Država: Klima, tehnologija i život
SADRŽAJ
PREDGOVOR
UVOD
PRVI DIO: VLAST U VRSTI HOMO SAPIENS
SUVERENOST
POLITIČKI SUSTAV
CIVILIZACIJA
MILITARIZAM I RATOVANJE
KAPITALISTIČKA DRŽAVA
KOLONIJALIZAM I DEKOLONIZACIJA
SVJETSKO TRŽIŠTE
DRUGI DIO: STANJE ZEMLJE
VRSTA HOMO SAPIENS
UGROZA ŽIVOTNIH ZAJEDNICA
PRLJAVA INDUSTRIJA I PROPADANJE KLIME
SMANJIVANJE PRIRASTABIOMASE
STANJE ČOVJEKA
TREĆI DIO: BUDUĆNOST ŽIVOTA
ODGOVORNOST VRSTE ZA KLIMU
OPORAVAK KLIME
IZDATAK OPORAVKA KLIME
NOVE POTREBE VRSTE
TEHNOLOŠKA PLIMA
POSAO VRSTE
ŽIVOTNA STRATEGIJA
SMISAO, SILA I POSAO DRŽAVE
SVJETSKA MREŽA SURADNJE
BRIGA ZA ZEMLJU I ŽIVOT
POGOVOR: HRVATSKA DRŽAVA
PREDGOVOR
Život na Zemlji dopro je do obratnice ili povratnice, a ne do prek-retnice. Zemlja općenito prestaje biti izdašnom za život, kojega – koliko se sad zna – nema drugdje u Svemiru. Život na Zemlji, kao postupak koji se evolucijom razvio iz klice života položene u tvar koja je sama po sebi „mrtva“, minulih stoljeća počeo se brzo sro-zavati ili unižavati. Evolucija života zamijenjena je devolucijom.
Civilizacija kao pristup uređenju čovjekovih životnih zajednica, po kojemu je vlast iznesena iz tih zajednica i postavljena nad njih, postala je zaprekom za obavljanje teških zadaća, koje su se isprije-čile pred vrstu Homo sapiens. Naša vrsta kao jedna od vrsta života skrivila je nastanak sadašnjega slabog stanja života općenito i vlas-titog slabog stanja posebno, ali ona kao vrsta jedina može popravi-ti sadašnje stanje života i „stanje čovjeka“. Civilizacija koja je spu-tala našu vrstu dotrajala je i treba prestati.
Do konačnog zastoja i rastroja došao je i kapitalizam, kao pris-tup uređenju gospodarskih odnosa u vrsti, koji je vrsta prigrlila temeljem obećanja kapitalizma, da će oskudicu koja je tištala vrstu zamijeniti obiljem. Vrsta se nije oduprla napasti obilja, a kapital, kapitalizam, tržište i ideologija liberalizma nisu išli za potpunijim zadovoljenjem potreba cijele vrste, nego prvobitno za nezasitnim i žestokim nakupljanjem slobodnoga privatnog kapitala kao sredstva vladanja vrstom. Neskromnost vrste te vlastoljubljivost i nezasit-nost kapitala prekomjerno su opteretili Zemlju, a sad smanjuju njezino životno bogatstvo. Kapital i vrsta postali su teret Zemlji: vrsta Homo sapiens stoljećima je drugim vrstama otimala život, a kapitalizam je vrstu sve jače držao u ropstvu tržišta. Sad vrsta treba početi rasterećivati Zemlju, postati skromnom i ukloniti kapitali-zam, koji je sredstvo uske klike kapitalista, a ne vrste Homo sapiens.
Kapitalizam kao najnoviji i konačan uzorak civilizacije vrsti je uz obećanje obilja podmetnuo i liberalizam kao učenje, po kojemu su ljudi samo nezasitni skupljači osobnog tvarnog bogatstva, za koje se oni na tržištu trebaju nemilice međusobno nadmetati i na-kon zadovoljenja svojih potreba. Kapitalizam je vratio vrstu u bio-lošku evoluciju, iako se u rodu Homo poodavno pojavila kulturna evolucija, koja počiva na smišljenoj uporabi čovjekova mozga i uma te na prirodnom odabiru, a ne na slučajnoj pojavi genskih mutacija u rodnoj tvari organizama i na prirodnom odabiru. Civili-zacija je od svojeg začetka kočila kulturnu evoluciju u našoj vrsti, a kapitalizam je tu evolucije potpuno zakočio Industrijskom revolucijom. Sadašnje teško i nepodnošljivo stanje čovjeka također pokazuje, da je došlo krajnje vrijeme da se vrsta otrese civilizacije općenito i kapi-talizma posebice, kako bi se počela prilagođivati okolnostima, koje je ona sama stvorila te kako bi mijenjala i poboljšavala te okolnos-ti. Vrsta se mora nasilu vratiti kulturnoj evoluciji, koja će poboljšati i njezino biološko zdravlje.
Smišljena uporaba uma traži uzgoj ili odgoj čovjeka. Uzgoj ili kultiviranje čovjeka potrebni su za osposobljavanje jedinačnih ljudi za obavljanje skupnog posla koji stoji pred vrstom. Vrsta se treba skupno prilagođivati teškim okolnostima života na Zemlji, koje je sama prouzročila te smišljeno mijenjati te okolnosti prvobitno promjenom načina života u sebi. Homo sapiens je jedina vrsta živo-ta, u kojoj nema odgoja za vrstu. Novi uzgoj čovjeka za vrstu tra-žiti će postavljanje štovanja života kao najveće vrijednosti u vrsti. Vrsta treba upriličiti uzgoj svoje mladunčadi za život u vrsti, a ne za potrošnju i za nadmetanje na tržištu rada, znanja i vještina. Mlade ljude treba podizati za mir bez kojega nema oporavka vrste; za zajedništvo, jer se posao vrste mora skupno obavljati; te za os-posobljavanje jedinačnih ljudi za obavljanje teškog i zahtjevnog posla koji je zapao vrstu.
Globalizacija naše vrste koju su iznenada okinuli globalizacija poslovanja i uspostava svjetskog slobodnog tržišta učinili su to, da vrsta progleda i da uvidi okolnosti u kojima se zatekla. Vrsta uviđa da će propasti i nestati, ako se sama ne prihvati posla popravka uvjeta života na Zemlji.
Ipak, vrsta svoj posao ne može obavljati kao jedna radna cjeli-na. Vrsta je već razdijeljena u povijesne životne zajednice, od kojih svaka ima svoj životni prostor, a svi takvi jedinačni životni prostori sastavljaju životni prostor vrste, koji vrsta dograđuje na plohi Zem-lje ili uz nju. Kao što je vrsta vezana uza Zemlju kao planet, tako svaki jedinačni čovjek treba biti – trajno ili privremenu – vezan uz jedan i samo jedan povijesni životni prostor, kako bi u tom prosto-ru dok se u njemu nalazi obavljao s drugim ljudima posao vrste. Stoga svaki čovjek treba pripadati samo vrsti Homo sapiens i jednom od njezinih životnih prostora. To čini „identitet“ ili pripadnost čovjeka. Nikoga ne spadaju dvije posebne domovine ili dva pose-bna zavičaja. Domovina pripadnika vrste Homo sapiens je Zemlja.
Jedinačni ljudi – posebice otkad je vrsta globalizirana – mogu se premjestiti iz jednoga životnog prostora u koji drugi, ali oni i u novom prostoru moraju pripadati tom prostoru i na njemu obav-ljati skupni posao vrste, koji je isti na svakom zemljopisnom mjes-tu: zadovoljenje životnih potreba životne zajednice, prilagodba zatečenim životnim okolnostima i kreativna prilagodba okolnosti potrebama vrste i života. Pripadnost ljudi vrsti i određenom život-nom prostoru omogućuje vrsti obnašanje odgovornosti za Zemlju. Prianjanje jedinačnih ljudi uz mjesni zemljopisni prostor i njihov rad u pripadnom životnom prostoru omogućuju našoj globalizira-noj vrsti globalno čišćenje okoliša, globalni oporavak klime, glo-balno povećanje biomase i globalno svladavanje čiste tehnologije. Rad ljudi u mjesnom životnom prostoru omogućuje Zemlji da njeguje životno zajedništvo vrste.
Homo sapiens je jedina radna vrsta odnosno vrsta koja je sposob-na smišljeno raditi, proizvoditi predmete i strojeve, uspostavljati nove postupke te smišljeno otkrivati i rabiti nove materijale. Vrsta je svojom poduzetnošću, svojim izumiteljstvom i svojim radom pod skrbi kapitala zaprljala Zemlju i poremetila klimu. Odsad vrsta treba smišljeno, poduzetno i izumiteljski čistiti Zemlju, povećavati kopnenu biomasu na njoj i popravljati klimu. Vrsta je dosad prisil-no radeći za kapital upropaštavala Zemlju i život na njoj. Odsad će vrsta biti na tlaci za oporavak života na Zemlji. Obrat koji vrsta mora izvesti dao joj je pravu pouku. Ona mora postati skromnom, predano zadovoljavati svoje nasušne potrebe, odbaciti prohtjeve i povrh svega kao vrhovnu vrijednost u Svemiru štovati život, ko-jemu su ljudi jedini svjesni svjedoci.
UVOD
U svijetu koji gledamo te u kojemu živimo i umiremo stanje je postalo slabo i teško. Teško je stanje planeta Zemlja, na kojemu traje i naša vrsta Homo sapiens. Teško je stanje i života kao postup-ka, koji se odvija samo na Zemlji. Teško je stanje i naše vrste, u kojoj su gotovo svi jedinačni ljudi nezadovoljni stanjem svojega jednokratnog života.
Teško stanje Zemlje kao kolijevke života najbolje se očituje u smanjenju prirasta biomase ili živog blaga zemlje. Biomasa je uku-pno mnoštvo živućih bioloških organizama određenog područja u određeno vrijeme. Ako se na stalno smanjenje prirasta i na očeki-vano smanjenje biomase doda smanjenje bioraznolikosti odnosno izumiranje mnogih vrsta, posebice koralja, poremećaj u hranidbe-noj mreži vrsta može donijeti dodatno smanjenje biomase. Hra-nidba vrste Homo sapiens ovisi i o veličini biomase na Zemlji i o bioraznolikosti. Očito je, da će naša namnožena vrsta morati pro-mijeniti način ishrane ili će se morati sama brojčano smanjiti. Ljudi za svoju hranidbu uzimaju, trate ili odbacuju golemu količinu bi-omase.
Na očigled vrsti događa se značajna, žestoka i trajna promjena klime odnosno promjena statističke razdiobe uzoraka vremenskih prilika, koja je vrijedila desetljećima, stoljećima i tisućljećima. Doš-lo je do promjene prosječnih vremenskih prilika i do odstupanja vremenskih prilika od prosječnih vrijednosti. Govori se o pojavi krajnjih vremenskih neprilika ili nepogoda. Došlo je i do neospor-nog i stalnog zatopljivanja odnosno do rasta prosječne temperature u klimatskom sustavu Zemlje.
Na smanjivanje prirasta i očekivano smanjivanje biomase te na zatopljenje klimatskog sustava valja dodati prljanje i trovanje kop-na i mora odlaganjem neraspadljivih tvari kao što je plastika; tro-vanje sustava života neobuzdanom uporabom pesticida i insektici-da u proizvodnji hrane; te neprimjerenu uporabu štetnih kemikalija u obradbi hrane i pripravi jela. Smanjenje prirasta biomase, zatop-ljivanje kli-matskog sustava te onečišćenje Zemlje ozbiljno ugroža-vaju ne samo biološko zdravlje u našoj vrsti, nego i život u cjelini. Naša vrsta može izumrijeti i zbog društvenih zala, koje ona množi unutar sebe. Ako naša vrsta nestane, na Zemlji će se nastaviti ži-vot, koji će biti raspoređen u očuvane sadašnje vrste i u vrste koje će se pojaviti.
Stanje Zemlje i opće stanje života na njoj su teški. Međutim, i-pak, najteže je stanje unutar naše vrste odnosno stanje života jedi-načnih ljudi koji sastavljaju vrstu. Kapital je odnose u našoj vrsti uredio tako, da se jedinačni ljudi moraju međusobno nadmetati te jedni od drugih grabiti bogatstvo i uspjeh. Nadmetanje među jedi-načnim ljudima te nadmetanje i ratovanje među životnim zajedni-cama unose u vrstu obilje zla. Nadmetanje u kojemu netko dobiva, a netko gubi ljudi ne znaju zamijeniti suradnjom u kojoj svi dobi-vaju. Ljudi su se prestali brinuti za životno zajedništvo, koje de facto pruža ili donosi životno osiguranje odnosno zaštitu. Očito je, da je za nastalo stanje u vrsti i oko nje kriva sama vrsta, bez obzira na način kojim se vrstom vlada. Stoga se mora postaviti pitanje o sa-moj vrsti.
Kakva je to vrsta, koja se upustila u posao koji nije njezin te ko-ji je unakazio Zemlju, ugrozio život na njoj i razdružio ili izvrstio nju samu? Naša vrsta pripada rodu Homo, u kojemu se ona pojavi-la nakon vrste Homo habilis i vrste Homo erectus. Pripadnici vrste Homo habilis bili su četveronošci, ali su bili sposobni (habiles) držati u prednjim šapama ili šakama predmete, kojima su se služili i uz njihovu uporabu razvijali jaču silu od one kojom su raspolagali dok su bili goloruki. Životinje znaju rabiti svoje nokte i pandže, svoja kopita ili svoj kljun, a Habilis je rabio predmete, koje je nala-zio u prirodi. Habilis je za obavljanje posla obrambe i hranidbe sam birao pribor koji je rabio.
Poslije vrste Homo habilis pojavila se dvonožna vrsta Homo erec-tus, koje su pripadnici za obavljanja posla imali slobodne obje pre-dnje noge ili ruke, koje im nisu bile potrebne za premještanje vlas-titog tijela. Istovremena uporaba obiju ruku omogućivala je čovje-ku ne samo da obavi više posla i da obavlja složenije poslove, ne-go i da lakše istražuje i upoznaje okoliš. Nedvojbeno je to, da su se obje prve vrste u rodu Homo odlikovale mozgom znatno razvijeni-jim od mozga ostalih primata.
Zanimljivo je to, da vrste roda Homo nisu trajale istovremeno. Dvije od njih zamijenile su prethodnu. To pripisujem činjenici da je evolucija u rodu Homo bila kulturna evolucija. Pripadnici roda Homo imali su iznimno razvijen mozak, koji se uporabom i sam dalje razvijao. Očito je, da je svaka slijedna vrsta „nadmudrila“ prethodnu, koja se – suočavajući se s mudrijim življem na istom prostoru i s istim mjestom u hranidbenoj mreži – počela slabije hraniti i slabije množiti. Tako je vrsta Homo sapiens „nadmudrila“ obje prethodne vrste iz njezina roda.
Mozak u vrsti Homo sapiens postao je toliko razvijen, da je čovjek postao sposoban za pojmovno razmišljanje. Bilje je nepomično i ono ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Ono nema sjetila, nego receptorske ili prijamne stanice. Životinje su pomične, imaju sjetila i njima treba slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Životinje brzo donose odluku. Čovjek ta-kođer ima slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, ali se u njega dobro razvilo i pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Čovjek je u stanju iza viđenih slika umetati pojmove, ali i na temelju uvedenih pojmova stvarati nove. Čovjek je pojmo-vima pridružio artikulirane riječi, koje se sastoje od niza razgovijet-nih glasova. Danas vrsta raspolaže milijunima pojmova, koje je postupno dodavala temeljem opažanja, ali i povezivanjem pojmo-va, koji već postoje u čovjekovu umu.
Dva ključna pojma kojih se čovjek dokopao su prostor i vrije-me. Životinje vide i prepoznaju mjesta, ali one ne znaju za prostor. Usto, u životinjskom svijetu postoji samo „sada“. Pojam prostora omogućio je ljudskim zajednicama, da sustavno vladaju mjestima, da prostorno raspoređuje svoje djelovanje i da uređuje svoj odnos sa susjednim zajednicama. Umjesto nasumičnog lutanja, čovjek je mogao planirati svoje premještanje. Pojam vremena omogućio je čovjeku određivanje početka, planiranje i predviđanje trajanja po-slova koje je kanio poduzeti. Uz pojam vremena vezan je i pojam „nakane“, ali prvobitno pojam „svrhe“. Homo sapiens je jedina vrs-ta, koje pripadnici imaju pojam svrhe. Taj pojam se u vrsti pojavio prije samo tridesetak tisućljeća. Sad je čovjek bez svrhe kao „muha bez glave“. Zajednica bez svrhe srlja u rasulo i propast. Svrha o-mogućuje čovjeku da probere svoje postupanje u budućnosti, kako bi ostvario potrebne dobrobiti. Čovjek je izgubio dobar dio urođe-nog ponašanja, jer mu je u okolnostima koje se stalno mijenjaju više pomagalo domišljeno ponašanje i postupanje. Čovjek ovisi o primjerenom ponašanju, koje dolazi od sadržaja njegova uma. Svrha pomaže čovjeku, da se u njegovu umu nađe pravi sadržaj, koji će čovjeku pomoći da postupa tako, kako bi ostvario postav-ljene svrhe. Životinje nemaju svrhe, ali im one nisu ni potrebne, jer im je ponašanje koje vodi do ostvarenja dobrobiti – hranidba, množenje i zaštita – urođeno. Životinje su živi, programirani me-hanizmi ili organizmi. Oni kao da imaju spremnik obavijesti, koje se mogu samo rabiti – ROM ili Read Only Memory – ali se ne mogu mijenjati ili dopunjavati. Čovjek osim bioloških potreba ima i kul-turne.
Naprotiv nižim životinjama koje imaju upečeno ponašanje i po-stupanje, čovjek može birati ili od drugih ljudi prihvaćati sadržaj svojeg uma, koji će mu određivat ponašanje i postupanje. Preuzi-manje tuđih zamisli čovjeku se događa ili zbog neznanja i slabog razumijevanja stvarnosti života ili zbog krivo odabrane ili prih-vaćene svrhe. Religije su od pradavnine nudile ljudima skupnu svrhu, ali i propisivale ponašanje i postupanje, za koje se očekivalo da vode dobrobitima koje pruža ostvarenje svrhe.
Mogućnost izbora sadržaja uma i izbora svrhe je svakako dob-robit, koju su čovjeku donijele biološka i kulturna evolucija. Među-tim, otvorenost čovjekova uma nosi čovjeku i nevolju: odveć je lako odabrati pogrešnu ili neostvarljivu svrhu i njoj obvezno pod-rediti ponašanje i postupanje, koji mogu biti štetni i razorni. Po vlastitom izboru, ali još više pod pritiskom vlasti kapitala i ideolo-gije liberalizma, pripadnici vrste su se minulih stoljeća sve više o-davali samoživosti odustajući od zajedništva, zamjenjivali skrom-nost nezasitnošću te sve više cijenili materijalna, a sve manje kul-turna dobra, kao što su doživljaj ljudskosti i stjecanje zadovoljstva vlastitim životom.
Ipak, dugom uporabom uma, koja prirodno vodi i do stalnog razvitka mozga u koji je um usađen, čovjek je uz pojmovno miš-ljenje stekao i svijest o samom sebi. Čovjek je postao sposobnim vidjeti sama sebe, svoj položaj u zajednici te učinke svojeg djelo-vanja u zajednici i u prirodi. Na tom stupnju čovjekove kulturne evolucije pojavile su se umjetnost i religija. Nadareni i nadahnuti ljudi nastojali su iskazati to što vide i prosuđuju te to drugima pre-dočiti umjetničkim uradcima. Čovjek je u uporabi uma pošao dalje od nastojanja da zadovolji svoje životne potrebe: hranidbu, zaštitu i množenje.
Može se govoriti o svijesti čovjeka o samom sebi, ali ja radije govorim o ljudskom duhu. Ljudski duh nije tvar ili bitak, nego pos-tupak koji omogućuje čovjeku da pretražuje svoj unutarnji isku-stveni prostor, da vrjednuje stanje vlastitog života i da prosuđuje smisao svojeg djelovanja u životnoj zajednici i prema okolišu. Ljudski duh je jednak u svakom čovjeku i svatko ga može otkriti i naučiti rabiti. To je blagotvoran postupak, koji navodi čovjeka na dobro. Iako se o ljudskom duhu govori i kao o svijesti, o njemu ne valja govoriti kao o savjesti. Savjest vodi čovjeka da prosuđuje svo-je čine u odnosu na određena pravila postupanja, a svijest ili ljud-ski duh vode čovjeka da prosuđuje vrijednost i uporabu vlastitog života. Ljudski duh navodi čovjeka na dobro: ne upućuje ga na nadmetanje s drugim ljudima, nego ga potiče na pružanje najveće-ga mogućeg dobra zajednici, jer se ljudskost može doživjeti samo u zajednici.
Na kraju ističem, da Homo sapiens raspolaže mozgom i umom koji čovjeku omogućuju da ima pojmovno znanje. Međutim, čo-vjekova sposobnost pojmovnog mišljenja čini čovjekov um razme-tnim. Čovjek može živjeti u istini, ali i u zabludi. (Tako nije ni s biljem ni sa životinjama.) Čovjek može imati dobre ili iskvarene svrhe. Čovjek može postupati korisno ili štetno. Ipak, u čovjeku se razvio i ljudski duh, kojim čovjek može prosuditi vrijednost svojih postupaka i valjanost uporabe svojeg života.
Kako bi naša globalizirana vrsta mogla živjeti u istini i u dobru, potrebno je da se do istine i do toga što vrsta treba ili mora podu-zeti dođe skupnim trudom u životnim zajednicama. Konačno, od-govornost za životni prostor mogu nositi samo životne zajednice, a za Zemlju cijela svjesna i oduhovljena vrsta Homo sapiens. Vrsti su potrebni jednodušnost, „jednoumlje“ i unikulturnost.
U današnjem presudnom vremenu, u kojemu se vrsta našla na obratnici, istinu i naputak za djelovanje vrste ne mogu vrsti propi-sati ni kapital ni pismoznalci kapitalizma. Odluku o svojem postu-panju treba donijeti sama vrsta, u kojoj se pojavio ljudski duh, koji potiče ljude na skromnost, poduzetnost, izumiteljstvo, zajedništvo i dobro.
Prvo
VLAST U VRSTI HOMO SAPIENS
Homo sapiens je jedna od vrsta života na Zemlji. To je ipak iznimna, jedincata vrsta. Naša vrsta je plod biološke evolucije, ali i slijedne kulturne evolucije u rodu Homo. Svaka vrsta života ima isti posao: hranidbu jedinki, zaštitu jedinki i njihovih zajednica te množidbu jedinki (unutar vrste). Naša vrsta ima dodatan posao, jer njezini pripadnici – za razliku od jedinki ostalih vrsta – imaju iznimno razvijen mozak, sposobnost pojmovnog mišljenja, svijest o sebi, nakane i svrhe. Pripadnici naše vrste rade, proizvode, otkrivaju nove materijale, izumljuju nove radne i proizvodne postupke, pla-niraju djelovanje te prosuđuju učinke svojeg rada i djelovanja. Na-ša vrsta ima i kulturne, a ne samo biološke potrebe.
Homo sapiens je nedvojbeno napredna i nadarena vrsta, ali je sposobnost pojmovnog mišljenja u njoj učinila to, da je teško u-pravljati životnim zajednicama vrste. Naime, ponašanje jedinki unutar naše vrste i njihovo postupanje prema okolnom svijetu nisu predvidljivi, jer nisu programirani ili urođeni. Jedinke svih vrsta međusobno su različite, a razlike među pripadnicima naše vrste su uvećane, jer nije riječ samo razlikama u fizičkim značajkama, nego i o razlikama u umnim sposobnostima. Ljudi različito gledaju na život i mogu stvoriti različit stav prema zajednici. U ljudskim su se zajednicama od pradavnine javljali samoživi ljudi, koji su slabili zajedništvo i društvenu koheziju, koji su bili potrebni za obavljanje (zajedničkog) posla vrste: hranidbe, zaštite i množidbe. Samoživost je bila velika napast u izvornim zajednicama.
Izvorne čovjekove zajednice nastojale su jačati zajedništvo. U tu svrhu je vjerojatno i bila izumljena religija, koja je bila obilno rab-ljena za jačanje zajedništva i društvene sljubljenosti. Religija je od-gajala ljude za zajedništvo. Pravila ponašanja i postupanja jedinač-nih ljudi dobila su u religiji i božanstvima snažna jamstva. Pojedin-ce je trebalo odgajati za zajedništvo. Umjesto zakona kojima su u civilizaciji uređivani ponašanje i postupanje ljudi, u izvornim zaje-dnicama bili su uspostavljeni običaji, koje je trebalo poštivati.
U najranijim izvornim zajednicama najvažniji dnevni poslovi bili su skupljanje hranljivih plodova prirode i lov. Kasnije je počeo i ribolov. To su bili skupni poslovi i u njima je svim ljudima valjalo sudjelovati. Ljudi su se trebali dnevno hraniti i to bez prave mo-gućnosti držanja pričuva. Ljudi su se u izvornim zajednicama množili toliko, koliko je bilo hrane te koliko je bilo manje napasni-ka, nametnika, grabežljivaca i neprijatelja. Međutim, u nekom raz-doblju kulturne evolucije vrsta je pripitomila određene vrste bilja, a u ledenom dobu i određene vrste životinja, koje su se zbog hra-nidbe vezale uz ljude, ne znajući pravo zašto ih ljudi hrane: radi odgođene hranidbe ljudi i radi pomoći ljudima u radu.
Uzgoj bilja i životinja donio je dodatno razlučivanje ljudi po sposobnosti. Nekim ljudi je uzgoj bilja i životinja išao bolje nego drugima. Ipak, njegovanje zajedništva činilo je to, da su ljudi koji su znali uzgojiti više dobrih plodova i izdašnijih životinja bili po-nosni što mogu dati veći prinos zajednici, jer se hrana prikupljala na jednom mjestu pa zatim pravedno dijelila obiteljima. Pojavom obrta dolazilo je do složenije podjele posla prvo u obiteljima, a poslije i u zajednici pa je bilo sve teže njegovati zajedništvo, ali se zajedništvo uspjelo njegovalo. Individualizam bi ugrozio opstanak vrste, jer vrsta još nije stvarala obilje.
Trajanje i razvitak najranijih ljudskih zajednica pokazuju, da se zajednicama trebalo vladati i da je njih trebalo upravljati ili usmje-ravati. U izvornim zajednicama vlast je pripadala zajednici, koja je imala svoje birane predvodnike, koji su ostajali pripadnicima zaje-dnice. Predvodnici nisu imali stalan ustroj, putem kojega bi pro-vodili odluke. Vlast je bila u samoj zajednici. Zajednica je imala vlast u sebi. Zajednica je imala vrhovništvo nad prostorom i nad ljudima, koji su pripadali zajednici i prostoru.
Suverenost
Suverenost ili vrhovništvo je puno pravo ili vlast vladavinskog tije-la nad samim sobom, bez upletanja vanjskih izvora, sila ili tijela. Suverenost je temeljni pojam svake političke teorije, koji označuje vrhovništvo u političkoj zajednici ili državi odnosno u životnoj zajednici. Stoga se može reći, da su izvorne ljudske životne zajedni-ce imale u sebi suverenost ili vrhovništvo. Te su životne zajednice, svaka za sebe, mučile muku sa svojim poslom i opstankom. Za golemu većinu današnjih životnih zajednica može se reći, da u njima vrhovništvo ima kapital, kao vrijednost ili sila koju je domis-lila sama vrsta.
Pojam suverenosti mijenjao je svoj sadržaj tijekom povijesti za-padnih naroda, posebice u vrijeme Prosvjetiteljstva. Tako su politič-ka zbilja i pravna teorija stvorile mnoge i različite vrste suverenosti. Sadašnji pojam suverenosti ima četiri vidika: područje ili teritorij, pučanstvo, vlast i priznanje. Očito je, da neka politička zajednica može imati suverenost u nekom od navedenih vidika, a da u ne-kom drugom nema. Primjerice, država možda može imati političku suverenost, a da nema gospodarsku suverenost.
Teorija države i vladanja koja je bila uvriježena prije sadašnjeg zamaha zapadnog kapitalizma učila je, da neka politička tvorevina, da bi bila državom mora imati slijedeće značajke: (1) da se sastoji od pučanstva koje nastanjuje određeno (državno) područje i koje pri-znaje isto vrhovno tijelo vlasti; (2) da vrhovnom tijelu države služi posebno osoblje: državna administracija, koja provodi odluke vr-hovnog tijela i vojna služba, koja – kad je potrebno – silom podu-pire provođenje odluka vlasti te koja štiti zajednicu od drugih us-postavljenih političkih zajednica; te (3) da tako sazdanu državu druge slično sazdane političke jedinice priznaju kao neovisnu u njezinu djelovanju na pučanstvo nastanjeno u njezinu području, to jest na njezine podanike; takvo priznanje čini to, što se danas nazi-va međunarodnom suverenošću.
Bilo bi poželjno, da države imaju još dvije značajke i da se one očituju u zbilji: (4) da pučanstvo skupno osjeća da čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti zajedničkoj „narodnosti“; i (5) da pučanstvo čini zajednicu, u kojoj članovi sudjeluju u razdiobi posla i u uživanju dobrobiti. Za usađivanje dviju posljednjih zna-čajka u političku zajednicu brine se sustav uvjerenja, vjera ili ideo-logija, koje pučanstvu određuje ili za koje pučanstvo pridobiva politička vlast.
Po nekim teorijama države i vladanja valja razlikovati slijedeće vrste suverenosti: unutarnju suverenost, po kojoj nadzor nad drža-vom ima vlast upriličena isključivo unutar države; međuovisna suverenost, po kojoj se prijelaz pučanstva preko granica koje i dalje postoje obavlja po napravljenim sporazumima; međunarodna pravna suverenost, koja počiva na priznanju suverenosti neke dr-žave od većine ostalih država; te „vestfalijska suverenost“, po kojoj je u svakoj političkoj tvorevini u Europi postojala samo domaća vlast i nije mogla postojati nikakva vanjska vlast poput opće crkve ili dugih vanjskih političkih tijela. Suverenost je vezana uz zako-nitost, koja zahtijeva uzajamno priznanje država.
U drevnim carstvima sva je vlast bila u rukama vladara, koji je raspolagao fizičkom silom. Zakone je donosio vladar, ali je od njih bio izuzet. Jedino je u drevnom Izraelu prvi kralj Saul pristao biti pod Mojsijevim zakonom. To je bio uvjet da imenovani zapovjed-nik vojske Saul, koji je imao samo tjelesnu stražu, bude prihvaćen za kralja. U Rimu je vlast, koju je dugo imala životna zajednica ili Senatus Populusque Romanus, bila prenesena na cara, kojega nisu ob-vezivali zakoni. Carske odluke imale su snagu zakona. Riječ je bila o apsolutnoj suverenosti, kakva je bila zasnovan u Europi Vestfa-lijskim mirom 1648. godine.
U srednjovjekovnoj Europi kraljevi nisu bili suvereni u punom smislu riječi, jer je njihova vlast bila ograničavana odlukama skupš-tina velikaša. Kraljevi su dijeli vlast s feudalnom aristokracijom. Srednjovjekovno poimanje suverenosti omogućivalo je i kraljevima i velikašima da imaju de iure suverenost. Ujedno se i pojedincima priznavala sloboda izbora po „prirodnom pravu“.
Pitanje suverenosti zaoštrilo se u Europi u šesnaestom stoljeću kad su česti građanski ratovi stvorili potrebu uspostave snažnih središnjih vlasti, kad su kraljevi počeli kršiti vlast i krnjiti prava ve-likaša i kad su se počele stvarati suvremene nacionalne države. Tomu je znatno pridonijela pojava protestantstva, u kojoj je Kato-lička crkva izgubila i nadzor nad europskim sustavom uvjerenja. Nacionalne monarhije uklonile su kaos, koji su stvorili endemni vjerski ratovi, koji su najteže pogodili Francusku. Francuzima je trebala apsolutna monarhija.
Francuski filozof i teoretičar države Jean Bodin (1530.-1596.) tvrdio je, da država mora imati snažnu središnju vlast te da suve-renost mora biti apsolutna i trajna. Suverenost mora biti štićena iznutra, a za donošenje zakona vladar ne treba imati suglasnost podanika. Vladara ne smiju obvezivati ni zakoni koje je donio nje-gov prethodnik. Ovlasti vladara se ne smiju ni privremeno prenijeti na trenutno jake pojedince ili na sudce. Apsolutni vladar vlada po prirodnim i Božjim zakonima, ali on nije iznad njih. On je samo iznad pozitivnih zakona, koje donosi on sam. Božanski zakon i prirodni zakon nameću vladaru da se pridržava moralnog zakona, koji mu nameće ograničenja.
U vrijeme prosvjetiteljstva smatralo se, da vlast pripada državi, a da vladar vlada ne po Božjoj milosti, nego po pristanku svojih po-danika ili po društvenom ugovoru. Kad vladar prestane ispunjavati svoje obveze prema podanicima, postojeći ugovor prestaje i pravi se novi društveni ugovor s novim vladarom. Tako je mislio Tho-mas Hobbes (1588.-1679.). Jean Jacques Rousseau (1712.-1778.) je smatrao, da suverenost pripada narodu ili pučanstvu države i da je narod suveren u državi. Građani prave ugovor s državom, ali se pritom njihova suverenost ne prenosi na državu. Rousseau se izri-čito protivio uvođenju razlike između izvora suverenosti i ostvare-nja suverenosti. Suverenost je neprenošljiva i ona trajno pripada narodu. Suverenost naroda je neprenošljiva i neotuđiva. Suvere-nost naroda se ne može prenijeti na vladara.
Uz pojam suverenosti veže se isključivo zakonodavno pravo suverenog tijela. U pitanju je stupanj u kojemu odluke koje donosi suvereno tijelo mogu biti osporavane od kojega drugog tijela. Njemački sociolog Max Weber (1864.-1920.) određuje suverenost kao monopol ili isključivo pravo zajednice na zakonitu uporabu sile. Po Weberu, bilo koja druga skupina, koja svojata pravo upo-rabe sile mora se podložiti suverenu ili bi morala biti vojno pobije-đena, kako bi se potvrdila izvorna suverenost. U današnje vrijeme mnoga tijela, prava ili načela osporavaju suverenim državama pra-vo na uporabu sile i isključivo zakonodavno pravo: međunarodno pravo, pojedini ogranci državnog ustroja, savezne države, udruge građanskog društva, vjerske ustanove, poslovne korporacije, mediji ili političke stranke.
Teoretičari države i vladanja razlučuju suverenost de iure od su-verenosti de facto. Zakonita ili de iure suverenost odnosi se na objav-ljeno i ustavno priznato pravo vlasti da nadzire svoje zemljopisno područje. De facto ili stvarna suverenost odnosi se na stvarni nad-zor vlastitog prostora. Ona uključuje suradnju i poštivanje dobro-biti pučanstva, nadzor prirodnih izvora u prostoru i unošenje tuđih izvora u prostor, sredstva potrebne prisile za održavanje zaštite prostora i ljudi te opću sposobnost države da provodi potrebne mjere. Ako se za provedbu suverenosti obilno rabe sredstva prisile govori se o prisilnoj suverenosti. Mnoge države postigle su stvarnu neovisnost mnogo poslije ostvarenja suverenosti. Suverenost se može prenijeti, ali se neovisnost prenijeti ne može. Neovisnost se može privremeno ukloniti, ako dođe do zaposjedanja cijelog pod-ručje tuđom vojnom silom. (Tako je bilo 2003. godine u Iraku, koji nijedna okupacijska sila nije kanila pripojiti svojem području kao što u Siriji čini susjedni Izrael.)
Rasapom istočnoeuropskog bloka i nekoliko istočnoeuropskih višenacionalnih država mnoge zemlje i mnogi narodi su se osamo-stalili, ali neke osamostaljene zemlje nisu dobile opće priznanje svoje samostalnosti (Kosovo, Abhazija, Južna Ingušetija). Te zem-lje više ne odgovaraju nekoj drugoj sili, nisu podvrgnute tuđem nadzoru, ali nemaju opće priznanje suverenosti.
Još uvijek se pravi razlika između unutarnje i vanjske suverenos-ti. Unutarnja suverenost vezana je uz odnos suverene vlasti i poli-tičke zajednice. Kod unutarnje suverenosti temeljno pitanje je za-konitost vlasti. Po kojem pravu vlast vlada političkom zajednicom: po božanskom pravu, društvenom ugovoru ili po narodnoj suve-renosti? Interna suverenost treba biti jaka, kako bi se spriječile po-bune posebnih interesa, terorizam ili potkopavanje političke zajed-nice. Vanjska suverenost poglavito je vezana uz odnos domaće suverene vlasti i drugih država. Velika Britanija je dodjeljivala priz-nanje drugim suverenim vlastima, ako imaju potpun administrativ-ni nadzor nad prostorom i ljudima na njemu te ako ta vlast nije podložna nekoj drugoj vlasti u zemlji ili vanjskoj suverenoj drža-vi. Vanjska suverenost vezana je i uz pitanje uloge međunarod-nog prava. Je li upletanje jednih sila u unutarnje poslove drugih sila dopustljivo? Iako međunarodno pravo podupire suverenost država, mnoge politički nametnute međunarodne konvencije omo-gućuju jakim tuđim silama, da se upliću u suverene poslove slabi-jih država.
Potrebno je naglasiti, da pitanje suverenosti nije vezano samo uz pravo i zakonitost. Uz suverenost ili vrhovništvo svake političke ili životne zajednice vezana je i odgovornost. Suverena vlast nema samo određenu vrstu suverenosti, priznato pravo djelovanja na prostor i ljude na njemu, nego i dužnost da se brine za prostor i da stvara dobrobiti za ljude. (U drevnoj Kini je car imao „mandat nebesa“, da se brine za zemlju i ljude.)
Imajući u vidu različite vidike i vrste suverenost pravo je pitati, kakvu suverenost i koliko suverenosti ima vrsta Homo sapiens na Zemlji kao svojem prostoru te kakvu suverenost i koliko suvereno-sti imaju čovjekove životne zajednice u svojim povijesnim život-nim prostorima? Ni vrsta Homo sapiens ni njezine životne zajednice nemaju ni pravu vrstu suverenosti ni dovoljnu mjeru suverenosti, da bi mogle imati odgovornost za Zemlju, klimu, zaštitu prostora i za zaštitu ljudi, da bi mogle jamčiti hranidbu, zaštitu i množidbu vrste te da bi mogle pomoći ljudima da dožive ljudskost. Kako bi mogle preuzeti dužnu odgovornost, životne zajednice vrste trebaju uzeti suverenost, koju im je oteo kapital te svoje države ili političke zajednice učiniti sredstvima za obavljanje posla vrste.
Politički sustav
Danas je gotovo cijelo kopno Zemlje razdijeljeno na suverene na-cionalne države. Suverenost država uključuje zakonito pravo dr-žavnih vlasti da nadziru prostor, djelovanje na njemu i na ljude koji žive na prostoru države, ali i da se brinu za dobro stanje pros-tora te za dobrobit ljudi. Iako se naglašava pravo države na upora-bu sile, vlast ima i odgovornost za prostor i za sve što je u prostoru države: pojedinačne ljude i cijelo pučanstvo, za rad i vrijednost rada, za uporabu prostora i prirodnog blaga, za izgrađenu društve-nu i fizičku infrastrukturu, za okoliš i klimu te za sam život, koji je vrhovna vrijednost na Zemlji i kojega vjerojatno drugdje nema.
Stoga u razmatranju prava i obveza suverene vlasti treba uzeti u obzir to, da u svakoj zemlji postoje: (1) politička zajednica ili drža-va, (2) politički sustav ili politički režim (jednakovrijedan tehnički izraz); i (3) nositelji vlasti. Za nositelje vlasti se pretpostavlja da će mudrom uporabom političkog sustava pružati dobrobiti narodu te čuvati i jačati političku zajednicu ili državu.
U svakoj suverenoj državi politički sustav se treba neprestano ugađati prilikama u zemlji i okolnostima oko nje. Čak i izvorno dobro postavljen sustav traži trajnu preobrazbu, jer se njegovom uporabom politička zajednica mijenja i razvija. Zapuštanje politi-čkog sustava ili režima, stvara potrebu za naglom, revolucijskom zamjenom uspostavljenog sustava novim. Pritom obično bivaju uklanjani i nositelji vlasti. U pravim, dobro utemeljenim političkim zajednicama, kakvima su bili drevna carska Kina i Bizant, dugo-vječnost političke zajednice jamči se pravovremenim uklanjanjem slabih nositelja vlasti pod kojima politička zajednica propada. U Bizantu su bez milosti micali slabe careve. Ondje nije bilo primo-geniture ili prava prvorođenca na prijestol. U Kini, gdje je bila primogenitura, uklanjane su carske loze. (U dvadeset dva stoljeća trajanja Kine u njoj se izredalo osamnaest carskih loza.) Nositelji vlasti bili bi žrtvovani i uklanjani za dobro političke zajednice od-nosno naroda i za očuvanje cjelovitosti pripadnog prostora.
Što sastavlja politički sustav? Politički sustav čine sredstva i na-čini na koji se vodi politika ili obavljaju javni poslovi naroda, živo-tne zajednice ili političke zajednice. Sredstva političkog sustava ili njegovu podlogu ne čini samo zakoni, kojima se uspostavlja za-konski poredak ili uređen način političkih odnosa. Za to nije dosta-tan ustav, jer su u politički sustav uključene i svrhe, granice snoš-ljivosti ili tolerancije te formalne i neformalne strukture vlasti, što je povezano u jednu cjelinu. Politički sustav uključuje i očekivanja naroda. Politički sustav čine i običaji u vođenju poslovanja i opći društveni običaji.
Pri izgradnji države valja odlučiti, kako se uparuju dvije bitne varijable: stupanj centralizacije vlasti te stupanj ujednačenosti kul-ture, jezika i zakona. U tom smislu postoje četiri mogućnosti upa-rivanja:
1. Centralizirana i standardizirana administracija; potpuno homo-genizirana kultura, jezik i zakon. Tako je bilo u carskoj Kini, Bi-zantu, Engleskoj kraljevini i kasnije u Francuskoj. Danas u Hrvat-skoj, ali i drugdje nema ujednačene kulture, jezika i etičkih običaja.
2. Centralizirana administracija, kakva je danas u Hrvatskoj, ali malo ujednačenosti u kulturi, jeziku i sustavu uvjerenja (liberali-zam, nacionalizam, političko ljevičarstvo).
3. Izostanak središnje administracije, ali ujednačena kultura. Tako je bilo u srednjovjekovnoj Italiji i u srednjovjekovnoj Njemačkoj.
4. Izostanak centralizirane i standardizirane administracije, ali i izo-stanak ujednačene kulture, jezika i zakona. Tako je bilo u Frana-čkom carstvu Karla Velikoga i u Mongolskom carstvu.
Tri su bitna sredstva ili bitne sastavnice središnjeg sustava uprav-ljanja: opći administrativni sustav, vojno-redarstveni sustav upora-be državne sile ili prisile te porezni sustav, koji je srž uređenja poli-tičke zajednice ili države. Dobar ili primjeren porezni sustav je te-melj zdravlja političke zajednice i njezine zaštite.
Vojna sila je centralizirana društvena ustanova, koja je smišljena i koja se rabi za izvedbu nasilje do smrti. Vojna sila je fizička sila, koja žestoko djeluje s nakanom da ubije. Vojnom silom služe se države u međudržavnim ratovima, ali postoji i paravojna sila ko-jom se služe terorističke i krijumčarske skupine, a kojima su se do tijesne globalizacije gospodarstva znale služiti i svjetske korporaci-je. Međutim, smatram da i u teorijskim razmatranjima vojnu mre-žu društvenog utjecaja valja proširiti na široku mrežu zaštite zajed-ničkih ili društvenih interesa, koji mogu biti ugroženi ideološkim, vojnim, gospodarskim i političkim sredstvima. Ako se zaštita ili obrana uzme u širem smislu, uz uporabu nasilja sračunatog na uklanjanje neprijatelja posebno jača uporaba obavještajnih sredsta-va, koja uključuju prvobitno namicanje obavijesti iz javnih mreža i ostalih izvora.
Politička sila ili utjecaj sastoji se u centraliziranom uređenju društvenog života u državnom prostoru. Prva zadaća politike ili države je jamčiti javni poredak, kako bi se društveni život mogao odvijati na predviđen i predvidljiv način. Mnogi teoretičari društva namjerno pokušavaju proširiti političko djelovanje na udruge gra-đanskog društva ili na korporacije, ali postoji neuklonljiva razlika dragovoljne pripadnosti ljudi udrugama građanskog društva i stu-panja radnika u ugovorni odnos s korporacijama, s jedne strane, te pripadanja ljudi državi, s druge strane. Iako se da pretpostaviti, da je djelovanje političke vlasti logično uređeno, koordinirano i veza-no uz određen, konačan prostor, politički utjecaj je znatno pros-torno ograničeniji od utjecaja triju ostalih izvora utjecaja. Ideologi-ja laganije od ostalih triju izvora političkog utjecaja (politike, gos-podarstva, vojske) prodire kroz državne granice.
U suvremenoj sociologiji značajan broj autora slabo naglašava spregu vojnih i političkih vlasti, što se uklapa u moj pristup po kojemu se poimanje obrane treba proširiti na opću zaštitu suvere-nog državnog prostora i svega vezanoga uz taj prostor. Ulogu u zaštiti društva imaju ne samo vojska, policija i državna administra-cije, nego i mjesna samouprava i građani, posebice u hitnim sta-njima. Ugroze koje napadaju društvo nisu samo vojne naravi, nego uključuju gospodarsko, terorističko, krijumčarsko i drugo djelova-nje.
„Umekšana“ odredba države kaže, (1) da je država skup specija-liziranih ustanova i osoblja; (2) da ona ima svoje središte u tom smislu, što politički odnosi izviru iz jednog središta i uviru u nj; (3) da država ima omeđen i obilježen prostor na kojemu djeluje; te (4) da država ima stanovit stupanj autoritativnog određivanja društve-nih pravila koja obvezuju i pridržavanje kojih potiče postojanje organizirane fizičke sile. To je sukladno uvriježenoj postavci da postoje države, da one imaju svoj politički sustav i da imaju nosite-lje vlasti, koji imaju na raspolaganju politički sustav i silu koja taj sustav podupire na državnom prostoru, a često i izvan njega.
Stoga je neobično važno pitanje o tomu, kako nastaje vladajući sloj odnosno kako se okupljaju nositelji vlasti – kao ljudi i državni-ci – u suvremenim državama, ali i kako su nastajali u ranijim poli-tičkim sustavima. Svaka trajna država mijenja svoj politički sustav upravo kako bi mogla trajati, jer neprimjereni politički sustavi mo-gu upropastiti i političke zajednice, cijela društva u njima i same narode. Mi smo danas naviknuti na promjenu nositelja vlasti pu-tem „demokratskih“ izbora, ali u nebrojenim prijelomnim stanjima u svim državama dolazi do naglih, iznenadnih, neočekivanih, ne-predviđenih i nepredvidljivih promjena nositelja vlasti. U takvim stanjima novi nositelji vlasti pripravno mijenjaju politički sustav, jer je zatečeni sustav tako slabo služio političkoj zajednici, da sama promjena nositelja vlasti ne bi donijela poboljšanje stanja u druš-tvu.
Načini djelovanja političkog sustava uključuju postupke tijela ili nositelja vlasti, koji donose političke odluke, jer ni iznimno primje-ren politički sustav ne proizvodi političke odluke automatski. U politici nema automatizma kao što ga nema ni u životu. U politici se ogleda život naroda. Politički sustav uključuje osoblje koje do-nosi odluke, postupke kojim se dolazi do odluka, ali i zadaće koje postavljaju vlasti ili vladari. Gdje su se donosile ili gdje se danas donose odluke za jedinačne zemlje: u vladarskom dvoru, na grad-skom trgu kao u drevnoj Grčkoj ili u republikanskom Rimu, u vojnom stožeru, u sjedištima političkih stranaka, u medijskim kućama i političkim zakladama, u Europskoj komisiji ili u tuđim obavještajnim službama? Gdje se u današnjim SAD donose odlu-ke? U Bijeloj kući, u rascijepljenom Kongresu, u nebrojenim su-dovima različitih razina, u Wall Streetu, u obavještajnim službama, u medijskim kućama, u Otvorenom društvu Sorosa Györgyja?
Posebno je pitanje osoblja koje treba jamčiti provedbu donese-nih odluka. Osoblje je uglavnom u vojsci i redarstvu, u državnoj administraciji te posebice u poreznoj upravi. U tom smislu države su bile podijeljene u četiri skupine. (1) države bez birokracije i bez „naoru-žanog naroda“, (2) države sa središnjom administracijom i „naoružanim narodom“; (3) države sa središnjom administracijom i stajaćom voskom; te (4) države bez administracije izvan stajaće vojske, koja ima svu vlast. Mislim, da danas ima malo država koje imaju kakvu god vlast. U SAD ne postoji „trodioba“, nego stodioba vlasti.
Spomenut ću to, da u svakoj političkoj zajednici važnu ulogu ima sustav uvjerenja, koji može imati priznatu ustanovu, koja se brine za taj sustav. Takva ustanova u Hrvatskoj je na određeni način Katolička crkva, koja je tijekom cijele povijesti štitila i sačuva-la narod. Za SAD se smatra da su kod osamostaljenja isključile postojanje središnje vjerske ustanove, ali po mojem mišljenju takva ustanova je naknadno uvedeni Vrhovni sud, koji se ne brine za sustav uvjerenja ili ljudske vrijednosti, nego za izmišljenu kategori-ju ljudska prava.
Posebnost političkog sustava takozvanih liberalnih demokracija je postojanje dvostranačkog sustava, u kojemu dvije uspostavljene stranke imaju vladavinski kartel, u kojemu one naizmjenice proda-ju nacionalnu politiku jakim posebnim interesima, koji su vezani uz korporacije, slobodan privatni kapital i uz jake medijske kuće. Tim načinom politički sustavi zapadnih „demokracija“ su predani ili izdani nositeljima posebnih interesa.
Ako se odnosi u ljudskim zajednicama i postupanje tih zajedni-ca prema Zemlji, prostoru i klimi promatraju sa stajališta vrste, biva očitim da politički sustav u većini zemalja ne omogućuje vrsti, da dobro obavlja svoj posao prilagodbe prilikama i okolnostima te posao smišljene preinake zatečenih teških životnih prilika na Zem-lji. Vrsti je potreban sustav, koji je primjeren njezinim prijekim potrebama.
Civilizacija
Civilizacija je razmjerno kratko razdoblje kulturne evolucije naše vrste. Staro je niti šest tisuća godina, a kulturna evolucija u rodu Homo traje bar milijun godina, a da se i ne spomene dugo pretho-dno traja-nje biološke evolucije. Civilizacija je uklonila izvorno ljudsko zajedništvo, koje je donijela biološka evolucija i koje se dugo njegovalo tijekom kulturne evolucije. U obje vrste evolucije promjene u vrsti se ustaljuju prilagodbom okolnostima življa s promijenjenim značajkama organizma.
Nasuprot životnom zajedništvu izvornih čovjekovih zajednica, civilizacija je označena: (1) izdvajanjem vlasti iz zajednice; (2) vezanjem vlasti uz osobnu, privatnu imovinu, koje je omogućila pojava pisma; (3) podjelom ljudi temeljem podjele posla i usredotočenja rada; (4) pojavom pisma; (5) uspostavom pismoznalskog ili svećeničkog sloja, koji se brine za obvezujuću vjeru ili ideologiju kao sredstvo vlasti; te (6) isključivim pravom vlasti na uporabu sile prema podanicima, u koje su bili pretvoreni prijašnji pripadnici životne zajednice.
Uspostava civilizacije bila je revolucijski skok unutar kulturne evolucije. Ona je lišila čovjeka izvornog životnog zajedništva, skup-nog stvarateljskog rada i ljudske poduzetnosti, a znanje i kasnije znanost postali su monopolom pismoznalskog sloja, koji je služio vlastima. (Sad pismoznalski ili „svećenički“ sloj čine mudrosne zaklade ili „trustovi mozgova“ i nametljive medijske kuće.)
Za kapitalizam se kaže da je označen privatnim ili skrovitim, o-sobnim vlasništvom nad sredstvima proizvodnje, što znači da se novo privatno bogatstvo stvara postojećim privatnim bogatstvom. Kapitalisti žive od rente odnosno od prethodno nakupljenog bo-gatstva ili novca. U kapitalizmu su ljudski rad i bogomdana priro-da roba za preprodaju, a robom za preprodaju je i gotov novac, koji se nije vezao uz rad i prostor. Ljudi su roba; priroda je roba; kapital, bogatstvo i novac su roba koja nosi rentu pojedincima, a ne zajednici. Radni ljudi i poduzetnici žive od rada i znanja, a ne od kapitala.
U izvornim civilizacijama, kao što su bili Egipat i Sumer, kapital je bio u plodnom mulju, koji su nanosile rijeke Nil odnosno Euf-rat i Tigris. Taj kapital je – kao što spada u civilizaciju – bio priva-tan: pripadao je faraonu ili kralju. Prve civilizacije su nastale priva-tizaci-jom mulja. Iz njih je uklonjeno životno zajedništvo, a ljudi su svrstavani u radne postrojbe za stvaranje i održavanje infrastru-kture za uređenje vodnih tokova te za gradnju spomeničkih tornje-va ili piramida. U Sumeru i Egiptu vlast je živjela od rente, a grad-njom piramida obavljana je i „redistribucija“ dohotka. Kad se tlo u Egiptu i Sumeru iskvarilo Nil i Eufrat-Tigris nisu više nosili rentu. Na mjestima prvih civilizacija sad su sušne pustinje.
U republikanskom, a pogotovo u carskom Rimu sva je imovina bila privatna, a vodeći krugovi su živjeli od rente. To dvoje čini bitne značajke kapitalizma. Bogatstvo Rima koje je nosilo rentu bila je vojska, koja je bila organizirana za osvajanje tuđega i za pljačku u tuđem životnom prostoru. Kapital Rima bio je u vojsci. Pljačkalo se zlato, dopremao se mramor i dovlačili robovi. Vojni zapovjednici bili su kapitalisti. Julije Cezar je poslije Drugoga gal-skog rata jednom veletrgovcu robova prodao 53.000 zarobljenih galskih vojnika. Vojni zapovjednici su se međusobno ubijali, ne bi li postali carevima.
Rimski kapitalisti napravili su sredozemnu infrastrukturu za pljačku odnosno za namicanje rente. Rim je imao legionarski kapi-talizam. Robovi su bili robom kao i u drevnoj Grčkoj. Kad su bile opljačkane i opustošene sve europske, azijske i afričke zemlje oko Sredozemnog mora te kad više nije bilo legionarske rente u Europi su ostali siromaštvo i bijeda. Nastalo je Mračno doba. Kasnije se polupusta Europa obnovila radom, znanjem i poduzetnošću Be-nediktinaca te doseljavanjem u Europu cijelih novih naroda.
Mračno doba donijelo je Europi zajedničarski predah, koji je o-mogućio integraciju i asimilaciju doseljenika s istoka, koji su u plemenskim valovima dolazili u Europu. Sličan zajedničarski pre-dah donio je Zapadu i konac Drugoga svjetskog rata, u kojemu su u Europi bili stradali i ljudi i kapital. U siromašnoj Europi i u zab-rinutoj Americi moralo se ponovo živjeti od rada, znanja i poduze-tnosti, a ne od bogatstva odnosno rente. Kapitalisti su bili u strahu od komunizma. Bila im je potrebna društvena kohezija pa su pris-tajali na dogovaranje s radnicima. Europsko zajedničarstvo bilo je mjesnom odnosno endemnom pojavom. Sav ostatak vremena od početka civilizacije do nastupa globalizacije može se smatrati raz-dobljem kapitalizma.
Civilizacija je našoj vrsti donijela državu, ali i suverenost vlada-ra, umjesto suverenosti životnih zajednica. Vladari su u svojim suverenim država ili gradovima svojevoljno uspostavljali političke sustave. Oni su sami donosili odluke za te sustave, a odluke su provodili pismoznalci, svećenici i oružnici. Odluke nisu mogle nas-tati dogovorom u životnim zajednicama, nad kojima su bdjeli vla-dari. Ljudsko zajedništvo za vladare je bilo prokletstvo. To što se zbivalo u početku civilizacije zbiva se i sada.
Ako se vrsta želi posvetiti svojim poslovima prilagodbe okolno-stima te preinake sadašnjih teških i smrtonosnih okolnosti, ona se mora osloboditi kapitalizma, koji sputava vrstu slobodnim svjet-skim tržištem, koje pripadnicama vrste određuje ponašanje i pos-tupanje. Upravo svjetsko tržište prisiljava ljude da se međusobno nadmeću na tržištu rada, znanja i poduzetnosti. Međutim, kapitali-zam je samo jedan, nadati se je i posljednji, uzorak civilizacije. Os-tali uzorci civilizacije imali su svoje političke sustave, koji su ukla-njali ljudsko zajedništvo, sputavali ljude i sprječavali ih da se brinu za potrebe vrste. Ostale civilizacije su svrstavale ljude u brigade za prisilni rad, vezale ih uz vesla galija, držale ih kao robove ili su ih držale zatvorenima u krletke, kakvima su bili prvi gradovi-države. Po nasilnom usađivanju političkog sustava u životne zajednice na-še vrste – kakav god taj sustav bio – nema razlike među uzorcima civilizacije. Civilizacija i kapitalizam su sinonimi. Stoga vrsta ne treba ići za uklanjanjem zapadnog kapitalizma, nego kapitalizma kao takvoga odnosno civilizacije kao takve.
Kapitalizam treba zamijeniti politizmom, koji će kao politički sus-tav oslobođene vrste objedinjavati politiku, gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja i to za obavljanje posla za narod, za životne zaje-dnice i za samu vrstu. Uvođenje politizma umjesto kapitalizma, ujedno će označiti konačnu zamjenu civilizacije životnim zajedniš-tvom.
Militarizam i ratovanje
Bogatstvo je oduvijek trebalo zaštitu. Bogatstvo se ili zaticalo u pri rodi ili se namicalo ljudskim radom. U izvornim zajednicama iz vremena neposredno prije pojave civilizacije mukotrpno se radilo, jer su zajednice uzgajale bilje i životinje, a nisu više samo skupljale plodove, lovile divljač i hvatale ribu. Bogatstvo izvornih zajednica bilo je u skupnom radu. Nasuprot tomu, prve civilizacije su nastale na bogatstvu bogomdanoga riječnog mulja, koji je bio prisvojen od vladara. To bogatstvo je valjalo štititi i od domaćih ljudi i od okol-nih zajednica. Stoga se među značajkama civilizacije našao i milita-rizam. Spočetka je to bio unutarnji militarizam, a poslije se pojavio i vanjski. Suverene vlasti u nastalim civilizacijama, državama ili gradovima spremno su štitile svoje bogatstvo. One su prisvojile isključivo pravo uporabe sile te stvorile vlastitu vojnu silu i zdušno je rabile.
U Mlađem kamenomu dobu, koje je trajalo oko pet tisuća godina do pojave civilizacije ljudi su vodili sjedilački život. Pravljenje i pečenje posuda i drugih predmeta od ilovače, uzgoj bilja, uzgoj životinja te skupni i radni odgoj djece tražili su sjedilački život i puno rada. U prethodnim razdobljima, prije nego što su počele sjedilački živjeti, izvorne zajednice su se znale premještati u potrazi za izdašnijim prostorom, a ugrožene zajednice su se morale braniti. Takvo međusobno „naguravanje“ životnih zajednica bilo je plo-dom biološke evolucije. Mnoge životne zajednice su se prisilno premještale pod pritiskom oskudice na određenim životnim pros-torima. Dok se pripadnici životinjskih vrsta međusobno bore svojim tijelima, a biljne vrste raspršivanjem svojeg sjemena, ljudske životne zajednice se bore naoružanim postrojbama.
Držanje stajaće vojske ili stalnih naoružanih postrojba bitna je značajka svih suverenih država. Pravo na držanje vojske je „te-meljno državno pravo“. Htjele to ili ne htjele, sve države drže voj-ske za slučaj nužde. Mnoge vojske ne žele biti besposlene pa same zapodijevaju ratove, iako se podizanje ratova sveti svima koji za-podijevaju napadačke ratove. Stalna prijetnja uporabom vojske ili paravojnih postrojbi prisiljava nebrojene zemlje da i bez zapodije-vanja rata trate na vojsku silno narodno bogatstvo. Prijašnji ameri-čki predsjednik Jimmy Carter izračunao je, da su SAD od napada na tornjeve u New Yorku 2001. godine potratile na ratovanje tri tisuće milijardi dolara, a potrebno ulaganje u zapuštenu američku prometnu infrastrukturu bi tražilo „samo“ jednu tisuću milijardi dolara. Od svojeg utemeljenja SAD nisu ratovale samo sedamna-est godina, a od svršetka Hladnog rata samo jednu godinu – iz-bornu 2000. godinu.
Europski vladari ili narodi neprestance su ratovali od početka Rekonkviste ili ponovnog zauzimanja Iberijskog poluotoka, koji su Arapi držali pod potpunom okupacijom dobra četiri stoljeća, a pod djelomičnom punih osam stoljeća. Osim što su međusobno rato-vali u Europi i na dalekim kontinentima Europljani su ratovali pro-tiv dre-vnih Arapa, Seldžučkih Turaka, Mongola, Osmanskih Tu-raka, Indijaca, Kineza, američkog domorodačkog pučanstva, Vijet-namaca, Korejaca te protiv mnogih suvremenih arapskih i islam-skih naroda. Europljani su vodili nebrojene kolonijalne ratove pro-tiv domorodačkih plemena i naroda.
Držanje vojske i vođenje ratova traže silna materijalna sredstva. Porezni sustavi zemalja bili su podređeni nakupljanju novca i dru-gih sredstava za vođenje rata, novačenje podanika u vojsku, izgra-dnju domaćih utvrda te za izgradnju prometne infrastrukture pot-rebne za izvedbu ratnih djelovanja. Vojske su se uvježbavale za rušenje protivničkih nekretnina i proizvodnih pogona, uništavanje ljetine, sprječavanje opskrbe protivničke vojske i pučanstva, a da-nas se uvježbavaju i za remećenje građanske i vojne informacijske infrastrukture. Sve su se vojske uvijek uvježbavale za ubijanje ljudi, bilo neposrednim bilo daljinskim upravljanjem ubojitim sredstvima i ratnim vozilima.
Gledano sa stajališta vrste ratovanje je predstavljalo uništavanje i traćenje s mukom stečenoga bogatstva, koje uključuje i ljude s njihovim radom, vještinama i znanjem. Mogući kratkoročni ratni dobitci jedne zaraćene strane, jedva bi nadoknađivali njezine na-pravljene izdatke, a uživanje ostvarenih dobitaka bi trajalo dok se protivnik ne bi oporavio i dok se ne bi dobro pripravio za osvetni-čki rat, a osvetnički ratovi se također malo isplate, čak i ako se do-biju.
Ratovanje upropaštava vrstu. Vrsti ne treba rat, nego dobro ob-razovanje i dobar odgoj mladih ljudi, postojane obitelji u kojima se mogu dobro odgojiti mlade osobe, duševno i tjelesno zdravi ljudi, zaštita ljudi od bolesti, sprječavanje pojave pošasti ili epidemija opakih bolesti, obustava raspačavanja opijata, zaštita ljudi u starosti i u slučaju nezaposlenosti te obnova ljudskog zajedništva, koje lije-či ljude. Vrsti je potreban postupan razvitak i održljiv rast, koji će joj omogući potrebnu prilagodbu okolnostima, koje vrsta sama mijenja svojim djelovanjem na prirodu. Vrsti je potreban nastavak kulturne evolucije, koju je civilizacija zakočila: vrsta u civilizaciji nije slobodna, nego je pod neprekidnom prisilom.
Golema vojna proračunska sredstva napadačkih i posljedično ugrožavanih zemalja treba skrenuti u daljnji razvitak znanosti i u preokret u stvaranju tehnologije. Našoj vrsti, koja se zatekla u teš-kim okolnostima prijeko je potreban mir. Vrsta samo u miru može usklađivati razvitak znanosti, stvaranje čiste tehnologije, proizvod-nju čiste opreme i za smišljenu promjenu vlastitog načina života. Potreba uskladbe spomenutih postupaka je prijeka zadaća vrste, kojom će vrsta iz sebe ukloniti sve razorne sile i u sebi obustaviti sve procese koji su je unazađivali kao vrstu. Dakako, vrsta će time obaviti dužne zadaće likvidacije civilizacije i uklanjanja kapitalizma kao vršnog i posljednjega uzorka civilizacije.
Kapitalistička država
Povratak kapitalizma u Europu počeo je u Ranoj renesansi na te-melju slobodnog kapitala, koji se počeo obilnije nakupljati u poljo-privredi i obrtu. Tad se počela razvijati i trgovina, u kojoj se kapital dodatno nakupljao. Poljoprivreda, obrt i trgovina spočetka su bili pod strogim nadzorom prostornih vlasti: feudalnih velikaša i kra-ljeva. Obrtnici i trgovci počinjali su živjeti i raditi u starim, sačuva-nim rimskim gradovima, ali i u novopodizanim gradovima, koji su u Europi počeli nicati u jedanaestom stoljeću. U dvanaestom sto-ljeću učestali su su-kobi između gradova i feudalnih gospodara, na čijem su području bili gradovi. Tad je za potrebe očuvanja mira i zaštite ljudi počela jačati i kraljevska vlast, koja je zakonima nadzi-rala i štitila obrt i trgovinu.
Pravog kraljevskog nadzora obrta i trgovine nije bilo u podru-čjima Europe, u kojima je bila slaba kraljevska vlast. Tako je bilo u Baltiku i posebice u Italiji, gdje je ojača bila samo Papinska država, koja je imala paneuropske pastoralne obveze, ali i financijski i poli-tički interes u cijeloj Europi. Južno od Papinske države bila je Kra-ljevina Napulja i Sicilije ili „Kraljevina dviju Sicilija“. Oveći grado-vi u Sjevernoj Italiji imali su veliku slobodu djelovanja i punu poli-tičku autonomiju. Među njima su se isticali Venecija, Milano (koji je imao kralja), Firenca i Genova, kojima treba dodati i Dubrovnik, nad kojim je prije bila slaba posredna vlast Bizanta.
Sjevernotalijanski gradovi imali su pravu industriju (manufaktu-ru ili rukotvorbu), a posebno su se bavili prekomorskom ili preko-alpskom trgovinom. Uz unosnu proizvodnju oružja te kvalitetnih tkanina od vune i svile, uz obrt i trgovinu javilo se i domaće ban-karstvo, kojim su se odranije „na sivo“ bavili pripadnici židovske dijaspore, koji su se isticali i finom obradbom zlata, srebra te dra-gog kamenja. U sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima bio se nakupio golem slobodan kapital. Trgovina s Levantom, Crnim morem, Prednjim Istokom i općenito Azijom bujala je ponajviše u vrijeme širenja utjecaja Mongola, između propasti Seldžučke care-vine i potvrde Osmanske carevine, koja nije prvobitno nastojala zauzeti azijske i afričke zemlje, nego europske.
Pad Konstantinopola pod osmansku vlast označio je početak prestanka slobodne talijanske trgovine s Istokom. Od nagomilanog slobodnoga privatnog kapitala preživio je samo đenovski, koji se stavio u službu i pod zaštitu kuće Habsburg, koja je gospodarila Španjolskom i mnogim dijelovima Srednje i Istočne Europe. Đe-novski se kapital prije toga pod pritiskom Venecije bio posvetio poslovanju u Španjolskoj i potpori Portugalcima u osvajanju Za-padne Afrike. Poslije opadanja utjecaja kuće Habsburg od 1588. godine đenovski se kapital bio počeo prelijevati u Nizozemsku, u kojoj je već teklo drugo kolo nakupljanja i množenja europskog kapitala, koji se bio početno nakupio trgovinom u Baltiku.
Nizozemci su u svojoj zemlji napravili prvo „otvoreno druš-tvo“, u koje su privlačili pripadnike židovske dijaspore te pripadni-ke vjerskih manjina, koji su bili progonjeni u katoličkim zemljama. Došljaci su u Nizozemsku donosili kapital, znanje i stručne vješti-ne, trgovačke veze i poduzetnost. Za širenje političkog utjecaja Europom, za nadzor nad svjetskim morima i za uspostavu koloni-jalnih posjeda oslobođene nizozemske provincije uspostavile su 1602. godine privatno dioničko društvo Ujedinjena istočnoindijska korporacija (Vereenigde Oostindische Compagnie – VOC), koje je bilo ovlašteno da vodi ratove, uspostavlja kolonije i da upravlja osvoje-nim zemljama. Dioničari VOC-a bili su poduzetnici na vlastitu odgovornost. Nizozemci su u Amsterdamu 1609. godine utemeljili kreditnu i mjenjačku banku, Wisselbank, a 1611. godine i burzu, Amsterdam Beurs, koje su bile podružnice Vereenigde Oostindische Compagnie. Dio Amsterdama bio je pretvoren u golemo pretovarno mjestu, na koje su prodavatelji dopremali svoje proizvode, a s ko-jega su kupci otpremali kupljenu robu.
Nizozemci su cijelo sedamnaesto stoljeće gospodarili svjetskim morima. Kao posjede su imali New York, mnoge karipske otoke, Južnu Afriku, Australiju i Indoneziju. Imali su isključivo pravo trgovine s Japanom. Poveli su četiri pomorska rata protiv Engleza, od kojih su dobili tri, a jedan je imao neodlučan ishod, iako su Englezi vojno i financijski bili pomogli oslobođenje Nizozemske od vlasti Habsburga. Nizozemci su svoju zemlju bili pretvorili u uporište kapitala. Đenovljani su ranije prihvatili vanjsku zaštitu Habsburga, a Nizozemci su za svoj kapital sami upriličili svoju, unutarnju zaštitu.
Poslije Nizozemske red za nakupljanje kapitala bio je do-šao na Englesku, koja je svoju Istočnoindijsku korpoaraciju (East India Company – EIC) utemeljila na Silvestrovo 1600. godine. Ipak, Banka Engleske (Bank of England – BOE) utemeljena je istom 1694. godine nakon teških poraza Engleske u ratovima protiv Ni-zozemske. Prva svrha Banke Engleske, koja je bila privatno dioni-čko društvo londonskih bankara, trgovaca, zlatara i draguljara, bila je kreditiranje engleskog kralja Williama III, da izgradi ratnu mor-naricu, koja bi štitila osvajačko i trgovinsko djelovanje Istočnoin-dijske korporacije.
Englezi su u osvajanjima ubrzo nadmašili Nizozemce, zauzeli nebrojene velike kolonijalne posjede među kojima je bila i Indija, koju su preuzeli od Portugalaca i Francuza. Englezi su od Nizo-zemaca preuzeli Australiju, a osvojili su i cijelu istočnu obalu Sje-verne Amerike te najvažnije karipske otoke. Englezi su početkom osamnaestog stoljeća počeli svoje, treće europsko kolo nakupljanja kapitala. Engleska funta postala je svjetskom pričuvnom monetom. Međutim, tijekom engleskog kola nakupljanja kapitala počela je Industrijska revolucija, u kojoj je iskorišten silan znanstveni i tehno-loški razvitak. Britanci su u devetnaestom stoljeću pravili teške i goleme strojeve, koje je pokretala ugrijana vodena para. Strojevi su razvijali velike sile. Ljudi nisu pravili proizvode, nego su posluživa-li strojeve, koji su pravili proizvode.
Koncem devetnaestog stoljeća otvoreno je američko kolo naku-pljanja kapitala, u koje se prelilo dosta kapitala nakupljenog u Bri-taniji, jer su SAD štiteći svoju mladu i suvremenu industriju dopu-štale samo uvoz kapitala. U isto vrijeme industrijski kapital snažno se nakupljao i u Njemačkoj i u Japanu. SAD, Njemačka i Japan uveli su na različite načine kartele, kako se kapital ne bio rasipao i tratio u međusobnom nadmetanju korporacija. Američko kolo na-kupljanja kapitala, rasplinulo se pod sam konac dvadesetog stoljeća kad je došlo do globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens. Tad su SAD počele izvoziti kapital, tehnologiju i radna mjesta u Kinu.
Spomenuo sam četiri slijedna kola nakupljanja kapitala, kako bih naglasio da se od početka obnove kapitalizma u Europi u vri-jeme Renesanse kapital nakupljao u nacionalnim državama ili čak u narodima. Kapital je bio vezan uz nacionalne države i nije se sve do pod konac dvadesetog stoljeća moglo govoriti o slobodnomu svjetskom privatnom kapitalu. Tad je kapital nakupljen u SAD pos-tao je svjetskim. Kapital je tijekom devetnaestog stoljeća tražio ne samo zaštitu nacionalne države, nego je trebao državu da mu o-mogući lakše i brže nakupljanje. Povijest kapitalizma u Britaniji najbolje otkriva simbiozu nacionalne države i kapitala. Britanski liberalni kapitalizam očekivao je, da država ne donosi zakone koji ograničavaju slobodu tržišta. Britanska država otvorila je u prvoj polovici devetnaestog stoljeća svoje tržište poljoprivrednih proiz-voda, kako bi slabo industrijalizirane zemlje mogle u Britaniju iz-voziti svoje poljoprivredne proizvode i u njoj kupovati skupu bri-tansku industrijsku robu. Time je upropaštena britanska poljopri-vredna proizvodnja. Ujedno je britanska industrija sa sela dobila obilnu ponudu jeftine radne snage.
Spregu države i kapitala posebno dobro prikazuje utemeljenje Banke Engleske. Do utemeljena Banke kraljevi su uzimali ratne kredite od pojedinačnih bankara ili trgovaca, koji su time bili izlo-ženi velikoj neizvjesnosti pa su kralju računali visoke kamate, do 40% godišnje. Banka Engleske je kralju odobravala ratne kredite uz kamatnjak od samo 8% uzajmljenog iznosa, a kralj nije trebao vraćati glavnicu. Uvođenje niskih kamata bilo je omogućeno ma-lom neizvjesnošću, jer su dioničari Banke solidarno snosili rizik. Dakako, bankari su kralju davali kredit samo za projekte, koji su njima nosili dobitak putem operacija i poslovanja East India Com-pany i putem kasnije utemeljene ovlaštene West India Company. Ti-jekom devetnaestog stoljeća postalo je jasno, da države nisu nacio-nalne države, nego da je riječ o kapitalističkim državama nacionalnog kapitala, koji je dobrim dijelom još uvijek bio vezan uz industrijsku proizvodnju. Kapital je trebao državu, a država je trebala kapital. „Nacionalni“ kapital još nije bio nakupljen u tolikoj mjeri da bi mu država morala bezuvjetno služiti. Država je, dapače, znala rabiti ili zlorabiti kapital i kapitaliste. To je dovelo do Prvoga svjetskog rata, za koji su se bili nakupili politički razlozi, a kapitalisti u većini eu-ropskih velesila računali su, da bi i oni mogli dobro zaslužiti u ra-tu. Ipak, u tom ratu došlo je do silnog uništenja ne samo zemalja i ljudi, nego i slobodnoga privatnog kapitala.
Koncem dvadesetog stoljeća u svijetu kapitala došlo je osim do globalizacije i do još dviju krupnih pojava. Prva je bila pojava dviju novih tehnologija: biotehnologije i digitalne tehnologije. Te dvije tehnologije omogućile su pravu poplavu tržišta novim proizvodi-ma i uslugama, koja je nosila i goleme zarade, jer se najviše zarade ostvaruju na novim proizvodima, uporabi kojih kraj nije na vidiku. Druga dodatna pojava koja se očitovala pod konac prošlog stoljeća je financijalizacija ne samo financijskih korporacija, nego i proiz-vodnih korporacija, zdravstvenih ustanova, škola, sveučilišta, medi-ja, sporta i mnogih crkava. Do pred konac dvadesetog stoljeća ka-pital se ravnomjerno nakupljao proizvodnjom, trgovinom, pruža-njem usluga i financijskim poslovanjem. Otad se kapital nakuplja ponajviše uporabom novca. Postojeći novac stvara novi, bio on u bankama, ulagateljskim fondovima, proizvodnim korporacijama, medijskim kućama, trgovačkim društvima ili u internetskim mre-žama.
Obje navedene pojave – novi nezaustavljiv tehnološki val i fi-nancijalizacija – stvorile su tako mnogo slobodnoga privatnog kapita-la, da je snaga jedinačnih nacionalnih država postala zanemarljivo malom u usporedbi sa snagom kapitala. Donedavno je izgledalo, da će kapital zauvijek potpuno upravljati razlučenim, nepovezanim i osiromašenim nacionalnim državama te njihovim životnim zajed-nicama. Međutim, kapital je nanio veliko zlo vrsti (1) slabljenjem i siromašenjem nacionalnih država, (2) upropaštenjem klime i (3) stvaranjem nakazne podjele u prihodu i bogatstvu ljudi, čime je kapital pokazao neizmjernu bezobzirnost i neodgovornost. U nas-talom stanju na Zemlji globalizirana i unutar sebe povezana vrsta Homo sapiens počela je uviđati, da ona svojom golemom rezultant-nom silom može i mora kapital učiniti odgovornim te da ga može trajno vezati uz klimu, rad prostor.
Kolonijalizam i dekolonizacija
Riječ „kolonijalizam“ danas znači zamisao ili zbilju političkog nad-zora nekog zemljopisnog prostora i ljudi na njemu od vanjske poli-tičke sile ili države. Ta sila može biti i kapital. Latinska riječi „co-lonia“ izvorno je značila naseobinu vezanu uz imanje ili posjed, na kojemu su radili umirovljeni legionari ili „koloni“ (colonus, -i m.) Kolon je bio poljoprivredni radnik. Riječi „colonus“ i „colonia“ izvedenice su riječi „colere“, uzgajati. Međutim, suvremeni pojam „kolonijalizam“ nije spočetka značio naseljavanje vlastitog pučans-tva na zaposjednuti tuđi prostor, nego zauzimanje tuđeg prostora, radi ostvarenja političkih i gospodarskih probitaka. Naseljavanje pučanstva europskih kolonijalnih metropola ili njegovo „presađi-vanje“ počelo je gotovo dva stoljeća poslije početka kolonizacije ili zaposjedanja udaljenih tuđih krajeva.
Osvajanje tuđih dalekih krajeva iz nužde su počeli Portugalci, čija su priobalna sela napadali maurski gusari i pljačkaši, koji su iz tih sela u roblje odvodili nastanjeno pučanstvo. Kako bi se zaštitili, Portugalci su od četrnaestog stoljeća „istraživali“ sjeverne i zapad-ne obale Afrike, ne bi li uništili pljačkaška uporišta. Portugalci su na jugu svoje zemlje podizali nova utvrđena naselja iz kojih su no-vačili moreplovce i vojnike. Dugoročna portugalska strategija bila je sračunata na zauzimanje otočja u blizini Zapadne Afrike, kao što su Kanarinski otoci i Azorski otoci. Portugalci su u početnom raz-doblju „istraživanja“ bili zauzeli i Ceutu, današnji španjolski posjed u Sjevernoj Africi. Ujedno s „istraživanjem“ obala Afrike Portu-galci su tragali za zlatom, kojim je Europa oskudijevala. Naseljava-nja Portugalaca u Afriku nije bilo. Osvojenim zemljama upravljali su trgovci i vojnici.
Do tog vremena Portugalci su se bavili trgovinom sa zemljama Sjeverne Afrike, ali su naveliko trgovali i s europskim zemljama. Osim poznatog vina Portugalci su Europljanima prodavali i oružje. Od početka petnaestog stoljeća Portugalci su se posvetili osvajanju tuđih zemalja, cijelo stoljeće prije Kolumbova otkrića Amerike. Portugalci su i prije otkrića Amerike na novim posjedima uzgajali šećernu trsku i proizvodili šećer, a Englezi su još u šesnaestom stoljeću šećer kupovali od Židova u Maroku. Portugalci su već u šesnaestom stoljeću od arapskih trgovaca preuzeli trgovinu rob-ljem.
Ubrzo nakon što su Francuzi počeli praviti topove od bronce s kuglama od bronce – umjesto topova od željeza s kuglama od kle-sanog kamena – Portugalci su preuzeli francusku tehnologiju, koja je izumljena za vladavine Charlesa VIII (1483.-1498.) u Francu-skoj. Usto, Portugalci su počeli praviti novu vrstu brodova, karave-le, koji su bili lakši, jedrili znatno brže, dobro podnosili oluje i ima-li novu vrstu jedara, koja su izdašnije rabila vjetar. Portugalci su istražili morske struje na Atlantskom oceanu i zaključili, da se u plovidbi na jug do Ekvatora koristi (sjeverni) vjetar, a da se za po-vratak u Portugal prvo rabi istočna struja uz Ekvator, a poslije ju-go-zapadna struja prema sjeveru Europe. Prvo portugalsko sveuči-lište utemeljeno je u Lisabonu 1290. godine.
U petnaestom stoljeću znanost je u Europi brzo napredovala, a tehnologija se brzo razvijala. Veliki znanstvenik, izumitelj i slikar Leonardo da Vinci živio je od 1452. do 1519. godine. Njegova pojava plod je europskih potreba i potražnje za novom tehnologi-jom. Da Vinci je bio vršnjak portugalskog kralja Ivana I, koji je poticao kolo-nijalizam. Europa je bila u sigurnosnoj stisci i trebala je novu tehnologiju za ratovanje i za plovidbu. Europa je na prije-lazu u šesnaesto stoljeće imala novu tehnologiju koja je kako je vrijeme teklo bila sve čvršće temeljena na znanosti. Stoga nije bilo čudno to, što su europske pomorske sile – Portugal, Španjolska, Francuska, Nizozemska i Engleska – skupno počele svladavati svjetske morske pučine i osvajati daleke zemlje.
Kolonijalne su sile od početka šesnaestog stoljeća slijedile prim-jer Portugala i jedna za drugom uspostavljale svoju vlast na dale-kim tuđim osvojenim prostorima. Portugalce su prvi slijedili Špa-njolci pa Francuzi i Nizozemci, da bi se procesu rane kolonizacije na koncu pridružili Englezi. Spočetka su kolonijalne sile osvajale zemlje, koje još nisu bile zaposjele druge sile, ali su kasnije buknuli ozbiljni sukobi među silama, koji su vrlo često prerastali u ratove. Iako se pojedinim kolonijalnim posjedima upravljalo posebno pu-tem imenovanih guvernera ili upravitelja, svi kolonijalni posjedi jedne sile predstavljali su tržišnu cjelinu.
Tako su kolonijalni gospodari stvorili zatvorena tržišta. Putem kolonijalizma kapital je svoje daljnje gomilanje temeljio na tržištu, a ne više na međunarodnoj trgovini. Do uspostave kolonija kapita-listi su bili veletrgovci i samo su trgovali. Jedan od primjera za to je bila engleska trgovina s Marokom i Osmanskom u šesnaestom stoljeću. Od uspostave kolonija kapitalisti su upravljali tržištima.
Na novouspostavljenim tržištima trgovalo se ponajviše prirod-nim blagom, koje je dopremano u matične zemlje. Malo ili nimalo novca ulagano je u mjesnu proizvodnju ili u prometnu podlogu posjeda. Iznimku su spočetka činili Portugalci koji su u Zapadnoj Africi i na otocima uz njezinu obalu upriličili proizvodnju šećera, ali je za uzgoj trske i proizvodnju šećera rabljen rad robova. Trgo-valo se naveliko zlatom, u potragu za kojim su se i Portugalci i Španjolci upustili u kolonijalnu pustolovinu. Ipak, najizdašnija i najisplatljivija trgovina bila je trgovina ljudima. Trgovalo se uh-vaćenim i prije slobodnim ljudima u osvojenim krajevima; ljudima koji su u kolonijalnim metropolama pali u dužničko ropstvo; te zarobljenim vojnicima, mornarima, trgovcima pa čak i kraljevi-ma. Iznuđivane su silne svote novca za uhvaćene ili zarobljene bogate ljude. Govorilo se o otkupnini. Trgovina ljudima cvala je i prije početka europskog kolonijalizma. Iako je trgovina ljudima postojala odranije, kolonijalizam je stvorio „svjetsko tržište rada“. Afrički Crnci bili su dopremani u tople dijelove Južne i Sjeverne Amerike, kako bi radili na poljoprivrednim posjedima. Međutim, s vremenom su dopremljeni robovi – posebice u Brazilu, kad su Portugalci dali Englezima koncesije za kopanje zlata i srebra te za ispiranje dragog kamenja – počeli raditi u rudnicima, jer su bili znatno otporniji od domorodačkog, indijanskog pučanstva. (Ot-pornost afričkih radnika omogućivala im je da rade u rudnicima čak do petnaest mjeseci, poslije kojih bi umirali od iscrpljenosti.) Rad afričkih robova bio je „konkurentniji“ od rada „neotpornog“ američkoga domorodačkog pučanstva.)
Prelazak od trgovine bez tržišta – ili od ranije trgovine na mjes-nim europskim tržištima, koja su uređivale i nadzirale mjesne vlasti – na slobodno trgovanje unutar zatvorenih kolonijalnih sustava bitan je korak u razvitku zapadnog kapitalizma. Prije je međunaro-dna trgovina bila pod nadzorom vladara, a poslije pod nadzorom kapitala. Tržište je postupno postajalo silom, koja upravlja ne sa-mo pojedinačnim ljudima, nego i mjesnim ili nacionalnim gospo-darstvima. U tom postupku nisu samo trpjeli ljudi i gospodarstva u kolonijama, nego su i životni prostori metropola bili pretvarani u tržišta. Prelazak od kolonijalnoga tržišnog sustava do stvaranja svjetskog tržišta, koje je pritisnulo cijelu vrstu Homo sapiens bio je mukotrpan. Nacionalni kapital i gospodari „nacionalnih“ koloni-jalnih tržišta odupirali su se globalizaciji tržišta i poslovanja.
Međutim, odmah poslije Drugoga svjetskog rata postupak de-kolonizacije počeo je osamostaljenjem Indonezije, jer su SAD pri-silile Nizozemsku, da se povuče iz te kolonije. Indokina je poslije protjerivanja Japanaca iz nje vraćena Francuskoj kao skup kolonija, od kojeg se ubrzo odvojio Sjeverni Vijetnam. Indija se osamostali-la 1947. godine. Narodi mnogih europskih kolonijalnih posjeda odmetali su se u oslobodilačke pokrete, što je uzročilo velike doda-tne izdatke kolonijalnim silama. Kolonije su uistinu postale teret kapitalu, koji se mogao izdašnije množiti nadzorom i uporabom nove tehnologije, koja je napravljena uoči Drugoga svjetskog rata i u tom ratu. Izdašnijim je postalo proizvoditi mlazne zrakoplove, nego plaćati vojsku za borbu protiv ustaničkih, protivkolonijalnih pokreta, kakav je bio pokret Mau-Mau u Keniji ili pokret Frelimo u Mozambiku.
Novi narodi iz prijašnjih kolonijalnih posjeda postali su i ostali snažno privrženi svojoj samostalnosti i suverenosti. Stvoren je novi svijet mnoštva slobodnih naroda. Kapital je pomno vrebao, da jednu po jednu oslobođenu zemlju pretvori u tržište. Međutim, to nije odmah uspijevalo, jer su u Europi i Aziji bila uspostavljena dva snažna komunistička bloka, a nove osamostaljene zemlje same su se povezale u Pokret nesvrstanih zemalja. Do sloma komunisti-čkog bloka u Europi svjetski slobodan kapital nije uspijevao stvori-ti svjetsko slobodno tržište.
Svjetsko je tržište stvoreno istom poslije Hladnog rata, ali je ono stvorilo politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u svijetu. Pojava kaosa bila je neizbježna, jer se na tržištu našlo sve od uobičajenih proizvoda i usluga preko ljudskih iskustava i medij-ske razglašenosti do politike i ljudi. S druge strane svjetsko tržište, kojim upravlja kapital izravno upravlja gospodarstvom, a gospo-darstvo jedinačnim životnim zajednicama i cijelom vrstom Homo sapiens. Povrh svega, kapital je nastojao nad vrstom uspostaviti po-litičku hegemoniju, ne dozvoljavajući životnim zajednicama da upravljaju same sobom.
Nositelji udruženoga privatnog kapitala nastojali su svoju politič-ku hegemoniju uspostaviti i održavati putem niza svjetskih ustano-va, koje su životnim zajednicama ili povijesnim i novim narodi-ma uzimale suverenost i sprječavale ih da preuzmu odgovornost za svoj životni prostor i za životni prostor vrste. Međutim, ne može nitko bolje od slobodno izabranih predvodnika životnih zajednica zastupati interese zajednica. Stoga sve postojeće svjetske ustanove treba ili ukloniti ili ih reformirati i uskladiti ih s globalnosti vrste. Životne zajednice trebaju upravljati same sobom i povezati se u svjetsku mrežu bilateralne suradnje, kako bi vrsta dobila slobodu i mogućnost za obavljanje svojeg posla, a to je prilagodba okolnos-tima i prilagodba sadašnjih nakaznih životnih okolnosti životnim potrebama vrste.
Politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u vrsti Homo sapiens izravna je posljedica iščašenosti tržišta iz životnih zajednica i hegemonije tržišta nad našom vrstom. Do sadašnjeg stanja vrste i stanja čovjeka došlo je u višestoljetnom postupku, koji je počeo europskom kolonizacijom svijeta i stvaranjem kolonijalnih tržišta.
Svjetsko tržište
Nakon gotovo stoljetnih porođajnih muka svjetsko slobodno tržište bilo je uspostavljeno 1995. godine utemeljenjem Svjetske trgovin-ske orga-nizacije – WTO. To je tržište svega: sirovina, proizvedene robe, usluga svih vrsta uključujući i financijske, računalnih i ko-munikacijskih programa, sastavnih dijelova i sklopova proizvoda, liječenja i lijekova, dopuštenih i zabranjenih opijata, ljudskih iskus-tava, načina života, istinitih i neistinitih obavijesti, ljudi, sportaša, strogo čuvanih državnih i poslovnih tajna, prikupljenih osobnih podataka, tajnih vidnih i glasovnih snimaka, politike, časti, ljubavi što god ona bila, odnosa s javnošću, oružja, zaštitarskih i obavješ-tajnih usluga, vrjednovanja kreditne sposobnosti, buduće vrijedno-sti svega prodavanog, ljepote i pristalosti, tjelesnih crta i duševnih značajki ljudi te čega god će se trgovci i proizvođači sjetiti. Čini se, da je sve u prirodi, u društvu i u ljudskom životu na prodaju.
Uspostavljeno tržište bilo je svjetsko i slobodno. U rečenici sam uporabio riječ „bilo“, jer tržište nije više slobodno. Slobodu tržišta sad remete proizvoljno ili „unilateralno“ nametanje gospodarskih i političkih sankcija nepoćudnim narodima te područni i bilateralni dogovori država. Ni trgovina s Europskom unijom nije slobodna. Međutim, postoje mnoga pojedinačna tržišta, koja su još uvijek svjetska i slobodna, kao što je tržište sportaša. Može se očekivati da će tržišta biti sve manje slobodna, jer politički, gospodarski, sigurnosni i ljudski metež u svijetu, koji je stvorilo svjetsko slobo-dno tržište prisiljava narode, da njihove države dogovorno postave ograničenja slobodi trgovanja, da uređuju financije, proizvodno gospodarstvo i razvitak tehnologije te da usmjeruju izumiteljstvo na korist vrste. Dodatan i presudan razlog za ograničavanje sadrža-ja i slobode trgovanja je pogoršavanje klime, koje može dovesti do toga, da naša vrsta prestane i da se život na Zemlji unakazi.
Koja je bila uloga svjetskog slobodnoga tržišta, zašto je ono dove-lo do meteža u našoj vrsti i zašto je ono izazvalo rasap klime, kak-va je ona dosad bila? Prva zadaća svjetskog tržišta nije bila omo-gućiti razmjenu dobara između proizvođača i korisnika, nego sna-žnije dodatno nakupljati slobodan kapital. Očito je, da su mo-gućnosti nakupljanja kapitala veće na većem, nego na manjemu tržištu odnosno da se kapital lakše množi na jednom svjetskom tržištu, nego na velikom broju skučenih tržišta. Svjetsko tržište razjaruje nadmetanje među ljudima i čini ga općim načinom odnosa u našoj vrsti. (Posebno je opasno svjetsko tržište rada, na kojemu nadmetanje vodi rušenju cijene rada na najnižu svjetsku cijenu, iako su životni izdatci radnika u jedinačnim zemljama svijeta različiti.) Svrha poslovanja kapitalističkih proizvodnih i uslužnih poduzeća je namicanje zarade ili profita. To u kapitalizmu mora biti i svrhom tržišta, jer distribucija ili ras-pačavanje proizvedenih dobara predstavlja zapravo dopunu pos-tupka proizvodnje. (Internetski se trguje bez trgovaca.)
Ipak, sloboda tržišta, koja je smišljena za izdašnije nakupljanje privatnog kapitala, ima teške posljedice za životne zajednice. Raz-glašena potreba slobode tržišta sprječava političke vlasti i samo gospodarstvo da uređuju trgovanje. Naprotiv, tržište određuje kak-vo će biti gospodarstvo, a sadržaj i stanje proizvodnog gospodars-tva određuje stanje životnih zajednica. Prije je tržište koje je išču-pano iz gospodarstva svake životne zajednice određivalo stanje te zajednice, a sad bi svjetsko tržište trebalo određivati stanje svjet-skog gospodarstva i posljedično stanje vrste.
Sadašnji metež u vrsti Homo sapiens je neizravna, ali i neosporna posljedica slobode svjetskog tržišta, kojim upravlja kapital. Pre-komjeran i neodržljiv rast gospodarstva, koji vrsti već dva stoljeća nameću prekomjerno nakupljen kapital i nedopustljiva sloboda tržišta, opteretio je Zemlju i smanjio njezinu sposobnost podupi-ranja života. Gospodarske depresije i financijske krize kojima je podložena naša vrsta rezultat su slobode svjetskog tržišta. Depresi-je se više ne mogu omeđiti na jednu zemlju. Nakazna razdioba dohotka i bogatstva oduzima vrsti životnu nadu. Oskudica, siro-maštvo te javljanje pošasti opakih ljudskih i životinjskih bolesti posljedice su slobode tržišta, koja je sračunata na nakupljanje kapi-tala. Ropstvo cijele vrste Homo sapiens posljedica je slobode tržišta.
Čime je sloboda tržišta, koja je glavna zasada kapitalističke ideo-logije liberalizma, dobila silu koja toliko ugrožava vrstu? Samoži-vošću kapitalista i općim nadmetanjem! Godine 1776. škotski pro-fesor etike i upravitelj carinske uprave Adam Smith objavio je dje-lo Istraživanje naravi i uzroka bogatstva naroda, u kojemu je iznio za-misao o uspostavi općeg nadmetanja među ljudima unutar „slo-bodnog tržišta“ kao novog sredstva povećanja izdašnosti gospo-darstva. Po Adamu Smithu:
1. gospodarski sustav najbolje djeluje, ako se svatko trsi da po-veća samo svoje osobne probitke odnosno ako se brine samo za što veću osobnu zaradu;
2. zarada ili profit snažno potiče gospodarstvo: osnova za dono-šenje odluka u gospodarstvu je čim veća novčana zarada;
3. kako bi se mogle donositi poslovne odluke sve treba imati svoju cijenu: novac je jedino mjerilo gospodarske vrijednosti;
4. odluke o tomu za koga se proizvode dobra temelje se samo na ponudi i potražnji odnosno na razmjernom prihodu: tko ima više novca može imati više dobara, bez obzira na potrebe ljudi, tako da osobno bogatstvo određuje raspačavanje dobara (u našoj vrsti); i
5. bogatstvo je u privatnom vlasništvu i svatko u zakonskim granicama može njime raspolagati po svojoj volji.
Kao profesor etike Smith je uvidio da su njegove postavke upi-tne sa stajališta uvriježenog morala, ali je (kao upravitelj carinske uprave) zataškao to pitanje ispovijedajući vjeru, da će slobodno tržište samo od sebe – kao pomoću „nevidljive ruke“ – samoživost preobraziti u „najveće dobro za najveći broj ljudi“. Međutim, Smith nije imao pravo, usprkos tomu što se kapitalizam iskazao kao djelotvoran gospodarski sustav u smislu proizvodnje dobara odnosno „bogatstva“. Imajuću u vidu to, da je oskudica bila naj-mučnijim pitanjem gospodarstva, moglo bi se zaključiti, da su ka-pitalizam i sloboda tržišta uistinu proizveli „najveće dobro za naj-veći broj ljudi“. Nasuprot tomu, uspjeh proizvodnih snaga u stva-ranju bogatstva ne treba pripisati slobodi tržišta, nego razvijenoj znanosti u Europi i napretku tehno-logije, na kojima je počivala visoka proizvodnost strojeva, a ne prvobitno ljudskog rada. Bez prethodnog poznavanja ponašanja plinova stavljenih pod visok tlak i zagrijanih do visokih temperatura ne bi bilo parnog stroja. Indus-trijska revolucija se nužno pojavila u Europi, koja je jedina imala pravu znanost, koja je bila utemeljena na matematici.
Međutim, pitanje je što je „dobro“ i što znači izraz „najveći broj ljudi“. Smith je pod dobrom očito smatrao materijalna dobra i to u prvom redu novac, koji ljudima ne donosi ljudskost i koji im ne nosi zadovoljstvo vlastitim životom. Izraz „najveći broj ljudi“, da-kako, ne znači što i „svi ljudi“. Ne kaže ni što većinu ljudi dopad-ne u jagmi na tržištu. Smith nije spomenuo ni zajedništvo ni pot-rebu povezivanja običnih ljudi ili radnika, koji sudjeluju u proizvo-dnji dobara. Kad svatko na tržištu djeluje sam za sebe, „najveći broj ljudi“ postane robljem tržišta, koje plaća cijenu pretjerane ka-pitalističke proizvodnje koju Zemlja prestaje podnositi.
Svrha nakupljana kapitala na slobodnom svjetskom tržištu je uspostava političke vlasti nad vrstom Homo sapiens i to utemelje-njem svjetske, globalne države Kapital. Budući da svaka država ima svoj politički sustav, kapitalisti su u svojoj svjetskoj državi za poli-tički sustav bili izabrali svjetsko slobodno tržište. Kao što su poda-nici vladara u izvornim civilizacijama živjeli opasani zidovima, tako je bilo predviđeno da u svjetskoj državi Kapital cijela vrsta živi sve-zana za rešetku tržišta. Ta je rešetka trebala odvojiti vrstu od pri-rode, koja podržava trajanje naše vrste; učiniti našu vrstu toliko sputanom, da se ne može prilagođivati okolnostima života i sudje-lovati u kulturnoj evoluciji; te razdvojiti i otuđiti ljude jedne od drugih. Kapital, kapitalizam i svjetsko slobodno tržište odvraćaju vrstu od njezina skupnog posla i prisiljavaju je, da se unutar sebe gloži putem nadmetanja na tržištu. Zašto su kapitalisti toliko sebi-čni i nesigurni, da ne žele kapital vezati uz ljude i uza život?
Drugo
STANJE ZEMLJE
Planet Zemlja je jedincato nebesko tijelo. To je jedino mjesto u Svemiru na kojemu teče život, jer su na tom mjestu bili nastali uvjeti za pojavu života i još uvijek postoje uvjeti za njegovo traja-nje. Na Zemlji vladaju posebni fizički i kemijski uvjeti, koji pogo-duju odvijanju života. Zemlja se nalazi na prikladnoj udaljenosti od Sunca, koja omogućuje održavanje primjerenog raspona tempera-ture tla i okolnog prostora, koji je ispunjen prikladnim plinovima. Površina Zemlje se djelomice grije iznutra, a djelomice toplinom koja dolazi od Sunca. Da je Zemlja bez atmosfere kakvu ima, koju čine i molekule ugljičnog dioksida, površina Zemlje bi se brzo hla-dila do temperatura, na kojima se ne bi mogao začeti život kakav znamo.
Vrtnja Zemlje jamči da se nijedan dio Zemljine plohe ne pregri-je. Dijelovi Zemlje se griju dok su obasjani suncem, ali se hlade noću. Primjereno trajanje jednog obrtaja Zemlje – 24 sata – uz smjenjivanje dana i noći ograničavalo je na pravu mjeru gibanje i djelovanje ljudi i životinja u jednom mahu: organizmi su se navik-nuli odmarati. Obilazak Zemlje oko Sunca prilično ekscentričnom eliptičkom stazom daje bilju, kakvo se pojavilo na Zemlji, primje-ren zimski predah. Općenito uzevši, na Zemlji su stvoreni uvjeti za odvijanje života na određeni način. Po mojem čvrstom uvjerenju život na Zemlji se razvio iz formule, ključa, programa, riječi ili kli-ce života, koja je u sebi sadržavala načela ili „platformu“ života, koja je omogućila da se uz postojeće uvjete na Zemlji razvije život kakav smo otkrili da je bio i kakav je danas.
Jedna od zasada života je pojava života u prostorno omeđenim organizmima, a ne u razvučenim nakupinama tvari. Platforma ži-vota, koja je bila umetnuta u „mrtvu“ tvar na Zemlji sadržavala je mogućnost postojanja različitih vrsta organizama ili različitih vrsta ži-vota. Bitna zasada života kakav se razvio na Zemlji je i sposob-nost organizama, da ostave sjeme tako da se u vrsti trajno rađaju, razvijaju i zriju novi organizmi, koji traju ograničeno vrijeme, ali koji svojim lančanjem održavaju svoju vrstu života.
Organizmi vrsta života nisu strukture ili tijela, nego nakupine živih stanica, koje se svrstavaju u tkiva, a tkiva u organe i organske sustave organizma. Organizam je zapravo sustav postupaka, među kojima vladaju ustaljeni odnosi dok se organizam razvija, zrije i traje. Kad se u organizmu ustaljeni odnosi ozbiljno poremete nas-tupa smrt organizma. Organizmi kao sustavi unutarnjih postupaka koji održavaju ustaljene odnose – koji kolebaju oko određenih sta-nja – ovisni su o okolišu, jer imaju potrebe ili potrebu održavanja ustaljenih odnosa. Održavanje ustaljenih odnosa u organizmu traži uzimanje energije i tvari iz okoline, ali i otpuštanje energije i tvari u okolinu. „Mrtva“ tvar nema potrebe i nije ovisna: tvar je neovisna i mrtva.
Jedna od zasada platforme ili ključa života je prilagodba organi-zama okolnostima života. Organizmi se ne prilagođuju kao jedinke vrste. Okolnostima se prilagođuje cijela vrsta, tako što se u rodnoj tvari zrelih jedinki, iz koje se trebaju roditi novi organizmi vrste pojave preinake ili mutacije, koje će preinačiti ustaljene odnose u novom zrelom organizmu, u mjeri koja je dovoljna da u izmijenje-nom organizmu odnosi budu ustaljeni i da izmijenjena vrsta traje u izmijenjenim ili novim okolnostima.
Spomenuti postupak stvaranja novih vrsta života pod pritiskom promjene okolnosti naziva se evolucijom života. Evolucijski pos-tupak jednak je na svim stupnjevima razvitka života, od najjednos-tavnijih organizama do najrazvijenijih i do roda Homo. Platforma života na Zemlji ne uključuje samo rast i razvitak pojedinih organi-zama, nego i odvijanje postupka evolucije. Život je sazdan od pro-cesa ili postupaka, koji imaju ista temeljna načela, isti ključ ili istu Riječ.
Evolucija života u uvjetima koji vladaju Zemljom i njezinom atmosferom proizvela je silnu raznolikost života. Računa se da danas na Zemlji ima od 2×106 do 2×1012 vrsta, od kojih je registri-rano manje od dva milijuna, a opisano samo 80% registriranih vrs-ta. Računa se da je 99% vrsta, koje su ikad trajale na Zemlji izumr-lo. Temeljem ribozomne ribonukleniske kiseline (rRNA) vrste se razvr-stavaju u bakterije, arheje i eukariote. Najvažnije skupine među eukariotima su biljke i životinje, a Homo sapiens je iznimna vrsta među životinjama.
Među svim vrstama uspostavljena je hranidbena mreža, u kojoj se jedne vrste hrane drugima, a mnoge se vrste opskrbljuju energi-jom i hranom iz tla, atmosfere i od Sunca. Kao što sam spome-nuo, biljke su nepomične, imaju receptore i kemijsko odlučivanje. Životinje su pomične, imaju sjetila i slikovno odlučivanje. Čovjek je vrsta s iznimno razvijenim mozgom, koji je čovjeku omogućio da osim slikovnoga ima i pojmovno odlučivanje. S obzirom da svaka vrsta ima svoje određeno mjesto u hranidbenoj mreži života – svaka vrsta ima svoje hranidbene „norme“ – jedinke svih vrsta se skupno hrane. Isto tako, budući da su sve jedinke neke vrste u hranidbenoj mreži života izložene ugrozi od jedinki nekih drugih vrsta, jedinke svake vrste se moraju i skupno braniti. Usto, jedinke se moraju skupno množiti unutar svoje vrste. Stoga, hranidba, množidba i obramba jedinki vrste nameću vrsti zajedništvo. Jedin-ke svake vrste se skupno hrane, brane i množe. Tako bi trebalo biti i s čovjekom, jer je i Homo sapiens vrsta.
Razvijeni čovjekov mozak postao je biološkom podlogom za čovjekov um, u kojemu se skupljaju i povezuju pojmovi, kojih kod životinja nema. Uporaba uma povela je čovjeka iz biološke u kulturnu evoluciju, tijekom koje se čovjek osposobio za svrhovit rad. Dugotrajna uporaba uma učinila je čovjeka svjesnim sebe te svjesnim životne zajednice, prirode i ukupnosti postojanja. Kao radno sposo-bna vrsta u kojoj se razvila svijest Homo sapiens je pos-tao odgovoran i postao „savjest“ Zemlje i života općenito. Odgo-vornost čovjeka je plod kulturne evolucije naše vrste. Čovjekova odgovornost dolazi od njegove svijesti i od uspostavljenog pojma svrhe, koje druge životinje nemaju.
Svojom poduzetnošću – koja je vezana uz pojam svrhe – vrsta je nakupljala trajno znanje; otkrivala novu uporabu materijala; do-mišljala nove proizvodne postupke; pronalazila i rabila nove ener-gente; upustila se u proizvodnju jakih strojeva za stvaranje uporab-ljivih proizvoda; te izmislila uređaje, koji joj povećavaju znanje i pomažu pri donošenju odluka u rješavanju složenih pitanja.
Međutim, minulih stoljeća kapital je toliko osilio, da našoj vrsti oteo stvaralačku silu i tu silu uperio u čovjeka, u Zemlju i u život koji je vezan uza Zemlju. Kapital priječi čovjeka da bude vrstom.
Vrsta Homo sapiens
Posebnost vrste Homo sapiens došla je od razvijenosti čovjekova mozga, koja je jedinačne ljude osposobila za simboličko, aps-traktno ili pojmovno razmišljanje. Spomenuo sam to, da je o-sim mnogih drugih pojmova čovjek uspostavio pojmove pros-tora i vremena. Pojmovno razmišljanje dovelo je čovjeka i do artikuliranog govora, jer je čovjek za pojmove koje je stavljao iz slika koje bi opazila njegova sjetila pridijevao riječi sastavlje-ne od slogova i glasova – suglasnika i samoglasnika.
Čovjekov složeni um koji je usađen u čovjekov razvijeni mozak omogućio je čovjeku da biološkoj doda kulturnu evolu-ciju. Uporaba uma postupno je umanjivala ulogu i vrijednost čovjekova urođenog ponašanja, jer su bolje prolazili jedinačni ljudi, koji su imali uvježbaniji um. Kulturna evolucija – odnos-no evolucija naše vrste putem uporabe uma i nužne prilagodbe okol-nostima – dovela je čovjeka do toga, da njegovo ponaša-nje i postupanje ovise o sadržaju njegova uma. Sadržaj čovje-kova uma nije urođen. Taj se sadržaj u čovjeku ne rađa, nego se stvara, ali se stvara tako, da se sadržaj umova jedinačnih ljudi temeljito razlikuje.
Stoga, ako Homo sapiens treba ostati vrstom, a ne mnoštvom raznorodnih pojedinaca, ljudi moraju svjesno, domišljeno i svrhovito usklađivati sadržaj svojih umova. Za vrstu koje je-dinke mogu nakupiti golemo znanje, ne može se očekivati da potpuno ujednače sadržaj svojih umova. Ipak, može se očeki-vati da svi ljudi unutar svojega različitog znanja imaju iste aksi-ome, kojima se znanje uređuje i sistematizira. Svi ljudi bi morali imati jaku svijest da pripadaju istoj vrsti te da potreba životnog zajedništva nameće međusobno usklađivanje ponašanja unutar vrste i postupanja jedinačnih ljudi izvan vrste.
Međutim, kao što je kapital čovjeku ugrabio njegovu stvara-lačku silu i uperio je upravo u čovjeka kao vrstu, tako je kapital iskoristio nepouzdanost, rasipnost i razmetnost čovjekova u-ma, kako bi u jedinačne ljudske umove utisnuo zamisao samo-živosti, koja je u opreci s temeljnim poimanjem vrsta života. Kapital, kapitalizam i ideologija liberalizma prisiljavaju čovjeka da iščezne kao vrsta. Liberali i socijalni darvinisti vide u zago-varanju ljudskog zajedništva „urotu kolektivističkih snaga“. Vr-sta je ipak životni kolektiv ili zajednica.
Bez obzira na zamisli i nakane kapitalista i njihovih pismoz-nalaca o rastresanju i raspršivanju vrste Homo sapiens na otočene i međusobno otuđene samožive pojedince, stanje u koje je ka-pitalizam doveo ne samo vrstu, nego i život kao pojavu na Zemlji nameću potrebu obnove životnog zajedništva u našoj vrsti i u njezinim povijesnim političkim zajednicama. Odgo-vornost koju čovjek kao vrsta ima prema Zemlji i prema živo-tu na njoj može se iskazati samo skupnim djelovanjem vrste. Čovjek se kao vrsta skupno hranio, branio i množio, a sad se kao vrsta treba prihvatiti i prijekog posla preinake nepovoljnih okolnosti, u kojima se vrsta zatekla i u kojima se odvija život na Zemlji. Vrsta je pod prisilom kapitala poremetila stanje Ze-mlje i uvjete života na njoj. Sad vrsta treba uvjete koje je prisil-no stvorila voljno i zdušno poboljšavati. Vrsta treba uzeti kapi-taliste kao vrstu u hranidbenoj mreži života, koja našu vrstu nastoji proždrijeti.
U izvornim civilizacijama, u kojima su ljudi od pripadnika životnih zajednica naglo postali podanicima vlasti izdvojene iz tih zajednica, pismoznalci su uvjeravali ljude, da je smisao jedi-načnih ljudskih života služenje božanstvima. Minulih desetljeća pismoznalci kapitalizma uvjeravali su pripadnike naše vrste, da je smisao ljudskog života nadmetanje na tržištu, koje je sred-stvo nakupljanja kapitala. Vrsta bi trebala i danas služiti božan-stvima – tržištu i kapitalu. Međutim, za zrelu i svjesnu vrstu Homo sapiens kapital i tržište su lažna božanstva. Naša vrsta počinje uviđati da za nju vrijedan štovanja i služenja može biti samo život, kakav se bio razrastao na Zemlji.
Ugroza životnih zajednica
Naša vrsta je već tisućljećima podložena civilizaciji. Vrsta ne vlada sama sobom, nego je nad njom uspostavljena tuđa, vanj-ska vlast. U izvornim civilizacijama vladala je gola fizička sila uz potporu obvezujućeg sakralnog ili svetovnog sustava uvjerenja. U sadašnjoj kapitalističkoj civilizaciji vrstom vlada novac ili slo-bodan privatni kapital uz potporu liberalizma kao svjetovnog sus-tava uvjerenja. Vlasti su tijekom cijele civilizacije zlorabile čo-vje-kovu sposobnost pojmovnog mišljenja, da u umove ljudi umetnu sustav uvjerenja, koji će omogućiti i olakšati vladanje vrstom odnosno njezinim životnim zajednicama. Lako je vla-dati našom ranjivom vrstom, kojoj je pojmovno mišljenje „A-hilova peta“. Tako se ne može vladati ostalim vrstama: njih se ili tamani fizičkom silom ili ih se pitomi primjerenom hranid-bom i brižnim postupanjem.
Čovjek je vladao pripitomljenim (biljnim i životinjskim) vrs-tama tako, što ih je hranio, što im je omogućivao množenje i što im je pružao zaštitu. Nasuprot tomu, kapital tako vlada vrs-tom, da vrstu uistinu „odvršćuje“. Naša vrsta iščezava kao vrs-ta. Čak se i ne preobraća u neku drugu vrstu: jedinačni ljudi gube svaku pripadnost. Vrsta se uistinu rasipa.
Sadašnje stanje vrste valja pripisati liberalizmu, koji nije sak-ralan sustav uvjerenja. Sakralni sustavi uvjerenja pružali su lju-dima pripadnost, bar pripadnost božanstvima, koja su bila za-jednička te, koja su na određeni način povezivala ljude i pruža-la im smisao makar i u vječnosti. Međutim, kapitalizam i libe-ralizam nastojali su u čovjeka ucijepiti samoživost, koja ne po-vezuje ljude, nego ih razlučuje i među njima stvara sukobe. Li-beralizam ima svoju antropologiju, koja kaže da je čovjek neza-jažljiv, nezasitan i lakom organizam bez imalo životnog razumi-jevanja za druge slične organizme.
Rasipanje ili odvrštavanje naše vrste ima mnoge zbiljske vi-dike ili načine. Prvi je svakako slabo, nepotpuno, jednostrano i različito životno znanje koje nakupljaju jedinačni ljudi te slabo razumijevanje društvenih odnosa i procesa. Takvo stanje treba pripisati informacijskom nasilju, koje otvoreno izvode uvrije-ženi mediji, koje plaća kapital te podmuklom djelovanju druš-tvenih mreža, koje upravo otkrivaju jadno znanje i razumijeva-nje, koje se zavuklo u vrstu. Kakvo znanje ljudi unose u druš-tvene mreže?
Dodatan način rasipanja i odvrštavanja vrste je prestanak u našoj vrsti odgoja za vrstu. Donedavno se uzgoj i odgoj djece obavljao u obitelji. Međutim, obitelj se u našoj vrsti gasi i ona je uglavnom iščeznula, iako su obitelj i obiteljski odgoj bili plodo-vi biološke evolucije života. Nestanak obitelji iz naše vrste je plod kulturne evolucije u njoj i to krivnjom kapitalizma te nje-gove ideologije liberalizma. Obitelj je opstajala u civilizaciji sve do pojave liberalnoga svjetskog kapitalizma.
Za nestankom obitelji ne bi trebalo žaliti, da postoji koja druga kolijevka odgoja za vrstu. Međutim, druge ustanove od-goja za vrstu nema. Tako je vrsta Homo sapiens postala jedinom vrstom života, u kojoj nema odgoja za vrstu. U našoj vrsti ne-ma reprodukcije u vrstu. Kapitalistički mediji cijelo su se stoljeće sustavno upletali u obiteljski odgoj i unižavali njegovu vrijed-nost. Možda je upravo upletanje medija u odgoj dovelo do ra-sipanja obitelji, koje nisu mogle spriječiti ni crkve, koje se još uvijek zauzimaju za obnovu obiteljskog života. Vrsti je prijeko potrebna obnova odgoja za vrstu na bilo koji skupni način: djeca se moraju odgajati za zajedništvo.
Životinjske vrste života traju, jer se njihove jedinke skupno hrane, brane i množe. U životinjskim se vrstama jedinke pare kako bi se množile. U vrsti Homo sapiens odnedavno se uvriježi-lo parenje bez množenja. U tomu prednjače europski narodi, koji su izgleda bili toliko biološki pogođeni dvama svjetskim ratovima, da su izgubili i volju za množenje. Zapadni ljudi se naveliko pare, ali se ne množe. U našoj je vrsti je odavno pos-tojalo odstupanje od prirodnih odnošaja dvaju spolova. Kapita-listička ideologija je toliko poremetila kulturnu evoluciju, da je istorodno rodno usmjerenje postalo traženim i zajamčenim načinom parenja bez množenja. Pod utjecajem kapitalističkih medija i odgoja za tržište istorodno rodno usmjerenje se u mnogim zapadnim školama djeci predstavlja poželjnijim od prirodnog odnosa spolova.
Jedan od uzroka slabog, nepotpunog, jednostranog i različi-tog životnog znanja koje nakupe jedinačni ljudi te slabog razumi-jevanja društvenih odnosa i procesa je sustavno promicanje važnosti slikovnog opažanja, znanja i pamćenja. Neupućeni ljudi ponosno govore, da „slika kaže više od tisuću riječi“, iako slika ne kaže ni jednu riječ. Televizijske emisije, internetske mirne i pokretne slike te grafički slikovni uradci razvijaju u dje-ci slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Slikovna znanje je primjereno ostalim životinjama, ali čovjeku nije dos-tatno. Slike su blago za životinje. Životinje ne barataju pojmo-vima. Govorne radijske emisije te knjige i novine razvijaju pojmovno mišljenje. Pojmovno mišljenje omogućuje da se vi-de pojmovi ili „nevidljivi“ predmeti. Pojmovno mišljenje omo-gućuje gledanje u budućnost. Ono je temelj otkrića i izumiteljs-tva u znanosti i tehnologiji, ali i temelj za postavljanje političke, gospodarske i sigurnosne strategije životnih zajednica za bu-dućnost. Pojmovno mišljenje otvara vidike, a slikovno opaža-nje pruža nepotpune obavijesti i uistinu zatuca ljude.
Potrošaštvo je također jedno od sredstava raspršenja i od-vrštenja naše vrste. Potrošaštvo je bitan vidik suvremenog libe-rali-zma kao propisanog kapitalističkog sustava uvjerenja, ali se ono obavlja djelovanjem vrste. Potrošaštvo je sračunato na povećanje potražnje na tržištima te posljedično na povećanje proizvodnje i zarade kapitalista. Potrošaštvo nije u tomu, da ovisni kupci – kojih je danomice bilo sve više – kupuju sve više dobara, nego da stalno kupuju nova, novoproizvedena i netom domišljena dobra. To se posebno odnosi na žensku obuću i odjeću te na uređenje tijela, lica i kose osoba. Zato je moda ili način odijevanja osoba važna poslovna djelatnost. Mnoge oso-be nekoliko puta godišnje mijenjaju način odijevanja i postav-ljanje tjelesnog izgleda. Potrošaštvo u izvedbi naše opčinjene vrste upropastilo je klimu, opteretilo Zemlju, zaprljalo prirodu i ugrozilo zdravu biomasu.
Usto, potrošaštvo sustavno uništava životno zajedništvo, jer počiva na samoživosti. Samoživost može nekim ljudima doni-jeti više materijalnih dobara, ali im ne može donijeti bitna kul-turna dobra kao što su svjestan doživljaj ljudskosti i stjecanje zadovoljstva vlastitim životom. Te bitne kulturne vrijednosti čovjek postiže u životnom zajedništvu. Naša vrsta nije samo biološka, nego i kulturna vrsta.
Samoživost presudnog broja pripadnika naše vrste uklonila je iz vrste uzajamnost, solidarnost i životnu zaštitu. Izostanak životne ili društvene zaštite stvara u dragovoljno ili u prisilno samoživim ljudima životnu stisku ili stres. Stres napreže i slabi mnogo tkivo i mnoge organe ljudskog organizma te smanjuje otpornost cijelog organizma na nametnike i bolesti. Koliko je mladih ljudi bolesno? Kolike se nove bolesti otkrivaju? Zar nisu izdatci liječenja ljudi golemi u svim razvijenim zemljama? U SAD godišnji izdatci liječenja približavaju se vrijednosti od 20% godišnjeg ukupnoga domaćeg proizvoda. Stres pogađa sve organizme.
Pokretne se životinje brane od stresa bijegom ili napadom na uzročnika stresa nastalog u organizmu. Nepomično bilje se od biotičkog stresa brani složenim postupkom, koji uključuje ograničavanje nanesene štete, aktiviranje sustava gena koji počinje otpor nametnicima i napasnicima, ali i dojavu opasnos-ti napadnute biljke drugim biljkama. Međutim, čovjek jednos-tavno trpi stres, jer nema kamo pobjeći iz civilizacije, a ako bi napadao, morao bi napasti cijeli politički ili civilizacijski sustav. Organizam poslušna čovjeka zasužnjenog u krletku civilizacije postaje pod stresom akutno ili trajno bolesnim. U civilizaciji nema životnog zajedništva, u koje bi čovjek mogao pobjeći od stresa.
Vrsta kakva je sada postala je neuračunljivom i nesposobnom za sustavno djelovanje. To se dogodilo u zao čas ugroze Zem-lje i ukupnog života na njoj. „Nijedno zlo ne dolazi samo!“ Vr-sta kakva je sada nije u stanju preuzeti odgovornost ni za sebe ni za Zemlju ni za život, iako nema nikoga drugog tko bi od-govornost uzeo na se. Ipak, vrsta je postala potpuno svjesnom stanja u kojemu se sama zatekla, stanja njezine Zemlje i stanja života općenito. Naša vrsta nije samo biološka vrsta, nego je i kulturna vrsta, koje jedinke još uvijek imaju razvijen mozak, uvježban um i dobar ljudski duh, koji je branitelj vrste. Sustav dojave opće opasnosti za vrstu već je uključen u rad. „Revolu-cija bez predvodnika“ već je počela.
Vrsta bi trebala imati pune ruke posla za sebe, za Zemlju i za život. Vrsta treba dotjerati samu sebe, za sebe ujarmiti dolazni tehnološki val, urediti klimu i u se vratiti zajedništvo. U zajed-ništvu će „mnoga zla“ koja napadaju vrstu „postati sasvim ma-la“. Vrsta ima snagu, ali se u njoj još nije razvila prava sila, ko-jom bi ona obavljala svoj posao. Zajedništvo će u našoj ugro-ženoj vrsti razviti potrebnu i dovoljnu rezultantnu silu. To će biti „kulturna“, a ne fizička sila. Podanici kapitalističke civiliza-cije ponovo će se uvrstiti u živu kulturnu vrstu. Vrsta će u sebi obnoviti kulturnu evoluciju. Život ne trpi revolucije, koje uniš-tavaju plodove evolucije. Evolucija je usađena u klicu života. Po-vijesne životne zajednice će se jedna po jedna uključivati u obnov-ljenu kulturnu evoluciju, koja će njihovim političkim zajednicama dati potrebnu izvršnu političku silu.
Prljava industrija i propadanje klime
Dvadesetih godina devetnaestog stoljeća francuski matematičar i fizičar Jean Baptiste Fourier (1768.-1830.) uočio je, da atmosfera Zemlje lakše propušta dolazno sunčevo zračenje, nego odlazno infracrveno zemaljsko zračenje te da tako atmosfera zadržava toplinu. Tridesetak godina kasnije irski fizičar Jonh Tyndall (1820.-1893.) ustanovio je koje vrste molekula – uglavnom molekule ug-ljičnog dioksida i vodene pare koje se danas naziva stakleničkim plinovima – uzroče zadržavanje topline. Švedski fizičar i kemičar Svante Arrhenius (1859.-1927.) ustanovio je, da bi udvostručenje koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi povećalo temperature atmosfere 10C.
U vrijeme Fourierova otkrića Industrijska revolucija bila je u pu-nom zamahu u Britaniji i SAD. Arrhenius je dobio Nobelovu na-gradu za kemiju 1903. godine usred industrijalizacije cijele Europe. Industrijalizacija zapadnih zemalja počivala je od početka na gore-nju ugljena, pri čemu se u atmosferu zemlje otpuštao CO2. Počet-kom dvadesetog stoljeća na gorenje ugljena dodano je gorenje naf-te, pri kojemu se također u atmosferu Zemlje otpušta CO2. Dva stoljeća sagorijevanja ugljena i stoljeće sagorijevanja nafte za proiz-vodnju energije povećalo je koncentraciju stakleničkih plinova od 280 ppm oko 1750. godine na današnjih skoro 400 ppm. Zbog povećanja koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi došlo je i do povišenje temperature u njoj. Usto, bez obzira na koncentraciju ugljičnog dioksida u atmosferi, toplija atmosfera sadrži veću koli-činu vodene pare. To uzroči dodatno zagrijavanje atmosfere.
Industrijska revolucija nije ugrozila život na Zemlji samo otpušta-njem CO2 u atmosferu putem uporabe prljavih energenata, nego i domišljanjem mnogih neprirodnih tvari kao što su plastika, pesti-cidi ili insekticidi i freoni. Plastika je jedna od tvari koje se s vre-menom ne razgrađuju. Plastika škodi regeneraciji bio mase posebi-ce u morskim dubinama. Ipak, izumljeni su načini za recikliranje plastike, pro čemu se može dobivati i vodik kao čist energent. Pes-ticidi su spasili namnoženo pučanstvo od gladi, ali su ugrozili mnoge vrste, koje nije trebalo tamaniti: dolazilo je do smanjenja oprašivanja bilja i do smanjenja ptičjeg življa. Znanost je za pesti-cide našla zamjenu u neškodljivim sredstvima, koja nadziru rast nametnika ili uzgojem bilja, koje ima genetički ugrađena svojstva odvraćanja nametnika od uzgajanog bilja. Freoni ili plinoviti spoje-vi ugljika, klora i fluora (CFC – chlorofluorecarbons), koji su se rabili u rashladnim uređajima za kućanstvo i industriju te u drugim in-dustrijskim proizvodima, smatraju se glavnim uzročnikom smanje-nja ozonskog omotača Zemlje. Upotreba freona je zabranjena, kad su znanost i tehnologija našli zamjenu za njih. Stoga valja očekiva-ti, da će znanost i tehnologija nalaziti zamjenu za sva gradiva, koja prljaju okoliš, kvare klimu i štete održavanju i povećanju biomase na Zemlji.
Klima se određuje prosječnom slikom promjena temperature, vlažnosti zraka, atmosferskog tlaka, brzine vjetra, količine padalina, broja atmosferskih čestica i drugih meteoroloških varijabli. Klima je promjenljiva, što se vidi po sve neredovitijem smjenjivanju godi-šnjih doba kako se ide iz godine u godinu. Promjenljivost klime dolazi i od promjena oceanskih struja, vulkanske aktivnosti, Sunčeva zračenja te ostalih sastavnica klimatskog sustava, koje znanost još nije potpuno spoznala. U klimu se ubrajaju i krajnje pojave, kao što su poplave, suša, tuča, oluje i orkani. Minulih de-setljeća mnogi pokazatelji i studije pokazali su, da klima postaje toplijom diljem Zemljine plohe. Zrak i mora postali su toplijima, smanjila se količina snijega i leda na Zemlji, razina mora se povisi-la, a količina stakleničkih plinova u atmosferi se povećala.
Znanstvenici i stručnjaci ne dvoje, da je sadašnje slabo stanje klime prouzročeno povećanjem koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi te da je sadašnja povećana koncentracije stakleničkih plinova prvobitno došla od industrijske uporabe ugljena, nafte i plina. Znanstvenici smatraju da pogoršavanje klime predstavlja najveći promašaj tržišta, koji je svijet ikada iskusio te da pogorša-vanje klime multiplicira učinke drugih nedostataka tržišta. Ipak, nije cijelo pogoršanje klime došlo od gorenja ugljena i nafte za potrebe industrije i prijevoza. Vrsta jer oduvijek palila drvo i neke druge materijale biljnog podrijetla, ali su do pojave Industrijske revo-lucije gospodarske aktivnosti bile neznatne u usporedbi s industrij-skim postupcima.
Nepobitni znanstveni dokazi pokazuju da je promjena ili pogor-šanje klime vrlo ozbiljno i prijeko pitanje naše vrste. Klima Zemlje se brzo mijenja zbog povećavanja količine stakleničkih plinova, koje nedvojbeno dolazi od djelovanja naše vrste. Većina modela klime pokazuje da bi udvostručenje koncentracije stakleničkih pli-nova u odnosu na prijeindustrijsku koncentraciju povisilo pros-ječnu globalnu temperaturu Zemlje od 2-5˚C. Takva koncentracija stakleničkih plinova (SP) bila bi dosegnuta između 2030. i 2060. godine. Povišenje temperature Zemlje od 5˚C diljem svijeta nije zabilježeno u civilizaciji. Ono bi bilo sumjerljivo povišenju tempe-rature od minulog Ledenog doba do danas.
Ako otpuštanje SP ostane na sadašnjom stupnju, koncentracija tih plinova bi se do 2100. godine utrostručila u odnosu na prijein-dustrijsku razinu (1750. godine), u kojem slučaju bi se svijet morao suočiti s povišenjem temperature Zemlje od 3-10˚C. Neki učinci pogoršanja klime mogli bi dodatno povećati zatopljenje atmosfere uzročenjem dodatnog otpuštanja SP. Više temperature mogle bi prouzročiti to, da biljke i tlo slabije upijaju ugljik iz atmosfere te da počne ozbiljno otkravljivanje dosad trajno smrznutog tla na većim sjevernim zemljopisnim širinama, čime bi došlo do otpuštanja ve-likih količina metana. Raščlamba primjera zatopljenja iz davne pro-šlosti Zemlje pokazuje da bi moglo doći do dodatnog zagrijavanja atmosfere od 1-2˚C.
Nadalje, zatopljenje će jamačno pojačati kruženje vode u zraku, čime bi se umnožile i pojačale sadašnje pojave oskudice ili preobi-lja vode, što vodi do povećane opasnosti od suša i poplava. Kišne padaline će se vjerojatno povećati na višim zemljopisnim širinama, dok će sredozemna i slična druga područja imati znatno smanjenje padalina. Zbog pojave suše područja koja sad pogađaju suše mog-la bi se do kraja stoljeća proširi od 1% na 30% kopna. U drugim područjima topliji zrak i toplija mora izazivali bi teške oluje i orka-ne.
Kako se Zemlja zagrijava, povećava se i opasnost iznenadne po-jave znatnih promjena u klimatskom sustavu. Promjene u svjetskoj razdiobi topline poremetit će strujanje mora i strujanje zraka, što bi moglo dovesti do promjene u područnim vremenskim uzorcima. Ako se počnu znatnije topiti naslage leda na Grenlandu i u zapad-nom dijelu Atlantskog oceana, mjera uspona razine mora mogla bi se udvostručiti, što bi vrstu izložilo opasnosti povišenja razine mo-ra od 5-12 metara iznad postojeće. Znanstvenici smatraju, da pri-kupljeni znanstveni dokazi o pogoršanju klime i brojčane procjene mogućih budućih stanja daju ekonomistima i političarima jasnu sliku i jaku podlogu za upriličenje odgovora opakom izazovu po-goršavanja klime.
Iako se klima i dalje pogoršava, postoji mogućnost da se izbjegnu najteže moguće posljedice pogoršavanja, ako se odmah poduzmu jake mjere za ublažavanje ili zaustavljanje pogoršavanja. Daljnje pogoršavanje klime pogodit će mnoge vidike života ljudi diljem svijeta, kao što su pristup vodi, proizvodnja hrane, zdravlje i čist okoliš. Milijuni ljudi mogu biti izloženi gladi, oskudici vode i pop-lavama rijeka i mora. Ako se smjesta ne poduzmu prave mjere postoji opasnost da pogoršavanje klime dovede do godišnjeg gubi-tka bar 5% ukupnog domaćeg proizvoda od sada zauvijek. Ako se uključe dodatni čimbenici gubitak BDP-a mogao bi dosegnuti čak 20% ili više. Nasuprot tomu, ako se odmah poduzmu prave mjere izdatak za sprječavanje pogoršavanja klime mogao bi se svesti na samo 1% BDP-a godišnje. Presudna će biti ulaganja u poboljšava-nje klime tijekom slijedećih 10-20 godina. Nova ulaganje ujedno bi mogla isključiti pojavu teških gospodarskih recesija i depresija, koje su pogađale svijet u dvadesetom stoljeću.
Budući da je pitanje klime svjetsko, globalno pitanje odgovor izazovu klime mora biti globalan. Taj odgovor mora biti utemeljen na zajedničkoj svijesti u svim političkim i životnim zajednicama, da je potrebno postaviti svjetsku strategiju poboljšavanja klime, koja će ubrzati djelovanje političkih zajednica u slijedećem desetljeću. U poslu zauzdavanje pogoršavanja klime mora vladati puna uzajam-nost, kako bi djelovanje političkih zajednica na suzbijanju pogorša-vanja klime dosegnulo sve područne razine. Treba spriječiti to, da promjena klime zakoči gospodarski rast i razvitak.
Izdatci stabilizacije klime su visoki, ali ih naša vrsta može priuš-titi. Djelovanju na suzbijanju pogoršavanja klime trebaju se pridru-žiti sve zemlje, bez potrebe da se ograničuju očekivanja ljudi u os-tvarenju gospodarskog rasta bili siromašnih bilo bogatih zemalja. Postoji cijeli spektar mogućnosti za ograničavanje ispuštanja stak-leničkih plinova pa će popravak klime prvobitno ovisiti o stvaranju domišljenog političkog djelovanja i stvaranja prave pobude u pučanstvu i u poslovnim krugovima.
Promjena klime traži koordiniran međunarodni odgovor uteme-ljen na razumijevanju skupnih dobrobiti vrste. U nekim zemljama – Britaniji, Kaliforniji i posebice u Kini – već postoji snažno djelovanje, koje će voditi sprječavanju pogoršavanja klime, do ko-jega bi došlo iz tih zemalja. U tim zemljama donesene su snažne mjere za ograničavanje otpuštanja stakleničkih plinova. Usto, Ok-virna konvencija UN o poboljšavanju klime i takozvani Protokol iz Kjota pružaju dobar poticaj, da se sve fizičke i pravne osobe pridruže svjetskom naporu za poboljšavanje klime.
Budući da su u svjetskom pogoršavanju klime najranjivije najsi-romašnije zemlje, bitno je da potreba kočenja pogoršavanja klime bude bitno uključena u strategiju razvitka tih zemalja, pri čemu bogatije zemlje trebaju tim zemljama pružiti ne samo materijalnu pomoć, nego i znanje te tehničku i tehnološku pomoć. Pogoršava-nje klime veliki je egzistencijalni križ cijele vrste.
Smanjivanje prirasta biomase
Govori se o biomasi jedne ili više vrsta, a govori se i o zajedničkoj biomasi svih vrsta jednog staništa. Biomasa može uključiti mikro-organizme, bilje i životinje. Masa živog blaga može se iskazati ma-som po jedinici površine, ali i ukupnom biomasom staništa.
Biomasom se može smatrati masa živućih organizama kakvi su na svojem prirodnom staništu, a može se uzeti i kao masa sasuše-nih organizama. Nekad se u biomasu računa samo masa ugljika, koji je vezan uz žive organizme. Računa se, da sadašnja biomasa na Zemlji sadrži oko 550 milijardi tona ugljika. Godišnji prirodan prirast biomase je oko 100 milijardi tona, ali naša vrsta uništi i pot-roši dio biomase. Osim mjere za biomasu postoji i mjera za biora-znolikost. Kao približne mjere bioraznolikosti ili raznolikosti života uzimaju se ili ukupan broj temeljnih parova DNA na Zemlji (oko 1037-38) ili ukupna masa tih parova (50 milijardi tona).
Prirast biomase polazi od biosinteze, kojom se ugljik upija u or-ganizme. Oceani daju oko 54% prirasta biomase, a kopno oko 46% tog prirasta. Biomasa služi hranidbi vrsta, koje su povezane u hranidbenu mrežu. Početni proizvođači biomase su vrste, koje upi-jaju sunčevu energiju i uzimaju neorganske sastojke iz tla te ih pre-tvaraju u ugljikohidrate u bilju, primjerice u travi ili u šumskom drveću. Pritom se samo oko 10% sunčeve energije pretvori u bio-masu. Slijedeći stupanj u hranidbenoj mreži čine biljojedi poput ovaca i koza. Slijede mesojedi, kao što su lavovi i tigrovi. Ljudi su svejedi. Na vrhu hranidbene mreže su grabežljivci, primjerice orlo-vi, lisice i lovci.
Po stupnju proizvodnje biomase među različitim staništima prednjače močvare i plavna područja. Slijede tropske šume, koralj-ni grebeni, ležišta alga, ušća rijeka, šume u umjerenim geografskim širinama, obrađeno tlo, tundre, otvoreni oceani i na kraju pustinje. Po sadašnjem stupnju pretvaranja visokoproizvodnih staništa u staništa s manjim godišnjim prirastom biomase može se zaključiti da se pri-rast biomase na zemlji stalno smanjuje. Naša vrsta uzima i uglavnom trati golemu biomasu nakupljenu u velikim biljojedima kao što su goveda i ovce. Na našoj Zemlji nastaje sve manje živo-ta.
Smanjenjem prirasta i mogućim smanjivanjem biomase smanjit će se i stupanj vezanja ugljičnog dioksida iz zraka, koji se sve više otpušta u atmosferu gorenjem ugljena, nafte, prirodnog plina i suhe biomase. Stoga je za oporavak klime presudno to, da se po-veća kopnena biomasa, kako bi se smanjenjem ugljičnog dioksida u zraku ograničilo povišenje temperature na Zemlji. Biomasu treba sustavno povećavati, kako bi se čim više SP uklonilo iz atmosfere te kako bi se ugljik vezao u bilje i u tlo.
Međutim, biološka masa u obliku drva posječenih stabala i dru-gih vrsta sasušene biomase služi i kao energent za kuhanje i grija-nje u zemljama u razvitku, koje imaju dvije i pol milijarde stanov-nika. Drvo je razmjerno jeftin energent, ali sagorijevanje drva i drugih suhih stabljika u štednjacima ili na otvorenim ognjištima nije potpuno pa dolazi do oslobađanja više ugljičnog dioksida ne-go pri nadziranom gorenju nafte i prirodnog plina. Sagorijevanje biomase nosi ozbiljne posljedice za klimu, ali i šteti zdravlju ljudi, povećava siromaštvo te kvari mjesni okoliš. Računa se da dim koji se oslobađa gorenjem biomase prouzroči godišnje više od milijun slučajeva prijevremene smrti, posebice među djecom koja su veza-na uz kućanstvo. Skupljanje biomase kao energenta vodi odšum-ljavanju prostora.
Prije nekoliko desetljeća počelo se od žive biomase naveliko praviti etanol kao gorivo. Takvo gorivo se da koristiti u prijevozu, proizvodnji električne energije, industriji i zgradarstvu. Međutim, proizvodnja biomase za stvaranje energije je u protivnosti s upora-bom plodnog tla za proizvodnju hrane, posebice zbog velike pot-rošnje vode za uzgoj bioenergetskog bilja. Osim toga energetičnost biološkog goriva je znatno slabija od energetičnosti nafte i prirod-nog plina. U novije vrijeme razvija se tehnologija za djelotvornije korištenje biomase za pravljenje goriva. Usto se umjesto biogoriva traže i drugi alternativni izvori energije.
Nakon usporednih analiza raspoložljivosti, isplatljivosti i sigur-nosti uporabe različitih izvora energije prevladalo je uvjerenje, po kojemu je prva i prijeka uloga „žive“ biomase upijanje CO2 i ukla-njanje tog plina iz atmosfere, kako bi se poboljšala klima, iako upi-janje CO2 iz atmosfere može trajati godinama. Usto, biomasu valja štititi na pravi način.
Stanje čovjeka
Mnogo je vidika ili značajka stanja čovjeka. Ovdje valja spomenuti samo te, koje priječe ljude kao pripadnike vrste, da se prihvate po-sla i da skupno odgovore na izazov naglog pogoršanja klime, koje je vrsta proizvela svojim sustavnim djelovanjem.
Prvi nedostatak čovjeka je njegovo površno i nepotpuno životno znanje, neprimjereno okolnostima u kojima se vrsta zatekla svojom krivnjom. U vrsti ima nebrojeno mnogo stručnih ljudi, koji dobro obavljaju svoj posao u postavljenom društvenom sustavu. Takvo znanje vrsti nije dovoljno, posebice ako postavljeni sustav propada i ako ga treba zamijeniti primjerenijim. U sadašnjem vremenu ne propada samo uspostavljeni društveni sustav ili civilizacija, nego i cijeli sustav života na Zemlji. U naše vrijeme vrsta treba napraviti pravi zaokret, kako bi se spasili sama vrsta, Zemlja i život na njoj. Mnoštvo ljudi ne uviđa svoj položaj i svoju ulogu u sustavu života na Zemlji.
Jedinačni ljudi su toliko zaokupljeni „društvenim odnosima“, da ne vode račun o tomu, da su oni pripadnici jedne od vrsta života, kojih na Zemlji ima na milijune. Ljudi o tomu ne vode račun, jer ih obitelji i obrazovni sustav tomu nisu poučili. Svi jedinačni ljudi bi morali znati i stalno imati na umu to, da pripadaju posebnoj i jedincatoj vrsti Homo sapiens, koja je biološko-kulturna vrsta života. Kulturnost naše vrste dolazi od njezina razvijenog mozga, upora-bom kojega je na biološku evoluciju naše vrste dodana kulturna evolucija.
Mnogi jedinačni ljudi – njihovo presudno mnoštvo ili „kritična masa“ – nemaju na umu to, da naša vrsta (1) ima sposobnost pojmovnog mišljenja, koje omogućuje da mnoštvo ljudi prihvati kao istinito izmišljeno, neprimjereno, pogrešno i štetno znanje o čovjeku, životu i društvu, (2) da ponašanje pripadnika naše vrste nije urođeno u njihove organizme, nego da je uglavnom proizvod promjenljivog sadržaja ljudskog uma te (3) da su pripadnici naše vrste svjesni sebe, svojeg djelovanja, života na Zemlji, svoje kreati-vnosti i svoje izumiteljske sposobnosti. Ukratko, mnoštvo jedinač-nih ljudi ne misli na to, da ljudi osim osobne odgovornosti za svoj stav i svoja djela imaju i skupnu odgovornost za Zemlju i život.
Razmišljanje, znanje i postupanje čovjeka nije određeno samo njegovom biologijom, nego i kulturnom nadgradnjom, koju je čo-vjek svojim umom postavio na biološku podlogu. Jednostavnije rečeno, čovjek osim tjelesnog organizma ima i poseban, autono-man, „odmetnuti“ iskustveni prostor, u kojemu čovjek svjesno kombinira ili premeće smišljene, naučene i prihvaćene pojmove. Pripadnici vrste imaju mogućnost vanjskog, društvenog života, ali i mogućnost unutarnjeg života, u koji druge osobe ne mogu imati uvid. U unutarnjem ili duhovnom životu čovjek ima silan životni potencijal.
U biološko-kulturnoj vrsti ima mnogo dobara, koja su zatečena u prirodi ili koja su smislili i napravili ljudi. Umjetničke slike i mu-dro napisane knjige također su dobra. Mnogi ljudi ne vode račun o tomu, da materijalna ili tvarna dobra znaju razdvojiti, posvađati i suprotstaviti ljude. Unutarnja, duševna ili duhovna dobra ljude povezuju. Materijalna dobra se pravedno ili nepravedno raspačava-ju na ljude. Kulturna, unutarnja, ljudska dobra se mogu umnožiti u sve ljude, tako da unutarnje bogatstvo nekog čovjeka ne krnji unutarnje bogatstvo u drugim ljudima. Na kulturnim se dobrima uistinu može uspostaviti ljudsko zajedništvo, koje može humanizi-rati i raspačavanje tvarnih dobara. Jagma za novcem i drugim ma-terijalnim dobrima na kapitalističkim tržištima dovela je do slama-nje klime na Zemlji. Klimu nisu oštetila kulturna dobra.
Kapitalizam nije samo onečistio Zemlju i upropastio klimu, ne-go je dodatno poremetio život u vrsti te ozbiljno oslabio i unaza-dio jedinačne ljude. Pod pritiskom tržišne samoživosti ljudi su se toliko međusobno udaljili i otuđili, da svatko živi osamljen. Ljud-ska osama sama po sebi rađa mnoge unutarnje nevolje jedinačnim ljudima. Umjesto da u zajedništvu doživljavaju ljudskost, ljudi u osami postaju poprištima unutarnjih ljudskih poremećaja i oluja, zbog kojih ljudi bježe iz sebe očekujući da će im umjetni odnosi i nepredvidljiva, usiljena, neiskrena i silovita komunikacija s drugim ljudima izliječiti bolesti, koje stvara ljudska životna osama. Neki ljudi svoje unutarnje oluje smiruju opijatima.
Kapitalistički liberalizam zakinuo je većinu ljudi za ljudsku svr-hu. Nadmetanje na tržištima i jagma za tvarnim dobrima, ne može biti svrhom čovjeka kao pripadnika kulturne biološke vrste. Svrha mora biti zajednička, ljudska, tako da je može ostvariti svaki pripa-dnik vrste. Kapitalistička tržišna svrha koju promiče liberalizam osobna je, privatna svrha koja ne nudi identitet ili ne donosi pripa-dnost. Izostanak prave, ljudske ostvarljive svrhe dovodi u pitanje smisao života. Čemu život i čemu nastojanje da se život štiti i ču-va? Postaje li život teretom koji bi jedinačni ljudi i vrsta trebali zbaciti sa sebe? Osama stvara stisku, tjeskobu i strah te potrebu za bijegom. Kamo pobjeći od života?
Stanje čovjeka kao pripadnika kulturne vrste tako je slabo, da je golem broj ljudi u razvijenim zapadnim tržišnim „liberalnim de-mokracijama“ izgubio volju za množenje. Ljudi se pare, ali se ne množe. Kao pripadnici kulturne vrste – u kojoj postoji sposobnost pojmovnog mišljenja i u kojoj je um postao razmetnim – mnogi ljudi se svjesno i namjerno oslobađaju množenja, jedne od triju temeljnih zasada podjele života u vrste, a to su hranidba, zaštita i množidba. Mnogi kapitalistički zapadni ljudi osobno nastoje, da se rađa manje života na Zemlji. Takvi se ljudi, izgleda, staraju da se smanji „humana“ biomasa.
Poseban način parenja bez množenja nosi istorodno rodno us-mjerenje – LGBTQ ili usmjerenje lesbian-gay-bisexual-transgender-questioning. LGBTQ je pitanje izbora, koji ima i određeni genski vidik. Na takav zaključak me navodi činjenica, da se minulih deset-ljeća živalj podvrste LGBTQ neobično brzo brojčano povećava. LGBTQ se burno regrutira. Da je riječ samo o genetičkim odstu-panjima ne bi se soj LGBTQ „množio“ brzo kako se sad umno-žava. Riječ je o izboru, koji se sastoji u priključenju prosvjednom pokretu. Nije riječ o prosvjedu protiv nekog društvenog poretka, u kojemu se neki mladi ljudi ne mogu snaći, nego o prosvjedu protiv života, u kojemu se mnogi mladi ljudi uistinu ne mogu snaći. Kao što se mnogi razmetni mladi ljudi olako upuste u svijet kriminala i droge ili su se odmetali u al-Kaidu ili ISIL, tako se neki ljudi iz uobičajenog, prirodnog, evolucijom rođenog, ljudskog života od-metnu u LGBTQ. Riječ je o bijeg iz heteroseksualnosti ili razno-rodnosti u jednorodnost LGBTQ-a. (Malo je povrataka iz LGBTQ-a u raznorodno usmjerenje.) LGBTQ se rađa u strahu od odgovornosti, jer prirodna povezanost muškarca i žene nosi ve-liku odgovornost, posebice zato što ona vodi množenju u vrsti. Pripadnici LGBTQ-a kao parovi za parenje jednako su programi-rani. Čini se, da propaganda pokreta LGBTQ ide za tim, da se na kulturnu evoluciju naše vrste doda poslijekulturna ili nadrikulturna evolucija. Koju ulogu u novačenju mladih ljudi u LGBTQ ima Otvoreno društvo?
Žena i muškarac u kulturnoj vrsti Homo sapiens teško se nose je-dno s drugim. Tako je, jer su različite potrebe žene i muškarca ne samo stvorene, nego i urođene, kao što su urođene potrebe ženke i mužjaka u vrstama nastalim prije naše vrste. Žena i muškarac su slobodne osobe, koje imaju različite potrebe i nužno različite zami-sli o životu. Zato u životnoj, rodnoj, roditeljskoj zajednici žene i muškarca treba ne samo usklađivati ponašanje, nego i dobro ra-zumijevati stav i zamisli o životu drugog roda. Uskladba različitog držanja te različitih zamisli žene i muža može se potpuno ostvariti u skladnom uzgoju i odgoje djece. Rodni odnos u našoj biološko-kulturnoj vrsti više je od parenja. Riječ je o svjesnom životnom, rodnom, množidbenom zajedništvu.
Naopak način tijeka kulturne evolucije naše vrste, na koji je vrs-tu natjerao kapitalizam dovodi pripadnike vrste u trajno stanje stre-sa. Prisilno nadmetanje ljudi na tržištu drži ljude u ratnom stanju. Prije su strah i tjeskobu u ljudima stvarali ratovi, a sad to čini na-dmetanje na svjetskom tržištu svega što se nudi i prodaje. Potroša-štvo kao bitan vidik ideologije kapitalizma zaoštrilo je ratovanje i za zadovoljenje životnih potreba i za ispunjenje ljudskih prohtjeva. Na tržištu prsa o prsa ratuje mlado i staro, muško i žensko, rodno i nerodno.
Prije stupanja u kulturnu evoluciju pripadnici roda Homo su se na životinjski način oslobađali stresa: bijegom od napadača, ako bi mogli pobjeći ili protivnapadom, ako ne bi mogli pobjeći. Prije stupanja u civilizaciju ljudi su se mogli ugibati stresu, koje na ljude nametala zajednica. Predvodnici izvornih zajednica nastojali su miriti dvoje ili više ljudi, koji bi htjeli imati to, što se ne može dije-liti ili koji bi na račun zajednice nastojali ostvariti različite, nespoji-ve, suprotne svrhe. U civilizaciji koja je svoj vrhunac dosegnula u kapitalizmu ljudi se nisu mogli oslobađati stresa bijegom iz civili-zacijske krletke, kojom se upravljalo ponajviše fizičkom silom i zakonima, koji nose prijetnju uporabe sile. Ljudi se stresa ne mogu osloboditi bijegom ni u tržišnoj civilizaciji, jer svjetsko tržište pre-kriva cijelu plohu Zemlje. Jedini način prestanka kroničnog stresa u jedinačnim ljudima je opći napad na svjetsko tržište.
Najteži vidik teškog stanja vrste je rašireno odavanje ljudi sa-moživosti, koja u ljudima guši pomisao o mogućoj vrijednost živo-tnog zajedništva. Kapitalistički pismoznalci i njihove uspostavljene medijske kuće progone sve promicatelje životnog zajedništva i nas-toje u zametku zatrti svaki pokušaj okupljanja ljudi u svrhu obnove životnog zajedništva. Međutim, na strani životnog zajedništva su sila globalnosti poslovanja, koja sili životne i političke zajednice na suradnju te sila globalnosti vrste, koja prisiljava vrstu da iz sebe ukloni stres uspostavom životnog zajedništva u povijesnim politič-kim zajednicama.
Ipak, najporazniji vidik stanja čovjeka je u tomu, što život u vrs-ti teče bez uvažavanje pojma dobra. Ljudi mogu jedni drugima ponuditi dobro i mogu jedni od drugih doživjeti dobro. Ljudi zna-ju što je dobro. Jamačno je dobro to, što pomaže ljudima da zado-volje životne potrebe, što tjera strah i tjeskobu iz njihova života, što ih čini da se vesele životu, što u njihov život unosi radost, što im budi životnu nadu i to što u njima stvara povjerenje u ljude. Kapitalizam još nije toliko unazadio ljude, da oni u dobru ne pre-poznaju dobro. Dobro je ljudima drago, kao što su im dragi i dob-ri ljudi. U ljudskom duhu iz kojega se rađa dobru velik je ljudski potencijal.
Treće
BUDUĆNOST ŽIVOTA
Kapitalizam je doveo vrstu u teško stanje. Na vrstu je istovremeno navaljena opaka promjena klime, koja osim što dodatno remeti odnose u vrsti i unazađuje jedinačne ljude prijeti i uništenjem vrste te poremećajem ukupnog sustava života na Zemlji.
Pogoršavanje klime ugrožava temeljne vidike života naroda di-ljem svijeta: pristup vodi, opskrbu hranom, zdravlje ljudi, uporabu tla i očuvanje životnog okoliša. Ako bi se zagrijavanje atmosfere nastavilo u sadašnjem stupnju, globalna temperatura bi porasla 2-3˚C u slijedećih pedesetak godina, što bi jamačno vrlo često dovo-dilo do suše i do velikih poplava. Topljenje ledenjaka povećalo bi opasnost od poplava u kišnim razdobljima i smanjilo opskrbu vo-dom u sušnim razdobljima u područjima, koja naseljava šestina svjetskog pučanstva: na Indijskom potkontinentu, u dijelovima Kine i u području Anda.
Moglo bi se očekivati smanjenje uroda poljoprivrednih kultura, posebice u Africi, što bi stotine milijuna ljudi ostavilo bez mo-gućnosti da proizvode ili da nabavljaju dovoljno hrane. Moglo bi doći i do smanjenja uroda, zbog mogućeg smanjenog učinka uglji-ka na rast bilja i na zrenje biljnih plodova. (Očekuje se početan porast uroda bilja u srednjim i višim geografskim širinama zbog zagrijavanja zraka i tla, ali bi dodatno zagrijavanje kasnije donijelo smanjenje uroda.) Porast kiselosti mora zbog povećanog upijanja CO2 imao bi teške posljedice za morski sustav života, s mogućim smanjenjem ribljeg blaga. Ako dođe do zagrijavanja Zemlje za 3-4˚C, stotine milijuna ljudi bit će izložene dodatnim poplavama. Bila bi ugrožena obalna područja Vijetnama i Bangladeša, mali karipski i tihooceanski otoci, ali i veliki gradovi kao Tokio, Šangaj, Hong Kong, Mumbai, Kolkata, Karači, Buenos Aires, New York, Miami i London.
Zagrijavanje atmosfere povisilo bi smrtnost ljudi, zbog oskudni-je ishrane i zbog žege. Ako se ne budu poduzimale široke preven-tivne mjere, dolazit će do pojave epidemija bolesti, koje uzroče patogeni organizmi i paraziti. (Na većim geografskim širinama smanjit će se pojava bolesti, koje uzroči hladno vrijeme.) Do sre-dine stoljeća moglo bi 200 milijuna ljudi izgubiti dosadašnje staniš-te i biti raseljeno, zbog povišenja razine mora, učestalih teških pop-lava i nastanka suše. To bi povećalo seobe naroda. Postao bi ugro-ženim cio sustav života na Zemlji, jer se procjenjuje, da bi dodatan porast temperature od 2˚C prouzročio nestanak 15-40% sadašnjih vrsta. Posebno bi bio pogibeljan dolazak sušnije klime nad sliv rijeke Amazon, pri čemu bi bile ugrožene prašume i njihova velika bioraznolikost.
Osim nanošenja fizičke štete životnom okolišu, pogoršavanje klime ostavilo bi teške posljedice za gospodarski rast, za razvitak društava i za razinu dohotka u njima. U rujnu 2000 godine 189 zemalja potpisalo je Milenijsku izjavu Ujedinjenih naroda, kojom su postavljeni temelji razvitka naroda do 2015. godine, koji je trebao dovesti do uklanjanja siromaštva u svijetu. Milenijske mete razvitka uključile su: smanjiti krajnje siromaštvo i glad na polovicu ondaš-nje razine; uvesti opći sustav osnovnog obrazovanja; jačati ulogu žena i promicati jednakost spolova; smanjiti smrtnosti djece mlađe od pet godina za dvije trećine; smanjiti za tri četvrtine smrtnost žena za vrijeme trudnoće i četrdeset dana nakon poroda; zausta-viti širenje bolesti, posebice HIV/AIDS-a i malarije; uspostaviti održljivost životnog okoliša; te uspostaviti globalno ortaštvo za razvitak, s ciljevima za pružanje pomoći, povećanje trgovine i oprost dugova.
Međutim, postavljene mete nisu se mogle ostvariti. Dapače, do-šlo je do pogoršanja stanja. Pogoršanje klime nosi posebno velik izazov zemljama u razvitku. Te zemlje su posebno ranjive, jer je njihov životni prostor izložen krajnjim klimatskim pojavama, jer ovise o go-spodarskim aktivnostima koje ugrožava promjena klime i jer već imaju mali dohodak. Posljedice promjene klime teže će pogoditi zemlje u razvitku, nego bogatije zemlje i učiniti slabijom prilagodbu siromašnijih zemalja novom stanju. Mnoge zemlje u razvitku već sad se teško nose s posljedicama pogoršavanja klime. U nekim zemljama s malim dohotkom krajnje klimatske pojave već su donijele smanjenje dohotka u visini od 5% BDP-a. U ne-kim zemljama smanjenje dohotka moglo bi dosegnuti čak 13% BDP-a u odnosu na dohodak koji bi te zemlje mogle ostvarivati da nije došlo do pogoršanja klime.
