Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put Ukrajina, koja je – kao kakav prišt na ljudskoj koži – buknula zbog silne upale zapadnog dijela svjetskog organizma narodâ, koji čine vrstu Homo sapiens. Zapadne zemlje, koje SAD, EU i posebice NATO drže u stezi, odavno su napadnute zarazom širenja utjecaja Zapada na istok Europe. Ta zaraza je buknula u prišt kad je došla do granica Rusije.

(Kad bakterije napadnu zdravo tkivo, zaraza se širi napadnutim dijelom tijela. Neke stanice umru, raspadnu se i stvaraju prostor, u kojemu se nakupljaju tekućina i zaražene stanice. Bijela krvna zrnca, koja brane tijelo od zaraze pomiču se prema zaraženom dijelu tijela i uginu nakon što unište bakterije. Propala bijela krvna zrnca se nakupljaju kao gnoj, gusta tvar koja ispunja taj dio tijela. Kako se gnoj nakuplja, zdravo se tkivo potiskuje na stranu. Tkivo konačno raste oko prišta i omeđuje ga. Tijelo tim postupkom nastoji spriječiti daljnje napredovanje zaraze. Ako neki prišt pukne iznutra, zaraza se može širiti ili unutar tijela ili ispod kože, ovisno o mjestu prišta.)

U Sovjetskom Savezu je poslije sloma istočnoga Varšavskog ugovora vlast od Mihaila Gorbačova preuzeo Boris Jeljcin, premijer tadašnje Ruske Sovjetske Socijalističke Republike. Jeljcin je 25. prosinca 1991. godine upriličio mirno razdruženje Sovjetskog Saveza, u kojemu su nastale Ruska Federacija i još četrnaest samostalnih država među kojima je bila i Ukrajina. Jeljcin je bio izabran za predsjednika Ruske Federacije, kojom je pitomo vladao. On je iskreno surađivao sa zapadnim zemljama pa je za njegove vladavine, 5. prosinca 1994. godine, uglavljen Budimpeštanski podsjetnik, po kojemu su se Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina odrekli nuklearnog oružja, koje se u njima zateklo poslije razdruženja Sovjetskog Saveza. Podsjetnik su unaprijed potpisale Rusija, SAD i UK, a Kina i Francuska su u posebnom spisu dale dodatno jamstvo za provedbu Podsjetnika.

Suradnja Rusije sa zapadnim silama i njezino ukupno geopolitičko usmjerenje pokazali su, da Rusija nije prijetnja Zapadu te da nema nikakva sigurnosnog opravdanja za daljnji opstanak NATO-a kao obrambene ustanove. NATO je bio utemeljen kao sredstvo odvraćanja Sovjetskog Saveza od napada na Zapad i kao sredstvo suzbijanja moguće provale sovjetskih postrojbi u Zapadnu Europu. Ipak, NATO nije raspušten, nego je pretvoren u ustanovu za geopolitičke prijetnje, političko ucjenjivanje neodlučnih europskih zemalja i za održavanje političke stege u uspostavljenoj hegemoniji kapitala. Uvjet za pristup europskih zemalja Uniji bilo je članstvo tih zemalja u NATO-u. Za obavljanje spomenutih zadaća nije napravljena nova ustanova, nego se rabi upravo postojeća obrambena ustanova, kako bi se politička stega lakše održavala. Sigurnost je prijeteća riječ.

Atlantski savez je bio rabljen kao jedno od sredstava, kojima se je hegemonije kapitala trebala od Zapada protegnuti na cio svijet. Za tu zadaću napravljeni su i drugi područni savezi, koji se prvobitno rabe za održavanje političke stege pod krinkom sigurnosti ili zaštite. Međutim, SAD nisu ranije s područnim obrambenim savezima imale mnogo sreće (Bagdadski savez ili CENTO, SEATO u Jugoistočnoj Aziji, ANZUS s Australijom, Novim Zelandom i SAD), jer putem tih saveza nisu spriječeni izbijanje i gubitak Rata u Vijetnamu, Islamska revolucija u Iranu 1979. godine ni rušenje režima Ferdinanda Marcosa na Filipinima 1986. godine, iako su SAD tad na Filipinima imale brojna vojna uporišta s 15 tisuća vojnika u njima.

