Zdravko Mršić – Konsenzus

Desetih godina ovog stoljeća naša je vrsta postala potpuno svjesnom zagrijavanja Zemlje i teškog pogoršanja klime, koji mogu ugroziti život na Zemlji. Usto, vrstu su pogodile nova vrsta gospodarske recesije i pošast koronavirusa. Vrsta je postala svjesnom prijekih teških poslova, kojih se mora prihvatiti: (1) zaustavljanje pogoršavanja i oporavak klime; (2) čišćenje Zemlje; (3) prilagodba novim okolnostima; (4) preinaka životnih okolnosti, koje je vrsta sama stvorila; (5) liječenje ljudi, uređenje odnosa unutar vrste, produbljivanje i širenje životnog znanja te uvođenje u vrstu odgoja za život; te (6) izbor i širenje novog sustava uvjerenja za globaliziranu vrstu. Sadašnja potreba temeljite, zakašnjele prilagodbe vrste najnovijim opakim životnim okolnostima vodi vrstu u novo razdoblje kulturne evolucije, koja će – kao i prije – uključiti i biološki odabir. Preinaka okolnosti i uvjeta života ne uključuje samo preuređivanje fizičkih okolnosti života, kao što su poboljšavanje klime i stvaranje nove, čiste industrije, nego i zauzimanje novog životnog stava i uspostavu novog ponašanja ljudi.

Kako bi se mogla prihvatiti presudnog posla koji stoji pred njom, vrsta se treba osloboditi okova kapitala. Vrsta se mora žurno osloboditi, kako bi mogla sama (1) postaviti svrhu svojeg djelovanja, (2) slobodno se okupiti za obavljanje posla te (3) slobodno birati sredstva i načine obavljanja posla. Od početka civilizacije slojevi koji su prisvojili i držali vlast priječili su vrstu da obavlja svoj posao (prilagodbe), a u minulih nekoliko stoljeća to je činio kapital. Kapital je rabio vrstu kao sredstvo za ispunjenje svojih ispraznih nakana i nije joj dopuštao da se sama brine za sebe. Posao vrste ostao je tisućljećima neobavljan pa sad vrstu čeka golem neobavljen posao prilagodbe.

Stanje koje je u svijetu stvoreno krivnjom kapitala vodi slomu kapitalizma. Kapital je upropastio klimu, zaprljao Zemlju, ugrozio vrstu i život na Zemlji te se sam doveo na rub ponora. Kapitalizam je pristup uređenju ljudskih zajednica i cijele vrste, u kojemu se bogatstvo – koje svojim radom, znanjem, izumima i poduzetnošću stvara vrsta – sve više gomila u rukama pojedinaca, a ne u krilu životnih zajednica. Svrha gomilanja kapitala je držanje vlasti nad vrstom, a ne osobna potrošnja kapitalista. Kao sredstvo gomilanja kapitala izabran je gospodarski rast: više rada; veća uporaba prirodnih izvora; neprestano stvaranje nove tehnologije, novih materijala i novih industrijskih postupaka; pružanje novih usluga; i sve veće množenje kapitala samozačećem u financijskim ustanovama.

Kako bi omogućio neprestan i sve veći rast gospodarstva – bez obzira na to, je li potrebno to što se proizvodi ili nije – kapital je u vrstu unio porok potrošaštva ili ovisnost ljudi o ispunjenju prohtjeva. Prohtjevi koji nemaju mjeru i granicu stvaraju potražnju. Opsjednutost kapitala gospodarskim rastom dovela je do prekomjerne izgradnje proizvodnih, uslužnih i bankovnih sposobnosti ili kapaciteta. Kako bi izlučili što više kapitala, kapitalisti slabo plaćaju radnike, a to stvara slabu potražnju na tržištu. Stoga kapitalisti dio izlučenog kapitala u sudvojenju s potrošaštvom rabe za kreditiranje krajnjih potrošača, trgovinskih posrednika i proizvođača. Tako se kapital ne gomila samo izlučivanjem iz proizvodnog i uslužnog gospodarstva, nego i kreditiranjem i potražnje i ponude. Time su proizvođači i potrošači – cijela vrsta Homo sapiens – dvojno iskorištavani.

Prekomjerno veliki proizvodni kapaciteti stvaraju sve više potrebnih i nepotrebnih proizvoda. Međutim, da bi se nastavile proizvodnja i potrošnja tržišnih dobara potrebno je i odbacivati sve više dobara koja su još u uporabi. Moda, smišljanje novih uzoraka ili naraštaja postojećih proizvoda te smišljanje potpuno novih proizvoda neka su od sredstava zastarijevanja i odbacivanja ranije kupljenih proizvoda. Sitni i glomazni otpad stvaraju novu potražnju i prave mjesto za nove proizvode. Kapital je naučio vrstu, da prihvaća prekomjernu proizvodnju i da se tako miri s traćenjem prirodnih izvora.

