Zdravko Mršić – Konsenzus

Postupak globalizacije poslovanja korporacija globalizirao je i vrstu Homo sapiens, koja je time postala nedjeljivom cjelinom i koja je prepoznala, da je ona uistinu iznimna vrsta života. Globalnost vrste neizbježno vodi smaku kapitalizma i istovremenom smaku civilizacije, kao sredstva vladanja vrstom, a ne sredstva rasta i napretka vrste. Globalizacija vrste potpuno je razotkrila zloćudnost kapitalizma, kao svjetske vladavine i istovremeno izvrgnula uvidu pravu narav civilizacije. Civilizacija je otela vlast izvornim čovjekovim životnim zajednicama, a jedinu umnu, radnu i izumiteljsku vrstu u životinjskom carstvu ona je na neodređeno vrijeme pretvorila u podaničke radne postrojbe.
Smak civilizacije kapitala i civilizacije općenito neće biti posljedicom ničije zapovijedi ili odluke ili mogućeg djelovanja providnosti, nego nužnost do koje vode sadašnje nevoljno stanje čovjeka i težak položaj naše vrste u živom svijetu. Budući da je svatko „kovač svoje sreće“, smije se reći da je naša vrsta minulih šest tisuća godina civilizacije i posebice proteklih šesto godina kapitalističke civilizacije bila slabom kovačicom svoje sreće. Vrsta je sama dopustila da se njezinim izvornim životnim zajednicama otme njihova unutarnja vlast, da se vlast iz njih iznese i da ta ukradena vlast zavlada mjesnim zajednicama i cijelom vrstom. Vrsta je to dopustila, jer je bila podijeljena i usitnjena. Vlast je od početka civilizacije rabila svoje odijeljene političke tvorevine u našoj stvarateljskoj vrsti za svoje probitke i za jačanje same sebe. Pritom je ljudski posao vrste ostajao neobavljan. Posao naše umne vrste je smišljena prilagodba općim okolnostima u vidljivom svijetu, koja omogućuje da se život širi vrstom i da svaki pripadnik vrste ima sve više života u sebi. Homo sapiens je nestabilna vrsta života: u njezinim jedinkama razina i bogatstvo života značajno se mijenjaju kako se mijenjaju prilike unutar vrste.
Globaliziranoj vrsti predstoje obračun i oproštaj s kapitalizmom i civilizacijom. Kapitalizam se pokazao nepopravljivim, a civilizacija bez kapitalizma neće biti održljiva, jer je kapitalizam konačan uzorak ili primjerak civilizacije, koja je dosad iskušala sve moguće načine i sva sredstva vladanja. Budućnost već nadire u vrstu. Međutim, vrsta ne može stupiti u budućnost dok god ostane u slabom stanju u kakvomu je sada. Vrsta mora ojačati za novu, pravu budućnost i osposobiti se za obavljanje dužnog, ali propuštanog ljudskog posla. Voljni pripadnici vrste moraju ozdraviti i trebaju se oporaviti. Vrsta treba steći unutarnju otpornost i razviti jaku silu, kojom će odgovarati na nasilje. Sadašnje stanje vrste i stanje čovjeka posljedice su vladavine kapitala nad vrstom i uspostave civilizacije, koja je sputala vrstu, kako vrsta ne bi mogla obavljati svoj posao prilagodbe životnim okolnostima. Civilizacija je zatrla zajedništvo, a kapitalizam je ljude od bližnjih pretvorio u takmace. Ljudi se u kapitalizmu trajno međusobno nadmeću i glože te time obavljaju posao za kapital, a ne za vrstu. Vlast rabi ljude za svoje probitke. Vrsta se sama zapustila.
Kapital je rano u proteklom stoljeću na vrstu navalio dva teška svjetska i opća europska rata, a rano u sadašnjem stoljeću vrsti je nametnuo organizirani terorizam i okužio je Islamskom državom Iraka i Levanta (ISIL). Te opačine pokazuju, da se vrsta sama upropaštavala i da se i dalje upropaštava ratujući unutar sebe te da su pripadnici vrste prisiljeni trajno bolovati, trpjeti zlo i oskudijevati u dobru.
Jasna spoznaja vrste o teškom stanju u njoj i o jadnom stanju čovjeka prisiljava vrstu na okupljanje oko njezina zadružnog ljudskog posla, koji je u njoj tisućljećima bio neobavljan. Ovaj spis je poziv vrsti za okupljanje i za homogenizaciju, koji će vrstu očuvati kao cjelinu i u njoj razviti jaku političku silu, kojom će se vrsta suprotstaviti sili civilizacijske vlasti i nadvladati je. U spisu je radosna novost, da postoji inačica civilizaciji kapitalizma i civilizaciji općenito. Alternativa postoji! Ovaj spis nosi radosnu novost za život. Spis nije „glas vapijućega iz pustinje“, nego glas iz namnožene vrste Homo sapiens. Sadašnje stanje vrste nije njezino ni trajno ni konačno stanje. Kulturna evolucija naše vrste teče. Vrsta se može oporaviti, a njezino stanje ustaliti, ako ona bude smišljeno popravljala prilike unutar sebe. Otkriće uzroka slabog stanja čovjeka budi nadu u vrsti. U vrsti raste odlučnost, da ona sama počne stvarati svoju budućnost, umjesto da njezinu budućnost i dalje određuje civilizacija kapitalizma.
U nedavnoj prošlosti veliki povijesni narodi Europe i Azije nastojali su poboljšati stanje čovjeka reformiranjem kapitalizma i uspostavom inačnih sustava, kao što su merkantilizam, gospodarski nacionalizam, korporatizam, socijalni kapitalizam, nacionalni socijalizam, fašizam i komunizam. Međutim, navedene privremene alternative pravom, izvornom kapitalizmu također su počivale na gospodstvu javnog ili privatnog slobodnog kapitala nad tržištem, tržišta nad gospodarstvom, a gospodarstva nad životnim zajednicama. Ni ti kratkotrajni sustavi nisu uspijevali zaposliti sve ljude bez zapodijevanja ratova. U njima kapital nije postao i ostao vezanim uz mjesto i uz mjesni rad. Kroćenje kapitalizma i njegova eutanazija mogu se izvesti samo (1) trajnim vezanjem kapitala uz rad i prostor te (2) usađivanjem tržišta u gospodarstvo, a gospodarstva u životne zajednice. Ovaj spis nosi radosnu novost o uklanjanju kapitalizma i novost o prestanku civilizacije povratom vlasti u životne zajednice. Poslije oslobođenja od civilizacije i kapitalizma životne zajednice će moći upravljati same sobom i u sebi upriličiti obavljanje ljudskog posla prilagodbe vrste okolnostima i širenja života vrstom.
Globalnost nameće vrsti da iz sebe ukloni sva zadana ili nametnuta, a životno neizdašna mjerila ponašanja i postupanja ljudi. Vrsta će postaviti nova mjerila ponašanja i ta mjerila će podrediti nasušnoj potrebi uzajamnog stvaranja skupnog dobra u životnim zajednicama. Vrsta se treba okaniti ovisnosti o zatečenim sakralnim i svjetovnim sustavima uvjerenja, koja su razdirala i rastresala cijelu vrstu i sve njezine životne zajednice. Vrsta treba prigrliti jedan i jedini sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti i životnom prostoru na kojemu se ljudi zateknu. Pripadnici vrste trebaju biti privrženi skupnom stvaranju životnog dobra. Pripadnost vrsti i privrženost skupnom dobru stvorit će mogućnost poboljšanja stanja čovjeka, ali i povećati mogućnosti i slobodu naše vrste za prilagodbu okolnostima, koje vrsta trajno sama mijenja. Vrsta će početi domišljeno mijenjati okolnosti u kojima traje.
Vrsta se treba osposobiti za upravljanje svojom budućnošću. To od svakog čovjeka traži da svoju stečenu slobodu uloži u stvaranje skupnog životnog dobra. Samoupravljanje budućnošću vrste traži samoupravljanje mjesnih životnih zajednica koje sastavljaju vrstu. Život kao jedina prava vrijednost u vidljivom svijetu i potreba širenja vrstom punog ljudskog života traže i nameću obavljanje ljudskog posla u temeljnim životnim zajednicama. K tomu, s obzirom na to, da ponašanje jedinki u našoj vrst nije urođeno kao u ostalim vrstama, svaki čovjek mora naučiti upravljati vlastitim životom, što je u kapitalizmu teško postići.
Kapitalizam i civilizacija su zamisli, koje su našle provedbu u svijetu vlasti, politike, geopolitike, gospodarstva, fizičke sile i zemaljskih obvezujućih ideologija, koje ljudima određuju pravila ponašanja i postupanja. Zamisao Radosne novosti također će se i to uskoro ostvarivati u svijetu politike i vlasti, u kojemu uvriježene životne zajednice ili povijesni narodi imaju svoje države, kao sredstva vođenja politike.