SAD su se jedno vrijeme bavile misli, da se ured Atlantskog saveza otvori i u Tokyju. Sad osim Atlantskog saveza postoje: (1) de facto trojni savez Japana, Južne Koreje i SAD; (2) AUKUS – podmornički nuklearni savez SAD, UK i Australije; (3) QUAD – četvorni sigurnosni „dijalog“ gluhonijemih: Australije, Indije, Japana i SAD; te (4) novi vojni sporazum SAD i Filipina, po kojemu je broj američkih zračnih, kopnenih i pomorskih uporišta na Filipinima od četiri povišen na devet.

Posebno je neobična i opaka bila zamisao nositelja kapitala usredotočenog u SAD, da unište neuništljivu Rusiju. Takva zamisao je sad spopala Zapad peti put. Prvi pokušaj uništenja Rusije od 1812. do 1814. godine izveo je Napoleon Bonaparte. Taj je pokušaj sramotno propao: bila je uništena Prva francuska carevina, a ne Rusija, a Bonaparte je bio uhićen i dosmrtno utamničen. (Druga francuska carevina propala je u Francusko-pruskom ratu 1870. godine.) Drugi pokušaj uništenja Rusije zbio se za Krimskog rata (1853.-1856.) kad su Rusiju združeno napale Francuska, Otomanska carevina, Britanija i Sardinija uz pomoć Austrije. Rusija je pretrpjela velike gubitke, a ruskoj ratnoj mornarici bio je zabranjen plov iz Azovskoga u Crno more: luke Odesa i Sevastopolj bile su neuporabljive za rusku mornaricu.

Treći pokušaj je izveo američki predsjednik Woodrow Wilson, koji je 1918. godine upriličio Građanski rat u Rusiji, uz sudjelovanje na strani Bijelih poljskih, čehoslovačkih i japanskih postrojbi te mnogih skupina domaćih monarhista i ostalih protivnika komunizma. Rat je svršio pobjedom Crvene armije 1922. godine, ali je objema sukobljenim stranama donio ukupno dva milijuna nenadoknadljivih ljudskih gubitaka i gotovo sedam milijuna bolesnih i ozlijeđenih ljudi. Četvrti pokušaj uništenja Rusije poduzeo je Treći Reich pod kancelarom i predvodnikom Adolfom Hitlerom. Ishod tog rata bio je unaprijed poznat. Kao što je ruski car Aleksandar I doveo svoju vojsku u Pariz 1814. godine, tako je maršal Georgi Žukov doveo Crvenu Armiju u Berlin 9. svibnja 1945. godine po moskovskom vremenu.

Za provedbu sadašnje opake namisli razaranja Rusije zapadni kapital je ukrajinski narod pretvorio u svoje ratno sredstvo. Početkom prošlog stoljeća kapital nakupljen u SAD upregnuo je Čehe, Poljake, Japance i brojne skupine domaćih nezadovoljnika da se za kapital bore u ruskom Građanskom ratu. Sredinom prošlog stoljeća zapadni je kapital gurnuo cijeli njemački narod predvođen Adolfom Hitlerom u napad na Sovjetski Savez.

[Zamjenik Führera Rudolf Hess je u posebno opremljenom zrakoplovu 10. svibnja 1941. godine nenajavljen sletio u Škotsku, kako bi nagovorio Britance, da odvrate Hitlera od napada na Sovjetski Savez, za koji su i njemački nacionalni socijalisti predviđali, da će donijeti propast njemačkom narodu. Napad je bio predviđen za 22. lipnja te godine. Prije tog Hessova očajničkog pothvata general Hans Oster, zamjenik ravnatelja Abwehra (njemačke vojne obavještajne službe) i njegovi sumišljenici u Wehrmachtu uz znanje ravnatelja Abwehra admirala Wilhelma Canarisa pripravljali su u rujnu 1938. godine uklanjanje Hitlera s vlasti, kao bi spriječili njemački napad na Poljsku, za koji su predviđali da će izazvati svjetski rat.]

Sad je ukrajinski narod ne samo sredstvo, nego i žrtva Zapada i njegove pohlepe za nadzorom sve šireg prostora. Tako je i njemački narod bio sredstvom i žrtvom Trećeg Reicha. Nijemci se kao narod ne mogu ni biološki, a kamoli duševno oporavili od ljudskog stradanja i od sloma vlastite države.