U jezgri sustava kapitalističkog iskorištavanja naše vrste je to, što se slobodan kapital ili gotov novac uzima kao roba, a ne kao razmjensko sredstvo. Ti koji imaju mnogo ukradenoga, drugim ljudima otetoga ili iz prirode i gospodarstva iscrpljenog novca imaju dodatnu robu za preprodaju na tržištu. Kapitalisti dodatno prisvajaju ljudsko znanje odnosno tehnologiju, koju vrsta unaprjeđuje izumima novih tvari i postupaka. Usto, kapitalisti prisvajaju, privatiziraju, jeftino zakupljuju ili pljačkaju zajedničke prirodne izvore.

Kapitalistima je od svih izvora rasta gospodarstva ipak najmiliji rad. Kako bi se dokopao više rada i znanja, kapital je u industriju prvo novačio poljoprivredne radnike. Poslije su na red došle žene te tuđi uvozni radnici i stručnjaci. Od početka sadašnjeg navrata globalizacije poslovanja kapital je išao za jeftinim radom u nerazvijene zemlje, a na koncu je počeo rabiti besplatne robote ili „umjetne intelektualce“. U postupku traženja i nalaženja sve jeftinijeg rada kapital je zapošljavanjem žena i majki rastočio obitelj, kao uvriježeno i pouzdano sijelo ljudskog odgoja te vrsti uskratio mogućnost odgoja ljudi za život. Kapitalu su ljudi potrebni samo za tržište. Kapital je ljude istjerao iz njihove vrste i zatvorio ih u tržište. Vrsta kao cjelina nepoželjna je kapitalu, koji treba samo jedinačne potrošače.

Kapitalisti su opsjednuti učinkovitošću svojih jedinačnih proizvodnih poduzeća, uslužnih i trgovinskih mreža, sustava raspačavanja, banaka i ulagateljskih zavoda, ali ni u najmanjoj mjeri se ne brinu za učinkovitost nacionalnih gospodarstava, za sređenost javnih financija, za zdravlje naroda ni za opstanak ili održljivost prirode i života na Zemlji. Kapitalisti nastoje čuvati svoje poslovne zavode i putem njih izlučivati bogatstvo, ali im je tuđa zamisao, da bi biosfera mogla imati svoj proračun, svoje računovodstvo, svoj sustav pretresa ustaljenih odnosa i svoju životnu povratnu spregu. Biosfera je strpljiva, ali nije lakomislena. Organizam biosfere ima urođen sustav opažanja, znanja, pamćenja i odlučivanja, kao što ga imaju biljni i životinjski organizmi. Kapitalisti su dosad računali, da su oni mudriji od sustava života, kojemu je naša vrsta jedan od mnogobrojnih podsustava. Biosfera je sustav života.

Neobazrivo srljanje kapitalista za gomilanjem slobodnog, vlastonosnog kapitala dovelo je kapitalizam kao pristup uređenju čovjekovih zajednica u teško, neizlječivo stanje, koje je otkrilo njegovu iscrpljenost i dotrajalost. Nakon izbijanja financijske krize 2008. godine i slijednog prožimanja proizvodnog gospodarstva Velikom recesijom, koja de facto još nije prestala, u najnovije vrijeme došlo je do produbljivanja postojeće recesije i do golemog prevraćanja u njoj. Događa se prva duboka i dugotrajna recesije u globaliziranom svijetu. Proizvoljne i jednostrane američke trgovinske kaznene mjere protiv Kine i mnogih drugih država, koje su određivane od 2017. godine te svjetska pandemija koronavirusa početkom 2020. godine poremetile su izdašnost svjetskih opskrbnih mreža i dovele do velikog zastoja u proizvodnji robe i u pružanju usluga. Produbljivanje recesije nije došlo od nove financijske krize, nego od dosad nezabilježene proizvodne krize. Svjetsko tržište je prvi put otkad ono traje istovremeno ostalo i bez potražnje i bez ponude. Malo je kupaca, ali je malo i proizvođača.

