Zdravko Mršić – Konsenzus

Koncem siječnja japanski premijer Kišida dramatično je objavio, da je Japan pogodila demografska kriza i da je u pitanju održanje Japana kao zajednice. Premijer je izjavu dao nakon objave, da je u prošloj godini u Japanu rođeno manje od 800.000 djece na 120 milijuna stanovnika. Kišida je iznenadio svijet, jer se dosad isticao zagovaranjem obnove japanskog militarizma.

Povijest Japana obilježena je nizom geopolitičkih zaokreta. Sredinom šesnaestog stoljeća Japan se bio otvorio katolištvu. Dotad su vjere u Japanu bile uvezeni budizam i domaći mnogobožački šintoizam, koji zagovara sljubljenost čovjeka s prirodom u kojoj stanuju bogovi. Prodor katolištva bio je utemeljen na jednoboštvu i na zagovaranju opće životne povezanosti ljudi. Dotad je Japan geopolitički bio usmjeren uglavnom na Kinu.

Međutim, 1603. godine Jejasu Tokugava uspostavio je autoritarni šogunat. Car je dobio obrednu ulogu. Samuraji su bili razoružani. Velikaši su prisilno živjeli u carskom taboru u Edu, budućem Tokyju. Katolici su bili ili poubijani ili protjerani. Japanom su vladali, mir, red i gospodarski razvitak. Japan se sam ogradio od svijeta, s kojim je suobraćao samo putem luke Nagasaki, u kojoj su od tuđinaca poslovali samo protestantski Nizozemci.

Šogunski Japan smetao je Nizozemcima, koji su tad vladali svijetom i Englezima, koji su se uspinjali. Godine 1844. nizozemski kralj Willem IV pismom je upozorio šoguna, da bi Japan mogla zadesiti kob, kakva je već zadesila Kinu, u kojoj su ubijene tisuće ljudi i razoreni brojni gradovi. Willem je upozorio šoguna, da se „u japanskom moru naglo povećao broj zapadnih brodova“.

Japanci su i sami uviđali, da se Japan mora preobraziti. Seišisai Aizava je u djelu Nove postavke (1825.) bio zagovarao okupljanje „zemlje izlazećeg sunca“ oko cara umjesto oko šoguna. Politolog Šozan Sakuma (1811.-1863.) zagovarao je prestanak oslanjanja Japana na šuguna i feudalce. Tražio je, da se Japanci raziđu diljem svijeta, da prikupljaju vojno, političko i tehničko znanje te da se najširi slojevi naroda uključe u obranu zemlje.

U međuvremenu, 1853. godine, američki zapovjednik Matthew Perry doplovio je s trima brodovima do luke Uraga pokraj Eda i prisilio Japan da otvori sve svoje luke za američke brodove. Godine 1868. Japanci su uklonili šogunat i obnovili carstvo pod carem Meiđijem (1852.-1867.-1912.). Japan se istrgnuo iz trokuta Japan-Koreja-Kina.

Poslije Restauracije Meiđi Japan je brzo osuvremenio politiku, gospodarstvo i vojsku, ali je odlučio sačuvati svoje uvriježene ljudske vrijednosti i svoj način života. U razvitku gospodarstva Japanu su pomagali prvo britanski, a poslije njemački savjetnici.

Snažan gospodarski razvitak gurnuo je Japan u militarizam. Godine 1894. Japan je napao Kinu. Mirom u Šimonosekiju prestala je kineska suverenost u Koreji, Japanu je priznat utjecaj u Koreji, a Kina je izgubila Tajvan i otoke Penghu. Godine 1904. Japan je napao Rusiju i sporazumom u Portsmouthu dobio utjecaj u Koreji te preuzeo Mandžuriju, Južno-mandžursku željeznicu i ruske luke Port Artur i Talien.

Ohrabren vojnim uspjesima na prijelomu stoljeća Japan se upustio u punokrvni imperijalizam. Godine 1910. Japan je zaposjeo Koreju, u njoj izgradio vojnu industriju i Koreju pretvorio u uporište za napad na Kinu. Godine 1937. Japan je napao Kinu, a do kraja svjetskog rata bio je osvojio Južni Sahalin, obalni dio Kine, Hong Kong, Vijetnam, Kambodžu, Laos, Tajland, Maleziju, Singapur, Filipine, Indoneziju, Burmu, Istočni Timor, Novu Gvineju, Guam i brojne druge otoke. Japansko carstvo imalo je 470 milijuna stanovnika i 8,5 milijuna četvornih kilometara.

Poslije američkog atomskog napada na Hirošimu i Nagasaki Japan se predao saveznicima i povukao se na svoje otoke. Sovjeti su potkraj rata povratili Sahalin i Japanu uzeli Kurilske otoke. Zapovjednik američkih snaga na Tihom oceanu dao je napisati novi japanski ustav, kojim je japanska vojska dobila obrambenu ulogu, kojim je caru oduzeto „božanstvo“ i kojim je Japan de facto postao američkom kolonijom. Japansko gospodarstvo je pretvoreno u „kućnu radinost“, a velike obiteljske poslovne aglomeracije zaibatsu (osiguranje-banka-proizvodanja-raspačavanje) pretvorene su u dionička društva keiretsu.

