Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put Ukrajina, koja je – kao kakav prišt na ljudskoj koži – buknula zbog silne upale zapadnog dijela svjetskog organizma narodâ, koji čine vrstu Homo sapiens. Zapadne zemlje, koje SAD, EU i posebice NATO drže u stezi, odavno su napadnute zarazom širenja utjecaja Zapada na istok Europe. Ta zaraza je buknula u prišt kad je došla do granica Rusije.

(Kad bakterije napadnu zdravo tkivo, zaraza se širi napadnutim dijelom tijela. Neke stanice umru, raspadnu se i stvaraju prostor, u kojemu se nakupljaju tekućina i zaražene stanice. Bijela krvna zrnca, koja brane tijelo od zaraze pomiču se prema zaraženom dijelu tijela i uginu nakon što unište bakterije. Propala bijela krvna zrnca se nakupljaju kao gnoj, gusta tvar koja ispunja taj dio tijela. Kako se gnoj nakuplja, zdravo se tkivo potiskuje na stranu. Tkivo konačno raste oko prišta i omeđuje ga. Tijelo tim postupkom nastoji spriječiti daljnje napredovanje zaraze. Ako neki prišt pukne iznutra, zaraza se može širiti ili unutar tijela ili ispod kože, ovisno o mjestu prišta.)

U Sovjetskom Savezu je poslije sloma istočnoga Varšavskog ugovora vlast od Mihaila Gorbačova preuzeo Boris Jeljcin, premijer tadašnje Ruske Sovjetske Socijalističke Republike. Jeljcin je 25. prosinca 1991. godine upriličio mirno razdruženje Sovjetskog Saveza, u kojemu su nastale Ruska Federacija i još četrnaest samostalnih država među kojima je bila i Ukrajina. Jeljcin je bio izabran za predsjednika Ruske Federacije, kojom je pitomo vladao. On je iskreno surađivao sa zapadnim zemljama pa je za njegove vladavine, 5. prosinca 1994. godine, uglavljen Budimpeštanski podsjetnik, po kojemu su se Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina odrekli nuklearnog oružja, koje se u njima zateklo poslije razdruženja Sovjetskog Saveza. Podsjetnik su unaprijed potpisale Rusija, SAD i UK, a Kina i Francuska su u posebnom spisu dale dodatno jamstvo za provedbu Podsjetnika.

Suradnja Rusije sa zapadnim silama i njezino ukupno geopolitičko usmjerenje pokazali su, da Rusija nije prijetnja Zapadu te da nema nikakva sigurnosnog opravdanja za daljnji opstanak NATO-a kao obrambene ustanove. NATO je bio utemeljen kao sredstvo odvraćanja Sovjetskog Saveza od napada na Zapad i kao sredstvo suzbijanja moguće provale sovjetskih postrojbi u Zapadnu Europu. Ipak, NATO nije raspušten, nego je pretvoren u ustanovu za geopolitičke prijetnje, političko ucjenjivanje neodlučnih europskih zemalja i za održavanje političke stege u uspostavljenoj hegemoniji kapitala. Uvjet za pristup europskih zemalja Uniji bilo je članstvo tih zemalja u NATO-u. Za obavljanje spomenutih zadaća nije napravljena nova ustanova, nego se rabi upravo postojeća obrambena ustanova, kako bi se politička stega lakše održavala. Sigurnost je prijeteća riječ.

Atlantski savez je bio rabljen kao jedno od sredstava, kojima se je hegemonije kapitala trebala od Zapada protegnuti na cio svijet. Za tu zadaću napravljeni su i drugi područni savezi, koji se prvobitno rabe za održavanje političke stege pod krinkom sigurnosti ili zaštite. Međutim, SAD nisu ranije s područnim obrambenim savezima imale mnogo sreće (Bagdadski savez ili CENTO, SEATO u Jugoistočnoj Aziji, ANZUS s Australijom, Novim Zelandom i SAD), jer putem tih saveza nisu spriječeni izbijanje i gubitak Rata u Vijetnamu, Islamska revolucija u Iranu 1979. godine ni rušenje režima Ferdinanda Marcosa na Filipinima 1986. godine, iako su SAD tad na Filipinima imale brojna vojna uporišta s 15 tisuća vojnika u njima.

SAD su se jedno vrijeme bavile misli, da se ured Atlantskog saveza otvori i u Tokyju. Sad osim Atlantskog saveza postoje: (1) de facto trojni savez Japana, Južne Koreje i SAD; (2) AUKUS – podmornički nuklearni savez SAD, UK i Australije; (3) QUAD – četvorni sigurnosni „dijalog“ gluhonijemih: Australije, Indije, Japana i SAD; te (4) novi vojni sporazum SAD i Filipina, po kojemu je broj američkih zračnih, kopnenih i pomorskih uporišta na Filipinima od četiri povišen na devet.

Posebno je neobična i opaka bila zamisao nositelja kapitala usredotočenog u SAD, da unište neuništljivu Rusiju. Takva zamisao je sad spopala Zapad peti put. Prvi pokušaj uništenja Rusije od 1812. do 1814. godine izveo je Napoleon Bonaparte. Taj je pokušaj sramotno propao: bila je uništena Prva francuska carevina, a ne Rusija, a Bonaparte je bio uhićen i dosmrtno utamničen. (Druga francuska carevina propala je u Francusko-pruskom ratu 1870. godine.) Drugi pokušaj uništenja Rusije zbio se za Krimskog rata (1853.-1856.) kad su Rusiju združeno napale Francuska, Otomanska carevina, Britanija i Sardinija uz pomoć Austrije. Rusija je pretrpjela velike gubitke, a ruskoj ratnoj mornarici bio je zabranjen plov iz Azovskoga u Crno more: luke Odesa i Sevastopolj bile su neuporabljive za rusku mornaricu.

Treći pokušaj je izveo američki predsjednik Woodrow Wilson, koji je 1918. godine upriličio Građanski rat u Rusiji, uz sudjelovanje na strani Bijelih poljskih, čehoslovačkih i japanskih postrojbi te mnogih skupina domaćih monarhista i ostalih protivnika komunizma. Rat je svršio pobjedom Crvene armije 1922. godine, ali je objema sukobljenim stranama donio ukupno dva milijuna nenadoknadljivih ljudskih gubitaka i gotovo sedam milijuna bolesnih i ozlijeđenih ljudi. Četvrti pokušaj uništenja Rusije poduzeo je Treći Reich pod kancelarom i predvodnikom Adolfom Hitlerom. Ishod tog rata bio je unaprijed poznat. Kao što je ruski car Aleksandar I doveo svoju vojsku u Pariz 1814. godine, tako je maršal Georgi Žukov doveo Crvenu Armiju u Berlin 9. svibnja 1945. godine po moskovskom vremenu.

Za provedbu sadašnje opake namisli razaranja Rusije zapadni kapital je ukrajinski narod pretvorio u svoje ratno sredstvo. Početkom prošlog stoljeća kapital nakupljen u SAD upregnuo je Čehe, Poljake, Japance i brojne skupine domaćih nezadovoljnika da se za kapital bore u ruskom Građanskom ratu. Sredinom prošlog stoljeća zapadni je kapital gurnuo cijeli njemački narod predvođen Adolfom Hitlerom u napad na Sovjetski Savez.

[Zamjenik Führera Rudolf Hess je u posebno opremljenom zrakoplovu 10. svibnja 1941. godine nenajavljen sletio u Škotsku, kako bi nagovorio Britance, da odvrate Hitlera od napada na Sovjetski Savez, za koji su i njemački nacionalni socijalisti predviđali, da će donijeti propast njemačkom narodu. Napad je bio predviđen za 22. lipnja te godine. Prije tog Hessova očajničkog pothvata general Hans Oster, zamjenik ravnatelja Abwehra (njemačke vojne obavještajne službe) i njegovi sumišljenici u Wehrmachtu uz znanje ravnatelja Abwehra admirala Wilhelma Canarisa pripravljali su u rujnu 1938. godine uklanjanje Hitlera s vlasti, kao bi spriječili njemački napad na Poljsku, za koji su predviđali da će izazvati svjetski rat.]

Sad je ukrajinski narod ne samo sredstvo, nego i žrtva Zapada i njegove pohlepe za nadzorom sve šireg prostora. Tako je i njemački narod bio sredstvom i žrtvom Trećeg Reicha. Nijemci se kao narod ne mogu ni biološki, a kamoli duševno oporavili od ljudskog stradanja i od sloma vlastite države.

Rat za Ukrajinu duboko je podijelio svijet. Nisu ni svi ljudi ni svi narodi nasjeli na priče, koje su ispreli zapadni političari i zapadni mediji o tomu, da je Ruska Federacija iz čista mira napala Ukrajinu. Mnogi ljudi uistinu znaju što su događalo od državnog udarca u Kijevu – koji je napravljen od 18. do 23. veljače 2014. godine – do početka ruskog Posebnog vojnog zahvata od 22. veljače 2022. godine. Ti će ljudi reći, da je Rusija bila prisiljena zaustaviti nasrtaje ukrajinskog topništva i ukrajinskih zračnih snaga na pokrajine s većinskim ruskim pučanstvom uključujući poluotok Krim, koje je Rusija zauzela ili „vratila matici zemlji“ odmah poslije državnog udara u Kijevu. Rusija nije smjela dopustiti, da njezina ratna mornarica opet bude zatočena u Azovsko more kao što je bila poslije Krimskog rata. Ruski Poseban vojni zahvat u Ukrajini gleda se kao krajnja ruska mjera za zaštitu ruskog naroda i cjelovitosti Rusije

Ruski Poseban vojni zahvat i njegovo strpljivo vođenje donijeli su Rusiji porast ugleda u svijetu odnosno u svim narodima – a takvih je mnogo – koji su trpjeli ili koji trpe od američke hegemonije i koji se pribojavaju njezina širenja. To se posebno odnosi na narode Afrike i Latinske Amerike, koji u Rusiji vide predvodnicu otpora protiv hegemonije SAD odnosno protiv hegemonije svjetskog kapitala nagomilanoga u njima. U mnoštvu koje je u mnogim afričkim državama pozdravljalo nedavne državne udarce izvedene protiv neokolonijalnih sila često su se vijorile zastave Ruske Federacije. Prosvjednici protiv poljskog sudjelovanja u Ratu za Ukrajinu i protiv uvoza ukrajinske pšenice u Poljsku na svoje su traktore čak bili zataknuli stare sovjetske zastave.

Usto, većina ljudi u svijetu je u svojim umovima povezala Rat za Ukrajinu i Rat u Gazi, jer se iza obje te teške nevolje skriva američka hegemonija. Golema većina svjetskog pučanstva okrivljuje Izrael za provedbu genocida protiv arapskog pučanstva u Gazi. Genocid u Gazi se pripisuje državi Izrael, cionistima i Židovima, ali se krivnja za nevolje ukrajinskog pučanstva ne svaljuje na Rusiju ili na rusko političko vodstvo, nego na sadašnje ukrajinsko vodstvo, koje ne pripada ukrajinskom narodu. U Glavnoj skupštini UN od 194 članice samo se četiri države ne slažu s prijemom Palestinske države u UN. To su Izrael i dvije državice, koje skupa imaju 12.110 stanovnika te SAD, koje u Vijeću sigurnosti imaju pravo veta.

Međutim SAD, Europska unija i Atlantski savez sad su u golemoj stravi ili panici zbog mogućnosti gubitka Rata za Ukrajinu. Taj rat im ne ide dobro. Kako bi i išao, ako Zapad opskrbljuje Ukrajinu vojnom opremom i ratnim potrepštinama, a ukrajinske vlasti vode ratno djelovanje na svoju ruku? Na zapadnoj strani Rata za Ukrajinu za razliku od istočne, ruske strane nitko ne nadzire način vođenja rata. Takozvani „proljetni“ ili ljetni ukrajinski protivnapad bio je potpun promašaj, jer se u protivnapad polazi čim se suzbije napad neprijatelja. Tako je Crvena armija postupila poslije dobivene Bitke za Staljingrad.

Drugo što je pogrešno radila ukrajinska vojska bilo je ustrajavanje na obrani neobranljivih gradova i naselja i to na izričit zahtjev predsjednika Zelenskog. (Znameniti britanski zapovjednik maršal Arthur Wellesley, prvi knez od Wellingtona, je na pitanje, kako to da nije izgubio nijednu bitku odgovorio: „Uvijek sam znao kad vojsku treba povući!“ Ruski maršal i knez Mihail Kutuzov je rekao, da „spas Rusije nije u Moskvi, nego u vojsci“.) Povlačenje obično čuva vojsku, a Ukrajina je po pouzdanim prosudbama dosad po broju izgubila cijelu vojsku, koju je imala u početku.

Problem Ukrajine je njezin predsjednik Zelenski, koji sam određuje kako će se ratovati te koji smjenjuje generale i visoke časnike, zbog njihove tobožnje krivnje za neuspjeh ratovanja. Predsjedniku Zelenskom nikad dosta zapadne vojne opreme, kojom njegovi vojnici ne znaju pravo rukovati. Obuka u SAD za buduće zrakoplovce za zrakoplove F-16 počinjala je učenjem engleskog jezika. (Rusija je 1. svibnja otvorila u Moskvi veliku izložbu zapadne vojne opreme i vozila, koje je ruska vojska oštetila ili zaplijenila u Ukrajini.)

Predsjednik Zelenski umišlja, da će Rat za Ukrajinu dobiti napadima na vojne i građanske mete u dubini golemog ruskog prostora, a ne na bojištu. (Savjetnik bivšeg britanskog premijera, premijera koji je spriječio sklapanje Sporazuma u Istambulu u ožujku/travnju 2022. godine, nedavno je izjavio, da je „predsjednik Zelenski obmanuo Zapad“.)

Predsjednik Zelenski je postao problem i Zapadu, prvobitno zato što je Zapad koristio Ukrajinu kao sredstvo rata protiv Rusije i slao Ukrajini vojnu opremu, a sam se nije usudio zaratiti s Rusijom. Amerika se u Ratu za Ukrajinu pokazala licemjernom. Ukrajina gubi rat, u koji ju je Zapad gurnuo, zato što nema razrađen sustav ratovanja. Ratovanje počiva na sustavu komunikacija, koji u cjelinu povezuje djelovanje kopnenih postrojbi, zračnih snaga i mornarice, raspolaganje opremom, premještanje postrojbi i opreme, održavanje opreme i vozila, njihov popravak, opskrbu bojišta, novačenje ljudi u vojsku te mnogo drugoga.

Ukrajina je bila naslijedila mnogo sovjetske vojne opreme i streljiva, a već je upropastila najveći dio te opreme i uporabila sve naslijeđeno streljivo. Međutim, ona sad nema vojnu proizvodnju pa je prisiljena moljakati i ucjenjivati Zapad, kako bi dobila opremu, za koju ona smatra da joj treba. Zapadna vojna oprema namijenjena Ukrajini često se pojavljivala na bojištima daleko i od Ukrajine i od Europe. Čini se, da predsjednik Zelenski osim revnog moljakanja zapadne opreme i streljiva ne radi ništa drugo.

Izgleda da je nedavno počelo novo razdoblje Rata za Ukrajinu. Rusi su s više položaja poduzeli napad na Harkovsku pokrajinu, kojemu je svrha zauzeti dio te pokrajine (oblasti) i iz nje potjerati ukrajinsku vojsku, kako ona ne bi mogla topništvom napadati vojne i građanske mete unutar Rusije. Ukrajinske postrojbe su bile iznenađene silinom i brzinom ruskog napada, iako u njemu ne sudjeluje golem broj vojnika. Ukrajinska vojska nije bila pripravna za taj napad, iako se o njemu govorilo i pisalo mjesecima.

Brzi ruski prodor se je mogao i očekivati, jer ukrajinska vojska uz granicu Ukrajine s Rusijom nije bila postavila minska polja, kako bi bar usporila prodor ruskih postrojbi. Usto, obrambeni rovovi i druge zapreke ruskoj vojsci i ruskim vojnim vozilima nisu bili iskopani odnosno izgrađeni. (Učestale su optužbe i na harkovskom bojištu i u Kijevu za korupciju vezanu uz propust izgradnje obrambenih utvrda. U Kijevu se, navodno, već vodi istraga o tomu.) Stoga su ukrajinske obrambene postrojbe na harkovskom bojištu imale goleme gubitke i po ruskim i po ukrajinskim izvorima.

Veliki početni gubitci potaknuli su mnoge ukrajinske postrojbe na užurbano povlačenje, predaju Rusima ili na puki bijeg s bojišta. Po zapadnim medijima, 80% (osamdeset) nedavno prisilno unovačenih mladića, koji su imali najkraću moguću osobnu obuku, bore se samo toliko, koliko im treba, da dođu u doticaj s ruskom vojskom i da joj se predaju. Mnoge ukrajinske postrojbe odbile su zapovijed da se bore. (To su prvo napravile postrojbe navodnih ruskih domoljuba nazvane „ruski dragovoljački korpus“, koji je ranije često provaljivao u Rusiju, napadao građane i rušio im kuće.)

Pogibija, predaja i svojevoljno povlačenje ukrajinskih postrojbi nagnala je vojne ukrajinske vlasti, da raspuste neke postrojbe, da smijene znatan broj viših časnika i da ih izvedu pred sud zbog veleizdaje te da s drugih bojišta upute neke postrojbe na harkovsko bojište. Kako bi pomogle obrani Harkovske pokrajine, ukrajinske vojne vlasti su od mnogih prorijeđenih i iscrpljenih postrojbi složile nove postrojbe, koje sastavljaju vojnici, koji se ranije nisu skupa borili. Te su postrojbe kao postrojbe neuvježbane. Motritelji Rata za Ukrajinu takve postrojbe nazivaju „frankenštajnskim“ postrojbama.

O stanju na novom, harkovskom bojištu najvjernije svjedoče internetske poruke zapovjednika ukrajinskih postrojbi i ukrajinskih vojnika. Mnogi ratnici navodno prigovaraju političkom vodstvu Ukrajine uz ostalo i to, što su dopustile napade dronovima (trutovima) i raketama na udaljene mete u dubini Rusije, zbog kojih sad nepotrebno ispaštaju branitelji u Harkovskoj pokrajini. Poruke mnogih postrojbi putem mreže „Telegram“ za rusko otvaranje harkovskog bojišta izravno okrivljuju generala Kirila Budanova, voditelja vojne obavještajne službe, koji je sastavio „ruski dragovoljački korpus“. Za stanje na harkovskom bojištu Budanov izravno i javno okrivljuje generala Oleksandra Sirskog, glavnog zapovjednika ukrajinske vojske. Sirski ne odvraća Budanovu izravno, nego putem medija koje Sirski nadzire. (Sirski je rođeni Rus, a njegovi roditelji i brat žive u Rusiji.)

Došlo je do internetske pobune ukrajinske vojske na harkovskom bojištu protiv ukrajinskih političkih vlasti. Javne međusobne optužbe vodećih ljudi u Ukrajini pokazuju, da je ukrajinska vlast već rastrojena. Zato su se zapadni političari i mediji ustravili od mogućeg gubitka Rata za Ukrajinu.

Po meni, ponašanje i postupci ukrajinskih vojnika i vojnih zapovjednika na harkovskom bojištu pokazuju, da je Rat za Ukrajinu bio nepotreban i da je postao izlišan. Unatoč teškom položaju ukrajinske vojske na svim bojištima u Ukrajini, ukrajinske političke vlasti ne žele početi mirovne pregovore s ruskim vlastima. O uspostavi mira u Ukrajini mogle bi pregovarati Rusija i Amerika, jer je Rat za Ukrajinu zapravo američki rat. Mogla bi u ime Rusije s Amerikom pregovarati i Kina, koja uistinu želi uspostavu svjetskog mira. Isteklo je vrijeme za ratovanje. Došlo je vrijeme za uspostavu bar primirja.

Nedavno me je iznenadila izjava jednog uglednog američkog profesora, koji je i imenovani savjetnik Ujedinjenih naroda. Riječ je, po meni, o najobrazovanijem, najupućenijem i najiskrenijem sadašnjem prosuditelju političkih i gospodarskih postupaka u svijetu. Profesor je – kao da je znao za ovu usporedbu stanja u Ukrajini s prištem – rekao: „Ukrajinu treba razoriti, kako ona ne bi razorila svijet.“

Globalna vrsta Homo sapiens zaražena je opakom ukrajinskom bolešću. (Pokušaj ubojstva slovačkog premijera Roberta Fica je izravna posljedica „ukrajinske bolesti“.) Rat za Ukrajinu treba umu privesti predvodnike svih naroda i zemalja, kako bi uvidjeli da su svijetu potrebni mir i suradnja životnih zajednica. Svjetska pošast koju je bio donio coronavirus milost je Božja prema zarazi svijeta ukrajinskom bolešću.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put očit nakanjeni prelazak zapadnog gospodarstva iz tržišnoga u ratno. Naime, dvije bitne značajke kapitalističkog sustava su (1) nakupljanje novca ili kapitala ponajviše trgovinom i (2) ratovanje kao učinkovito i brzo sredstvo skupljanja kapitala. Novac se skuplja ili na tržištu ili na bojištu.

