Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt bavi nečim, što mi se čini novom vrstom rata, koji potiho, postupno i nezaustavljivo uništava stari, ostarjeli i pomatušeni (senilni) Zapad te možda stvara novi zapad. Postupci ili procesi, koji teku u zapadnim državama i koji pogađaju zapadne narode po učincima su ravni ratu. To nije rat za prostor, nego rat protiv naroda i ljudi. Prije su ratovi narodima obično nosili rušenje i razaranje nekretnina, gubitak zemljopisnog prostora te smanjenje pučanstva ubijanjem, odvođenjem u ropstvo ili zarobljeništvo, pomorom od nestašice i gladi te smišljenim raseljavanjem. [Spomenut ću sudbinu Armenaca u Prvomu svjetskom ratu, Židova u Drugomu svjetskom ratu, stanovnika Dresdena u istom ratu te nekadašnjih naših sugrađana zvanih „Folksdojčeri“ (Volksdeutsche ili Reichsdeutsche) u poraću istog rata.]

Godine 1928. njemački pisac iz katoličke obitelji Erich Maria Remarque (unatražno ispisano i pofrancuženo prezime Kramer) objavio je roman „Na Zapadu ništa novo“ (Im Westen nichts Neues), u kojemu temeljem vlastitog ratnog iskustva u njemačkoj carskoj vojsci opisuje događaje i susrete na bojištu. Remarque je svojim romanom stvorio novu književnu vrstu, u kojoj bivši vojnici iznose svoje utiske o ratu. Ipak, čini se, da se sad na Zapadu događa „nešto novo“ – nova vrsta uništavajućeg rata.

Mnogo je vrsta rata: vrući i hladni, svjetski i područni, vojni i gospodarski, izravan i posredan, munjevit i otegnut, nuklearni i biološki, „hibridni“ i medijski te brojne druge vrste rata. (Hibridno ratovanje je pristup ratu, koji političkom ratovanju dodaje smjesu uobičajenog javnog ratovanja, tajnog ratovanja i digitalnog ratovanja te drugih načina političkog utjecaja, kao što su lažne vijesti, nasrtljiva diplomacija, izmišljanje i nametanje zakona, promjena političkog sustava i upletanje u tuđi izborni postupak.) Sad se na Zapadu vodi jedna nova vrsta rata, koji bih najradije nazvao zatornim ratom. To je samoubojstveni rat, koji zatire sam Zapad. Politička vlast uništava svoju državu i svoj narod. To je rat koji poput moljca izgriza države i poput hrđe izjeda narode. Ne uočava ga se dok polagano teče, nego samo po njegovim nakupljenim upadnim učincima.

Rat je od početka razdoblja civilizacije do sadašnjeg razdoblja globalnosti poslovanja i naše vrste bio bitno vezan uz prostor. Jači narodi su napadali slabije prvobitno, kako bi osvojili njihov prostor i zauzeli životne izvore na njemu: morske obale, jezera i rijeke; polja, pašnjake, vinorodne doline i šume; ljude, konje i deve, divljač i domaće blago; kremeni i mekani kamen; te minerale od kojih su se dobivale plemenite kovine, porculan i keramika, kovine za pravljenje oružja, radne opreme i posuđa. (Drevni Asirci bi poubijali sve ljude zatečene na osvojenom prostoru, a drevni Rimljani su rado osvajali krajeve, u kojima su domaća jela bila slasnija od italskih, a vino opojnije od italskoga.)

Međutim, globalizacija je promijenila poimanje prostora. Prostor više nije slobodan, odriješen, apsolutan ili neprivezan, nego je postao odnošajan ili relativan. Više nema slobodnog prostora i prostora koji se smije isprazniti. Prostor je posvuda spregnut s ljudima. Prostor ne rađa ili proizvodi narode i ljude, iako su i znanstvenici prije smatrali da je tako. Naprotiv, ljudi znanjem, radom i brigom mijenjaju zatečeni i stvaraju novi prostor. Zato su u kolonijalna vremena europske sile „presađivale“ svoje ljude u kolonije. One su od osvojenog prostora putem svojih ljudi stvarali prostor „sebi na sliku i priliku“. U vrijeme globalnosti dodatni prostor bez ljudi nosio bi novim vlastima samo teret pa se ne isplati osvajati prostor radi samog prostora, nego i radi ljudi na njemu, ali ti ljudi moraju biti pripitomljeni ili ukroćeni. (Pristup drevnih Asiraca osvojenim zemljama u današnje se vrijeme dopušta zasad samo Izraelcima.)

Zapad ili zapadni kapital sad raspolaže golemim prostorom uz obje obale sjevernog dijela Atlantskog oceana, na kojemu prebiva mnoštvo ljudi i na koji se naveliko naseljavaju ljudi iz Azije, Afrike i Južne Amerike. Kako se zatečeno zapadno pučanstvo i novo pučanstvo koje se udomaćuje u Europi i Americi ne bi suprotstavljalo kapitalu, potrebno ga je primiriti, omamiti, iscrpiti, satrti ili satrati. Ljudi su potrebni prostoru, ali ne smiju biti opasni za kapital.

Dobar primjer satiranja, zatiranja, iscrpljivanja, kroćenja, omamljivanja ili slabljenja domaćeg življa je to, što se događa za sadašnjeg Rata za Ukrajinu. Rusiji nije potreban dodatan prostor, jer ona ima 17 milijuna četvornih kilometara zemljopisnog prostora, u Europi 6 i u Aziji 11. Rat za Ukrajinu nije osvajački rat, nego „poseban vojni zahvat“ sračunat na onesposobljivanje ukrajinskog naroda da posluži kao sredstvo Zapada za potkopavanje cjelovitosti i promjenu političkog sustava Rusije. Ako se prati slabo i polagano pomicanje ukrajinske bojišnice i ako se zbrajaju gubitci (ubijeni i teško ranjeni vojnici) ukrajinske vojske, nije teško zaključiti da se u Ukrajini vodi zatorni rat – rat za satiranje, zatiranje, iscrpljivanje, kroćenje, omamljivanje ili slabljenje ukrajinskog naroda. Ukrajinci bi u ovom ratu trebali izgubiti volju, da služe bilo kojem tuđem narodu, tuđoj državi, tuđoj politici ili svjetskom kapitalu. Znaju li Ukrajinci biti suvereni?

Što se događa američkom narodu? Južna američka granica odavno, a sjeverna odnedavno izložene su pravom pohodu nezakonitih useljenika. Očekuje se, da u SAD za četiri godine administracije Joea Bidena nezakonito uđe 10 milijuna upisanih i 3 milijuna neupisanih došljaka. Donedavno je sadašnja američka administracija nijekala problem granica. „Nema granične krize! Granice su pod nadzorom!“ U SAD se osim ljudi i oružja krijumčari opijat „fetanil“, koji je prošle godine usmrtio 103.000 (mladih) ljudi, koji su uzeli prevelik, iako sićušan obrok toga opakog opijata. Kriminalitet je u strmom rastu u američkim gradovima. U mnogim saveznim državama pravosuđe je popustljivo prema prijestupnicima pa ih najčešće oslobađa krivnje. Krivnja često padne na policajce ili na hrabre građane, koji nastoje zaštititi žrtve napada useljenika.

Meksičku stranu američke južne granice nadziru meksički savezi za opijate (narkokarteli) i oni sad određuju, u kojim saveznim državama će došljaci prelaziti tu američku granicu. Dolazak golemog broja useljenika stvorio je opću neizvjesnost ne samo u životu građana, nego i u djelovanju temeljne policije. Svi američki gradovi su postali „graničnim gradovima“. Izdatci za nove useljenike su golemi i oni padaju na teret gradskih proračuna. Smještaj useljenika ima u mnogim gradovima prednost pred smještajem „branitelja“ ili veterana brojnih američkih ratova u ovom stoljeću. (Gradonačelnik New Yorka daje bez provjere svakom useljeniku, koji dođe u gradsko poglavarstvo 10.000 dolara za „otplatu duga kartelima, koji su doseljenicima omogućili ulazak u SAD“.)

Američko gospodarstvo je odranije deindustrijalizirano, jer su američke proizvodne korporacije u pomami za zaradom proizvodnju prenijele uglavnom u Aziju. Mnoge proizvodne korporacije su financijalizirane: prave veću zaradu uporabom kapitala, nego izradbom i prodajom proizvoda. Demokrati su namjerno smanjili proizvodnju nafte i plina, što je u SAD prouzročilo veliki porast uvoza i skupoću goriva. U SAD je provedena potpuna politizacija uprave, što se vidi po zaštiti obitelji Biden, sudskim progonima obitelji Trump, sumnjičenju katolika za „domaći terorizam“ i roditelja, koji putem školskih odbora nastoje promijeniti naopak školski program svoje djece. Američka savezna administracija opsjednuta je pružanjem unedogled pomoći Izraelu, Ukrajini i Tajvanu, iako SAD nisu napustile „politiku o jednoj Kini“, iako se pomoć Ukrajini pokazala besmislenom i neučinkovitom te iako je Izrael prijavljen za genocid Međunarodnom sudu pravde.

SAD vojno i financijski pomažu tri spomenute države, iako su otprije zapustile vojnu proizvodnju. Sad su SAD nesposobne za vođenje ikakva rata, a kamoli rata na tri bojišta daleko od Amerike. (Nedavno je ustanovljeno, da su sadašnji američki vojni brodovi za prijevoz ratne opreme, streljiva i ratnih potrepština stari u prosjeku 55 godina, da većina od takvih 60 brodova nije dugo održavana, a da su mnogi od tih brodova dugo bili i bez posade.)

Administracija predsjednika Bidena iskoristila je potrebu za uređenje i obnovu klime, da, primjerice, propisuje građanima na kojem će energentu kod kuće pripremati obroke i u kakvim će se automobilima voziti. Državne škole mijenjaju djeci rod medicinskim postupcima i to bez znanja roditelja. U svim granama administracije promiče se ideologija „raznolikosti, pravednosti i uključenosti“ (DEI), kojom se provodi pozitivno razlučivanje (segregacija) u prilog manjinama. Demokrati nametljivo stvaraju lijevi, neokonzervativni, trockistički totalitarizam.

Administracija je duže od tri godine uz pomoć medija, koje je otprije zauzeo kapital obmanjivala javnost u tomu, da je sve što radi za dobro SAD i američkog naroda. Međutim, narod je prozreo sadašnju američku politiku: stanje na granicama, opće krijumčarenja oružja i opijata, strm porast kriminaliteta, opću životnu neizvjesnost, neobuzdanu inflaciju ili skupoću, propadanje razine i kakvoće obrazovanja, neostvarljivost programa elektrifikacije cestovnog prijevoza, smanjenje ratne pripravnosti američke vojske zbog promicanja DEI, ozbiljne poteškoće vojnih snaga u novačenju novih pripadnika, mnoštveno premještanje poslovanja i selidbu građana iz saveznih država, koje nadziru Demokrati u države kojima vladaju Republikanci.

Administracija Joea Bidena u očekivanju skorih predsjedničkih izbora nastoji napraviti obrat politike u mnogim područjima: useljavanju u SAD, proizvodnji energije, elektrifikaciji cestovnog prijevoza, pitanju „reda i zakona“, pomoći unedogled Ukrajini i Izraelu te u drugim područjima. Za Demokrate je posebno pogibeljno stanje na granicama. Predsjednik Biden za stanje na južnoj granici okrivljuje Republikance i Donalda Trumpa te tvrdi da nema dovoljne ovlasti za suzbijanje nezakonitog useljavanja u SAD, iako je dan nakon svojeg ustoličenja poništio četiri Trumpove izvršne zapovijedi, kojima je nezakoniti ulazak u SAD bio smanjen na samo 30.000 godišnje. Demokrati žele spasiti ovojesenske izbore. Ovaj prikaz stanja američke politike svršit ću tvrdnjom, da Amerika sad nema predsjednika.

Što se događa europskim narodima? Amerika ima dosta prirodnih izvora, ali Europa ih nema, što od naroda Europske unije traži pravljenje proizvoda za prodaju na ostale kontinente. Naprotiv, EU se deindustrijalizira. Političke i gospodarske kazne protiv Rusije, koje su uvedene 2014. godine pojačane su poslije početka „posebnog vojnog zahvata“ Rusije u Ukrajini. Europa je prestala izravno uvoziti ruske energente pa su mnoga „mala i srednja“ europska industrijska poduzeće ostala bez jeftinog plina i obustavila proizvodnju. Velike korporacije, posebice njemačke, prenose svoju proizvodnju za Kinu i Ameriku u te zemlje.

Amerika nema predsjednika, a Europom nema tko upravljati otkad su se povukli nametljivi političari poput Angele Merkel. Politički sustav Unije sprječava dobro upravljanje tom političkom tvorevinom. Amerika je pod vlasti kapitala, a Europa pod vlasti Amerike. Amerika provodi politiku kapitala, a Europa ne vodi svoju, nego američku politiku. Nenadzirano useljavanje, koje je počelo 2015. godine pojačano je Ratom za Ukrajinu.

U najnovije vrijeme Europa je preplavljena valom prosvjeda poljoprivrednika, koji zbog štetne politike Bruxellesa ostaju bez potrebnih poticaja. Svrha briselskog ustezanja poticaja za poljoprivredu, je uništavanje sela i seljaka, koji čine najzdraviji dio pučanstva Europe, jer misle svojim umom. Po zamislima briselskih činovnika, koji slušaju Ameriku i kapital, u Uniji bi se obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) trebala prisilno povezati u tuđe veleposjede ili u „industrijska poljoprivredna gospodarstva“ (IPG), kojima se upravlja kao i ostalim poslovnim sustavima. Europski opegeovi će bez poticaja propasti pa će njihovi vlasnici zemljište prodavati u bescjenje. Tako bi se europska poljoprivreda trebala „kolektivizirati“ kao što su se seljačka gospodarstva prije prisilno spajala u Sovjetskom Savezu, desetljećima nakon što je u Rusiji bilo ukinuto kmetstvo. Budući da bi u Europi poljoprivrednici trebali opet raditi na tuđoj zemlji, moći će se govoriti o „novom kmetstvu“ i o „novom feudalizmu“. (U Velikoj Britaniji samo 10% ljudi koji se bave poljoprivredom rade na svojoj zemlji. Golema većina ih radi na veleposjedima.)

Na kraju ću naglasiti, da je atlantska (američka i europska) politika potpuno podređena kapitalističkoj ideologiji „liberalne demokracije“, po kojoj se narodi trebaju raspršiti u samožive potrošače, a kapital ne samo i dalje nakupljati, nego i sve više usredotočivati ili centralizirati. U Americi i Europi ne postoji, a zasad se ne može ni zametnuti Realpolitik. Bez politike zdravog uma ne mogu se ukloniti nevolje, koje tište cijelu našu vrstu. Ideologije su pošasti za našu vrstu.