20 siječanj 2024 ~ 0 Comments

Kolonijalizam, neokolonijalizam i BRICS

Ovaj se osvrt bavi brzim prelaskom iz „poretka utemeljenog na pravilima“ ili američke hegemonije u višestožerni ili multipolarni svijet uzajamnosti narodâ i međusobne suradnje država. Ipak, kako bi se uvidjela presudnost tog prelaska, dobro je zabaviti se pitanjem kapitalizma kao sadašnjeg uzorka civilizacije, koji je u svojem početku napravio val kolonijalizma. Taj val je bio omogućio Europi da skupno i čvrsto zavlada svijetom. Prije europske vladavine svijetom nijedno područje svijeta nije bilo zavladalo cijelim svijetom.

Kina je od davnine primjerom i visokom civilizacijom utjecala na politička, sigurnosna i ljudska pitanja na obližnjem, ali ograničenom prostoru. Nešto kasnije Rim je zavladao Sredozemljem i okolnim zemljama, ali je okupljao samo četvrtinu tadašnjeg svjetskog pučanstva. Razlika između ranijih velikih carevina (Egipta, Babilona, Asirije, Perzije, Rima i drugih) te europske vladavine svijetom je u tomu, što je prije europske vladavine svijetom bila riječ o velikim prostornim političkim tvorevinama. One po svojoj naravi ne mogu podnijeti trajno širenje, zbog poteškoća u održavanju prijevozne i komunikacijske podloge. Međutim, europska vladavina svijetom počivala je na kapitalu, koji nije vezan uz prostor, nego uz ljude te kojemu državne granice, morske pučine i kopnena prostranstva ne koče širenje.

Drevna Kina je znala ograničiti svoje širenje kad je dosegnula „prirodne“ ili branjive granice. Ona se namjerno opasala zidom, kako bi spriječila navalu drugih naroda, koje je Kina stalno privlačila. Rim nije znao tako postupiti pa se nakon pet stoljeća vladavine Sredozemljem rasuo čak na obiteljske posjede, a ne na narode ili pokrajine.

Bitna razlika između Kine i Europe bila je u dugovječnosti Kine, koja je od petog stoljeća prije Isusa, u Razdoblju zaraćenih država, razvijala i usavršila kovinarstvo posebno uporabu željeza. Kina je od davnine imala tehnološku raznolikost pa je osim od željeza pravila proizvode od svile, ružinog drva, porculana, bjelokosti i jantara, a bila je usavršila i navlačenje zaštitne ocakline površinom svih napravljenih predmeta. U Europi se kovinarstvo razvijalo istom od 12. stoljeća, kad su se u njoj pojavile kraljevine, koje su neprestance međusobno ratovale. Europa je tehnološki zaostajala za Kinom, a bila je prošla i kroz Mračno doba, koje je prestalo istom kad je dovoljno povišen prinos u poljoprivredi.

Od trinaestog stoljeća Europa se posredovanjem sjevernotalijanskih i jadranskih gradova uključila u trgovinu s Dalekim Istokom tadašnjim Putom svile. Jedan od rezultata te trgovine bilo je silno bogaćenje nekih talijanskih i jadranskih gradova (Firenca, Venecija, Milano, Dubrovnik i dakao Genova). Time je došlo do prvog vala nakupljanja privatnog kapitala u Europi, ali su europske države i njihovi vladari bili neprekidno u dugovima.

Drugi rezultat te trgovine bila je oskudica zlata u Europi, jer su domišljeni, primamljivi i skupi kineski proizvodi bili plaćani zlatom. Stoga su se europski atlantski narodi (Portugalci i Španjolci uz pomoć Đenovljana, Englezi, Francuzi i Nizozemci) dali u potragu za zlatom. Prvi su to pokušali Portugalci i to kopnenim prodorom kroz Saharu, a poslije morskim duž zapadne obale Afrike. Kasnije su prekomorska osvajanja vodila u Ameriku, u kojoj su Europljani nastojali uspostaviti svoja naselja ili kolonije. (Latinska riječ colonus izvorno je označivala poljoprivrednika, seljaka. Rimljani su Italiju bili podijelili u pokrajine ili provincije, a zauzeta područja izvan Italije nazivali bi kolonijama. Naziv grada Kölna dolazi od riječi kolonija, fr. Cologne.) Europa se dala u potragu za zlatom, umjesto da brani svoj istok, jer su Osmanski Turci bili osvojili dobar dio Središnje Europe.

Europski je kolonijalizam dobio pravi zamah istom otkrićem Amerike. Europske atlantske sile su – početno uz pomoć i kapital Đenovljana – doprle do obala svih kontinenata i većih otoka svijeta rabeći silu i tehnologiju. Europljani su se zanimali za zlato te ostale plemenite i kovke kovine, drago kamenje i tvrdo drvo, ali i za ljudsko blago. Europljani su brzo od Arapa preuzeli trgovinu robljem, koje su kupovali od afričkih plemena, koja su uhvaćene ljude ili ratne zarobljenike prodavali Europljanima. Na radu robova počivala je proizvodnja šećera na otocima uz afričku obalu.