Kad sam prelazak iz jednog načina gospodarenja u drugi nazvao očitim mislio sam na to, da je sadašnje zapadno političko i gospodarsko kažnjavanje država, koje imaju političke sustave nepoćudne kapitalu, znak da se kapital zasitio svjetskog tržišta i skupljanja novca na njemu. S druge strane, zapadne sile i NATO (kao njihova više politička, a manje vojna štapina za mlaćenje) još uvijek samo zdušno prijete ratom širokih mjera, ali vrući rat još ne počinju.

Kako bi se pravo shvatilo ponašanje kapitalista ili vlasnika nakupljenoga slobodnog novca, valja se vratiti u vrijeme izuma novca. Novac je smišljen, kako bi se ubrzalo i trgovcima olakšalo trgovanje. Dugo prije pojave novca došlo je do podjele posla u obiteljima, naseljima, plemenima i narodima. Obitelji nisu same proizvodile sve što čuvaju i što troše. Jedna su naselja, ovisno o tvarima koje su im bile pri ruci, pravila jedne tražene proizvode, a druga druge. Tako je došlo do potrebe zamjene napravljenih dobara. Ta zamjena se obično obavljala na ustaljenim mjestima (trgovima ili tržnicama), ali su obalna i otočna plemena običavala svoje proizvode razvoziti na zamjenu uz obližnje obale.

S vremenom su kao sredstva zamjene uvedeni određeni lako prenošljivi predmeti, koji bi imali dogovornu vrijednost u odnosu na robu obično zamjenjivanu u parovima u određenim količinskim omjerima. Primjerice i po mojem pamćenju, litra vina za dva kilograma pšenice. (Nakon poraza perzijske vojske Kserksa I kod Termopila i Salamisa u Grčkoj 480. godine prije Isusa grčki najamnici, koji su se u Aziji u falangama borili za Perzijance bili su plaćani u čeličnim šipkama, koje su sami morali donijeti u Grčku kao vrijednost odnosno novac.)

Poslije su vladari kovali zlatni, srebreni ili bakreni novac, kako bi olakšali, ubrzali i unaprijedili trgovinu unutar svoje države i među državama. Novac je dugo poslije njegova izuma služio samo kao zamjensko sredstvo.

Međutim, u jeku razvitka kapitalizma novac je od zamjenskog sredstva pretvoren u robu, kojom se trguje, koju se preprodaje i na kojoj se preprodajom zarađuje. U isto vrijeme u robu je pretvorena i bogomdana priroda. Priroda sa svojim energetskim i mineralnim bogatstvom dugo je bila pri ruci samo domaćim ljudima, jer su ljudi uzimali obližnje tvari i od njih sami pravili dobra za zamjenu ili za prodaju za zakoniti novac. Pretvorbom prirode u robu energenti (drvo, ugljen, nafta) i drugo prirodno blago prodaju se kao roba u daleke krajeve, kako bi tuđi, daleki ljudi od njih pravili proizvode za tržište. Kapitalizam je i ljude pretvorio u robu, jer se od ljudi počelo tražiti, da kapitalistima prodaju svoj rad i svoje vještine, umjesto da sami na tržište stavljaju proizvode svojeg znanja i rada te svojih vještina.

Širenjem trgovine te napretkom proizvodnje robe i pružanja usluga došlo je do gomilanja novca kao prodajne ili uporabne robe, u mjeri koja daleko, daleko premašuje iznos gotovine, koja bi bila potrebna da je novac služio samo kao zamjensko sredstvo. Kapitalizam kao sustav uređenja političkih zajednica ponajviše je označen golemim nakupljenim slobodnim privatnim kapitalom, koji nema obveze prema državi ili političkoj zajednici, u kojoj se nakupljao i u kojoj je nakupljen. (Dapače, država ima obveze prema kapitalu.) Dio nepotrebno nagomilanog slobodnoga novca razumljivo se bio  našao u vlasništvu Dijaspore, koja je i prije uspostave kapitalizma imala „nagon“ za gomilanjem pokretnina, kako bi rekao Alan Greenspan (1926.-), nekadašnji predsjednik nadzornog odbora Saveznih pričuva u SAD. Greenspan je čak govorio i pisao o „životinjskim duhovima“ (animal spirits) u ljudima, koji ih nagone na prekomjerno nakupljanje novca.

Htio bih naglasiti, da je kapitalizam izum Europe. Drugdje nikad u prošlosti unutar carevina, kraljevina, kneževina, saveznih i usredištenih plemenskih država sila novca nije bila toliko jaka, da bi pobijala ovlasti vladara i ravnala političkom vlasti. Dio odgovora je u nazočnosti Dijaspore u Europi, u kojoj je ona imala plodno stanište upravo za nakupljanje kapitala, jer se Europa snažno gospodarski i tehnološki razvijala. Ipak, u dijelovima Europe, prvobitno u Sjevernoj Italiji i u Jadranu, europska kraljevska odnosno bizantska carska vlast bile su slabe. U tim područjima nastale su republike Genova, Firenca, Mletci, Dubrovnik i druge, koje su zapravo bile mjesne korporacije pod vodstvom bogatih ljudi. Među njima se zatekla i prostorno mala kraljevina Milano, u kojoj se pravilo oružje za europske unutarnje ratove.

[„Knez“ je u Dubrovniku bio biran na samo mjesec dana. U Mletcima „knez“ ili dužd bi samo vodio sjednice Velikog vijeća i objavljivao rat, ali su Mletcima kao velesilom upravljali pomorski trgovački i vojni poduzetnici, koji su bili zastupljeni u Velikom vijeću. U Firenci je od početka dvanaestog stoljeća knez ili gonfaloniere (stjegonoša ili čak pokornik) bio biran na samo dva mjeseca.]

Iako su sjeverna i istočna plemena, koja su doselila u Europu razmjeno brzo svoju dotadašnju plemensku pripadnost zamijenila pripadnošću prostoru, nova pripadnost nije bila potpuna. Europa je bila ujedinjeno i u sebi slobodno kopno. U razdoblju feudalizma mnogi su kraljevski ili kneževski posjedi, koji su često bili cijele pokrajine ili zemlje, dolazili ratom ili ženidbom u vlasništvo dalekih vladara. U Europi su se do sedamnaestog stoljeća i Vestfalijskog mira 1648. godine premještali i ljudi i narodi.

Vestfalijski apsolutizam znatno je ojačao vladare, ali je time snažno potaknuo upravo kolanje kapitala. Europljani su se izvještili u prenošenje bogatstva. Posjedovanje novca omogućuje pokretljivost, a pokretljivost donosi mogućnost daljnjeg nakupljanja novca. Đenovljani su po cijeloj Europi u šesnaestom stoljeću priličili financijske sajmove po uzoru na sajam novca u gradu Besançonu u Francuskoj. Utržak su prenosili  Genovu ili su ga preprodavali na drugim sajmovima. U Europi je stvoreno novčarsko ili financijsko lutalaštvo. Europljani su postali financijski nomadi. Nakupljanje novca traži slobodu gibanja i premještanja, a skupljeni slobodan novac traži slobodu djelovanja.

Ipak, Europu kapitalističkim kopnom nije napravilo samo puko nakupljanje kapitala, nego i njegova neprestana usredotočenost ili koncentracija. Raspačan ili raspršen novac nema dovoljnu političku silu. Kapital koji je bio nakupljen u Sjevernoj Italiji usredotočio se u Genovi, odakle je napravio savez s lozom Habsburga, koji su vladali velikim dijelom Europe, uključujući Španjolsku, Središnju Europu, Burgundiju i Nizozemsku. Đenovljani su preko Nizozemske nadzirali unošenje zlata i srebra iz Amerike. Zauzvrat, Habsburzi su štitili đenovski kapital. Habsburzi su neprekidno ratovali, pa su im Đenovljani davali zajmove između pošiljaka zlata iz Amerike. (Tako su Đenovljani 1527. godine financirali napad vojske svetog rimskog cara Karla V Habsburga na „sveti grad“ Rim, kojom zgodom je grad bio temeljito opljačkan.)

Kapital se poslije Genove usredotočio u samostalnoj Nizozemskoj, koja je postala „otvorenom zajednicom“, koja je privukla golem broj Židova i hugenota, koji su osim kapitala donijeli i rijetko cijenjene vještine tkanja svile, brušenja dragocjenog kamenja te izradbe zlatnog, srebrenog i bisernog nakita. Nizozemci su isto financirali unutareuropske ratove. (Govorilo se, da europski vladari dolaze u nizozemske banke „sa šeširom u rukama“, kako bi dobili zajam za podizanje rata.) Kao što su jedno vrijeme Habsburzi bili gospodari svijeta, tako je i Nizozemska temeljem skupljenog novca postala gospodaricom svijeta.

Slijedeće kolo nakupljanja kapitala odigralo se u Britaniji, gdje su se i domaći i preliti nizozemski kapital silno plodili tijekom Industrijske revolucije. Osim stalnog ratovanja u samoj Europi svi dotadašnji gospodari Europe neodgovorno su se upuštali i u prekooceanska kolonijalna osvajanja dok je veliki dio Središnje Europe s mukom sam odolijevao navali Osmanskih Turaka. Posljednja opsada Beča bila je 1683. godine, za koje je poginuo Juraj Križanić. Istočnu je Europu od Turaka spasio izuzetno nadareni francuski vojni zapovjednik Eugen Savojski (1663.-1736.), koji je od Ljudevita XIV prebjegao na tad neprijateljsku austrijsku stranu.

Kapital se počeo skupljati u SAD poslije Građanskog rata u toj zemlji i to unosom britanskog kapitala i silnom industrijalizacijom Amerike. Američka industrijalizacija je počivala na velikim tehničkim izumima (teški strojevi za obradbu drva i tla, bodljikava žica, brzojav, telefon, izmjenična struja, slušni zapisi i film). Do kraja stoljeća SAD su zaposjele cijelo kopno Sjeverne Amerike između Kanade i Meksika te postale najvećom političkom, gospodarskom, financijskom, tehnološkom i svjetonazorskom silom svijeta.

Poslije neuspjeha predsjednika Woodrowa Wilsona (1913.-1921.), da putem Versajske mirovne konferencije zavlada svijetom rabeći kapital, američku demokraciju i Ligu naroda, Amerika se sama izopćila iz svijeta i zapala u Veliku depresiju, od koje ju je oslobodio Drugi svjetski rat, iz kojega je izišla kao hegemon nad „slobodnom“ polovicom svijeta. Druga polovica pripala je Josifu Staljinu (1924.-1953.).

Unatoč tomu, što kapitalizam kao politički sustav bitno označuju nakupljanje i usredotočenost novca, kapitalizam je bitno označen i posebnim odnosom kapitala i politike. Kapital je sprva nastojao zavladati i zavladao je politikom jedinačnih nacionalnih država, a poslije je nastojao vladati politikom svih država, koje su priznavale američku hegemoniju. Poslije Prvoga hladnog rata Amerika je putem Svjetske trgovinske organizacije uspostavila cjelovito slobodno svjetsko tržište i računala da će to tržište upravo njoj namaknuti najveću korist, ali je ono nauštrb Americi donijelo silan napredak državama u razvitku.

[Predsjednik Barack Obama (2009.-2017.) nastojao je uspostaviti posebna gospodarska ortaštva u Aziji (TPP) i u Europi (TTIP). Prva mreža je uključila velik broj tihooceanskih država i bila je smišljena za omeđivanje Kine. Druga je trebala okupiti države EU, a bila je smišljena za omeđivanje Rusije. Predsjednik Trump (2017.-2021.) je odustao od tih obiju zamisli.]

Vladanje kapitala nacionalnom i svjetskom politikom odvija se ponajviše dodjelom financijskih i ulagateljskih zajmova. Unatoč postojanju obilja gotova novca odvučenog s tržišta, politika država koje su pod utjecajem kapitala dopušta privatnim bankama dodjelu „gotovine“, koja ni blizu nema pokriće u štednim ulozima u bankama. Riječ je o „novcu fiat“, koji je stvoren voljom banaka. (Riječ fiat znači „neka tako bude“ kao u starozavjetnoj Knjizi postanka.) Države daju bankama božanske ovlasti odnosno kraljevsku ovlast kovanja novca.

Pomama država i državnih tijela za uzimanjem zajmova temelji se na izbornim obećanjima političara glasačima, da će upriličiti golem napredak naroda i razvitak zajednice. Zapadni političari, ali pod utjecajem medija i njihovi birači su zaokupljeni najvećim mogućim rastom gospodarstva, umjesto da se zadovoljavaju njegovim najmanjim potrebnim rastom. Za posudbe se rabi i izmišljeni novac. Zarađenom novcu ni traga. Svojevremeno se veliki poduzetnik, a kasnije i bankar JP Morgan (1813.-1890.) tužio, da „nezarađen novac unosi u gospodarstvo zlo i grijeh“. U vrijeme JP Morgana filozof Karl Marx (1818.-1883.) bio je zaokupljen industrijskim kapitalizmom pa je temeljni politički sukob vidio u odnosu poslodavatelja i najamnih radnika. Od vremena JP Morgana i Karla Marxa industrijski kapitalizam se preobrazio u financijski. Više nisu suprotstavljeni poslodavatelji i radnici, nego ulagateljski zavodi s jedne strane te korporacije, političke zajednice odnosno države i narodi s druge.

Slobodni novac i izmišljeni novac biraju mjesta oplodnje i stvaranja dodatne vrijednosti. Vlastitim izborom mjesta ili ustanova ulaganja kapital uistinu donosi političke odluke. U tomu je vlast novca nad politikom. Stoga je usredotočenost kapitala kakavgod mu bio izvor presudan čimbenik razvitka i zrenja kapitalizma, kojima je smisao uspostava i održavanje hegemonije kapitala. Amerika de facto nije hegemon. Ona je samo sredstvo kapitala, koji je dosad bio zbiljski hegemon.

Industrijski kapitalizam je i sam pretrpio veliku preobrazbu dok se nije utopio u financijski kapitalizam. Industrijska revolucija učinila je Britaniju istinskom velesilom te gospodaricom svjetskih mora i dobrog dijela svjetskog kopna. Međutim, prostorno širenje Industrijske revolucije donijelo je ustroju kapitalističkog gospodarstva velike promjene. U SAD uspostavljeni su „uspravni karteli“ (vertikalni) koji su u jednu složenu korporaciju povezivali cijelu mrežu poduzeća, u kojoj se stvarala skupina srodnih proizvoda. Izdatci proizvodnje se u kartelima nisu rasipali na posrednike i to je pomoglo izvlačenju veće zarade iz proizvodnje. Vlasnici kartela nisu dionice stavljali na tržište, nego su ih dogovorno držali na okupu.

U Njemačkoj su stvarani „vodoravni karteli“ (horizontalni), kojima su se korporacije sa sličnom proizvodnjom (kemijska industrija, prerađivači kovina, vađenje ugljena) dogovarale o obujmu proizvodnje, cijenama proizvoda i nadnicama radnika, kako bi se povisila zarada i povećao nakupljeni kapital. U Japanu su stvoreni zaibatsu, lanci korporacija u obiteljskom vlasništvu, koji su povezivali osiguranje, bankovno poslovanje, proizvodnju i svjetsko raspačavanje skupine srodnih proizvoda (Mitsui, Mitsubishi, Sumimito). Svrha je opet bila povećavanje zarade temeljem isključenja posrednika. (Riječ „zaibatsu“ znači financijska klika ili družba.)

Stoga nije neobično to, što su gospodarstva Amerike, Njemačke i Japana nadmašila gospodarstva Britanije i Francuske prije kraja devetnaestog stoljeća. Njemačka industrijska proizvodnja bila je jednaka ukupnoj industrijskoj proizvodnji Britanije i Francuske. Amerika je postala prvom silom svijeta, Njemačka prvom silom u Europi, a Japan u Aziji.

U razdoblju između svjetskih ratova, kojih se porazni rezultati dobro znaju, u svjetsko gospodarstvo je unesena ideologija. Osim uvriježenog kapitalističkog liberalizma pojavili su se komunizam, nacionalni socijalizam i korporatizam, koji je smislio portugalski profesor i premijer Antonio Salazar (1932.-1968.), a koji je ostvario Benito Mussolini (1922.-1945.). U komunističkim zemljama zarada je pripadala državi. U nacionalno-socijalističkim državama politika je usmjeravala cijelo gospodarstvo u svrhu stvaranja opće učinkovitosti potrebne za ratovanje. Slično je bilo i u Italiji, gdje su po skupinama industrijskih grana (ili po korporacijama, kojih je sprva bilo šest) država, poslodavatelji i sindikati dogovarali obujam proizvodnje, cijene proizvoda i nadnice radnika. Komunisti i nacionalni socijalisti napravili su od cijelog nacionalnog gospodarstva jedan kartel ili kliku.

Poslije Drugoga svjetskog rata uistinu veliku promjenu u ustroju svjetskog gospodarstva donijeli su slom europskog komunizma, raspad Istočnog bloka i miran prestanak Sovjetskog Saveza (1991.). Ubrzo nakon toga, 1995. godine, utemeljena je Svjetska trgovinska organizacija, koju su prigrlile gotovo sve države. Iznenada su se na svjetskom slobodnom tržištu našli: (1) slobodni svjetski privatni kapital, (2) priroda s energetskim i mineralnim izvorima te (3) mreža poduzetnost-rad-znanje-tehnologija. Samo ću spomenuti, da je istovremeno došlo do financijalizacije proizvodnih korporacija, pri čemu one veću zaradu prave izravnom uporabom nagomilanog novca, nego smišljanjem, pravljenjem i prodajom proizvoda. Kapital se sad malo brine za proizvodnju tvarnih dobara, koja je temelj svjetske trgovine.

Gospodarska zbilja je pokazala, da se u nekoliko minulih desetljeća nisu znatno podigle zemlje koje imaju slobodan kapital, nego zemlje koji imaju energente i sirovine te zemlje koje imaju i razvijaju poduzetnost-rad-znanje-tehnologiju. Zemlje koje su imale obilje kapitala odnošajno zaostaju. Čini se, da je svjetsko tržište odjednom postalo pravedno. Dodao bih, da se novo bogatstvo može stvarati izravnom uporabom postojećeg bogatstva. Tako postupaju pravi kapitalisti, koji su odavno prestali biti poduzetnicima i postali „rentijerima“. Međutim, poduzetnici djelatno pridonose stvaranju novog bogatstva kao što čine i radnici i znanstvenici.

Svjetsko tržište donedavno nije bilo slobodno, jer ga je čvrsto i strogo nadzirao kapital. Čini se, da je odnedavno tržište postalo slobodno, jer na njemu primjerenu zaradu mogu osim vlasnika novca napraviti i poduzetnici-radnici-znanstvenici-tehnolozi i vlasnici prirodnog blaga. Značajno je to, što zemlje koje sad povećavaju svoje bogatstvo to bogatstvo ulažu u razvitak svojih gospodarstava i u proširenje sastava gospodarstva (hrv. „diverzifikacija“). Posebno ću spomenuti Saudijsku Arabiju, koja je bogatstvo skupljano prodajom nafte prestala tratiti njegovom podjelom rasipnim članovima kraljevske obitelji i počela ga ulagati u budućnost svoje zemlje i svojeg naroda.

Utemeljenje Svjetske trgovinske organizacije i posljedična uspostava uistinu slobodnog svjetskog tržišta izazvali su skapavanje hegemonije kapitala, koja je uz pomoć američke politike bila jačala stegu na svjetskom tržištu. U minulim desetljećima novostvoreno bogatstvo se raspršuje, umjesto da se i nadalje gomila u Americi. Očito je, da je svjetsko tržište prestalo biti izdašno kapitalu i da ga kapital stoga kani ukloniti ili razrušiti. Obilne gospodarske kazne, koje američko ministarstvo financija proizvoljno „reže“ državama, koje su neposlušne dosadašnjem hegemonu pokazuju, da je kapital počeo sjeckati svjetsko tržište. (Američko ministarstvo kažnjava cijelu golemu, mnogoljudnu i bogatu Kinu?!) Uvođenje i stalno širenje kazni koje i Europa određuje svojim dosadašnjim trgovinskim ortakinjama vodi deglobalizaciji svjetskog gospodarstva, iako su se zapadni političari donedavno ponosili i hvalili globalizacijom poslovanja korporacija.

Ako su kapitalisti uistinu nakanili od trgovinskoga prijeći na ratno nakupljanje kapitala, možda su u tom prelasku ipak zakasnili. Ako bi kapitalisti ipak odlučili stupiti u široki rat, taj bi rat morale zapodjenutu SAD. Međutim, one su već toliko oslabile, da ishod tog rata ne bi ni za njih ni za kapital bio povoljan. Globalnost kapitalističkog poslovanja bi u takvom ratu vjerojatno prestala, ali bi globalnost naše vrste u njemu opstala. Vrsta ne bi žalila za prestankom kapitalističkog trgovanja. SAD su jamačno preslabe za preinaku ukupnog razvitka naše vrste, koja će se držati globalnosti. Poslije rata kojim kapital prijeti ili bez takvog rata svijet će biti uređen onako, kako je Europa bila uređena poslije stravičnog Drugoga svjetskog rata. Spas vrste je u globalnosti, jer globalnost nosi zajedništvo, od kojega kapitalisti zaziru i kojega se plaše. Riječ je o globalnosti cijele vrste Homo sapiens.

Continue Reading