Archive | svibanj, 2022

22 svibanj 2022 ~ 0 Comments

What is goog for our species

It is not going well to our species of life. The situation in it has become worrying and it is not known whether it and life on Earth will survive. That’s what everyone knows about.

However, there is some good news. The participating in Catholic mass celebrations through HRT reveals a great novelty. As much as Sunday’s attendance at mass offers the possibility of meeting other fellow parishioners, participating in mass celebrations via television provides the opportunity to observe and listen to the sermons of many celebrants throughout Croatia (and Bosnia and Herzegovina).

It is obvious that a new generation of preachers has emerged, seeking a new meaning of Catholicism, appropriate to today’s circumstances and to the state of our species. I would like to point out the sermon of the auxiliary bishop of Đakovo-Osijek Ivan Ćurić at the shrine of Udbina on the occasion of the anniversary of the Croatian way of the Cross, May 1945-May 2022. The current confusion in the world requires a thorough explanation of and a coherent proposal to improve the state of the species.

I emphasized Catholicism, because I consider apostate the faiths, which were thought out after the appearance of Jesus of Nazareth (JoN). They were created by abandoning the care of the common, Catholic good and by taking care of special interests. Islam has taken care of the interests of Arab tribes (and later of  “developing” tribes, who after the collapse of colonialism began to suddenly turn into nations). The Orthodox Christianity was concerned with the care for the Byzantine Empire. Evangelism was originally created as the faith of the Northern Germans, and Anglicanism as a new faith of the English. Even before Jesus, Judaism was the faith of a nation or a race.

Catholicism is the faith of deliberate immersion in all that exists, including the divine. It is one thing to adhere only to the people, tribe or race, to a certain living space, to a particular worldview and to a certain political party, and quite another matter to belong to our species, to life as the only value in the “dead” matter and to the Earth. In the first case, it is an ideology that binds people to power, and in the second it is about the general human, living and collectivist faith.

This is particularly true of recent ideologies: liberalism, nationalism, communism and national socialism. Liberalism is the ideology of capital, the market impregnation of interpersonal relationships and of self-centeredness. Nationalism is an aggressive ideology of individual nations. Communism is the ideology of waged labor. National socialism is the vengeful ideology of state capitalism. These ideologies have deeply divided the species. During the Second World War, they had fatally divided the Croatian people, who will never recover from all the sustained suffering. „A kingdom that is divided within itself will perish.” (JoN)

New Croatian Catholic preachers regularly mention and denounce ideology as a means of division among people. They do not yet emphasize, that ideologies in particular try to replace Catholicism. (Other, apostate faiths are ideologies in themselves, as they adhere to the special interests not the common good.) It is worth of emphasizing that the ideologies seek to displace Catholicism, and that Catholicism should consider ideologies as harmful and make them redundant. The natural association of people into nations by common language and history has a justification, and it can be ennobled by Catholicism to the extent that prevents it from turning into nationalism.

The capitalism that has been ravaging our species for six or seven centuries has made all people and nations needy and unfortunate. Globalization has made this fact obvious, as the species is affected by enormous troubles: severe climate change, the indecision of politicians to introduce green energy and economy, the coronavirus pandemic, the loss of human habitats, the disruption of supply networks, the absence in our species of the upbringing for the species and consequently the outspread of mental illnesses.

The troubles of the species began not in capitalism, but in the early civilizations six or seven millennia ago. In them, strong individuals have taken over the power of the original communities and have treated them as their property. Power rested on private property, into which the earlier collective wealth was transformed. Human connectivity or collectivity has disappeared, and people have been transformed into subjects. In civilization, ideology as an additional means of governing has replaced faith, which until then strengthened the cohesion of communities. Mature capitalism is a civilization, in which the accumulated capital rules the entire species.

Liberalism as an ideology of capital, capitalism and markets declared self-centeredness a virtue, although the original communities had tried to eradicate it, because they considered it a vice. Nowadays, the severe threat for the species – as it was in its beginnings – self- centeredness really proves to be the most severe vice of capitalism.

