Zdravko Mršić – Konsenzus

Sredinom rujna ove godine dva su se čovjeka potukla u gostionici u Rusiji oko ideja Immanuela Kanta. Jedan od njih je potegnuo revolver, a drugi je smješten u bolnicu teško ranjen. Kantova predodžba o čovjeku čini se važnom i u današnjem svijetu. Po Kantu je pravi čovjek slobodan, neovisan, osamljen, snažan, uman, odgovoran i hrabar. Pravi junak!

Kantova racionalistička predodžba o čovjeku još se preslikava u europske umove. Kant je ostavio odredbu čovjeka, koji se oslobodio pripadnosti i privrženosti te ograničenja mjesnoga i posebnoga. Čovjek je slobodan i univerzalan. Racionalizam je ostavio baštinu propinjanja čovjeka do osobne slobode i snage, iako životna zbilja pokazuje da je čovjek najnevoljniji plod evolucije života, za koju Kant, doduše, nije znao. To ispričava Kanta, ali ne i njegove današnje privrženike, koji smatraju, da se čovjek može odmetnuti od svoje vrste.

Vrsta homo sapiens iznevjerila je jedinačne ljude kao nositelje života u vrsti. Vrsta ne živi, ona traje. U svim živim vrstama postoji puna, iako nesimetrična uzajamnost jedinki i vrste. Jedinke su nositeljice života. One ne nastaju, nego se rađaju u vrsti, a vrste su zajednice jedinki, u kojima se na poseban način održavaju ustaljeni odnosi. Vrsta omogućuje množenje, hranidbu i zaštitu jedinki. Jedinke su prostorno ograničeni organizmi, kojima je najdulji vijek trajanja određen rodnom tvari koja pripada vrsti života. Jedinki nema bez vrste, a vrsta se sastoji od jedinki. Uzajamnost jedinki i vrste je temeljna značajka života, kakav je donijela evolucija.

Iako vrste u pravilu štite jedinke, vrsta homo sapiens više ne štiti ljude. U civilizaciji koja je umetnuta u vrstu već je u pitanju množidba, a životu se pripuštaju neotporne osobe. Rješenje nastalog stanja u vrsti nije u odabiru unutar vrste. Sad se odabir obavlja bijegom „uspjelih“ ljudi iz zajednica u kojima su rođeni u novu. Uspjeli ljudi siromaše svoje izvorne životne zajednice i drugdje stvaraju novo, neživotno zajedništvo. Hranidba jedinačnih ljudi obavlja se u gloženju unutar vrste, iako ostale vrste za zadovoljenje životnih potreba rabe samo izvore izvan vrste. Zaštita u vrsti ne postoji za ljude, ali postoji za kapital i za slobodu tržišnog gloženja.[1]

To je stanje vrste, a i sami znate kakvo je stanje u ljudima diljem svijeta. Bez množidbe, hranidbe i obrambe vrsta homo sapiens ne može računati na dug vijek. To sam rekao s optimizmom, jer u rodu homo postoji dobra evolucijska praksa, da jednu vrstu nadomjesti druga, otpornija i prilagodljivija. Homo erectus nadomjestio je homo habilisa, a njega je zamijenio homo sapiens. Prednost je bila u obujmu i složenosti mozga. U rodu homo postoji nešto bolje od razmetnog uma utemeljenog na mozgu velika obujma, čime bi se obavilo premještanje ljudi u novu, pitomiju vrstu.

Kakva je vrsta homo sapiens? Čovjek je vrsta koja smišlja, radi, stvara, proizvodi i koja, za razliku od drugih životinja, sve manje rabi svoje tijelo, a minulih desetljeća digitalizacije i svoj um kao sredstvo zadovoljenja životnih potreba.

U vrsti homo sapiens s vremenom se pojavio govor kao sredstvo komunikacije. Govor je donio mogućnost bržeg učenja i daljnji razvitak uma, što je dovelo do dodatnog razvitka mozga, ali i do drugih tjelesnih poboljšanja koja su nosila lakšu hranidbu i spretniju prilagodbu okolišu. S vremenom je čovjek prestao biti prvobitno lovcem i skupljačem plodova, jer je počeo udomaćivati bilje i životinje. Uporaba vatre, pravljenje odjeće, gradnja nastambi te uzgoj bilja i životinja tražili su od čovjeka da planira svoje djelovanje, da određuje nakane i da postavlja svrhe.

