Zdravko Mršić – Konsenzus

Izlaganje na sjednici Znanstevnog vijeća HAZU održanoj 17. siječnja 2017. godine u 11 sati u velikoj sjedničkoj dvorani Hrvatske akademije.

Sažetak

Položaj Europe kao kontinentalne životne zajednice je nepovoljan, a stanje u Europi kao životnom prostoru je slabo. Sadašnji položaj Europe ima korijene u civilizacijskom preokretu u Prvom svjetskom ratu, u kojemu je Europa naglo počela gubiti gospodstvo nad svijetom, koje je bila stvarala pet stoljeća. Sadašnje stanje u Europi rezultat je razvitka kapitalizma, koji je dovršio globalizaciju i uspostavio privremeno gospodstvo kapitala nad politikom, kao javnim poslom životnih zajednica.
Obnova i procvat Europe traže osamostaljenje Europe kao životnog prostora i us-postavu u njoj političkog sustava primjerenoga potrebama europskih naroda i globalnosti vrste Homo sapiens. Iznijet ću zamisao o mogućem novom političkom sustavu Europe.

Počet ću napomenom. U svakoj političkoj zajednici djeluju četiri neraspletljive mreže društvenog utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Putem njih se zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Nijedna od tih mreža nema trajnu prevagu nad drugima. Politika seže do državne granice; vojska može privremeno imati veći doseg; utjecaj gospodarstva seže daleko; a sustav uvjerenja djeluje raspršeno te gotovo bez granica i zapreka.
Europa kao životni prostor ili Lebensraum izgrađen na našem kontinentu sahne. U Eu-ropi je manje društvene i životne dinamike, nego na ostalim kontinentima. U njoj se oz-biljno povećava društvena entropija. Europa je nezaštićena. Temeljni faktor sadašnjeg propadanja Europe je nametnuti politički sustav, koji nije primjeren ni svjetskim okolnos-tima ni prilikama u Europi. Europski jedinačni povijesni životni prostori podloženi su dvoslojnoj hegemoniji Bruxellesa i Washingtona. (Hegemon mjesnim vlastima obično ostavlja ovlasti za vođenje unutarnje politike, ali Bruxelles svojim članicama ne prepušta niti to.) Takvo nasilje na Europi protivno je europskoj političkoj baštini. Europa nije nadugo trpjela središnju vlast.
Kako je Europa zapala u sadašnje stanje? Europa je uoči Prvoga svjetskog rata bila skupno gospodaricom svijeta, ali se ona u prvoj polovici dvadesetog stoljeća sama upropastila dvama svjetskim ratovima te brojnim nacionalnim revolucijama, u kojima su narodi nasto-jali nasilno promijeniti svoje političke sustave.
Skučeni, zapadni dio Europe počeo se obnavljati 1945. godine i obnovio se tijekom Zlatnog doba kapitalizma, u kojemu je kapital bio vezan uz rad i prostor, u kojemu su države zdušno surađivale te u kojemu su nacionalnim gospodarstvima vladali dogovori obazrivih poslodavaca, pomirljivih sindikata i poduzetne države. Strahujući za opstanak kapitalizma kapitalisti su se poslije Drugoga svjetskog rata i u Japanu i u Europi naglo pritajili te postali pomirljivi i obzirni.
Ipak, kapital je počeo pokazivati svoju ćud dolaskom u Bijelu kuću Richarda Nixona. Godine 1970. prekinuta je sveza američkog dolara i zlata te uklonjena američka obveza ob-rata dolara u zlato. Eurodolari, koje su američke korporacije nakupile u Europi bez plaćanja poreza, postali su slobodnim kapitalom koji je počeo proizvoljno kolati svijetom. Industrij-ski kapitalizam počeo se ubrzano povlačiti pred pravim, liberalnim, financijskim kapitaliz-mom. Liberalizam kao sustav uvjerenja postao je nasrtljivim. Kapital je počeo vladati tržiš-tem, tržište gospodarstvom, a gospodarstvo društvima, narodima, državama i životnim prostorima. Potrošaštvo je postalo bitnim vidikom sustava uvjerenja.
