Zdravko Mršić – Konsenzus

Dana 5. ožujka ove godine američki državni tajnik Antony Blinken objavio je, da Viktorija Nuland – koja je bila državna podtajnica za političke poslove Ministarstva vanjskih poslova SAD i koja je poznata po žestokoj ratnoj potpori Ukrajini – „uskoro napušta dužnost“. Viktoriju Nuland zamijenit će John Bass, podtajnik za upravne poslove Ministarstva. Državni tajnik Blinken naveliko je hvalio Nuland, koja je bila diplomatkinja po zanimanju te koja je ranije služila kao glasnogovornica Ministarstva, bila zadužena za euroazijske poslove i bila veleposlanica SAD pri Atlantskom savezu. Nuland je na sastanku NATO-a u Bukureštu 2008. godine uspjela nagovoriti dotadašnje članice, da tijekom godine razmotre pristup Gruzije i Ukrajine Atlantskom savezu, ali to je bilo uzalud. Pozivnice za pristup NATO-u dobile su samo Albanija i Hrvatska.

Tajnik Antony Blinken je objavivši vijest o odlasku podtajnice Nuland naglasio, da će „diplomati i znanstvenici za područje vanjskih poslova u budućnosti proučavati ‚Torijino‘ predvodništvo glede Ukrajine“, nedvojbeno misleći na vatrenu potporu Ukrajini koju je Nuland pružala posebice od 2022. godine. Ipak, uza sve Blinkenove pohvale Viktorija Nuland nije svoj položaj napustila milom. Do 12. veljače ove godine Nuland je bila i vršiteljica dužnosti zamjenika državnog tajnika, kad je na to mjesto mimo njezina očekivanja postavljen Kurt Campbell, poslovni čovjek i diplomat, koji je od siječnja 2021. godine služio u Vijeću za nacionalnu sigurnost kao voditelj poslova za područje Tihog oceana i Indijskog oceana.

John Bass je dosadašnju dužnost preuzeo istom 29. prosinca 2021. godine, a s mjesta veleposlanika u Kabulu sam se zbog bolesti u obitelji povukao 6. siječnja 2020. godine. Međutim, u kolovozu 2021. godine Wendy Sherman, tadašnja zamjenica državnog tajnika Blinkena, javila je Johnu Bassu dok je on poučavao mlade diplomate u Virdžiniji, da smjesta otputuje u Kabul kako bi nadgledao povlačenje američke vojske te američkih i drugih ugroženih građana. Bass je navodno tom zapovijeđu bio toliku zbunjen, da je bez pozdrava odjurio u obližnju trgovinu kupiti odjeću i obuću prikladne za novu zadaću te novo prijenosno računalo. Zatim se vratio u učionicu, oprostio se od polaznika i rekao im da ih mora napustiti. (U MVP su smatrali, da novoimenovani veleposlanik Ross Wilson nije pripravljen za posao, koji bi ga čekao u Kabulu.) Zbog njegova povratka u Kabul i nadzora američkog povlačenja iz Afganistana mnogi novinari nazivaju Johna Bassa „pogrebnikom“. Pri tomu misle i na Bassov mogući nadzor povlačenja Zapada iz Ukrajine.

Uz djelovanje Viktorije Nuland veže se pitanje: „Komu je ona služila i čemu je poslužila?“ Nedvojbeno je to, da je Nuland služila neokonzervativcima, a pitanje je, je li im pomogla ili odnemogla. Nuland je bila preveć gorljiva i nametljiva, a pretjerivanje se uvijek teško plati. Nuland je bila udarna sila neokonzervativaca i to upravo u vanjskim poslovima, koji su pravo mjesto za neokonzervativce.

Nuland je (1993.-1996.) u administraciji predsjednika Clintona bila predstojnica ureda zamjenika ministra vanjskih poslova Strobea Talbotta, nakon čega je bila zamjenica ravnatelja ureda za sovjetske poslove. Ona je (2003.-2005.) u administraciji predsjednika Georgea W. Busha bila savjetnica za sigurnost potpredsjednika Cheneyja i značajno je utjecala na vođenje rata u Iraku. Od 2005. do svibnja 2008. godine Nuland je bila američka veleposlanica u Atlantskom savezu. U tom razdoblju NATO je već bio prestao biti vojnom i jamačno obrambenom ustanovom te se pretvorio u američku političku ustanovu za držanje Europe u stezi.

Nuland je od svibnja 2011. do travnja 2013. godine bila glasnogovornica MVP. To je bilo razdoblje izvedbe obojenih ili cvjetnih revolucija od Tunisa preko Egipta, Sirije i Libije do Jemena. Nuland je tad služila pod državnom tajnicom Clinton. Pravi vrhunac svojeg neokonzervativnog trka Nuland je imala u razdoblju od 2013. do 2017. godine kad je bila pomoćnica ministra za europske i euroazijske poslove. Tad je Nuland (2014.) smislila i upriličila državni udar u Kijevu, kojim je s vlasti potjeran zakonito izabrani predsjednik i konačno skrivila sadašnji Rat za Ukrajinu.

Nuland je po svemu sudeći svršila svoju državničku trku, utrku, karijeru ili curriculum. Očekujem, da će nastaviti novu, čistu neokonzervativnu jurnjavu, možda i u Institutu za proučavanje rata u Washingtonu, koji je 2007 godine utemeljila Kimberly Kagan, jetrva Viktorije Nuland. Viktorija i Kimberly su se udale za braću Roberta i Fredericka Kagan. Robert je Viktorijin suprug. Pretpostavljam, da će Nuland i nadalje zagovarati trockističko-neokonzervativni politički svjetonazor ili ideologiju. Matični mediji koji su u vlasništvu kapitala i u rukama neokonzervativaca tražit će pisane i govorne priloge Viktorije Nuland.

Tko su neokonzervativci? Neokonzervatici se nerado bave unutarnjim poslovima, jer im je pravo poslanje upravo u vanjskim poslovima, u kojima ti suvremeni trockisti mogu obavljati pravi posao izvornih trockista, a to je „izvoz revolucije“. Danas neokonzervativci ne izvoze revoluciju, nego „izgradnju države“ (state building), kojom se potkopava i mijenja politički sustav dotad nepoćudnih država, kakvima su bile Tunis, Libija, Egipat, Sirija, Jemen i Ukrajina.

Izvorni neokonzervativci su gotovo svi bili židovski doseljenici iz Rusije. Bili su se okupili oko časopisa Commentary, kojemu je utemeljitelj i vlasnik bio Američki židovski odbor (American Jewish Committee). Oni su prvo utemeljili Socijalističku stranku pa Socijaldemokratsku stranku SAD. Usponom takozvane Nove ljevice pod predsjednikom Carterom pripadnici tog novoga pokreta su shvatili, da nemaju što tražiti na američkoj političkoj ljevici pa su se premjestili na desnicu i postali neokonzervativcima.

Prvi pravi uspjeh neokonzervativaca bilo je osvajanje administracije Georgea W. Busha. Probrani neokonzervativci zauzeli su vrlo važne položaje u Bijeloj kući, Pentagonu i Vijeću nacionalne sigurnosti: potpredsjednik Cheney, ministar obrane Rumsfeld, Tobin, Kirkpatrick, Wolfowitz, Bolton, Perle, Frith i Bremer. (Paul Bremer je bio na čelu Savezničke privremene uprave u Iraku poslije „savezničkog“ zaposjedanja te države 2003. godine. Bremer je kao „suveren“ i kao vrhovni zapovjednik vojske Iraka raspustio dotadašnju iračku vojsku i time pridonio neokonzervativnom postupku „izgradnje države“. Raspuštanje iračke vojske stvorilo je prazninu, koju su popunjavale osobne vojske, ISIL i al-Qaida.)

Tko su bili trockisti? Izvorni trockisti bili su sljedbenici Lava Trockoga, koji su kao Židovi poslije uspostave vlade Aleksandra Kerenskog u veljači 1917. godine dobili politička prava te kao pripadnici židovske staleške udruge Bund skupno pristupili Lenjinovoj marksističkoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci. Židovi dotad u Rusiji nisu imali politička prava, ali su – kad su ih dobili – postali većinom u Lenjinovoj stranci.