Usto, ozbiljno pogoršavanje mjesne klime vodit će ne samo do seobe naroda, nego i do sukoba među njima, jer se očekuje prirast pučanstva u najsiromašnijim zemljama do moguće 3 milijarde lju-di. Do migracija će doći i zbog trajnog plavljenja tla, jer će u ne-kim područjima razina mora porasti za jedan metar. U Zapadnoj Africi i u području Nila može doći do sukoba među narodima oko uporabe vode. U svakom slučaju, nastojanje da se u vrijeme po-goršavanja klime smanji ugroza naroda i da se potakne razvitak tražit će ozbiljno ulaganje. Nije teško zaključiti, da se siromašne zemlje u razvitku u slijedećim desetljećima neće moći same prila-gođivati promjeni klime. Siromašne zemlje u razvitku našle su se u začaranom stanju: učinci pogoršanja klime povećavaju siromaštvo, a siromaštvo zemalja u razvitku čini te zemlje podložnijima opa-kim učincima klime. Ni rano ublažavanje nepovoljnih učinaka kli-me u siromašnim narodima neće ići bez pomoći bogatijih i razvi-jenijih zemalja. Ako budu prepuštene same sebi, siromašne zemlje u razvitku dodatno će uzročiti pogoršavanje klime, koje pogađa sve narode i cijelu vrstu. Klima je globalna i zajednička pa i odgo-vornost za poboljšavanje klime mora biti globalna i zajednička.
Odgovornost vrste za klimu
Posao popravljanja klime sastojat će se u (1) prelasku od sadašnje-ga prljavog gospodarstva na gospodarstvo s malim udjelom uglji-ka; (2) traženju različitih načina prilagodbe promjeni klime; i (3) određivanju zadaća pojedinih država u postizanju smanjenja koli-čine ugljičnog dioksida u atmosferi. To se treba postići (1) uviđa-jući i uvažavajući buduće potrebe u energiji te otvarajući put za gospodarski rast i u razvijenim zemljama i u zemljama u razvitku; (2) vodeći račun o društvenim, gospodarskim i ekološkim posljedi-cama promjene klime u objema vrstama zemalja; (3) pomno odva-gujući izdatke i koristi načina smanjenja ukupne količine ugljičnog dioksida u atmosferi; i (4) prateći učinak i djelotvornost nacional-nih i međunarodnih propisa za ograničavanje otpuštanja CO2 u atmosferu.
Mjere prilagodbe promjeni klime – sračunate na stvaranje ot-pornosti na promjenu klime uz najmanje moguće izdatke – neće donijeti časovito poboljšanje klime. Stoga je potrebno dugoročno planiranje za zaštitu životnih zajednica i gospodarstva u njima, po-sebice planiranje postavljanja infrastrukture i obavljanje izbora po-ljoprivrednih kultura, koje će biti otporne na pokvarenu klimu. Prilagodba pogoršanim okolnostima u siromašnim zemljama u razvitku tražit će velika financijska ulaganja i slobodan prijenos tehnologije. Kao što sam spomenuo, pogoršanje svjetske klime učinak je kapitalizma i tržišta. Tržište je u posljednje vrijeme preds-tavljalo zapreku za postizanje veće energetske učinkovitosti i za potrebno obavještavanje ljudi, da učine sve od sebe, kako bi se dostojno odgovorilo izazovu poremećaja klime. Tržište je vladalo životnim zajednicama za probitke kapitala, a ne na dobrobit vrste Homo sapiens.
U jedinačnim državama vladaju različite prilike i svaka od njih treba poduzeti mjere primjerene svojim posebnim prilikama. Me-đutim, budući da je klima globalna i zajednička, odvojeno djelova-nje jedinačnih zemalja neće biti dostatno. Bit će potrebno usposta-viti zajedničku globalnu viziju ostvarenja dugoročnih svrha i izgra-diti međunarodni okvir, koji će pomoći svim jedinačnim zemljama da dosegnu svoje posebne mete. Postavljanje takvog okvira posao je nacionalnih država i njihove politike te njihove međunarodne suradnje.
Klima je javno, skupno dobro pa ni osobe koje ne ulažu u po-boljšavanje klime, ne mogu biti isključene iz uživanja dobrobiti dobre klime. S druge strane nečije uživanje dobre klime ne može umanjiti uživanje klime drugim osobama. Tržište kao sredstvo kapitala i kapitalizma ne stvara automatski ni pravu vrstu ni pravu mjeru općeg dobra. Ako se ne odrede javne mjere za poboljšava-nje klime, teško je očekivati od privatnih ulagatelja, da vode više računa o stvaranju javnog dobra, nego o stjecanju zarade. Tržišta pojedinih dobara i usluga ne vode račun o klimatskim posljedica-ma potrošnje i ulaganja. Za kapitaliste i za njihove korporacije jav-no dobro je poseban uzorak „vanjskog izdatka“ proizvodnih i us-lužnih postupaka. „Vanjske izdatke“ je dosad namirivala šira zaje-dnica, a ne kapitalističke korporacije. One su se brinule samo za „unutarnje vrijednosti“, iz kojih se izlučuje zarada. Imajući u vidu narav i fizičke učinke promjene klime jasno je, da ti učinci nose ozbiljne posljedice za gospodarski rast. Sredstvo poboljšavanja klime je gospodarstvo. Ako se tržište ne zauzda i ne podredi gos-podarstvu te ako se gospodarstvo ne podredi potrebi uređenja kli-me, svjetsko tržište će potpuno iznevjeriti našu vrstu i postati naj-većim promašajem u povijesti civilizacije i u evoluciji života.
S druge strane, neobično je važno to, da se u cjelinu povežu pi-tanje javnog dobra kao „vanjske vrijednosti“ gospodarskog djelo-vanja te tehnička i tehnološka pitanja koja treba rješavati. Cjelovit pristup mobilizaciji gospodarstva za uređenje klime mora povezati ekonomiku rasta i razvitka, proizvodno gospodarstvo, inovacije i tehnološke promjene, svjetske ustanove, demografiju i migracije, javne financije, ekonomiku rizika i ulaganja te ekonomiku okoliša. Stanje klime ne dopušta, da se taj novi posao vrste prepusti kapita-listima, korporacijama i tržištu. Tržištem treba ravnati vidljiva ruka politike. Pod pritiskom pogoršanja klime politika treba obnoviti socijalno gospodarstvo i socijalnu državu. Dosadašnje gospodar-stvo treba zamijeniti novim, budućim. Politika treba zapravo stvo-riti „klimno gospodarstvo“ ili klimnu životnu zajednicu. Takva zajednica je vrsta Homo sapiens.
Politika nove socijalne države ili „klimne zajednice“ treba biti zaokupljena potrošnjom dobara i usluga u životnoj zajednici. Pot-rošnja materijalnih dobara treba imati mjeru, koju će odsad od-ređivati potreba oporavka klime. Proizvedena dobra i pružene us-luge plod su rada, ušteda, znanja i prirodnih izvora. Jedinačni ljudi stječu dobrobiti uživanjem tako nastalih dobara. Ako se tako pris-tupi ulozi politike ili vođenja javnog posla, slijedi da se politiku treba voditi u ime životne zajednice te da politika treba poboljšava-ti opće, zajedničke dobrobiti. Zajedničko dobro je sastavljeno od dobra svih jedinačnih ljudi u životnoj zajednici. Osim tvarnih do-bara dobro trebaju činiti i obrazovanje, zdravlje, zaštita, ali i bu-duće dobro. Dakako, u dobro treba uključiti i okoliš, kojemu je bitan vidik klima. Briga za buduće dobro uključuje smanjenje i uklanjanje životne neizvjesnosti, a pogoršavanje klime nosi vrsti veliku neizvjesnost. Očito je, da pogoršavanje klime prisiljava vrstu da na novim načelima i na nov način uredi odnose u mjesnim ži-votnim zajednicama. Poremećaj klime prisiljava životne zajednice, da svoju politiku vode tako, da gospodarstvo prvobitno nosi javnu dobrobit, a ne zaradu za korporacije i jedinačne ulagatelje. Pore-mećaj klime prisiljava vrstu da se počne brinuti za sebe i za svoje dobro te da se oslobodi služenja kapitalu.
Potreba strategijskog, dugoročnog pristupa uređenju klime promijenit će međusobni odnos javnog i privatnog sektora i njiho-vu ulogu u vođenju gospodarstva, koje treba zajamčiti oporavak klime. To posebice vrijedi za područje tehnološkog izumiteljstva. Pismoznalci kapitalizma još uvijek propovijedaju, da se u tehnolo-škom izumiteljstvu istaknuo privatni sektor, iako su dramatične inovacije gotovo redovito dolazile od temeljnih znanstvenih istra-živanja, koja su bila pod skrbi država. Do temeljnih izuma u pod-ručjima nuklearne energije, mlaznih motora i raketarstva pa čak i Interneta i umjetne inteligencije došlo se u istraživanjima, koja je plaćala država. Privatne korporacije isticale su se u širenju i komer-cijalizaciji tehnoloških izuma.
Koliko god su se privatne korporacije zauzimale za širenje i komercijalizaciju novih tehnologija – koje su dosad bile „prljave“ – toliko je odnedavno uloga nacionalnih država postala presudnom za rast i razvitak pravog gospodarstva, jer jedino države mogu promicati nužnu međunarodnu suradnju i uklanjati zapreke takvoj suradnji. Globalnost klime nameće potrebu globalne tehnološke suradnje u suzbijanju pogoršavanja klime. Međunarodna tehnološ-ka suradnja omogućit će solidarno snošenje rizika, ali i sudjelova-nje u ostvarenim dobrobitima. Tako se dosad nije postupalo, jer su kapitalisti više držali do nadmetanja, nego do suradnje. Suradnja je imperativ koji je donijelo pogoršanje klime.
Suradnja u području istraživanja i razvitka tehnologije očitovat će se u (1) razmjeni znanja među državama, uključujući razmjenu između razvijenih zemalja i zemalja u razvitku; (2) usklađivanju nacionalnih programa istraživanja i određivanju prijekosti pojedi-nih programa; i (3) skupnom sudjelovanju u podnošenju neizvjes-nosti i u sudioništvu u uživanju dobrobiti. Upriličenje potrebne međunarodne suradnje ne može se prepustiti privatnim korporaci-jama, koje su sklone ili nadmetanju ili uspostavi monopola nad znanjem, vještinama i nad intelektualnim vlasništvom. Može se očekivati da će u spektru istraživačkih prioriteta jedinačnih nacio-nalnih država, u kojima sudjeluje i privatni sektor, neka područja istraživanja biti zapo-stavljena. Privatni sektor prvobitno drži do tehnologija, uporabom kojih se mogu napraviti proizvodi za tržište. Stoga valja očekivati to, da će korporacije zapostaviti neka podru-čja tehnoloških istraživanja. Tako bi moglo biti s tehnologijom za dužno i nužno povećanje biomase, koje će tražiti izvedbu projekata s više znanja, napora i rada, a s manje unaprijed napravljenih proi-zvoda.
Konačno, međunarodna koordinacija u uređivanju gospodars-tva i u uspostavi standarda za nove proizvode bit će neizostavna, a dat će i snažan poticaj energetskoj učinkovitosti. Međunarodna koordinacija smanjit će izdatke za tehnološke inovacije, potaknuti pobudu za inovacije, poboljšati razvidnost tehnoloških istraživanja i cijelog gospodarstva te povećavati međunarodnu trgovinu. Me-đunarodna tehnološka koordinacija potaknut će zajednička ulaga-nja u poboljšanje klime.
Globalno pogoršavanje globalne klime u globalnoj vrsti nameće novi pristup uređenju društva, prvobitno uređenju odnosa javnog i privatnog sektora (gospodarstva). Gospodarstvo i tehnološke ino-vacije moraju počivati na koordinaciji djelovanja i unutar povijes-nih političkih zajednica i među njima. Temeljno pitanje, koje je vrsti nametnulo pogoršanje klime je pitanje odgovornosti za bu-dućnost naroda, za opstanak i blagostanje vrste Homo sapiens te za održanje života na Zemlji. Dosad su kapital, kapitalisti i korporaci-je odbijali preuzimanje odgovornosti za život, a u sadašnjem pre-sudnom razdoblju kulturne evolucije odgovornost im se ne smije prepustiti. Kapital je neuračunljiv. Odsad kapital i korporacije mo-raju slušati politiku, koja obuima ostale sile društvenog utjecaja: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja.
Kapital je dosad ne samo odbijao preuzeti odgovornost za lju-de, prostor i klimu, nego je i nadzirao politiku. Politika odnosno država nije bila sredstvo političkih zajednica: kapital je obezvrijedio demokraciju ili narodovlašće. Ako želi poboljšavati klimu, država više neće smjeti služiti kapitalu, koji je od narodâ kupio politiku o-bećavši im stvaranje materijalnog obilja. Sad vrsta živi u obilju, ali i u slomljenoj klimi. Kako bi mogle obaviti posao zauzdavanja po-goršavanja klime, države ili političke zajednice morat će postati sredstvima životnih zajednica. Unošenje demokracije u političke zajednice jednako je obnovi zajedništva u životnim zajednicama, koje je civilizacija bila uklonila, a civilizacija kapitalizma dotukla.
Koordinacija među životnim zajednicama, koja je neizostavna u borbi za podnošljivu klimu, zapravo je suradnja životnih zajednica unutar vrste Homo sapiens. U konačnici odgovornost za ljude, živo-tne prostore i za život na Zemlji može preuzeti samo naša vrsta kao cjelina. Odgovornost za život na Zemlji vrsta može nositi, ako i samo ako njezine povijesne životne zajednice preuzmu odgovor-nost za život u svojim životnim prostorima. Vrsta ne smije dopus-titi, da se kapital, kapitalizam i tržište ispriječe punoj suradnji unu-tar mreže životnih zajednica naše vrste. Privatni kapital mora sluša-ti vrstu i tražiti probitke u promicanju nove, čiste tehnologije. Ko-načno, privatni kapital vrsti nije ni potreban.
Oporavak klime
Do opravka klime može doći samo uporabom nove, čiste tehnolo-gije, na kojoj će se izgraditi novo gospodarstvo. Novo gospodarstvo će ograničiti i smanjiti otpuštanje stakleničkih plinova, koji uzroče povećano zagrijavanje Zemlje i njezine atmosfere, što uzroči promjenu klime. Borba za novu klimu vodit će se smanjivanjem otpuštanja stakleničkih plinova u atmosferu. Otpuštanje staklenič-kih plinova nije zemljopisno ravnomjerno raspoređeno. Usto, koli-čina CO2 koji se otpušta u razvijenim zemljama nije jednaka koli-čini CO2 koja se emitira u zemljama u razvitku. Otpuštanje stakle-ničkih plinova neravnomjerno je raspoređeno i po gospodarskim granama. Stoga će projekt poboljšavanja klime uključivati posebne mjere za suzbijanje pogoršavanja klime za svaku gospodarsku gra-nu.
Prema podatcima za 2017. godinu o otpuštanju CO2 u atmosfe-ru u SAD među gospodarskim granama prvi je prijevoz s 29% udjela u emisiji CO2. Slijede proizvodnja energije s 28%, industrija s 22%, zgradarstvo s 12% te uporaba tla i poljoprivreda s 9%. Prema podatcima o emisiji CO2 u Europskoj uniji za 2017. godinu došlo je do smanjena emisije stakleničkih plinova za 22% u odno-su na 1990. godinu, a po količini otpuštenih plinova prednjači in-dustrija s 30%. Slijede proizvodnja energije s 25%, prijevoz s 24% pa zgradarstvo i poljoprivreda, u kojoj je otpuštanje CO2 samo neznatno poraslo. Najveći porast otpuštanja CO2 zabilježio je pri-jevoz. Usporedni podatci o otpuštanju stakleničkih plinova u SAD i EU pokazuju da svaki životni prostor odnosno svaka država tre-ba imati poseban program zauzdavanja pogoršavanja klime.
Otpuštanje plinova u području energije dolazi od proizvodnje električne energije i topline, koje se rabe u industriji, za grijanje kućanstava i ureda te za pripravu jela. U tom području došlo je do najvećeg globalnog porasta otpuštanja plinova od 1990. godine. Godišnji porast emisije plinova u tom području u zemljama u raz-vitku bio je prosječno 2.2%. U tom području gospodarstva emisija plinova dolazi iz rafinerija nafte, pogona za proizvodnju plina i ugljenokopa te od pretvorbe fosilnog goriva u stanje, u kojemu se može rabiti u prijevozu, industriji i zgradarstvu.
Uporaba tla nosi oko 18% ukupne svjetske emisije stakleničkih plinova, prvobitno zbog krčenja prašuma. Od te emisije staklenič-kih plinova u Indoneziji se otpušta oko 30%, a u Brazilu 20%. Očekuje se, da će se krčenje prašuma smanjivati kako šume budu nestajale.
Od ukupno otpuštenih stakleničkih plinova u poljoprivredi na CO2 otpada 86%, a od ostalih plinova po jedna trećina dolazi od uporabe gnojiva i od uzgoja stoke. Neki načini obradbe tla uzroče otpuštanje CO2 iz tla. Usto, poljoprivreda neizravno potiče emisiju plinova putem povećavanja obradljivog tla krčenjem šuma, proiz-vodnje gnojiva i prijevoza poljoprivrednih proizvoda. Emisija stak-leničkih plinova u poljoprivredi se povećava s porastom pučanstva i s povećanjem kupovne sposobnosti pučanstva.
U prijevozu, koji je uz industriju i energetiku najveći onečišćivač zraka, tri četvrtine otpuštenog CO2 dolazi od cestovnog prijevoza, jedna osmina od zračnog prijevoza, a ostatak jednako od željezni-čkog i pomorskog prijevoza. U području prijevoza najveći porast emisije plinova bit će u zračnom prijevozu. Doprinos pojedinih zemljopisnih područja otpuštanju plinova u industriji se stalno mi-jenja. EU i SAD nemaju isti stupanj otpuštanja plinova, a kako se Zapad deindustrijalizira, a Istok industrijalizira zemlje u razvitku sve više pridonose otpuštanju stakleničkih plinova. Dio plinova dolazi od procesne industrije, primjerice od proizvodnje cementa i kemikalija, uključujući pesticide.
Otpuštanje stakleničkih plinova u zgradarstvu (u stambenim i poslovnim objektima) dolazi od grijanja i hlađenja objekata te od pripreme hrane. Zgradarstvo i neizravno pridonosi otpuštanju pli-nova putem potražnje za energijom, u proizvodnji koje se otpušta-ju staklenički plinovi.
Razlaganje otpuštanja stakleničkih plinova po gospodarskim granama i po strukama unutar grana otkriva potrebu, da se borba za očuvanje klime podijeli na strukovna područja. Spomenuo sam neke od struka: unutar energetike proizvodnju električne struje i topline, rudarstvo i pretvorbu stanja energenata za uporabu u prometu; unutar poljoprivrede krčenje izvornih šuma, način ob-radbe tla, izbor poljoprivrednih kultura za uzgoj, uporabu gnojiva i uporabu pesticida; prijevoz tovara, putnika i turista cestama; prije-voz tovara i turista morem; prijevoz tovara, pošte, putnika i turista zrakom; komadnu (diskretnu) i procesnu industriju; te grijanje, hlađenje i pripravu jela u zgradarstvu. Turizam je zastupljen i u zgradarstvu.
Raščlamba emisije stakleničkih plinova po strukama u granama pokazuje, da je neposredni uzročnik promjene klime tržište, iza kojega stoji kapital. Kapitalizam je u ideologiju liberalizma ucijepio potrošaštvo. Ljude se mami da kupuju ponuđene proizvode, uslu-ge i iskustvo (doživljaje). Tržište i potrošaštvo potiču i navode lju-de da zadovoljavaju ne samo životne potrebe, nego i prohtjeve. Putovanje ljudi u daleke krajeve je prohtjev i to prohtjev koji kvari predragocjenu klimu Zemlje. Prohtjevi „srednjeg sloja“ kvare kli-mu svim ljudima. Tržište kvari klimu i svojom globalnošću i svo-jom slobodom. Globalnost i sloboda tržišta uzroče povećanje pri-jevoza, a prijevoz uzroči povećanje otpuštanja CO2 u atmosferu i kvarenje klime.
Navedeni primjeri tržišnog kvarenja klime pokazuju, da se ure-đenje gospodarskog sustava mora mijenjati. Svjetsko tržište se mora relokalizirati ili „odglobalizirati“. Pogoršavanje klime je antiglobali-zacijska pojava. Treba zaustaviti silno prevoženje materijalnih do-bara i ljudskih organizama. Zar u vrijeme uspostave svjetskog ko-munikacijskog sustava nije primitivno, olako, nepotrebno i štetno silno prevoženje ljudskih organizama, ali u velikoj mjeri i fizičkog tovara? Da sadašnja poslovna i tržišna zbilja ne kvari klimu odno-sno da je atmosfera Zemlje toliko prostranija ili dublja, da je gos-podarstvo vrste Homo sapiens ne može kvariti, tržište bi moglo biti slobodno, a ljudi bi se mogli odavati potrošaštvu. Nažalost nije tako pa se tržište mora pokoriti gospodarstvu, koje će morati uva-žavati potrebe vrste, kojoj promjena klime visi nad glavom kao globalni Damoklov mač.
Porazna navada nepotrebnog putovanja u udaljene i iznimno daleke krajeve pokazuje, da se pitanje kvarenje klime ne može rije-šiti samo dobroćudnim tehnološkim izumima. Potrebno je isto-vremeno mijenjati sadržaj i uređenje gospodarstva, ali i stav te po-našanje jedinačnih ljudi, koji se ne trebaju odzivati pozivima i iza-zovima tržišta, nego trebaju slijediti svoje životne potrebe.
Potreba stvaranja novog gospodarstva, koje će vladati tržištem te potreba promjene stava i ponašanja jedinačnih ljudi u suočenju s promjenom klime ne smanjuje potrebu stvaranja nove čiste tehno-logije. To otvara pitanje upravljanja tehnologijom i tehnološkim izumima. Pogoršavanje klime traži novu tehnologiju, ali istraživa-nje i razvitak tehnologije moraju biti podređeni potrebama gospo-darstva, a ne više prohtjevima kapitala ili kreativnosti istraživača. Pogoršavanje klime nameće potrebu stvaranja novih, čistih materi-jala i proizvodnih postupaka, koje će pružiti nova tehnologija. No-va tehnologija mora biti podređena novom gospodarstvu.
Promjena klime nameće uklanjanje starog, razmetnog, tržišnog načina domišljanja tehnologije. Tehnološki izumi su za cijelog tra-janja kapitalizma pružali prigodu za povećavanje gospodarske akti-vnosti i za namicanje zarade. Međutim, u novije vrijeme, kad razvi-tak tehnologije uvelike ovisi o preinaci i unapređivanju digitalne tehnologije, tehnološki izumi ne vode do bitnog povećavanja gospodarskih aktivnosti, posebice u komadnoj industrijskoj proiz-vodnji. Tehnološki razvitak od početka stoljeća nije donio novo gospodarstvo. Nova tehnologija i mogući novi proizvodi uteme-ljeni na njoj ne jamče stvaranje snažnijeg gospodarstva. To se vidi po trajnom učinku Velike recesije od 2008. godine.
Međutim, nova tehnologija koja će se razviti za potrebe uređe-nja klime donijet će preporod i snagu gospodarstvu. To će biti gospodarstvo, koje će biti usmjeravano životnim potrebama vrste. To neće biti tržišno gospodarstvo, ali neće biti ni plansko gospo-darstvo, kakvo je vladalo nekadašnjim komunističkim zemljama. Novo gospodarstvo bit će plod dogovora unutar naše vrste, uz koju će se vezati i privatni kapital. Vrsti je potrebno konsensualno gospodarstvo. Uspostava upravo takvog gospodarstva bit će jedan vidik smišljene prilagodbe naše vrste teškim okolnostima, u koje su vrstu stavili kapital, kapitalizam i tržište. Vrsta će odgovoriti izazo-vu klime stvaranjem novog gospodarstva i uređujući gospodarstvo po novim načelima. Za novo gospodarstvo uređeno po novim načelima domislit će se nova spasonosna tehnologija. Pogoršanje klime stvorilo je nove potrebe u vrsti. Nove potrebe nameću stva-ranje novog gospodarstva, kojemu nova tehnologija mora služiti. Naša vrsta je iznad tržišta i kapitala.
Izdatak oporavka klime
Prelazak na novo gospodarstvo, kojim bi se postupno smanjivalo otpuštanje stakleničkih plinova koji uzroče pogoršavanje klime, donijet će određene izdatke. Takvi izdatci doći će od financiranja razvitka i uvođenja tehnologije, koja će donijeti manje otpuštanje stakleničkih plinova i koja će biti energetski učinkovitija te od izda-taka, koji će imati krajnji potrošači prilikom zamjene opreme i us-luga – koje nose veliko otpuštanje plinova – učinkovitijim proiz-vodima i uslugama.
Emisija stakleničkih plinova, koju uzroči uporaba fosilnog gori-va može se ograniči mnogim načinima: smanjenjem potražnje za proizvode visokog sadržaja ugljika; povećanjem energetske učin-kovitosti te prelaskom na tehnologije koje rabe materijale s manjim sadržajem ugljika. Smanjenje otpuštanja stakleničkih plinova može doći i uporabom goriva, koje nije fosilnog podrijetla. Izdatci sma-njenja otpuštanja stak-leničkih plinova ovisit će o tomu, koji će se načini i tehnike za to rabiti.
Smanjenje potražnje za proizvode i usluge, koji nose visok stu-panj otpuštanja plinova dio je rješenja. Ako cijene tih proizvoda i usluga budu uključivale punu cijenu proizvodnje, koja bi sadržava-la i „vanjske izdatke“ za redukciju stakleničkih plinova, krajnji pot-rošači i korporacije počet će prelaziti na jeftinije proizvode i uslu-ge, koji imaju niži stupanj emisije plinova. U tomu će značajnu ulogu imati svijest građana o stvarnom pogoršanju klime. Među-tim, sama promjena potražnje neće riješiti pitanje promjene klime. Usto, iako povećanje energetske učinkovitosti nosi i uštedu i po-boljšanje klime, potrebno je ukloniti postojeće zapreke uvođenju novih tehnologija i metoda. U tomu države imaju presudnu ulogu: one mogu poskupiti proizvode napravljene na „prljavoj“ tehnolo-giji te donijeti propise i pružiti olakšice, koji potiču prihvaćanje proizvoda čiste tehnologije. Države trebaju poskupiti nepoželjne proizvode i usluge.
Već postoji niz tehnologija, koji rabe energente s niskim sadrža-jem ugljika, ali je uporaba mnogih od tih tehnologija još uvijek skuplja od uporabe fosilnog goriva, iako uporaba tih tehnologija postaje sve jeftinijom. Od tih tehnologija se s pravom očekuje, da znatno smanje otpuštanje plinova, a dosadašnje iskustvo s njiho-vom uporabom pokazuje, da se može očekivati i njihovo pojefti-njenje. Iskustvo nakupljeno uporabom tih tehnologija donijet će i njihovo pojeftinjenje i povećanje njihove učinkovitosti.
Smanjenje otpuštanja plinova i kod uporabe goriva, koje nije fosilnog podrijetla može biti značajno. Može se znatno smanjiti emisija, koju uzroči krčenje šuma, posebice ako vlasti pruže sus-tavne poticaje za zadržavanje šuma. Mnogo teže će biti smanjenje emisije, koja dolazi od poljoprivrede.
Jasno je, da će se do ublažavanja pogoršavanja klime doći kom-binacijom tehnoloških postupaka, jer se, kao što sam naveo, stak-lenički plinovi otpuštaju poslovnim aktivnostima u nizu gospodar-skih grana i struka. Stoga se ne može očekivati da samo jedna teh-nologija ublaži pogoršavanje klime. Teško je unaprijed znati, koli-ko će stajati uporaba koje tehnologije pa je potrebno razvijati i u-savršavati cijeli spektar tehnologija.
Bez obzira na izbor tehnologija za smanjenje otpuštanja stakle-ničkih plinova postoje četiri vidika smanjenja otpuštanja plinova: (1) smanjenje emisije uporabom goriva nefosilnog podrijetla, po-sebice uporabom i uzgojem bilja te obradbom tla; (2) smanjenje potražnje za proizvode i usluge, koje nose visoko otpuštanje stak-leničkih plinova; (3) poboljšanje energetske učinkovitosti odnosno dobivanje istog učinka uz manju uporabu goriva; i (4) prelazak na nove tehnologije koje nose manje otpuštanje plinova i smanjuju udio ugljika u postupku proizvodnje.
Važan način smanjenja emisije stakleničkih plinova je smanjenje potražnje za proizvodima i uslugama, koje nose otpuštanje plino-va. Takvi su fosilni energenti. Vlade mogu u cijenu energenata uključiti veličinu štete, koju takvi plinovi nanose klimi. Tako će korporacije i kućanstva početi rabiti proizvode i usluge koje manje štete klimi.
U nove tehnologije koje znatno smanjuju otpuštanje staklenič-kih plinova spadaju: kopneno i priobalno iskorištavanje energije vjetra; iskorištavanje morskih i plimnih valova; prikupljanje sunče-ve toplinske i fotonaponske energije; hvatanje i pohrana ugljič-nog dioksida koji se otpušta u elektranama; proizvodnja vodika za prijevoz i grijanje; proizvodnja nuklearne energije uz sigurnu poh-ranu nuklearnog otpada; uporaba hidroenergije, pri čemu se mora povećati iskoristivost i smanjiti površine koje će se potopiti; proši-renje uporabe bioenergije u opskrbi električnom energijom, prije-vozu, zgradarstvu i industriji putem pošumljavanja, uzgoja primje-renih poljoprivrednih kultura i korištenja organskog otpada; decen-tralizirana proizvodnja topline i energije u kućanstvima i na poljo-privrednim posjedima u malim uređajima, pri čemu se može rabiti prirodni plin, biomasa ili vodik dobiven iz tvari siromašnih ugljič-nim dioksidom; uporaba elektrokemijskih uređaja na tekući vodik, u kojima se energija vodika oksidacijom pretvara u električnu e-nergiju; te uporaba hibridne tehnologije u automobilima.
Pri uporabi novih načina proizvodnje i uporabe energije trebat će naći rješenja za niz pitanja kao što su pohrana proizvedene ili nakupljene energije, najveća moguća dekarbonizacija prijevoza, zatvaranje nuklearnih elektrana nakon isteka njihova vijeka; u-kopčavanje u električnu distribucijsku mrežu povremenih proiz-vođača električne energije, kao što se sunčane i vjetrene „farme“; sigurna pohrana uhvaćenog ugljičnog dioksida u plinovitom, te-kućem ili smrznutom stanju; te izgradnja nove električne i plinske infrastrukture.
Očito je, da će se projekt oporavka klime suočiti s mnogim ne-riješenim pitanjima, ali je jasno i to da se za sva pitanja mogu naći politička, organizacijska i tehnološka rješenja. Bitno je da se vodi ra-čun o tomu, da se nijedna od mogućih tehnologija ne može sama nositi sa svim pitanjima koja će se pojaviti. Vlade će ponuditi cijeli skup mogućnosti, koje će zajedno povećati uspjeh i smanjiti neizvjesnost izvedbe projekta oporavka klime. Usto, stručnjaci se slažu, da je do 2050. godine količinu ugljičnog dioksida u atmosfe-ri moguće smanjiti za jednu četvrtinu sadašnje količine, čime bi se koncentracija ugljičnog dioksida mogla zadržati na podnošljivih 550 ppm (čestica na milijun). Što je najvažnije, stručnjaci se slažu da bi godišnji izdatak za dotjerivanje klime iznosio samo 1% uku-pnog svjetskog domaćeg proizvoda. Taj iznos je umjeren i prihvat-ljiv, posebice ako se uzmu u obzir silni izdatci koje države sad trate na obranu ili na naoružavanje. Naoružavanje i ratovi ne vode ničemu u svijetu koji prljava atmosfere može zagušiti. Zaustavlja-nje pogoršavanja klime i njezin oporavak neizostavno traže mir unutar vrste Homo sapiens.
