Suton političke reketarnice
Hrvatska država će vjerojatno biti uvrštena u priručnik Guinnessovi svjetski rekordi kao zemlja koja je pristupila promjeni državnog proračuna već u drugom tjednu nove proračunske ili porezne godine. To je slika iznenadljivosti i nepredvidljivosti gospodarskog, političkog, geopolitičkog, sigurnosnog, ljudskog i općeg kulturnog stanja, u koje je naša domovina zapala i u kojemu sve dublje propada.
Usprkos tegobnom stanju u kojemu se domovina našla, matični hrvatski mediji svu pozornost javnosti u naglim i kratkim šikljajima – da se bar škropeci ili škropci – svrću na prolazna sitna pitanja vezana uglavnom uz povijesne političke ili gospodarske opačine. O sutrašnjici u sredstvima javnog priopćivanja nema ni riječi, iako je svaka osoba u Hrvatskoj zabrinuta i zdvojna, posebice mladi ljudi koji se suočavaju s budućnošću za razliku od zrelih ljudi, koje se često tješe skorom smrću. (Petrarca je pjevao Bogu: Ostatku dana od kojih još stradam/ K’o i blizoj smrti pomuzi, ne kasni/ Ti znaš da u Tebe ja se samo nadam.)
Ipak, jedno od pitanja na koje su se mediji bili zdušno bacili vezano je uz budućnost. To je isključenje Radimira Čačića iz HNS-a, a ono je posebno važno za našu, III. izbornu jedinicu, u kojoj je stranka postigla zapanjujuće dobar izborni rezultat. Obračun unutar stranke podsjeća na neke ranije prijepore unutar stranaka, koji su označili prestanak njihove ulogu u političkom životu zemlje. Tako su liberali, seljaci i pravaši ostali bez imalo utjecaja na hrvatsku politiku.
Međutim, slom spomenutih stranaka došao je zbog poraza politike, koju su te stranke vodile u koalicijama, koje su se obrukale slabo ili nikako vodeći državne poslove i izgubile izbore. Takozvane srednje stranke prvog vala utemeljenja stranaka javile su se još u vrijeme komunističkog sustava, ali su bile marginalizirane na izborima 1990. godine u srazu tad nacionalističkog HDZ-a i reformiranih komunista u SKH. Čelnici poraženih stranaka nisu bili izabrani u Sabor od 300 i više sjedala. Jedan broj viđenijih članova tih stranaka oportunistički se pridružio pobjedničkom HDZ-u, a jedan broj čelnika malih stranaka pristupio je Vladi demokratskog jedinstva. (Kad sam 1. kolovoza 1991. godine pitao profesoricu Dabčević hoće li ona ući u vladu odgovorila mi je da u vladu „ne da nikoga iz prvog i drugog reda svoje stranke“.)
Male stranke počele su utjecati na politiku sudjelovati u vlasti istom poslije smrti akademika Tuđmana, kad je HDZ bio poražen na izborima zbog nedemokratske i korumpirane politike koju je provodio poslije slamanja pobune Srba u Krajini akcijama Bljesak i Oluja. Na izborima 2000. godine oporba je dobila i Banske dvore i Pantovčak. Tad su male stranke dobile udio u vlasti, a HSS je dao i predsjednika Sabora. Šest stranaka koje su vodile državu došle su do vlasti samo putem spretno složene koalicije (2+4) koja se kao savez suprotstavila HDZ-u, koji je bio bez vodstva. Potpuna politička polarizacija, koju je izazvala politika HDZ-a donijela je vlast oporbi. Izbori su SDP pretvorili u veliku stranku, a ostale stranke koalicije dobile su dio vlasti.
Male su stranke ojačale putem izbornih koalicija unutar razmjernog izbornog sustava, ali su slomom koalicijske politike izgubile mjesto u hrvatskoj politici. One došle do vlasti izbornim koalicijama, ali im je sudjelovanje u koalicijskoj vlasti donijelo slom. Za Račanove vladavine HSLS, HSS i oporbeni HSP imali su skupa 52 sjedala u Saboru. Danas imaju jedno jedino sjedalo. HNS nije pretrpio gubitke, ali se pretvorio u „regionalnu“ stranku, a ojačao je u novoj izbornoj koaliciji Kukuriku, koja vodi toliko poraznu politiku, da će prva žrtva biti HNS, koji je već u raskolu „s počekom“. Velikom žrtvom sadašnje koalicijske politike bit će i SDP, koji – otvoreno govoreći – nije svjestan što svojim odustajanjem od svake politike čini našoj domovine i našem narodu. Ni SDP nema druge domovine osim ove naše, zajedničke. Nadam se da bi potonuće SDP-a ubrzo donijelo i besmisao postojanja HDZ-a, koji zastupa sjećanja iz minulog svijeta i koji također ne zna što bi htio osim uzeti vlasti.
Četvrt stoljeća postojanja države omogućuje da se ocijene razvitak politike, ali i stanje naroda i položaj hrvatske države. U hrvatskoj politici ili u vođenju javnih poslova uspostavljen je totalitaran sustav. To nije totalitaran sustav jedne stranke, jednog pokreta ili jednog diktatora. Riječ je o totalitarizmu sprege dviju stranaka. Hrvatska država je umorna korporacija, čije dionice imaju dva vlasnika, koji od vremena do vremena jedan drugom u nevolji ustupe malen udio, koje je potreban da se „upravljačka prava“ privremeno i ugovorno prenesu na drugog ortaka. Izborni sustav u RH je sredstvo iznude ili „reketa“, kojim jedan bezobzirni nasilnik iznuđuje od vlasnika male trgovine (glasačkog prava) mjesečnu namiru, kako bi ga zaštitio od drugog nasilničkog ortaka.
Kad je prošloga ljeta počeo novi val utemeljenja stranaka golema većina „dvostranačkih“ medija dočekala je novu stranku misionarskom ili eshatološkom zagriženošću, tvrdeći da nema zamjene za dosadašnje dvostranačko smjenjivanje na vlasti, koje od izbora do izbora, od sloma jedne politike do sloma druge vodi hrvatski narod nestanku, a hrvatsku državu u rasulo. Nijedan veslač ne valja, ali je dvojac nezamenljiv.
Vrli hrvatski mediji, koji ne uviđaju da su silne poslovne i političke korupcijske afere slijeva i zdesna, koje izbijaju posljednjih mjeseci posljedica sustavne pljačke, koja se uvriježila kao naličje hrvatske javne politike. Hrvatska propada, a narod je na umoru, ali mediji i „analitičari“ – kojih ima sve više kako se u Hrvatskoj množe medijske, a iščezavaju proizvodne kuće – nisu u stanju povezati propadanje naroda i zemlje s uspostavljenim dvostranačkim totalitarnim političkim sustavom.
U Hrvatskoj još nije objavljena raščlamba, koja bi neprijeporno potvrdila našu iznimno opasnu društvenu strukturu; navela značajke sadašnje strukturne tranzicije u svijetu i posebice u EU; odredila stupanj slobode djelovanja u okviru rapoložljivih mogućnosti sadašnje teške društvene tranzicije; i navela sredstva, kojima bi se mogao zaustaviti vrtoglavi postupak propadanja zemlje. Ja mislim da bi svaka čestita i iskrena analiza pokazala da je Hrvatskoj potrebna nasušno jačanje države, koje bi uključilo pritezanje zakonodavnog i pravosudnog sustava, nemilosrdno zaustavljanje pljačke narodnog blaga i narodne zaslužbe, vratila u Hrvatsku narodnu demokraciju i početak državnog usmjeravanja gospodarstva i ulaganja.
Zadaće koje stoje pred hrvatskim narodom ne mogu u njegovo ime obaviti sadašnje dvije „reketarske“ ili iznuđivačke stranke. Budući da su u parlamentarnim demokracijama stranke nužne, potrebno je s političke pozornice ukoniti sadašnje jalove stranke i stvoriti mogućnost da nove stranke pokušaju odrediti i narodu objaviti pravo stanje Hrvatske te početi u ime naroda obnovu politike, gospodarstva, ljudskosti i kulture. Stoga je raskol u HNS-u dobrodošao kao najava dolaska novog političkog vremena, u kojemu se Hrvatska može spasiti.
Najnoviji komentari