„Veliki prasak“ Berlinskog zida donio je prigodu za „veliki skok“ hegemonije kapitala. Prvo je obavljena zamjena Europske zajednice Europskom unijom. Dana 25. prosinca 1991. godine mirno su se razdružile republike nekadašnjeg Sovjetskog saveza. Time je prestala smrtna opasnost za kapitalizam. Samo šest tjedana kasnije, 7. veljače 1992. godine, potpisan je Ugovor u Maastrichtu, po kojemu se EZ kao zajednica država 1. studenoga 1993. godine pretvorila u unitarnu političku tvorevinu. U sprezi s Atlantskim savezom EU postala je sredstvom podjele Europe te ograđivanja Rusije i njezinog uklanjanja iz europske politike. To ograđivanje se pokušalo izvesti u upravo globaliziranom svijetu. Usporedo je teklo i ograđivanje Kine. Nositelji kapitala nastoje ograditi 27 milijuna četvornih kilometara povezanog prostora. Podjela Europe se nastavlja, ali narodi Europe uviđaju da je projekt stvaranja unitarne političke tvorevine u podijeljenoj Europi pred propašću.
Što se od začetka Unije događalo izvan nje? U svijetu se odvijao pokušaj kapitala naku-pljenog u SAD da uspostavi svjetsku hegemoniju. To je bio posljednji od tri pokušaja koje su zaredom predvodili predsjednik Wilson, predsjednici Roosevelt i Truman te predsjed-nici Clinton i Obama. „Američko stoljeće“ Henryja Lucea SAD su provele u izlišnom i neuspjelom nastojanju da zavladaju svijetom putem kapitala.
Osim trećega američkog pokušaja uspostave svjetske hegemonije u svijetu se dogodilo i to @ da su putem kapitala, korporacija i tehnologije globalizirani ne samo svjetsko poslo-vanje, nego i vrsta Homo sapiens; @ neprekidan val novih tehnologija mijenja rad i trgovinu; @ Kina kao najmnogoljudnija zemlja svijeta stupila je prvi put u povijesti na svjetsku političku pozornicu; @ došlo je do prevage kopna nad morem; @ dogovorom država, a ne nastojanjem korporacija postavlja se eurazijska infrastruktura za prijevoz sirovina i in-dustrijskih proizvoda te za prijenos energije i energenata; @ došlo je do sučeljenja, okršaja i uzajamne relativizacije endemnih sustava uvjerenja; @ međudržavni ratovi zamijenjeni su poticanim ratovima unutar država, sračunatim na prestanak politike i stvaranje kaosa; @ migracije su primile mjeru seobe naroda; @ sve su češće i snažnije krajnje klimatske pojave; @ stanje okoliša postalo je uzbunjujućim; @ rast međunarodne trgovine nije više presudan čimbenik rasta svjetskog gospodarstva; @ rast gospodarstva sve više počiva na poduzetnosti naroda u smišljanju i pravljenju novih proizvoda i usluga; @ na predsjednič-kim izborima u SAD 2016. godine pobijedio je alternativni, nestranački i uistinu protiv-stranački kandidat; @ države, što je dobro, zanemaruju svjetske trgovinske konvencije i međusobnim ugovorima uspostavljaju strategijsku gospodarsku suradnju; te @ SAD ko-načno su uvidjele da su se njihovo gospodstvo nad svijetom i poslijeratni svjetski poredak po njihovim pravilima primaknuli kraju.
Što je dogodilo u Uniji od njezina proširenja na istok? Uniji ne uspijeva gospodarski oporavak od financijske krize 2008. godine, u kojoj su europske financijske ustanove iz-gubile golem kapital; @ izostala su ulaganja u proizvodno gospodarstvo; @ zarađenog novca je malo, a nepouzdana likvidnost financijskog sektora i država održava se prekom-jernom emisijom novca Europske središnje banke; @ visoka nezaposlenost u Uniji ne jenjava; @ grčka državna kriza pokazala je neumjesnost i nakaznost europskog monetar-nog sustava; @ alternativne nacionalne političke stranke dobivaju sve više pristaša, koji traže vođenje politike u nacionalnom interesu; @ Unija nauštrb svojih članica nastavlja sukobljavanje s Rusijom i produžuje gospodarske sankcije protiv Rusije i protiv sebe; @ Britanija napušta Uniju zbog ugroze svoje prostorne, zakonodavne, gospodarske i mone-tarne suverenosti; @ izbjeglička plima stvorila je veliku političku pomutnju u Uniji, doda-tno oslabila koheziju naroda te u njima stvorila nesigurnost; @ nakon četvrtstoljetnoga služenju kapitalu, a ne narodima europska politika nije u stanju proizvesti mudre i sposobne političare, koji mogu upriličiti preobrazbu Unije.
Stanje u europskim mrežama društvenog utjecaja nameće zaključak da je EU kao politička tvorevina neodržljiva. Prvo, Unija nije u stanju stvarati i voditi vlastitu politiku, jer je podložna hegemoniji te jer je i sama uspostavila hegemoniju nad svojim članicama. Drugo, Unija je od Europske zajednice naslijedila snažno gospodarstvo, ali je ono malaksalo u postupku globalizacije poslovanja s političkim i gospodarskim usponom Kine te ostalih zemalja starih azijskih naroda. Unija nema gospodarstvo za globalni svijet. Europa nema vlastitu zaštitu, nego je zaštitu eksternizirala i prepustila je američkom Atlantskom savezu, koji je prestao biti vojnom i postao političkom ustanovom. Potpuno se rasuo naslijeđeni europski sustav uvjerenja. Europa je poprište nadmetanja liberalizma, islama, nacionalizma, antifašizma, potrošaštva, ljudskopravaštva, ideologija zelenosti i rodnosti, digitalne eugenike i društvenog rasizma. Navedene promjene u Europi i u svijetu pokazuju da je preobrazba EZ u EU bila neumjesna. Unija nije sposobna odgovoriti izazovu globalizacije.
Politička zajednica koja se zatekne u stanju i u okolnostima u kakvima se našla Unija mora pristupiti preobrazbi političkog sustava. Preobrazba autoritarne Unije kao životnog prostora ima kao svrhu stvoriti novi europski politički sustav. Politički sustavi se mijenjaju reformama i revolucijama. Autoritarni sustavi poput EU ne dopuštaju reforme i time pri-zivaju revolucije.
Za promjenu političkog sustava Unija ima tri trivijalna rješenja, rješenja male vrijednosti: (1) takozvanu sve tješnju integraciju (s najnovijom nedomišljenom zamišlju o Europskoj vojsci), (2) prepuštanje članicama da jedna po jedna napuštaju Uniju, i (3) dogovorno i nadzirano razdruženje Unije. Prvi način je neprovedljiv, a u provedbi bi pravio nove, teže, neuklonljive nevolje, koje bi vodile nenadziranom rasapu Unije. Na drugo rješenje se ne smije čekati. U trećem slučaju nijedna zemlja Europe pa ni Njemačka ne bi nakon rasapa Unije mnogo značila u globaliziranom svijetu. Europa bi time bila raskomadana. Usto bi se obnovile nekad uvriježene unutareuropske geopolitičke i geoekonomske kavge.
Preobrazba Unije treba (1) zajamčiti Europi mogućnost vođenja proeuropske politike; (2) omogućiti stvaranje i zaštitu gospodarske dinamike ponovnim vezanjem kapitala uz rad i prostor; (3) pružiti Europi vlastitu unutarnju i vanjsku zaštitu; te (4) osloboditi Europu da smisli i svijetom proširi sustav uvjerenja za vrstu Homo sapiens. To zadnje je bitno, zato što je promjena političkog sustava Europi samo nužna, ali ne i dovoljna te što za Europu nema izlaska iz nevolja bez istovremenog nalaska rješenja za globalni svijet. To se može postići putem sustava uvjerenja za vrstu.