Nove potrebe vrste
Krajnje vremenske pojave – žega, suša, oluje i iznenadan prekom-jerni porast temperature u pojedinim predjelima svijeta, primjerice na Aljasci – u ljeto 2019. godine pokazuju, da se klima pokvarila u tolikoj mjeri, da su nestali uobičajeni uzorci promjene vremena. Vremenske prilike su postale nepredvidljive. Stanje klime postalo je presudnim pitanjem naše vrste. Ipak, vrsta je uočila stanje klime te kani uložiti ozbiljan napor da se zaustavi pogoršavanje i upriliči oporavak klime.
Klima je skupno dobro naše vrste: svakog čovjeka, svakog na-roda i svakog kontinenta. Činjenice, da je stanje klime postalo pre-sudnim pitanjem vrste te da je klima skupno dobro vrste nameću vrsti zadaće, koje ona mora obaviti kao vrsta, ako želi spasiti sebe i život na Zemlji kakav je sada. Novo, hitno stanje vrste donijelo je vrsti nove potrebe, koje ona mora zadovoljiti. Vrsta je te potrebe imala i ranije, ali kapitalizam vrsti nije dopuštao da te potrebe za-dovolji.
Tri su temeljna sredstva kojima je kapitalizam priječio vrsti, da postupa kako joj je bilo potrebno. Prvo, kapitalizam je razvio jake proizvodne snage sa strojevima koji stvaraju velike sile, pa je preko svake mjere i potrebe povećavao proizvodnju materijalnih doba-ra. Drugo, kapital je od početka Industrijske revolucije donedavno za stvaranje gospodarskog rasta rabio samo prljavu tehnologiju, koja je uzročila pogoršavanje klime. Treće, kapitalizam je svojom ideolo-gijom liberalizma opravdavao samoživost ljudi pa su sposobniji i spretniji ljudi počeli prekomjerno gomilati i osobno bogatstvo. Kapitalizam je koncem devetnaestog stoljeća u liberalizam ucijepio potrošaštvo. Njime je samoživost „demokratizirana“, iako je ona mnoštvu donijela samo potrošnju i dugove, ali ne i trajnije bogat-stvo. Nametanjem potrošaštva iz vrste je uklonjena skromnost. Kapitalizam je pri uklanjanju oskudice uklonio i skromnost.
Stanje vrste u kojemu se ona suočava s izazovom pogoršavanja klime bitno je obilježeno golemim razlikama u bogatstvu i mo-gućnima naroda. Neki narodi mogu, a neki ne mogu odvojiti dio svojeg bogatstva za dužno ulaganje u tehnologiju i projekte, koji će smanjiti otpuštanje ugljičnog dioksida u atmosferu. (Bogati narodi su se obogatili u postupku upropaštavanja klime.) Jednako tako postoje goleme razlike u bogatstvu i mogućnostima jedinačnih ljudi u narodima. Stoga će bogati ljudi za potrebe oporavka klime morati odvajati mnogo veći dio svojeg bogatstva, nego što će si-romašni ljudi trebati odvojiti od svoje ušteđevine. Konačno, bogati su ljudi znatno pridonijeli pogoršavanju klime, ako ničim drugim onda prekomjernim gomilanjem nekretnina, kojih gradnja traži otpuštanje CO2 u atmosferu uporabom cementa, željeza, stakla te proizvoda od plastičnog i ostalog sintetičkog gradiva. Bogati ljudi pridonijeli su kvarenju klime i nepotrebnim putovanjima, posebice uporabom osobnih, obiteljskih ili korporacijskih zrakoplova.
Težak poremećaj klime zatekao je vrstu i s nepovoljnim dobnim sastavom pučanstva. U industrijski razvijenim zemlja razmjerno je mnogo starog pučanstva, koje svojim naporom ne može pridonije-ti oporavku klime, iako je pridonijelo njezinu kvarenju. U razvije-nim zemljama i na Zapadu i na Istoku stupanj plodnost spustio se ispod dva. Prosjek stupnja plodnosti u Europi je 1.6, s tim što ni-jedna zemlja nema stupanj viši od 1.85. U Kanadi je sad stupanj plodnosti 1.53. Stupanj plodnosti u SAD na prijelazu u novo sto-ljeće bio je prekoračio granicu od 2.0 zahvaljujući visokoj plodnos-ti doseljenog latinoameričkog pučanstva; plodnost tog pučanstva se već spustila na 1.78. Sad se stupanj plodnosti u SAD snizio na 1.80 dok u Kini iznosi 1.62, a u Japanu 1.44. Stupanj plodnosti smanjio se i u Indiji i to na 2.26. Starenje pučanstva i smanjenje radno sposobnog pučanstva u industrijaliziranim narodima nasto-jat će se nadoknaditi radom robota i uporabom umjetne inteligen-cije. Valja se nadati, da će roboti biti skromniji od „srednjeg stale-ža“ i da će manje opterećivati atmosferu Zemlje ugljičnim dioksi-dom.
Smanjenje pučanstva u mnogim dijelovima svijeta rasteretit će Zemlju i usporiti kvarenje klime. Čini se da na Zemlji ima raz-mjerno mnogo neskromnog pučanstva pa bi bilo potrebno, da cijelo pučanstvo zemlje postane skromnijim otkad je presudno pitanje vrste postala promjena klime. Prije su ljude pogađale dru-ge nevolje kao što su oskudica, ratovi ili pošasti opakih bolesti. Sad je temeljna nevolja vrste pokvarena klima. Klima određuje potrebe i zadaće vrste.
Međutim, iako će se pučanstvo Eurazije i Amerika do kraja sto-ljeća povećati samo 2%, pučanstvo Afrike će se prema predviđanju Ujedinjenih naroda do kraja stoljeća povećati od 1.34 milijarde na 4.26 milijardi ili 220%. Do poželjne prekretnice u promjeni klime 2050. godine pučanstvo Afrike će se dovoljno povećati, da se već sad razvijeniji ostatak svijeta suočava s dvojbom: ili pomoći Africi da se gospodarski brže razvija, što bi pomoglo da se rast afričkog pučanstva odmah počne usporavati i da afričko pučanstvo samo sudjeluje u poslu liječenja klime; ili da se afričko pučanstvo kao u plimnom valu razlije prvo Europom, a zatim i ostalim kontinenti-ma.
Mnoštvena afrička seoba naroda ne bi bila početkom, nego vr-huncem seobe pučanstva s kontinenta na kontinent. Mnogi su se ljudi od kolonijalnih vremena selili pojedinačno ili u obiteljima. Amerika je naseljavana afričkim robovima te europskim siromaš-nim seljacima i pripadnicima nepoželjnih vjerskih ili etničkih sku-pina. U Europu su se doseljavali, obično pojedinačno ili u obite-ljima, brojni podanici europskih kolonijalnih sila, a u SAD i pose-bice u Europu doseljavali su se stradalnici ratova, koje je poslije Drugoga svjetskog rata u Aziji i Africi poticao kapital uporabom SAD kao političke i vojne sile. Europa je od 2015. godina krcata islamskim doseljenicima. Iseljavanje stanovnika prenapučenih ze-malja kao što su Kina, Pakistan i Indija prirodna je pojava. Kinezi se posebice poslije Hladnoga rata razilaze po cijelom svijetu, od Australije preko Srbije do Kanade.
Međutim, bez obzira na jedinačna hitna stanja – koja su stvarali ratovi, povlačenje kolonijalnih gospodara iz njihovih posjeda, gra-đanski ratovi ili okršaji krijumčarski kartela – veliko premještanje pučanstva u globaliziranom svijetu ili u globaliziranih vrsti mora se prihvatiti. Konačno, globalizacija poslovanja napravila je svjetsko slobodno tržište rada. Ipak, snažno premještanje ljudi i naroda stvara u svijetu veliku ljudsku neujednačenost. Ljudi se premještaju s kontinenta na kontinent donoseći sa sobom životna očekivanja, uzorke ponašanja i postupanja, društvene običaje, sustav uvjerenja i posebno domišljene ljudske vrijednosti. Mnoge su zasade, koje ljudi u sebi donesu u drugu zemlju i u drukčije društvo, bile su vezane uz određeni prostor, a nastajale su ili nastale u nekim dav-nim vremenima.
Kapital je globalizacijom poslovanja stvorio gospodarski neujed-načen svijet. Seobe naroda stvorile su ljudski neujednačen svijet. Nekadašnja prijeglobalizacijska multikulturnost svijeta dopunjena je multikulturnošću životnih zajednica. Bez obzira na pripovijesti pismoznalaca kapitalizma – koji zagovaraju premještanje najamnih radnika na mjesta na kojima se kapital bolje plodi – potreba homo-genosti životnih zajednica ne dopušta „multikulturnost“. Multikul-turnost nije primjerena ni globalnom svijetu ni globaliziranoj vrsti. Multikulturna, nehomogena vrsta ne može odgovoriti teškom iza-zovu promjene klime. Tolerancija ili snošljivost nije nadomjestak za homogenost ili sljubljenost životnih zajednica. Snošljivost priz-naje i potvrđuje multikulturnost i nehomogenost životne zajednice.
Vrsta Homo sapiens – kakva god ona bila i kakva god sad jest – proizvod je biološke i kulturne evolucije. Biološka evolucija u rodu Homo biološki je ujednačila pripadnike roda u jednu vrstu do mje-re, da se ljudi kao vrsta mogu jednako i zajedno hraniti, da se mogu skupno braniti te da se, dakako, mogu uzajamno množiti. Globali-zacija vrste dovela je vrstu do stupnja razvitka, na kojemu se ona mora i kulturno ujednačiti, kako bi ona kao vrsta mogla obaviti po-sao prilagodbe korjenito promijenjenim okolnostima, koje je stvo-rila sama vrsta pod zapovjedništvom kapitala. Usto, vrsta mora hit-no mijenjati te okolnosti pod pritiskom promjene klime.
Stanje u koje su našu vrstu dovele globalizacija i promjena kli-me stvorilo je mnoge prijeke potrebe. To su svakako prihvaćanje životne skromnosti, ujednačavanje bogatstva naroda, ujednačavanje dohotka ljudi u narodima, zaustavljanje usredotočenja ulaganja kapitala i društvenog bogatstva u malobrojna posebna zemljopisna područja te ujednačavanje sustava uvjerenja u vrsti. To je vrsti potrebno za suzbijanje pogoršavanja klime, za smanjivanje seobe pučanstva te za uspostavu kulturne i životne homogenosti u život-nim zajednicama vrste i u cijeloj vrsti.
Ipak, vrsti je povrh svega potreban mir. Mir je nužan uvjet za zadovoljenje ostalih prijekih potreba vrste i za obavljanje presud-nog posla, koji stoji pred njom. Ako vrsta uspostavi mir i ako ga bude pomno održavala, dovoljan uvjet za zadovoljenje potreba vrste bit će suradnja među životnim zajednicama. U miru i u sura-dnji životnih zajednica vrste kristalizirat će se novi sustav uvjerenja za vrstu, koji ne može biti ništa drugo, nego štovanje života na Zemlji, koji struji svakim jedinačnim čovjekom. Štovanje života na Zemlji općenito i štovanje struje života u svakom jedinačnom čo-vjeku stvorit će živo-tnu sljubljenost u našoj vrsti i svakom čovjeku omogućiti doživljavanje ljudskosti.
Tehnološka plima
Čini se, u da u sadašnjem globaliziranom svijetu, u kojemu se dr-žave više ne usude međusobno ratovati, svaka životna zajednica može sama sebi biti najljući neprijatelj. To se u današnjem glo-balnom svijetu narodima događa kad zapostave skupni rast i razvi-tak. Jedni narodi se zanemaruju, a drugi se trse da stalno napredu-ju. U globalnom svijetu svi su narodi prisiljeni na suradnju, jer se ratovanje ne isplati ni pobjednicima ni pobijeđenima, a u izolaciji se ne može biti. Ipak, svaka životna zajednica mora nešto unijeti u suradnju.
U današnje vrijeme narodi počinju zaostajati čim prestanu na-kupljati ili stvarati novu tehnologiju. Naime, razvitak i osuvreme-njenje tehnologije počiva na znanosti i na znanstvenim istraživa-njima, a u srži znanosti je znatiželja znanstvenika i istraživača, da stalno nalaze, otkrivaju ili domišljaju to što se još ne zna. U prote-klom stoljeću kapitalisti su iskorištavali napredak znanosti i usmje-ravali tehnologiju na tržište i na daljnje nakupljanje kapitala. Kapi-talistička uzurpacija znanosti i tehnologije dovela je vrstu u sadaš-nje stanje. U globalnoj vrsti koju ugrožava promjena klime upora-bu znanosti i usmjeravanje tehnologije treba preuzeti sama vrsta odnosno njezine životne zajednice.
U današnje vrijeme, u kojemu se ne može zaustaviti napredak znanosti i stvaranje nove tehnologije svaki narod treba u svoj živo-tni prostor navrnuti postojeći, trajan tehnološki val, kako bi ubu-duće mogao živjeti od stvaranja proizvoda i usluga, koji će se traži-ti u našoj vrsti. To se posebice odnosi na proizvode i usluge, kakve će tražiti zaustavljanje pogoršavanja i oporavak klime. Klima uisti-nu traži liječenje.
Nebrojena su znanstvena područja koja mogu omogućiti stva-ranje nove tehnologije i posljedično smišljanje novih proizvoda, koji će se tražiti u nastojanju vrste da izliječi klimu. Znanost i teh-nologija otkrit će nova gradiva (materijale) za pravljenje proizvoda te uspostavu novih energetskih i industrijskih postupaka. Uspos-tavljat će se novi postupci za proizvodnju robe i energenata. Prema ispred izloženomu, važne struke za uporabu novog znanja i nove tehnologije bit će izlučivanje energenata, ukupna energetika i ener-getska učinkovitost.
Golemo područje uporabe nove znanosti i nove tehnologije bit će i medicina kao zaštita zdravlja ljudi. Usto treba dodati i novi način zaštite hranidbenog i industrijskog bilja kako bi se uklonila potreba za uporabu pesticida. Otpornost ljudi i bilja može se znat-no povećati i jamčiti zahvatima u genome svih vrsta života. Poseb-no područje uporabe znanosti je odabir vrsta bilja i životinja, koje će se uzgajati i na kojima će se temeljiti hranidba ljudi. Mnoge trajne bolesti pogađaju ljude zbog najnovijeg načina života, koji ljudima često određuje vrijeme uzimanja i sadržaj obroka, ali i ne-uobičajen način blagovanja jela.
Nebrojena su područja, grane i struke u kojima se rabi digitalna tehnologija, od medicine do upravljanja složenim upravnim, sigur-nosnim, vojnim, industrijskim, prijevoznim, komunalnim i komu-nikacijskim sustavima. Zaštita ili sigurnost ljudi, nekretnina, indus-trijskih i energetskih postrojenja, škola i vjerskih zajednica te borba protiv svih vrsta krijumčarenja počivat će na komunikacijskim mrežama, koje rabe digitalnu tehnologiju. Genska terapija ljudi, životinja i bilja te gensko jačanje otpornosti vrsta života, koje spa-daju u čovjekovu hranidbenu mrežu počiva na poznavanju geno-ma tih vrsta života. Genetika je znanost o diskretnim, učestičenim strukturama, kao što su molekule DNA. S druge strane, digitalna tehnologija također počiva na diskretnim, učestičenim informacij-skim strukturama. Uz stanovitu slobodu, može se reći da je „zaje-dnički nazivnik“ dviju velikih novovjekih tehnologija, biotehnolo-gije i digitalne informacijske tehnologije, diskretnost ili digitalnost.
To se mora naglasiti zato, što u razvijanju dviju novovjekih sna-žnih tehnologija ne pomažu slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Te tehnologije i znanost na kojima su one utemeljene zahtijevaju apstraktno, simboličko ili pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. Za upravljanje letom i djelovanjem drono-va ne služe zbirke slika tla, nego uporaba koordinatnog sustava, koji omogućuje da se odrede koordinate točaka tla, uz koje je ve-zano djelovanje dronova. Postavljanje „programskih platformi“ za sustave umjetne inteligencije uistinu ovisi o sposobnosti pojmov-nog mišljenja ljudi, koji smišljaju sustave. To vrijedi i za „platfor-me“ za upravljanje vozilima bez vozača. Ranije uspostavljena nuk-learna znanost te na njoj utemeljena ratna i mirnodopska nuklearna tehnologija ovise o sposobnosti pojmovnog mišljenja, koja je već dugo bitna značajka naše vrste. Valno-čestična dvojnost naravi elementarnih čestica, od kojih su građeni atomi svih tvari nadilazi sposobnost slikovnog mišljenja. Sposobnog pojmovnog mišljena omogućuje ljudima, da svojim umom zapaze to, što oko ne vidi, što uho ne čuje i što ruka ne opipa.
Potreba oslanjanja znanstvenika, izumitelja tehnologije i ravna-telja novih proizvoda na pojmovno razmišljanje postavlja ozbiljne zadaće odgojnom i obrazovnom sustavu. Djecu treba odmalena uvježbavati u pojmovnom razmišljanju. Čovjekov mozak se dugo razvija, mnogo duže od mozga ostalih životinja. Stoga djecu valja u pojmovnom razmišljanju uvježbavati i dok se mozak razvija, kako bi razvitak mozga uvažio i neke potrebe osobe, kao što je potreba za poj-movnim razmišljanjem. Budući da pojmove koje ljudi uče ili stvaraju – znanost stalno stvara nove pojmove – prate riječi ljudskog govora, stupanj sposobnosti pojmovnog mišljenja neke osobe dobro se pokazuje brojem riječi, kojima osoba smisle-no vlada. Svladavanje svake znanosti, kao što je matematika, fizi-ka, biologija, ekonomika ili geodezija, sastoji se zapravo u učenju dodatnog jezika.
Vrhunac obrazovnog ili akademskog dostignuća je stjecanje ob-razovanja na svim stupnjevima sveučilišne nastave. Koliko se na-rodi trse unapređivati znanost, stvarati i nakupljati tehnologiju te time stalno unapređivati gospodarstvo i povećavati svoje bogatstvo pokazuje broj sveučilišnih studenata u različitim zemljama. U SAD na prijediplomskim studijima prirodnih znanosti, tehnologije, inže-njerstva i matematike – a ne prava, ekonomije ili „poslovne admi-nistracije“ – sad je upisano 440.000 studenata, od kojih su polovica tuđi studenti. U Kini na prijediplomskim studijima istih struka ima 4,000.000 studenata, koji će poslije svršetka studija svi vjeroja-tno početi raditi u Kini.
Ipak, ljudima nije potrebno samo strukovno znanje. Još više su im potrebni odgoj, obrazovanje, znanje i razumijevanje za život u vrsti: znanje za život, a ne za sudjelovanje na tržištu. Ljudi trebaju dobro razumijevati što znači biti pripadnik vrste Homo sapiens, što su životna zajednica, politička zajednica ili država, politički sustav i politika te što je smisao demokracije. Demokracija je opunomoće-nost naroda ili životne zajednice za odgovorno upravljanje sobom i pripadnim životnim prostorom.
Životne zajednice trebaju uspostaviti sustav, u kojemu će njiho-vi pripadnici nakupljati pravo znanje i stjecati dobro razumijevanje. Životne zajednice mogu obavljati svoj posao, samo ako njihovi pripadnici vladaju objektivnim znanjem utemeljenom na znanosti. Znanost se sastoji u prikupljanju ili „otkrivanju“ i provjeravanju stanja i pojava u tvarnom i u živom svijetu. Znanje mora biti ob-jektivno te mora biti provjerljivo putem znanosti i skupnog isku-stva zajednica. Iz znanja se trebaju izbrisati „istine“, kakve su ob-javljivali proroci ili utemeljitelji sakralnih religija, ideološke zasade, sve učestalije „medijske istine“ te promidžbeni domišljaji privatnih mudrosnih zaklada.
Za obavljanje prijekog posla u životnim zajednicama vrste, nad kojima lebdi jednako opaka prijetnja potpunog poremećaja klime, životno je važno to, da svi jedninačni ljudi uoče i uvaže važnu ulo-gu države u spašavanju života na Zemlji. Osim što jedino država može uspostaviti pravi način stjecanja znanja i razumijevanja, jedi-no ona može upriličiti provođenje političke volje životnih zajedni-ca. To je pravi posao države. Životne zajednice imaju potrebe i one te potrebe moraju zadovoljiti. Sredstvo zadovoljenja tih potre-ba je upravo država ili politička zajednica. Sad životne zajednice, kao organske sastavnice naše vrste imaju dvije kapitalne potrebe: (1) zaustavljanje pogoršavanja i liječenje klime, dovođenjem i us-mjeravanjem tehnološkog vala i (2) stvaranje skupnog sustava u-vjerenja, koji će biti rasprostrt diljem vrste i koji će ljude učiniti pripadnicima samo naše vrste i životnog prostora koji oni skupno dograđuju. Svi životni prostori trebaju bolju, podnošljiviju klimu. Demokracija je zasada ljudskog sustava uvjerenja, koja jamči dr-žavnu provedbu političke volje životne zajednice u njezinu život-nom prostoru.
Sudvojenje ili kombinacija istovremenog pogoršanja klime i globalizacije naše vrste – koje imaju zajednički uzrok u Industrijskoj revoluciji – prisiljava vrstu, da se oslobodi pokroviteljstva kapitala te da se samostalno, slobodno i odgovorno ponovo upusti u kul-turnu evoluciju i da započne kulturnu prilagodbu. Vrsta mora u sebe vratiti vlast i izazvati prestanak kapitalističke civilizacije.
Posao vrste
Sve teže okolnosti života na Zemlji, koje kapitalizam uzroči kvare-njem klime i kvarenjem čovjeka, traže od ljudi da se prihvate posla. Treba svjesno zaustaviti kvarenje i početi liječenje klime, ali treba jednako snažno preinačiti držanje ljudi i njihovo međusobno pona-šanje. Taj posao treba obavljati smišljeno. Ljudi svoj posao trebaju obavljati sami i to kao vrsta.
Vrsta kao organizam sastavljen od jedinačnih tjelesnih organi-zama ima kao i sve živo svoje potrebe. Potrebe svakog pripadnika naše vrste su hranidba, zaštita i množidba. Potreba svake vrste ži-vota je prilagodba okolnostima, koja se odvija preinakama (mutaci-jama) u rodnoj tvari jedinki i prirodnim odabirom jedinki, koje steknu organizam primjeren izmijenjenim okolnostima.
Vrsta Homo sapiens je iznimna vrsta među vrstama života. Razvi-jen mozak pruža našoj vrsti sposobnost pojmovnog razmišljanja. Vrsta ima sposobnost rada, koja joj omogućuje da ona i radom, a ne samo hranidbom i množidbom mijenja okolnosti života na Zemlji. Vrsta je stvorila pojam prostora, koji ona razlikuje od mjesta. Vrsta je stvorila pojam vremena, koji joj pruža mogućnost predviđanja. Čovjek zna za svrhu pa stvara nakanu da ostvari svr-hu. Čovjek ima svijest o sebi (i o svijetu), koja mu nosi odgovor-nost za odnose i postupke u vrsti, za postupanje vrste te za okol-nosti koje nastaju trajanjem i djelovanjem vrste. U jedinkama naše vrste se pojavio ljudski duh, koji kao postupak u ljudskom umu daje čovjeku mogućnost prosudbe njegova životnog stanja i ocjene okolnosti u kojima vrsta traje i djeluje.
Naša vrsta osim biološke evolucije prolazi i kulturnu evoluciju. Biološka evolucija se obavljala prvobitno uporabom „praktičnog uma“ u nastojanju vrste, da se bolje hrani i brani te da se više množi. Množidba, zaštita i hranidba ljudima su urođene. Postoji i kulturna evolucija uporabom „teorijskog uma“ u ostvarenju svrha. Svrhe čovjeku nisu urođene: njih čovjek bira.
Pred vrstom kako je ispred opisana i koja je podložna kulturnoj evoluciji stoji neposredna zadaća obnove zajedništva, koje je vrsta izgubila uspostavom civilizacije, u kojoj je zajedništvo zamijenjeno vladavinskom stegom. (Zajedništvo je „izgubljeni raj“ vrste.) Ob-nova zajedništva u vrsti je imperativ poremećaja klime, koja je za vrstu opasan vanjski neprijatelj. Vrsta protiv tog neprijatelja treba postaviti „totalnu obranu“: vrsta se treba braniti kao cjelina, kao zajednica. Nužan uvjet za obnovu zajedništva u vrsti je to, da svi jedinačni ljudi prihvate ostale ljude kao „bližnje“. To je ozbiljan zahtjev za vrstu, koja je dopustila da se u njoj uspostavi kapitalisti-čka civilizacija, u kojoj svi ljudi trebaju biti nadmetatelji na tržištu, a ne jedni drugima bližnji.
Kapitalizam je u vrstu nastojao ucijepiti samoživost i time poti-cao sebičnost, koju samoživost prikriva. Za opravdanje sebičnosti dijelovi naše raspršene vrste posežu za ideologijama, kojih u vrsti ima napretek. Ideologije komadaju vrstu i raspršuju je. Stoga je povratak zajedništvu uistinu nužan uvjet za obavljanje posla vrste. Vrsta svoj posao oporavka klime treba obavljati kao vrsta, kao u-grožena globalna životna zajednica. Posao vrste se ne može i ne smije povjeriti ili prepustiti samozvanim privatnim ustanovama, kakve su dosad bile i (kapitalističke) države, koje su politiku ustu-pale ili prodavale kapitalu. Posao vrste se ne može dati u „autsor-sing“.
Države koja dobrom politikom mogu obavljati posao za životne zajednice koje sastavljaju vrstu, moraju od privatnih postati javnim ustanovama u vlasništvu vrste. Stoga je i demokracija (narodovlaš-će ili opunomoćenost životne zajednice) nužan uvjet za uspjelo obavljanje teškog i odgovornog posla vrste. Demokracija daje ži-votnim zajednicama odnosno cijeloj vrsti isključivo pravo uporabe sile. Vrsta koja je u sebi povezana ima silu dovoljno jaku, da na-dvlada sve privatne sile sebičnosti i samoživosti. Vrsta se mora postaviti kao cjelina i mora djelovati kao cjelina, kao vrsta.
Za dobro obavljanje novog posla vrste (1) jedinačni ljudi trebaju postajati boljim ljudima crpeći dobro iz samih sebe; (2) pripadnici naše vrste trebaju se tako međusobno povezati, da opet postanu vrstom, a (3) vrsta treba svjesno usmjeravati svoju kulturnu evolu-ciju, kako bi se mogla kulturno prilagođivati životnim okolnostima koje je ona stvorila te kako bi mogla stalno poboljšavati životne okolnosti. Te svoje zadaće vrsta ne smije nikomu prepustiti. Ona treba sama sebi postati gospodaricom. Neka vrsta služi sama sebi.
Životna strategija
Naša vrsta kao vrsta, kao cjelina povezana unutar sebe, sad ima hitne potrebe i prijeku zadaću da te potrebe zadovolji. Ipak, bu-dući da se vrsta sastoji od brojnih prepoznatljivih i prihvaćenih životnih zajednica, zadaću vrste treba obavljati po životnim zajed-nicama odnosno po njihovim pripadnim životnim prostorima. Te zadaće će za jedinačne zajednice i za cijelu vrstu obavljati njihove države ili političke zajednice. Vrsta kao cjelina nema svoju opću političku zajednicu, koja bi raspolagala pravom i silom da provede postavljene zadaće. Stoga se po državama moraju stvoriti zamisli i predviđanja o tomu što treba obaviti; kako i kojim redoslijedom treba obaviti što je potrebno; u kojem vremenu zamisao treba pro-vesti; te tko će obaviti i čime će se platiti to, što treba obaviti, kako bi se ostvarile postavljene svrhe. Zamisao o ostvarenju svrha i o postupku za koji se očekuje da će dovesti do njihova ostvarenja naziva se strategijom. Za potrebu uređenja klime na Zemlji svaka životna zajednica treba odrediti svoju strategiju zaustavljanja po-goršavanja i oporavka klime.
Dogovorna, opća zamisao o liječenju i oporavku svjetske klime treba biti okvir, unutar kojega se postavljaju i u kojemu će se pro-vo-diti strategije jedinačnih životnih zajednica. Zamisao i predvi-đanje uređenja svjetske klime treba doći od svjetske znanstvene zajednice, koja raspolaže znanjem i razumijevanjem postupka po-goršavanja klime te uzroka, koji su doveli klimu u sadašnje stanje, koje se i dalje pogoršava. Provedba te zamisli je zadaća jedinačnih političkih zajednica ili država.
Izravan krivac za pogoršavanje klime je gospodarstvo kako ga je bio uredio kapitalizam. Uporabom prljave industrije i tehnologije te poticanjem samoživosti u vrsti kapitalizam je stvorio gospodar-stvo, koje je pokvarilo klimu. Stoga sad, kad se želi poboljšati kli-mu, treba stvoriti novo, čisto gospodarstvo. U stvaranju čistog gospodarstva ne smiju se slijediti načela, na kojima je stvoreno dosadašnje prljavo gospodarstvo. Narav i sastav gospodarstva u-buduće trebaju umjesto kapitala određivati životne zajednice odno-sno njihove države ili političke zajednice. Jednako tako, tržište ne smije biti sredstvom ni zemljopisne razdiobe gospodarskih aktiv-nosti ni raspačavanje dohotka i bogatstva.
Životne zajednice trebaju uzeti pravo uređivanja ili regulacije gospodarstva i pravo upletanja u tržišta. Cijeloj vrsti Homo sapiens i posebice njezinim životnim zajednicama zapale su obveza i duž-nost da postave novu politiku, kojom će stvoriti novo, čisto gos-podarstvo, koje će dopustiti klimi da se oporavi. Životne zajednice trebaju svojim državama dati ovlasti i silu, kojima će se one su-protstaviti sili kapitala i nasrtljivosti tržišta. Životne zajednice poči-nju protiv kapitala, koji je prljavom industrijom pokvario klimu, strategijski rat za državu, koja mora preuzeti ovlasti za vladanje gospodarstvom i trži-štem, koje mora služiti gospodarstvu i život-nim zajednicama, umjesto da njima gospodari.
Međutim, države ne mogu stvoriti novo gospodarstvo samo uporabom sile i provedbom zakona. Države trebaju imati i strate-giju za razvitak i nakupljanje prave tehnologije. Nova će tehnologi-ja omogućiti uvođenje novih industrijskih postupaka i pravljenje novih proizvoda, koji će činiti novo gospodarstvo. Strategija za tehnologiju treba biti jezgra ukupne strategije životnih zajednica za liječenje i oporavak klime. Ovlasti država da uređuju gospodarstvo i da se kao gospodarske čimbenice uključuju u tržišne odnose ima-ju smisao samo, ako države postave smislenu i korisnu strategiju uporabe nove tehnologije.
Međutim, svaku strategiju u vrsti provode jedinačni ljudi. Stra-tegiju kapitala kojom je zaprljana Zemlje i pokvarena klima ljudi su provodili pod prisilom tržišta. Novu strategiju životnih zajednica za vođenje nove politike, za uvođenje čiste tehnologije i za stvara-nje nove industrije ljudi će provoditi voljno, uviđaju stanje klime i stanje u kojemu se zatekla vrsta. Za to ljudi trebaju prihvatiti jedni druge kao „bližnje“ odnosno uspostaviti punu društvenu poveza-nost ili koheziju. Pripadnici životnih zajednica trebaju uspostaviti opću koaliciju za oporavak klime. Nakon stoljetnog žestokog me-đusobnog nadmetanja pripadnici životnih zajednica trebaju napra-viti pomirbu.
Za „pomirbu“ u vrsti, nakon kavge koju je u vrsti izazvao kapi-tal, ljudi trebaju postati skromni, samozatajni, uviđavni, obazrivi i snošljivi. Promjena klime i potreba njezina oporavka stvorile su hitno stanje, koje ljude potiče na solidarnost. Iako, unošenje dob-rote među ljude ima i smisao samo po sebi, pravi smisao unošenja dobra u vrstu je osposobiti životne zajednice za obavljanje prijeke, strategijske, sudbinske zadaće oporavka klime. Imperativ oporavka klime traži novu državnu politiku, novu tehnologiju, novo gospo-darstvo, ali i novog, boljeg čovjeka. U poboljšanju čovjeka smisao je kulturne evolucije. Potreba poboljšanja klime velika je kušnja i velika provjera za vrstu Homo sapiens.
Smisao, sila i posao države
Prijeke zadaće koje stoje pred životnim zajednicama ne mogu izra-vno obavljati same zajednice, nego te zadaće za njih moraju obav-ljati njihove države. To je državama jedini posao i one se ne smiju prihvaćati drugog posla. One ne smiju, kao što je dosad bilo, o-bavljati posao za kapital: država je bila sluškinja kapitala i zaštitarka tržišta. Životna zajednica i država uzajamno su jednoznačno poveza-ne. U tijesan odnos životne zajednice i države ne smiju se upletati druge države, kapital, „međunarodna zajednica“, udruge građan-skog društva ni međunarodne konvencije. Država ne smije iznevje-riti svoju životnu zajednicu.
Autonomna sprega životne zajednice i države počiva na zasadi suverenosti, po kojoj jedne države priznaju drugima, da slobodno djeluju u svojem prostoru i da djeluju na ljude koji žive u tom pro-storu. U sadašnje se vrijeme treba dodati, da svaka država u ime svoje životne zajednice može slobodno djelovati i na gospodarske postupke koji kvare klimu, jer pogoršavanje klime izvire iz zemljo-pisnih prostora odnosno iz životnih prostora dograđivanih na zem-ljopisne prostore. Međutim, suverenost nosi i odgovornost za pro-stor, za ljude te za gospodarsko djelovanje u životnom prostoru. Suverenost nosi životnim zajednicama i obvezu međusobne sura-dnje te obvezu održavanja mira, koji je nasušno potreban vrsti, koja je ugrožena pogoršavanjem klime.
Suverena životna zajednica sama uređuje svoju državu i u njoj uspostavlja politički sustav. Politički sustav čine ustav države, za-koni i propisi, administrativni ustroj, vojska i policija, porezni sus-tav te drugo, ali i očekivanja pučanstva države. Država mora imati smisla za građane, da bi građani voljno prigrlili državu kao svoju, da bi joj voljno pripadali, da bi prihvaćali obveze i sudjelovali u uživanju dobrobiti. Danas, građani svih država više i od čega oče-kuju poboljšanje klime.
Politički sustav države ili političke zajednice treba postaviti tako, da gospodarstvo i tržište služe zajednici. Tako nije bilo u kapitali-zmu: gospodarstvo i tržište služili su kapitalu. Globalizacija vrste Homo sapiens i istovremeno uviđanje u vrsti, da je nastupilo opako pogoršavanje klime na Zemlji navode životne zajednice, da prisvo-je svoje države te da ih tako uređuju, da države za njih mogu o-bavljati posao. Bitnu ulogu u novom uređenju država ima porezni sustav. Dosad je porezni sustav išao na ruku kapitalistima, kojima nikad dosta slobodnog kapitala. Odsad porezni sustavi država tre-baju omogućiti vođenje nove politike, poticati zamjenu dosadašnje prljave tehnologije novom i čistom te poticati zamjenu starog gos-podarstva novim. Danas u vrsti ima preveć izlučenog slobodnog kapitala pa kapital nije presudan čimbenik rasta i osuvremenjenja gospodarstva. Sad razvitak gospodarstva nose tehnologija i potraž-nja. U današnjem se svijetu tehnološka plima ne može zaustaviti, a nastojanje vrste da uredi klimu nosit će silnu potražnju za novim, čistim proizvodima.
Životnim zajednicama potrebne su jake države sa širokim ovlas-tima za uređenje svjetske klime. Sadašnje države su se same razvla-stile privatizacijom državne imovine, liberalizacijom vanjske trgovine i odustajanjem od uređivanja gospodarstva ili deregulacijom. Usto, države su dosad bile sputavane međunarodnim konvencijama i potkopavane djelovanjem udruga građanskog društva te su se pre-tvarale u „otvorena društva“, kojima je harao kapital. U sadašnjem hitnom stanju, u kojemu se zatekla cijela vrsta, države moraju ras-polagati zakonitom silom, kojom će navesti samožive korporacije, da se priključe projektu oporavka klime.
Jedino jake države mogu odgovorno i konstruktivno surađivati s drugim državama. U bilateralnoj suradnji države čuvaju svoju su-verenost, ali one u suradnju „države i države“ moraju i nešto uni-jeti, a to mogu biti samo znanje i vještine te nova tehnologija i pro-izvodi novog gospodarstva. Stoga države moraju snažno podupira-ti obrazovanje i znanost te poticati nakupljanje nove tehnologije i stvaranje novog gospodarstva. Svaka država mora biti toliko ot-porna i jaka, da sile izvan jedinačnih država – kao što je sad kapital – ne bi došle u napast da remete svjetski mir. Svjetski mir je prvi nužan uvjet za uspjeh projekta oporavka svjetske klime.
Svjetska mreža suradnje
Odnedavno je globalizacijom poslovanja globalizirana i naša vrsta. Životni prostori vrste prekriveni su tvrdom rešetkom bezličnog svjetskog tržišta. Pod infrastrukturom tržišta ipak je sačuvana osobnost povijesnih životnih zajednica. Povijesne životne zajednice su sačuvane, iako je njihov spomen bio zabranjen u uspostavlje-nim kapitalističkim medijima. Plima tržišne propagande već tri de-setljeća niječe i proklinje svako zajedništvo osim neživotnog gra-đanskog udrugarstva. Međutim, svjetsko slobodno tržište iza koje-ga stoji privatni kapital prouzročilo je osim pogoršanja klime i pot-pun politički, gospodarski, sigurnosni te ljudski kaos u vrsti. Tržiš-te je napravilo silne podjele i među narodima i unutar naroda. I-pak, pogoršavanje klime osvijestilo je vrstu. Ona uviđa opći kaos u kojemu se našla, ali i to da se i uklanjanje zbrke iz vrste i poboljša-vanje klime mogu izvesti povratkom ljudskom životnom zajedniš-tvu, koje će vrsti i nje-zinim životnim zajednicama dati jaku silu.
Globalnost vrste i opako pogoršavanje klime prisilili su vrstu na tranziciju: mreža svjetskog tržišta koja je dosad pritiskivala povijes-ne životne zajednice zamijenit će se mrežom suradnje „države i države“. Čak je i mnogim ustanovama uspostavljenih kapitalistič-kih medija postalo jasno, da poboljšavanje stanja u vrsti i pobolj-šavanje klime mogu doći samo od suradnje i uzajamnosti povijes-nih životnih zajednica i njihovih država.
Povijesne životne zajednice ili povijesni narodi zadržali su svoj politički potencijal, koji je kapitalizam sustavno krotio i ograniča-vao. Sad je došlo vrijeme naroda, koji će ukrotiti potencijal kapitala i nasrtljivost svjetskog tržišta. Snaga i pravo povijesnih političkih zajednica su u njihovoj suverenosti, koja je drugo ime za odgovor-nost. Privatnom kapitalu urođena je neodgovornost za bilo što: ljude, prostor, klimu i život. Nasuprot kapitalu, povijesne zajednice rabit će svoju suverenost, da jamče zaštitu prostora i ljudi te da ljudima i obiteljima namaknu blagostanje.
Svjetska mreža suradnje životnih zajednica sastojat će se od ne-brojenih parova bilateralne suradnje. U bilateralnoj suradnji obje zemlje zadržavaju suverenost, što znači da zadržavaju odgovor-nost. Suradnja „države i države“ počiva na odgovornosti. „Multila-teralna“ suradnja, koja se bila omilila kapitalu, krnjila je i slamala suverenost naroda te istovremeno umanjivala njihovu odgovor-nost. Odgovornost su preuzimale nadnacionalne ustanove, koje otetu odgovornost nisu obnašale. To su pokazali brojni primjeri „multilateralnih aranžmana“ kao što su WTO, NAFTA, raniji is-točnoeuropski Ugovor o uzajamnoj pomoći ili pobačeni TTP i TTIP.
Najcrnji uzorak „višenacionalnog aranžmana“ je Europska uni-ja, u koju je pohrlila i Hrvatska, koja se ne bi smjela vezati ni uz političke ni uz gospodarske blokove. EU je dobrobit svojih brojnih naroda podredila nakupljanju kapitala u malom broju zapadnoeu-ropskih gospodarstava, što se vidi ne samo po vanjskoj seobi na-roda u Europu, nego i po unutarnjim seobama stručnih ljudi iz manje razvijenih zemalja u najrazvijenije. Osim nevolje usredoto-čenja proizvodnog gospodarstva u mali broj najrazvijenijih europ-skih zemalja, EU je pogodilo i tehnološko zaostajanje posebice za azijskim zemljama. Razlog tehnološkom zaostajanju je financijali-zacija europskih industrijskih korporacija, koje nastoje napraviti zaradu izravnom uporabom ili izvozom kapitala, a ne ulaganjem kapitala u tehnologiju i u vlastite nove proizvode. Europske proiz-vodne korporacije su se počele pretvarati u financijske ustanove.
Pismoznalci kapitalizma već stoljećima uvjeravaju našu vrstu, da je međunarodna trgovina jamac svjetskog mira. Međutim, ako bi ijedan vidik gospodarske aktivnosti sad mogao biti jamac mira, to bi mogla biti suvremena proizvodnja dobara i usluga, jer je ta proi-zvodnja uvelike prostorno isprepletena. Naime, u svijetu su uspos-tavljeni vrijednosni i opskrbni lanci. Malo je korporacija, koje same proizvode sve dijelove, komponente i sklopove koji sastavlja-ju njihove konačne proizvode, koje rabe države, druge korporacije ili kućanstva. Američki industrijski div Flex, koji ugovara i preuzi-ma proizvodnju za druge korporacije ima više od sto vlastitih proi-zvodnih zavoda i više od tisuću naručitelja iz cijelog svijeta. Flex djeluje u mnoštvu industrijskih grana, od automobilske industrije i graditeljs-tva do komunikacija i digitalne medicine. Flex u naruče-ne proizvode ugrađuje više od 16.000 dijelova, komponenata i sklopova napravljenih diljem svijeta.
Prema izvješćima OECD-a u proizvodima koji čine 70% vrije-dnosti međunarodne trgovine zastupljeni su globalni vrijednosni lanci. Povećanje složenosti vrijednosnih lanca – bolje bi bilo reći vrijednosnih mreža – dobro pokazuje podatak, da je prosječan udio dodane vrijednosti, koju konačnim proizvodima daju uvezene komponente ili sklopovi u minulih dvadeset godina porastao od 20% na 30%.
Mreža bilateralne suradnje životnih zajednica odnosno njihovih država zamijenit će sadašnju tržišnu rešetku. Mnoge zemlje, pose-bice azijske, nastoje međusobno stvoriti tehnološko i strategijsko ortaštvo, kako bi omeđile poguban utjecaj slobodnog tržišta. Dr-žave dogovaraju što će jedne od drugih kupiti odnosno što će jed-ne drugima prodati. Slobodno tržište prestaje biti izdašno i za kapi-tal. Države dogovaraju i međusobna ulaganja u proizvodnju te sudjeluju u zajedničkim projektima za unapređenje tehnologije. Zajedničko ulaganje smanjuje izdatke i poslovnu neizvjesnost. Slo-bodna trgovina nije više jamac mira, što su odavno isprazno o-bećavali pismoznalci kapitalizma. Slobodno tržište stvorilo je kaos, nesigurnost i neizvjesnost u vrsti.
Uloga vrijednosnih i opskrbnih mreža neće se smanjiti, nego će se i povećati u novom gospodarstvu, koje će se stvoriti za potrebe oporavka klime. Suradnju životnih zajednica naše vrste ne smiju priječiti nikoje političke zajednice ili države. Da se to izbjegne živo-tne zajednice trebaju čvrsto nadzirati svoje političke zajednice. Po-litičke zajednice se ne smiju vratiti u službu kapitala. Strog nadzor životnih zajednica nad političkim zajednicama naziva se demokra-ci-jom ili narodovlašćem. Narodi ili životne zajednice nemaju ra-zlog za međusobno sukobljavanje. Svi su narodi u istoj nevolji koju je donijelo globalno pogoršavanje klime.
Ako bi, nedajbože, došlo do rata u temeljito i nepovratno glo-baliziranom svijetu, ne bi došlo samo do smanjenja međunarodne trgovine, nego prvobitno do smanjenja ili do sloma proizvodnje. Da se to ne bi dogodilo, sve države moraju međusobno zdušno surađivati. Suradnja država je pravi jamac svjetskog mira, sredstvo zaštite životnih zajednica i namicanja blagostanja za ljude i obitelji te jedini način oporavka klime.
Briga za Zemlju i život
Prijeka potreba zaustavljanja kvarenja i oporavka klime pruža našoj vrsti iznimnu prigodu za preporod i pomlađivanje. Vrsta je predu-go pod pritiskom civilizacije išla krivim putom – putom koji vodi u propast. Vrsta se treba veseliti što se silom prilika dokopala pra-ve svrhe. Vrsta će voljno, ozbiljno i zdušno prionuti uz po-sao oporavka života na Zemlji, što će voditi i stvaranju ljud-ske dinamike u samoj vrsti.
Prvi, presudni koraci na poslu oporavka klime i života na Zemlji bit će globalno odbacivanje rata kao sredstva politi-ke i geopolitike te uspostava pravog, postojanog mira među državama. Usto, životne zajednice će potvrditi načelo uzdr-žavanja od upletanja u unutarnje poslove drugih životnih zajednica. Neka svaka zajednica sama ili uz zatraženu i voljnu pomoć drugih zajednica poveća svoju otpornost i neka se sama osposobi za suradnju „države i države“.
U sadašnjoj tranziciji vrste od podređenosti svjetskom tr-žištu do vladanja vlastitom globalnom mrežom suradnje „države i dr-žave“ te u tranziciji od prljave na čistu tehnologiju stra-tegijske odluke u životnim zajednicama donosit će se naro-dnim referendumima. Referendumsko odlučivanje pomoći će političarima, da s više hrabrosti i samopouzdanosti pred-lažu strategijske odluke.
Sve životne zajednice uvest će jak i strog skupni odgoj djece za vrstu, a ne za tržište. Kako našu djecu ne bi odgajali slobodni mediji, iz Interneta treba ukloniti interaktivne društvene mreže. Neka svako dijete uči putem Interneta, ali neka ne bude ovisnik o internetskoj virtualnoj komunikaciji i neka se vježba u ljudskoj, životnoj komunikaciji. Neka svaki čovjek ima svoju javno registriranu internetsku stranicu, na kojoj će moći slobodno iznosi-ti svoje mišljenje. Neka se naširoko rabi elektronička pošta za do-pisivanje i trgovanje s poznatim i javno upisanim sudionicima. Ako svatko ima službeno ubilježenu adresu stanovanja, neka svat-ko ima i javno ubilježenu adresu za elektroničko dopisivanje. Iz Interneta treba ukloniti pornografiju i igre na sreću, koje i na druge načine stvaraju ovisnost i upropašćuju ljude i obitelji.
U mlade ljude treba odgojem usaditi volju za bavljenje znanosti i želju za stjecanje i stručnog i životnog znanja. Ako ljudi budu imali oskudno osobno životno znanje i ako budu slabo poznavali društvene procese, životne zajednice teško će prihvaćati i donositi prave strategijske odluke. Nad slabim i krhkim znanjem prevagu lako odnesu predrasude i medijska propaganda.
U gospodarstvu treba uspostaviti korporatizam kao sred-stvo unapređenja čiste tehnologije. Korporacije se mogu voditi bez prosvjeda i štrajkova radnika, a vlasnici korpora-cija ne trebaju uzimati obilnu dividendu, na uzimanje koje država može navaliti iznimno visoke poreze. (Visoke poreze treba nametati na kupnju udjela u korporacijama ili na ne-dobronamjerno preuzimanje korporacija. Udjeli u korpora-cijama mogu se namicati dokapitalizacijom.) Takvo nakup-ljanje kapitala u korporacijama služit će unapređenju tehno-logije i stvaranju sve čišćih proizvoda. Korp-oratizam je jedan od načina vezanja kapitala uz rad i prostor. Novi kor-poratizam bit će jedno od sredstava oporavka klime.
Jedna od općih mjera za oporavak klime treba biti ogra-ničen obvezni rad svih radno sposobnih ljudi ili „tlaka“ na pošumljavanju Zemlje. (Znanstvenici su satelitskim slika-njem plohe Zemlje ustanovili da se može pošumiti 9 miliju-na četvornih kilometara tla, u koje nisu ubrojeni obrađeno tlo, pustinje i sadašnje površine pod šumama. Pošumljava-nje uključuje sadnju sjemena drveća, uzgoj rasada, rasađi-vanje sadnica i konačno sadnju sadnica u prostor koji se pošumljuje. Jedinačni ljudi mogu za određenu svotu isku-piti svoju obvezu rada na pošumljavanju.)
Za potpun uspjeh projekta oporavka klime vrstom treba zavladati jednodušnost. Za širenje jednodušnosti potrebno je štovanje života potvrditi kao temelj jedinog sustava uvje-renja za vrstu. Istovremeno treba napraviti eutanaziju ob-javljenih vjera, koje svojom endemnošću i zastarjelošću prave razdor u globalnoj vrsti, kojoj je prvobitno potrebna društvena kohezija.
Zamisao štovanja života kao aksioma ili počela određivanja sta-va i ponašanja jedinačnih ljudi prvi je i jedini iznio Isus iz Nazare-ta. On je to učinio u svojem globaliziranom svijetu, u vrijeme kad je imperijalizam Rima mrežu mjesnih zajednica Europe, Afrike i Azije rastrgnuo silom, kakvom sad cijelu globaliziranu vrstu po-gađa pogoršavanje klime. Isus je unizio važnost političke vlasti, koja je nadmetnuta nad narode i zagovarao uspostavu životnog zajedništva mimo carskih vlasti. Isus je iz sumorne civilizacijske vladavinske kolotečine istupio u ime vrste i u ime života na Zemlji.
Vrsta sad prisilno prolazi obraćenje i tranziciju iz civili-zacije u zajedništvo. Vrsta to obraćenje voljno prihvaća. Pravo je da se prva počne obraćati Europa. Europa je sto-ljećima određivala svjetsku političku misao. Naglasio sam riječ „svjetsku“, jer su drugi narodi imali političku misao za sebe i za svoja planirana carstva, a ne za svijet. Europa je njegovala političku misao za svijet. To je Europa preuzela od Isusa iz Nazareta, koji je jedini iskovao političku misao za vrstu.
Europljani su uglavnom napustili kršćanstvo kao sakral-nu, objavljenu vjeru. Oni još uvažavaju životna načela i ljudske vrijednosti koje je zagovarao Isus iz Nazareta. Eu-ropljani stoga imaju obraz, da sljedbenike svih objavljenih vjera nagovaraju da svoje vjere zamijene štovanjem života. To Europljani mogu samopouzdano raditi, jer je mnogo pripadnika tuđih endemnih vjera voljno došlo u Europu. Europa treba biti novicijat ili leglo uspostave štovanja živo-ta kao budućeg sustava uvjerenja za vrstu, koja je razdrta „multikurnošću“ i mnogoboštvom.
Štovanje života kao sustav uvjerenja za vrstu nije samo sebi svrhom. Ono je temelj i sredstvo uspostave stava čo-vjeka, od kojega će slijediti njegovi postupci. Temeljem štovanja života u vrsti treba ozloglasiti samoživost i razgla-siti uviđavnost. Uviđavnost se treba raširiti vrstom. U-viđavnost prema drugim ljudima plod je unutarnjeg ozračja čovjeka, koji se prestao brinuti samo za sebe i koji nije zab-rinuti za vlastiti opstanak, nego je zaokupljen promicanjem života kao takvog. Uviđavnost ide od ruke skromnom čo-vjeku. Neskromni ljudi teško zapažaju bližnjega te njegove potrebe i moguće nevolje.
U namnoženoj vrsti koja je stiješnjena na konačnoj plohi Zem-lje i koja se našla pod udarom opakog pogoršavanja klime ili ozračja jedinačni ljudi moraju doživjeti osobno obraće-nje. Ljudi moraju preurediti svoje unutarnje ozračje, koje će im donijeti veću otpornost osobe. U neprijateljskoj kapita-lističkoj civilizaciji – koja sahne, ali koja još nije uminula – ljudi se moraju opremiti šutljivim prkosom. Pravo i postojano unutarnje ozračje učinit će ljude otpornima na prijetnje, uc-jene, klevete, licemjerno prijateljstvo ili prekomjerne pohva-le, koje dolaze iz uspostavljenog sustava. Ljudi se u otporu uspostavljenom sustavu moraju također osloniti na svoje znanje i na svoj rad.
Vrstom se počelo širiti novo ljudsko ozračje, koje dolazi od toga, što ljudi u svoj iskustveni prostor puštaju duh do-bra. S obzirom na upornost i nasrtljivost uspostavljenih pi-smoznalaca i medijskih kuća kapitalizma, novačenje ljudi novog duha teče polagano, ali ono će se obaviti. Opremanje ljudi novim duhom pitanje je kulturne evolucije i kulturne prilagodbe čovjeka kao vrste. Vrsta kakva je sada i kako se je mijenjala minulih stoljeća ne može opstati kao vrsta ni u najprikladnijoj klimi. Vrsta je već bila na putu da potpuno izgubi volju za množenje odnosno za stvaranje novih ljud-skih života. Kapitalizam je glavni krivac i za pogoršavanje klime i za propadanje vrste.
Kapitalizma je dosta i Zemlji i vrsti. Vrsta će stvoriti novu at-mosferu i na Zemlji i unutar same sebe. Čovjek treba stvoriti novo ozračje i u svojem iskustvenom prostoru te treba preustrojiti odno-se u vrsti. Vrsti treba novi svijet, u kojemu će se svi jedinačni ljudi dobro osjećati. Vrsta se mora riješiti civilizacijske i kapitalističke mučnine. Vrsta je pred izborom: ili stvoriti novi svijet ili će dopus-titi kapitalizmu, da izazove potop. Navodno je francuski kralj Lou-is XIV rekao: „Poslije nas neka bude potop!“ Danas kapitalisti postupaju tako, da će na Zemlji izazvati upravo potop.
Vrsta je sita kapitalističke manjine u sebi, koja je pravi nametnik u organizmu vrste. Homo sapiens je vrsta života i ona ne smije i da-lje u svojem organizmu trpjeti zloćudan tumor kapitalizma. Globa-lizacija vrste i istovremeno pogoršavanje klime, koje je donijela dvostoljetna prljava industrijalizacija gospodarstva, probudili su vrstu. Naša vrsta je shvatila da je ona vrsta života i da se u život-nom postupku na Zemlji mora postaviti kao vrsta. Vrsta se mora osloboditi i mora uporabiti svoju slobodu za prilagodbu novim okolnostima i za stvarateljsko poboljšavanje okolnosti života.
Globalizacija stiješnjene namnožene vrste i udarac pogoršanja klime za vrstu su sreća u nesreći. Vrsta postaje slobodnom, jer se kapitalistička civilizacija ne može više nositi sa silom globalizirane vrste. Svoju novu slobodu vrsta će prenijeti i na svakog svojega pripadnika. Nijedni ljudi više neće biti sužnji drugih ljudi. Slobod-na vrsta treba se s veseljem prihvatiti skupnog posla poboljšavanja klime na Zemlji. Vrsti je jednako potrebno i spasonosno, da dobro obavlja posao poboljšavanje klime i da taj posao radosno obavlja. Pravi ljudski posao je velika radost. Velika radost je i sloboda.
Pogovor
HRVATSKA DRŽAVA
Globalizacija poslovanja i pogoršavanje klime stavili su pred cijelu vrstu prijeke političke zadaće: plohu Zemlje i atmosferu oko nje treba izliječiti te im treba pružiti mogućnost oporavka. Oporavak klime je presudno političko pitanje. Ono se mora riješiti političkim sredstvima odnosno snažnim djelovanjem države. Budući da u vrsti ne postoji jedna politička vlast za cijelu Zemlju, oporavak života i klime upriličit će se po zemljopisnim odnosno po životnim prostorima, koji imaju svoje političke vlasti. Stoga će se posao vrste sastojati od posla jedinačnih narodâ, koji su suvereni na svojem prostoru i odgovorni za njegovo stanje.
Minulih stoljeća poslove vrste vodio je kapital, koji je ugrabio vlast u vrsti, ali kapital nije ni kanio preuzeti odgovornost za pros-tor, ljude i život. Kapitalizam je krivac za pogoršavanje klime. Za-grijavanje Zemlje i pogoršavanje klime sad prisiljavaju sve narode, da preuzmu odgovornost za stanje Zemlje i klime, oslanjajući se na svoju suverenost. Pogoršanje klime vodi konačnom obračunu naroda i kapitala. Međutim, s obzirom na to, da su okolnosti u svakom životnom prostoru različite, poslovi jedinačnih naroda će se razlikovati, ali će se svi ti poslovi voditi u okviru jednog, global-nog nastojanja vrste za oporavak klime i života.
Zadaća vrste je određena. Treba napustiti postojeću prljavu in-dustriju i izgraditi novu rabeći novu, čistu tehnologiju umjesto sa-dašnje prljave tehnologije utemeljene na gorenju ugljena i nafte. Posao prelaska na novo gospodarstvo trebaju predvoditi nacional-ne države ili političke zajednice, koje za to moraju postaviti primje-rene političke sustave. Novi politički sustavi raspolagat će zakon-skom i fizičkom silom, dovoljnom da navede sve posebne interese i sve samožive korporacije, da se pridruže projektu oporavka kli-me.
Hrvatska država kako je sad politički uređena neće biti sposob-na obavljati i obaviti posao, kakav stoji pred svakim narodom. Ka-ko bi se osposobio za obavljanje važne i neizbježne zadaće, naš narod treba zavladati svojom državom i u nju usaditi novi politički sustav, u kojemu neće biti mjesta korupciji, koja je bitan dio sada-šnjeg hrvatskog političkog sustava. Hrvati trebaju hitno zamijeniti svoj politički sustav ne obzirući se na očekivane klevete liberalistič-kih medija i na moguće prigovore Europske komisije, jer su se ispraznima pokazala velika politička i gospodarska očekivanja – tko god ih je imao – od hrvatskog članstva u Europskoj uniji. Dapače, EU je nametnula Hrvatskoj mnoge sastavnice njezina sadašnjeg političkog sustava.
Novi politički sustav treba omogućiti hrvatskoj životnoj zajed-nici, da obavi svoju prevažnu zadaću. Novi politički sustav treba u narod vratiti demokraciju, koju je kapital uništio kupujući politiku od političkih stranaka. Demokracija je javni (politički) postupak, kojim narod vlada svojom državom i kojim nadzire svoj politički sustav. Narod treba jaku državu, a država strog politički sustav. Globalizacija i pogoršavanja klime potvrdili su važnost suverenosti naroda i primjerenosti političkog sustava država.
U obavljanju posla naroda nije prvobitno riječ o provedbi politi-čke volje naroda, nego o zadovoljenju potreba ljudi, obitelji, naroda, prostora i konačno života. Novi politički sustav treba omogućiti ulaganje svih raspoložljivih materijalnih sredstva i upiranje svih ljudskih sila u stvaranje novog, čistoga gospodarstva. Stoga je nuž-no to, da se iz Hrvatske ukloni korupcija, koja ne samo što iz dr-žave iscrpljuje materijalno bogatstvo, nego i što raspršuje ljudske sile, koje su presudne u obavljanju posla oporavka klime.
Pogoršavanje klime, koje se i dalje nastavlja, nosi veliku opas-nost, ali i dobru prigodu. Ono može dovesti do gubitka hrvatske suverenosti, jer je naša zemlja zapuštena, a narod slab. Ako hrvat-ski narod ne bude sposoban postaviti politički sustav, kojim država može na svojem prostoru zauzdati pogoršavanje klime, taj će se posao predati dru-gim vlastima. Pogoršavanje klime viša je sila. Imajući u vidu uvriježenu prostornu državotvornu logiku i moguću regionalizaciju Europske unije, koja okuplja mnoštvo malih zema-lja, ne treba isključiti mogućnost izvedbe trećeg pokusa sjedinjava-nja balkanskih naroda.
Međutim, u nastojanju da se popravi klima može doći i do hr-vatskog nacionalnog preporoda. Do preporoda će doći, ako narod napravi vrijedan politički sustav te ako u Hrvatsku svrati postojeći nezaustavljiv i nepresušan tehnološki val. Stoga se Hrvati trebaju prihvatiti učenja i znanosti. Obrazovni sustav treba mladeži omo-gućiti uvježbavanje pojmovnog mišljena, koje je neizostavno za napredovanje naroda u znanosti i u suvremenoj tehnologiji. Usto, naša država treba upriličiti široku međudržavnu suradnju te susta-vno stvarati strategijsko ortaštvo s odabranim tehnološkim i indus-trijskim silama.
O uspjehu projekta stvaranja novog, čistoga gospodarstva u na-šem životnom prostoru sračunatoga na oporavak klime ovisit će očuvanje hrvatske suverenosti. Stoga našu državu treba učiniti ot-pornom, a snaga države počiva na bogatstvu i dinamici životnog prostora, koji se stalno dograđuje na zemljopisnom prostoru. Hrvati se uistinu moraju zdušno primiti stvaranja novog političkog sustava i svladavanja nezaustavljivog tehnološkog vala. Prelazak od stare na novu industriju nosit će narodima gospodarski rast.
Pred zapuštenom hrvatskom državom stoji težak i izazovan po-sao, koji hrvatski narod treba uzeti kao prigodu, da izgradi jak poli-tički sustav; da se osposobi za ovladavanje novom tehnologijom i za izgradnju novog gospodarstva; da umjesto vladavine kapitala uvede narodnu demokraciju; te da ojača svoju suverenost.
Nijednom narodu uz sadašnje stanje života na Zemlji nije lako. Politika svih naroda je u previranju. Mnogo je naroda, koji nemaju poli-tički sustav primjeren sadašnjim okolnostima života, jer je ka-pitalizam potkopao politički sustav u gotovo svim životnim zajed-nicama. Koliko je američki politički sustav, koji ima „stodiobu“ vlasti“, primjeren sadašnjem stanju svijeta? Što se može dogoditi Rusiji poslije odlaska Vladimira Putina iz politike? Koliko dugo će se držati kineski jednostranački sustav? Na što je spao britanski politički sustav!? Koliko je kao umjetna politička tvorevina održlji-va EU? Globalizacija i pogoršavanje klime stavili su politički sus-tav svake zemlje na provjeru. Narodi bez pravog političkog sustava ne mogu odgovoriti izazovima globalizacije i pogoršavanja klime.
Globalizacija sili narode na suradnju, u koju svaki narod mora unijeti određene proizvode i znanje. Pogoršavanje klime sa svoje strane sili sve narode da ovladaju čistom tehnologijom i da na njoj prave nove proizvode. Globalizacija sili narode na međusobnu suradnju, a nova tehnologija i nova industrija takvu suradnju omo-gućuju. Suradnja „države i države“ omogućit će svim narodima da obave svoj posao oporavka klime. Uspjelo stvaranje novog gospo-darstva spasit će sve narode, potvrdit će njihovu suverenost, jačat će njihovu međusobnu suradnju i jamčiti svjetski mir.