Stvoreno je stanje u gospodarstvu i u zbiljskom životu, kakvo dosad nije viđeno. Dotrajali su i kapitalizam i civilizacija, koja je u zapadnom kapitalizmu dosegnula svoj vrhunac i koja u njemu ide svojem kraju. Dovedeni su u pitanje: (1) gomilanje golemog novca na privatnim računima, u privatnim korporacijskim udjelima i u ulagateljskim zavodima, (2) dosadašnji usiljen gospodarski rast, (3) smisao i način stvaranja i uporabe tehnologije, (4) mjera i prostorni raspored proizvodnih snaga, (5) smisao potrošaštva, (6) položaj radničkog i stručnog staleža, (7) opće stanje čovjeka, (8) stanje klime te (9) opće zdravlje života na Zemlji.

U jeku pandemije koronavirusa početkom 2020. godine postavljene su karantene („četrdesetnice“) diljem razvijenog sjevernog svijeta. Karantene su obuimale cijele male države, velike dijelove srednjih država ili velike mnogoljudne pokrajine prostorno velikih država. Bile su zatvorene škole; otkazane sportske i kulturne priredbe; roditelji su bili s djecom u kućama i stanovima, a ne na radnim mjestima; cestovni, željeznički, morski i posebice zračni promet bio je uvelike obustavljen. Ulice, trgovi i parkovi gradova bili su prazni i djelovali su sablasno. Nebrojeni zrakoplovi, vlakovi, autobusi, trgovački, putnički i krstareći putnički brodovi bili su izvan uporabe. Broj poslovnih putnika i turista bio se silno smanjio, a mnoge turističke i hotelske rezervacije bile su otkazane.

Pošast koronavirusa i način borbe protiv te opake pošasti pokazali su, da u svijetu ima previše proizvodnih sredstava i pretek materijalnih dobara. Ujedno se pokazalo da ljudi mogu skromnije živjeti i umjerenije trošiti zarađen novac. Iskustvo prisilne uzdržanosti za vrijeme pošasti ostavit će trajne posljedice, jer će ljudi početi razlikovati prohtjeve od potreba. To će dovesti do smanjenja broja poslovnih subjekata, posebice u području usluga (trgovina, turizam, razbibriga, ugostiteljstvo, uljepšavanje tijela i izgleda, sport, odijevanje). Ljudi će sami više raditi za sebe i u kućanstvu. U sadašnjoj recesiji posebno su stradala nacionalna gospodarstva s visokim udjelom usluga u domaćem proizvodu, jer se usluge ne mogu držati na skladištu „dovršenih“ proizvoda, kao što se mogu držati industrijski proizvodi. Malo je izostalih usluga, koje se mogu naknadno prodati. Ljudi će manje polaziti na daleka hodočasnička, kongresna i turistička putovanja. Manje će sudjelovati na svjetskim sportskim natjecanjima i poslovnim forumima. Studenti će učiti na domaćim, mjesnim sveučilištima. Ljudi će biti zadovoljni što uživaju manje materijalnih dobara i više će boraviti u obitelji. Današnje digitalne mreže omogućuju ljudsko i poslovno općenje bez izravne fizičke nazočnosti.

Međutim, najznačajnija promjena u životu ljudi doći će od prevage kulturnih vrijednosti nad materijalnim i tjelesnim vrijednostima. Mijenjat će se način života: samoživost će se povlačiti pred zajedništvom, a odgoju će se pridavati veća vrijednost. Rast će broj mladih ljudi, koji će radije osobno živjeti po danu, a ne po noći, a manje mladih ljudi će rano napuštati roditeljske „gnijezdo“. Postoji mogućnost, da se mnogi ljudi nakon nekog vremena vrate dosadašnjem režimu života. To bi bilo vjerojatno, da je pošast koronavirusa prvi i pravi uzročnik izvanrednog i hitnog stanja koje je nastalo 2020. godine. Epidemija je samo do kraja razotkrila duboku provaliju, u kojoj se našao kapitalizam. Pošast koronavirusa bila je samo najava gospodarske oluje.

Sadašnja Velika recesija je novo trajno stanje kapitalističkog gospodarstva i kapitalističkog životnog sustava. Pandemija koronavirusa je treća velika pandemija u samo dva desetljeća globalnosti poslovanja i globalnosti naše vrste, ako se ne računaju epidemije ebole u Africi. Može se postaviti pitanje, koliko kapitalizam i svjetsko tržište pridonose pojavi i širenju kužnih bolesti? Je li sadašnja pandemija koronavirusa posljednja pandemija u globalnom svijetu prekrivenom svjetskim tržištem te industrijskim opskrbnim i digitalnim komunikacijskim mrežama?

Epidemija koronavirusa prolazna je nevolja, koja vrsti neće nanijeti velike ljudske gubitke. Ona će donijeti ozbiljno smanjenje domaćeg proizvoda i propast mnogih malih i srednjih poduzeća, posebno uslužnih. (Zar u svijetu ne postoji pretjeran broj poslovnih subjekata i zavoda?) Pandemija je ipak uputila ozbiljno upozorenje i kapitalizmu i našoj vrsti: sitne sile života, koji je jedan i jedinstven, svladale su iz koronavirusa jake sile koje je vrsta razvila pod vlašću kapitala.

Pred vrstom stoji krajnje složena zadaća popravljanja klime, čišćenja Zemlje, liječenja čovjeka i obnove postupka kulturne evolucije. To su poslovi, koje korporacije ne mogu obaviti. Vođenje vrste bilo je odavno prepušteno privatnim nositeljima bogatstva i kapitala. (Možda je kapital stvaranjem obilja i potražnjom za radom bio sprječavao prirodan odabir u vrsti?) Minulih stoljeća kapitalisti su svoje poslove obavljali putem korporacija, a u vrsti se zna kako korporacije obavljaju posao i kakav im je bio učinak: pokvarena klima, prljava Zemlja i iskvarena vrsta. Korporacije su posao za kapital obavljale na tržištu i to po uskogrudnom i nepromjenljivom postupniku: ujarmiti ljude, crpiti prirodu, priličiti gospodarski rast, lučiti gotov novac i jačati vlast kapitala. Ipak, pokazalo se, da kapital ne zna upravljati ni vrstom ni sam sobom. Međutim, poprište posla koji stoji pred vrstom je sam život. Taj posao mogu obaviti samo ljudi, koji su se, nažalost, i sami zatekli u krajnje nepovoljnim fizičkim okolnostima te u nesređenim prilikama unutar vrste. Ljudi se i sami moraju oporaviti, a to će najlakše napraviti upravo obavljajući pravi posao za vrstu: popravljati klimu, čistiti Zemlju i obnavljati ljudsko zajedništvo.

Vrsta može dobro obaviti zadaću koja ju je zapala, ako od kapitala uzme vlast i ovlast za obavljanje posla. Odluke o tomu što, gdje, kada, čime i kako raditi donosit će vrsta odnosno njezine životne zajednice, koje svoje izvršne, djelatne ovlasti i ovlasti cijele vrste trebaju dodijeliti svojim političkim zajednicama odnosno područnim suverenim i odgovornim državama. Vrstu, obujam i zemljopisnu razdiobu proizvodnje materijalnih dobara globalno će dogovarati države, a neće ih više birati korporacije. Posvemašnju dvostranu i višestranu suradnju država nameće globalnost vrste, koja se zauvijek zatekla na konačnoj plohi Zemlje. Stvaranje nove, čiste industrije za potrebe uređenja klime pružit će vrsti mogućnost zdravog gospodarskog rasta. U postupku prelaska od kapitalističkih proizvodnih odnosa do životnih ili politističkih, ključna uloga pripast će suradnji najvećih država, koje imaju velika prostranstva, bogate prirodne izvore, brojno i obrazovano pučanstvo te razvijenu znanost i naprednu tehnologiju. Četiri jake sile trebaju napraviti kartel, koji će promicati dobrobiti vrste i vrstu štititi od kapitala i samoživosti.

U postupku opće obnove života na Zemlji države će samo provoditi životnu i političku volju svojih životnih zajednica. U tomu je smisao demokracije: odluke će donositi životne zajednice, a provoditi ih njihove države ili političke zajednice, koje više neće slušati kapital, nego svoje životne zajednice. Životne zajednice će svojom jakom životnom silom opunomoćiti svoje političke zajednice. Država mora postati učinkovitom, jer se težak i zahtjevan posao životne zajednice mora obaviti. Vrsti je sad: biti ili ne biti. Od utrke u naoružavanju, od rata među državama i od žestokog nadmetanja među korporacijama do posvemašnje suradnje među državama samo je jedan kratak korak.

Novi zamah kulturne evolucije naše vrste donijet će (1) smanjenje proizvodnje materijalnih dobara, (2) svođenje najvećeg mogućeg gospodarskog rasta na najmanji potreban, (3) unošenje dobra u životne zajednice, (4) povećanje proizvodnje ljudskih, kulturnih dobara te, konačno i najvažnije, (5) vraćanje u vrstu odgoja za život, koji će omogućiti uzgoj pravih ljudi, kakve traži obavljanje zadaća, koje stoje pred vrstom. Međutim, da se daleko dopre na putu oporavka života potrebno je sustavno smanjivati razlike u dohotku, bogatstvu i znanju unutar životnih zajednica i među njima. Vrsta kao organizam ne može opstati bez ustaljenih odnosa. Iz vrste Homo sapiens treba ukloniti virus kapitala.