Politička misao Isusa iz Nazareta
U svakoj životnoj zajednici djeluju četiri mreže utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Povijest nije zabilježila postojanje zajednice bez sustava uvjerenja. Tako je zato, što čovjekovo ponašanje nije urođeno, nego prvobitno dolazi od sadržaja čovjekova uma. Stoga su sve životne zajednice ili vlasti u njima nastojale uspostaviti sustav uvjerenja primjeren prilikama života i potrebama vlasti. Svrha sustava uvjerenja je ujednačiti temelj misaonog sustava ljudi, kako bi ponašanje pripadnika zajednice bilo predvidljivo i koliko je moguće ujednačeno. Ujednačenju mišljenja i ponašanja također znatno prinose državna sila i državni zakoni.
Sustavi uvjerenja mogu biti svetovni ili sakralni i svjetovni ili životni. U starini su svi sustavi uvjerenja bili sakralni, jer su bili vezani uz božanstva, koja ljudi nisu vidjeli, a o čijem postojanju i o čijoj naravi su nagađali. Ipak, političke vlasti i njihove vjerske ustanove su se starale, da tako smišljeni sustavi uvjerenja obvezuju sve pripadnike zajednice odnosno sve podanike vlasti. U pradavnini je odgovornost ljudi prema božanstvima bila skupna ili kolektivna: božanstvima je bila odgovorna cijela zajednica, koja bi im davala zadovoljštinu i podnosila (krvne) žrtve. Međutim, s vremenom su se pojavile religije spasenja, koje su odgovornost (za spas u vječnosti) prema božanstvima prenosile na jedinačne pripadnike zajednice ili podanike vlasti.
Za života Isusa iz Nazareta pod jednom, rimskom vlašću bilo je okupljeno mnoštvo naroda s njihovim povijesnim i endemnim sustavima uvjerenja, kao što su bili judejstvo s brojnim sljedbama unutar njega, grčka mitologija i brojne grčke filozofske škole, rimsko praznovjerje i štovanje države, zaratustrijstvo, samaritanstvo te nebrojene izvorne ili „poganske“, često mnogobožačke vjere. Isusu iz Nazareta se činilo da ni judejstvo, u koji je on bio rođen nije primjereno novim prilikama u Sredozemlju, koje je bilo „globalizirano“. Usto, judejstvo je bilo krcato unutarnjim protuslovljima, što se zaključuje po tadašnjoj pojavi brojnih (suprotstavljenih) sljedbi unutar judejstva. Judejstvo je prvo bila potkopala grčka znanstvena i filozofska misao, a poslije je rimska legionarska infrastruktura pregazila mjesnu, judejsku kraljevsku vlast, kojoj je judejstvo služilo kao sustav uvjerenja.
U takvim okolnostima Isus iz Nazareta skovao je vlastiti sustav uvjerenja za novo, globalno doba i ponudio ga ljudima, a ne vlastima. Ipak, on nije ponudio vjeru ili sakralni sustav uvjerenja, nego svjetovan, životni sustav uvjerenja. Tako se mora zaključiti, ako se uzme u obzir to, da svaka vjera ima šest dimenzija ili vidika: (1) životno iskustvo utemeljitelja vjere, (2) mit, (3) etiku, (4) obrede, (5) javnu vjersku ustanovu te (6) posebno učenje o svijetu odnosno o ukupnosti postojanja. Sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta od šest spomenutih vidika (vjere) ima samo dva: Isusov osobni doživljaj svijeta i novu, izvornu etiku ili sustav ponašanja u životnoj zajednici i postupanja prema svemu u svijetu. Ipak, „etika“ Isusa iz Nazareta se ne sastoji od poštivanja postavljenih pravila, jer on nikakva pravila nije postavio. Ovu tvrdnju snažno potkrjepljuje to, što je Isus iz Nazareta unizio i uistinu uklonio zamisao grijeha, na kojoj je počivala etika Židova. Za drevne Židove grijeh je bio prekršiti „božji“ zakon ili Zakon.