Poslije je govoru dodano pismo kao sredstvo pohrane znanja izvan čovjekova uma, ali i izvrsno sredstvo komunikacije i uspostave sustava vlasti. Pismo je prvo bilo slikovno pa slogovno, a na kraju je postalo glasovnim. Taj je razvitak čovjeku omogućio učenje, razmišljanje i komunikaciju ne samo putem slika, kao u drugih životinja, nego prvobitno putem simbola. Stjecanje i uređenje znanja i razumijevanja prepušteni su znanosti, a obrazovanje i stjecanje uporabljivog znanja posebnom školskom sustavu. Znanje i znanost omogućili su vrsti ne samo preradbu i uporabu gradiva nađenog u prirodi, nego i stvaranje novog gradiva te dobivanje energije iz mrtve tvari, a ne više samo iz ljudskih i životinjskih tijela ili iz vjetra i tekuće vode.

Čovjek je umom i radom s vremenom izgradio složenu fizičku infrastrukturu i društvene ustanove, a u novije vrijeme stvorena je potpuna svjetska prometna i komunikacijska infrastruktura, izgrađeno svjetsko slobodno tržište te utemeljen skup svjetskih ustanova. Vrsta je između sebe i prirode umetnula društveni okoliš, koji sapinje cijelu vrstu, okupljenu u zatvoren i konačan globalni svijet. Vrsta koja je postala neizmjerno bogatom,[2] našla se u krletki, u koju je strpao ljudski um.

Usprkos stečenog bogatstva i uživanja obilja vrsta i nadalje svu svoju brigu posvećuje stvaranju i gomilanju sredstava za zadovoljenje životnih potreba, kao da joj najvažnija stvar sad nije ukupna prilagodba umjetnom okolišu koji je sama stvorila. U takvim novim okolnostima postavljaju se vrlo tegobni zahtjevi odgoju i obrazovanju čovjeka, koji uči i razmišlja pretežito putem simbola.

Međutim, čovjeku se dogodila najgore, što se može dogoditi životinjskoj vrsti. U sadašnjim složenim i tegobnim društvenim okolnostima vrsta je ostala bez primjerenog odgoja mladunčadi simboličkim sredstvima, a učenje putem slika čovjeka ne osposobljuje za život. Vrsta homo sapiens za svoj opstanak treba vrstan odgoj govorom i pismom, a ne samo primjerima za oponašanje ili uvježbavanjem. Vrsta bez odgoja mladunčadi ugrožava samu sebe. Ona je postala nametnicom na samoj sebi. U pitanju su opstanak, prilagodba i evolucija cijele vrste, a ne trajanje koje posebne narodne zajednice.

Kako se čovjek snalazi u novom, neposrednom, umjetnom okolišu ili u napravljenoj društvenoj infrastrukturi? Riječ je o „aktivnom“ okolišu, u kojemu su promjene neprekidne, a često su manje predvidljive od nekih prirodnih elementarnih nepogoda. Vrsta je izložena i društvenim potresima, kao što su ratovi, revolucije ili gospodarske depresije i financijske krize. Visok stupanj proizvoljnosti u neposrednom društvenom okolišu vrste stvara društvene „elementarne“ nepogode. Vrsta takve nepogode samo trpi, ali ih ne nastoji ukloniti ili ublažiti. Društvena infrastruktura se pokazala sijelom više sile u odnosu na vrstu. Vrsta se ne pokušava ni prilagoditi okolnostima života, a kamoli da nastoji mijenjati okoliš, koji sama stvara. Vrsta  bi svoj novi, neposredan okolišu mogla mijenjati, razgrađivati, pregrađivati i smišljeno ugađati sebi umjesto da ga samo nepromišljeno dograđuje. Čovjek bi morao preobraziti sebe, svoj društveni okoliš ili oboje.

Vrstaje neumorno stupala putem kulturne evolucije, ali se „u hodu“ nije uspijevala kulturno prilagođivati okolnostima. Usto, posadu izgrađene društvene infrastrukture sastavljaju probrani pripadnici iste vrste, koje se može smatrati izrođenima, s obzirom na njihov način upravljanja društvom, koji je pogibeljan za vrstu. Oni upravljaju našom vrstom kao pripadnici tuđe vrste, kao tuđinci. Upravljači društvene infrastrukture gledaju na vrstu kao na sedam milijarda „odvojenih pripravnih, neovisnih, osamljenih, snažnih, umnih, odgovornih i hrabrih“ kantovskih gladijatora.

Temeljni problem vrste je to, što se ona „kulturno ne prilagođuje“ odnosno ne prilagođuje se uporabom znanja, jer u vrsti nema zajedničkog ili općeg uma pa ne može biti ni izvornog zajedničkog znanja, koje bi omogućilo tu prilagodbu. U vrsti su zakržljali instinkti, a u njoj više nema načina uspostave skupnog znanja, kakvo su prije proizvodile izvorne čovjekove zajednice. Umjesto da u jedinačnim umovima bude skupna dogovorena istina, u umove ljudi cijepi se domišljena istina ili ideologija gospodara društvene infrastrukture odnosno gospodara vrste. Stoga među ljudima treba obnoviti zajedništvo, kako bi čovjek mogao dogovarati istinu i kako bi se uporabom skupnog znanja vratio vrsti i vodio prilagodbu okolišu. Vrsta gospodariti svojom kućom! Gospodarenje vlastitom kućom u politici se naziva demokracijom. Demokracija je zalog slobode vrste, koja je vrsti potrebna za prilagodbu okolnostima. Vrsti treba sloboda, a ljudima zajedništvo.

Razmetnost čovjekova uma pokazala se u vrsti homo sapiens već u prvim složenim zajednicama, sastavljenih od obitelji koje su imale isti govor i zajedničke pretke. Um prirodno stvara razdor u zajednici, jer se javlja samo u jedinačnim ljudima. Zajednice su branile zajedništvo, jer im je ono omogućivalo da se bolje „množe, hrane i brane“. Zajednice su se zajedništvom borile za opstanak. One su se kao zajednice prilagođivale prirodnom okolišu. Skupna, dogovorena istina bila je podloga ili „direktiva“ za skupno djelovanje. U tomu je sav smisao istine. Čovjek je uvijek radio. Um svojom jedinačnošću stvara razmirice i prijepore, koje su dok je vlast bila u zajednici razrješavali predvodnici zajednica, koji su bili birani prvobitno po sposobnosti mirenja ljudi unutar zajednica.

Čovjek je u jednom razdoblju kulturne evolucije postao svjestan ne samo sebe, nego u stanja u kojemu se zatekao. Nastanak čovjekove svijesti o njemu samome, njegovu položaju u prirodi, stanju u zajednici i stanju u samom čovjeku kao jedinačnom životu nazivam pojavom duha u čovjeku. Duh se nasumce počeo javljati u pojedinim ljudima, a ne u cijelom življu zajednice. Pojava duha u jedinačnom čovjeku, omogućivala mu je da ima ocjenu stanja vlastitog života, ali i ocjenu stanja i položaja cijele zajednice. Pojava duha u živom svijetu donijela je veliku promjenu.

Ljudski duh jamačno nastao kao plod ljudskog umovanja i brige za stanje života u čovjeku i za stanje u zajednicama. Duh je pojava, postupak, funkcija i posao. On je jednak u svakom čovjeku, u kojemu se javi, a ne različit kakav je um. Duh se u čovjeku pojavio iz nužde, na isti način kako su se u čovjeku iz nužde počeli razvijati um i mozak. Po svojoj zadaći, funkciji ili poslu ljudski duh je manje sličan ljudskom umu, nego instinktima, koji su jednako ucijepljeni u životinjske jedinke. Duh je jednak u svakom čovjeku.

Izvorne ljudske zajednice pojavu duha u ljudima pripisivale su božanskom svijetu, ali su upravo time duh iskoristile za jačanje društvene kohezije te za slaganje skupne istine ili sustava uvjerenja. Duh se u čovjeku sprva javljao vrlo rijetko pa ga nije bilo teško pripisati nevidljivom svijetu. Tako je došlo do uspostave religije kao sredstva obrane zajedništva i stvaranja skupne istine ili sustava uvjerenja.