Trockisti su napravili veliki politički zamah za vladavine Lenjina i upravo su oni zagovarali uvedbu Nove ekonomske politike (NEP), za koje su židovski trgovci i poslovni posrednici dobro prolazili. (To je bilo vrijeme Ilje Iljfa i Jevgenija Petrova, „Zlatnog teleta“ i Ostapa Bendera.) Trockisti su bili ne samo protiv značajne uloge i važnosti naroda, nego i protiv značajne uloge i važnosti države. Slabašan politički sustav svagdje odgovara dijaspori. Druga politička odrednica trockista bio je izvoz (trockističke) revolucije, kako bi se i u drugim zemljama oslabili narod i država te stvorila mogućnost „daljinskoga“ privatnog upravljanja životnim zajednicama.

[Od 11 povjerenika u prvom Vijeću narodnih povjerenika Rusije ili vladi samo Lenjin i Staljin nisu bili Židovi. Židovi koji su bili u vladi su predložili, da službeni jezici u Rusiji budu ruski i jidiš. Tomu se usprotivio povjerenik za narodnosti Josif Staljin, koji je rekao da Židovi nemaju pravo na svoj jezik, jer nemaju svoje područje u Rusiji. Ostalim narodima Sovjetskog Saveza Lenjin je na preporuku Staljina dao kulturnu samostalnost i pravo uporabe majčinskog jezika.]

Idejni predvodnik neokonzervativaca ili suvremenih trockista bio je politolog i ideolog Leo Strauss (1899.-1973.), profesor Sveučilišta u Chicagu. Mnogi ljudi smatraju, da je Strauss bio filozof. Ipak, on namjerno svoja razmišljanja nije povezao u suvisao sustav. Usto je zagovarao, da iznesena razmišljanja trebaju stvarati dvojbe, kako bi čitatelji ili slušatelji mogli donositi zaključke u skladu sa svojim potrebama. Strauss je zagovarao „pokajanje i povratak na početak“, jer je smatrao da je „ljudski rod“ u početku bio dobar, ali da se kasnije iskvario. Strauss se u mladosti bio zagrijao za cionizam, komunizam pa i za fašizam, ali se za svoje otpadništvo „pokajao pred Bogom i židovskim narodom“. Stoga je Strauss nijekao postojanje evolucije, jer evolucija kaže da život i životne vrste imaju svoje zakone te da treba uvažavati prirodni tijek razvitka vrsta i čovjeka.

Straussu je nijekanje evolucije služilo za opravdanje njegove postavke, po kojoj se čovjekom treba upravljati čak i uz uporabu prisile. Čovjeku treba izvana nametati promjene i ne smije ga se prepustiti prirodnom zakonu, a posebno ne zajedništvu, jer je, po Straussu, zajedništvo uvijek upereno protiv nekoga pa samo po sebi stvara podjele. Ipak, Straussov izopačeni um privlačio je mnoge mlade ljude. (Straussova predavanja u Chicagu slušao je, primjerice, Donald Rumsfeld.)

Leo Strauss sudjelovao je 1950. godine u osnivanju Antistaljinističkog saveza SAD. Nije bila riječ o „antikomunističkom savezu“, nego upravo o antistaljinističkomu. Josif Staljin se nije zamjerio Židovima i trockistima samo njihovim protjerivanjem iz Sovjetskog Saveza, nego i jačanjem sovjetske države. Staljin je do 1939. godine bio samo glavni tajnik Komunističke stranke SSSR-a, ali je tad radi jačanja države preuzeo i dužnost premijera, a dugogodišnjeg prijatelja i premijera Vjačeslava Molotova uzeo je za ministra vanjskih poslova. (Nakon te promjene Graf von der Schulenburg, njemački veleposlanik u Moskvi javio je u Berlin državnom tajniku MVP Ernstu von Weizsäckeru, da je Molotov prvi sovjetski ministar vanjskih poslova koji nije Židov, poslije Trockoga, Čičerina i Litvinova.)

Jačanje države bilo je prije „crvenom krpom“ za trockiste, kao što je sad za neokonzervativce. Smisao Straussove politologije i ideologije je uspostava ne samo vladavine kapitala, nego vladavine kapitala Dijaspore. Leo Strauss je bio ideolog kapitala Dijaspore. Neokonzervativci su, a ne Republikanci ili Demokrati stranka Dijaspore. Stoga neokonzervativci po potrebi mijenjaju stranu u uvriježenoj, ali danas nevažnoj podjeli na političke stranke u SAD.

Buduće djelovanje Viktorije Nuland ovisit će ponajviše od stava ili buduće geopolitičke strategije vladajućih krugova Amerike, koja je naveliko upletena u dva sadašnje područna rata: Rat za Ukrajinu i Rat za Gazu. Prvi rat je uvelike skrivila Nuland. Drugi rat je skrivio Hamas, ali su u oba rata SAD dale veliku vojnu, financijsku i ljudsku pomoć jednoj strani. Pitanje je, kako će ti ratovi proći i što će donijeti Americi. Čini se, da će Rat za Ukrajinu, kojemu se sudeći po općoj iscrpljenost Ukrajine primiče kraj, svršiti pobjedom Ruske Federacije, u mjeri u kojoj će prvobitno ona odrediti budućnost Ukrajine.

Rat za Gazu se otegnuo, protivno očekivanju izraelskih i američkih vlasti, da će se pitanje Gaze riješiti izraelskim munjevitim napadom ili Blitzkriegom. Budući da se tom ratu još ne vidi kraj, čini se da je sadašnjim vlastima u Washingtonu više stalo, da dobiju skore predsjedničke izbore, nego da se pitanje Gaze brzo riješi. (Ako Biden izgubi izbore, Netanyahu će za predsjednika SAD imati „prijatelja“ Donalda Trumpa.)

Nedavno je američka potpredsjednica ponovo tražila uspostavu i priznanje Palestinske države. Dodala je, da valja „jamčiti zaštitu Izraelu, ali i razlučiti Izraelce od vlasti u Izraelu“. Predsjednik Biden nije gospodar premijeru Netanyahuu, nego je obrnuto. Pitanje je, hoće li Biden uspjeti namoliti Netanyahua, da mu pruži prigodu za pobjedu na predsjedničkim izborima u studenomu ove godine stanovitim popuštanjem u Gazi i otezanjem rata; ili će Netanyahu nastojati čim prije uspostaviti vlast izraelske vojske u Gazi, kako bi spasio sebe i svoju političku budućnost.

Temeljni propust u prosudbi daljnjeg tijeka obaju spomenutih ratova, je u tomu što se oba rata pogrešno i po navici uzima kao ratove za prostor. Besmisleno je Rat za Ukrajinu uzeti kao rat za prostor, jer Rusi imaju više prostora, nego ijedan drugi narod. Rat za Ukrajinu je rat svjetonazora, ideologija i geopolitičkih strategija. Kapital nakupljen u Americi želi pokoriti ruski narod i zagospodariti Rusijom te je u najboljem slučaju raspačati na privatne poslovne korporacije. Nasuprot tomu, Rusi žele imati mir i spokoj na svojim granicama, kao što su nastojali imati tijekom cijele svoje duge povijesti, kad su okolne (islamske) narode, koji bi ih uznemiravali na poticaj velesila stavili pod vlast Moskve. Tako se Rusija prostorno širila. Rat za Ukrajinu protiv Rusije vode SAD i NATO, a Ukrajinci i europski narodi koji zaludu podupiru Ukrajince su velike žrtve.

Ni Rat za Gazu nije rat za prostor, nego je rat između dvaju svjetonazora, dviju ideologija i dviju vjera: islama i judejstva. Izraelske vlasti nastoje Izraelu namaknuti dodatni prostor, iako u prostoru koji je dodijeljen Izraelcima 1948. godine mogu upriličiti rast, razvitak i napredak pučanstva. Cionisti su sprva u Palestini ili bilo gdje u svijetu tražili za Židove samo „zavičaj“. Židovi su od 1948. godine koristili i izraelsku i američku državu za uklanjanje Palestinaca, kako bi sami uživali zemlju svojih praotaca. (Palestinci isto žele živjeti u zemlji svojih pradjedova.)

Međutim, izraelske vlasti ne žele da Židovi u Palestini budu izmiješani s Palestincima, a žele i gospodariti Jeruzalemom, koji za vjerski zagrižene Izraelce nije mjesto ili prostor, nego svetište. Međutim, Arapi isto imaju svoju „svetu“ knjigu. U časnom Kuranu piše, da se „taj kojeg su dušmani protjerali iz njegove zemlje treba u nju vratiti, kako bi on protjerao te koji su prije protjerali njega“. U Izraelu i Palestini se mnogo više ratuje „svetim“ knjigama, nego što se ratuje za prostor.

Izrael će najvjerojatnije vojno pobijediti Hamas i poniziti islamske prvake, koji su privrženi Palestincima, ali će na se zauvijek navući geopolitičku osvetu islamskog svijeta i odbojnost Globalnog juga. Osveta nije značajka samo Izraelaca. Ako se tomu doda ubrzano političko slabljene Amerike, kapital Dijaspore nakupljen u SAD neće ubuduće imati izdašno i poslušno političko i geopolitičko sredstvo za vojnu zaštitu Izraela, koji izaziva druge narode i koji se ozbiljno sumnjiči za genocid u Gazi.

O ishodu sadašnjih područnih ratova, proširili se oni ili ne proširili, ovisit će budućnost neokonzervatizma. Neokonzervativci su ujarmljivanjem američke geopolitike stvorili sadašnju političku i geopolitičku zbrku u svijetu. Stanje u globalnom svijetu je preveć ozbiljno i osjetljivo, da bi se jednoj skupini političkih zagriženjaka ili zelota i nadalje pružala mogućnost da remete miran rast, razvitak i napredak naroda te mir u dušama ljudi, kojima život kao život neizbježno nosi tegobe i nevolje. Liječenje naše vrste, njezinih naroda i jedinačnih ljudi je u životnom zajedništvu, koje neokonzervativci – kako je zlobno naučavao i iskreno razglašavao Leo Strauss – smatraju velikim zlom i neoprostljivim grijehom. Kappital i neokonzervatizam podijelili su države u dva tabora, koje stoje u opreci po pristupu geopolitici. Umjesto te i takve podjele na tabore država, našoj je vrsti potrebna skupna zaštita, u kojoj će sudjelovati sve države.

Neokonzervatizam je krajnja i očajnička ideologija kapitalizma, koja je sračunata upravo na stvaranje zbrke, nereda ili kaosa u našoj vrsti. Protestantstvo, prosvjetiteljstvo, liberalizam, marksizam, nacionalizam, fašizam, nacionalni socijalizam pa čak i staljinizam kao ideologije bili su sračunati na stvaranje kakvog-takvog reda u svijetu, koji bi odgovarao kapitalu ili jakim narodima, kao što su prije bili Nizozemci, Englezi, Francuzi i Rusi, a u novije vrijeme Amerikanci. Čak je i predsjednik Clinton nastojao putem Svjetske trgovinske organizacije uspostaviti red u svijetu nazvan Pax americana. Tad neokonzervativci još nisu bili jaki. Neokonzervatizam je ideologija svjetskog nereda ili kaosa osim što je ideologija kapitala Dijaspore.

Sad je do svijeta, naše vrste, naroda i medija da prepoznaju zlo koje dolazi od prevelikog usredotočenja privatnog kapitala i jednako od neokonzervatizma, koji je kapital uperio u sve narode i sve ljude. Kad se prepoznaju ti izvori zla vrsta treba odmah i zauvijek zatući neokonzervatizam te postupno raspačati kapital po narodima. Globalizacija vrste donijela je mogućnost, da se trockističko-neokonzervativno političko nasilje i otvoreni rat zamijene diplomacijom i suradnjom među životnim zajednicama i njihovim državama. Naša vrsta žudi za mirom.