Tako u sustavu uvjerenja Isusa iz Nazareta nema mita ili izmišljene pripovijesti, kakva u svim vjerama služi za prenošenje ili preslikavanje izvornog iskustva ili doživljaja samog utemeljitelja vjere u iskustveni prostor vjernika. Isus iz Nazareta nije utemeljio ni javnu ustanovu za promicanje i čuvanje vjere, nego raspačanu mrežu učenika, koji su izravno u životnim okolnostima širili novu Isusovu zamisao o čovjeku i životu. Isus iz Nazareta nije propisao nikakve obrede, kojima bi se iskazivali privrženost učenika njegovu sustavu uvjerenja i štovanje božanstava. Nasuprot tomu, Isus iz Nazareta i njegovi učenici iskazivali su životno zajedništvo zajedničkim blagovanjem, u koje bi znali biti uključeni i „putnici namjernici“. (Židovska vjerska policija optuživala je Isusa iz Nazareta da „jede, pije i banči čak i s carinicima“ odnosno sa Židovima, koji bi od carskih rimskih vlasti zakupljivali pravo skupljanja poreza.) Konačno, Isus iz Nazareta nije ni imao ni nudio, a kamoli nametao svoju posebnu predodžbu ili zamisao o Svemiru ili o svemu što postoji ili što može postojati. Tako Isusov sustav uvjerenja nema ni doktrinarni ili dogmatski vidik.
Dodatan dokaz tomu, da Isus iz Nazareta nije kanio uspostaviti ili objaviti novu vjeru, nego novi životni sustav uvjerenja je to, što on nije bio u potrazi za vlastima, koje bi poduprle njegovo učenje i njegovu zamisao, nego je marljivo tragao za budućim učenicima. Isus iz Nazareta je očekivao da njegovi učenici uvide to, što je on uvidio i da sami (poslije njega) istu, zajedničku zamisao šire svijetom. Isusovo učenje bilo je opće, univerzalno, cjelovito životno učenje, koje mogu slobodno prihvatiti „svi narodi svijeta“. Isusovo jedincato učenje bilo je učenje za vrstu Homo sapiens. Dovoljna bi bila potpora samo jednih državnih vlasti sustavu uvjerenja, da on ne bude općenito, univerzalno, globalno prihvaćen.
(Kako bi čvrsto utemeljio svoje novo učenje, Isus iz Nazareta uzeo je samo to, da ima Bog, što je bilo neizbježno u njegovom vremenu, u kojemu su svi ljudi vjerovali u Boga, bogove ili božanstva. Međutim, osim što je uzeo Boga kao oslonac za svoje učenje, Isus iz Nazareta nije govorio o tomu kakav je ili što je Bog „sam u sebi“ ili „sam po sebi“. Bog je to, kako se on očituje u svijetu. Isus je na Boga gledao funkcionalno ili djelatno, a ne kao na bitak. Isus iz Nazareta Boga je nazivao ocem, jer je smatrao da je Bog izvor života te da se Bog očituje u rođenju, postojanju i održavanju života, kao čudesne pojave u mrtvoj tvari. Uz takav pristup Isus iz Nazareta mogao se posvetiti životu, kao jedinoj pravoj pravcatoj vrijednosti Svemira.)
Za razumijevanje životne zamisli Isusa iz Nazareta za vrstu Homo sapiens valja obratiti pozornost na dvije ključne činjenice. Prvo, Isus iz Nazareta bio je očaranosti životom. Život u stvorenom svijetu kao sustavna pojava, život u zajednicama i život u jedinačnim ljudima prvi je stožer Isusova učenja. Isus iz Nazareta je govorio, da „čovjek ničim ne može kupiti život“. Govorio je i to, da čovjek „ničim ne može zamijeniti svoj život“. Mnoge Isusove usporedbe ili parabole govore o sjemenu kao izvoru novog života, o kvascu, o rastu, o ljepoti pojedinih cvjetnih stabljika, o jatima ptica koje se radosno okupljaju na razgranatim stablima pa čak o bogatstvu, koje se množi dobrim ulaganjem. Isus iz Nazareta je shvaćao, da je život postupak ili pojava, u kojoj čovjek može svjesno, smišljeno i stvarateljski sudjelovati. On je prigrlio upravo takav život, udubio se u nj i učinio ga jednim od dvaju stožera svojeg učenja. Isus iz Nazareta je uočio, da svi ljudi mogu djelatno surađivati s nezaustavljivom silom života.
U životu i u djelovanju svih utemeljitelja ili velikih reformatora vjera ili sustava uvjerenja – od Zaratustre, preko Sidarte Gautame (Bude), Pavla iz Tarza, Muhameda, Benedikta iz Nursije, Ignacija Loyole pa čak i puritanskog prvaka Olivera Cromwella do Martina Luther Kinga – bilo je presudno njihovo veliko i snažno prosvjetljenje, potresan osobni doživljaj ili duboko osobno unutarnje iskustvo. Veliko i snažno prosvjetljenje dogodilo bi se i velikim znanstvenicima, kad bi im sinula zamisao, koja bi razriješila prividan nesklad i zbrku koje bi nosila jedinačna, djelomična znanstvena otkrića.
Za Isusa iz Nazareta dobro se zna, da je dugo oklijevao da počne svoj pokret za uspostavu novog sustava uvjerenja. On se nije obazirao ni na poticaje svojeg rođaka, suradnika i štovatelja Ivana Krstitelja, da započne kampanju za stvaranje novog svijeta odnosno novog odnosa među ljudima. Međutim, kad je na Ivanovo preklinjanje došao da se uvjeri u spremnost mnoštva, da zakorači u novi ljudski svijet, Isus je doživio veliko prosvjetljenje te duboko potresno iskustvo. Isus je doživio veličajnost i dragocjenost života. On je uvidio golemu mogućnost unošenja života u ljude. Isus iz Nazareta uvidio da on, upravo on kakav je bio, može nadahnuti ljude da počnu stvarati novi ljudski svijet, tako što će jedni u druge izravno unositi život. Isus je računao s tim, da se život ne proizvodi ili pravi, nego da se rađa. Isus je učas shvatio, da bujan ljudski život, život kakav je on nosio u sebi, ljudi mogu osloboditi jedni u drugima.
Drugo, Isus iz Nazareta je odrješito odbio da preinaka odnosa u životnim zajednicama, među ljudima ili u vrsti Homo sapiens teče uz sudioništvo vlasti. Žestoka i gruba fizička sila vlasti ne može se uskladiti s istančanom silom života. Ljudi trebaju mimo vlasti uspostaviti novi, ljudski režim u svojim zajednicama. To je ključna zasada Isusova učenja i jedan od dvaju stožera njegova pokreta. Isus je započeo pokret i to evolucijski pokret. Svrha Isusova pokreta bila je ponovo uspostaviti pravo, ljudsko, izvorno životno zajedništvo. Životno zajedništvo je ujedno i sredstvo liječenja i oporavka vrste, koju je civilizacija odvratila od kulturne evolucije. Isus je uviđao da su političke vlasti, koje su se same uzvisile nad životne zajednice veliko zlo u vrsti. Isus iz Nazareta je predložio, da se životna dinamika razbukta mimo političkih vlasti. Isus je smatrao da zajednice vlastima trebaju platiti porez, ali da im poslije toga trebaju okrenuti leđa. Moglo bi se reći, da je u odbijanju Isusa iz Nazareta da njegov pokret surađuje s političkim vlastima sadržana njegova etika, koja uključuje stav i ponašanje te vrijednosti, značajke ili vrline, koje će resiti nove, Isusove ljude.
Isus iz Nazareta na svoj je način objasnio smisao svojeg pokreta za stvaranje nove ljudske dinamike u životnim zajednicama. „Došao sam da svi imaju život i da ga imaju u obilju!“ Isus iz Nazareta nosio je u sebi pun, čudesan i čaroban život. On je, prema tomu što je govorio i što je radio bio iznimno domišljat i bistar čovjek, ali je ostao skromnim i umjerenim čovjekom, iako je bio domislio velebnu, jedincatu i spasonosnu zamisao za našu vrstu. Isus iz Nazareta je smatrao, da čaroban i bogat ljudski život koji se u njemu razvio nije izniman. Smatrao je da svi ljudi imaju goleme ljudske sposobnosti ili sposobnosti duha, ali da nemaju priliku i mogućnost da se u njima razraste pravi ljudski život. Isus je kudio svoje protivnike farizeje, koji su upravljali hramskom vjerskom policijom: „Navalili ste na pleća ljudi glomazan teret, a ne želite maknuti ni malim prstom, da im olakšate nošenje tog tereta.“ Uspostavljeni političko-vjerski sustav u Izraelu sprječavao je ljude da rade pravi ljudski posao. Nasuprot tomu, Isus iz Nazareta je govorio: „Moje breme je lako, a moj jaram je udoban.“
Smisao pokreta Isusa iz Nazareta bio je osloboditi ljude, sve ljude, prisilnog služenja političkim, gospodarskim, vojnim ili vjerskim vlastima i omogućiti svim ljudima da jedni u druge unose život. Ljudi kakve je Isus iz Nazareta zatekao u svojem zavičaju na rubu golemog Rimskog carstva, ali ni ostali ljudi njegova vremena ne bi bili kadri stvoriti novo, ljudsko ozračje u svojim životnim zajednicama. Trebalo je početi stvarati ljude novog životnog raspoloženja. Isusov pokret bio je rasadnik novih ljudi, uzgajalište novih ljudskih vrijednosti, kojima se ljudi moraju opremiti, kako bi se mogli ponašati i kako bi mogli postupati tako, kako zahtijeva potreba stvaranja novog svijeta. Isus iz Nazareta je stvorio „simulator“ za uvježbavanje širenja svoje zamisli o štovanju, čuvanju i promicanju života u ljudima. Isus je držao živu školu u životnoj zajednici, „školsku vježbaonicu u prirodi“.
Budući da su ponašanje i postupanje ljudi posljedice sadržaja ljudskog uma, Isus je nastojao u umove svojih učenika usaditi zamisao o prijekosti života kao takvog pred svim jedinačnim dobrobitima, koje se mogu stvoriti u životnim zajednicama. Isus je među učenicima, ali i u puku zagovarao štovanje života, zaštitu života i brigu za unošenje života u sve ljude.
Sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta izriče se dobrim djelima, a ne slatkim riječima. Isusova vjera bila je u djelima, a ne u riječima. Sve su civilizacijske vlasti – pa i domaće židovske – pravile i održavale sustav uvjerenja sastavljen od riječi, koje iskazuju obveze prema božanstvima i vlastima, a ne vode razmjeni dobra među ljudima. Stoga Isusov sustav nije uključio pravila ponašanja. Uključivao je rad za dobrobit drugih ljudi i za dobro zajednice.
Isus iz Nazareta je u Govoru na gori pobrojio značajke ili vrline ljudi, koje im omogućuju da se međusobno pravo odnose i da pravo postupaju prema životu. Isus hvali ljude koji žude, da imaju više ljudskog duha u sebi, jer će ući u novi svijet. Hvali potištene, jer će ih borba za novi svijet zadovoljiti. Hvali skromne, jer će povećati skupno dobro. Hvali ljude, koji ne slijede svoju samovolju, nego koji rade to što je potrebno za sve ljude. Hvali samilosne ljude, jer svima dobro dođe tuđe razumijevanje. Hvali dobronamjerne, otvorene i iskrene ljude, jer će ostvariti zadovoljstvo životom. Isus hvali ljude koji čuvaju mir, jer je mir uvjet ljudskog života i rasta. Isus posebno hvali ljude, koji su progonjeni, zato što unose dobro u zajednice. Isus izdvojeno naveliko hvali ljude, koji su progonjeni, zato što su se s njim prihvatili pravog, nesebičnog posla unošenja dobra u životne zajednice. Isus dodaje, da su svi ljudi koji su u prošlosti unosili dobro među ljude bili također progonjeni. (Razdioba dobrobiti među obične ljude ugrožava probitke bogataša.)
[Blago gladnima duha, jer je njihovo nebesko kraljevstvo!/Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!/Blago skromnima, jer će baštiniti zemlju!/Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi!/Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!/Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!/Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovima Božjim!/Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo nebesko kraljevstvo!/Blago vama kad vas budu kudili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!/Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima!/Tà, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas! (Mt 5, 3-12)]
U svakom stihu svojega nadahnutog govora Isus iz Nazareta spominje Boga. Spominjanje Boga bilo je neizostavno u ondašnjem svijetu iskrene vjere u Boga i priznavanja Boga. Spominjanjem Boga Isus naglašava, da su se on sam i njegovi učenici – koji su se bili odmetnuli od dotadašnjeg političkog i vjerskog poretka – prihvatili Božjeg posla. Isus je svoj pothvat, svoj projekt stvaranja novog svijeta shvatio kao izvedbu Božjeg posla. Pothvat Isusa iz Nazareta i njegovih učenika nije bio samovoljno djelovanje, nego posao koji ljudi trebaju obavljati u ime života i u ime dobra. Isus nastoji pred mnoštvom slušatelja uvjeriti svoje ljude da su pošli pravim putem. Isus i njegovi učenici bili su uistinu Božji aktivisti. Isusova zamisao o mogućnosti uspostave boljeg svijeta, svijeta za ljude bila je smišljena da potakne ljudski aktivizam.