Poslije sloma u imperijalnom ratu Japanci su marljivošću, preuzimanjem zapadne i razvijanjem vlastite tehnologije te izumom novog načina proizvodnje napravili gospodarsko čudo i postali gospodarskom velesilom. Japan je proizvodima, a ne vojskom osvojio svjetska tržišta. Po gospodarskoj snazi Japan se izjednačio s Europom kao cjelinom i s Amerikom. Japanci su postali prvaci u fotografiji, izradbi automobila, elektroničkoj i laserskoj obradbi slika te svih vrsta zvuka, izradbi računala i svih vrsta čipova te u drugomu. Japanci nisu naglasak stavili na tehnologiju, nego na proizvode. Japanske tvrtke postale su poznate diljem svijeta i zauzele vodeća mjesta na svjetskom tržištu.

Japan je nakupio silan višak u svjetskoj robnoj razmjeni pa je počeo kreditirati američki proračunski manjak i Rat zvijezda predsjednika Reagana s 50 milijardi dolara godišnje. Godine 1985. Dogovorom u hotelu Plaza u New Yorku Japanu su nametnuti poskupljenje yena i jačanje domaće potrošnje, što je de facto zakočilo japansko gospodarstvo, od čega se ono ni do danas nije oporavilo. SAD su „dogovorom“ pokazale da su gospodarice Japana.

Koncem devedesetih godina japanske banke – kao dijelovi aglomeracija keiretsu – izgubile su silan novac u financijskoj krizi u Jugoistočnoj Aziji. Spašavajući banke država je bila postala vlasnicom 70% bankarstva. Japan su zahvatile stagnacija i deflacija, od kojih se japansko gospodarstvo ne može oporaviti.

Minulih desetljeća nestali su japanski optimizam i pouzdanje Japanaca u budućnost. Osim što Japan prednjači u svijetu po broju samoubojstava, mladi Japanci rađaju sve manje djece, a napredak medicine je produžio životni vijek ljudi. U Japanu je previše starosti, a premalo mladosti. Osim toga, zbog japanskog uvriježenog rasizma nije se dopuštao dolazak tuđih radnika, posebice ne Korejaca. (Tako nije bilo u Njemačkoj, koja je također bila pogođena Dogovorom u hotelu Plaza. Njemačka je bila druga velika gubitnica svjetskog rata!) Usto, japanska muškaračka kultura nije oslobodila mnogo žena za zapošljavanje u industriji. Demografsko stanje Japan ugrozilo je i gospodarstvo i životnu zajednicu.

U vrijeme stagnacije japanskog gospodarstva Kina je postala drugom političkom, gospodarskom i vojnom silom svijeta. SAD u Kini vide veliku suparnicu, koja bi je mogla u svemu nadmašiti. SAD stvaraju novu protivkinesku koaliciju u kojoj bi Japan imao važnu ulogu. SAD zlorabe slabi Japan i guraju ga u novi militarizam. Japan prihvaća volju svoje gospodarice, ali i sam opet umišlja da bi mogao postati vojna velesila.

Japan će u tomu spriječiti demografsko stanje. Zamahom u novu krajnost Japan će se ponovo iscrpiti. Japanskim političarima bi bilo bolje, da se brinu za narod, koji bi kao životna zajednica bolje prošao, da je prije prihvatio katolištvo, koje potiče zajedništvo.

Continue Reading

Na pisanje ovog osvrta navelo me je upriličenje 53. godišnjeg sastanka Svjetskog gospodarskog foruma (WEF) od 16. do 20. siječnja ove godine. Sastanak WEF-a 2021. godine je zbog pandemije bio upriličen dvojnim (izravnim i daljinskim) načinom. Sastanak WTF-a 2022. godine održan je u svibnju te godine. Ovogodišnji sastanak je prvi poslijepandemijski godišnji sastanak WEF-a.

Sastanak je po običaju otvorio utemeljitelj WEF-a Klaus Schwab izlaganjem „Ovladati budućnosti“. Očito je, da spomenom vladanja budućnosti kapitalisti koji se okupljaju na Forumu otkrivaju, da imaju neobavljenog posla: pod nadzorom im još nije cijeli svijet. Schwab je djelovao zabavno, jer on ima 84 godine života. Nezaobilazni Soros ima 92, bivši američki potpredsjednik Gore 80, a bivši američki državni tajnik Kerry 78 godina života. Budućnost ipak pripada djeci i mladeži.

O neobavljenom poslu osamdesetogodišnjih kapitalističkih prvaka govori i opći predmet ovogodišnjeg Foruma: „Suradnja u raskomadanom svijetu“. Prvaci kapitalizma još nisu zauvijek ujedinili svijet. Računali su, da su ga bili ujedinili putem slobodnog svjetskog tržišta i Svjetske trgovinske organizacije (WTO), ali je svjetsko tržište neočekivano manje išlo na ruku zapadnim zemljama u čiju su se nadziranu politiku kapitalisti pouzdavali, nego „nezapadnima“, posebice mnogoljudnim i prostranim azijskim zemljama.

Kapitalisti su jamačno u velikoj nedoumici, jer kapitalistički projekt globalizacije poslovanja korporacija nije potpuno uspio. Stoga se na sastanku WEF-a naveliko govorilo o globalizaciji, deglobalizaciji, reglobalizaciji pa čak i o sporovoznoj globalizaciji („slowbalization“). Ipak, iako je svjetski privatni kapital nastojao globalizirati samo poslovanje korporacija, njemu se omaknula i globalizacija cijele naše vrste, koju forumaši na svoju štetu ne uvažavaju.

Forum je otkrio slabosti i unutarnja protivslovlja kapitalizma, ali Forum je samo izlog nakana zapadnog kapitala kao vlasti. U svijetu se trajno i prikriveno vodi ogorčena borba kapitala da zavlada svijetom, koji je kapital na svoju nesreću sam raskomadao neuspjelo prisiljavajući i velike stare suverene narode, da mu se podlože. Sad azijski narodi kao skupina snažno kroče u budućnost, a azijski se kontinent kao cjelina uznosi nad zapadnu polukuglu Zemlje.

Kapital se sad grčevito bori da zavlada najvećom i najjačom zemljom kapitalizma. Prijeki posao kapitalista je ušutkati sve ljude, koji se odupiru vlasti kapitala nad SAD i koji nastoje da njihovom državom vlada politika koja se vodi u ime naroda ili politizam. Šutkanje građana nepoćudnih kapitalu obavlja se putem sprege izvršne (pa čak i zakonodavne) vlasti i posebnih saveznih agencija, u koje spadaju Središte za praćenje bolesti (CDC) i sedamnaest saveznih obavještajnih službi (FBI, CIA, DHS i druge). „Društvene“ ili privatne mreže za razmjenu obavijesti i osobnog mišljenja – kao što su Facebook, Twitter, Google – slušaju izvršnu vlast Demokrata i obavještajne službe, nakon što im je zakonodavna vlast Demokrata zaprijetila nametanjem (golemog) poreza i komadanjem, kakvo je prije bilo napravljeno telefonskom monopolu AT&T. Privatne su mreže naglo postale poslušnima.

Spregu obavještajnih službi, izvršne vlasti i privatnih mreža razotkrio je poslije preuzimanja Twittera Elon Musk, utemeljitelj korporacija Tesla i SpaceX. Osamdeset pripadnika službe FBI bilo je zaduženo za šutkanje nepoćudnih građana, a bivši suradnik FBI-a preuzeo je posao cenzora u Twitteru. FBI je za uslugu šutkanja građana navodno platio Twitteru 3,5 milijuna dolara.

Unutar Amerike inkubator ili gnijezdo za leženje novih stegovnih mjera je savezna država Kalifornija. Ondje se odnedavno zakonski zatvaraju „mala i srednja“ prijevozna poduzeća u ime smanjenja potrošnje goriva i ispuštanja CO₂. Kapitalu su opasni samostalni poduzetnici koji žive od svojeg rada, a ne od nakupljenog kapitala. Sav prijevoz moraju obavljati velika poduzeća, koja su nužno pod nadzorom kapitala. Iz Kalifornije je došla i zamisao o zabrani uporabe plinskih štednjaka, koje rabe restorani i 40% američkih kućanstava. Svi štednjaci bi morali biti električni, što bi značilo da valja napraviti novu opskrbnu električnu mrežu, posebice u velegradovima. A punjenje akumulatora električnih vozila?

Kroćenje građana snažno se obavljalo za pandemije virusa korona, kad su građani morali nositi zaštitne krinke, držati se razmaka, izbjegavati okupljanje i izlazak iz kuće, raditi od kuće i cijepiti se. To je bio stegovni pokus. Posljednjih godina u SAD se vodi medijski pothvat uzimanja umjetnog ili laboratorijskog, a ne prirodnog mesa (životinja). Promiče se „manjinski“ rasizam protiv bjelačke većine pučanstva, ali i protiv kineske manjine u SAD, jer je navodno Komunistička stranka Kine proizvela virus korona. (Kineska djeca u SAD odnose golemu većinu nagrada na predmetnim natjecanjima učenika, ali se školama zabranjuje do to razglašavaju.)

Policija u SAD je u ovlasti saveznih država i gradova. Ona bi trebala štititi građane, ali je u mjestima koje nadziru Demokrati policiji znatno smanjen proračun. Stoga se u takvim gradovima droga slobodno raspačava. U SAD godišnje izravno umre 100.000 građana zbog uzimanja velikog obroka narkotika. U najnovije vrijeme meksički „narkokarteli“ raspačavaju Tranq, spoj kokaina i kineskog pripravka za omamljivanje konja, koji se putem Meksika doprema u SAD. Nema odvikavanja od Tranqa: on donosi smrt.

Od ulaska Demokrata u Bijelu kuću 2021. godine američko-meksička granica je nezaštićena i potpuno otvorena za useljavanje ljudi iz cijelog svijeta. Otad je u SAD došlo 5 milijuna nezakonitih doseljenika, koji donose drogu, trgovinu ljudima, ropski rad i prostituciju. Vlada SAD nema uz granicu smještaj za doseljenike pa ih o svojem izdatku razmješta po svim gradovima, gdje ih smješta u šatorska naselja i u hotele, koji bivaju upropaštavani. U gradu New Yorku ih već ima 40.000.

Pitanje klime za nove vlasti nije pitanje okoliša, nego „biomedicinske“ zaštite građana, što vlastima omogućuje nadzor građana. Osim poremećaja klime i kolanja pandemija građane pogađa i skupoća. (Američki građani koji žive blizu meksičke granice odlaze u Meksiko kupovati živežne namirnice i kućanske potrepštine.) Amerikom vlada nepotrebna i domišljena oskudica i skupoća energenata, jer korporacije ne žele ulagati u istraživanje i u iskorištavanje novih nalazišta. Kapital iz godine u godinu putem zakona održava hitno stanje, kako bi mogao dodatno ograničavati slobodu građana, pri čemu građani mogu povratiti svoju slobodu samo putem sudova, ako imaju sreću namjeriti se na sudca koji nije privržen Demokratima.

U SAD je na pomolu sprega militarizacije uprave, uporabe digitalne tehnologije i jačanja političke uloge obavještajnih službi u svrhu sve većeg kroćenja građana, koje kapital od slobodnih ljudi želi pretvoriti u svoje podanike. Kapital želi SAD pretvoriti u zemlju ljevičarskog totalitarizma. Stoga je većina govornika u Davosu hvalila Kinu, jer u njoj vladaju red i mir, kakav kapital ne može uvesti u SAD.

Continue Reading

Od početka sadašnjeg stoljeća postalo je očitim slabo stanje politike u većini nacionalnih država. To se prvobitno očituje u teškim posljedicama za ljude i obitelji, koji su izloženi životnoj neizvjesnosti. Neću nabrajati zemlje u kojima je teško životno stanje naroda. Ipak, spomenut ću neke zemlje u kojima vlada politički nered, a koje su mnogim narodima bile uzor uređenja države: SAD, Ujedinjena Kraljevina i Njemačka, koja je od razorene zemlje bila napravila „gospodarsko čudo“. Kakvo je stanje politike EU?

Stanje svjetske politike je gore. Svijet ili vrsta nema politiku, koja bi se nosila s pogoršavanjem klime, pandemijom virusa korona, čestom inflacijom, financijskim krizama i gospodarskim recesijama, raskidom opskrbnih mreža te koja bi u korijenu sasijecala izbijanje ratova u narodima i među narodima.

Opća okolnost koja uzroči nered u nacionalnoj i svjetskoj politici je kapitalizam, koji putem privatnog kapitala i slobodnog tržišta nastoji upravljati svijetom zlorabeći nacionalnu i posebice američku politiku, zanemarujući Ujedinjene narode, izazivajući građanske i međudržavne ratove te ograničujući razvitak naroda, koje imaju politički sustav, koji je nepoćudan nositeljima kapitala. Kapitalisti bi se trebali baviti ulaganjem kapitala za dobrobit i blagostanje ljudi, obitelji i naroda.

Krizu nacionalne i svjetske politike okinula je globalizacija naše vrste. Globalizacija je postavila nove složene zadaće nacionalnoj i svjetskoj politici i svjetskim političarima. Globalizacijom je – htio to netko ili ne – uspostavljena međuovisnost svih naroda i njihovih država. Kao što su mjesne vremenske prilike diljem atmosfere međusobno povezane, tako su međusobno povezane okolnosti, u kojima se zatiču narodi ili koje pogađaju narode. Uspostavljena je međuovisnost naroda, koja više ne može biti zamijenjena poretkom, koji bi uspostavili ili obnovili nositelji kapitala ili koja velesila.

Potpunu unutarnju povezanost u našoj vrsti potvrdila je pandemija virusa korona, koja već četvrtu godinu obilazi vrstom, pogađajući u valovima jedne zemlje za drugima ne zaobilazeći ni bogataše ni siromahe. Bogate zemlje su se uzalud nastojale same zaštititi gomilanjem cjepiva te zaštitne opreme za bolničko osoblje i građane, umjesto da je proveden svjetski program zaštite od pandemije, koji bi postupno i ujednačeno štitio sve pripadnike vrste.

Nagla pojava globalizacije poslovanja i naše vrste donijela je zbog uspostave svjetskog tržišta buran razvitak tehnologije posebice u području novčarstva, energetike, biotehnologije i prehrane te digitalnih komunikacija i robotike. Nove životne okolnosti posebno su prouzročili uspostava privatnih („društvenih“) mreža i uvođenje privatnih moneta, kao što je bitkoin. Politika još ne zna kako bi uredila ta područja obavještavanja odnosno financija, kao što je bila uredila bankarstvo ili kao što je poslijeratna svjetska politika bila uredila novo područje ratne i mirnodopske nuklearne energije.

U sadašnjem stoljeću privatni kapital – zlorabeći američku državu – proizvoljno politički i gospodarski kažnjava brojne narode, kočeći ih u razvitku, koji bi vodio povećavanju njihova bogatstva i zadovoljstva njihovih ljudi te povećavanju bogatstva cijele vrste, koja treba imati vlastiti kapital za obavljanje svojih poslova: uređenje klime, suzbijanje pandemija, iskorjenjivanje siromaštva, liječenje vrste, briga za sve više starog pučanstva te zatiranje krijumčarenja ljudi i narkotika. Privatni kapital je „brz na kaznenom okidaču“, umjesto da skupno nastojanje velikih sila privuče u suradnju odmetnute narode.

Jedan od trajnih poremećaja u svjetskoj politici dolazi od cionizma, koji se nije zadovoljio uspostavom vlastite države, nego je nastojao protjerati Palestince s njihovih ognjišta i koji je bio stalna prijetnja zaštiti i blagostanju okolnih naroda. Minulih godina stanje Bliskog istoka postaje bolje, zahvaljujući prvobitno velikom gospodarskom napretku mnogih arapskih zemalja.

Globalizacija i dodatne smetnje, koje je djelomice potaknula sama globalizacija učinile se politiku izuzetno složenim poslom vrste. Osim što je usložila nacionalnu politiku globalizacija je stvorila potrebu vođenja svjetske ili globalne politike. Politika je osim posla naroda postala i poslom cijele vrste. Stoga se nevolje u vrsti ne mogu više uklanjati političkim djelovanjem jedinačnih naroda i njihovih država čak i da narodi od kapitala preuzmu vođenje domaće politike.

Međutim, sadašnji političari koje je kapital uvježbao u vođenju politike nisu pripravljeni, da se nose sa životnim izazovima koje su donijele nove životne okolnosti u narodima i u vrsti. Ne postoje prethodni primjeri ili „presedani“, koji bi političarima pomogli u okapanju sa sadašnjim, novim političkim izazovima. Novo stanje u vrsti nameće potrebu nove politike ili novih načela i novog načina vođenja politika naroda i vrste. „Na novu ranu novu travu!“ Sadašnji političari po svojem pristupu politici kao skupnom poslu naroda i vrste nisu dorasli vođenju nove politike. Politika je težak posao ako se vodi za kapital, a lagan ako se vodi za narod.

Dosadašnji i sadašnji političari uvježbani su u služenju kapitalu. Uigrali su se u obećavanju kapitalistima i glasačima najvećeg mogućeg gospodarskog rasta, koji je upropaštavao klimu i koji je načeo zdravlje u vrsti, koja je neprekidno u stisci koju nosi nadmetanje i u neizvjesnosti koju nose tehnološke i globalizacijske promjene. Ljudima i vrsti potreban je najmanji potreban gospodarski rast.

U služenju kapitalu nacionalni političari se dijele u više stranaka, koje kapital tjera da se međusobno nadmeću za naklonost glasača, koji unatoč redovitom pristupanju izborima nemaju politički izbor. Izbore vode i dobivaju kapitalistički mediji, a ne političari koji su gladijatori u izbornom borilištu. Mediji i kapitalisti, koji plaćaju i medije i izborne pohode stranaka, daju prevagu stranci ili strankama, za koje im se prije izbora čini, da će bolje služiti kapitalu i tržištu. Političar koji se odmetne od kapitala i počne služiti narodu, može biti uklonjen i prije redovitih izbora. Raniji primjeri takva „izbora“ bili su predsjednici Kennedy i Nixon u SAD, a nedavni premijeri Blair, Cameron, May, Johnson i Truss u UK, koje su otjerale urote odnosno vlastite stranke.

Političke stranke se međusobno razlučuju po svjetonazoru ili po političkoj baštini. „Svjetonazora“ u svijetu ima toliko, da se u većini zemalja teško sastavljaju jednostranačke vlade. Poslijeizborne pogodbe toliko oslabe vladajuće koalicije, da kapital bez muke gospodari mjesnom i svjetskom politikom.

Ideologizirana politika odvodi političare na stranputicu ugađanja kapitalu i sprječava ih da obavljaju zbiljski posao za narode, koji je jedan: jamčenje suverenosti, pružanje zaštite i namicanje blagostanja. Globalna vrsta ne treba više političare, koji se međusobno bore za mrvice vlasti. Ona treba državnike, koji će predano služiti ljudima, obiteljima, životnim zajednicama i vrsti. Sadašnje stoljeće vrste traži državnike rođene u vrsti za vrstu.

Continue Reading

U jednom od nedavnih osvrta posvećenom „stanju vrste“ naglasio sam, da kapitalizam u naše dane siromaši i ugrožava cijelu vrstu. Međutim, iako su opća skupoća i nestašica vrstu uistinu učinile siromašnom, privatni grabež sve oskudnijeg skupno stvaranog bogatstva se nastavlja. Naglasio sam da bi vrsta sad više nego ikad prije trebala imati svoj kapital, kako bi mogla obavljati svoj posao, posebice u vezi s poremećenom klimom i s načetim zdravljem u vrsti. Usto sam ustvrdio, da sad – kad globalizirana vrsta uistinu treba unutarnju povezanost i uzajamnost – kapital i dalje nemilosrdno stvara podjele unutar naroda i među narodima. Osim uređenja klime vrsta ima i druge zadaće, za dobro obavljanje kojih joj je potreban vlastiti kapital, koji su joj dosad otimali privatnici. Zaključio sam, da se vrsta kao cjelina treba oduprijeti kapitalizmu i pobaciti ga iz sebe.