Europska unija se treba domišljeno preobraziti u savez konfederacija suverenih država, koji bih nazvao Europskom zajednicom mira, rada i sigurnosti. Ta bi preobrazba predstavljala pravu političku revoluciju, ozbiljniju od revolucije, kojom se Europska zajednica naprečac prometnula u Europsku uniju. Četiri jedinačne konfederacije mogle bi nastati oko četiriju najjačih europskih gospodarstava odnosno oko četiriju najmnogoljudnijih zemalja sadašnje Unije: UK, Njemačke, Francuske i Italije, koje imaju snažnu povijesnu političku baštinu. Uz Britaniju bi se okupile ostale sjevernomorske zemlje: Irska, Nizozemska, Danska, Švedska i Finska. Uz Njemačku bi bili Luxemburg, baltičke zemlje Poljska, Litva, Latvija i Estonija te dunavske zemlje Austrija i Češka. Uz Francusku bi bile atlantske romanske zemlje: Belgija, Portugal i Španjolska. Uz Italiju bi se u luku okupile sredozemne i dunavske suverene drža-ve Malta, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Rumunjska, Bugarska, Grčka i Cipar.
Po pučanstvu, po gospodarskoj snazi, po veličini zemljopisnog prostora te po izgrađe-nosti životnog prostora četiri početne predložene konfederacije stoje u omjeru manjemu od 130:100. (Pokazatelj izgrađenosti životnog prostora je BDP zemlje po stanovniku po četvornom kilometru. To je mjera proizvodnosti rada i prostora. Ako je taj pokazatelj za Kinu 1, za SAD je 7, za Njemačku 141, a za Švicarsku čak 2.321!) Svaka konfederacija bi bila sposobna voditi domaću i svjetsku politiku; nakupljati i unapređivati tehnologiju; stva-rati, održavati i štititi gospodarsku dinamiku; upriličiti unutarnju i vanjsku zaštitu; te nje-govati paneuropski sustav uvjerenja primjeren globalnoj vrsti Homo sapiens. Savez bi vodio brigu za svoje proširenje i bdio nad novim, paneuropskim sustavom uvjerenja.
Kad vrijeme i njezina ustaljenost dopuste Europska zajednica mira, rada i sigurnosti mogla bi se proširiti i dodatno preobraziti. Ona bi mogla i trebala okupiti cijelu Europu, uključujući Rusiju, Tursku te preostale voljne zemlje Europe. Ako se to dogodi, Njemačka, Rusija i Turska mogle bi same biti izravnim članicama saveza, s tim što bi se Austrija i Češka nas-lanjale na Poljsku; što bi se napravio „pravoslavni“ koridor od Bjelorusije preko Srbije do Cipra; te što bi se uz Italiju i nadalje okupljale neke navedene sredozemne i dunavske dr-žave, ali i jadranske države BiH, Crna Gora, Albanija i Kosovo.
Iznesena moguća preobrazba Unije miran je i demokratski put izbavljenja Europe od američke hegemonije. Došlo je vrijeme paneuropske integracije i atlantske dezintegracije te vrijeme prevage kopna nad morem, koju je Halford Mackinder najavio već 1904. godine.
U
par minulih desetljeća kapital je globalizirao poslovanje i vrstu Homo sapiens. Globalizacija poslovanja donijela je novu prostornu razdiobu svjetskog prihoda i bogatstva, a time i novu razdiobu političkog i vojnog utjecaja. Svijet postaje politički ujednačenijim. Međutim, iako je svjetsko tržište učinilo vrstu globalnom, ona je i dalje i još izrazitije opasno podijeljena mnoštvom povijesnih i endemnih sustava uvjerenja. Tu opaku podjelu valja čim prije ukloniti iz vrste. Multikulturnost je veliko zlo za globalnu vrstu. Isusa je njegov globa-listički pristup bio naveo da naglasi, da „kraljevstvo koje je u sebi podijeljeno mora propasti“.