Religija je uvijek imala šest vidika: iskustvo utemeljitelja, etiku, mit kao sredstvo preslikavanja iskustva utemeljitelja na puk, obrede, ustanovu i spoznajni vidik, jer se mit trebao poduprijeti slikom ili znanjem o svijetu. Ponašanje ljudi ili skupna etika izvirali su iz potreba zajednice i njezine borbe za život. Očekivano postupanje ljudi određivala je zajednica, iako se u tome oslanjala na religiju. Religija je sprva i dugo uređivala odnos zajednice prema božanstvu ili božanstvima, pri čemu je postojala „kolektivna odgovornost“ ljudi prema bogovima, koje je trebalo častiti i kojima je valjalo skupno ugađati, nekad stvarnim ili simboličkim žrtvovanjem, a nekad skupnim svečanostima. Skupna odgovornost čovjeka jamačno je bila sračunata na jačanje zajedništva.

Izvorne ljudske zajednice mudro su i koristoljubivo prenijele ljudski duh u predjele nevidljivoga. Tako je ostalo do naših dana, ako se izuzmu snažni izljevi ljudskog duha iz ljudi, koji su smatrali da je pojava duha u njima ljudska, a ne nebeska stvarnost. Takav jedan čovjek bio je Isus iz Nazareta. Nasuprot takvim iznimkama, ideologije, ustanove i filozofske škole smatrale su ili da duha nema i da se ne pojavljuje u ljudima ili da je duh koji se javlja u ljudima Božji duh. Zbog jadnog stanja u ljudima duh će se u vrsti naširoko javljati, jer se ljudi pitaju što se događa s njima, sa svijetom i sa životom. Zbog popuštanja vjerske stege oko njih, ljudi lakše prepoznaju i prihvaćaju ljudski duh u sebi. Međutim, mnogi takvi ljudi smatraju – djelomice i pod utjecajem azijskih duhovnih učenja – da je pojava duha u njima rezultata djelovanja određenih svemirskih sila ili polja.

Pojava civilizacije donijela je novo premještanje i instrumentalizaciju duha. Civilizaciju određuju podjela rada i podjela ljudi; izdvajanje vlasti iz zajednice i stavljanje vlasti nad društvo; uporaba pisma i uspostava pismoznanskog staleža; vezanje vlasti uz imovinu te u pojava unutarnjeg i vanjskog militarizma. Vlast je u civilizaciji prvo pripadala nevidljivim božanstvima, koja su prebivala u hramovima-žitnicama, a poslije je bila u dvoru, u kojemu je stolovao vidljiv kralj ili faraon, koji je bio bog, božanstvo ili u najmanju ruku veliki svećenik, gospodar duha. Duh je u civilizaciji bio preselio u vlast i bio pod nadzorom pismoznanskog sloja.

Bit civilizacije je u podjeli ljudi pa religija nije mogla služiti jačanju životnog zajedništva. Služila je stvaranju privida zajedništva. Mogućnosti duha bile su odricane puku,[3] a božanski duh lebdio je nad vlašću i vladarima. Civilizacija je donijela i pojavu objave ili izravnog božjeg priopćenja ljudima obvezujuće istine i obvezujućih pravila ponašanja.

Objave su donijeli rečeni Abraham i Mojsije te stvarni prorok Muhamed (570.-632.) i Joseph Smith (1805.-1844.), utemeljitelj mormona. Naprotiv njima, Isus je do svojeg pristupa došao promatranjem prirode i društva, stanja naroda i sudbina ljudi. Objava je uvijek bila u službi vlasti, a njezin sadržaj bio je domišljan, kako bi mogao biti temelj obvezujućeg sustava uvjerenja. Objavitelj je predstavljan kao sijelo božjeg duha, a narodu je ostajalo slijepo prihvaćanje podvaljene istine i posluh. U civilizaciji je vrsta trajno bila bez dogovorne istine.

U zrelim civilizacijama prirodno su se pojavile religije spasenja – zoroastrijanstvo, judaizam, kršćanstvo, islam – koje su naučavale da svaki čovjek ima slobodnu volju pa da je on sam odgovoran za svoju sudbinu u vječnosti. Zajednica ili vrsta ne nosi odgovornost za sudbinu jedinačnih ljudi u vječnosti, a kako bi mogla snositi krivnju u „sitnim“ pitanjima kao što su množenje, hranidba ili zaštita kratkotrajnog života. Vlasti su odbijale odgovornosti za jedinačnog čovjeka. Religija je doista postala samo istančanim i tananim sredstvom vladanja. Religije spasenja raspršile su ljude i potpuno zatrle ljudsko životno zajedništvo. Ljude su organizirale vlast i religija, kao što danas cijelu vrstu povezuje tržište. U civilizacijskom načinu uređenja društava nema mjesta ljudskom duhu. Njega se sustavno kroti ili niječe. Duh se ne može krotiti umom, jer je duh nad umom i jer duh ocjenjuje umovanje. Duh se kroti vlašću i mitom. Ljudski duh je neprijatelj civilizacije broj jedan. Stoga su odvojene civilizacije nastojale ljudski duh čvrsto držati u okovima religije.