Naglasio sam, da je sadašnje teško stanje naše vrste izravna posljedica američke politike, koja nije slobodna, nego je u najmu kod svjetskog privatnoga kapitala, koji se ne miri s tim, da u svijetu postoje narodi, koji su izgradili ili koji izgrađuju nacionalne političke sustave različite od sustava privatnog kapitalizma. Kapital putem SAD ratuje protiv naroda svijeta.

Iako je višestožernost ili multipolarnost vrsti potrebnija od američke „liberalne hegemonije“, kapitalisti i njihovi uigrani mediji uporno promiču pretvaranje Kine u „liberalnu demokraciju“, iako takvo političko uređenje ne odgovara Kini. Liberalna demokracija bi uništila Kinu i upravo zato njezino nametanje Kini zagovara cijeli kapitalistički Zapad, koji naočigled propada. Razlozi neprikladnosti liberalne demokracije za Kinu su slijedeći.

1. To govori zdrav razum. Kina se prije Isusova vremena ujedinila u carevinu, koja je nastala nakon višestoljetnog razdoblja Zaraćenih država. Kineska civilizacija, koja je postala uzorom za okolne narode, bila je do uspostave carevine politički podijeljena u mjeri, koja je ugrožavala ne samo zaštitu, nego i opstojnost kineskog naroda. Ujedinitelj Kine car Čin Ši Huangdi (259.-221.-210.) doveo je Kinu na lako branjive prirodne granice; uspostavio (mandarinski) upravni sustav utemeljen na znanju i zaslugama dužnosnika; napravio uzornu prijevoznu podlogu; uveo jedinstven sustav mjera; i umjesto sedam kineskih slikovnih pisama uveo jedno. To su bila sredstva čuvanja cjelovitosti Kine, koja nije poduzimala osvajačke ratove, nego se uvijek samo branila od brojnih napadačkih naroda.

2. To govori kinesko političko iskustvo. Kina kao politička zajednica neprekidno traje duže od dvadeset dva stoljeća. Otpornost i dugovječnost Kine svjedoči za prikladnost kineskog političkog sustava. Car Čin Ši je ujedinio Kinu prije nego što su Rimljani počeli svoja prekomorska osvajanja zauzimanjem Sicilije (-212.) i Kartage (-146.). Car Čin Ši je ujedinio Kinu, kako bi se mogla održati bajna kineska civilizacija, a car Dioklecijan je podijelio Rim, kako bi se spasio rimski imperijalizam. Zapadni Rim se rasuo 476. godine na obiteljske posjede (OPG). Bizant je trajao otad do 1453. godine.

3. Gorko kinesko iskustvo pokusa s liberalnom demokracijom. Iako su se carevi neprekidno borili protiv domaćih „gospodara rata“ ili odmetnutih područnih vojnih zapovjednika, poslije revolucije 1911. godine, u kojoj je republika zamijenila carevinu, došlo je do podjele i istinskog rasapa Kine i to u vrijeme prodora japanskog militarizma u Aziju i na Tihi ocean. Moglo bi se reći, da između svjetskih ratova Kina nije postojala. Kinu su ponovo ujedinili Komunistička stranka Kine i njezin predvodnik Mao Zedong.

4. Novija povijest Kine pokazuje, da „socijalizam s kineskim značajkama“ Kini dobro služi. To potvrđuju gospodarski razvitak Kine, koja već ima drugo najveće gospodarstvo svijeta i koja je prva industrijska te prva trgovinska sila svijeta; sve jači politički utjecaj Kine u svijetu; kinesko polaganje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge; silna kineska ulaganja na svim kontinentima; opći zavidan napredak kineske tehnologije i kinesko predvodništvo u zelenoj tehnologiji; vlastiti kineski svemirski program; tijesna gospodarska suradnja Kine sa zemljama koje su se prije oslanjale na SAD; i stvaranje poštovane kineske vojne sile. Kinezi smatraju da kokoš koja nosi jaja ne treba pojesti.

5. Političko i ljudsko stanje u zapadnim zemljama pokazuje, da je upravo liberalna demokracija – koju Zapad želi zavesti u Kinu – u velikoj, smrtnoj krizi i to prvobitno zato, što je svijet globaliziran pa bi se politika trebala posvetiti brizi za narode, a ne za nakupljanje kapitala. Posljedično, zapadni političari misle samo na dobitak na slijedećim izborima, dok u Kini političari misle na blagostanje slijedećeg naraštaja naroda.

6. Kina je u svojoj Komunističkoj stranci obnovila mandarinski sloj, koji je počivao na znanju, radu i zaslugama pojedinaca. Procjenjuje se, da KSK ima 96 milijuna članova, koji uglavnom predano služe Stranci, Kini i kineskom narodu. Uspon stranačkom ljestvicom ovisi o mudrosti, radu i zauzimanju članova Stranke. Meritokracija ili promicanje i nagrađivanje zaslužnih ljudi prenesena je iz mandarinskog sloja u KSK. Svaki dužnosnik Stranke prije stupanja u središnji odbor Stranke treba se svojom radom u dva odvojena navrata iskazati u pokrajini i to ne u istoj. KSK tako služi kao vježbaonica političkog osoblja i kao cjedilo za vrhunsko osoblje. Koju i kakvu provjeru prolazi političko osoblje u RH, EU ili u SAD? (Konzervativna stranka je u Ujedinjenoj Kraljevini u minulih dvanaest godina svoje vladavine imala pet premijera, od kojih je prvih četvero potjerala ona sama.) Jedina vjerodajnica zapadnih političara je dobitak izbora, koji ponajviše ovisi o lažnim obećanjima te o uplatama bogatih ljudi i velikih korporacija. Meritokracija počiva na dobrom obavljanju posla. U Kini obećanja nemaju smisao. Sadašnji jednostranački sustav Kine je – kao što je prije bio mandarinski stalež – proizvod dugovječne kineske civilizacije.

Kina je svoj politički sustav povremeno ugađala okolnostima. Mao Zedong je prihvatio komunizam i marksizam, ali ga je prilagodio kineskim povijesnim okolnostima. Mao je stvorio „socijalizam s kineskim značajkama“. Poslije Maoa predvodnik Deng Šaoping napravio je veliku prilagodbu preobrazbom gospodarskog sustava bez promjene političkog sustava. (Mihail Gorbačov je kobno preobrazio politički sustav prije preobrazbe gospodarskog sustava.) Kinu je preobrazba dovela na svjetsku pozornicu i učinila je golemom političkom, gospodarskom, vojnom i kulturnom silom. Sadašnji predsjednik Ši Đinping govori o „socijalizmu s kineskim značajkama za dvadeset prvo stoljeće“.

Napisano pokazuje, da su prosudbe zapadnih političara, politologa i medija o prikladnosti liberalne demokracije za Kinu i o budućnosti Kine površne i pogrešne. Za Zapad nije bitno, da ima točne prosudbe. Bitno je to, da na iznesenim prosudbama može upriličiti političko i medijsko potkopavanje kineskog političkog sustava, koje je sračunato na spašavanje kapitalizma, a ne Amerike i Europe.

Continue Reading

Ovaj je osvrt napisan u božićno vrijeme, u vrijeme u kojemu oživljavamo izvornu objavu radosne vijesti Isusa iz Nazareta o nadi za ljude i narode, koji su bili pritisnuti nevoljama, koje je Sredozemlju donio rimski imperijalizam.

U minulo božićno vrijeme kao jedan progovorili su papa Franjo, novi kralj Ujedinjene Kraljevine Karlo III i nadbiskup Canterburyja Justin Welby. Oni su kao jedan osudili „besmisleni“ rat u Ukrajini, ali su usto naglasili skupoću i oskudicu energenata, hrane i ostalih dobara, koje su i školovane zaposlene ljude (učitelje i medicinske sestre) dovele u siromaštvo, u kojemu teško „spajaju kraj s krajem“. Diljem Europe dosad dobrostojeći ljudi sve češće dolaze u pučke kuhinje ili u središta za besplatnu podjelu hrane. Ne treba spominjati stanje u ostalim krajevima svijeta. U ove dane cijela naša vrsta ostala je bez prave opskrbe, bez mira i bez nade.

Rat, oskudica i skupoća najteže se pali Europljanima, koji su dosad naširoko pomagali siromašnim narodima dalekih krajeva. Od europskih zemalja najteže je pogođena Ujedinjena Kraljevina, koja je pretrpjela, prvo, lakomisleno i još uvijek nedovršeno istupanje iz Europske unije, drugo, iznimno teške i skupe posljedice pandemije koronavirusa i, treće, porazne posljedice sadašnjeg rata za Ukrajinu.

Pod udarcima nevolja našle su se i SAD, koje je ne samo o Božiću pogodio teško podnošljiv udarac ledenog vremena, nego i velika skupoća svega te silna provala useljenika preko južne granice. Od stupanja Joea Bidena u Bijelu kuću u SAD je nezakonito ušlo 5 milijuna tuđinaca, koje dovode uređene skupine krijumčara i koji dodatno unose nebrojene poroke od raspačavanje droge i širenja prostitucije do trgovine ljudima i ropskog rada. (Cijena dovođenja jedne osobe iz Azije u SAD je 20.000 dolara.) SAD politički i vojno ureduju diljem svijeta, a ne znaju zaštititi svoju južnu granicu.

Tko želi biti iskren prema Europi i prema Zapadu općenito priznat će, da su sadašnje nevolje posljedice američke političke i vojne nasrtljivosti, koja je izazvala „narančastu revoluciju“ u Kijevu 2014. godine. Na spomenutu revoluciju Rusija je odvratila zaposjedanjem Krima i dijelova Ukrajine u kojima žive Rusi, na što je Zapad bio odlučio, da nove vlasti u Ukrajini iskoristi za slamanje i komadanje Rusije. Angela Merkel je nedavno priznala, da su četvorni pregovori o Ukrajini (Sporazum iz Minska) bili sračunati na dobivanje vremena za jačanje ukrajinske vojske. SAD se poslije poraza u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu i Iraku ne usude same vojno ratovati pa su za rat protiv Rusije izabrale političke i gospodarske kazne, koje su više zla nanijele Zapadu, nego Rusiji.

Sadašnje teško stanje naše vrste izravna je posljedica američke politike. Međutim, američka politika nije slobodna. Nju je unajmio svjetski privatni kapital, koji se ne miri s tim, da u svijetu postoje narodi, koji su izgradili ili koji izgrađuju nacionalne političke sustave različite od sustava privatnog kapitalizma. Američkoj politici ne bi smetali Kina, Rusija, Venezuela, Kuba ili Iran, da je u njih usađen liberalni kapitalizam ili usađena “liberalna demokracija“. Mnoge nevolje naše vrste su posljedice opreke privatnog kapitalizma i narodnjaštva ili politizma, koji je postao prikladan za globaliziranu vrstu, koju usto ugrožava poremećena klima. Privatnom kapitalizmu nadmetanje odgovara više od suradnje, rat više od mira te rasipanje naroda i raspršenje vrste više od životnog zajedništva.

Sadašnje stanje vrste posljedica je trajanja kapitalizma, koji nikad nije služio vrsti i koji je uvijek služio samoživim osobama. Kapitalizam je zaokupio sve vidike života ljudi i naroda, pri čemu je rabio sve poluge utjecaja u političkim zajednicama ili državama. Prvo, kapital je politiku upregnuo u svoju službu, tako da su politički sustavi država prvobitno sračunati na daljnje nakupljanje privatnoga, a ne nacionalnog kapitala. Koncem prošlog stoljeća kapital je putem svjetskog tržišta nastojao u svoja kola upregnuti cijelu vrstu. Drugo, gospodarstvo, poduzetnost ljudi, razvitak tehnologije i ulaganje novca služe samo dodatnom izlučivanju privatnog kapitala iz rada ljudi i iz prirode. Treće, u kapitalizmu zaštita znači ratovanje, jer se kapital najviše nakuplja u ratu. Četvrto, liberalizam kao ideologija kapitala i kapitalizma rastresa vrstui sprječava je da se okupi za obavljanje svojih skupnih poslova, od kojih je najprječi oporavak klime i uklanjanje krajnjih vremenskih pojava.

Iako je kapitalizam na štetu prirodi i vrsti jedno vrijeme vrsti nosio razmjerno blagostanje, sad kapitalizam siromaši i ugrožava cijelu vrstu. Vrsta je kao cjelina sve siromašnija. Iako su opća skupoća i nestašica vrstu uistinu učinile siromašnom, privatni grabež sve oskudnijeg skupno stvaranog bogatstva se nastavlja. Vrsta bi sad više nego ikad prije trebala imati svoj kapital, kako bi mogla obavljati svoj posao, posebice u vezi s poremećenom klimom i s načetim zdravljem u vrsti. Vrsta bi za uređivanje klime trebala do 2030. godine ulagati 5 trilijuna američkih dolara (5,000.000,000.000) godišnje. Usto, sad kad globalizirana vrsta uistinu treba unutarnju povezanost i uzajamnost kapital i dalje nemilosrdno stvara podjele unutar naroda i među narodima. Osim ulaganja u klimu vrsta treba postaviti svjetsku prijevoznu, komunikacijsku i upravljačku infrastrukturu te zajamčiti održljiv razvitak tehnologije. Za sve to je vrsti potreban vlastiti kapital, koji joj otimaju privatnici.

Zato se vrsta kao cjelina treba oduprijeti kapitalizmu i kao zmiju ga izbaciti iz svojih njedara. Jedino tako se u vrstu mogu vratiti blagostanje za sve, mir i nada. Ljudima i vrsti prvo valja vratiti nadu. Nju u vrstu može usaditi samo novi sustav uvjerenja, koji neće zagovarati samoživost i međuljudsko nadmetanje, nego skromnost i zajedništvo.

Za opstanak naše vrste presudno je to, da netko odlučno i zauvijek vikne: „Dosta je kapitalizma!“ Minulo božićno vrijeme pružilo je prigodu, da se prisjetimo zahvata Isusa iz Nazareta u povijest vrste u vremenu, u kojemu je Rim bio globalizirao tadašnji svijet. Današnji su svijet globalizirali kapital, privatne korporacije i tržište. Današnja vlast je kapital. Kao što se Isus putem radosne vijesti bio odvažio na stvaranje novih odnosa u vrsti bez oslanjanja na političku vlast („Caru carevo, Božje Bogu!“), tako se vrsta treba posvetiti svojim poslovima bez oslanjanja na privatni kapital. Smisao Isusove radosne vijesti bila je obnova životnog zajedništva. To treba biti smisao i sadašnje obnove radosne vijesti.

Po meni, uklanjanje kapitalizma iz umrežene vrste treba povesti Katolička crkva kao umrežen pokret. Ona je jedina prava čuvarica – kakva god ona sama bila – Isusove radosne vijesti. Ostale vjerske zajednice, koje su nastale prije i poslije Isusa – uključujući judejstvo i islam – nastale su raskolom ili napuštanjem životnog zajedništva u vrsti, koje je uvjet opstanka vrste i opstanka života na Zemlji.

Continue Reading