Zdravko Mršić – Konsenzus

Sad je čovjeku kao vrsti voda došla do grla. „Stani, pa’ni!“ Čovjek je vrhunac stvaranja ili vrhunac evolucije života, kako tko želi uzeti. Čovjek se među ostalim vrstama života ističe sposobnošću pojmovnog, simboličkog ili apstraktnog mišljenja: bilje ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, a životinje slikovno. Čovjek misli i slikovno i pojmovno. Stoga čovjek kao vrsta jedini može shvatiti što se minulih stoljeća i posebno minulih desetljeća uistinu događalo na Zemlji.

Vrsti je postalo očitim to, što se događa Zemlji, što se događa općenito životu na njoj te kakvi su stanje vrste, njezin položaj i uvjeti njezina trajanja. Vrsta je svjesna toga, što bi morala poduzeti i svjesna je svojih sposobnosti da učini to, što bi valjalo učiniti. To što bi ljudi morali obaviti ne može izvesti nijedna druga vrsta, a nositelje slobodnog kapitala – koji su se kao kakvi nametnici zavukli u našu vrstu – zanimaju samo gomilanje kapitala i posljedično vladanje ljudima, narodima i cijelom vrstom. Fućka se njima za stanje klime ili za provalu pandemije koronavirusa u vrstu. Ne obaziru se ni na burne i nepodnošljive seobe pučanstva diljem svijeta. Kapitalistima je stalo samo do njih samih. Sebičnost koju je u vrsti razjario kapitalizam teška je, ali izlječiva bolest. Međutim, vrsta nije slobodna činiti to, što bi morala činiti za spas Zemlje i života. Vrsta je u vlasti ili u ropstvu kapitala i tržišta, koji određuju njezine postupke. Kapital je vlast na Zemlji odnosno nad vrstom, a tržište je uspostavljeno kao strog politički sustav svjetske države Kapital.

Posao koji bi vrsta trebala obaviti za svoj spas te za spas Zemlje i života ona može obaviti samo putem dobre i primjerene nacionalne politike te putem posvemašnje suradnje među nacionalnim, državama i to u općem miru. Obje, nacionalna politika i suradnja među državama, spadaju u politiku, koja je – jednostavno rečeno – obavljanje javnog posla ili skupnog posla životne zajednice.

U svim životnim zajednicama i u cijeloj vrsti djeluju četiri mreže vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. Kapital je uspostavio monopol u gospodarstvu: države se ne smiju upletati u narodna gospodarstva. Kapital štiti samo sebe i „slobodu“ tržišta: nije mu stalo do zaštite života, Zemlje i ljudi. Kapitalizam je uspostavio liberalizam kao svoj sustav uvjerenja: putem „slobodnog tržišnog natjecanja“ vrsta je razmrvljena u jedinačne podanike tržišta ili gladijatore kapitala.

Međutim, najporočnije je to, što je kapital ljudima, narodima i vrsti oduzeo politiku: narodi su tako ostali bez sredstva za obavljanje svojeg posla i posla vrste u sadašnjem presudnom razdoblju trajanja života na Zemlji. Kapital je narodima ukrao politiku, ali se on njom ne služi za obavljanje posla vrste. Isus je govorio farizejima: „Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući onima koji bi htjeli.“ Ipak, vrsta se počela smatrati odgovornom za Zemlju i život, ali za obnašanje te velike odgovornosti ona se mora dokopati politike: mora je oteti iz prljavih ruku kapitala.

Briga za život se očituje u vođenju politike ili skupnog, javnog posla naroda. Stoga, zavičajno pučanstvo, narodi i cijela vrsta moraju početi određivati svoju politiku odnosno politiku vrste. Tako bi se mogli početi brinuti za Zemlju i život. U isto vrijeme i uz to vezano, narodi moraju početi birati političare – jer bez njih nema ni država ni naroda – i to tako da političari služe njima, a ne kapitalu. Ne može se dovoljno istaknuti to, koliko je važan izbor političara odnosno ljudi koji bi trebali voditi politiku odnosno obavljati posao naroda i vrste.

Posebno u minulim desetljećima zrelog i prezrelog kapitalizma iskustvo naroda i cijele vrste s političarima bilo je to, da su političari pristupali svojim i tuđim narodima kao „vuci u janjećim kožama“: jedno su obećavali narodima, a radili su to, što je trebalo kapitalu ili poslovnim krugovima, koji su po teoriji i zbilji kapitalizma i liberalizma samoživi. Narodima treba zajedništvo, a ne samoživost. Zajedništvo u svim vrstama je baština evolucije. (Nedavno sam naučio, da se jedinačne krave nalaze pod stresom, ako u stadu ima osam ili manje krava.) Narodima su potrebni iskreni političari, koji će uistinu raditi i obaviti to, što su o izborima obećali da će raditi i obaviti. Neiskrenost je velika ljudska opačina!

Kako bi mogli staviti politiku u dobre i pouzdane ruke, narodi moraju najpomnije birati svoje političare. Mogući narodni političari moraju iskreno preuzeti brigu za blagostanje naroda, za oporavak klime, za suzbijanje pandemija i za uređenje pitanja seobe naroda. Mjerila za prosudbu pravih nakana mogućih (novih i starih) političara bit će (1) njihovo zauzimanje za referendumsko odlučivanje; (2) njihova pripravnost na opću dvostranu (bilateralnu) suradnju među državama, njihovo odustajanje od svrstavanja i multilateralne suradnje među državama i od integracija bile one i „euroatlantske“; te (3) opća suradnja putem Ujedinjenih naroda u oporavku klime, u suzbijanju pandemija i u uređenju seobe naroda putem pomoći narodima, koji se nađu u nevolji.

Bilateralna suradnja ili suradnja “države i države“ ne krnji suverenost ili vrhovništvo naroda: kapitalistički poredak oduzima narodima suverenost, s tim što unutar kapitalizma postoji i politička hegemonija trenutačno najjače države nad slabijima (Nizozemska, UK, SAD, SSSR). Općom međusobnom suradnjom narodi potvrđuju pripadnost vrsti Homo sapiens, jer ako se čovjek ne postavi kao vrsta neće obaviti svoj posao u poremećenom svijetu: pripadnost vrsti potiče zajedništvo.

Međutim, pravo lakmusov papir – papir za cijeđenje prožet lišajevima u prahu – za provjeru iskrenosti nakana mogućih političara bit će referendumsko odlučivanje u strategijskim pitanjima naroda. U svakoj nacionalnoj državi suverenost pripada narodu, a ne vladi ili parlamentu. Stoga narod kao cjelina, narod kao birači trebaju nadzirati provođenje dogovorene politike. Iskreni političari – kojima je stalo do blagostanja i dobrobiti životne zajednice – objeručke će prihvatiti referendumsko odlučivanje kao veliku pomoć u vođenju posla naroda. Hrvatske vlasti djelatno i svim silama sprječavaju provedbu referenduma. Smatraju da referendumi mogu biti samo savjetodavni. Referendumska pitanja treba uobličiti tijekom opće javne rasprave. Prava, narodna vlada htjet će se koristiti javnom raspravom o uobličavanju pitanja, jer je to i za nju velika pomoć.

Zamisao o referendumskom odlučivanju počiva na uviđanju, da se kapitalizam neće olako odreći „demokracije“ kao velike vrijednosti, koja mu jamči slobodu tržišta, kojim neposredno vlada ljudima, narodima i vrstom. Stoga narodi trebaju izbornim putem zgrabiti „liberalnu demokraciju“ u svoje ruke i pretvoriti je u narodnu demokraciju. Ako kapitalizam odustane od svoje „demokracije“, pretvorit će se u diktaturu kapitala pa više neće moći zasljepljivati narode lažnom zaštitom i ispraznom slobodom. Vrsta će uvidjeti da je „kralj uistinu gol“.