Nova seoba naroda
Ovaj se osvrt bavi ulogom i budućnosti sustava uvjerenja u prelasku iz civilizacije u globalnost.
Naša vrla vrsta već šest tisuća godina živi pod civilizacijom, koja je stvarala i koja stvara priznate ili nepriznate države, od kojih svaka ima svoj prostor, svoje pučanstvo i svoj politički sustav, koji uređuje odnose među državljanima te s tuđincima, koji se zateknu na prostoru države.
Prve civilizacije – koje su nastale u donjim tokovima velikih afričkih i azijskih rijeka – bile su od obližnjeg prostora odvojene obzidama ili zidinama. U primjeru Egipta novu civilizaciju je od obližnjeg prostora odvajala teško prohodna pustinja. U današnje vrijeme države su međusobno odvojene crtama, „nepovredljivim“ granicama, graničarima i branjenim čeličnim ogradama. Za svaki komadić kopna i gotovo za svaki dio mora zna se čiji je.
Nasuprot dosadašnjem civilizacijskom stanju iznenada je došlo do globalizacije poslovanja korporacija, ali i cijele naše vrste. Stvoreno je i „svjetsko slobodno tržište“, u kojemu kapital, osoblje i proizvodi korporacija slobodno prelaze u tuđi prostor preko državnih granica. Civilizacija i globalnost su se odjednom našle u ozbiljnoj opreci.
Civilizacija je označena: (1) otimanjem vlasti životnoj zajednici i stavljanjem vlasti nad zajednicu, pri čemu su pripadnici zajednice postali podanicima vladara; (2) vezanjem vlasti uz privatnu imovinu vladara i pripadnika vladajućeg staleža; (3) uvođenjem pisma, koje je omogućilo uspostavu privatne imovine; (4) uspostavom obvezujućeg sustava uvjerenja, koji je pomagao vlastima u nadzoru podanika; (5) stvaranjem pismoznalskog staleža, koji je skupljao znanje potrebno za vladanje i upravljanje te koji je bdio nad sustavom uvjerenja; i (6) isključivim pravom vlasti, da rabi silu.
Prije uspostave prvih civilizacija postojale su samo izvorne životne zajednice (šire obitelji, plemena, savezi plemena i narodi), koje su imale svoje običajne, nepisane zakone i prirodnu religiju izraslu iz života na Zemlji i iz krhkosti Homo sapiensa, kojemu su se snažno razvijali mozak i um te kojemu je tijelo slabilo i gubilo fizičku silu. Razlike u vjerovanju jedinačnih životnih zajednica nastajale su samo zbog okolnosti, u kojima su ljudi živjeli i nisu dolazile od izmišljenih „svjetonazora“, kao što je slučaj u „civilizacijskim“ vjerama. Vjera je u izvornim zajednicama služila jačanju životnog zajedništva, koje je bilo dragocjenost zajednice.
U civilizacijama su stvoreni nebrojeni sustavi uvjerenja i njima pridruženi skupovi božanstava. Podanicima se nametalo vjerovanje, da su vladari posebno spregnuti s božanstvima. Sustavi uvjerenja (obvezujuće vjere) jedinačnih država služili su segregaciji (razdvajanju) i diskriminaciji (razlučivanju) svjetskog pučanstva. Religija je pitanje i sredstvo vlasti. Vladari i pismoznalski stalež tom su pitanju posvećivali veliku pozornost, jer sustavi uvjerenja lako prodiru preko državnih međa. Naime, u svakom političkom sustavu postoje četiri vidika vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo, vojska i sustav uvjerenja. Politika bi trebala sezati do državne međe. Vojska može imati veći, ali ipak ograničen doseg. Trgovina ima velik doseg, a najveći doseg imaju vjere, ideologije ili sustavi uvjerenja.
Stoga su mnoga prostorna osvajanja tekla prvobitno putem ideologija ili sustava uvjerenja. Dokaz za to pružaju sve „svjetske“ vjere, kao što su judejstvo, islam, kršćanstvo, trockizam ili neokonzervatizam (neotrockizam). Jedna od najvećih imperijalnih vjera bilo je zaratustrijstvo, koje je podupiralo Perzijsku carevinu, koja se protezala na više od 11.000 četvornih kilometara. Judestvo je i danas vjera koji teži za osvajanjem vlasti u mnogim državama i za osvajanjem svjetske vlasti. Po Muhamedu, islam je vjera za Arape. Oni su polet koji je u njih unio islam iskoristili za stvaranje sredozemne carevine. Kršćanstvo je bilo snažno sredstvo europskih kolonijalnih osvajanja. Trockistička inačica komunizma ili marksizma trebala je poslužiti izvozu sovjetske revolucije. Danas američki neokonzervativci izvoze u svijet „izgradnju države“. Pritom, se posluh tuđih naroda postiže više uvjeravanjem o potrebi „poretka utemeljenog na pravilima“ (američke hegemonije), a manje američkom vojnom silom, koja se ionako pokazala jalovom.
Premještanja pučanstva bilo je i prije globalizacije. Trgovalo se zarobljenicima i robljem. U prošlom stoljeću pučanstvo se iz kolonija selilo u kolonijalne matice. Mnogo ljudi iz industrijski nerazvijenih zemalja dolazilo je u razvijene zemlje na „privremeni“ rad.
Međutim, globalizacija poslovanja i naše vrste dovela je do sustavne, smišljene i uređene seobe naroda i ljudi. Dok su prije ljudi pojedinačno premještali svoje prebivalište sad skupno sele mnoštva ljudi, koje do granice novih prebivališta dovode „turističke“ agencije ili krijumčarske mreže. U tomu veliku ulogu imaju azijski i afrički krijumčari te, dakako, meksičke krijumčarske družbe (karteli), ako je riječ o useljavanju u SAD. Golem broj ljudi dolazi u „karavanima“ (kao blago) ili vlakovima, zakupljenim zrakoplovnim letovima i, dakako, brodovima. Postupku neželjenog doseljavanja u razvijene zemlje ne nazire se kraj, jer globalnost svijeta neće prestati. Vrsta mora prihvatiti novo stanje i prema njemu odrediti stav.
Prva posljedica snažne seobe naroda je izmiješanost pučanstva iz različitih zemalja. Pučanstvo je izmiješano u državama, pokrajinama, gradovima i okruzima, naseljima, kućama, stanovima odnosno domovima. Po meni, nevolja nije u izmiješanosti pučanstva različitih rasa i narodnosti, nego u izmiješanosti pučanstva po vjeri odnosno po sustavu uvjerenja. Prije je „civilizacijska“ država nastojala ujednačiti sustav uvjerenja, kako bi podanici ili građani imali u blizini ljude jednakog sustava uvjerenja, koji određuje stav ljudi i njihovo ponašanje. Cijenila se životna predvidljivost. Ljudima se ne mogu ujednačiti stav i postupanje, ako oni u sebi ne nose jednak sustav uvjerenja primjeren okolnostima, koje se donekle razlikuju od zajednice do zajednice. Danas su sve političke zajednice duboko podijeljene raznolikošću sustava uvjerenja. U njima nema jednodušnosti i sljubljenosti, koje političke zajednice čine životnim zajednicama.
Posebnoj su nevolji izloženi svjetonazorski mješoviti brakovi, jer se pri izboru prisnog ortaka ili ortakinje rabi više „slikovno“, nego „pojmovno“ mišljenje. U vjerski mješovitim brakovima izlaz se zna tražiti u vjerskoj ravnodušnosti, ali čovjeku je teško živjeti bez pouzdanog sustava uvjerenja. Mješoviti brakovi su gnijezda svjetonazorske dvojbe. (U mnogim narodima se sklapaju dogovorni brakovi, za koje jamče obitelji mladenaca, koje nastoje uglaviti brakove staleški srodnih mladih ljudi.) Neusklađenost sustava uvjerenja često dovodi do razvoda brakova pa se bivši ortaci otiskuju na more ili tržište prisnosti
Rješenje nije u daljnjemu ljudskom eksperimentiranju u životu, nego u odlučnom nastojanju da se – uza sve poteškoće – u zajednicama ujednači sustav uvjerenja, vjera, ideologija ili svjetonazor. Svojevremeno su narodi, koji su doselili u Europu pod konac rimske vladavine, ostavili svoje poganske bogove i svoju plemensku pripadnost te stvorili vjerski ujednačeno europsko pučanstvo, koje je prionulo uz njemu nov prostor. Sad pripadnici svih vrlih religija moraju ostaviti svoje vjere, koje su sve odreda utemeljene na mitovima, koji čine jednu od šest značajki svake religije (iskustvo utemeljitelja, domišljeni mit, etika, obredi, vjerska ustanova i svjetonazor). Svakom će čovjeku to biti teško izvesti, ali drugog izbora nema, jer se ne može skupa živjeti bez skupnog sustava uvjerenja. To može biti samo sustav uvjerenja, koji njeguje pripadnost Zemlji i životno zajedništvo. Globalnost vrste nameće takav sustav. U vrijeme Isusa iz Nazareta „globalizirano“ je bilo Sredozemlje.
