oporbi postavila u svoj program ili plan i u nacionalnu strategiju jedno od slijedećih pitanja: (1) promjenu nacionalne monetarne politike, (2) preuređenje ubojstvenog političkog sustava, (3) preuređenje štetnoga razmjernog izbornog sustava, ili (4) uvođenje plebiscita ili referenduma za rješavanje strategijskih nacionalnih pitanja? Postavljanje i rješavanje tih pitanja ne dopušta svjetska vlast, koja se nadvila nad Hrvatsku i nad druge zemlje te kojoj ni mrvu nije stalo do ljudi i naroda.

U prilikama i okolnostima, koje globalnost i svjetsko slobodno tržište neprestance mijenjaju postavlja se pitanje, koliko vrijede programi, planovi i obećanja dani na četiri godine. Cio svijet je izložen iznenađenjima i nepredvidljivom razvitku stanja, koje stranke ne žele ni na čas odrediti. Narod ne može čekati četiri godine, kako bi donio novu ispraznu odluku i vidio kakva ga je sudbina zadesila. Narod ne zanima prvobitno što će se postići za mandata jedne vlasti, nego kako će vlasti postupati prema narodu i kako one narod oslobađaju nevolja. Svaki izbori bi trebali donijeti i ugađanje političkog sustava promjenljivim prilikama i okolnostima.

Umjesto da stranke koje su izabrane da vladaju trajno donose odluke za narod, narod će biti prisiljen strategijske odluke donositi sam kad za njih nastane potreba. Ljudi lagano prepoznaju prava rješenja, ako im stranke svojom ideologijom ne zamagljuju stanje i ne nude izmišljene i jalove inačice, koje nisu niknule u životu naroda.

Narod mora prisiliti nositelje vlasti da ne vladaju „u paketu“ po unaprijed određenom i redovito zastarjelom programu, nego da se slobodno i skupno odlučuje o važnim pojedinačnim pitanjima narodnog života. Stranke često ad hoc u ime naroda donose ili „krijumčare“ odluke, kojima se bez pristanka naroda de facto mijenja i politički sustav.

Pristajanje stranaka da slijede tekuće naputke nositelja kapitala, koji su usredotočeni na kratkoročne svrhe i na trenutačnu zaradu, dovelo je do potpunog zanemarenja ili čak nijekanja prošlosti i povijesti naroda, ali i do izbjegavanja donošenja strategijskih odluka za budućnost.

Sadašnje stanje mnogih naroda svijeta i među njima hrvatskoga je uzbunjujuće. Nastalo je „hitno stanje“, koje traži izravno djelovanje naroda. Smjenjivanje vladajuće stranke „zamjenskom“, koja će – što je već očito – od vladajuće postati zamjenskom nakon samo jednog četverogodišnjeg vladanja, ne vodi poboljšanju stanja, nego daljnjem propadanju naroda. Koliko god je potrebno da narod povremeno – kad mu dozlogrdi i njegovo vlastito stanje i poigravanje stranaka njegovom budućnošću i čašću – stupi u izravnu akciju, narod ne može stalno biti u političkom pokretu, koji remeti njegov život i rad.

Za Hrvatsku, ali i za sve zemlje svijeta bitno je to, da se uvede sustavno i trajno savjetovanje izabranih vlasti s narodom putem plebiscita ili referenduma. Referendumom se konsenzus koji postoji u puku pretvara u politički konsenzus u vlasti. Plebiscitom se „opučuje“ odlučivanje o nacionalnim pitanjima. Umjesto da slijedi volju svjetskih vladara, vlasti bi slijedile volju naroda, koji će sam snositi posljedice za svoje pogrešne odluke i sam kupiti dobrobiti svojih dobrih odluka. Umjesto da bude trajno u pokretu i da donosi odluke „izravnom akcijom“, narod se za postizanje svojih svrha može služiti primjerenim političkim sustavom, koji će imati plebiscit ili referendum kao bitan način donošenja nacionalnih strategijskih, presudnih i životnih odluka. Plebiscitarno odlučivanje je utjelovljenje i iskaz narodnog pokreta.

Redovita uporaba referenduma prisilila bi dvije preživjele političke stranke da se međusobno manje politički sukobljavanju i diferenciraju te da nastoje približiti svoja stajališta, vodeći račun o volji naroda i znajući volju naroda. Narodu nije potrebna podjela na političke stranke, jer on ni u jednom času nema više putova u budućnost, nego samo jedan, a i taj je put svakom narodu, ako se lakomisleno ne oda imperijalizmu, uzak i strm, kako je govorio Isus.

Mogućnosti uspostave dobrog političkog sustava su vrlo skučene. Redovita uporaba referenduma predstavlja i u dvostranačju i u jednostranačju najpouzdaniji način stvaranja budućnosti naroda i najbolji mogući način uspostave i održavanja neposredne ili izravne demokracije. Izravna demokracija ostavlja uporabu izravne akcije naroda za slučaj krajnje nužde.