Rimska globalizacija Sredozemlja dovela je do suočenja triju snažnih civilizacija, koje su dotad odvojeno njegovale svoje sustave uvjerenja. Suočenje civilizacija donijelo je i suočenje sustava uvjerenja, a s njim i uniženje vjerodostojnosti svih triju religija.

Rimska je globalizacija time otvorila put oslobođenja ljudskog duha od religija. Pojavila se prigoda za odbožanstvenjenje i počovječenje duha. U takvom tkanju događaja i postupaka valja vidjeti pojavu Isusa iz Nazareta. Isus je nedvojbeno tragao za duhom u sebi. On je hvalio ljude, koji su „gladni duha“. Kroničari Isusove pojave naglašavali su, da je „duh poveo Isusa u pustinju“, u kojoj je on napravio pretres svojeg životnog tijeka – „due dilligence“. (Ocjena tijeka jedinačnog života je prava zadaća i posao duha.)[4] Kroničari su naglašavali da se „Isus vratio u svoju zajednicu pun Božjeg duha“. U globaliziranom Sredozemlju bilo je došlo vrijeme da se govori o duhu.

Kroničari kažu, da su se Isusovi učenici neposredno poslije Isusova smaknuća bili posakrivali od svoje zajednice, ali da su naknadno skupno doživjeli preporod i ohrabrenje za nastavak obavljanja Isusova posla. Na okupljene prestravljene Isusove učenike kao zajednicu „izlio se Božji duh“. Time je duh bio kolektiviziran i demokratiziran, kao što i treba biti, jer ljudski duh povezuje ljude, a ne razdvaja ih kao um. Ubogi Isusovi učenici, kojima je u svojem opticaju među ljudima Isus obilno pokazivao bogatstvo svojeg ljudskog duha, svoje su naknadno nedvojbeno nadahnuće pripisali „silasku Božjeg duha“ na sebe.

Isus je smatrao da je duh redovito na raspolaganju svakom čovjeku. „Neka su sretni ljudi, koji su gladni duha.“ Isus je u razgovoru s učenim i bogatim članom židovskog Velikog vijeća, ustrajavao na tome, da se svaki čovjek mora „ponovo roditi po duhu“. Zagovaranje preporoda po duhu pripadnika vrste homo sapiens bit je Isusove pojave. Da je Isus krepko nastojao osloboditi ljudski duh iz krletke političkog sustava, koji ima svoj sustav uvjerenja ili religiju, zaključuje se po Isusovoj izreci, kakvu povijest misli nije zabilježila: „Bogu Božje, carevo caru!“ Do Isusa se smatralo: „Huius regio, eius religio!“ Ljudskost mora biti izvan dosega sustava vlasti. Društveni sustav ne smije biti nametnik na ljudskoj vrsti. Bog je za Isusa bio samo „otac svih ljudi“ ili zaštitnik vrste homo sapiens. Isus nije razmišljao u religijskim kategorijama ili vidicima, koji su prije navedeni.

Raskorak Isusova pogleda na duh i pogleda na duh Isusovih sljedbenika otvorio je u kršćanstvu trajan dijalektički prijepor. Povijest kršćanstva kao vjere je trajna borba za određivanje naravi duha, po nadahnuću kojega su u Crkvi pravljene obnove, koje su spašavale i Crkvu i europske kršćanske narode. Život Franje iz Assisija bio je putujući izlog samo ljudskoga duha. Družba Isusova kao pokret u Crkvi snažno je zagovarala raspoložljivost duha u životu svakog čovjeka. Buđenjem duha svaki čovjek može svoje djelovanje upraviti na dobro ljudi i okaniti se svoje privrženosti društvenom sustavu, koji upropašćuje ljude kao ljude.