Poslije izbijanja financijske krize u SAD 2007. godine svjetsko gospodarstvo ušlo je u zastoj. Velika svjetska recesija pokazala je, da kapital nije u stanju ravnati ni sam sobom, a kamoli svjetskim gospodarstvom. Ponovila se Velika depresija iz 1929. godine, nakon koje su stari eurazijski narodi s razvijenim gospodarstvima – mađarski, talijanski, ruski, japanski, njemački i kineski – iz nužde pošli putem gospodarskog nacionalizma u primjerima fašizma, industrijskog komunizma, nacionalnog kapitalizma ili gospodarskog militarizma. Stoga se nije bila ostvarila američka zamisao iz vremena Prvoga svjetskog rata, po kojoj bi američki kapital putem Lige naroda vladao dekoloniziranim svijetom iz kojega su uklonjena dugovječna europska carstva.
Poslije Drugoga svjetskog rata kapital, koji je bio usredotočen u SAD nastojao je ostvariti gospodstvo nad svijetom putem novih svjetskih ustanova: UN, IMF, ITO i Svjetske banke. Ta se zamisao nije mogla ostvariti, jer je Sovjetski Savez bio zauzeo polovicu Europe i izveo komunističke revolucije u Kini te u nekim drugim zemljama Azije. Komunizam je bio ugrozio i kapitalizam kao pristup uređenju društva. Poslije Hladnog rata svjetskim ustanovama dodane su područne ugovorne tvorevine kao što su NAFTA u Sjevernoj Americi i Europska Unija te redoviti sastanci političkih prvaka vodećih industrijskih zemalja ili trgovinskih blokova – G8, G7, G20, ASEAN i MERCOSUR ili pobačeni TTP i TTIP.
Prva velika recesija u našem stoljeću bila je prouzročena nagonskom bezobzirnošću slobodnog kapitala, koji se poslije sloma komunizma bio oslobodio straha za sebe i za kapitalizam te se bio osilio. Do svjetske recesije došlo je poslije područne recesije u Jugo-istočnoj Aziji 1997. godine, koja je imala isti uzrok. Velika recesija je potpuno obrukala kapitalizam posebice stoga, što su liberalni ekonomisti bili razglasili da se krize i recesije ne mogu ponoviti. Recesija je ponovo probudila brojne narode, koji ne žele trpjeti nove recesije i u njima čekati milostinju svjetskih financijskih ustanova. Ti narodi se počinju okupljati oko monetarnog pitanja i počinju dogovorno izdvajati svoja gospodarstva iz dosadašnje svjetske kapitalističke mreže korporacija. Kapitalizam postupno prestaje kao svjetski gospodarski sustav. Svjetske financijske ustanove: IMF, WTO i Svjetska banka gurnute su na rub svjetskog gospodarstva djelovanjem politički jakih i još neovisnih nacionalnih država te njihovim bilateralnim dogovorima. Sve više zemalja dogovorno dopušta plaćanje svoje robe i usluga u moneti kupca, a ne u američkom dolaru ili euru. Zlato se sve više uzima kao obračunsko sredstvo međudržavne robne razmjene.
Postupno potkopavanje gospodarske uloge kapitalizma donijelo je prevrat u politički vidik kapitalizma kad je američki narod shvatio da svjetski kapitalizam, koji se iz industrijskog pretvorio u financijski, upropaštava i njega i njegovu zemlju. Poslije predsjedničkih izbora u SAD 2017. godine počela je velika preobrazba u svijetu, koja će u malo vremena dovesti do zamjene kapitalizma politizmom®. Politizam je pristup uređenju političkih ili životnih zajednica, po kojemu politika obujmljuje tri ostale glavne mreže društvenog utjecaja: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. U politizmu nasuprot kapitalizmu posljednju riječ nema kapital, nego politika kao sredstvo političke volje naroda ili životne zajednice, kojim se obavlja javni, narodni posao.
Politički procesi koji se odmataju pod pogledima narodâ posljedice su globalnosti vrste. Nositelji kapitala su iznenađeni snagom globalizirane vrste. Oni postaju svjesni da kapital ne može nadzirati globalnu vrstu. Odnedavno ni SAD ne žele biti političko, vojno, policijsko i obavještajno uporište kapitala. Kapital nema više izliku da na okupu nasilno drži svjetske države, kako one ne bi međusobno ratovale. Svjetski kapital u svojem rezervatu drži još samo obrukanu i neuglednu Europsku uniju. Vrsta je sama po sebi sijelo biološkog i kulturnog zajedništva pa ona ne treba zajedništvo, kakvo se stvara i jamči vlašću i silom kapitala. Globalnu se vrstu ne može nadzirati s jednog mjesta ili iz par financijskih ustanova i političkih zajednica. Takozvani Vašingtonski konsenzus je propao i nestao. Nositelji kapitala uviđaju svoju nemoć pred globalnom vrstom. Došlo je vrijeme da se politička vlast opet raspača i, što je bitno, unese u povijesne narode ili uvriježene životne zajednice, a ne da se prenese na neke nove neodržljive političke tvorevine.
Svijetu je potrebna usitnjena, distribuirana ili raspačana vlast, koja je usađena u životne zajednice. Ranija raspačana politička vlast bila je zamijenjena usredotočenom vlašću slobodnog kapitala, koji je kao sredstva vladanja vrstom rabio tržište i korporacije. Radosna vijest uključuje zamjenu upravljačke uloge korporacija novom ulogom naroda i zamjenu slobodnoga svjetskog tržišta slobodnim dogovorom suverenih naroda. U prijašnjim carstvima, hegemonijama i višenacionalnim tvorevinama vlast je imala jedna politička zajednica, koja je gospodarila ostalima. Globalnost vrste nameće vrsti djelatno životno zajedništvo, koje će, geopolitički rečeno, biti utemeljeno na bilateralnoj suradnji država ili na suradnji „države i države“. Svjetsko životno zajedništvo vrste počivat će samo na bilateralnoj suradnji država. Bilateralna ili dvostrana suradnja je zapovijed globalizirane vrste. Dosadašnji svjetski kapitalistički sustav nametnik je na svjetskom gospodarstvu, koje može postojati i bez takvog sustava.
Dvostrana suradnja političkih zajednica odnosno država, koje su sredstva životnih zajednica, djelotvorno je sredstvo uklanjanja višenacionalnih tvorevina, kakva je i dalje Europska unija. Suradnja „države i države“ i suradnja pripadnih životnih zajednica vodi uspostavi svjetske mreže dogovorne suradnje. Usto, potrebna i neizbježna dvostrana suradnja nameće narodima ili životnim zajednicama, (1) postavljanje primjerenih političkih sustava, koji će narode osposobiti za suradnju putem stvaranja životnog dobra, i (2) sređivanje političkih odnosa i uklanjanje političkih razmirica između „države i države“. Globalnost vrste sili sve narode da budu bližnji.
Suradnja „države i države“ utkana je u novu političku filozofiju Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine. Nova i konačna geopolitika u globaliziranoj vrsti nameće i nov način vođenja mjesne politike u životnim zajednicama. Svaki narod treba politiku, koja će biti sredstvo provedbe njegove skupne političke volje. Time će i suradnja „države i države“ dobiti trajan i zdrav temelj. Po novoj političkoj filozofiji za novo doba dviju pravih svjetskih velesila, suradnja „države i države“ mora imati temelj u suverenosti, zaštićenosti i blagostanju naroda. Najbolja sredstva zaštite svakog naroda su njegova životna sljubljenost i njegova sposobnost za stvaranje životnog dobra, koje je ulog u suradnju država.
Politizam kao pristup uređenju i vođenju životnih zajednica i kao način stvaranja opće svjetske mreže suradnje omogućit će vrsti, njezinim životnom zajednicama i jedinačnim ljudima da ozdrave, da se oporave i da ojačaju. To će ih osposobiti za obavljanje ljudskog posla prilagodbe vrste promjenljivim životnim okolnostima, širenja života diljem vrste i bujanja života u svakom čovjeku. Za to je vrsti potreban dugotrajan mir. Kapital ne zna ratovati bez ratne uporabe država i naroda. Sad su države nesposobne za zapodijevanje rata, a narode se više ne može navesti na vođenje rata. Narodi neće rabiti svoje države za vođenje rata, nego za dogovaranje suradnje. Suradnja „države i države“ na podlozi suverenosti, zaštićenosti i blagostanja naroda je jedini jamac svjetskog mira.
Velika preobrazba svijeta iz gospodstva kapitala, korporacija i tržišta nad vrstom u mrežu suradnje životnih zajednica i njihovih država je istinska, željno i dugo očekivana revolucija. Radosna novost je to, što se svijet preokreće ili preobraća pod oštrim pogledima narodâ. Budućnost nadire u vrstu!