Zdravko Mršić – Konsenzus

U ovom osvrtu iznijet ću svoj dojam o nedavnom 15. zasjedanju BRICS-a održanom u Johannesburgu. Ono je izazvalo iznimnu pozornost čak i zapadnih medija.

Do početka kolovoza ozbiljno se nagađalo o mogućem uhićenju Vladimira Putina u Južnoafričkoj Republici, temeljem tjeralice Međunarodnog kaznenog suda u den Haagu. Kako bi uklonio sigurnosne muke svojim domaćinima, predsjednik Putin je na vrijeme objavio, da će se sudionicima obratiti vidnim ili prividnim (virtualnim) načinom i da će ga na Zasjedanju predstavljati ministar Sergej Lavrov.

Par dana prije Zasjedanja došla je podvala nekih indijskih medija o tomu, da indijski premijer neće osobno, nego vidnim načinom sudjelovati na sastanku, jer je tobože nezadovoljan velikom važnosti, koju u BRICS-u ima kineski predsjednik. Ipak, Narendra Modi je osobno nazočio sastanku, uživao je u Johannesburgu u spuštanju indijske svemirske letjelice Chandrayaan-3 na Mjesec te imao uspio dvojni sastanak s kineskim predsjednikom Ši Đin Pingom posvećen graničnom pitanju njihovih zemalja.

Zasjedanje BRICS-a održano je u Africi i de facto je šutke bilo posvećeno Africi, u kojoj se vodi i dobiva borba dviju skupina zemalja za utjecaj u svijetu. Na Zasjedanje je bio pozvan velik broj država, a nazočio mu je velik broj državnih poglavara. Prije Zasjedanja četrdeset zemalja izrazilo je želju da pristupi BRICS-u, a dvadeset dvije zemlje su bile podnijele molbu za pristup toj udruzi država. Šest zemalja (Egipat, Etiopija, Argentina, Saudijska Arabija, Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati) dobilo poziv da pristupe BRICS-u na Novu godinu 2024.

Mene se posebno dojmilo prirodno, neusiljeno i prijateljsko, ali svečano ozračje Zajedanja, čemu je znatno pridonio domaćin, predsjednik Cyril  Ramaphosa. Takvo ozračje dolazi od uvjerenja dosadašnjih i budućih članica BRICS-a da su na dobrom putu u budućnost vrste.

Takvo je ozračje u velikoj opreci s ozračjem na zasjedanjima Skupine Sedam (G7) i Skupine Dvadeset (G20). Sastanci G7 su mjesta prijetnji i kažnjavanja. Na prošlom sastanku G7 u svibnju ove godine u Hirošimi u Japanu, kojemu je nazočio i američki predsjednik Biden, doneseno je deseto kolo kazni protiv Rusije, kojemu je svrhom bilo „izgladnjeti ruski ratni stroj“.

Sastanci G20 su izgubili smisao, jer toj skupini pripadaju mnoge zemlje koje imaju međusobno oprečan pristup vanjskoj politici (Rusija-EU, SAD-Kina, BRICS-G7). Na prošlogodišnjem zasjedanju G20 na Baliju u Indoneziji nije donesena zaključna izjava.

Svi sastanci na vrhuncu na kojima sudjeluju SAD upropaste se time, što SAD uvijek trebaju imati bar jednog vanjskog neprijatelja. (Na tomu se u SAD stvara unutarnje dvostranačko suglasje ili konsenzus.)

Velika opreka između BRICS-a i G7 je ponajprije u tomu, što Zapad tišti teška baština kolonijalizma i neokolonijalizma, a sve zemlje BRICS-a su bile tragične žrtve kolonijalizma i imperijalizma. Glede SAD nije riječ samo o baštini neokolonijalizma, nego i o neprestanom političkom, vojnom i obavještajnom intervencionizmu, upletanju u unutarnje poslove ili o „izgradnji novih država“ (Afganistan, Irak, Tunis, Libija, Sirija, Somalija, Jemen, Egipat, Ukrajina). To je u opreci s pristupom Kine drugim državama. U geopolitici Zapada još uvijek prevladava hladnoratni način razmišljanja, koji vodi prijeporima, sučeljavanju i oružanim sukobima.

Novo političko ozračje širi se svijetom svježim pristupom geopolitici od Rusije i posebno Kine kao članica BRICS-a. Nije jamačno došlo od Indije, koja je svadljiva država i unutar sebe i prema vanjskom svijetu.

Kina je ujedinjena i suverena država bar 22 stoljeća. (Ona je najdugovječnija država u povijesti civilizacije.) Način na koji je Kina povijesno postupala prema vanjskom svijetu postao je dio kineske političke misli i dio političke baštine. Također, stvaranje unutarnjeg političkog konsenzusa u Kini postalo je bitnim sastojkom kineske političke misli i političke baštine i to bez postojanja ili izmišljanja vanjskog neprijatelja.

U novije vrijeme „Put svile“ ili Inicijativa pojasa i ceste znatno su pridonijeli jačanju političkog utjecaja i predvodništva Kine u svijetu. Taj pothvat suvremena je slika stvaranja kineske prijevozne podloge, koju je prvi kineski car Čin Ši Huangdi (221.-210.) postavio u samoj Kini. Čin Ši je na gradnju prvog dijela Velikog kineskoga zida (220.-206.) uputio 300.000 vojnika i 500.000 građana. Obrambeni Kineski zid je znak i dokaz odsutnosti imperijalizma i kolonijalizma u kineskoj geopolitici.

Drugi dokaz za to je prestanak pomorskih istraživanja Ženg Hea, istraživača, diplomata, moreplovca i admirala, koji je oplovio obale „Zapadnog oceana“, dopro do Roga Afrike i imao drveni zapovjedni brod, koji je bio dvaput veći od bilo kojega drugog izgrađenog i rabljenog drvenog broda. Car Hongši, koji je Žengu uskratio sredstva za pomorska istraživanja, tvrdio je da su takva istraživanja oprečna učenju Konfucija pa je sredstva usmjerio na obranu od kopnenih napadača.

Sadašnji kineski pristup geopolitici je pravo osvježenje za svijet i biva potpuno prihvatljiv svijetu. Kina se ne upliće u unutarnje poslove drugih zemalja. Suradnja Kine i drugih zemalja sračunata je na obostranu dobrobit. Najbolji primjer za to je dodjela dopusnice (koncesije) za izvlačenje rijetke zemlje u Mozambiku, nekadašnjoj portugalskoj koloniji. Vlada Mozambika je odbacila povoljniju ponudu SAD i ponudu Japana (vrijednu 18 milijardi dolara) i dodijelila dopusnicu Kini za 12 milijardi dolara, temeljem povjerenja koje je Kina stekla ranijim izvođenjem infrastrukturnih objekata.

Očito je, da svijetom teče geopolitička evolucija. Novo geopolitičko ozračje omogućit će uspostavu novog sustava međudržavnih odnosa i to bez revolucije. Amerika neće olako prepustiti Kini ili BRICS-u svoj predvodnički položaj u svijetu. Ipak, američki saveznici (NATO, EU, UK, Japan, Australija, Novi Zeland) sve su slabiji i imaju velikih unutarnjih nevolja (Njemačka, Francuska, Italija). Goleme unutarnje nevolje imaju i SAD. Americi  preostaje sve manje zemljopisnog prostora i sve manje naroda, koje bi potkopavala novim političkim izazovima i obavještajnim zahvatima, kako bi i dalje razarala vrstu te održavala dosadašnji amerikocentrični poredak.

SAD će uskoro prepustiti svoje jednostožerno predvodništvo silama višestožernog svijeta. Tako su postupili Habsburzi (i Đenovljani) 1588. godine prepuštajući se Nizozemcima, Nizozemci 1688. godine prepuštajući se Englezima, Englezi 1783. godine prepuštajući se Amerikancima, s kojima su kao mlađi ortak uspostavili „posebne odnose“. SAD će se poslije predaje posvetiti rješavanju domaćih nevolja, ali će se prije morati pokajati i priznati, da nisu „iznimna država“. SAD će kao najjače svjetsko gospodarstvo imati najveće koristi od dvostrane suradnje s drugim državama.

Prevaga višestožernog svijeta nad jednostožernim je postojana. Sve je više država, koje žele potvrditi svoju suverenost. U uspostavi višestožernog svijeta Kina će iskaliti svoju političku dušu koju je njegovala 22 stoljeća, a ne svoje oružje.

Bitka je već dobivena!

Continue Reading

Ovaj osvrt je kao i svaki moj nedavni osvrt posvećen jednom od ključnih svjetskih pitanja. Odnosi se na položaj i ulogu u svijetu Europe kao cjeline.

Europa slabi i propada. Koncem prošlog stoljeća govorilo se i pisalo o Trijadi kao o nositeljici tehnološkog i gospodarskog razvitka svijeta, koju su sastavljali Europa, SAD i Japan. U ovom se stoljeću mnogo govorilo o Skupini Sedam (G7), u kojoj sudjeluju četiri europske zemlje: Francuska, Italija, Njemačka i UK te o Skupini Dvadeset (G20), u kojoj sudjeluju iste četiri europske zemlje, Rusija, Turska i EU, koja nije suverena politička zajednica. Danas se ponajviše piše o SAD, Kini, Indiji, Rusiji, Perzijskom zaljevu i BRICS-u. Europa se uglavnom spominje kao kontinent u nevolji.

Europa je naoko ujedinjena, ali je ona pod konac prošlog stoljeća napravila neprimjeren politički sustav ili način, na koji vodi javne, skupne poslove. Taj sustav koči Europu u razvitku u globaliziranoj vrsti, koja se gospodarski snažno razvija. Europa je kontinent – ako se isključi Rusiju – koji je uglavnom iscrpio mineralne i energetske izvore pa mu gospodarstvo bitno ovisi o znanosti, tehnologiji, industriji i o radu njegovih ljudi, među kojima je mnogo doseljenika, kojih većina nije u mogućnosti ozbiljnije pridonijeti napretku znanosti, tehnologije i suvremene industrijske proizvodnje.

Najveća nevolja europskog političkog sustava je u njegovoj usredotočenosti, iako je Europa napučena brojnim narodima, koji su prije imali snažan vlastiti gospodarski razvitak prikladan njihovoj povijesti i njihovim okolnostima. Europa nije ranije imala središnju vlast, a takva je vlast sad sputava u tehnološkom i gospodarskom razvitku, u kojemu sudjeluje ostatak svijeta. Europa je bez središnje, sveeuropske vlasti stvorila suvremenu znanost, napravila Industrijsku revoluciju i bila osvojila svijet. Znanost i svjetski kolonijalni sustav bili su postignuća Europe, u kojoj je politička vlast bila raspačana ili „distribuirana“. Europi su središnju vlast nametnule SAD upravo u nakani da sputaju njezin razvitak i da pokore europske narode, koji su sad politički podanici Europske unije, koja je podanica SAD.

Europa propada politički, gospodarski, sigurnosno i ljudski. U politici Europe vlada potpuna zbrka, u kojoj se ne može stvoriti jaka i uvjerljiva sveeuropska politika. Gospodarstvo Europe sustavno slabi od Velike recesije 2008. godine preko pandemije koronavirusa do sadašnjeg Rata za Ukrajinu. Sad europsku i posebno njemačku industriju mori skupoća plina, koja joj nameće ili zatvaranje poduzeća ili smanjenje proizvodnje. Europi su ugrožene i unutarnja i vanjska zaštita, a neke europske zemlje (Austrija, Mađarska, Turska) njeguju dobre odnose s Rusijom unatoč kaznama koje su joj nametnute. Europa je prestala biti uzor ljudskosti i demokracije ostalim narodima posebice afričkim, koje još uvijek mori „atlantski“ neokolonijalizam.

Kako bi se pravo shvatilo zašto je Europa sad u teškom stanju i to nakon globalizacije vrste, valja navesti to, što se dogodilo u Europi u minulim sto godina, od Sporazuma u Rapallu 1922. godine do Rata za Ukrajinu 2022. godine.

1. U mjestu Rapallu u Italiji potučeni Njemački Reich (Vajmarska republika) i SSSR sklopili su strategijski sporazum o gospodarskoj i vojnoj suradnji.

2. Do 1941. godine prije njemačkog napada na SSSR sve europske kopnene zemlje uspostavile su milom ili silom fašističke ili nacionalističke političke sustave.

3. Od 1945. godine podijeljena Europa bila je pod okupacijom, prvo vojnom pa političkom i gospodarskom te konačno pod ideološkom okupacijom SAD i SSSR-a. Na Istoku je vladao komunizam, a na Zapadu se s vremenom ustalio liberalizam.

4. Koncem rata Rooseveltova administracija predviđala je, da se Njemačku pretvori u poljoprivrednu zemlju, a Japan u zemlju kućne radinosti. Poslije Rooseveltove smrti u travnju 1945. godine nova, Trumanova administracija odbacila je i Henryja Morgenthaua, Rooseveltova ministra financija, i njegovu spomenutu stravičnu zamisao za Japan i Njemačku. Trumanova administracija je poslije savezničke Konferencije u Potsdamu u srpnju 1945. godine prihvatila zamisao Georgea Kennana, najvećeg geostratega dvadesetog stoljeća, o obnovi njemačke i japanske industrije.

5. Ubrzo je napravljen Marshallov plan. Tri njemačka zapadna okupacijska područja spojena su 1949. godine u Saveznu Republiku Njemačku. Od travnja 1951. počela je djelovati Europska zajednica za ugljen i čelik, koja je prerasla u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ).

6. Godine 1949. stvoren je obrambeni savez NATO, koji je bio stvarna zapreka sovjetskom prodoru na zapad Europe.

7. SAD su 1971. godine napustile svjetski financijski sustav, čime je počelo gospodstvo financijskog kapitala, koje je ubrzo prihvatila i EEZ. U Zajednici je došlo do napuštanja „socijalnog gospodarstva“ i „kapitalizma s ljudskim licem“.

8. Godine 1993. Europska zajednica pretvorena je u unitarnu i centraliziranu Europsku uniju, na koju su njezine članice prenijele znatnu mjeru suverenosti. Odluke za Uniju prividno se donose u Bruxellesu, a stvarno u Washingtonu.

9. NATO je i poslije rasapa SSSR-a i Istočnog bloka te ponovnog ujedinjenja Njemačke sačuvan kao američka politička ustanova za discipliniranje europskih nacionalnih država.

Propadanje Europe najbolje je označeno deindustrijalizacijom Njemačke, koja je već gubi znanstvenu i tehnološku podlogu za razvitak industrije. To se događa u vrijeme snažne industrijalizacije i modernizacije Azije, koja je označena nedavnim širenjem BRICS-a na još šest zemalja, od kojih su tri velike proizvođačice nafte i plina (S. Arabija, Iran, UAE), a dvije imaju tražene minerale i velike mogućnosti u proizvodnji hrane (Etiopija, Argentina). Egipat je na dobrom mjestu. Podatci govore, da europska gospodarstva jedno za drugim padaju u recesiju, a mnoge europske banke, posebice talijanske, su u nevolji.

Tonjenje Europe događa se u vrijeme duboke geopolitičke evolucije, koja će donijeti slabljenje SAD i važnosti američkog dolara kao monete; uspon Azije i Afrike; te stvaranje višestožernog svijeta. Mijenja se svjetski politički krajolik. Dolazi do ozbiljnog pomaka u ravnoteži političkih, gospodarskih i vojnih sila. Globalizacija nosi sustav uvjerenja označen prvobitno uvažavanjem i tuđih potreba i probitaka te punom suradnjom država. Svjetska geopolitička evolucija donijet će slabljenje utjecaja SAD, što pruža prigodu Europi, da se oslobodi okova američkog kozmopolitskog kapitala.

U sustavu koji slabi i propada počinju razmirice. Sad EU na okupu drži samo volja SAD, koja naočigled slabi. Kad volja Amerike potpuno oslabi s općim slabljenjem te države, unutarnje europske razmirice će se pretvoriti u sukobe među članicama. Američka stega Europe potaknula je razmirice, ali ona ne može spasiti Uniju kakva je sada. To će biti prigoda za preobrazbu Unije, a ne za njezin rasap. Unija se mora preobraziti u skladu s uvriježenom europskom političkom misli: narodi Europe moraju biti suvereni i slobodni, kako bi se mogli razvijati po svojoj mjeri.

Continue Reading

Ovaj osvrt govori o uvođenju lijevog totalitarizma u SAD. Naslov osvrta posudio sam od francuskog politologa Alexisa de Tocquevillea (1805.-1859.), zapamćenog po knjizi De la démocratie en Amérique.

Prvi nasrtaj totalitarizma u Americi počeo je dolaskom puritanaca iz Engleske. Puritanci su smatrali, da vjera treba upravljati ostalim vidicima vlasti: politikom, gospodarstvom i zaštitom. Oni su uvjerili Elizabetu I Tudor (1558.-1603.) da do udaljenosti 35 milja od njezine palače zabrani kazališne predstave. Veliki broj puritanaca je pod lozom Stuarta (1603.-1688.) bio potjeran iz Engleske, jer im Anglikanska crkva nije bila dosta reformirana. Vođa puritanaca u Americi John Winthrop svečano je izjavio „da im je sam Bog darovao zemlju u Americi, jer je 300.000 urođenih Amerikanaca pomrlo od velikih boginja“. Puritancu su umislili, da ih je Bog poslao u Ameriku, da ondje izgrade uzornu zajednicu ili Grad na Gori, koji će svijetliti svim narodima svijeta. Otud je došla zamisao o američkoj izuzetnosti, koju i sad njeguje američka politika.

Sredinom devetnaestog stoljeća vjerski propovjednici koji su došli s europskog kopna počeli su Veliko buđenje, kojim je potisnuto puritanstvo i koje je bilo podlogom za Američku revoluciju 1776. godine, u kojoj su Amerikanci postali narod, We the People, kako počinje Deklaracija o neovisnosti.

Granice SAD bile su određene englesko-američkim sporazumom u Parizu 1783. godine. SAD su stalno pomicale zapadnu granicu nauštrb urođenika. Taj postupak je ubrzan poslije Građanskog rata (1861.-1865.). Granica je gospodarila politikom i dušom Amerike. Koncem stoljeća SAD su izbile na Tihi ocean.

Godine 1898. SAD su pod predsjednikom W. McKinleyjem (1897.-1901.) zaratile sa slabom Španjolskom i otele joj Filipine, Kubu i Portoriko, ali su sačuvale samo Portoriko. Woodrow Wilson (1913.-1921.), predsjednik iz redova Demokrata, vojno osvajanje svijeta zamijenio je osvajanjem pomoću izvoza kapitala i demokracije. Slijedeći veliki predsjednik SAD demokrat Franklin Roosevelt (1933.-1945.) bio je izolacionist i čini se republikanac u duši. Bio je prisiljen stupiti u rat protiv Japana. Međutim, obraćeni zadrti izolacionist, urednik tjednika Life Henry Luce (1898.-1967.), objavio je mjesecima prije napada na Pearl Harbor, da „Amerika mora osvojiti svijet samo zato što to može učiniti“.

Veliki republikanski predsjednici Eisenhower, Nixon, Reagan i Trump nisu počinjali ratove, nego su ih privodili kraju (Koreja, Vijetnam, Hladni rat, Afganistan). Razlika u geopolitici Demokrata i Republikanaca je u tomu, što su Republikanci vezani uz domaći kapital (vojna industrija, nafta, poljodjelstvo), a Demokrati uz svjetski, kozmopolitski kapital: banke, osiguranje, ulagateljski zavodi, pravosuđe, mediji, trgovina i zabava (Hollywood).

Predsjednik-demokrat Bill Clinton (1993.-2001.) napravio je Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kako bi kapital nakupljen u SAD putem slobodnog tržišta zauvijek zavladao svijetom. Napadom na Tornjeve u New Yorku počeo je otvoreni „republikanski“ Rat protiv terora, jer je George W. Bush (2001.-2009.) bio potpuno u rukama neokonzervativaca.

Predsjednik Obama (2009.-2017.) je otvoreni Rat protiv terora zamijenio obavještajnim potkopavanjem nepoćudnih država (Tunis, Sirija, Egipat, Libija, Jemen, Ukrajina). Predsjednikom Bidenom (2021.-) neokonzervativci upravljaju bez muke. Nasreću, globalizacija i WTO promijenile su svijet, koji je postao multipolaran, s Kinom kao pravom velesilom.

Demokrati su od vremena Woodrowa Wilsona istovremeno provodili dva nauma: osvajanje svijeta i zatiranje vlastitog naroda. Sad je u Americi uspostavljen kapitalizam Dijaspore, kakav se ovog časa preslikava i u Ukrajinu. Demokratima su minulih desetljeća u pomoć pritekli trockisti, koji se sad kite nazivom neokonzervativci.

Pravi smisao neokonzervativnog projekta je učiniti dosad slobodne i ponosne građane Amerike podanicima vlasti. Kozmopolitski kapital želi stvoriti ljude bez gospodarske samosvojnosti i samodostatnosti, bez obitelji, bez vjere i bez sljubljenosti ili kohezije, koja građane čini narodom.

Sadašnje vlasti u SAD to nastoje postići propisujući građanima kakvi trebaju biti i kako trebaju postupati. U tijeku je veliki ljudski inženjering. Za obavljanje tog posla – imajući u vidu velike ustavne ovlasti saveznih država – Demokrati uz postojeća savezna ministarstva neustavno i nezakonito rabe brojne savezne agencije, kao što su FBI, CIA, Porezna uprava (IRS), Savezna agencija za hitna stanja (FEMA). Savezna izvršna vlast nije pod nadzorom zakonodavne vlasti.

Demokrati su putem sindikata učitelja preuzeli nadzor nad javnim nižim i srednjim školama i nad odgojem djece. Predsjednik Biden otvoreno kaže, da su djeca vlasništvo države. Savezno ministarstvo pravosuđa (DOJ) proglasilo je domaćim teroristima roditelje, koji su putem školskih odbora nastojali mijenjati nastavni program svoje djece. Posebna vrsta mogućih domaćih terorista – zbog njihove borbe protiv pobačaja – su katolici, posebice oni koji pohađaju crkve, u kojima se „mise služe na latinskom jeziku“.

Opako sredstvo potkopavanja narodnog zajedništva je program Raznoličnosti, pravičnosti i uključenosti (DEI), koji se provodi i u američkoj vojsci, kao da borbena sposobnost vojske ne ovisi o zajedništvu, jednakosti i osobnoj sposobnosti vojnika, nego o naglašavanju razlika, poticanju pozitivne diskriminacije i zanemarivanju sposobnosti.

U svim odjelima saveznih ministarstava i agencija uspostavljeni su Odbori za vladanje lažnim obavijestima, kojima je svrha sprječavati slobodu obavještavanja pod izlikom tuđeg upletanja u javne poslove. Odbori sprječavaju djelovanje tuđih službi pružajući smjernice vlastitim službenicima. SAD imaju „ministarstvo istine“.

Savezne vlasti propisuju građanima kakve štednjake moraju rabiti i kakve automobile voziti. U gradovima pod vlasti Demokrata građani moraju zaobilaziti pločnike natrpane beskućnicima u šatorima bez zahoda, trpjeti krađu po trgovinama koje još nisu napuštene, nekažnjena ubojstva, trovanje vlastite djece fetanilom, smještaj desetaka tisuća nezakonitih doseljenika u školske sportske dvorane i druge nedaće. U SAD su počinitelji nasilja žrtve nepravde. SAD su jedina zemlja u svijetu, koja ima otvorene granice, jer Demokrati žele promijeniti sastav pučanstva, kako bi bilo čim više podanika.

Jedva treba spomenuti nastojanje demokratskih građanskih udruga, da hrabre odrasle ljude na promjenu prirodnog roda i malodobnu djecu na usiljenu promjenu roda bez znanja roditelja.

Iako se u Americi stvara jednostranačka vlast, Republikanci još nisu uvidjeli pravi smisao urote kozmopolitskog kapitala. To je drukčija jednostranačka vlast od one u Kini, u kojoj je oduvijek postojao narod, Kinezi. Oni su imali svoj sustav uvjerenja, koji je bio izrastao iz puka. Kineske vlasti ugađaju raspoloženju i volji naroda, jer bi inačica uobičajenom načinu vladanja bio raspad Kine kao države.

Republikanci se ipak bude od noćne more lijevog totalitarizma, a svijet od more američkog neokolonijalizma.

Continue Reading

Mnogi znaci kažu da je Zapadu dosta Rata za Ukrajinu i da jača pritisak na Ukrajinu, da se upusti u mirovne pregovore s Rusijom.

Iako je Rusija napala Ukrajinu, rat je prouzročilo širenje NATO-a na Istočnu Europu i na Balkan. Slomom Istočnog bloka NATO je izgubio obrambenu zadaću pa su ga SAD pretvorile u političku ustanovu za nadzor Europe. NATO bi trebao imati i svjetsku zadaću, što pokazuje zamisao o otvaranju ureda NATO-a u Japanu.

NATO se poslije napada na Tornjeve u New Yorku trebao uklopiti u američki nadzor svijeta putem nametanih područnih „sporazuma“ kao što su bili pobačeni protivkineski TTP (Transpacific Trade Partnership) u Istočnoj Aziji i protivruski TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership) za Europu. Tim ustanovama valja dodati politički i sigurnosni savez Five Eyes (Petere oči) SAD, UK, Kanade, Australije i Novog Zelanda. Usto, SAD su bile uspostavile sigurnosni sustav za zaštitu opskrbe Zapada naftom, a za predsjednika Obame izvedene su brojne „obojene revolucije“ u arapskim zemljama. Posljednja takva revolucija izvedena je protiv zakonite vlasti u Ukrajini.

Svrha ukrajinskog projekta SAD bilo je komadanje Rusije i njezino pretvaranje u „nekretninu“, protiv kakvog nasilja se sad dižu mnogi afrički narodi. Afrika je u novom političkom buđenju. Uništenje Rusije kao političke zajednice smislili su neokonzervativci, koji su se izvorno okupili oko časopisa Osvrt (Commentary). Od dvadeset jednoga izvornog neokonzervativca devetnaest su bili židovski doseljenici iz Rusije. Oni su prije bili trockisti, koji su zagovarali „izvoz“ sovjetske komunističke revolucije, a poslije „izvoz“ američke liberalne revolucije. Neokonzervativci su zadrti ljevičari, koji su se okitili konzervativnim imenom.

Neokonzervativci su iskoristili puritansku zamisao iz 17. stoljeća o uspostavi u Americi političkog sustava, u kojemu sakralna ideologija (vjera) određuje politiku, gospodarstvo i zaštitu. Tako je prije bilo u SSSR-u, a sad je tako u SAD. Demokrati Joea Bidena nastoje u SAD uspostaviti lijevi totalitarizam zloporabom američke države. Ključni projekt neokonzervativaca nije bio američki vojni napad na Afganistan ili na Irak, nego izvedba revolucije na Majdanu u Kijevu 2014. godine. Višegodišnji pobačeni dogovori u Minsku služili su SAD i Zapadu kao zaklon, iza kojega se pripremao ukrajinski napad na Rusiju.

U svibnju 2019. godine Zapad je pomoću neokonzervativaca za predsjednika Ukrajine doveo Volodimira Zelenskog, koji je u izbornom pohodu zagovarao prijateljstvo Ukrajine i Rusije. Ipak, Zelenski se kao predsjednik pokazao zagriženim neokonzervativcem, kojemu je stalo do ideje i ideologije, a ne do ukrajinskog naroda, koji nije njegov narod. Svesrdna potpora Amerike i NATO-a predsjedniku Zelenskom u pripravi napada na Rusiju navela je Rusiju da u veljači 2022. godine počne „poseban vojno-sigurnosni zahvat“ u Ukrajini. Poslije početnog napada Rusija je prešla na obrambeni rat, kakav joj je uvijek uspijevao. Rusija je izabrala strategiju postupnog, ali potpunog iscrpljivanja Ukrajine. Budući, da uz rusku obranu nije bilo nade za uspjeh američkog nauma slamanja Rusije, NATO je predložio Ukrajini da počne žestok (proljetni) protivnapad na rusku vojsku. Taj zakašnjeli protivnapad je dobro zašao u treći mjesec, a Ukrajinci slabo pomiču bojišnicu pa nema govora o njihovu prodoru do Krima i Azovskog mora.

Ukrajinska vojska ne vodi rat za svoj narod. Ona nedvojbeno vodi tuđi, američki rat. Možda je ona najneobičnija vojska u svijetu? Vojska obično pripada državi, koja je stvara, održava i plaća. Mnoge vojske su ukorijenjene u narod, kao u primjeru Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Hrvatska vojska se za vođenje pravog rata osposobila u samom ratu i nije imala ni tuđe savjetnike ni tuđe učitelje. Većina branitelja i njihovih zapovjednika otprije je bila školovana za rat. Hrvatska vojska se sama ustrojila u ratu, a oslanjala se na domaće tvarne izvore i industrijsko znanje te je uglavnom sama nabavljala oružje. U svoje su narode bile usađene i vojske oslobodilačkih pokreta, kao u primjeru Vijetnamu tijekom oslobodilačkog rata protiv francuskog kolonijalizma i američkog neokolonijalizma.

Oprečno Hrvatskoj vojsci, ukrajinsku vojsku školuju i ustrojavaju zapadni stručnjaci. Ona dobiva vojnu opremu i streljivo po milosti mnogih zapadnih sila i stalno se tuži, da nije dobro opskrbljena ni opremom ni streljivom, iako je Zapad dosad pružio Ukrajini vojnu i financijsku pomoć u vrijednosti od 200 milijardi dolara. Političko i vojno vodstvo Ukrajine bilo je i prije korumpirano ili iskvareno, a sad ima prigodu da takvo bude u mjeri većoj od dosadašnje. Ukrajinsku vojnu strategiju i taktiku propisuju američki generali – kakvi su izgubili sve ratove poslije Drugoga svjetskog rata – a na svoju ruku je provode ukrajinski predsjednik i njegovi generali, koji se ni međusobno ne slažu. U HV-u su ratovali dragovoljci, a Ukrajinci bježe iz vojske i bježe od novačenja.

Malo je zapadnih vojnih stručnjaka, koji očekuju da ukrajinski protivnapad uspije. Za njih i za američko političko vodstvo se otvara pitanje: kako priznati promašaj američkog projekta za Rusiju, u kojemu je Ukrajina nemilosrdno zlorabljena? Da se zataška to pitanje Zapad navodi Ukrajinu, da počne pregovore s Rusijom. Ukrajina to odbija, iako su SAD i UK odvratile Ukrajinu da potpiše ugovor o primirju u Carigradu u travnju 2022. godine.

Među znacima o zapadnom ostavljanju na cjedilu Ukrajine i posebice Zelenskoga valja spomenuti promašenu i nakaznu „mirovnu“ konferenciju Zelenskoga u Džedi početkom kolovoza, na koju nije bila pozvana Rusija. Poslije toga u časopisu Newsweek objavljen je razgovor neimenovanog visokog ukrajinskog dužnosnika o tomu, da su i vojno i političko vodstvo Ukrajine podijeljeni glede nastavka protivnapada, koji ne vodi ničemu. Uslijedila je podvala Stiana Jenssena, dugogodišnjeg direktora ureda glavnog tajnika NATO-a, o tomu da Ukrajina treba Rusiji prepustiti dio prostora za članstvo u NATO-u. Predsjednik Zelenski nije dobio poziv za sudjelovanje na sastanku G20 u Delhiju. (Po indijskom ministru vanjskih poslova, G20 je gospodarska, a ne sigurnosna udruga država.) U Rijadu je nakon sastanka u Džedi održan sastanak veleposlanika SAD i Kine, na kojemu su SAD tražile da se Kina uključi u uspostavu mira u Ukrajini, jer su SAD strana u sukobu. Konačno, vojno vodstvo SAD tražilo je od Ukrajine, da ne napada Krim ni Rusiju, nego da se drži bojišnice te da na noj postigne uspjeh. Nedavno je dnevnik Washington Post prenio ocjenu obavještajnih službi SAD, da ukrajinski protivnapad ne uspijeva. Oleg Soskin, savjetnik ranijih predsjednika Ukrajine, otvoreno je pozvao Ukrajince da svrgnu sadašnjeg predsjednika.

Promašaj američkog projekta za Rusiju, u kojemu je Ukrajina zlorabljena i uništena, otvara pitanja: (1) budućnosti Ukrajine, (2) budućnosti američkog izvoza neokonzervativne revolucije i (3) političkog uređenja naše vrste. Očekivani ishod Rata za Ukrajinu mogao bi zauvijek ukloniti američki neokolonijalizam.

Continue Reading

Početkom kolovoza ove godine neki indijski mediji objavili su iznenađujuću vijest, da Indija napušta BRICS, jer je navodno nezadovoljna vodećom ulogom Kine u toj dragovoljnoj udruzi. To navodno nezadovoljstvo se odnosilo i na članstvo Indije u CSO (Šangajska skupina za suradnju) u Središnjoj Aziji, koju su utemeljile Kina i Rusija te kojoj je Indija naknadno dragovoljno pristupila.

Vijest o nezadovoljstvu Indije se otprve činila i sumnjivom, jer je u indijskim medijima Kina krivac za sve u svijetu. U vijesti je rečeno, da premijer Modi neće putovati na ovogodišnji sastanak BRICS-a u Južnoj Africi i da će se skupu obratiti putem vidne veze. Indijska vlada je opovrgnula spomenutu medijsku vijest, naglasila da će premijer osobno nazočiti sastanku i da se Indija neće protiviti pristupu novih država BRICS-u.

BRICS je udruga država. U politici su se oduvijek pravile urote te stvarali i razvrgavali politički savezi. Česti su bili primjeri i izdaje ranijih saveznika. (Godine 1783. SAD i Engleska potpisale su sporazum, po kojemu je Engleska uz potporu SAD preuzela dotadašnje francuske posjede u Kanadi, iako je Francuska uz silne materijalne i ljudske gubitke pomogla Americi, da se oslobodi vlasti engleske krune.)

U prošlom stoljeću kad su se ideologije (liberalizam, nacionalizam, komunizam) uvukle u politiku obilno su se stvarali ideološki ili svjetonazorski savezi kao što su bili komunistički Varšavski ugovor i kapitalistički Atlantski savez.

Često se događalo, da vlada ravnoteža političkih sila na određenom širem prostoru, tako da se nijedna država nije pouzdavala u sklapanje saveza, jer u političkim savezima obično jedna sila ima prevagu. Danas se izbjegava riječ „savez“, jer izaziva sumnju pa se radije govori o „strategijskoj suradnji“.

U slučaju „ravnoteže“ velikih sila manje države, koje se nađu usred njih često dobro prolaze, jer se nijedna velika sila ne usudi zauzeti ni najmanji prostor, koji graniči s kojom drugom velikom silom. Tako su dobro prolazili drevni Izraelci, čija je zemlja bila između Egipta, Asirije i Babilona. Izrael je upravo zbog toga bio „obećana zemlja“. Obećanim zemljama bile su Švicarska između Italije, Francuske i Njemačke te Nizozemska između Francuske, Njemačke i Engleske.

Nekim državama je za zaštitu potrebna neutralnost. Belgija se jedno stoljeće smatrala neutralnom. Austrija je neutralna po Državnom ugovoru od 1955. godine, a Rusija sad traži neutralnost Ukrajine. Od polovice prošlog stoljeća mnoge su se zemlje okupljale oko zamisli nesvrstanosti. Među njih su spadale i velike zemlje kao što su Kina, Indija, Indonezija i Egipat. Ipak, SAD je stalo do stalnog izmišljanja neprijatelja, kako bi odnosile pobjede, a ne spašavale i jamčile mir.

Zapadne (kapitalističke) zemlje uvježbale su se u stvaranju svjetskih carstava. Jedna vrsta carstava su bili kolonijalni sustavi velikih i tehnički naprednih sila: Francuske, Engleske, Španjolske, Portugala, Nizozemske pa i Belgije. Rusija je napravila carstvo braneći se od malih napadačkih naroda, koje bi pokorila, a njihove zemlje prisvojila. Imperijalizmu su se koncem devetnaestog stoljeća pridružile nove industrijske i političke velesile: Japan, Njemačka i SAD. I Japan i Njemačka imali su skučen životni prostor (Lebensraum), a SAD su se imperijalizma prihvatile iz obijesti. Kolonijalizam nije išao za tuđim prostorom, nego za tuđim sirovinama i tržištima.

Gospodstvo nad narodima može se ostvariti i hegemonijom ili „predvodništvom“. Hegemon pruža pokorenom narodu zaštitu i ostavlja samoupravu, ali on vodi njegovu vanjsku politiku. Car ima odgovornost za cijeli osvojeni prostor i za ljude na njemu, a hegemon prepušta odgovornost mjesnoj politici. Kako povjesničari misle, prvu hegemoniju je uspostavio Sargon iz Akada (2334.-2279.). SAD su hegemon nad gotovo cijelom Europom, Australijom, Novim Zelandom, Južnom Korejom, Japanom i nad ostalim državama u kojima postoje američka vojna uporišta. (Japan i Njemačka su još od 1945. godine pod okupacijom.)

Izvorni kolonijalizam bio je uspostavljen vojnim putem, ali se preobrazio pa se sad održava gospodarskim sredstvima. Izvornom kolonijalizmu suprotstavljao se anti-kolonijalizam, koji je uglavnom počivao na oružanim pobunama. Otpor novom kolonijalizmu počiva na „strategijskoj suradnji“ ugroženih država uglavnom s Kinom i Rusijom. (Državni udarac u Nigeru koncem srpnja 2023. godine stvoren je željom nigerskog naroda da vlada svojim prirodnim izvorima. Niger ima bogata nalazišta zlata i sedmi je u svijetu po proizvodnji urana za mirnodopsku uporabu. Francuzi dobivaju 80% električne struje iz urana, a Niger zadovoljava 50% francuskih potreba u uranu.) Jedan oblik borbe protiv novog kolonijalizma u Latinskoj Americi, bila je katolička teologija oslobođenja, koju je zdušno zatro papa Ivan Pavao II. Europska unija je neokolonijalna podsila.

Amerika nije odustala od zamisli da i dalje vlada svjetskim gospodarstvom, svjetskom politikom i našom vrstom. Međutim, uspostava slobodnog svjetskog tržišta i globalizacija vrste donijeli su veliko iznenađenje prije svega Americi, koja je svjetsko tržište bila uzela kao „politički sustav“ svjetske države Kapital.

Svjetsko tržište omogućilo je rast gospodarstva, ali ne samo gospodarstava razvijenih zemalja namicanjem tuđih sirovina, nego i istinski rast gospodarstava brojnih starih i novih, mnogoljudnih i maloljudnih naroda, koji imaju malen ili velik životni prostor. Međutim, SAD ne prihvaćaju stvarnost. One i dalje žele dijeliti svijet, stvarati neprijatelje i nizati izlišne vojne pobjede (ili poraze).

Amerika želi sačuvati propali jednostožerni (monopolarni) svijet. Ostali slobodni narodi žele uspostaviti višestožerni (multipolarni) svijet. To je nova vladavinska moda. Međutim, našoj vrsti ne trebaju ni jednostožerni ni višestožerni svijet, nego joj treba svijet bez stožera. Izlišni su i višestrani (multilateralni) i dvostrani (bilateralni) savezi.

Našoj vrsti koja je pritisnuta velikim nevoljama – od prestanka odgoja mladih ljudi za život, nestanka obitelji i opakog djelovanja privatnih („društvenih“) mreža preko političkih podjela i ratnih sukoba do poremećaja opskrbnih mreža i klime – potreban je višenarodni ili multinacionalni svijet, u kojemu će svaki narod ili svaka životna zajednica imati suverenost, zaštitu i blagostanje te u kojemu će sam odlučivati o svojoj budućnosti.

Vrsti je potrebna suradnja svih životnih zajednica sa svim ostalim životnim zajednicama. Vrsti je potrebna nova vrsta vladavine, u kojoj se narodi neće povoditi za ideologijama ili svjetonazorima, nego će svoje poslove voditi tako, da politika ili obavljanje javnog posla obuima ostala tri vidika života naroda: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja.

Takav vladavinski sustav nazivam politizmom i strogo ga razlikujem od ideoloških vladavinskih sustava kao što su kapitalizam, komunizam i nacionalizam. Ako svi narodi budu upravljali samo sami sobom, dvostrana ili bilateralna suradnja država bit će zajamčena pa će cijela vrsta moći obavljati svoje brojne teške zadaće.

Continue Reading

Raspitujem se kod prijatelja o bitnim značajkama ljudskog života i javnog života u svijetu. Jedan mi je naglasio, da postoji opća sumnja u političare. Spomenuo je poročnost politike i neiskrenost političara. Tišti ga dvojba: Kvari li politika ljude koji se njome bave ili se dio iskvarenih ljudi okuplja u politici? Misli, dapače, da postoji neka sustavna pogreška ili u tijelu ili u umu ljudi, koja ih navodi, da u politici nastoje steći probitke, koje ne mogu ostvariti samo radom i znanjem.

Skloniji sam vjerovati, da je sustavna pogreška umetnuta u političke sustave, putem kojih stvarni vladari upravljaju državama ili političkim zajednicama. Politički sustavi i njihovi  vladari vjerojatno u politici trebaju poročne ljude, kako bi njima lakše gospodarili, kako bi ih se mogli otresti kad zatreba i kako političarima ne bi na um palo, da počnu raditi za narod ili životnu zajednicu. Ipak, dvojba o tomu što je uzrok, a što posljedica poročnosti političara ostaje, ali je nedvojbeno to, da je sposobnost za neiskrenost ili za uvijeno, poželjno ili „korektno“ izražavanje tražena značajka političkog novaka.

Nekad se u kršćanskom i monarhističkom svijetu govorilo, da je „svaka vlast od Boga“, iako nije bilo tako. Obitelji su jedne drugima otimale vlast. Početkom devetnaestog stoljeća Crkva se počela navikavati na republike, u kojima je vlast tobože dolazila od građana odnosno od naroda. (U Renesansi su se neke bogate obitelji otele carskoj, kraljevskoj ili papinskoj vlasti i utemeljile republike: Genova, Firenca, Venecija, Dubrovnik. Dubrovnik je imao bogatašku demokraciju, a knez je bio biran na samo mjesec dana.)