Ipak, u jeku uspjelog dvostoljetnog pohoda šačice ljudi[5] nadahnutih pravim ljudskim duhom, u Europi je kao reakcija na afirmacija ljudskog duha buknuo racionalizam, koji je pobožanstvenio razmetan ljudski um. Po racionalizmu čovjek treba imati punu društvenu slobodu samo zato što je razuman. Čovjeka se ne smije sputavati nikakvim objavljenim zapovijedima. Racionalisti su našli isprazno i škodljivo rješenje za usklađenje postupanja ljudi u vrsti ili u njezinim zajednicama. Čak su smatrali da postoji univerzalan um. Racionalisti su se šutke oslanjali na božansko. Um je uziman za božanstvo. Univerzalnog uma nema, a jedinačni umovi su poročni i podložni utjecaju vlasti i bogatstva, koji nisu opće značajke vrste, nego značajke društvenog sustava.

Nasreću, racionalizam je izgubio uporište u filozofiji, znanosti i životu vrste otkrićem evolucije života kao postupka nastanka vrsta pa i čovjeka kao vrste homo sapiens. Usto, molekularna biologija potpuno je objasnila mehanizam nastanka vrsta i potpuno unizila vjerodostojnost „socijalnog darvinizma“, kojemu se Charles Darwin protivio.

U naše vrijeme val globalizacije prešao je preko vrste homo sapiens i globalizirao je kao vrstu. Na vrstu je nametnuta vladavina kapitala putem slobodnog svjetskog tržišta, koje kao svoj sustav uvjerenja ima liberalizam. U sadašnjem globalnom sustavu ne pokušava se uskladiti ponašanje ljudi ni putem dobre uporabe uma ni poštivanjem vjerskih pravila ponašanja ni pridržavanjem pozitivnih zakona i propisa. Kapital, tržište i liberalizam od jedinačnih ljudi očekuju gloženje unutar tržišta kao društvene krletke.

Stanje čovjeka kakvo je sad neodržljivo je. Društvena struktura opterećuje čovjeka i prijeti prestankom vrste, koja bi mogla biti zamijenjena novom. U vrsti se u novim okolnostima mora promijeniti stav i postupanje ljudi, ako oni žele da se štite jedinačni životi bez kojih vrste nema.

Vladavina kapitala, tržišta i liberalizma bit će zbačena s vrste, jer je kapital premašio granice ljudskosti, unutar kojih se vrsta brani strpljenjem i trpljenjem, kad se već ne može braniti bijegom. „Strpljen, spašen!“ Kapital je već toliko premašio granice snošljivosti vrste, da se uskoro može očekivati napad vrste na nositelje prijetnji vrsti.

Globalizacija svijeta i liberalizam idu na ruku pojavi i potvrdi ljudskog duha. Globalizacija konačno izvrgava uvidu utemeljenost religija na mitu, koji više nije prihvatljiv vrsti, koja ima prezreo um. Liberalizam je svjetovna religija, koju se ne može potući pozivanjem na sakralno, u okolnostima u kojima je opstanak vrste ugrožen. Liberalizam se može potući pozivanjem na dobro, a to je već područje ljudskog duha.

Poslije Isusova nastojanja, da potvrdi snagu ljudskog duha religija je doživjela novi uspon, iako je obnova religije dijelom počivala na posebnom tumačenju Isusove pojave. Prvo je tri stoljeća poslije smaknuća Isusa umiruće Rimsko carstvo proglasilo kršćanstvo carskom vjerom. Crkva je poslije sloma Carstva preuzela brigu za politiku i sustav uvjerenja u bijednoj i mračnoj Zapadnoj Europi. Tri stoljeća poslije Milanskog edikta pojavio se islam, koji je arapsko društvo uzeo kao zajednicu vjernih. To je u Europi ojačalo kršćanstvo kao religiju, jer je imperijalistički Arapski kalifat, koji je bio utemeljen na vjeri, žestoko ugrožavao „kršćansku“ Europu.

Tijekom stoljeća kršćanstvo, kao religija koja je bila utemeljena na objavi, postupno je kopnjelo, ali je bilo obnavljano ljudskim duhom, koji su u kršćanstvo povremeno, ali snažno unosili veliki reformatori, koji su se svi odreda nadahnjivali životom Isusa, koji je bio pun ljudskog duha i koji je pružao dobro ljudima. U devetnaestom stoljeću znanost i industrijski napredak počeli su kršćanstvu kao doktrini oduzimati racionalnost, a kao sustavu vrijednosti uporabljivost. Svjetski ratovi su u stanovitom stupnju pomogli očuvanje vjere u puku. Usto, poslije Drugoga svjetskog rata, Holokausta i Drugoga vatikanskog općeg crkvenog sabora pojavio se judaizam kao svjetska religija, iako je on religija samo jednog naroda, koji u vrsti od sedam milijarda jedinačnih ljudi ima zanemarljiv broj pripadnika.

Međutim, međusobno suočenje religija u globalnom svijetu i uz liberalizam kao sekularni sustav uvjerenja svim će religijama oduzeti vjerodostojnost i sposobnost da vrsti pružaju dobro. Takozvani ekumenizam je postupak, kojim religije same priznaju svoju nemoć. Koliko god se dugo religije budu potezale vrstom, one više ne će biti u stanju zauzdavati ljudski duh. Sve religije odreda mogu naći spas u poticanju svojih ljudi da u sebi tragaju za ljudskim duhom, koji je jednak u svakom čovjeku. Oslabljene religije ne će moći i nadalje zauzdavati ljudski duh, a prezreli ljudski um ionako religijama radi o glavi.

Način na koji su ljudi prisiljeni zadovoljavati životne potrebe i ispunjati ljudske svrhe razara organizme i slabi vrstu. Zbrka i stiska u iskustvenom prostoru čovjeka slabe i jedinačne organizme i rodnost čovjeka kao vrste. Čovjeku je potrebno ozdravljenje, a vrsti oporavak. Jedini put za to je oslobođenje, počovječenje i potvrda duha kao sredstva ocjene stanja čovjeka i stanja vrste te izvora dobra kao sredstva za oporavak vrste.

Politički rečeno, vrsti su za oporavak potrebni (1) demokracija, (2) mir i (3) jamčenje posla za sve ljude. Tako je zato (1) što se vrsta mora skupno i svjesno prilagođivati društvenim okolnostima koje stvara i prirodnim okolnostima koje remeti; (2) što je stanje rata ubitačno za svaku vrstu, jer vrste počivaju na zajedništvu unutar vrste; te (3) što je čovjek vrsta koja je stvorena radom, što ljudi bez posla nisu pravi ljudi i što postaju opasni za vrstu.

Demokracije nema bez životnog zajedništva na životnom prostoru i u cijeloj globalnoj vrsti. Jagma za vlašću i bogatstvom, na kojoj počiva tržišni sustav kapitala i koja potiče prohtjeve ljudi, vodi u stanje rata pa ljudska skromnost postaje jedinim jamstvom mira u narodima i među narodima. Posao i rad jamče ljudima zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha.

Smisao zajedništva i demokracije kao izraza zajedništva je prilagodba vrste, a zajedništva nema bez ljudske poduzetnosti, a ne bez poslovnog poduzetništva. Kulturna evolucija čovjeka plod je ljudske poduzetnosti, koja je značajka vrste homo sapiens. Neposredan plod ljudske poduzetnosti je dobro, koje je hrana za vrstu, u kojoj su se pojavili svijest o njoj samoj te nakane i svrhe. Dobro koje ljudi pružaju vrsti stvara dobrobiti, kojima se zadovoljavaju životne potrebe, ostvaruju svrhe i stvara zadovoljstvo životom jedinačnih ljudi. Ljudska poduzetnost, unošenje dobra u vrstu i namicanje dobrobiti za sve ljude počivaju na ljudskom duhu, koji je prva i presudna značajka vrste. Ta značajka se pojavila na kraju, upravo kako bi čovjeka vratila u vrstu, iz koje ga je izvela razmetnost čovjekova uma.

Ljudski duh, ljudska poduzetnost, dobro, dobrobiti, zajedništvo, ljudska skromnost, potrebe i svrhe, zadovoljstvo životom, demokracija, mir i posao za sve ljude trebaju resiti vrstu homo sapiens. One čovjeka iz krletke civilizacije mogu izvesti u vrstu. Na jedinačne ljude pada zadaća otkrivanja duha u njima samima i obnove životnog zajedništva putem pružanja dobra vrsti. Rješenje za nevoljnog čovjeka je u potvrdi duha, zajedništvu, dobru i u razvijanju smisla za vrstu. To je put za zatiranje civilizacije kapitala, koja je zarobila ljude svjetskim tržištem i prisilila ga na gladijatorsko gloženje unutar vrste.

Svijet motri neobično zbivanje u Rimu. Motriteljima i još više očevidcima čini se da su u Rim „ušli barbari“. U Rim je doista ušao barbarin u izvornom smislu riječi – tuđinac, Jorge Bergoglio, papa Franjo. Bergoglio za sebe je rekao, da je on papa latinskoamerički isusovac.

Isus je prevrtao stolove mjenjača novca u Hramu, a papa nastoji ukloniti financijske spekulante iz vlastite nove kuće. Međutim, u području vjere, koja je njegova prijeka briga, papa nastoji iz Crkve ukloniti legalističko, rimsko, carsko, režimsko, farizejsko, kazuističko kršćanstvo i osloboditi ljudski duh u Crkvu kao zajednicu. Ljudski duh bi iz Crkve putem običnih ljudi trebao naći jeku u svim ljudima, koji bi se mogli primiti ljudskog duha u sebi i osloboditi ga. Pripadnik vrste homo sapiens mnogo je sposobniji i poduzetniji od čovjeka, za kakvoga Crkva smatra da je „dobar vjernik“.

Na poslu oslobađanja duha u čovjeku bio je i Isus iz Nazareta u svojem globalnom svijetu. Isusu je kao i papi Franji globalnost pružila prigodu za oslobođenje ljudskog duha iz okova vjere. Ljudski duh danas jednako čami u svim vjerama. U oslobođenju ljudskog duha bio bi jedini smisao „ekumenizma“. Ignacije Loyola je putem Družbe Isusove nastojao i uspijevao u nebrojenim sposobnim mladim ljudima osloboditi duh. Takve ljude upućivao je na put pružanja dobra za duhovne, društvene i tjelesne dobrobiti ljudi. Time je Loyola pomogao i obnovu Crkve, koja je u vremenu Renesanse bila u mnogo jadnijem stanju, nego sadašnja Bergogliova „kuća od karata“. Isus je govorio o „kući podignutoj na pijesku“.

Loyola je ustrajao u tome, da se njegova Družba nazove Isusovim imenom, usprkos protivljenju uspostavljenih rimskih krugova, koji su njegov pokret nastojali iz matice Crkve potisnuti na njezin rub. Kad je Crkva nakon dvaju stoljeća djelovanja Družbe shvatila, da se Družbu ne može gurnuti na rub zabranila ju je. Isusovci nisu spadali na rub Crkve, jer su se u poduzetnu Družbu novačili ljudi, koji su se bili rodili po duhu te koji su bili sijelo ljudskog duha i žarište ljudske poduzetnosti. Loyola bio je na Isusovu poslu lančanog oslobođenja ljudskog duha doslovce diljem vrste u svijetu, koji je globalizirao europski kolonijalizam. Družba je bila i „društvena mreža“ prikupljanja znanja, kako neukost, neznanje i slabo poimanje ne bi sputavali čovjeka u traganju za ljudskim duhom u sebi.[6] Danas papa Franjo djeluje u svijetu, koji je globalizirao kapital putem svjetskog tržišta.

Jorge Bergoglio je pravi isusovac. On kao papa nije htio uzeti ulogu „čuvara lovišta“ vlasti, kapitala i tržišta, nego je ostao zaštitnikom duha te dobar pastir ljudi i vrste. Za razliku od prethodnih velikih obnovitelja duha u Crkvi papa nije svoj pohod duha objavio na rubu, nego u središtu Crkve. Možda će i papu Franju kao i ranije njegovu Družbu Crkva „zabraniti“ prije ili poslije njegove smrti, ali je on već obavio svoj posao otkrivajući mladim ljudima mogućnosti ljudskog duha.

Bez oslobođenje duha u vjernicima crkava i u pripadnicima vrste homo sapiens nema uklanjanja liberalizma, otvaranja krletke svjetskog tržišta i vezanja kapitala uz rad, proizvodnju i narodne države. Povratak čovjeka vrsti i obnova zajedništva u vrsti jamčit će dobro, koje će pružati poduzetni ljudi, koji zadovoljstvo vlastitim životom temelje na stvaranju dobrobiti za zadovoljenje životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha svih pripadnika vrste.

Budućnost vrste homo sapiens je u ljudskom duhu.