Zdravko Mršić – Konsenzus

Bog je jedan, ali nije sam. Okružen je anđelima i vrazima, pismoznalcima i farizejima, svećenicima i učiteljima, rabinima i imamima, prorocima i objaviteljima, političarima i generalima te svjetskim medijima i mudrosnim zakladama. Ukratko, Bog se našao u okruženju političkih vlasti, koje nastoje ljudima vladati, a Boga instrumentalizirati. U podijeljenom svijetu govorilo se, da je svaka vlast od Boga. U globaliziranom svijetu čini se, da je Bog od svake vlasti, a svaka vjera je ionako od vlasti.
U pradavnom Božjem svijetu vlast je bila usađena u životne zajednice i očitovala se u predvodništvu, a ne u vladanju pripadnicima zajednice. Predvodnici su pripadali zajednici i sami se hranili, kao što se događa u ostalim vrstama životinjskog carstva. Uspostavom civilizacije vlast je iščupana iz zajednice, koja je podložena vladarima, koje su ostali ljudi hranili i kojima su služili. Svaka vlast je imala svoj sustav uvjerenja, koji je ona za potrebe vladanja birala među ponuđenim sustavima, koje su domišljali pojedinci, kao što su bili rečeni Mojsije, Pavao iz Tarza, Muhamed, Martin Luther ili Jean Calvin. Pismoznalci su u domišljene sustave uvjerenja usađivali antropologiju ili model čovjeka i primjeren model jedinog Boga. S obzirom na to, da nijedna vjera ne može imati jedinstveno i suvislo učenje, vjere imaju svoje marke Boga i modele unutar maraka. Tako postoje suniti i šijiti među sljedbenicima Muhameda; farizeji, saduceji, eseni i zeloti u judaizmu; ili evangelici i puritanci među sljedbenicima Pavla iz Tarza. Utemeljitelji svih vjera „brendirali“ su jedinog Boga za potrebe vlasti. Oni su ispovijedali i širili silno znanje o Bogu, iako čovjekom um, koji je utemeljen na čovjekovu mozgu koji je napravljen od tvari, nije u stanju prodrijeti do poznavanja Boga. Čovjek nema uvid u Boga, ali dobro pozna život, za koji je dobro smatrati da je došao od Boga.
U podijeljenom svijetu svaka je vlast nabavljala svoju vjeru na tržištu sustava uvjerenja. Međutim, u globalnom svijetu suočene „objavljene“ vjere pokazuju se karikaturama u izvornom značenju te riječi. (U talijanskom jeziku riječ caricare znači „pretovariti“.) Bog je pretovaren. Tako ispada da Bog ima niz iskrivljenih lica umjesto da ima jedno lijepo i skladno lice. Izvorna riječ za židovskog boga Jahvu bila je Adonai što znači „gospodar“. Vlasti su u ime Jahve vladale ljudima. Riječ „islam“ znači podlaganje Božjoj volji, što je spretno iskorišteno za mobilizaciju Arapa za osvajanje Azije, Afrike i Europe. Muhamedov časni Kur’an i Mojsijev Dekalog bili su u službi zemaljskih vlasti. Neosporno je to, da su rečeni Mojsije i stvarni Muhamed bili opisani kao vojskovođe. Isus je zauzvrat bio žrtva državnog i vjerskog nasilja.
Kad se to zna valja imati razumijevanja za agnostike. To nisu ljudi koji nisu u stanju ili koji ne bi bili pripravni prihvatiti Boga, nego ljudi koji nisu u stanju i nisu pripravni vjerovati u ponuđene marke i modele jedinog Boga. Boga se ne može spoznati, znati, gledati, vidjeti i pojmiti pa mnogi ljudi vjeruju to što im drugi ljudi u ime vlasti za Boga kažu kakav je. Boga se može samo prepoznati, ali ne po licu kakvo imaju ljudi. Boga se može prepoznati samo po životu, koji je Bog usadio u tvar. Život koji struji u jedinkama svih biljnih i životinjskih vrsta na Zemlji lice je mojeg Boga, koji može biti Bog svakog čovjeka, koji zna gledati i vidjeti te koji hoće znati i razumjeti život. Znanost zvana biologija i srodne struke o životu već znaju mnogo o životu. Znanost zna dovoljno o životu, da ljudi mogu biti očarani postojanjem i nezaustavljivošću života te da u životu prepoznaju i otkriju te da uvažavaju Boga, kojega ne mogu izravno spoznati.
Iskustvo Homo sapiensa kao vrste života pokazuje, da je snažno kolebanje u razini, snazi i bogatstvu života jedinačnih ljudi posljedica kolebanja unutarnjih prilika u životnim zajednicama. Primjerice, sad su jedinačni životi u hrvatskoj životnoj zajednici jadni. U ostalim vrstama, promjene u kakvoći života jedinki posljedice su vanjskih čimbenika. Stanje života čovjeka mijenja se s prilikama u životnoj zajednici. Vlasti životnih zajednica brinu se za svoje probitke, a ne za kakvoću i bogatstvo života ljudi. Otkad je uspostavljena civilizacija ljudski posao se ne obavlja, iako je uređenje prilika u životnim zajednicama u moći čovjeka kao vrste. Vlast stvara poremećaje u vrsti. Životne zajednice treba voditi tako, da se u njima stvore prilike, u kojima bi svi jedinačni ljudi imali visoku razinu, bogatstvo i obilje ljudskog života.
Vlasti i njihove vjere određuju ponašanje ljudi, ali ne tako da ljudi imaju više ljudskog života, nego da vlasti imaju više vlasti. Vlasti od umne, poduzetne, marljive i izumiteljske vrste traže samo posluh. Vrsta i njezine životne zajednice trebaju se prihvatiti svojega ljudskog posla, sračunatoga na širenje života vrstom i na množenje životnog bogatstva ili dobra u ljudima. Pritom se vrsta ne treba obazirati na zahtjeve vlasti.
Za razliku od modela Boga ostalih utemeljitelja sustava uvjerenja, Bog Isusa iz Nazareta otac je ili začetnik života u „mrtvoj“ tvari na našoj Zemlji. Isus nije našao Boga u tuđim riječima, nego ga je tražio u životu. Isusu se spravom činilo, da Bog ne može biti „gospodar nad vojskama“, zakonodavac, sudac, policajac ili čak smicatelj ljudi. Bog je to bio u dotadašnjim modelima, jer su vlasti – koje od početka civilizacije nisu preuzele odgovornost za život – krivnju za zatiranje života i za nasilje nad podanicima prenosile na Boga napravljenog na njihovu „sliku i priliku“. Vlasti bi da Bog njima služi. Isus je u svim civilizacijskim u vlastima vidio zlo.
Isus je smatrao, da su ljudi bližnji, a ne podanici. Ljudi trebaju mimo vlasti – Caru carevo, Božje Bogu! – skupno obavljati ljudski posao širenja života vrstom i bujanja života u jedinačnim ljudima. Tko neoprezan i razuman ne bi do Isusa bio agnostikom? Isus je u stvorenom i bujnom životu na Zemlji otkrio pravog Boga, bez domišljanja čovjekolikog modela u koji bi Boga ugurao. Za Isusa je Bog bio otac života i otac vrste: Bog za svakog čovjeka na Zemlji. Isus je vrsti otkrio Boga, kakvoga ne mogu svojatati vlasti i vjere. Isus je sam prevalio tegoban put od vjernika, preko odmetnika i agnostika do sina i ispovjedatelja istine o Bogu, a ne znanja Boga. Isus je proglašenjem Boga ocem života potaknuo ljude da se prihvate ljudskog posla množenja života, koji je Bog usadio u tvar. Došao sam da svatko ima obilje života! Tko iskren poslije pojave Isusa iz Nazareta može biti agnostik?
Isus svojom zamišlju nebeskog kraljevstva nije mobilizirao ljude, nego ih je okupljao u ekumenu ili jednu jedinu zajednicu za cijelu Zemlju. Ekumena je vrsta Homo sapiens. Biva očitim, da danas razglašeni „ekumenizam“ nije ništa više od zataškavanja različitosti modela Boga i čovjeka, kojemu se odaju brojni vjerski prvaci, koji se s ekumenskih skupova jednako tvrdokorni vraćaju u svoje zajednice. Sve modele Boga treba odbaciti i zdrobiti kao poganske kumire. Bog se objavljuje životom na Zemlji.