Vrsti je prijeko potreban jedan sustav uvjerenja. Takav sustav može domisliti samo Eu-ropa, a on se mora temeljiti na pripadnosti jedinačnih ljudi jedino vrsti i životnom prostoru, koji oni skupno dograđuju. Kovanjem novog sustava uvjerenja Europa će se osloboditi, ujediniti i zaštititi. Zato se Europljani trebaju prvi otresti svih sakralnih i svjetovnih vjera, ideologija te rasne, nacionalne i plemenske pripadnosti i prigrliti pripadnost vrsti. Bez takvog obrata globalizirana vrsta ne može obavljati posao (1) prilagodbe okolnostima koje ona sama mijenja i (2) ugađanja okolnosti potrebama zaštite Života. Taj posao je vrsti nametnula njezina globalnost.
Europa čuva povijesnu baštinu prilagodbe teškim okolnostima, koje su bili donijeli rimski imperijalizam i njegov slom te baštinu poboljšanja okoliša i obnove izdašnosti tla. Obično se govori o benediktinskom projektu obnove Europe „od stoljeća šestog“. Usto, Europa je uvijek imala zamisao i za sebe i za svijet. To je Europa preuzela od Isusa iz Na-zareta. Svi ostali reformatori sustava uvjerenja, svi životni prostori i svi narodi domišljali su ideje samo za sebe: drevni Egipat, Izrael, Grčka, Kina i Rim. Ostali kontinenti ni danas ne mogu proizvesti ideju za svijet. Europa to može, jer nije samoživa. Samoživosti su je oslobodile seobe naroda.
Zbrka u mreži sustava uvjerenja Ahilova je peta globalne vrste Homo sapiens. Budući da postupci i ponašanje čovjeka kao vrste nisu urođeni i budući da njima prvobitno ravna sadržaj čovjekova uma, nužno je da cijelom vrstom zavlada jedan sustav uvjerenja, koji bi aksiomatizirao, disciplinirao i pritegnuo rasipno ili razmetno čovjekovo umovanje. Homo sapiens je vrsta s posebnim potrebama. Kroćenje čovjekova uma može izvesti jedino sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti. Stvaranje jednog, općeg sustava uvjerenja oslobodit će i ujediniti vrstu. Ona bi time postala sposobnom za posao skupne prilagodbe, koja joj jedina može zajamčiti evoluciju, kakva će je sačuvati kao vrstu. Pierre Teilhard de Chardin je već 1931. godine rekao, da će „za motritelje budućnosti najvažniji događaji biti nagla pojava skupne svijesti i ljudskog posla koji treba obaviti“. Skupna se svijest treba temeljiti na pripadnosti čovjeka samo vrsti, a ljudski posao se sastoji u prilagodbi okolnostima, koje se stalno mijenjaju.
Na kraju, predložene europske konfederacije kao životni prostori mogu trajati samo ako budu sastavnicama svjetske mreže suradnje životnih prostora, životnih zajednica i suverenih dr-žava kao dvorkinja životnih zajednica. Za to je potrebno da i Europa i svijet prionu uz sus-tav uvjerenja za vrstu. Uza sve nevolje kojima je pritisnula vrstu i Europu, globalizacija je Europi pružila i jedincatu prigodu da počne uklanjati i svoje i svjetske nevolje. Sadašnji svjetski kaos je velika prigoda za Europu. Europa ima svjetsku misiju, ali ona je ne može ispuniti dok je sapeta Unijom i liberalizmom kao objavljenom svjetovnom vjerom. Vrsta se treba prilagođivati Životu, a ne tržištu. Problematika čovjeka zauvijek je podignuta na raz-nu vrste, a Europa je otprije zasijana sjemenom budućnosti.

Continue Reading