Zdravko Mršić – Konsenzus

Počet ću pripovjedački. Nakon što je britanski premijer Tony Blair pred Božić 2007. godine iz Anglikanske crkve prešao u Katoličku crkvu sreo sam u Zagrebu Petera Kuzmiča, prvaka Evangeličke crkve u Hrvatskoj. Dr. Kuzmič je profesor na Teološkom fakultetu u Osijeku i profesor Sveučilišta u Harvardu u SAD. Čestitao mi je što je Blair prešao na katolištvo. Peteru sam odgovorio, da evangelicima prepuštam i Blaira i njegovu iračku baštinu.

(Kako bi opravdali napad na Irak u veljači 2003. godine, Britanci su izmislili da Irak ima i biološko i nuklearno oružje za uništenje mnoštva. Velšanin prof. David C. Kelly je javno osporio postojanje nuklearnog oružja u Iraku. Nato se profesor našao pod velikim političkim pritiskom, pa je kao čovjek nevičan politici 17. srpnja 2003. godine izveo samoubojstvo. Zastupnik u Britanskom parlamentu Norman Baker, MP objavio je 2007. godine knjigu Čudna smrt Davida Kellyja.)

Dana 17. kolovoza ove godine dobio sam poziv ministra Gordan Grlića Radmana, da se od 25.-27. kolovoza pridružim godišnjoj Konferenciji veleposlanika, generalnih konzula, konzula i vojnih izaslanika RH, na kojoj je glavni govornik bio upravo Tony Blair. Zahvalio sam se na pozivu. Za svoj sam se izostanak ispričao sadašnjim pandemijskim okolnostima. Blair je svoje izlaganje održao u četvrtak, 26. kolovoza, na dan teške eksplozije na ulazu u zračnu luku u Kabulu, u kojoj je smrtno stradalo bar 190 ljudi, među kojima je bilo i 13 pripadnika američkog pomorskog pješaštva. Slom afganistansko-iračke političke i vojne pustolovine NATO-a Tony Blair je obilježio upravo svojim predavanjem u Zagrebu.

Slom poslanja Atlantskog saveza u Aziji nije samo slom tog poslanja, nego i slom samog saveza i slom ukupne američke ili zapadne strategije upravljanja svijetom. Svijet nije samo poslovno i demografski globaliziran, nego je cijela globalizirana vrsta Homo sapiens pritisnuta globalnim nevoljama, od kojih ću spomenuti samo: pogoršavanje klime, neuklonljive pandemije, neujednačen gospodarski i kulturni razvitak u svijetu, učestale gospodarske krize, nezaustavljivu seobu pučanstva i opću neizvjesnost osobnog i obiteljskog života. Takvo stanje naše vrste traži zajedničko, dogovorno političko odlučivanje.

Općom strategijom SAD i Zapada ne upravlja američka politika, koja bio se trebala sastojati od obavljanja skupnog posla američkog pučanstva. Zapadom upravlja prekomjerno nagomilani kapital, koji vodi brigu samo o svojem samoumnoženju. Samovolji kapitala treba dodati još jedan čimbenik zavođenja na stranputicu zapadnog pristupa vođenju globalne vrste Homo sapiens. Ako se uzme u obzir činjenica, da su Afganistan i Irak, koji su (bili) žrtve napada marionetskog Atlantskog saveza neposredni susjedi Irana, ne može se izbjeći zaključak, da je konačna meta američkih vojnih napada u ovom stoljeću u Aziji bio upravo Iran.

Objektivno gledano Irak, Iran i Afganistan ne nose prijetnju SAD, koje od ostatka svijeta razdvajaju dva najveća svjetska oceana. SAD su dugo surađivale s Iranom pod šahom Pahlavijem, a i poslije kod sklapanja sedmostranog ugovora o uporabi nuklearne energije u Iranu (JCPOA) 2015. godine. U Iraku su imale saveznika i za Sadama Huseina, a Afganistan su pomagale u njegovu oslobađanju od gospodstva Sovjetskog Saveza. Međutim, Izrael uzima Iran kao izvor ugroze pa ga zato moraju uzeti i SAD. Stoga je raniji izraelski premijer Netanyahu upregnuo SAD u izraelska kola protiviranske politike, a Afganistan i Irak su postali usputnim (kolateralnim) žrtvama izraelsko-američke protiviranske politike.

Izraelci su vješto iskoristili američku odanost svjetskoj hegemoniji, koja se pojavila na prelasku u dvadeseto stoljeće, mnogo prije uspostave države Izrael. Američki političari, ali i mnogi obični Amerikanci smatraju, da je Amerika iznimna zemlja, od Boga određena da upravlja vrstom Homo sapiens. Prvi (Wilsonov) pokušaj uspostave hegemonije SAD putem Lige naroda poslije Prvoga svjetskog rata brzo je propao. Drugi (Rooseveltov) pokušaj uspostave hegemonije putem Ujedinjenih naroda poslije Drugoga svjetskog rata propao je, kad je Sovjetski Savez u ratnim okolnostima „izvezao komunističku revoluciju“ u dio Njemačke, sve istočnoeuropske zemlje, Kinu, Mongoliju, Koreju i Vijetnam. Treći pokušaj uspostave hegemonije izveo je predsjednik Clinton putem uspostave Svjetske trgovinske organizacije (1995.), koja je trebala stvoriti svjetsko slobodno tržište za kapital nagomilan u SAD.

Na prvi (Wilsonov) pokušaj uspostave hegemonije SAD Europa, Japan i Kina odgovorili su fašizmom, militarizmom ili nacionalizmom kao sredstvom suzbijanja navale američkog kapitala. Na drugi (Rooseveltov) pokušaj svijet je odgovorio komunizmom. Treći (Clintonov) pokušaj uspostave hegemonije kapitala okinuo je pojavu gospodarski, ali ne i politički reformirane Kine na svjetskoj političkoj, gospodarskoj, vojnoj, tehnološkoj i kulturnoj pozornici. Napad na Afganistan počeo je u listopadu 2001. godine, a Kina je primljena u WTO u prosincu te godine.

NATO je utemeljen 1949. godine za suprotstavljanje komunizmu u Europi. SAD i Britanija utemeljile su u Aziji dva vojna saveza: SEATO (1954.) za suprotstavljanje prodoru komunizma u Jugo-istočnu Aziju (SAD, UK, Francuska, Australija, Novi Zeland, Pakistan, Tajland, Filipini), a CENTO (1955.) u Bagdadu za suprotstavljanje prodoru komunizma u Južnu Aziju (SAD, UK, Turska, Iran, Pakistan). Predsjednik-demokrat Harry Truman vodio je rat u Koreji (1950.-53.), a predsjednici-demokrati Kennedy i Johnson u Vijetnamu. Predsjednici-republikanci Eisenhower i Nixon okončali su ratove u Koreji i Vijetnamu. Padom Sajgona 1975. godine okončan je prvi, tridesetogodišnji navrat američkog militarizma. Američki republikanski predsjednici (Eisenhower, Nixon, Ford, Reagan, Bush otac) vodili su politiku detanta ili opuštanja sve dok američki neokonzervativci (trockistički doseljenici iz Rusije) nisu zavladali američkom politikom za predsjednika Busha sina od 2001. godine. Neokonzervativci su iskoristili rušenje njujorških tornjeva za napad na Afganistan, a tobožnje iračko nuklearno oružje za nemilosrdan napad na Irak. Nedavnim padom Kabula u ruke Talibanskog pokreta svršio je drugi, dvadesetogodišnji navrat otvorenog američkog militarizma.

Iako američki mediji i dalje zagovaraju održavanje ili obnavljanje izlišne ili isprazne američke hegemonije, u SAD i UK te na Zapadu općenito počeo je temeljit pretres zapadne svjetske političke strategije, jer jalovom nastojanju obnove hegemonije kapitala propadaju i same SAD, UK i EU. Uvjeren sam, da u SAD počinju postupci ocjene dosadašnje američke političke strategije i domišljanja novog pristupa svijetu, kojim ne mogu gospodariti ni kapital niti ikoja politička sila, nego samo vrsta kao cjelina. Spomenute nevolje koje tište našu vrstu mogu se ublažiti samo tako, da se svi narodi prihvate svojeg posla i da u međusobnoj suradnji, skromnosti i susretljivosti – oslanjajući se na znanje i rad, a ne na kapital – nastoje spasiti Zemlju, život na njoj i čovjeka kao vrstu. Kapital je prestao svoje!