Sad bi valjalo pitati, je li svaka vlast iskvarena (korumpirana). Malo je vlasti koje nisu iskvarene. Pitanje je samo stupnja iskvarenosti vlasti odnosno snage vlasti, da se bori protiv ljudi koji potkopavaju i kvare zakonitu vlast. U naše vrijeme, kad više nema nasljeđivanja glavnog nositelja izvršne vlasti – ako se izuzmu preostale monarhije u islamskim narodima te neobične države kao što su DR Koreja ili Sirijska Arapska Republika – za nadzor nad državama bore se poslovne interesne skupine. (Preostale europske monarhije su ustavne monarhije.)

Najčešće se domaći kapital suprotstavlja međunarodnom ili „kozmopolitskom“ kapitalu ili se kapital vezan uz proizvodnju nadmeće s financijskim kapitalom. (Dobar dio proizvodnog kapitala već je „financijaliziran“, što znači da se i taj kapital množi više slobodnom uporabom novca, nego ulaganjem skupljenog kapitala u proizvodnju.) Koji god interes gospodario nacionalnom državom, jasno je da narod nije suveren, nego da vrhovna vlastpripada posebnim probitcima. Stoga je ključno pitanje: Mora li vlast pripadati narodu, kako bi mu mogla služiti?

Početak civilizacije označen je oduzimanjem vlasti zajednici. U početku su vladari obično bili veliki svećenici nametnute vjere ili ideologije, koja je zamijenila zatečene vjere izvornih zajednica. Poslije su vladarima bili kraljevi obično s nasljednim pravom prvorođenca da preuzme vlast. U svakom slučaju vladari su bili ljudi s tijelom i umom, koji su ponekad znali imati razumijevanja i sućuti za vlastite podanike, ali ne i za neprijatelje.

Od Renesanse kapital se počeo nakupljati međunarodnom i čak međukontinentalnom trgovinom. Europski trgovci su postajali bogatiji od kraljeva. (Carevi u Kini nisu dopuštali, da se trgovci obogate. Trgovački je posao najčešće smatran nečasnim.) U Europi su trgovci počeli kreditirali kraljeve te određivati kad će kralj i protiv koga zapodjenutu rat ili poći u osvajanje dalekih krajeva svijeta. Kraljevi su bili neprestano dužni trgovcima, bankarima i zlatarima. Poslije su kraljevi uz naplatu dodjeljivali dopusnice za kolonijalna osvajanja i za upravljanje osvojenim zemljama. (Privatna engleska East India Company na kraljevsku je dopusnicu osvojila Indiju i dugo njome vladala: imala je političku, gospodarsku, vojnu, policijsku, sudbenu i školsku vlast.)

To što se počelo događati u kolonijama europskih sila, preneseno je i u matične zemlje. Trgovci, a poslije i industrijalci počeli su vladati „matičnim“ europskim narodima, jednim po jednim. Državne granice krojili su po potrebama svojih tržišta. Kapital i sad vlada narodima putem proizvoljnih financijskih ulaganja. Poslije Drugoga svjetskog rata slobodan privatni kapital, koji je nakupljen u SAD de facto je vladao svijetom. Svjetski kapital stvorio je mnoge „ukradene države“. Slobodan svjetski privatni kapital je bešćutan vladar.

Kapital je za svoje potrebe nastojao globalizirati poslovanje, ali je usput globalizirao i našu vrstu. Globalizacija je učinila nakupljeni svjetski kapital razmjerno malenim pa su se u postupku globalizacije naše vrste pojavile nove gospodarske i političke sile, koje se više ne žele podlagati svjetskom privatnom kapitalu. Mnoge države su nakupile svoj kapital. (Sad saudijski kapital pripada uglavnom državi i više ga ne trate rasipni knezovi i šeici.)

Prava svrha nakupljanja kapitala nisu ulaganja u novo gospodarsko djelovanje, nego osvajanje i čuvanje političke vlasti. Američki kapitalisti imali su svjetsku vlast. Globalizacija je učinila to, da SAD gube svjetsku vlast, koju su držale u ime nakupljenog kapitala.

Iznenadna globalizacija zaoštrila je staru dvojbu: Kvari li vlast ljude ili poročni ljudi hrle u vlast? Temeljni izbor za svakog čovjeka pri postavljanju u životu je: zajedništvo ili samoživost. U današnje vrijeme opći materijalizam potiče samoživost: htjeti čim više tvarnih dobara i kupovnih usluga. Međutim, globalizacija potiče zajedništvo, jer su sile koje djeluju na vrstu goleme pa im se vrsta mora suprotstaviti životnim zajedništvom ljudi u narodima i naroda u vrsti. Kao nekad davno: praljudi su zajednički postali ljudi.

Sadašnji (američki) svjetski poredak kapitala pod pritiskom globalizacije naše vrste ustupa mjesto neizbježnoj suradnji životnih zajednica, a time i suradnji ljudi u zajednicama. To će promijeniti i način vođenja poslova jedinačnih životnih zajednica. Vlast će prestati biti čarobnom, ali i prestati biti ponorom za političare. Prvi značajan korak političara bit će služenje domaćem kapitalu. Drugi njihov značajan i dovoljan korak bit će služenje životnoj zajednici. Novi političari će biti sretni služiti zajednici. Dosta je gospodstva iskvarenih političara i njihovih dosadašnjih skrbnika, nositelja kapitala.

Nedavno je Bill Courtny, ugledan američki nogometni trener i dobitnik Oskara za glavnu ulogu u filmu o nogometu, koji sad besplatno uvježbava jednu sveučilišnu momčad, utemeljio udrugu „Vojska običnih ljudi“. Rekao je, da su „političke vlasti iznevjerile građane“. Udruga putem Interneta okuplja više od tri milijuna ljudi, koji nastoje izravno pomagati jedni drugima.

Djelovanje „Vojske običnih ljudi“ pokazuje, da se vrsta iz hipnoze civilizacije i kapitalizma budi u životnu zbilju. Vlast mora pripasti životnim zajednicama, kako bi im mogla služiti. Ljudi mogu uživati u životu, samo ako uživaju služiti jedni drugima, a ne poročnim vlastima. Vlast ne treba biti ponorom.

Continue Reading