Rat za Ukrajinu duboko je podijelio svijet. Nisu ni svi ljudi ni svi narodi nasjeli na priče, koje su ispreli zapadni političari i zapadni mediji o tomu, da je Ruska Federacija iz čista mira napala Ukrajinu. Mnogi ljudi uistinu znaju što su događalo od državnog udarca u Kijevu – koji je napravljen od 18. do 23. veljače 2014. godine – do početka ruskog Posebnog vojnog zahvata od 22. veljače 2022. godine. Ti će ljudi reći, da je Rusija bila prisiljena zaustaviti nasrtaje ukrajinskog topništva i ukrajinskih zračnih snaga na pokrajine s većinskim ruskim pučanstvom uključujući poluotok Krim, koje je Rusija zauzela ili „vratila matici zemlji“ odmah poslije državnog udara u Kijevu. Rusija nije smjela dopustiti, da njezina ratna mornarica opet bude zatočena u Azovsko more kao što je bila poslije Krimskog rata. Ruski Poseban vojni zahvat u Ukrajini gleda se kao krajnja ruska mjera za zaštitu ruskog naroda i cjelovitosti Rusije

Ruski Poseban vojni zahvat i njegovo strpljivo vođenje donijeli su Rusiji porast ugleda u svijetu odnosno u svim narodima – a takvih je mnogo – koji su trpjeli ili koji trpe od američke hegemonije i koji se pribojavaju njezina širenja. To se posebno odnosi na narode Afrike i Latinske Amerike, koji u Rusiji vide predvodnicu otpora protiv hegemonije SAD odnosno protiv hegemonije svjetskog kapitala nagomilanoga u njima. U mnoštvu koje je u mnogim afričkim državama pozdravljalo nedavne državne udarce izvedene protiv neokolonijalnih sila često su se vijorile zastave Ruske Federacije. Prosvjednici protiv poljskog sudjelovanja u Ratu za Ukrajinu i protiv uvoza ukrajinske pšenice u Poljsku na svoje su traktore čak bili zataknuli stare sovjetske zastave.

Usto, većina ljudi u svijetu je u svojim umovima povezala Rat za Ukrajinu i Rat u Gazi, jer se iza obje te teške nevolje skriva američka hegemonija. Golema većina svjetskog pučanstva okrivljuje Izrael za provedbu genocida protiv arapskog pučanstva u Gazi. Genocid u Gazi se pripisuje državi Izrael, cionistima i Židovima, ali se krivnja za nevolje ukrajinskog pučanstva ne svaljuje na Rusiju ili na rusko političko vodstvo, nego na sadašnje ukrajinsko vodstvo, koje ne pripada ukrajinskom narodu. U Glavnoj skupštini UN od 194 članice samo se četiri države ne slažu s prijemom Palestinske države u UN. To su Izrael i dvije državice, koje skupa imaju 12.110 stanovnika te SAD, koje u Vijeću sigurnosti imaju pravo veta.

Međutim SAD, Europska unija i Atlantski savez sad su u golemoj stravi ili panici zbog mogućnosti gubitka Rata za Ukrajinu. Taj rat im ne ide dobro. Kako bi i išao, ako Zapad opskrbljuje Ukrajinu vojnom opremom i ratnim potrepštinama, a ukrajinske vlasti vode ratno djelovanje na svoju ruku? Na zapadnoj strani Rata za Ukrajinu za razliku od istočne, ruske strane nitko ne nadzire način vođenja rata. Takozvani „proljetni“ ili ljetni ukrajinski protivnapad bio je potpun promašaj, jer se u protivnapad polazi čim se suzbije napad neprijatelja. Tako je Crvena armija postupila poslije dobivene Bitke za Staljingrad.

Drugo što je pogrešno radila ukrajinska vojska bilo je ustrajavanje na obrani neobranljivih gradova i naselja i to na izričit zahtjev predsjednika Zelenskog. (Znameniti britanski zapovjednik maršal Arthur Wellesley, prvi knez od Wellingtona, je na pitanje, kako to da nije izgubio nijednu bitku odgovorio: „Uvijek sam znao kad vojsku treba povući!“ Ruski maršal i knez Mihail Kutuzov je rekao, da „spas Rusije nije u Moskvi, nego u vojsci“.) Povlačenje obično čuva vojsku, a Ukrajina je po pouzdanim prosudbama dosad po broju izgubila cijelu vojsku, koju je imala u početku.

Problem Ukrajine je njezin predsjednik Zelenski, koji sam određuje kako će se ratovati te koji smjenjuje generale i visoke časnike, zbog njihove tobožnje krivnje za neuspjeh ratovanja. Predsjedniku Zelenskom nikad dosta zapadne vojne opreme, kojom njegovi vojnici ne znaju pravo rukovati. Obuka u SAD za buduće zrakoplovce za zrakoplove F-16 počinjala je učenjem engleskog jezika. (Rusija je 1. svibnja otvorila u Moskvi veliku izložbu zapadne vojne opreme i vozila, koje je ruska vojska oštetila ili zaplijenila u Ukrajini.)

Predsjednik Zelenski umišlja, da će Rat za Ukrajinu dobiti napadima na vojne i građanske mete u dubini golemog ruskog prostora, a ne na bojištu. (Savjetnik bivšeg britanskog premijera, premijera koji je spriječio sklapanje Sporazuma u Istambulu u ožujku/travnju 2022. godine, nedavno je izjavio, da je „predsjednik Zelenski obmanuo Zapad“.)

Predsjednik Zelenski je postao problem i Zapadu, prvobitno zato što je Zapad koristio Ukrajinu kao sredstvo rata protiv Rusije i slao Ukrajini vojnu opremu, a sam se nije usudio zaratiti s Rusijom. Amerika se u Ratu za Ukrajinu pokazala licemjernom. Ukrajina gubi rat, u koji ju je Zapad gurnuo, zato što nema razrađen sustav ratovanja. Ratovanje počiva na sustavu komunikacija, koji u cjelinu povezuje djelovanje kopnenih postrojbi, zračnih snaga i mornarice, raspolaganje opremom, premještanje postrojbi i opreme, održavanje opreme i vozila, njihov popravak, opskrbu bojišta, novačenje ljudi u vojsku te mnogo drugoga.

Ukrajina je bila naslijedila mnogo sovjetske vojne opreme i streljiva, a već je upropastila najveći dio te opreme i uporabila sve naslijeđeno streljivo. Međutim, ona sad nema vojnu proizvodnju pa je prisiljena moljakati i ucjenjivati Zapad, kako bi dobila opremu, za koju ona smatra da joj treba. Zapadna vojna oprema namijenjena Ukrajini često se pojavljivala na bojištima daleko i od Ukrajine i od Europe. Čini se, da predsjednik Zelenski osim revnog moljakanja zapadne opreme i streljiva ne radi ništa drugo.

Izgleda da je nedavno počelo novo razdoblje Rata za Ukrajinu. Rusi su s više položaja poduzeli napad na Harkovsku pokrajinu, kojemu je svrha zauzeti dio te pokrajine (oblasti) i iz nje potjerati ukrajinsku vojsku, kako ona ne bi mogla topništvom napadati vojne i građanske mete unutar Rusije. Ukrajinske postrojbe su bile iznenađene silinom i brzinom ruskog napada, iako u njemu ne sudjeluje golem broj vojnika. Ukrajinska vojska nije bila pripravna za taj napad, iako se o njemu govorilo i pisalo mjesecima.

Brzi ruski prodor se je mogao i očekivati, jer ukrajinska vojska uz granicu Ukrajine s Rusijom nije bila postavila minska polja, kako bi bar usporila prodor ruskih postrojbi. Usto, obrambeni rovovi i druge zapreke ruskoj vojsci i ruskim vojnim vozilima nisu bili iskopani odnosno izgrađeni. (Učestale su optužbe i na harkovskom bojištu i u Kijevu za korupciju vezanu uz propust izgradnje obrambenih utvrda. U Kijevu se, navodno, već vodi istraga o tomu.) Stoga su ukrajinske obrambene postrojbe na harkovskom bojištu imale goleme gubitke i po ruskim i po ukrajinskim izvorima.

Veliki početni gubitci potaknuli su mnoge ukrajinske postrojbe na užurbano povlačenje, predaju Rusima ili na puki bijeg s bojišta. Po zapadnim medijima, 80% (osamdeset) nedavno prisilno unovačenih mladića, koji su imali najkraću moguću osobnu obuku, bore se samo toliko, koliko im treba, da dođu u doticaj s ruskom vojskom i da joj se predaju. Mnoge ukrajinske postrojbe odbile su zapovijed da se bore. (To su prvo napravile postrojbe navodnih ruskih domoljuba nazvane „ruski dragovoljački korpus“, koji je ranije često provaljivao u Rusiju, napadao građane i rušio im kuće.)

Pogibija, predaja i svojevoljno povlačenje ukrajinskih postrojbi nagnala je vojne ukrajinske vlasti, da raspuste neke postrojbe, da smijene znatan broj viših časnika i da ih izvedu pred sud zbog veleizdaje te da s drugih bojišta upute neke postrojbe na harkovsko bojište. Kako bi pomogle obrani Harkovske pokrajine, ukrajinske vojne vlasti su od mnogih prorijeđenih i iscrpljenih postrojbi složile nove postrojbe, koje sastavljaju vojnici, koji se ranije nisu skupa borili. Te su postrojbe kao postrojbe neuvježbane. Motritelji Rata za Ukrajinu takve postrojbe nazivaju „frankenštajnskim“ postrojbama.

O stanju na novom, harkovskom bojištu najvjernije svjedoče internetske poruke zapovjednika ukrajinskih postrojbi i ukrajinskih vojnika. Mnogi ratnici navodno prigovaraju političkom vodstvu Ukrajine uz ostalo i to, što su dopustile napade dronovima (trutovima) i raketama na udaljene mete u dubini Rusije, zbog kojih sad nepotrebno ispaštaju branitelji u Harkovskoj pokrajini. Poruke mnogih postrojbi putem mreže „Telegram“ za rusko otvaranje harkovskog bojišta izravno okrivljuju generala Kirila Budanova, voditelja vojne obavještajne službe, koji je sastavio „ruski dragovoljački korpus“. Za stanje na harkovskom bojištu Budanov izravno i javno okrivljuje generala Oleksandra Sirskog, glavnog zapovjednika ukrajinske vojske. Sirski ne odvraća Budanovu izravno, nego putem medija koje Sirski nadzire. (Sirski je rođeni Rus, a njegovi roditelji i brat žive u Rusiji.)

Došlo je do internetske pobune ukrajinske vojske na harkovskom bojištu protiv ukrajinskih političkih vlasti. Javne međusobne optužbe vodećih ljudi u Ukrajini pokazuju, da je ukrajinska vlast već rastrojena. Zato su se zapadni političari i mediji ustravili od mogućeg gubitka Rata za Ukrajinu.

Po meni, ponašanje i postupci ukrajinskih vojnika i vojnih zapovjednika na harkovskom bojištu pokazuju, da je Rat za Ukrajinu bio nepotreban i da je postao izlišan. Unatoč teškom položaju ukrajinske vojske na svim bojištima u Ukrajini, ukrajinske političke vlasti ne žele početi mirovne pregovore s ruskim vlastima. O uspostavi mira u Ukrajini mogle bi pregovarati Rusija i Amerika, jer je Rat za Ukrajinu zapravo američki rat. Mogla bi u ime Rusije s Amerikom pregovarati i Kina, koja uistinu želi uspostavu svjetskog mira. Isteklo je vrijeme za ratovanje. Došlo je vrijeme za uspostavu bar primirja.

Nedavno me je iznenadila izjava jednog uglednog američkog profesora, koji je i imenovani savjetnik Ujedinjenih naroda. Riječ je, po meni, o najobrazovanijem, najupućenijem i najiskrenijem sadašnjem prosuditelju političkih i gospodarskih postupaka u svijetu. Profesor je – kao da je znao za ovu usporedbu stanja u Ukrajini s prištem – rekao: „Ukrajinu treba razoriti, kako ona ne bi razorila svijet.“

Globalna vrsta Homo sapiens zaražena je opakom ukrajinskom bolešću. (Pokušaj ubojstva slovačkog premijera Roberta Fica je izravna posljedica „ukrajinske bolesti“.) Rat za Ukrajinu treba umu privesti predvodnike svih naroda i zemalja, kako bi uvidjeli da su svijetu potrebni mir i suradnja životnih zajednica. Svjetska pošast koju je bio donio coronavirus milost je Božja prema zarazi svijeta ukrajinskom bolešću.

Continue Reading