Europa
Ovaj osvrt je kao i svaki moj nedavni osvrt posvećen jednom od ključnih svjetskih pitanja. Odnosi se na položaj i ulogu u svijetu Europe kao cjeline.
Europa slabi i propada. Koncem prošlog stoljeća govorilo se i pisalo o Trijadi kao o nositeljici tehnološkog i gospodarskog razvitka svijeta, koju su sastavljali Europa, SAD i Japan. U ovom se stoljeću mnogo govorilo o Skupini Sedam (G7), u kojoj sudjeluju četiri europske zemlje: Francuska, Italija, Njemačka i UK te o Skupini Dvadeset (G20), u kojoj sudjeluju iste četiri europske zemlje, Rusija, Turska i EU, koja nije suverena politička zajednica. Danas se ponajviše piše o SAD, Kini, Indiji, Rusiji, Perzijskom zaljevu i BRICS-u. Europa se uglavnom spominje kao kontinent u nevolji.
Europa je naoko ujedinjena, ali je ona pod konac prošlog stoljeća napravila neprimjeren politički sustav ili način, na koji vodi javne, skupne poslove. Taj sustav koči Europu u razvitku u globaliziranoj vrsti, koja se gospodarski snažno razvija. Europa je kontinent – ako se isključi Rusiju – koji je uglavnom iscrpio mineralne i energetske izvore pa mu gospodarstvo bitno ovisi o znanosti, tehnologiji, industriji i o radu njegovih ljudi, među kojima je mnogo doseljenika, kojih većina nije u mogućnosti ozbiljnije pridonijeti napretku znanosti, tehnologije i suvremene industrijske proizvodnje.
Najveća nevolja europskog političkog sustava je u njegovoj usredotočenosti, iako je Europa napučena brojnim narodima, koji su prije imali snažan vlastiti gospodarski razvitak prikladan njihovoj povijesti i njihovim okolnostima. Europa nije ranije imala središnju vlast, a takva je vlast sad sputava u tehnološkom i gospodarskom razvitku, u kojemu sudjeluje ostatak svijeta. Europa je bez središnje, sveeuropske vlasti stvorila suvremenu znanost, napravila Industrijsku revoluciju i bila osvojila svijet. Znanost i svjetski kolonijalni sustav bili su postignuća Europe, u kojoj je politička vlast bila raspačana ili „distribuirana“. Europi su središnju vlast nametnule SAD upravo u nakani da sputaju njezin razvitak i da pokore europske narode, koji su sad politički podanici Europske unije, koja je podanica SAD.
Europa propada politički, gospodarski, sigurnosno i ljudski. U politici Europe vlada potpuna zbrka, u kojoj se ne može stvoriti jaka i uvjerljiva sveeuropska politika. Gospodarstvo Europe sustavno slabi od Velike recesije 2008. godine preko pandemije koronavirusa do sadašnjeg Rata za Ukrajinu. Sad europsku i posebno njemačku industriju mori skupoća plina, koja joj nameće ili zatvaranje poduzeća ili smanjenje proizvodnje. Europi su ugrožene i unutarnja i vanjska zaštita, a neke europske zemlje (Austrija, Mađarska, Turska) njeguju dobre odnose s Rusijom unatoč kaznama koje su joj nametnute. Europa je prestala biti uzor ljudskosti i demokracije ostalim narodima posebice afričkim, koje još uvijek mori „atlantski“ neokolonijalizam.
Kako bi se pravo shvatilo zašto je Europa sad u teškom stanju i to nakon globalizacije vrste, valja navesti to, što se dogodilo u Europi u minulim sto godina, od Sporazuma u Rapallu 1922. godine do Rata za Ukrajinu 2022. godine.
1. U mjestu Rapallu u Italiji potučeni Njemački Reich (Vajmarska republika) i SSSR sklopili su strategijski sporazum o gospodarskoj i vojnoj suradnji.
2. Do 1941. godine prije njemačkog napada na SSSR sve europske kopnene zemlje uspostavile su milom ili silom fašističke ili nacionalističke političke sustave.
3. Od 1945. godine podijeljena Europa bila je pod okupacijom, prvo vojnom pa političkom i gospodarskom te konačno pod ideološkom okupacijom SAD i SSSR-a. Na Istoku je vladao komunizam, a na Zapadu se s vremenom ustalio liberalizam.
4. Koncem rata Rooseveltova administracija predviđala je, da se Njemačku pretvori u poljoprivrednu zemlju, a Japan u zemlju kućne radinosti. Poslije Rooseveltove smrti u travnju 1945. godine nova, Trumanova administracija odbacila je i Henryja Morgenthaua, Rooseveltova ministra financija, i njegovu spomenutu stravičnu zamisao za Japan i Njemačku. Trumanova administracija je poslije savezničke Konferencije u Potsdamu u srpnju 1945. godine prihvatila zamisao Georgea Kennana, najvećeg geostratega dvadesetog stoljeća, o obnovi njemačke i japanske industrije.
5. Ubrzo je napravljen Marshallov plan. Tri njemačka zapadna okupacijska područja spojena su 1949. godine u Saveznu Republiku Njemačku. Od travnja 1951. počela je djelovati Europska zajednica za ugljen i čelik, koja je prerasla u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ).
6. Godine 1949. stvoren je obrambeni savez NATO, koji je bio stvarna zapreka sovjetskom prodoru na zapad Europe.
7. SAD su 1971. godine napustile svjetski financijski sustav, čime je počelo gospodstvo financijskog kapitala, koje je ubrzo prihvatila i EEZ. U Zajednici je došlo do napuštanja „socijalnog gospodarstva“ i „kapitalizma s ljudskim licem“.
8. Godine 1993. Europska zajednica pretvorena je u unitarnu i centraliziranu Europsku uniju, na koju su njezine članice prenijele znatnu mjeru suverenosti. Odluke za Uniju prividno se donose u Bruxellesu, a stvarno u Washingtonu.
9. NATO je i poslije rasapa SSSR-a i Istočnog bloka te ponovnog ujedinjenja Njemačke sačuvan kao američka politička ustanova za discipliniranje europskih nacionalnih država.
Propadanje Europe najbolje je označeno deindustrijalizacijom Njemačke, koja je već gubi znanstvenu i tehnološku podlogu za razvitak industrije. To se događa u vrijeme snažne industrijalizacije i modernizacije Azije, koja je označena nedavnim širenjem BRICS-a na još šest zemalja, od kojih su tri velike proizvođačice nafte i plina (S. Arabija, Iran, UAE), a dvije imaju tražene minerale i velike mogućnosti u proizvodnji hrane (Etiopija, Argentina). Egipat je na dobrom mjestu. Podatci govore, da europska gospodarstva jedno za drugim padaju u recesiju, a mnoge europske banke, posebice talijanske, su u nevolji.
Tonjenje Europe događa se u vrijeme duboke geopolitičke evolucije, koja će donijeti slabljenje SAD i važnosti američkog dolara kao monete; uspon Azije i Afrike; te stvaranje višestožernog svijeta. Mijenja se svjetski politički krajolik. Dolazi do ozbiljnog pomaka u ravnoteži političkih, gospodarskih i vojnih sila. Globalizacija nosi sustav uvjerenja označen prvobitno uvažavanjem i tuđih potreba i probitaka te punom suradnjom država. Svjetska geopolitička evolucija donijet će slabljenje utjecaja SAD, što pruža prigodu Europi, da se oslobodi okova američkog kozmopolitskog kapitala.
U sustavu koji slabi i propada počinju razmirice. Sad EU na okupu drži samo volja SAD, koja naočigled slabi. Kad volja Amerike potpuno oslabi s općim slabljenjem te države, unutarnje europske razmirice će se pretvoriti u sukobe među članicama. Američka stega Europe potaknula je razmirice, ali ona ne može spasiti Uniju kakva je sada. To će biti prigoda za preobrazbu Unije, a ne za njezin rasap. Unija se mora preobraziti u skladu s uvriježenom europskom političkom misli: narodi Europe moraju biti suvereni i slobodni, kako bi se mogli razvijati po svojoj mjeri.
