Zdravko Mršić – Konsenzus

U zapadnom svijetu sve je manje pravih žena: malo je žena, koje žele biti žene i njegovati to, što ženski rod pruža. To je u prvom redu majčinstvo i to, što majčinstvo nosi, a to je prvobitno prirodna tjelesna skrb za djecu i „svijanje ljudskog gnijezda“ za duševni i životni uzgoj djece i mladih ljudi. Prije su se ženska djeca od rane dobi odgajala da postanu majkama i da se brinu za obitelj i dom. (Nije teško zamisliti to, kako su u Kini za vladavine Mao Zedonga udate žene primile zabranu rađanja više od jednog djeteta tijekom cijele plodne dobi.)

Otkad pamtim, prvo na što bih pomislio kad sam ugledao neku osobu bio bi njezin rod: žena ili muškarac. U crkvi sam redovito slušao riječi Knjige stvaranja: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, kao muško i žensko stvori ih.“ Međutim, te riječi za mene nisu bile novost. Usto, odrastao sam u obitelji od jedne žene i četvorice muškaraca, ali sam znao obitelji sastavljene od četiriju žena i jednog muškarca. Odmalena sam uočio, da postoje „muške“ obitelji kao što je bila naša, ali i „ženske“ obitelji, kakva je bila obitelj naših kumova. Razlika između žene i muškarca odmalena mi se činila bitnom i presudnom.

Danas je veliko i radosno iznenađenje kad se uoči pravu ženu, kakvih je prije bilo mnogo. To su obično zrelije gospođe, koje su i u svojoj dobi zadovoljne što su bile i što jesu žene te koje uživaju u svojoj ženskosti. Takve su žene bile odmalena odgajane da budu žene i da njeguju svoj dar ženskosti.

Čini se, da više nema mnogo pravih žena, jer se mnoge žene nekako pomuškarčuju. Naša vrsta kao da postaje jednorodnom. Kapitalistički mediji su ravnopravnost muškaraca i žena, preokrenuli u njihovu „jednakost“. Takozvani „slabiji“ spol ili rod želi postati „jakim“ rodom. Nije riječ o tomu, tko će kime vladati, nego o tomu da se ubrzano briše blagodat postojanja dvaju rodova, koje unosi tajnovitost i čar u običan ljudski život.

Iščezavanjem ili nestajanjem ženskosti iz naše vrste mijenjaju se i muškarci. Prisni odnos muškarca i žene postaje površniji i neodgovorniji. Nema više poštovanja. Žene i muškarci se sve više međusobno glože i nadmeću ne samo na poslu, u politici ili u vojsci, nego i u „obitelji“. Ni žena ni muškarac više nemaju svoje mjesto. Međutim, budući da su žene još uvijek upornije i životno izdržljivije od muškaraca – te su vrline stekle dok su bile „slabiji“ rod – muškarci sve slabije prolaze u životnom okapanju. (Ako se rat u Gazi prati putem američkih televizijskih mreža, uočava se da su u potpori Izraelu voditeljice znatno žučnije, neobazrivije i zagriženije od voditelja.

Za dobro naše vrste bilo bi poželjno razlučivati ravnopravnost rodova ili spolova od njihove „jednakosti“. Rodovi nijedne životinjske vrste ne mogu se izjednačiti u najmanju ruku zato, što ženke ili žene nose porod, a mužjaci ili muškarci ne nose. (U ovom osvrtu nema mjesta za LGBTQ+.)

U islamskom svijetu nekad su sklanjali i zaklanjali žene, kako bi ih zaštitili. Međutim, žene su iz kapitalističkog svijeta gotovo uklonjene.

Kapitalizam počiva, a kapital se množi na gospodarskom rastu. Novi kapital se stvara radom te uporabom novca, strojeva i sirovina. Stoga kapitalistima nikad nije bilo dosta rada, koji su im ljudi prodavali. Radnici su u najmu kod kapitala.

Tijekom Industrijske revolucije kapitalisti su ispraznili sela i dovukli ljude u gradove, uz koje su bili rudnici, toplane ili elektrane i tvornice. Sprva je po nekoliko radničkih obitelji spavalo u jednoj sobi, koja obično nije imala prozore. Kad su ispraznili sela kapitalisti su počeli zapošljavati žene, obično uz plaću nižu od plaće muškaraca, jer su žene i majke smatrale da one obitelji samo dodaju prihod. Kad su se sve žene zaposlile u javnim ili privatnim zavodima na red je došao uvoz radne snage iz zemalja u razvitku u razvijene zemlje. Nakon toga je došlo do izvoza radnih mjesta te konačno do automatizacije i robotizacije proizvodnih i uredskih poslova. Sramotno je to, što kapitalisti nisu htjeli preskočiti i poštedjeti žene kao izvor najamnog rada, iako su to mogli učiniti kako je pokazao daljnji razvitak kapitalizma. Kapitalisti su pokazali olakost ili oportunizam.

U najnovije vrijeme žene moraju biti i vojnikinje, jer su zapadni muškarci minulih desetljeća pretrpjeli silne nevolje: smrt, sakaćenje i PTSP pa se nerado javljaju u vojsku, posebice američku. U Ukrajini minulih mjeseci teče mobilizacija ili vojačenje žena, koje obavljaju i ratne zadaće, kao što su doprema teškog streljiva i posluživanje teških ratnih strojeva.

Uklanjanje žene na zapadnom krilu vrste uništilo je obitelj. Mladež te odrasli i stariji ljudi nemaju više prostorno i životno uporište. Mladež se poteže po gostionicama i privatnim digitalnim mrežama; odrasli ljudi nastoje od mjesta zapošljavanja napraviti dom ili se potucaju po „divljim“ brakovima; starež trpaju u privatne ubožnice.

(Sedmogodišnji sin svjetski proslavljenog sportaša pitao je svojeg vršnjaka u školi: „Jesu li tvoji roditelji rastavljeni?“ – „Nisu.“ – „Blago tebi! Moji jesu. Tata ima prijateljicu, a mama prijatelja, a za mene i za sestru nijedno od njih ne pita.“)

Uništenjem obitelji iz vrste je uklonjen odgoj. Nažalost, našoj vrsti su učenje te dug i sustavan odgoj potrebniji nego bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti, jer se čovjekov mozak dugo razvija i jer sposobnost pojmovnog mišljenja traži dugo uvježbavanje uma, koji sprva jednako uzima i istinu i laž.

Čovjek neuvježbana uma postaje plijen lažnih proroka, „koji su vuci u janjećoj koži“, kako je rekao Isus iz Nazareta. Čovjek mora dugo učiti za život, a protjeran je iz životne učionice koja se zvala obitelj. Nestao je životni prostor („lebensraum“) za učenje postupanja, ali i za stvaranje čvrstog i održljivog pogleda na život. Mladi ljudi stupaju u javni opticaj bez pouzdanog sadržaja uma, a u prazan um hrupe nastrane ideologije, koje cijele zajednice pretvaraju u ljudska stada. Mladi ljudi smatraju, da je čovjek slobodan pa nepotrebno i neoprezno iskušavaju život. Država i učiteljske udruge su zadojene ideologijama.

Presudno pitanje za vrstu je: Je li nastala promjena u pitanju rodnosti nepovratna i je li šteta, koju je ta promjena napravila vrsti nenadoknadljiva? Možda će pomoć vrsti doći s njezina istočnog krila, ako se istočni ljudi ne povedu za Zapadom i sami ne posumnjaju u vrijednost majčinstva, obitelji i obiteljskog odgoja. Ako istočni svijet uistinu nadoknadi štetu koju je Zapad podnio, to bi moglo dovesti do iščezavanja ili samoistrjebljenja europskog čovjeka. Zapadna civilizacija ne bila prva civilizacija, koja je iščeznula.

Nije isključeno ni to, da se zapadni čovjek prene i da uvidi što je sam sebi napravio. Međutim, uvjet za preokret u pitanjima rodnosti, majčinstva, obitelji i odgoja je uklanjanje kapitalizma, koji je prouzročio sadašnje izrođivanje zapadnog čovjeka. Za nestankom kapitalizma ne bi trebalo žaliti. Njegovo uklanjanje bi valjalo ubrzati. U vrstu treba vratiti prirodni red. Čovjeku treba više prirodne, a manje umjetne umnosti.