Zdravko Mršić – Konsenzus

Kad se pojavio kao posebna vrsta Homo sapiens je poput životinja znao samo za mjesta. Zahvaljujući razvitku mozga čovjek je slikovnom opažanju, znanju, pamćenju i odlučivanju dodao pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje. On je slikama koje su opažala njegova sjetila pridruživao pojmove, kojima je kasnije dodavao riječi. Jedan od prvih pojmova koje je čovjek stekao bio je prostor. Otad je čovjek počeo razlučivati prostor od mjesta, a životinje i dalje znaju samo za mjesta. Poslije je čovjek pojmu prostora dodao i pojam vremena.

Razumijevanje naravi i smisla prostora mijenjalo se tijekom razvitka zapadne znanosti. Po jednim znanstvenicima i filozofima prostor postoji sam od sebe, a po drugima je prostor vezan uz postojanje tvari. Isaac Newton je pod pritiskom protivnika prostor razdvojio (1) u apsolutni (odriješeni) prostor, koji nema nikakav odnošaj ni s čim izvan njega i koji je nepomičan te (2) u relativni (odnošajni) prostor koji ima „dimenziju ili mjeru apsolutnog prostora, koju naša sjetila određuju po svojem položaju prema tijelima“. Druga struja je smatrala  da (1) prostor nije neovisan o tvari, (2) prostorni odnosi predstavljaju odnose među jedinačnim dijelovima tvari i (3) da su ti odnosi vezani uz gibanje, ponašanje i sastav tvari te uz događaje u materijalnom svijetu. Znanost i danas raspravlja o naravi prostora u okviru tih dvaju pristupa.

Kad je riječ o prostoru na Zemlji s vremenom se mijenjalo i poimanje odnošajnog prostora. Znanstvenici su dugo smatrali – dok čovjek nije vidljivo promijenio Zemlju – da prostor proizvodi čovjeka odnosno da mjesta stvaraju značajke naroda. (Grčko more je stvorilo drevne Grke, omeđeno apeninsko kopno drevne Rimljane, a velikim silama stiješnjena Palestina drevne Židove.) Kapitalistička Industrijska revolucija unakazila je Zemlju pa znanstvenici sad smatraju, da prostor i mjesta ovise o čovjeku kao što i on ovisi o njima. Kao vodeća svjetska geografija njemačka je geografija napravila nov prodor u razumijevanju uloge prostora. Nijemci su u gospodarskoj geografiji od znanosti o područjima prešli na relacijsku (odnošajnu) ekonomsku geografiju (Relational Wirtschaftsgeographie), koja uključuje novo poimanje prostora, novi predmet istraživanja, novu ulogu javnog djelovanja, važnost proučavanja prostora i svrhe istraživanja. Razvitkom proizvodnih snaga u našoj vrsti apsolutni je prostor uistinu pretvoren u odnošajni.

Poslije Drugoga svjetskog rata ozloglašeno je ranije njemačko poimanje lebensrauma (životnog prostora), pod kojim se podrazumijevalo osvajanje tuđega zemljopisnog prostora. Poučeni ishodom rata njemački geografi pod lebensraumom podrazumijevaju izgradnju životnog prostora na zatečenom zemljopisnom prostoru. Riječ je uistinu o dogradnji zemljopisnog prostora u životni. (Jedan bošnjački podrugljivi pisac napisao je, da „Srbi mogu slobodno stvarati Veliku Srbiju šireći Srbiju uvis“.)

U novoj gospodarskoj geografiji prizdravljenog njemačkog naroda odnošajni (relacijski) pogled na geografiju utemeljen je na odbacivanju prostora kao izvora koji nameće ili sputava poslovanje te na odbacivanju postavke, da je prostor poseban bitak, koji se može proučavati neovisno od gospodarskog djelovanja. Relacijski pristup prostoru može obujmiti zbilju, po kojoj gospodarsko djelovanje mijenja stanje mjesta i stvara političke uvjete potrebne za daljnje gospodarsko djelovanje. Zatečene značajke prostora i mjesne ljudske značajke imaju utjecaj na gospodarsko djelovanje unutar posebnog gospodarskog i političkog okvira, što je prije bilo zanemareno i podcijenjeno u znanosti o područjima. Srž proučavanja u odnošajnoj gospodarskoj geografiji su gospodarski subjekti, njihovo djelovanje i suradnja, što traži stvaranje teorijske podloge kao dodatka iskustvu. Relacijski ekonomski geografi odustali su od traganja za prostornim zakonima koji tobože određuju ljudsko djelovanje i usredotočili su se na ljudsko djelovanje. Umjesto zemljopisnog prostora u središtu pozornosti su izgradnja i uređenje životnog prostora – lebensrauma. Stoga se govori o izgrađenosti životnog prostora.

Ranije sam uspostavio mjeru izgrađenosti životnog prostora (MIŽP). To je broj koji se dobije, ako se godišnji domaći proizvod države podijeli brojem stanovnika i usto površinom zemlje u četvornim kilometrima. Mjeru izgrađenosti životnog prostora Indije uzeo sam kao jediničnu mjeru. Ako je po procjenama za 2022. godinu MIŽP Indije 1, MIŽP Rusije je 1.2, Kine 1.92, Kanade 10, SAD 12.32, Japana 210, Njemačke 266, Hrvatske 630, Južne Koreje 640, a Švicarske 4,148. (Švicarska ima 4.1‰ prostora i 2.5% pučanstva SAD. RH ima 5.8‰ prostora i 1.2% pučanstva SAD.) Stupanj izgrađenosti životnog prostora je to, što žitelje veže za životni prostor koji su izgradili i što privlači pučanstvo slabije izgrađenih životnih prostora. Stoga se uistinu može reći, da se – s razvitkom zemalja i s rastom gospodarstava – prostori pretvaraju u mjesta.

Nažalost, dobro izgrađeni životni prostori postali su kapitalistički. Temeljna značajka kapitalističke geografije je neujednačen razvitak i rast jedinačnih životnih prostora, jer kapitalisti biraju mjesta za ulaganje temeljem očekivanog povrata na ulaganje. Nasreću, zapadni kapitalisti su u dalekim zemljama, posebice u zemljama starih azijskih naroda, razvili proizvodne snage naroda, koji već nekoliko desetljeća ne nude samo slabije plaćen rad, nego i nakupljaju vlastiti kapital, nakupljaju i razvijaju tehnologiju te nude izvedbu industrijskih, infrastrukturnih i komunalnih projekata, kao što je bila izgradnja Pelješkog mosta.

Ipak, nedavna globalizacija iznenadila je kapitaliste. Nije globalizirano samo poslovanje korporacija, nego i naša vrsta. Globalnom vrstom se više ne može upravljati s jednog mjesta pa i upravljanje postaje globalnim. Usto, globalizirana je i klima. Krajnje vremenske pojave uzroče smanjivanje ili nestanak mnogih životnih prostora. To uzroči silne seobe pučanstva. Sad kapitalizam i klima zajednički navode mnoge narode na seobu.

Međutim, iako su kapitalisti stoljećima svojevoljno ulagali kapital u zapadne zemlje i u tom području stvorile privlačne životne prostore, poremećena klima slijepo slijedi zakone fizike, posebice glede vode i zraka. Dosadašnja žega i sadašnja suša koje su pogodile Europu smanjile su podzemne pričuve vode, spalile mnogo šume i opako snizile vodostaj mnogih rijeka, na kojima se već dugo odvija prijevoz rasutog tovara. Besmisleni rat za Ukrajinu i politikom potaknute gospodarske kazne ostavile su Europu bez prirodne opskrbe energentima. Europa bi mogla uskoro prestati biti odredištem seobe pučanstva. Europljani bi i sami mogli potražiti novi prostor, koji bi bio „životniji“ od europskoga – možda u Rusiji te ponovo u SAD, Južnoj Americi i Australiji.

Zemlja postaje jednim, zajedničkim i sve skučenijim životnim mjestom za našu vrstu. Zemlja je opet samo mjesto, kao kod nastanka naše vrste. Zemlja je jedina kuća za vrstu. Kako tu kuću učiniti da vrsti ne bude tijesna? To ne može postići kapital, ali mogu narodi!

Continue Reading