Industrijska revolucija omogućila je Europljanima osvajanje i unutarnjosti dalekih kontinenata, tako da je Europa kao cjelina osvojila cijeli svijet i sebi podložila sve narode. Posebno se ističe „jagma za Afriku“, u koju se je bila uključila i Njemačka, koja je koncem 19. stoljeća industrijski premašila Britaniju i Francusku zajedno. U imperijalne pothvate i u kolonijalizam u isto se je vrijeme uključio i Japan, koji se je učas industrijalizirao i „europeizirao“ pa je i kolonijalizmom oponašao Europu. Kina je s vremenom tehnološki zaostala za Europom, Amerikom i Japanom te je politički bila razmjerno slaba. Ona je u 19. stoljeću također postala plijenom kolonijalnih sila.

Europa je uz prekomorske kolonijalne carevine imala i kopnene carevine: Njemačku, Rusiju, Austro-mađarsku i Tursku, koja je postala europskom silom otkad je sultan Mehmed II Osvajač 1453. godine zauzeo Carigrad. Te četiri carevine nisu preživjele Prvi svjetski rat, čemu su znatno doprinijele i zamisli američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Wilson je nastojao ukloniti i europske prekooceanske kolonijalne carevine, ali su ga u tom spriječile Britanija i Francuska, koje su isto bile pobjednice rata. Međutim, europske kolonijalne carevine nisu preživjele poraće Drugoga svjetskog rata, kad je uistinu došlo do dekolonizacije diljem svijeta. Tomu su znatno doprinijele komunističke vlasti u SSSR-u i Kini, ali je pravi razlog rasapa kolonijalizma bio u neisplatljivosti držanja kolonija silom.

Umjesto da i nadalje dalekim zemljama vlada politikom i silom, Zapad je odabrao vladavinu putem kapitala i tehnologije. Taj novi način Zapada (SAD i Europe) vladanja svijetom nazvan je neokolonijalizmom. Međutim, kao što kopnene carevine nisu preživjele Prvi svjetski rat, a kolonijalizam poraće Drugoga svjetskog rata, tako neokolonijalizam nije mogao preživjeti globalizaciju poslovanja korporacija i vrste Homo sapiens. Naš naraštaj je svjedok propadanja neokolonijalizma, koji je štitila dosadašnja američka hegemonija ili spomenuti „poredak utemeljen na pravilima“.

Globalizacija je donijela rast gospodarstva i političkog utjecaja Kine i Indije, koje su ujedno daleko najmnogoljudnije zemlje svijeta. Drugi stari veliki azijski narodi se isto gospodarski razvijaju i politički potvrđuju. Unatoč teškim političkim i gospodarskim kaznama koje su na nju navaljene, Rusija je postala najjačim europskim gospodarstvom (po kupovnoj sposobnosti) i obnovila je ulogu svjetske političke velesile. Posebno se politički probudila Afrika, u kojoj su u mnogim zemljama nedavno izvedeni protivzapadni i protivneokolonijalni državni udari uz silnu potporu naroda. Južna Afrika je nedavno Izrael prijavila Međunarodnom sudu pravde zbog genocida, a Namibija je osudila Njemačku zbog njezina nijekanja, da Izrael provodi genocid u Gazi. (Namibija je od 1884. godine bila njemačka kolonija.)

Međutim, Afrika se i gospodarski razvija. Nedavno je u Nigeriji počela raditi Rafinerija Dengote, koju smatraju „osmim svjetskim čudom“ i koju je dao napraviti domaći čovjek Aliko Dengote, koji je najbogatiji čovjek Afrike. Rafinerija proizvodi dizelsko i zrakoplovno gorivo. To je najveća rafinerija nafte u Africi i prva u Nigeriji, koja pliva na nafti. (Neokolonijalne zapadne naftne korporacije prodavale su jeftino nigerijsku naftu, ali su uvozile skupe naftne derivate.) Afrika očito već ima i svoj kapital.

SAD i Europa propadaju otkad je provedena globalizacija poslovanja. One se pretvaraju u „otvorena društva“, u kojima golem broj došljaka sa svih kontinenata do srži rastresa domaće povijesne narode i nepovratno slabi nacionalne države. EU se ubrzano deindustrijalizira. Politički, gospodarski i ljudski oslabljene SAD i EU ne mogu više podupirati dosadašnji jednostožerni svijet.

Višestožernost se uvriježila u našoj vrsti, ali još ne i u njezinu „sjevernoatlantskom“ dijelu. Ona postaje uzor za buduće odnose među narodima ili životnim zajednicama i za odnose među njihovim državama. Višestožernost svijeta ima svoje utjelovljenja u BRICS-u koji se istom počeo širiti. Svatko tko vidi sadašnje promjene u našoj vrsti veseli se, da je višestožerni svijet dobio borbu protiv jednostožernoga. Nasuprot hegemoniji i „integracijama“, suradnja među narodima je sredstvo uklanjanja rata i nasilja iz naše vrste.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: