Ljudsko zlo je u pojmovnom mišljenju
Kapitalizam kao politički i gospodarski sustav doveo je život, Zemlju i našu vrstu u teško i gotovo nepopravljivo stanje pa se sva pitanja trebaju promatrati sa stajališta vrste. Takvo jedno pitanje je zlo u životu, koje pogađa gotovo sve ljude. Što je korijen zla? Po meni, korijen zla treba tražiti u nečemu što je posebnost naše vrste, a to je pojmovno mišljenje.
Život je zatvoren u organizme, koji su prostorno omeđeni. Postoje tri vrste samoupravljanja organizama. Bilje ima kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje i nema poseban središnji organ za upravljanje i za razmjenu obavijesti unutar organizma. Životinje imaju slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje i imaju, kao i čovjek, poseban, središnji organ za upravljanje organizmom. Kod čovjeka kao vrste postoji osim slikovnoga i pojmovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje.
U kemijskom i slikovnom „mišljenju“ sve je istina i ne postoje laž i izmišljotine. Čovjek se uvježbao slikama pridijevati pojmove, kojima je pridijevao riječi, a rečenicama je izricao odnose među predmetima i pojavama. Naučio je praviti potvrdne i niječne rečenice te ih je naučio pretvarati jedne u druge. Tako čovjek može istinu pretvoriti u laž. Čovjek zna i bez poziva na slike stvarati nove pojmove pa je sposoban izmišljati.
Pojmovi prostora i vremena čovjeku su ključni i posebno korisni. Pojam prostora omogućuje čovjeku snalaženje bez slika, putem mjera ili dimenzija, a pojam vremena donio je čovjeku prošlost i baštinu te budućnost i svrhe. Čovjek bez svrhe je kao „muha bez glave“. Tako su nastali planiranje, izumiteljstvo i poduzetnost. Možda su svrhe zamjena za urođeno postupanje?
Našom je vrstom spočetka vladalo životno zajedništvo, koje je kao i u svakoj drugoj vrsti baština evolucije. Ljudi su živjeli u malim zajednicama i skupno su odlučivali, skupno su suzbijali samoživost pojedinaca, a vjera im je služila da na posebnim mjestima u posebnim dobima godine imaju svečanosti koje su služile jačanju zajedništva.
U životinja nema pojmovnog mišljenja i nema samoživosti. U našoj vrsti postoje pojmovno mišljenje i samoživost. Stoga je teško izbjeći zaključak, da samoživost izvire iz razmetnog pojmovnog mišljenja.
Kad su se ljudske zajednice znatno povećale prije kojih šest tisućljeća jaki samoživi nasilnici stvorili su civilizacije u dolinama rijeka bogatim vodom i naplavinama plodnog mulja. Civilizacija se od plemenskih saveza razlučivala: (1) oduzimanjem vlasti zajednici, (2) vezanjem vlasti uz osobnu, a ne skupnu imovinu, (3) nametanjem vjere i uvođenjem vjerske ustanove te (4) uspostavom pismoznalskog staleža ili vjerske policije. Većina pripadnika naše vrste došla je pod vlast ili prijetvornih velikih svećenika ili nasilnih svjetovnih vladara.
Prije usredotočenja na pojmovno mišljenje kao izvor zla spomenut ću Platonovu priču o mudracu Teutu i faraonu Tamu. Teut je predložio Tamu da uvede slikovno pismo, kojim bi se navodno povećalo znanje i ojačalo pamćenje ljudi. Tam je odbacio Teutov prijedlog, tvrdeći da bi putem pisma u umove Egipćana ušli tuđe znanje i pamćenje pa u umovima Egipćana ne bilo mjesta za domaće znanje, kojim su Egipćani sve stvorili.
Spomenut ću i to, da filozof Zaratustra, koji je živio bar 500 godina prije Isusa iz Nazareta, nije svijet vidio kao poprište borbe dobra i zla, nego borbe Istine i Laži. Stoga je Zaratustra snažno promicao znanje, kao obranu od tuđih laži i obmana.
Ponovit ću da je dobro u zajedništvu, a zlo u tuđoj i vlastitoj samoživosti.
Je li izvor ljudskog zla doista u pojmovnom mišljenju? Pojmovno mišljenje u našoj vrsti je postalo toliko prirodnim, uobičajenim i nezamjetljivim kao što je zrak koji udišemo, da se nije moglo pretpostaviti, da bi zlo moglo doći od pojmovnog mišljenja. Stoga su ljudi i posebno vlasti izvor zla tražili izvan vrste, jer se nije smjelo dopustiti da je izvor zla među ljudima. Da je zlo u ljudima, trebalo bi mu prvo odrediti izvor, a poslije toga ga ukloniti. Tako bi se brzo došlo do samoživosti, koja je temelj civilizacije.
Stoga su ljudi uz svesrdnu potporu političkih vlasti upredmetili ili uosobili zlo u vraga, đavla ili Sotonu. Toj su se zamisli bili posebno predali drevni Židovi, koji su Sotonu držali sustolnikom samog Jahve te po mogućnostima i sposobnostima ravnim Jahvi. Dan-danas mnogi vjerski dužnosnici diljem svijeta govore, da se zlo zavuklo u našu vrstu, jer je „Sotona pušten s lanca“, pretpostavlja se Božjega.
Ipak, zlo je u nepouzdanom i razmetnom pojmovnom mišljenju, od kojega je potekla samoživost, koja je neposredna uzročnica zla. U civilizaciji kapitalizma – u kojemu su ljudi podanici, a vrsta sredstvo daljnjeg nakupljanja kapitala – sakralne ili svetovne vjere zamijenjene su svjetovnom vjerom ili ideologijom liberalizma ili slobodarstva. Za kapitalizam i liberalizam samoživost je bitna vrlina čovjeka. Po riječima Alana Greenspana, nekadašnjeg predsjednika Savezne banke SAD, nagon za (prekomjernim) osobnim sticanjem je evolucijom baštinjeni „životinjski duh“. Kapital je spočetka za ideologije izabrao protestantstvo i puritanstvo kao vjere, a kad su zapadni ljudi počeli gubiti vjeru u nedokažljive istine kapital je otvoreno počeo zastupati liberalizam kao svjetovnu ideologiju.
Samoživost je stvorilo civilizaciju općenito i kapitalizam kao vrhunac i kraj civilizacije. Kapitalizam kao vršna i svršna (završna) civilizacija u nastojanju da se održi i spasi zdušno promiče samoživost, jer ona sprječava obnovu zajedništva, koje je žestoki dušmanin samoživosti, kapitalizma i civilizacije općenito.
Zlo se može ukloniti samo povratkom zajedništvu, u kojemu je smisao pojave, života i smrti Isusa iz Nazareta. Rekli smo, da je izlišno i štetno zlo pripisivati vragu, đavlu ili Sotoni. Isus iz Nazareta je za potrebe vrste Homo sapiens preispitao ili revidirao pojam Boga. Bog je za Isusa prvobitno Otac njemu samomu, ali i svim ljudima. Po Isusu, svi su ljudi braća koji imaju istog Oca. Zato ljudi moraju jedan drugomu biti susretljivi i uviđavni. Po Isusu je bližnji svatko, na koga se netko namjeri u životu. Isus je pojmom bližnjega zamijenio civilizacijski (i kapitalistički) pojam samoživosti. Upozoravao je ljude, da motre život i da u životu koji je Bog umetnuo u „mrtvu“ tvar nađu pravu istinu o životnoj uzajamnosti i solidarnosti.
Ako se želi pomoći čovjeku i izliječiti našu vrstu, Isusa iz Nazareta se mora vidjeti u novom svjetlu, kao stvarnog pripadnika Božje vrste Homo sapiens – Bog stvori čovjeka sebi na sliku! – koji je uistinu dao sve od sebe, da u ime Božje vrati u vrstu zajedništvo, kao sredstvo kroćenja pojmovnog mišljena i samoživosti kao proizvoda pojmovnog mišljenja.
Ljudi se i dalje trebaju bojati opasnosti koje nosi pojmovno mišljenje, a ono se kroti životnim zajedništvom, razgovorom i ljudskom uzajamnošću. Isus iz Nazareta je počeo ljudski posao obnove životnog zajedništva. Sad kad je vrsta globalizirana svi se ljudi moraju prihvatiti Isusova ili ljudskog posla, koje je on počeo za dobro vrste. Privrženost Isusu iz Nazareta je u obavljanju posla vrste.