Zdravko Mršić – Konsenzus

Osvrt koji čitate je prvi od dva dijela prikaza stanja, u koje je našu vrstu doveo kapitalizam. U prvom dijelu nastojat ću objasniti zašto naša vrsta općenito ne smije više trpjeti kapitalizam. U drugom dijelu nastojat ću iznijeti stanje u pojedinim područjima života, koje pokazuje da kapitalizam pogađa ljude, obitelji, narode i cijelu vrstu u tolikoj mjeri, da ga vrsta kao cjelina mora gurnuti s ruba u ponor povijesti.

Kapitalizam je najnoviji i završni uzorak civilizacije, koja je od početka određena (1) otimanjem vlasti zajednici i iznošenjem vlasti iz nje, (2) vezanjem vlasti uz imovinu i (3) uspostavom religije ili sustava uvjerenja obvezujućih za sve podanike vlasti, koji su prije uspostave civilizacije bili pripadnici životnih zajednica, koje su vladale sobom. Prije uspostave civilizacije imovina je skupno pripadala zajednicama, koje su same birale predvodnike. Nasuprot tomu, u civilizaciji je najvrjedniji i najveći dio imovine (zemljište, druge nekretnine, ljudi, znanje i rad, vojska i infrastruktura) pripadao vladaru, za kojega se ipak uzimalo, da ima odgovornost za prostor i ljude. Životno zajedništvo i predvodništvo u zajednicama naslijeđe je biološke evolucije života i kulturne evolucije naše vrste. Religija kao sredstvo vlasti navodila je ljude da želju za blagostanjem i zadovoljstvo životom zamijene nadom u blažen život poslije smrti. (Isusova radosna vijest je jedini sustav uvjerenja sračunat na obnovu izvornog zajedništva koje nosi blagostanje i zadovoljstvo ljudi vlastitim životom. Isus nije držao do vlasti.)

Posebnost kapitalizma kao civilizacije je u tomu, što je vlast vezana uz gotov novac ili slobodni kapital, koji pripada pojedincima koji nemaju nikakvu odgovornost prema prostoru, ljudima, prirodi, životnim zajednicama, klimi ni prema životu općenito. Kapitalistima su jedina briga njihovi vlastiti probitci. Kapitalisti zarađenim i nezarađenim novcem stvaraju proizvodna, uslužna i bankovna poduzeća, koja iskorištavaju tuđi rad i znanje, ali zarada pripada samo vlasnicima poduzeća. U kapitalizmu su ljudi, priroda i novac roba. (Novac nije sredstvo razmjene, nego roba za preprodaju i zaradu.) Kapitalizam svoju svjetovnu religiju ili sustav uvjerenja ima u liberalizmu, koji propovijeda da će najveće moguće dobro nastati tako, da se svatko brine samo za svoje probitke. Kapitalizam je stvorio liberalizam kao sustav uvjerenja spojivši suludu zamisao Adama Smitha o nevidljivoj ruci koja ispravlja pogreške tržišta sa socijalnim darvinizmom – kao krivotvorbom Darwinove zamisli evolucije – koji je prilagodbu okolnostima zamijenio međusobnom borbom jedinki vrsta za opstanak. „Jači tlači!“ U civilizaciji su ljudi od pripadnika zajednice bili pretvoreni u podanike vladara, a u kapitalizmu su pretvoreni u tržišne nadmetatelje, suparnike i gladijatore. (Isus iz Nazareta je smatrao da ljudi trebaju biti bližnji i da se život bogati zajedništvom.)

Kapitalizam kao sustav uređivanja životnih zajednica je domišljaj i proizvod Europe. Kapitalizam se počeo razvijati u vrijeme Renesanse, kad su sjevernotalijanski i jadranski gradovi (Genova, Milano, Firenca, Venecija i Dubrovnik) nakupili golem kapital europskom i istočnom trgovinom. Poslije se zbog prodora Osmanskih Turaka trgovina premjestila u Baltik i na Atlantik. Bogatstvo koje se tim trgovanjem slilo u Nizozemsku omogućilo je toj zemlji da u sedamnaestom stoljeću zavlada Europom i da uspostavi prekomorsko carstvo. Taj uzorak osvajanja su kasnije preuzeli Francuzi i Englezi, Belgijanci i Danci. Najveće i najtrajnije carstvo su napravili Englezi, koji su na prijelazu u devetnaesto stoljeće iskoristili Industrijsku revoluciju.

Europa kao cjelina stvorila je industrijski kapitalizam. Kad su SAD industrijski pretekle Britaniju, u njima se počeo stvarati kapitalizam velikih korporacija i velikih banaka. Stvoren je financijski kapitalizam, u kojemu su i proizvodna poduzeća i nacionalne države postali sluge kapitala te pali u dužničko ropstvo. Jezgra kapitalizma se iz Europe premjestila u SAD. Konačno, globalizacija poslovanja – koja je označena uspostavom Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1. siječnja 1995. godine – stvorila je slobodno svjetsko tržište, koje je de facto postalo svjetskom državom financijskog kapitala.

Globalizacija poslovanja je mimo nastojanja kapitala prouzročila i globalizaciju naše vrste. Živalj Homo sapiensa nije više upretinčen u pojedine države, kojima je do globalizacije kapital upravljao pojedinačno, ali i neujednačeno: kapital se više trsio u prostorima, koji su nosili veći dobitak. Kapital je krotio, rabio i iskorištavao sve države za stvaranje unutarnjeg slobodnog tržišta, putem kojega je kapital vladao. Usto je kapital zlorabio pojedine jače države i njihove političke sustave za uspostavu tržišta u jedinačnim nepoćudnim narodima, od kojih mnogi ni danas ne prihvaćaju kapitalističke „vrijednosti“ i ideologiju liberalizma. Narodi su nepoćudni kapitalu, ako smatraju da se javni poslovi trebaju voditi na dobrobit i blagostanje ljudi, a ne za probitke kapitala.

Za prodor na nova tržišta i za pokoravanje neposlušnih naroda kapital nije samo rabio trgovinu i ulaganja u tržište, nego i politiku, državu i ideologiju te ratovanje. Tijekom dvadesetog stoljeća kapital je rabeći SAD i neke europske države izazvao dva strašna svjetska rata, velike azijske ratove te nebrojene vojne i obavještajne intervencije u drugim državama. Kapital je nastojao silom i nasilno usmjeravati evoluciju naše vrste. U sadašnjem stoljeću američki kapital se više ne usudi u rat uvlačiti druge države, nego za kroćenje naroda (ruskog, kineskog, iranskog i drugih) obično rabi obavještajna sredstva, izazivanje građanskih ratova te trgovinske i financijske kaznene mjere SAD. Kapital računa da intervencije lokaliziraju nered i da neće prerasti u svjetski rat, koji bi u uvjetima globalizacije uništio i kapital i vrstu Homo sapiens. Odustajanjem od guranja država u pravi rat kapital pokazuje i obazrivost i zabrinutost.

Globalizacijom poslovanja i naše vrste stvoren je golem životni organizam, koji obuhvaća cijelu vrstu. Takvim golemim sustavom, koji bi trebao zadovoljavati životne potrebe svih ljudi, obitelji i naroda ne može se upravljati putem tržišta, jer su učinci tržišta – koje ima svoja kruta pravila – nepredvidljivi. Teško je preduhitriti zle učinke tržišta na vrstu, jer oni ovise o potezima brojnih sebičnih ljudi i samovoljnih korporacija. Kapital ne može i ne želi preuzeti odgovornost za ljude, obitelji, narode i vrstu, ali ni za prostor, okoliš i klimu, o kojima ovise život i dobrobit ljudi te opstanak života na Zemlji. U novim, teškim okolnostima vlast u vrsti treba pripasti onima, koji hoće i mogu preuzeti odgovornost za prostor, klimu i život općenito.

Neodgovornost kapitalista i nesposobnost kapitalizma da ukloni životne nevolje koje je sam prouzročio oduzimaju kapitalizmu vjerodostojnost i potrebu postojanja. Tako je, jer kapitalistima nije stalo do ljudi i života, nego do zarade. Život je mnogo više od privatne zarade.