When one wonders what is good for our species it is worth knowing what kind of the species of life it is. Homo sapiens is an exceptional species of life. He has a conceptual, abstract or symbolic thinking, an awareness of the world and of himself, and the ability to judge his own attitude and his own actions. Man is not programmable. Man is a worker, creator and inventor. He was not begotten to be a subject and he can take personal and group responsibility for his own actions in God’s world or on the Earth. Other species can not carry responsibility, and the capital does not want to hear about it.

The instructions for the action of Homo sapiens as a whole were first and only given by Jesus of Nazareth. „Go, then, to all peoples everywhere and make them my disciples: baptize them … and teach them to hold all I have commanded you to do!” (JoN) The founders of other belief systems have taken into account particular interests rather than the benefits of the species. Jesus’ good news is the real and only novelty in civilization. Jesus went after replacing self-centeredness with solidarity and mutuality. He went after the restoration of the original collectivity in our species, which is the heritage of evolution.

The underlying controversy that shakes the species involves care for the common, collective good on one side and, on the other side, an effort to accumulate private wealth. The struggle between self-centeredness and mutuality has so far been fought in the realm of material goods. Nevertheless, even if mutuality won such a fight, the species would have only satisfaction, but not contentment. The possible new, fairer distribution of material goods is not enough for humans, who have an awareness of themselves and of the world. Many people waste their lives on accumulating material goods without ever tasting life satisfaction and experiencing humanity, which is the most a man can have. „I have come that all might have life, and that they might have it more abundantly.” (JoN) The species must help its members to implant in themselves life satisfaction and to experience humanity, which can only be achieved through human togetherness. „Whenever you sit down to eat together, remember me.” (JoN to his disciples)

Somebody must bear the burden of the expected new wave of spreading Jesus’ good tidings. It can be undertaken only by Jesus’ Catholic Church, whatever it is now. It is about a new mission for Catholicism and for the Church, as the authorized bearer of Jesus’ idea of togetherness among all people and among all life communities. It is not about ecumenism or about a compromise of Catholicism with promoters of special and most frequently opposing interests. It is a about removal from our species of carriers of such interests, because they are against any kind od collectivism. There is no substitute for Catholicism or the fellowship within the species. The spreading of Catholicism is a necessary condition to save Homo sapiens, the existing biodiversity, the life that evolution has brought and the Earth itself. The new common mission of Catholicism and the Church can bring salvation to the two of them too. That’s exactly why the new preachers are looking for the new meaning of Catholicism.

Continue Reading

20 svibanj 2022 ~ 0 Comments

Što je dobro za našu vrstu

Našoj vrsti života ne ide dobro. Stanje u njoj je postalo zabrinjavajuće i ne zna se hoće li opstati i ona i život na Zemlji. To svi znamo.

Međutim, ima i dobrih vijesti. Praćenje katoličkih misnih slavlja putem HRT-a otkriva veliku novost. Koliko god dolazak nedjeljom k misi pruža mogućnost sastajanja i razgovora župljana, sudjelovanje u misnim slavljima putem televizije pruža mogućnost promatranja i slušanja propovijedi mnogih misnika diljem Hrvatske (i BiH).

Očito je, da se pojavio novi naraštaj propovjednika, koji traže novi smisao katolištva, primjeren današnjem vremenu i stanju u našoj vrsti. Posebno bih naglasio propovijed pomoćnoga biskupa đakovačko-osječkoga Ivana Ćurića na Udbini prigodom obljetnice Križnog puta. (Za biskupa se može predvidjeti, da neće dugo ostati pomoćnim biskupom, a možda ni u svojoj sadašnjoj biskupiji.) Sadašnja zbrka u svijetu traži temeljito objašnjenje i suvisao prijedlog za poboljšanje stanja vrste.

Naglasio sam katolištvo, jer otpadničkima smatram vjere, koje su smišljene poslije pojave Isusa iz Nazareta (IIN). One su nastale napuštanjem brige za opće, katoličko dobro i preuzimanjem brige za posebne probitke. Islam se starao za probitke arapskih plemena (i kasnije plemena „u razvitku“, koja su se nakon sloma kolonijalizma počela naglo pretvarati u narode). Pravoslavlje je smišljeno u brizi za Bizantsku carevinu. Evangelištvo je prvotno nastalo kao vjera sjevernih Nijemaca, a anglikanstvo kao nova vjera Engleza. Judejstvo je i prije Isusa bilo vjerom jednog naroda ili jedne rase.

Katolištvo je vjera namjernog uranjanja u sve što postoji, uključujući božansko. Jedno je prianjati samo uz narod, pleme ili rasu, uz određeni prostor, uz koji poseban svjetonazor i uz određenu političku stranku, a drugo je pripadati našoj vrsti, životu kao jedinoj vrijednosti u „mrtvoj“ tvari i Zemlji. U prvomu je riječ o ideologiji koja veže ljude uz vlast, a u drugomu o općeljudskoj, životnoj i zajedničarskoj vjeri.

To posebice vrijedi za novije ideologije: liberalizam, nacionalizam, komunizam i nacionalni socijalizam. Liberalizam je ideologija kapitala, otržištenja međuljudskih odnosa i samoživosti. Nacionalizam je napadačka ideologija jedinačnih naroda. Komunizam je ideologija najamnog radništva. Nacionalni socijalizam je osvetnička ideologija državnog kapitalizma. Te ideologije su duboko podijelile vrstu. One su u ratnim okolnostima bile kobno podijelile hrvatski narod, koji se ne može oporaviti od silnog stradanja. „Kraljevina koja je u sebi podijeljena propast će!“(IIN)

Novi hrvatski katolički propovjednici redovito spominju i osuđuju ideologiju kao sredstvo podjele među ljudima. Još ne naglašavaju to, da ideologije posebice nastoje zamijeniti katolištvo. (Ostale, otpadničke vjere su zbog prianjanja uz posebne probitke same po sebi ideologije.) Valja naglašavati to, da ideologije nastoje istisnuti katolištvo, a da katolištvo treba ideologije učiniti neumjesnim. Prirodno povezivanje ljudi u narode po jeziku ima izliku i ono se katolištvom može oplemeniti u mjeri, koja ga priječi da preraste u nacionalizam.

Kapitalizam koji već šest-sedam stoljeća hara vrstom učinio je sve ljude i narode nevoljnima. Globalizacija je učinila da to postane očitim, jer vrstu pogađaju goleme nevolje: težak poremećaj klime, neodlučnost političara da uvedu zelenu energiju, pandemija koronavirusa, gubitak ljudskih staništa, poremećaj opskrbnih mreža, nestanak iz vrste odgoja za vrstu i posljedična raširenost duševnih bolesti.

Nevolje vrste nisu počele u kapitalizmu, nego još u civilizaciji prije šest-sedam tisućljeća. U njoj su jaki pojedinci vlast oteli izvornim zajednicama i njima zavladali kao svojom imovinom. Vlast je počivala na osobnom bogatstvu, u koje je pretvoreno ranije skupno bogatstvo. Nestalo je ljudsko zajedništvo, a ljudi su pretvoreni u podanike. U civilizaciji je ideologija kao dodatno sredstvo vladanja zamijenila vjeru, koja je dotad jačala koheziju zajednica. Zreli kapitalizam je civilizacija, u kojoj nakupljeni kapital vlada cijelom vrstom.

Liberalizam kao ideologija kapitala, kapitalizma i tržišta proglasio je samoživost poželjnom, iako su se izvorne zajednice borile protiv nje, jer su je smatrale porokom. U današnje vrijeme teške ugroze vrste – kakvo je bilo i u njezinu početku – samoživost se uistinu pokazuje teškim porokom kapitalizma.

Kad se pita što je dobro za našu vrstu valja znati o kakvoj je vrsti  života riječ. Homo sapiens je iznimna vrsta života. On ima pojmovno mišljenje, svijest o svijetu i o sebi te sposobnost prosudbe vlastitog držanja i vlastitih postupaka. Čovjek je radnik, stvaratelj i izumitelj. On nije za podanika i on može preuzeti osobnu i skupnu odgovornost za svoje djelovanje u Božjem svijetu odnosno na Zemlji. Ostale vrste ne mogu nositi odgovornost, a kapital za nju ne želi ni čuti.

Upute za djelovanje Homo sapiensa kao cjeline prvi i jedini dao je Isus iz Nazareta. „Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih i učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!“(IIN) Utemeljitelji ostalih sustava uvjerenja zastupali su posebne probitke, a ne dobrobiti vrste. Isusova radosna vijest je prava i jedina novost u civilizaciji. Isus je išao za zamjenom samoživosti zajedništvom. Išao je za obnovom izvornog zajedništva u vrsti, koje je baština evolucije.

U temeljni prijepor koji potresa vrstu uključeni su skrb za opće, skupno dobro i, s druge strane, nastojanje za namicanje posebnih probitaka. Borba između samoživosti i uzajamnosti dosad se vodila u području tvarnih dobara. Ipak, sve da uzajamnost i pobijedi u takvoj borbi, vrsta bi imala zadovoljštinu, ali ne i zadovoljstvo. Nova razdioba tvarnih dobara nije dovoljna za čovjeka, koji ima svijest o sebi i o svijetu. Mnogi ljudi potrate životno vrijeme na namicanje tvarnih dobara, a da nikad ne okuse zadovoljstvo životom i ne dožive ljudskost, što je najviše što čovjek može imati. „Došao sam da svi imaju život i to u obilju!“(IIN) Vrsta mora pomoći svakom pripadniku, da u se usadi zadovoljstvo životom i da doživi ljudskost, što se može ostvariti samo ljudskim zajedništvom. „Kad god sjednete da skupa blagujete sjetite se mene!“(IIN učenicima kratko prije smaknuća)

Netko mora ponijeti teret za novi zamah širenja Isusove radosne vijesti. To može učiniti samo Isusova, katolička crkva, kakva god ona sad bila. Riječ je o novom poslanju za katolištvo i za Crkvu, kao ovlaštenu nositeljicu Isusove zamisli zajedništva među svim ljudima i među svim životnim zajednicama. Nije riječ o „ekumenizmu“ odnosno o nagodbi katolištva s promicateljima posebnih i najčešće suprotstavljenih probitaka. Riječ je o istiskivanju iz vrste nositelja takvih probitaka, zato što njima smeta zajedništvo. Nema zamjene za katolištvo ili zajedništvo vrste, a ono je nužan uvjet spašavanja Homo sapiensa, zatečene bioraznolikosti, života kakav je donijela evolucija i same Zemlje. Novo zajedničarsko poslanje katolištva i Crkve može donijeti spas i njima dvoma. Naši novi propovjednici upravo zato i traže novi smisao katolištva.

Continue Reading

09 svibanj 2022 ~ 1 Comment

HR, EU i SAD vode tuđu politiku

Ni u jednom narodu nije sve u politici, ali je politika bitan vidik djelovanja u svakoj političkoj zajednici. Osim politike postoje i drugi vidici vlasti: gospodarstvo, zaštita ili obrana i ideologija ili sustav uvjerenja. Svaki vidik vlasti ima svoj poseban smisao: zajednica treba trajati; ljudi trebaju zadovoljavati svoje potrebe; treba štititi prostor, ljude i bogatstvo; i treba jamčiti životnu koheziju ili sljubljenost pučanstva. Zbog njihove izvornosti, nijedan vidik vlasti ne može nadomjestiti nijedan drugi. Primjerice, rat ne može zamijeniti politiku, a ideologija ili vjera ne može biti nadomjestak za gospodarstvo.

Politika je obavljanje skupnog posla naroda ili životne zajednice. Politiku za narod vodi država. Prva briga državne politike je očuvanje suverenosti naroda i njegove države. Suverenost ili vrhovništvo se sastoji u pravu i potrebi države, da na svojem prostoru samostalno, bez upletanja vanjskih sila, djeluje na svoje ljudi. Suverenost nosi odgovornost za prostor i ljude. Država putem politike jamči ljudima zaštitu i blagostanje. Kako bi to mogla činiti, država treba postaviti primjeren politički sustav, koji uključuje ustav i druge zakone, administrativni i sigurnosni sustav, prometnu i životnu infrastrukturu, ali i opravdana očekivanja pučanstva.

Tako je bilo u svijetu podijeljenom na razlučene i prostorno omeđene države. Nacionalna politika seže do granica države. Vojska i oružje mogu u ograničenoj mjeri preći granice države. Međunarodna trgovina i poslovna ulaganja imaju neograničen doseg. Sustav uvjerenja i prateći mediji su nezaustavljivi. Ipak, globalizacija je promijenila odnos među državama. Nije globalizirano samo gospodarstvo, nego i cijela vrsta Homo sapiens. Stoga se u naše dane postupno stvara globalni sustav uvjerenja: u globalnom svijetu briga država za njihov prostor i ljude traži punu suradnju država i njihovih naroda.

Hrvatska je zajednica različitih ljudi. Kako različitost ne bi prerasla u podjele, građane mora povezivati skupni sustav uvjerenja pripadnosti jednom prostoru i jednom narodu. Podjelu stvaraju i razlike u prihodu i bogatstvu pa se i jedno i drugo trebaju ujednačivati. Hrvatska treba povećati stvaranje bogatstva i znanja, koje je u sadašnjem svijetu izvor bogatstva. Tomu vode državna ulaganja. Hrvatskoj je kao i svakoj državi s teškim susjedima potrebna dobra zaštita. Stoga RH mora voditi vlastitu politiku.

Europska unija je zajednica različitih naroda, koji imaju svoju povijest i svoju političku misao. Europa je dugo bila podijeljena po bogatstvu, znanju i poduzetnosti, po politici i sposobnosti ratovanja, po vjeri i po pripadnosti suvremenim svjetskim ideologijama: liberalizmu, nacionalizmu, komunizmu i fašizmu. Ako želi opstati, EU mora među svojim narodima u uzrujanom globalnom svijetu postići to, što RH mora ostvariti među svojim građanima.

SAD su – usprkos svojoj nametljivoj geopolitici – jedna od najugroženijih političkih zajednica. One se ne brinu ni za svoj prostor ni za svoje ljude, koji se nisu ni nakon 250 godina slili u narod. SAD su duboko podijeljene na brojne načine. Američki kapital se više ulaže u druge zemlje, nego u SAD. Kao što EU ne može opstati bez uvoza sirovina i energenata, tako SAD ne mogu opstati bez uvoza školovanih ljudi. Kao zemlja i kao životna zajednica SAD se moraju prenuti i umjesto svjetske politike voditi politiku za svoj prostor i za svoje ljude. SAD će se morati pomiriti s tim, da uskoro više neće biti prvom, a možda ni drugom industrijskom i trgovinskom silom svijeta. SAD imaju privatno, ali nemaju skupno bogatstvo, koje vodi općem dobru.

Od svih vrsta života najnevoljnija je vrsta Homo sapiens, koju je globalizacija učinila životnom zajednicom, ali koja se ne ponaša kao zajednica. Naša vrsta ugrožava samu sebe putem (1) ratovanja unutar sebe, (2) stalnim unutarnjim prijetnjama, (3) nametanjem gospodarskih kazni, (4) remećenjem opskrbnih mreža, (5) nebrigom za Zemlju, klimu i život te ponajviše (6) upornim pristajanjem uz kapitalizam kao politički i gospodarski sustav, koji je najteži porok naše vrste. Vrsta je sama sebi najljući neprijatelj. Vrsta u sebi mora uspostaviti stanje mira i opću suradnju među narodima.

Naša prva briga je Hrvatska. Nad njom je uspostavljen višeslojan sustav vlasti. Hrvatska ne upravlja sama sobom, nego slijedi politiku EU, koja ne slijedi potrebe Europljana, nego krivu i opaku politiku SAD. Međutim, ni SAD ne vode politiku brige za svoj prostor i za svoje ljude, nego ispunjaju zahtjeve nositelja kapitala, kojima je prijeka briga pretvaranje svih država s njihovim prostorom i ljudima u podružnice svjetskog tržišta, što nosi daljnje nakupljanje kapitala. Pritom kapitalisti koji svime upravljaju ne žele preuzeti odgovornost ni za što.

Ubojito sredstvo politike SAD je Atlantski savez. NATO je politički, a ne vojni sustav kojim SAD žestoko prijete narodima, stvaraju podjelu unutar Europe te stvaraju prostornu podjelu svijeta na bijeli, atlantski svijet i na tamnoputi svijet u razvitku. NATO je u svojoj srčici rasistička ustanova. NATO kvari i razara globalni svijet. Ta je ustanova štetna za svijet i ona je svijetu suvišna. NATO je imao smisao za Hladnog rata, ali je u minulih dvadeset godina razarao zemlje, stvarao pustoš i trpio poraz za porazom.

Sad je na globaliziranoj vrsti da upriliči otpor kapitalizmu, kako bi se zajedništvo u vrsti ostvarivalo putem suradnje životnih zajednica i njihovih država, a ne putem djelovanja privatnih korporacija na svjetskom tržištu. Tržište je nebrojene narode „ostavilo na cjedilu“. Međutim, otpor ne može upriličiti vrsta kao cjelina, nego to mogu učiniti pogođeni narodi, posebice oni veći s velikim zemljopisnim prostorom, primjerice BRICS. Pod konac devetnaestog stoljeća svjetskom kapitalu uspjelo su se suprotstavili Amerikanci, Nijemci i Japanci, a ne po Marxovu naputku radnička klasa.

Otpor naroda kapitalu bio je počeo, ali kapital sad nastoji izvesti protivudar. Unatoč priči kapitalističkih medija, sadašnji rat u Ukrajini je jamačno rat kapitala protiv ruskog naroda. Svrha tog rata, kojemu su najteža žrtva Ukrajinci, je pretvoriti Rusiju od zemlje ruskog naroda u nekretninu, kojom će slobodno baratati kapital. Žrtve su i svi zapadni narodi, kojima gospodarstvo propada, koji trpe inflaciju i poremećaj opskrbnih lanaca te koji se sad kao ni ostali narodi ne mogu posvetiti rješavanju teških pitanja klime, zaštite života na Zemlji i liječenja navučenih duševnih bolesti.

Početkom svibnja papa Franjo je razgovarao s listom Corriere della Sera. Rekao je da kani poći u Kiiv, ali da bi prije morao poći u Moskvu, kako bi Vladimira Putina – kojega nije javno osudio – naveo na prestanak paljbe i razaranja. Dodao je, da je stvarna „sablazan“ Putinova rata to, „što je NATO lajao na vratima Rusije, a to je navelo Kremlj, da slabo reagira i da počne rat“. Kapital i Zapad stalno trebaju neprijatelje.

Koga god se okrivljivalo i osuđivalo za rat u Ukrajini pripadnici naše vrste više ne smiju podnositi političare koji počinju i prihvaćaju ratovanje.

Continue Reading