Pregovaranje
Ovaj se osvrt bavi pregovaranjem kao sredstvom uređivanja odnosa među suverenim državama. Pregovaranje je prije bilo važna državnička vještina i neizostavno sredstvo rješavanja međudržavnih prijepora. Povremeno, kad se za njih javila potreba, držali su se „kongresi“, konferencije, skupovi i sastanci državnika. Poznati su Bečki kongres (1815.) i Berlinski kongres (1878.). Od konferencija na vrhuncu najpoznatije su Pariška mirovna konferencija (Clemenceau, Wilson, Lloyd George, 1919.) te konferencije u Teheranu (Staljin, Roosevelt, Churchill, 1943.), na Jalti (Staljin, Roosevelt, Churchill, veljača 1945.) i u Potsdamu (Truman, Staljin, Churchill/Attlee, srpanj-kolovoz 1945.). Međutim, diplomacija i pregovaranje kao važna i uobičajena sredstva međunarodne politike minulih su desetljeća zamirali i bivali zamjenjivani prijetnjama i političkim nasiljem, ponajviše SAD.
(Pomišljao sam, da za naslov osvrta uzmem riječ „prigovaranje“, jer je tu riječ uporabio ikavac Petar Hektorović u naslovu svojeg spjeva „Ribanje i ribarsko prigovaranje“. Engleski prijevod naslova Hektorovićeva spjeva je Fishing and Fishermen’s Talk, gdje riječ „talk“ znači razgovor. Hektorović je svoj spjev napisao 1556. godine, a dao ga je tiskati 1568. godine u poznatoj tiskari u Mletcima, kojoj je vlasnik i voditelj bio Gianfrancesco Camotio.)
U minulim desetljećima umjesto pregovora i diplomacije obilno je rabljena sila: politička, vojna, gospodarska, obavještajna, medijska i ideološka. Rabile su se sila i prijetnje. Zapadni političari su neprestance nekomu prijetili ili su se grozili: vlastima u Hrvatskoj, Srbiji, Rusiji, Kini, Iranu, Siriji, Iraku, Egiptu, Sjevernoj Koreji, Turskoj, Mađarskoj i u mnogim drugim državama. Politika Izraela počiva na mržnji i prijetnjama. (Govor mržnje se nikomu ne dopušta, ali se mržnja nekima dopušta.) Zapadni političari se nadahnjuju i oni svoje propuste opravdavaju prijetnjama ili grožnjama. Najgorljivije prijete Izraelci i američki neokonzervativci. Oboji imaju istu političku DNA.
U domaćoj politici i u geopolitici političari su uvježbani, da pružaju dojam ili utisak osobne snage. (Za generala Loyda Austina, američkog državnog tajnika za obranu, se kaže, da je i od javnosti i od predsjednika SAD tjednima skrivao svoju tešku bolest i bolničko liječenje, kako u domaćim prikritim političkim prijeporima ne bi pokazao znak osobne slabosti. Svi su američki političari siloviti kao filmski junaci, koje je glumio John Wayne.) Međusobno nadmetanje među političarima istog naroda je velika tragedija i velika sramota.
Ipak, prije nekoliko desetljeća nije bilo tako. Na jednom predavanju u Hrvatskoj akademiji umirovljeni njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher (1927.-2016.) rekao je: „Za istim stolom u Europskoj gospodarskoj zajednici (EEZ) sjedili smo nas šestorica ministara vanjskih poslova i razgovarali kao jednaki, iako sam ja predstavljao Njemačku koja je napravila gospodarsko čudo i koja je imala 60 milijuna stanovnika, a luksemburški kolega državu koja je imala samo 300.000 stanovnika.“ Političari su razgovarali i pregovarali te su se dogovarali kao ravnopravni. Pritiska i nasilja nije smjelo biti u Zapadnoj Europi, koja je pretrpjela teški rat i koja je bila ugrožena od Sovjetskog Saveza.
Kako su nestali diplomacija i pregovaranje? Poslije Drugoga svjetskog rata uistinu je počelo „Američko stoljeće“. Uspostavljena je američka hegemonija. Američki kapital i američka politika su se bili osilili. U hegemoniji međudržavnim odnosima upravlja volja hegemona, koji su imenom bile SAD, a u biti kapital nakupljen u njima. Na mogući neposluh hegemonu ne odgovara se uvjeravanjem i dogovaranjem, nego javnim prijetnjama i kaznama. Uz pomoć suvremenih medija prijetnje se nadaleko čuju. Američka politička hegemonija je iz međunarodnih odnosa ili iz geopolitike iskorijenila ili oplijevila diplomaciju i dogovaranje.
Osim što su prestale pregovarati i praviti nove strategijske sporazume SAD su otkazale niz međunarodnih sporazuma sklopljenih ponajviše s nekadašnjim Sovjetskim Savezom. SAD su se 13. lipnja 2002. godine povukle iz Sporazuma o antibalističkim raketama, koji je na trideset godina bio uglavljen 1972. godine, iako su se četiri bivše sovjetske republike 1997. godine sporazumjele sa SAD, da se trajanje sporazuma produži. SAD su se 13. lipnja 2002. godine povukle i iz Sporazuma o smanjenju strategijskog oružja (START II), koji je sklopljen 1993. godine. Rusija se i iz tog sporazuma povukla dan kasnije. SAD su se 22. studenoga 2020. godine povukle iz Sporazuma o otvorenom nebu, koji je bio sklopljen u ožujku 1992. godine. Rusija se iz tog sporazuma povukla dan kasnije.
SAD su se dvaput povukle iz UNESCO-a, iako su 1946. godine bile među utemeljiteljicama te ustanove. SAD su se prvi put povukle iz UNESCO-a 31. prosinca 1984. godine, zbog navodnih predrasuda te ustanove prema Izraelu. Tad se povukao i Izrael. SAD su ponovo pristupile UNESCO-u 1. listopada 2003. godine. Administracija predsjednika Obame obustavila je američke uplate UNESCO-u 2011. godine. Drugo povlačenje SAD iz UNESCO-a obavio je predsjednik Trump opet temeljem tobožnjih predrasuda te ustanove prema Izraelu. Administracija predsjednika Bidena najavila je povratak SAD u UNESCO.
Što je zamijenilo diplomaciju i pregovaranje? Red, diplomaciju i pregovaranje zamijenili su područne podjele, svađe, prijetnje i vojni sukobi. Za to je mnoštvo primjera. Na koliko je načina podijeljen Bliski Istok? Osim triju „svjetskih“ vjera (islama, kršćanstva i judejstva) dodatne prijepore stvaraju podjele unutar islama (šijiti, aleviti, suniti, vahabiti), utjecaj velikih sila (SAD, UK, Francuska), utjecaj velikih svjetskih financijskih korporacija te djelovanje države Izrael.
SAD su odijelile Kinu od svojih vojnih tihooceanskih saveznika: Japana, Južne Koreje, Filipina, Australije i Novog Zelanda. NATO i EU napravili su veliku političku podjelu u Europi. Čemu politički i gospodarski prijepor Grčke i Turske? Srbija neprestance prkosi ostalim državama na Balkanu.
Rat za Ukrajinu podijelio je cijeli svijet. Velike su podjele napravljene i u Africi prvobitno djelovanjem velikih sila i svjetskih korporacija. SAD su podijelile Južnu Ameriku na sebi poćudne i sebi nepoćudne države. SAD su nastojale napraviti razdor između Rusije i islamskih naroda Središnje Azije. Rabeći pitanje „ljudskih prava“ zapadne sile sustavno potkopavaju politički sređene, ali nepoćudne države. Americi je nepoćudna svaka država, koja kao politički sustav nije uspostavila „liberalnu demokraciju“ pa se države kojima se politički sustav oslanja na potporu naroda, a ne na kapital čine Americi velikim zlom.
Područne podjele slijedi područni militarizam. Za to su brojni primjeri: Azerbajdžan-Armenija, Srbija-Kosovo, Ukrajina-Rusija, Sudan-Južni Sudan, Jemen-Saudijska Arabija, Izrael-svi susjedi, Indija-Kina, Indija-Pakistan, Bangladeš-Mianmar, Maroko-Zapadna Sahara, Niger-ECOWAS (Gospodarska zajednica zapadnoafričkih država), Venezuela-Gajana i mnogi drugi parovi država i političkih tvorevina. Kapital nastoji ne samo zavaditi, nego i raskoliti mnoge priznate države. Kapitalu smeta mir.
Međutim, svijet se sad za svoje dobro sam od sebe dijeli. Dubi se i širi podjela na zemlje koje znaju i žele međusobno surađivati i na zemlje koje su odbacile diplomaciju i suradnju te koje žele zapovijedati ili žele slušati zapovijedi. U tomu je velika i prava podjela u svijetu. To nije podjela po političkom sustavu ili po volji dosadašnjega umornog i ostarjelog svjetskog hegemona, nego po pristupu geopolitici. To pravi oštru razliku među zemljama. Granica između dviju spomenutih skupina zemalja se jednosmjerno i nepovratno pomiče. Sve se više zemalja po želji njihovih naroda odaje diplomaciji i suradnji, a ne ratu i sukobljavanju.
Mnogi primjeri pokazuju, da se širi uporaba diplomacije i politike u rješavanju područnih prijepora. Prošlog proljeća dugogodišnji suparnici ili čak neprijatelji, koji su prekinuli diplomatske odnose 2016. godine, sunitska Saudijska Arabija i šijitski Iran napravili su pomirbu u Kini, koja je potiho posredovala. Ta pomirba stvorila je novo ozračje na Bliskom Istoku i šire pa su u doticaj s Iranom stupile mnoge zemlje, koje su dotad izbjegavale suradnju. Od prošlog proljeća smanjena je podjela Bliskog Istoka. Pomirba je omogućila i Saudijskoj Arabiji i Iranu, da 1. siječnja ove godine pristupe BRICS-u.
Prošle jeseni u Rijadu je održan skup 57 arapskih i većinski islamskih zemalja posvećen općem napadu Izraela na Gazu. Sve zastupljene zemlje svojski su poduprle palestinsko pučanstvo u obrani njegova prebivališta, ali su ponudile i istinsko rješenje za Izrael. Sastanak u Rijadu zatražio je od Izraela, da obustavi napad na Gazu, dopusti dopremu dobrotvorne pomoći Gazi te da omogući stvaranje palestinske države u skladu s odlukama Vijeća sigurnosti UN i to s glavnim gradom u Jeruzalemu. Zauzvrat arapske i većinski islamske države ponudile su Izraelu priznanje njegove suverenosti te uspostavu dobrih političkih i gospodarskih odnosa. Tu će ponudu Izrael morati prihvatiti kad-tad, a to će ukloniti glavnu smetnju za uspostavu političkog zdravlja Bliskog Istoka.
Navest ću i nedavni, dosad nezamišljiv posjet turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana Ateni, gdje se on dan nakon posjeta Egiptu sastao i razgovarao s predsjednikom grčke vlade Kiriakosom Micotakisom. Iznenađujući posjet Erdogana Ateni, posebice dan nakon njegova posjeta Egiptu, otvorit će nove mogućnosti četvorne suradnje – uključujući i Cipar – ponajviše u području istraživanja i iskorištavanja nafte i posebno plina, kojim obiluje podmorje Istočnog Sredozemlja.
Suradnja među zemljama odanim diplomaciji i suradnji buja. Kina u Saudijskoj Arabiji gradi pustinjsku fotonaponsku elektranu vrijednu 2,5 milijardi dolara. Struja iz te elektrane će napajati pogone za elektrolizu vode u svrhu dobivanja ukapljenog vodika, koji je čist izvor energije. Kina u Egiptu pravi novi glavni grad za 600.000 stanovnika. Ruska Federacija u Egiptu pravi veliko slobodno industrijsko područje. Etiopija će uskoro početi proizvodnju suvremenog uzorka ruskog automobila Lada, uz ispis „Made in Africa“. Vlada Burkine Faso – koja je uz potporu naroda postavljena u državnom udarcu u rujnu prošle godine – ugovorila je s ruskom vladom izgradnju nuklearne elektrane.
Svijet je u geopolitičkom prelasku ili „tranziciji“ iz hegemonije u međusobnu suradnju država. Postupno se stvara svijet bez podjela i razdora među državama, koji su umjetno i nepotrebno stvarani, kako bi se narodima lakše vladalo. Takav nakazan pristup geopolitici SAD su preuzele od Ujedinjene Kraljevine, koja je rabeći drevno rimsko načelo Divide et impera puna dva stoljeća vladala svijetom. (Dobar primjer engleske odnosno britanske uporabe tog načela je podjela Indijskog potkontinenta na tri dijela: jedan hinduski i dva islamska, koja su s istoka i sa zapada stezala Indiju. Nekadašnji Istočni Pakistan kao dio države Pakistan sad je samostalna država Bangladeš.)
Ipak, najdublje i najreskije podjele u svijetu stvara politika države Izrael, kojom ne upravljaju krajnji desni nacionalisti, nego krajnji gorljivi „revnitelji“, – kako ih je nazivao Evanđelist Luka – vjerski fanatici ili zeloti, koji zagovaraju uspostavu Velikog Izraela. To izraelska politika ne čini izravno, nego korištenjem ili uporabom američke državne politike, koju putem nadzora izvršne i zakonodavne vlasti vodi Dijaspora odnosno židovska zajednica u SAD.
Služenje američke državne politike zamislima i provedbi tih zamisli politike države Izrael nosi silne posljedice za sve zemlje svijeta, jer su SAD još uvijek, ali ne zadugo politički, gospodarski, vojno i ideološki najjača država svijeta. Nedavno je rođeni Britanac dr. Phil Giraldi, poznati i priznati politički komentator, pisac osvrta, sigurnosni savjetnik, dugogodišnji zaposlenik CIJE i izvršni ravnatelj zaklade The Council for the National Interest (Vijeće za nacionalne probitke), u jednom javnom razgovoru postavio dva pitanja: „Je li AIPAC iskvario politiku američke vlade?“ i „Plaća li Kongres ubijanje u Gazi?“
[AIPAC ili The American Israel Public Affairs Committee (Odbor za američko-izraelska javna pitanja) je udruga, koja zagovara proizraelsku politiku kod izvršnih i zakonodavnih vlasti SAD. AIPAC ima više od 100.000 aktivnih članova, više od tisuću zaposlenika, 17 područnih ureda i more darovatelja. Do 2021. godine AIPAC nije izravno plaćao izborne pohode kandidata poćudnih Izraelu, ali je provjeravao poćudnost kandidata. Otad AIPAC izravno plaća izborne pohode svojih kandidata. Kritičari AIPAC-a tu udrugu nazivaju sredstvom izraelske vlade i sredstvom „davljenja“ Kongresa.]
Ipak, „svaka je sila za vijeka“. S obzirom na brzi geopolitički prelazak iz američke hegemonije u višestožerni ili multipolarni svijet, dogodit će se dvoje. Prvo, SAD će prestati biti prvom silom svijeta pa će AIPAC i Dijaspora biti od male pomoći Izraelu. Dijaspora je od davnine tražila i nalazila skrbnike u novim sirovim velesilama (Rimu, Arapima, dvojim Turcima, Nizozemskoj, Britaniji i SAD). Ona sad neće moći naći novog hegemona, jer u multipolarnom svijetu hegemona neće biti. Kina ne može, ne želi i neće postati hegemon. Drugo, Izrael će za svoje dobro morati „prijeći“ od velikoizraelske politike na Realpolitik. Kako god prošao izraelski napad na Gazu, državnici prostranoga arapskog i islamskog okruženje Izraela neće zaboraviti Gazu. Izrael će se morati uklopiti u svoje neposredno okruženje, jer više neće moći namicati daljinsku potporu.
