08 svibanj 2021 ~ 0 Comments

Sjedinjenje kršćana

Uvodne napomene:

I. Religija ima šest vidika: (1) osobno iskustvo utemeljitelja, (2) mit ili priču, (3) etiku, (4) obrede, (5) ustanovu spregnutu s vlašću te (6) svjetonazor i čovjekonazor.

II. Pojmovno mišljenje, koje od svih vrsta života ima samo čovjek, učinilo je to, da u čovjekovu umu mogu biti istina i laž, dobre zamisli i obmane. Ono je u čovjeku nadjačalo urođeno ponašanje pa ponašanje čovjeka bitno ovisi o sadržaju njegova problematičnog uma.

III. Poročnost pojmovnog mišljenja prisiljava čovjeka, da uredi svoje znanje, da iz njega ukloni proizvoljne umetke, da ga očisti od laži i zabluda te da ga aksiomatizira odnosno svede na početne tvrdnje, koje se čine očitima i neprijepornima.

Pod sjedinjenošću kršćana ili kršćanskih crkava dosad se smatralo vezanje mjesnih crkava uz rimskog papu kao vrhovnog poglavara Katoličke crkve kao ustanove, koja nasreću nije vezana ni uz koju nacionalnu vlast. Katolička crkva (Ecclesia Catholica) obuhvaća i osamnaest „istočnih“ katoličkih crkava, koje imaju oko 17 milijuna vjernika. Ostale kršćanske crkve nisu s Katoličkom crkvom „sjedinjene“. Ako je poželjno da se kršćani sjedine, moraju li se kršćani ujediniti pod papom kao vrhovnim poglavarom Katoličke crkve kao ustanove? Postoji i drugi način sjedinjenja.

Većinu sadašnjih vjera u svijetu čine „objavljene“ vjere, koje su smislili nadareni i nadahnuti pojedinci. One neizostavno počivaju na mitu i bitno su vezane uz mjesne političke vlasti (pravoslavlje, anglikanstvo), a od Reformacije neke vjere (evangelištvo, kalvinstvo) vezane su uz kapital kao političku vlast. Osim povijesnih objavljenih vjera, koje su se uz slabo opće poznavanje Svemira i života oslonjale na mitove, može postojati i sustav uvjerenja koji počiva na stvarnom razumijevanju života. Objavljene vjere, s jedne strane, i stvarno znanje o životu, s druge, traže različit smisao života jedinačnih ljudi. Vjere spašavaju duše za udoban i miran zagrobni život, a sustav uvjerenja utemeljen na razumijevanju života i njegova nastanka traže zadovoljstvo ljudi vlastitim kratkotrajnim i jednokratnim životom.

Iako svaki novi sustav uvjerenja mora nastati u životnom pokretu, svi vjerski utemeljiteljski pokreti bili su neobično i očekivano kratkotrajni, jer su se utemeljitelji tih sustava – svi osim u jednom jedinom primjeru – prvom prigodom vezali uz vlast, a vlasti ne podnose pokrete, nego zahtijevaju njihovo pretvaranje u ustanovu. Kršćanstvo je utemeljio Isus iz Nazareta i ono je kao pokret trajalo puna tri stoljeća dok kršćanska struja koja je imala prevagu nije prionula uz rimsku carsku vlast. Tom prilikom (313. godine) dio kršćanskog pokreta pretvoren je u (carsku) ustanovu, a pripadnici druge struje kršćanstva ostali su na rubu javnog života kao pokret, kao živa žila ljudskog duha.

Rascjep u kršćanstvu nastao je ubrzo nakon smaknuća Isusa iz Nazareta kad je farizejski učitelj (rabin) Pavao iz Tarza – koji je kao pripadnik hramske policije bio progonio Isusove učenike i sljedbenike – prihvatio Isusovu pojavu. Pavao je Isusovoj pojavi dodao mit, po kojemu je Isus iz Nazareta došao na svijet da izvrši drevno obećanje koje je nacionalni bog Jahve dao Židovima kao probranom narodu. Pavao je svojim zahvatom opteretio Isusovu izvornu zamisao ili radosnu vijest, po kojoj ljudi za života mogu doživjeti ljudskost i steći zadovoljstvo vlastitim životom, ako (1) za predmet štovanja uzmu život kakav je rođen od Boga, (2) sami, bez upletanja vlasti, obnove izvorno ljudsko zajedništvo, (3) njeguju pripadnost ljudskom rodu i (4) prihvate svakog čovjeka kao bližnjega. Isus iz Nazareta je govorio, da čovjeka očekuje golem posao samospašavanja: „Žetva je velika, a radnika je malo!“ Isus je svoje učenike i sljedbenike nazivao sjemenom ili kvascem i savjetovao im je da „pođu svim narodima i da im donesu radosnu vijest“.

Danas je radosna vijest našoj vrsti života potrebnija nego ikad dosada. Služeći kapitalu kao vlasti vrsta upropaštava Zemlju i život na njoj. Usto, pripadnici naše vrste postali su tjelesno i još više duševno bolesni, posebno otkad je kapitalizam ljude uzeo kao podanike tržišta, koji se međusobno glože za tvarna dobra. (Ubrizgavanje otrova nadmetanja u ljudske umove ili u ljudske duše omogućeno je postojanjem pojmovnog mišljenja.) Upornom uporabom pojmovnog mišljenja čovjekovo držanje u životu i ponašanje u vrsti sve su manje počivali na urođenom ponašanju, a sve više su ovisili o sadržaju uma. To je ljude vodilo u samoživost te u eksperimentiranje u javnom, ali i u osobnom životu, koji se odvija u čovjekovu zaklonjenom unutarnjem iskustvenom prostoru. Ljudi su počeli tražiti životno zadovoljstvo, ljudskost i duševno zdravlje bez oslanjanja na ljudsko zajedništvo, koje je baština i biološke evolucije života i kulturne evolucije čovjeka. Samoživost je izvor i posljedica bolesti. Zajedništvo liječi! Isusova radosna vijest lijek je za čovjeka. Isus je govorio: „Ne trebaju liječnika zdravi, nego bolesni!

Kršćanstvo – koje u sebi još uvijek čuva Isusovu radosnu vijest – može pružiti lijek bolesnoj vrsti te može upriličiti oporavak Zemlje, života na njoj i klime. Za to je potrebno da se sve kršćanske crkve skupno pretvore u opći, uključiv pokret, kakvim je kršćanstvo u početku i bilo. Podjele, raskoli i razjedinjavanje događali su se crkvama kao ustanovama vezanim uz političke vlasti, a ne pokretu širenja radosne vijesti i obavljanja posla vrste. Povijest je pokazala, da se „sjedinjenje“ kršćana ne može izvesti dogovorom crkava kao ustanova, ali se ono može ostvariti u pokretu za obavljanje ljudskog posla.

Katolička crkva bi se sjedinjenjem u pokret oslobodila ubitačne zapadne, kapitalističke civilizacije i otvorila cijelom svijetu pa bi mogla postati to što je nekad i bila – opća, univerzalna zajednica, skupština ili eklezija. Mjesne pravoslavne crkve u općem kršćanskom pokretu prestale bi biti stožerne političke stranke nacionalnih država. Vrsti je pravoslavlje potrebno kao vjera ili sustav uvjerenja, a ne kao leglo nacionalističke politike. Pravoslavlju je bolje, da služi ljudima, a ne vlastima. Evangelici i anglikanci oslobodili bi se ovisnosti o kapitalu, kojemu su u konačnici pružili liberalizam kao ideologiju kapitalizma. Sjedinjenjem pravih kršćanskih crkava novovjeke privatne crkve ostale bi bez svojih vjerskih poslovnica.

Pretvaranjem kršćanskih crkava u opći pokret za širenje radosne vijesti judejstvo i islam pokazat će se onim što jesu: nacionalne odnosno rasne vjere koji počivaju na isključivosti. Judejstvo se diči odabranošću jednog naroda, a islam se smatra jedinom pravom vjerom, jer su ljudi koji ne prihvaćaju islam „nevjernici“, „koji će u skupinama biti odvlačeni u pakao“. Kršćani su za muslimane „kauri“ ili pogani. Neka judejstvu i islamu tako bude u globaliziranoj vrsti Homo sapiens.

Zaključna misao: Kulturna evolucija pretvorila je vrstu Homo sapiens u mnoštvo ljudi, koji još uvijek žive o kapitalističkom kruhu, iako bi trebali živjeti o ljudskom duhu koji se u čovjeku razvio snažnom i trajnom uporabom ljudskog uma. Kapitalizam kao vršni i krajnji uzorak civilizacije sprječava ljude da žive u svojemu skritom unutarnjem iskustvenom prostoru i da se u njemu naviknu na suživot s ljudskim duhom. Pokazalo se da sadržaj uma razdvaja ljude, a da ih ljudski duh povezuje, jer se ljudi ne moraju nadmetati za ljudski duh koji je svima obilno dostupan. Ljudski duh je izdašan izvor ljudskog života.

Pred svim ljudima stoji obveza da međusobno usklađuju ponašanje. Sad ljudi jedni drugima zagorčuju život, što se ne događa jedinkama ostalih vrsta, nego samo pripadnicima naše problematične vrste života. Za zadovoljan život u vrsti ljudi bi trebali svjesno ujednačiti ili „uroditi“ svoje ponašanje kakvo je ono nekad i bilo. To se da postići putem skupne svijesti o pripadnosti istoj vrsti, kako god ona bila poremećena te prihvaćanjem svakog čovjeka kao bližnjega. Time bi se aksiomatiziralo ljudsko mišljenje i posljedično ujednačilo ljudsko ponašanje. Ljudskost se doživljava samo u zajedništvu. Usto, opći, sjedinjeni kršćanski pokret treba za sustav uvjerenja uzeti štovanje života, koje čini srž radosne vijesti Isusa iz Nazareta, koji je rekao: „Došao sam da svi imaju život!“.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: