01 kolovoz 2023 ~ 0 Comments

Čar i ponor vlasti

Raspitujem se kod prijatelja o bitnim značajkama ljudskog života i javnog života u svijetu. Jedan mi je naglasio, da postoji opća sumnja u političare. Spomenuo je poročnost politike i neiskrenost političara. Tišti ga dvojba: Kvari li politika ljude koji se njome bave ili se dio iskvarenih ljudi okuplja u politici? Misli, dapače, da postoji neka sustavna pogreška ili u tijelu ili u umu ljudi, koja ih navodi, da u politici nastoje steći probitke, koje ne mogu ostvariti samo radom i znanjem.

Skloniji sam vjerovati, da je sustavna pogreška umetnuta u političke sustave, putem kojih stvarni vladari upravljaju državama ili političkim zajednicama. Politički sustavi i njihovi  vladari vjerojatno u politici trebaju poročne ljude, kako bi njima lakše gospodarili, kako bi ih se mogli otresti kad zatreba i kako političarima ne bi na um palo, da počnu raditi za narod ili životnu zajednicu. Ipak, dvojba o tomu što je uzrok, a što posljedica poročnosti političara ostaje, ali je nedvojbeno to, da je sposobnost za neiskrenost ili za uvijeno, poželjno ili „korektno“ izražavanje tražena značajka političkog novaka.

Nekad se u kršćanskom i monarhističkom svijetu govorilo, da je „svaka vlast od Boga“, iako nije bilo tako. Obitelji su jedne drugima otimale vlast. Početkom devetnaestog stoljeća Crkva se počela navikavati na republike, u kojima je vlast tobože dolazila od građana odnosno od naroda. (U Renesansi su se neke bogate obitelji otele carskoj, kraljevskoj ili papinskoj vlasti i utemeljile republike: Genova, Firenca, Venecija, Dubrovnik. Dubrovnik je imao bogatašku demokraciju, a knez je bio biran na samo mjesec dana.)

Sad bi valjalo pitati, je li svaka vlast iskvarena (korumpirana). Malo je vlasti koje nisu iskvarene. Pitanje je samo stupnja iskvarenosti vlasti odnosno snage vlasti, da se bori protiv ljudi koji potkopavaju i kvare zakonitu vlast. U naše vrijeme, kad više nema nasljeđivanja glavnog nositelja izvršne vlasti – ako se izuzmu preostale monarhije u islamskim narodima te neobične države kao što su DR Koreja ili Sirijska Arapska Republika – za nadzor nad državama bore se poslovne interesne skupine. (Preostale europske monarhije su ustavne monarhije.)

Najčešće se domaći kapital suprotstavlja međunarodnom ili „kozmopolitskom“ kapitalu ili se kapital vezan uz proizvodnju nadmeće s financijskim kapitalom. (Dobar dio proizvodnog kapitala već je „financijaliziran“, što znači da se i taj kapital množi više slobodnom uporabom novca, nego ulaganjem skupljenog kapitala u proizvodnju.) Koji god interes gospodario nacionalnom državom, jasno je da narod nije suveren, nego da vrhovna vlastpripada posebnim probitcima. Stoga je ključno pitanje: Mora li vlast pripadati narodu, kako bi mu mogla služiti?

Početak civilizacije označen je oduzimanjem vlasti zajednici. U početku su vladari obično bili veliki svećenici nametnute vjere ili ideologije, koja je zamijenila zatečene vjere izvornih zajednica. Poslije su vladarima bili kraljevi obično s nasljednim pravom prvorođenca da preuzme vlast. U svakom slučaju vladari su bili ljudi s tijelom i umom, koji su ponekad znali imati razumijevanja i sućuti za vlastite podanike, ali ne i za neprijatelje.

Od Renesanse kapital se počeo nakupljati međunarodnom i čak međukontinentalnom trgovinom. Europski trgovci su postajali bogatiji od kraljeva. (Carevi u Kini nisu dopuštali, da se trgovci obogate. Trgovački je posao najčešće smatran nečasnim.) U Europi su trgovci počeli kreditirali kraljeve te određivati kad će kralj i protiv koga zapodjenutu rat ili poći u osvajanje dalekih krajeva svijeta. Kraljevi su bili neprestano dužni trgovcima, bankarima i zlatarima. Poslije su kraljevi uz naplatu dodjeljivali dopusnice za kolonijalna osvajanja i za upravljanje osvojenim zemljama. (Privatna engleska East India Company na kraljevsku je dopusnicu osvojila Indiju i dugo njome vladala: imala je političku, gospodarsku, vojnu, policijsku, sudbenu i školsku vlast.)

To što se počelo događati u kolonijama europskih sila, preneseno je i u matične zemlje. Trgovci, a poslije i industrijalci počeli su vladati „matičnim“ europskim narodima, jednim po jednim. Državne granice krojili su po potrebama svojih tržišta. Kapital i sad vlada narodima putem proizvoljnih financijskih ulaganja. Poslije Drugoga svjetskog rata slobodan privatni kapital, koji je nakupljen u SAD de facto je vladao svijetom. Svjetski kapital stvorio je mnoge „ukradene države“. Slobodan svjetski privatni kapital je bešćutan vladar.

Kapital je za svoje potrebe nastojao globalizirati poslovanje, ali je usput globalizirao i našu vrstu. Globalizacija je učinila nakupljeni svjetski kapital razmjerno malenim pa su se u postupku globalizacije naše vrste pojavile nove gospodarske i političke sile, koje se više ne žele podlagati svjetskom privatnom kapitalu. Mnoge države su nakupile svoj kapital. (Sad saudijski kapital pripada uglavnom državi i više ga ne trate rasipni knezovi i šeici.)

Prava svrha nakupljanja kapitala nisu ulaganja u novo gospodarsko djelovanje, nego osvajanje i čuvanje političke vlasti. Američki kapitalisti imali su svjetsku vlast. Globalizacija je učinila to, da SAD gube svjetsku vlast, koju su držale u ime nakupljenog kapitala.

Iznenadna globalizacija zaoštrila je staru dvojbu: Kvari li vlast ljude ili poročni ljudi hrle u vlast? Temeljni izbor za svakog čovjeka pri postavljanju u životu je: zajedništvo ili samoživost. U današnje vrijeme opći materijalizam potiče samoživost: htjeti čim više tvarnih dobara i kupovnih usluga. Međutim, globalizacija potiče zajedništvo, jer su sile koje djeluju na vrstu goleme pa im se vrsta mora suprotstaviti životnim zajedništvom ljudi u narodima i naroda u vrsti. Kao nekad davno: praljudi su zajednički postali ljudi.

Sadašnji (američki) svjetski poredak kapitala pod pritiskom globalizacije naše vrste ustupa mjesto neizbježnoj suradnji životnih zajednica, a time i suradnji ljudi u zajednicama. To će promijeniti i način vođenja poslova jedinačnih životnih zajednica. Vlast će prestati biti čarobnom, ali i prestati biti ponorom za političare. Prvi značajan korak političara bit će služenje domaćem kapitalu. Drugi njihov značajan i dovoljan korak bit će služenje životnoj zajednici. Novi političari će biti sretni služiti zajednici. Dosta je gospodstva iskvarenih političara i njihovih dosadašnjih skrbnika, nositelja kapitala.

Nedavno je Bill Courtny, ugledan američki nogometni trener i dobitnik Oskara za glavnu ulogu u filmu o nogometu, koji sad besplatno uvježbava jednu sveučilišnu momčad, utemeljio udrugu „Vojska običnih ljudi“. Rekao je, da su „političke vlasti iznevjerile građane“. Udruga putem Interneta okuplja više od tri milijuna ljudi, koji nastoje izravno pomagati jedni drugima.

Djelovanje „Vojske običnih ljudi“ pokazuje, da se vrsta iz hipnoze civilizacije i kapitalizma budi u životnu zbilju. Vlast mora pripasti životnim zajednicama, kako bi im mogla služiti. Ljudi mogu uživati u životu, samo ako uživaju služiti jedni drugima, a ne poročnim vlastima. Vlast ne treba biti ponorom.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: