Archive | rujan, 2023

24 rujan 2023 ~ 0 Comments

Istinski svjetski prevrat

Odnosi među narodima svijeta su u velikoj preobrazbi. U najmanju ruku, od jednostožernog svijeta stvara se višestožerni. Usto se čini, da prestaje predvodništvo bijelog čovjeka, koje je u vrsti trajalo od vremena drevne Grčke. Možda se pred našim očima gasi kapitalizam, a možda i civilizacija kao sustav vladavine vrstom, u kojemu životne zajednice ne vladaju i ne smiju vladati same sobom.

Sadašnju civilizaciju nazivamo kapitalizmom. U njoj je vlast vezana uz gotov novac ili uz digitalne bankovne zapise. Novac ili kapital potpuno nadzire politiku, gospodarstvo, zaštitu i ideologiju. U ranijim civilizacijama nad ideologijom je bdjelo svećenstvo, a u kapitalizmu to čine plaćeni mediji te plaćene zaklade i udruge.

Donedavno je najviše kapitala bilo nakupljeno u SAD. Povijest zapadnog kapitalizma zabilježila je četiri kola nakupljanja kapitala: (1) u sjeverno-talijanskim gradovima i na Jadranu u 15. i 16. stoljeću; (2) u Nizozemskoj u 17. stoljeću; (3) u Engleskoj u 18. i 19. stoljeću; te (4) u Americi u 19. i 20. stoljeću. U sva četiri kola nakupljanja kapitala bila je uključena i Dijaspora, jer se Židovi zbog progona i prisilne selidbe nisu pouzdavali u nekretnine i tvarnu proizvodnju, nego u zlato i novac te u rijetke proizvodne vještine. (Sad i Zapad štuje Zlatno tele.)

SAD su uspjele zavladati svijetom uporabom nakupljenog novca; vođenjem nacionalne politike i međunarodnih ustanova putem potkupljenih političara; uporabom američke vojne sile; i nametanjem liberalizma kao svjetske ideologije. SAD su 1950. godine imale 50% svjetske industrijske proizvodnje. Na drugoj strani svijeta te godine – zahvaljujući kolonijalizmu 19. stoljeća – Indija i Kina imale su skupa 8% industrijske proizvodnje. Stoga se najnovije razdoblje kapitalizma naziva Američkim stoljećem. Razdoblje od konca Prvoga opijumskog rata 1842. do Revolucije 1949. godine Kinezi nazivaju Stoljećem poniženja. (Godine 1820. Kina je imala 32%, Indija 16%, a SAD 2% svjetske industrije.)

Imajući u vidu četiri izvora javnog utjecaja (politiku, gospodarstvo, vojsku i ideologiju) američko predvodništvo nije izviralo samo iz vojne sile, nego i iz kupljene politike, novca i iz liberalizma kao „obvezujuće“ svjetovne vjere.

Poslije Drugoga svjetskog rata SAD su podupirale dekolonizaciju, kako bi prodrle u zatvorena i odvojena kolonijalna tržišta europskih sila. Poslije propasti europskog komunističkog bloka SAD su se prihvatile globalizacije poslovanja, ali su nehotice i nepovratno globalizirale i našu vrstu, kojoj ne odgovara kapitalističko nadmetanje, nego poslovna suradnja naroda.

Globalizacija poslovanja ima više posljedica. Prvo, rat je postao neumjestan i očito štetan, što pokazuje sadašnji Rat za Ukrajinu. Drugo, politička nametljivost se ubrzano povlači pred suradnjom država i naroda, o čemu svjedoči proširenje BRICS-a. Treće, liberalizam kao ideologija nije općenito prihvatljiv, jer mnogi narodi čuvaju svoju političku i ljudsku baštinu. Četvrto, tehnologija je jedan od glavnih čimbenika napretka naroda i cijele vrste.

Napredak gospodarstva ovisi o raspolaganju novcem i o ulaganju nakupljenog novca te o znanju i tehnologiji. Novi novac nastaje ili uporabom postojećeg novca ili radom, znanjem i prodajom sirovina. Napredak tehnologije počiva na znanosti i na zbiljskim istraživanjima za proizvodnju, a nova tehnologija pruža mogućnost smišljanja novih proizvoda, što je činilo srž kapitalističkog gospodarstva.

U minulom desetljeću u zapadnom gospodarstvu došlo je do financijalizacije poslovanja proizvodnih korporacija, po kojoj se više novca slijeva u korporacije putem financijskih zahvata, nego ulaganjem novca u nove proizvode. Financijski upravitelji korporacija, a ne stručni tvorci proizvoda imaju „posljednju riječ“ u smišljanju novih proizvoda. (Primjer za to su nevolje sa zrakoplovom Boeing 737 MAX.)

Ako se stanje gospodarstva u različitim zemljopisnim dijelovima svijeta ne prosuđuje po financijskim zahvatima i po stvaranja novog novca putem uporabe već nakupljenoga, nego po stvaranju novog bogatstva radom te razvijanjem i uporabom nove tehnologije, lako se uviđa, da već teče prevrat ili revolucija u stvaranju bogatstva naroda. Na istočnoj polukugli Zemlje stvara se golemo novo bogatstvo, a države zapadne polukugle sve se više zadužuju. Od američkog državnog duga, koji je veći od 33 trilijuna dolara 40% otpada na deset azijskih država, koje su među dvadeset najvećih vjerovnica SAD. (Američka Državna riznica bi svoja dospjela dugovanja po državnim obveznicama mogla Kini platiti u zlatu.) Azija ima i novac i tehnologiju.

Azija je postala sredinom svijeta, jer se u njoj sve više radi i proizvodi te jer se u njoj tehnologija burno razvija. Nije riječ samo o Kini, nego i o Japanu, Rusiji, Južnoj Koreji, Indiji i Tajvanu. Mnoge azijske zemlje su bogate energentima i rudnim blagom, posebice u kovinama, koje rabi „zelena“ energetika. Došlo je do burnog napretka gospodarstava Azije i Globalnog juga te do razmjernog nazatka Zapada i do ugroze američkog „predvodništva“ u svijetu.

Jedna od posljedica sadašnjeg svjetskog prevrata koji je u tijeku je to, da sve više zemalja uistinu vodi samostalnu politiku, što se očitovalo u proširenju BRICS-a. Države kao što su Saudijska Arabija, Egipat, Iran, Etiopija i Emirati ili imaju samopouzdanje zbog svojega prirodnog blaga odnosno položaja ili će uživati zaštitu utemeljiteljica BRICS-a. Valja očekivati, da Japan i Južna Koreja uskoro prihvate, da su dijelovi Azije i da počnu voditi samostalnu vanjsku politiku, kao što takvu politiku među zapadnim zemljama već vode Turska i Mađarska. Nizozemske i južnokorejske tvrtke su presite američkih gospodarskih kazni Kini, koje štete njima, a ne SAD pa se te korporacije nastoje vratiti na kinesko tržište.

Amerika je na jačanje gospodarstava Azije i Globalnog juga odgovarala ne samo gospodarskim kaznama, nego i političkim pritiskom, prijetnjom vojnog napada i ideološkim potkopavanjem. Rusija, Kina, Sjeverna Koreja, Venezuela, Iran, Kuba, Afganistan i niz afričkih država su godinama pod kaznama. Međutim, političke i gospodarske kazne nisu slomile rusko gospodarstvo, koje je postalo najvećim europskim gospodarstvom niti su omele Kinu, da napravi tehnološki proboj čak i u proizvodnji poluvodiča i u komunikacijama.

U SAD se gomilaju političke, gospodarske, sigurnosne i ljudske nevolje: državne granice su nezaštićene; vlada opća skupoća; kriminalitet buja u velikim gradovima; vojska nema dovoljno novaka; mladi ljudi nerado stupaju u policiju, zbog veće sudbene brige za prijestupnike, nego za žrtve prijestupa; sto tisuća mladih ljudi umire godišnje od prevelikog uzimanja narkotika, najviše fentanila, koji je pedeset puta opasniji od morfija; vanjska politika SAD se sastoji u prijetnjama i izricanju kazni nepoćudnim državama; SAD su u sebi politički toliko podijeljene, da se protiv jednog od dvojice glavnih predsjedničkih kandidata vode sudbeni postupci, a protiv drugoga kongresna istraga. Amerika ne može više upravljati ni sama sobom, a kamoli predvoditi svijet.

Continue Reading

10 rujan 2023 ~ 0 Comments

Stisak dugačke francuske ruke

Početkom travnja ove godine francuski predsjednik  Emmanuel Macron bio je u trodnevnom službenom posjetu Kini i to u pratnji predsjednice Europskog povjerenstva Ursule von der Leyen i više od pedeset francuskih gospodarstvenika. Predsjednik Ši Đi Ping imao je s predsjednikom Macronon odvojen višesatni razgovor. Svrhom Macronova posjeta bili su rast, razvitak i jačanje francusko-kineske suradnje. Macronov posjet uspio je u svakom pogledu.

Nepuna tri mjeseca kasnije u samo šest tjedana vojska je preuzela vlast u Nigeru i u Gabonu, nekadašnjim francuskim kolonijama, u kojima se govori francuski. Ako će uistinu doći do rasta, razvitka i jačanja francusko-kineske suradnje, postavlja se pitanje, čemu Francuskoj služi upletanje u poslove zapadno-afričkih zemalja te održavanje sigurnosnog i gospodarskog nadzora nad njima. Francuska od takva pristupa trpi samo političku i financijsku štetu.

Francuski politički zabačaj do Kine ili do neke druge daleke zemlje nije prvi takav primjer francuske političke strategije i političke misli. Početkom šesnaestog stoljeća Francuska je bila u teškom stanju. Nakon što je imala ozbiljnih okapanja s Engleskom, prvo u Stogodišnjem ratu (1337.-1453.), koji se vodio u Francuskoj pa ponovo u Ratu za Flandriju (1523.-1526.), Francuska je po običaju stalno ratovala, najčešće protiv Habsburga na više strana u Europi. Ti ratovi koje je obično gubila iscrpljivali su Francusku. (Godine 1453. sultan Mehmed II Osvajatelj zauzeo je zauvijek Carigrad.)

Priklješten sa svih strana francuski kralj Franjo I (François) vinuo se prema dalekoj Turskoj, kojom je vladao Sulejman Veličanstveni. Godine 1536. napravljen je francusko-turski savez, kojim je Francuska dobila isključivo pravo trgovine s Turskom, tako da su i europski kupci i europski prodavatelji morali uzimati francuske trgovce kao posrednike. Godine 1543. znameniti osmanski admiral Hajrudin Barbarossa zimovao je sa svojom mornaricom u Toulonu u Francuskoj, nakon što je nekažnjeno opljačkao zapadnu obalu Italije i obližnje velike otoke.

Ljudevit XIV (Louis, 1638.-1643.-1715.) je 1685. godine stisnuo na daljinu ruku Kini. Prije toga francuska je doživjela financijski slom zbog kraljevskog rasipništva i neprestalnog ratovanja. Mnoge pokrajine bile su ostale bez hrane, jer francuski zakoni nisu dopuštali prijevoz žita iz okruga u okrug. Stanje je bilo tako teško, da je poslije smrti kardinala Julesa Mazarina Ljudevit vladao bez glavnog ministra. Vlast je prepustio ekonomistu Jean-Baptiste Colbertu (1619.-1669.-1683.), ministru pomorstva i kolonija.

Colbert je uredio državne financije; zabranio je uvoz stakla dok se Francuzi nisu dokopali tuđe tehnologije za izradbu stakla (Murano) i velebno opremili Dvoranu zrcala u Versaillesu; te dao dopusnicu za proizvodnju porculana čovjeku, „koji je proputovao svijet, kako bi otkrio tajnu pravljenja porculana“. Dvije godine poslije Colbertove smrti Ljudevit XIV je opremio tri broda suvremenom zapadnom opremom za astronomiju i moreplovstvo te ih uputio s pet matematičara isusovaca u Kinu, kamo su stigli 1688. godine i stupili u službu kineskog dvora. Proizvodnja znamenitog porculana Sèvres počela je drugdje 1740. a u Sèvresu 1756. godine. (Godine 1688. Englezi i Francuzi izveli su u Engleskoj Slavnu revoluciju i s vlasti uklonili lozu Stuarta.)

Charles de Gaulle (rođen 1890, privremeni premijer 1944-1946, predsjednik od 1959. do srpnja 1969, preminuo 1970) je kao predsjednik preuzeo Francusku u teškom stanju. Francuska je izgubila Indokinu 1954. godine, a u Alžiru je već dugo ratovala. Godine 1956. doživjela je težak i sramotan poraz na Sueskom kanalu, kad su Izraelci, Francuzi i Britanci napali Egipat Gamala Abdela Nasera (1918.-1956.-1970.). (Tad je SSSR ugušio ustanak u Mađarskoj.) De Gaulle je preuzeo predsjedanje Francuskom u vrijeme najtežeg gospodstva Amerike nad polovicom svijeta.

General de Gaulle se znao vinuti izvan atlantskog svijeta. On je stavio francusku vojsku izvan zapovjedništva NATO-a, zbog čega je glavni stan NATO-a premješten u Bruxelles. Posjetio je Indokinu, kako bi ondje uspostavio suradnju i došao na vrata Kine, koju je priznao i s kojom je uspostavio diplomatske odnose. General je posjetio i SSSR, a govorio je o Europi od Atlantika do Urala. Uspostavio je francusku financijsku neovisnost. Jedan njegov ministar napisao je knjigu „Američki izazov“, u kojoj je zagovarao gospodarsko i tehnološko osamostaljenje Europe.

General de Gaulle je naprasno napustio položaj predsjednika nakon neuspjelog napadaja na njegov život, u koji je bio upleten general Raoul Salan i nakon podignute pobune u Parizu u ljeto 1968. godine. Ipak, u veljači 1969. godine novoizabrani američki predsjednik Richard Nixon posjetio je predsjednika de Gaullea i raspitivao se za francusku politiku prema Kini i SSSR-u. Nixon i de Gaulle su zajedno izjavili, da su narodi važniji od tržišta. Obojica su zasmetala međunarodnom kapitalu.

Vrijeme poslije de Gaullea obilježeno je preobrazbom kolonijalizma u neokolonijalizam, koji se ne vodi vojnim, nego gospodarskim sredstvima. Kolonijalizam je služio državama, a neokolonijalizam kapitalu.

Sadašnje stanje Francuske slično je stanju za vrijeme Treće republike prije de Gaullea. SAD gospodare Europom. EU je slaba. Gospodarstvo joj kopni, a ona treća tržišta olako prepušta Kini, koja je najveća industrijska i trgovinska sila te koja tehnološki brzo napreduje. Francusku more veliki državni dugovi, a silno useljavanje uništava nacionalnu koheziju. Dugotrajan Rat za Ukrajinu donio je poseban teret Francuskoj i cijeloj EU.

Macron se također vinuo iz Europe (i Afrike), rukujući se s Kinom preko pola svijeta, kojemu je sad sredina u Aziji. Francuska i Kina potpisale su brojne sporazume o suradnji u području prijevoza, energetike, poljoprivrede, trgovine, znanosti i kulture. (Napravit će se novi proizvodni pogon u postojećoj tvornici zrakoplova Airbusa u Tianjinu, kojim će se uskoro udvojiti proizvodnja zrakoplova A320. Francuzi će praviti nuklearne elektrane u Kini. Korporacija Suez će u Kini naveliko odsoljavati vodu.) Predsjednik Macron je izjavio, da se EU ne bi smjela upletati u kinesko-američki prijepor oko Tajvana, a predsjednik Ši je naglasio, da Francusku želi izbaviti od američke hegemonije.

Usto, Francuska se nastoji približiti BRICS-u. Ona je mjesec dana prije zasjedanja BRICS-a u Johannesburgu izrazila pripravnost za sudjelovanje na zasjedanju, ako bude pozvana. Ipak, članice BRICS-a nisu uputile poziv Francuskoj, očito smatrajući da bi takav događaj bio preuranjen. Francuska je članica NATO-a, koja prema tom savezu ima političke obveze i ne može punom snagom sudjelovati u stvaranju novog geopolitičkog okoliša za čim ide BRICS, čije djelovanje je sračunato na oslobođenje svijeta od američke hegemoniji i oslobođenje naroda od političkih aktivista, koji pomažu kapitalu da vlada narodima.

Macron hrabro mijenja francusku geopolitiku tijekom drugog mandata, a ne kao de Gaulle od početka vladavine. De Gaulleov potez s NATO-om mogao bi biti primjer Macronu.

Continue Reading

07 rujan 2023 ~ 0 Comments

Ishod zasjedanja BRICS-a zapanjio je Zapad

Ovaj se osvrt bavi nedavno održanim sastankom zemalja BRICS-a. Pristup geopolitici koji su pokazale članice BRICS-a otvara pitanje: Može li se svijet predvoditi bez vlasti, jer je Kina jasno rekla, da – kad na nju za to dođe red – ne želi uzeti svjetsku vlast u svoje ruke, iako se čini da je Kina primjeren predvodnik za svijet? Pitanje je, može li kineski pristup donijeti dobrobiti svijetu i jedinačnim narodima.

Na zasjedanju BRICS-a najveću pozornost privuklo je izlaganje kineskog predsjednika Ši Đin Pinga. Ši je izlaganje posvetio ulančanim pitanjima: (1) proširenju BRICS-a, (2) novom uređenju međudržavnih odnosa i (3) dedolarizaciji (oddolarenju) trgovine, ulaganja i novčanih pričuva.

Predsjednik Ši je veliki pobornik širenja BRICS-a. Po njemu, nije riječ samo o okupljanju gospodarskih snaga, nego i o svjesnom uređivanju svijeta, u koji će biti usađene čestitost i pravednost te o borbi protiv uspostavljene svjetske hegemonije. U tomu je i temeljna značajka kineskog pristupa svjetskim poslovima. Širenje BRICS-a je prigoda, da se nadvlada uobičajeno, prijeglobalno shvaćanje političke vlasti te da se stvori skladan i pravedan geopolitički okoliš. Predsjednik Ši je izjavio, da hegemonija nije u DNA Kine.

Rusija i Kina su oduvijek zagovarale proširenje BRICS-a, a sad se njihove nade ostvaruju. Njihov usklađeni napor za širenje udruge BRICS je snažan odgovor sadašnjoj prevazi Zapada unutar svjetskih ustanova.

Zajednički napor Kine i Rusije ima svoje korijene u njihovim vlastitim kušnjama, koje su bile označene teškim sankcijama protiv rusko-kineskog ortaštva unutar udruge BRICS, kao znaka strategijske neovisnosti tih zemalja na svjetskoj pozornici.

Kina je odana uporabi diplomacije , suradnji i međusobnom uvažavanju država. Nije riječ o Šijevoj odvojenoj tvrdnji, nego o izvedenici iz načela, koja određuju ukupnu kinesku vanjsku politiku i o postavljanju strategijskog uporišta za stvaranje zajedničke budućnosti naroda svijeta. (Kinezi smatraju da su narod, a Amerikanci da su „društvo“.)

Vrijeme i mjesto Šijeve objave imaju golemo značenje. Ši želi uspostaviti smislen dijalog među zemljama u razvitku pa naglašava, da se Kina odlučila za suradnju, a ne za suparništvo. Po Šiju, Kina je odlučna nadići uobičajenu igru na „zbroj ništa“, u kojoj jedan dobije toliko, koliko drugi izgubi.

Kineski pristup potaknut je željom za stvaranje skupnog blagostanja. Svojim izlaganjem kineski je predsjednik znatno utjecao na smisao i sadržaj slijednih izlaganja na Zasjedanju. Šijeve riječi odzvanjaju naširoko. One razglašavaju odlučnost Kine, da njeguje skladan suživot unutar višestožernog svijeta u vrijeme kad u međunarodnim odnosima prevladavaju geopolitičke podjele i suprotstavljanje sila. Šijeve tvrdnje su poziv na suradnju i one očituju vjeru Kine, da se put naprijed može krčiti diplomacijom suradnje na načelima pravednog razvitka.

Po Šiju, udruga BRICS je sredstvo širenja zamisli o suradnji utemeljenoj na odbacivanju hegemonizma, što povećava odgovornost Kine. BRICS je radionica ili vježbaonica uspostave novih, pravednih odnosa među državama i narodima.

To viđenje ne uključuje samo pravedan gospodarski rast, nego i zametanje i rađanje svjetske zajednice, koja cijeni suradnju i skupni napredak, jer se svijet suočava sa složenim izazovima, ali i s povoljnim mogućnostima. Šijevo stajalište određuje smjer djelovanja Kine u oblikovanju geopolitičkih odnosa, za koje se očekuje da budu pravedni i izdašni.

Kina i Rusija su otvorile novi strategijski put u okviru BRICS-a, kako bi ojačale suradnju zemalja u razvitku. Rusko-kineska očekivanja za proširenje BRICS-a više su od diplomatske sheme. Ona su domišljeno suprotstavljanje neravnoteži, koja se zadržava u načinu upravljanja svijetom. Posao Kine i Rusije zasjenjen je američkim kaznenim mjerama koje su nametnute tim zemljama.

To „kažnjeničko“ iskustvo omogućilo je, da se u Kini i Rusiji iskuje zajedničko uvjerenje, da višestožerni svijet traži višestrukost utjecaja i uklanjanje uvriježenih ideoloških zamisli koje dolaze od Zapada. Zajedničko nastojanje za proširenje BRICS-a u biti je poziv na okupljanje za stvaranje protivteže u međunarodnim odnosima, koja će u njih unijeti nove perspektive i ubrizgati novu snagu. (Nije riječ o suprotstavljanju BRICS-a Skupini Sedam, nego američkoj hegemoniji.)

Dok Kina i Rusija djeluju kao ortakinje, proširenje BRICS-a pruža primjer njihove diplomatske suradnje i njihove odlučnosti u promicanju višestožernog svijeta. To proširenje je duboko ukorijenjeno u zajednička nastojanja naroda koji sastavljaju BRICS. Ono ima mogućnost i sposobnost uklanjanja gospodstva Zapada te uspostave pravednih i obuhvatnih svjetskih političkih odnosa.

Tijekom minulih desetljeća presudan utjecaj u svijetu imale su zapadne sile, koje su čvrsto nadzirale međunarodne ustanove i zamisli o upravljanju svijetom. Ipak, već je nastupila promjena pa proširenje BRICS-a služi kao putokaz u preobrazbu geopolitike. To proširenje je snažna jeka glasa mnoštva naroda, koji žele iznova odrediti svoju ulogu u svijetu. Proširenje BRICS-a će dokrajčiti zapadnu hegemoniju.

Prvi korak u tom poslu je dedolarizacija. Kina i Rusija promiču svrgavanje dolara pa su SAD nametnule sankcije Kini. Rusija je otprije predmet zapadnih sankcija, koje sežu od smrzavanje ruskih dolarskih pričuva preko isključenja ruskih banaka iz mreže SWIFT do zabrane izvoza ruske nafte i ruskog gnojiva. To je potaknulo Rusiju da zagovara dedolarizaciju. Međutim, mogućnost izricanja kazni ne odnosi se samo na Rusiju pa su se mnoge zemlje u razvitku odazvale ruskom pozivu, jer bi i one mogle podijeliti sudbinu Rusije. Kaznene mjere protiv Rusije potaknule su stvaranje pokreta za dedolarizaciju.

Porast dolarskih kamata iznio je na vidjelo raznolike pobude. Neke zemlje žele ograničiti uporabu dolara unutar svojih gospodarstava kao obranu od financijske neizvjesnosti. Druge se nastoje osloboditi izvanprostornog dosega američkog zakonodavstva, koje upreže dolar u nametanje globa i kazni (sankcija) na tuđem prostoru.

Nastojanje da se umanji uloga dolara došlo je od Rusije, koja sad Kini prodaje naftu i plin u renminbijima. Svrgavanje dolara s njegova istaknutog položaja kao svjetskoga pričuvnog novca svakim danom postaje lakše.

Proširenje BRICS-a omogućuje, da dodatne zemlje svoje novčane pričuve drže u više moneta, uključujući europsku, kinesku i druge, ohrabrujući sve zemlje da čuvaju više vrsta novca, čime smanjuju ovisnost o dolaru.

Kina već djelatno pravi ugovore o zamjeni novca s drugim zemljama, što im omogućuje da plaćanje obavljaju izravno u svojem novcu. Takvi novčarski ugovori smanjuju potrebu za dolarom kao razmjenskim sredstvom i promiču uporabu ostalih vrsta novca.

Širenjem BRICS-a uporaba dolara će se smanjivati. Trgovinske kuće koje budu poticale razmjenu s plaćanjem u ostalim vrstama novca postupno će smanjivati kolanje dolara u međunarodnoj trgovini. Stvaranje pouzdane financijske podloge za razmjenu u ostalim vrstama novca je bitno. To uključuje uspostavu sustava poravnavanja i uspostavu zakonodavnog okvira, koji će poticati povjerenje u ostale vrste novca.

Ako se nastavi internacionalizirati i ako postane šire prihvaćen u trgovini, ulaganjima i pričuvama, kineski renminbi može postati održljivom inačicom dolaru. Usto, mnoge zemlje bi rado vidjele, da Kina preuzme novčarsko gospodstvo u svijetu. Međutim, Kina ne želi uspostavljati hegemoniju pa će najvjerojatnije budući novac BRICS-a – kad god bude uveden – postati najvažnijom monetom, koju će nadzirati svi narodi BRICS-a.

Narodi BRICS-a će skupno promicati rast svojih gospodarstava i usklađivati napore za širenje uporabe vlastitog novca u međunarodnoj trgovini. Takvo jedinstvo može ubrzati odmak od dolara.

Očito je, da su zapadne sile bile neugodno iznenađene i zapanjene rezultatima zasjedanja BRICS-a. Nekoliko dana poslije svršetka Zasjedanja došla su prva službena priopćenja zapadnih sila. Sva u jedan glas govore, da zapadne sile ne osporavaju drugim zemljama mogućnost i pravo, da se slobodno udružuju ili da stvaraju ortaštva. Sva priopćenja naglašavaju, da SAD, EU, UK i druge zapadne sile i same surađuju sa svim zemljama svijeta.

Takva blaga priopćenja pokazuju da su zapadne sile – bez obzira što snuju – dobro potresene ishodom zasjedanja BRICS-a u Johannesburgu. Čini se, da je dojam na Zapadu tako dubok i snažan, da se s pravom može pitati: Hoće li SAD početi same odustajati od svoje hegemonije i zamjenjivati je ortaštvom? Višestožerni će svijet neizostavno biti zamijenjen jednostožernim. Ako se rat gubi, dobro ga je čim prije zaustaviti.

Continue Reading

02 rujan 2023 ~ 0 Comments

Suvezništvo u globalnoj vrsti

Predmet ovog osvrta je pitanje smisla sklapanja saveza unutar globalizirane vrste te nevolja i muka koje donose sklapanje i razvrgavanje saveza.

U običnom ljudskom životu postoje vjernost i nevjernost odnosno trajno poštivanje i razvrgavanje osobne sveze, ortaštva, braka i prijateljstva, kojemu ljudi često iz nužde pribjegavaju zbog slabe potpore obitelji ili čak zbog propasti obitelji u kojoj je osoba rođena.

Ovaj osvrt se bavi političkim suvezništvom odnosno stvaranjem političke sprege dviju ili više država. Postoje javni i tajni politički savezi. Postoje prigodni i trajniji politički savezi. Postoje „strategijski“ savezi.

Sklapaju se središnji i dvostrani ili dvojni savezi pa u savezima mogu postojati središnja i zrcalna simetrija ili jednakomjernost. Zrcalna simetrija se veže uz dvojne ili dvostrane saveze, a središnja uz višestrane ili „multilateralne“ saveze. Međutim, u dvojnim savezima može postojati i asimetrija ili nejednakomjernost, pri čemu jedna strana odnosi političku prevagu nad drugom. Obično jača strana budućeg saveza iznuđuje savezništvo, jer od toga ima više koristi. U središnjim savezima kao što su NATO i EU uloga brojnih slabijih zemalja je obično zanemarljiva.

Hegemonije su jedna vrsta saveza, u kojima hegemon ili središnja sila pruža „zaštitu“ ostalim državama, a zauzvrat dobiva posluh. U hegemoniji središnja sila prepušta „zaštićenim“ državama vođenje unutarnje politike, ali ona potpuno nadzire vanjsku politiku svih okupljenih država. Carstva se razlučuju od hegemonija po tomu, što središnja vlast potpuno nadzire osvojeni prostor i sve vidike vlasti: politiku, gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja.

Spomenut ću i poseban engleski odnosno britanski otprije ustaljen način pristupanja savezima. Budući da su se Englezi zdušno brinuli, da se u Europi ne pojavi jaka sila koja bi mogla ugroziti Otok, oni su redovito stupali u europske ratove na strani slabijeg saveza. Tako su Englezi stupili u Rat za španjolsku baštinu (1701.-1714.), Rat za bavarsku baštinu (1778.-1779.) ili u Rat za Poljsku (1939.), što je izazvalo njemački napad na Otok.

Navest ću neke primjere saveza. Nakon triju međusobnih pomorskih ratova (1652-54, 1665-67, 1672-74) Engleska i Nizozemska su 1688. godine zajednički izvele Slavnu revoluciju u Engleskoj, kojom je s vlasti uklonjena (škotska) loza Stuarta. Taj privremeni savez nije spriječio Britaniju da ponovo ratuje s Nizozemskom (1780.-1784.), na strani koje su bile Francuska i Španjolska. Britanija je tako pobijedila i Francusku pet godina prije Revolucije 1789. godine. Uoči Američke revolucije napravljen je Francusko-američki savez, koji je pomogao Americi da ukloni vlast engleske krune. Međutim, 1783. godine Englezi i Amerikanci su napravili protivfrancuski savez, kojim su izigrali Francuze i uklonili ih iz Kanade.

Vrijedan spomena je i Francusko-ruski savez sklopljen 1894. godine poslije uklanjanja Bismarcka s mjesta carskog kancelara, kojim je Francuska uvukla Rusiju u rat protiv Drugoga njemačkog carstva u Prvomu svjetskom ratu. Neobičan, tajni sporazum sklopljen je 1912. godine između obavještajnih službi Francuske i Britanije, po kojemu se Britanija obvezala stupiti u rat protiv Njemačke, ako Njemačka napadne Francusku. Britanska vlada je za taj obvezujući sporazum doznala tri tjedna, a Parlament samo dva dana prije početka rata. Britanija nije bila pripravna za rat pa su se u rat javljali nevješti dragovoljci, koji su listom izginuli u francuskim rovovima. Između Njemačke i Sovjetskog Saveza sklopljena su dva sporazuma: (1) Sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji u Rapallu 1922. godine i (2) Sporazum Molotov-Ribbentrop 1939. godine o„izostanku međusobnog napadanja“ ili o podjeli Poljske.

Vrijedno je spomenuti neke saveze, koje su SAD sastavile poslije Drugoga svjetskog rata. To su svakako Five Eyes (1946.), obavještajni savez pet zemalja engleskog govornog područja; NATO (1949.); SEATO (1954.) za Jugoistočnu Aziju; CENTO ili Bagdadski savez (1955.); QUAD (obnovljen 2017.), koji u „sigurnosni dijalog“ povezuje SAD, Japan, Indiju i Australiju; pobačene trgovinske sporazume TTP za Aziju i omeđivanje Kine te TTIP za Europu i omeđivanje Rusije; te svakako vjerolomni projekt neprestanog širenja NATO-a na istok Europe (te možda u Afriku i Aziju).

Velika uključenost SAD u saveze nosi pitanje: U koliko su saveza sad upregnute Rusija i Kina? Ni u jedan. Tijesna sprega Rusije i Kine nije savez, a pogotovo ne vojni kako tvrdi 38.-godišnji Vivek Ramaswamy, izgledan republikanski predsjednički kandidat za izbore 2024. godine. (Izgleda da je riječ o geopolitičkoj geometriji!) Sprega Rusije i Kine je „strategijsko ortaštvo“. To što povezuje Rusiju i Kinu nje njihov savez, nego opći uspon Azije, koja uključuje i Indiju, srednjoazijske države, Indoneziju, Iran, Saudijsku Arabiju, ostale zemlje Zaljeva i neke druge države Azije. Ortaštvo Rusije i Kine počiva na njihovu položaju općih svjetskih velesila.

Nedavno zasjedanje BRICS-a i brojni vojni udarci u Africi pokazali su, da se svijetom širi novo geopolitičko ozračje. Kina u geopolitiku unosi novi sustav vrijednosti. Kina u geopolitici postupa i geopolitici pristupa tako, kako je geopolitici pristupala u svojoj višetisućljećnoj povijesti.

Golema većina ocjenitelja povijesti i sadašnjosti te prosuditelja budućnosti živi u prošlosti i u ranije smišljenim geopolitičkim teorijama ili domišljajima (spekulacijama). Oni gube iz vida činjenicu, da je naša iznimna, ali razmetna vrsta zauvijek globalizirana. Pravi smisao globalnosti vrste je u tomu, da se vrsta treba ponašati kao cjelina, kao organizam, u kojemu svaki narod ima posebnu zadaću, koja treba biti podređena usklađenom djelovanju vrste kao cjeline. (Život se javlja samo u organizmima, koji imaju mnogo organa, koji usklađuju svoje djelovanje dok organizam traje.)

Globalizacija prihvaća različitost, ali zapovijeda uključenost. Ona ne zapovijeda poravnavanje i ne traži isključivanje. Savezi povezuju jedne države, ali isključuju druge, protiv kojih su kratkovidni savezi obično upereni.

Savezi unose razdor u vrstu, koja bi trebala biti homogena ili u sebi sljubljena. Savezi su sračunati na stvaranje gospodara, a vrsti ne treba ničije gospodstvo, koje će joj određivati što joj je činiti. Vrsta se treba sama prilagođivati okolnostima i podređivati poslu, koji je čeka kao vrstu i koji mora obavljati, ako želi trajati. Gospodstvo je samo po sebi ispraznost ili taština svijeta.

Mnogo je posla, koji čeka vrstu. Vrsta se prvo mora duševno liječiti, jer je izostanak odgoja u vrsti poremetio duše. Vrsta iz sebe mora ukloniti poticanje na rat i u se usaditi mirotvorstvo. Mora obnoviti obitelj i početi cijeniti domoljublje. Svaki čovjek mora raditi. Vrsta mora postati skromnija i u zadovoljavanju potreba. Mora očistiti i pošumiti Zemlju. Mora popraviti i obnoviti klimu. Ipak, povrh svega svaki čovjek treba biti zadovoljan svojim životom, dok mu život traje. Zadovoljstvo životom dolazi od dobro obavljenog posla. „Žetva je velika, a radnika je malo!“

Continue Reading