U Govoru na gori Isus iz Nazareta objavio je svoju „etiku“ u kojoj nema pravila ponašanja ili postupnika. Isusova etika je sredstvo proizvodnje dobra, pružanja dobra bližnjima i širenja dobra životnim zajednicama. Za razliku od svih drugih učitelja sustava uvjerenja, Isus nije postavio pravila ili „zapovijedi“ o ispravnom postupanju. Prihvatljivo je postupanje, koje pruža ljudima dobro i koje unosi život u njih. Riječ je o unošenju života u sve ljude.
Isus iz Nazareta je usred svojega novog svijeta i usred svojeg sustava uvjerenja usadio pojam bližnjega. Bližnji je bilo koji čovjek na kojega se naiđe na životnom prostoru ili u životnoj zajednici. Svi su ljudi bližnji svim ostalim ljudima. Bližnji je životna jezgra, koja uzajamnom razmjenom dobra i života s ostalim životnim jezgrama čini životnu mrežu, koja životnu zajednicu povezuje u cjelinu. Bližnji su prenosnici dobra, koje se raspoređuje životnom zajednicom. „Nebesko kraljevstvo“ nije sustav „dokapavanja probitaka“ s kapitalističkih bogataških visova u sirotinjske radničke dolove, nego uistinu sredstvo razlijeganja dobra tijesno povezanom zajednicom. Riječ je uistinu o životnoj dinamici bez sudjelovanja vlasti i mimo političkih vlasti. Novi svijet Isusa iz Nazareta, njegovo nebesno „nebesko kraljevstvo“ kipti od životne dinamike, kakva je u vrsti umrtvljena uspostavom civilizacije.
Isus je živio u vrijeme, u kojemu su sve male mjesne i poslovne zajednice diljem Rimskog carstva stenjale pod stegom rimske imperijalne legionarske infrastrukture. Carstvo je bilo ukrotilo, ukrutilo i zakočilo poslovne zajednice stručnih ljudi koje su bile rasprostrte Prednjim Istokom, Malom Azijom i obalnim pojasima u Sredozemlju. Isusova „blagovijest“ bila je za ljude u tim zajednicama uistinu velika, dotad nečuvena novost: ljudi sami, mimo vlasti stvaraju životnu dinamiku. Dolazilo je do ljudskog povezivanja, a ne do državne mobilizacije. Isus je de facto bio blagovjesnik revolucije. Od šest najznačajnijih staleža diljem Rimskog carstva Isusovu blagovijest prve su prihvatile mjesne zajednice stručnih ljudi u Sredozemlju. Njima su pripadali i trgovci, koji su pod cijenu života raznosili i razglašavali Isusovu blagovijest. Posljednje je tu vijest prihvatilo siromašno izraelsko seljaštvo, a pretposljednji su bili siromašni talijanski seljaci.
Isus iz Nazareta nije svoj nauk zasnovao u pustinji ili smislio pred vidnim zaslonom i za računalnom tipkovnicom. On je nedvojbeno bio nadahnut ljudskim duhom, koji nije isprazna pojava, nego je usađen u život ljudi. Rimsko carstvo je u Isusovo vrijeme bilo na političkom i vojnom vrhuncu, ali je već pokazivalo znakove propadanja u jeku unutarnjih krvavih obračuna u borbi za vlast. U Isusovo vrijeme svijet – koji je okupljao četvrtinu svjetskog pučanstva – bio je na prekretnici. Urušavala se jedna nenadmašena civilizacija. U istom se vremenu pojavila zamisao jedincatog sustava uvjerenja, koji predstavlja obećanje za cijelu vrstu Homo sapiens: ljudi sami od sebe, svojom životnom dinamikom i bez skrbništva vlasti mogu umnažati život u sebi i upravljati svojim životnim zajednicama. Moguće je da život zađe u sve ljude!