02 lipanj 2024 ~ 0 Comments

Politika i ideologija

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. To je ovaj put odnos ili čak opreka svjetonazora ili ideologije i politike ili posla koji bi država morala obavljati za svoj narod. Ljudi i sve živo imaju potrebe. (Tvar je „mrtva“ i nema potreba.) Zato bi država ili politička zajednica kao sredstvo naroda morala omogućiti zadovoljenje potreba jedinačnih ljudi i cijelog naroda.

Međutim, državna politika najčešće nije Realpolitik ili politika u skladu s okolnostima i s potrebama naroda pa životne potrebe ljudi obično ostaju nezadovoljene. U kapitalističkim političkim zajednicama, koje ne služe narodu, nego nakupljenom privatnomu novcu država se brine za ispunjenje prohtjeva nositelja kapitala, a potrebitim ljudima velikodušno dodjeljuje izlišna ljudska prava.

Političke zajednice imaju četiri izvora vlasti: politiku, gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Ta četiri izvora vlasti ili utjecaja trebala bi biti međusobno usklađena. Gospodarstvo bi trebalo jamčiti blagostanje naroda. Zašita bi trebala čuvati ljude i državni prostor. Sustav uvjerenja bi trebao stvarati unutarnju sljubljenost u narodu ili životnoj zajednici. Politika treba obujmiti tri ostala izvora vlasti u djelatnu cjelinu za dobro naroda i za opstanak političke zajednice.

Ipak, u zbilji nije tako. Europski narodi već stoljećima, a ostali narodi desetljećima traju u kapitalizmu. Kapitalizam je uzorak civilizacije, u kojemu vlada nakupljeni slobodan privatni novac i to prvobitno za dobro nositelja kapitala. Općenito, u civilizaciji vlast ne pripada životnoj zajednici, nego imućnom staležu, koji državi daje vladara, koji je kakav-takav čovjek. U kapitalizmu je vladar nečovjekoliki novac.

Tako je u kapitalizmu s politikom. Kako je s ideologijom? Ideologija ili svjetonazor kapitalizma je liberalizam. Liberalizam zagovara samoživost pojedinaca, a ne unutarnju sljubljenost, ujednačenost, homogenost ili „istovrsnost“ naroda. U kapitalizmu se smatra, da će cijeloj životnoj zajednici biti bolje, ako se svatko brine samo za svoje probitke odnosno ako svatko sam za sebe predano i nametljivo nakuplja novac ili bogatstvo. Samoživost ne vodi suradnji i uzajamnosti jedinačnih ljudi, nego nadmetanju među njima. Nadmetanje se u mnogim zajednicama zavuklo i u obitelji. Nadmetljivost je u kapitalizmu najcjenjenija ljudska vrlina. (Mnoge korporacije, uviđajući nedaće koje nosi potpuno nadmetanje i unutar njih samih, običavale su priličiti radionice za „izgradnju momčadi“ ili za team building.)

Velika nedaća kapitalizma je postojanje naroda ili životnih zajednica, iako liberalni filozofi i politolozi niječu postojanje naroda. Za takve ljude postoje samo „društva“, za koje je poželjno da budu „otvorena“. Društvo je ljuska, a ne organizam kao što je narod. Liberalni mislitelji smatraju, da je svako djelovanje vlasti, države ili politike „urota zajedničarskih snaga“. Budući da su narodi trajni organizmi – koji obično imaju vlastiti jezik, koji imaju svoju povijest, posebnu političku misao i trajno prebivalište – liberalistički ideolozi nastoje svaki narod posebno zauzdati liberalnom demokracijom, koja je jedini politički sustav prihvatljiv kapitalizmu. Ujednačivanje ili poravnavanje političkih sustava bitna je crta liberalizma kao ideologije.

Nevolja kapitalizma je veća otkad su nastali novi narodi poslije rasapa svjetskog kolonijalnog sustava, koji su bile uspostavile europske velesile. S druge strane, dolazi – na korist kapitalizmu – do rastroja američkog naroda, koji nije potpuno odrastao, a za koji su se doseljenici uzalud nadali da će niknuti i razrasti se stvaranjem Sjedinjenih Američkih Država. Zato je američki ustav, koji je proglašen 1789. godine počeo riječima: Mi, narod. Sadašnje potpuno otvaranje američkih državnih granica sračunato je na odnarođivanje američkih građana i na stvaranje „otvorenog društva“. U Kongresu je u pitanju stanja granice minulih tjedana uspostavljeno dvostranačko suglasje. Otvorenost američkih granica nije više nevolja ni za Republikance.

Kapital nastoji rastrojiti sve narode. To mu je u dobroj mjeri uspjelo u prostorno usitnjenoj Europi, ali mu u mnogim drugim primjerima to ne uspijeva. Kapitalu je uspjelo oslabiti američki narod, jer su američko pučanstvo sprva sastavljali doseljenici iz svih dijelova Europe: anglikanci i puritanci iz Engleske, katolici iz Irske i s juga Europe, evangelici iz Njemačke i Nizozemske, kalvinci iz Švicarske te Židovi odasvud iz Europe uključujući Rusiju, a da se ne spominje dopremanje crnog roblja. Za doseljenike u Ameriku se kaže, da su bili „presađeni“ iz Europe. Zato je u Americi teško stvoriti životno zajedništvo. Smjesa pučanstva doseljenog u Ameriku izvrsno je poslužila kapitalu i Slobodnim zidarima, da naprave neobičan politički sustav, kakav bi po njima valjalo rasađivati u ostale prostore i narode. Samoniklo, izvorno ili urođeno američko pučanstvo bilo je iskorijenjeno. „Nema sreće na tuđoj nesreći!“

Može li se očekivati, da Kinezi prestanu biti narod, ako oni kao narod postoje već 2.245 godina? Kinezi su sebe smatrali velikom obitelji, kojoj je car glava. Može li se očekivati iznarođivanje Perzijanaca, koji kao narod traju više od 2.500 godina, koji su djelomice – kako bi se razlučili od imperijalnog, sunitskog islama – nasilu prihvatili šijitski islam, a djelomice od poislamljenja pobjegali u Indiju, gdje kao Farsi ili Parsi još uvijek imaju veliku i uspjelu životnu i poslovnu zajednicu? Tko razborit može očekivati od Rusa, da prestanu biti narod u svojoj golemoj bogomdanoj zemlji? Kapitalu ne uspijeva ni iznarođivanje Mađara, iako se oko toga trsi i Europska unija, koja je i utemeljena, kako bi jednim europskim tržištem obezvrijedila i iznarodila europske narode. Mađari imaju čiste narodne korijene, svoj jedincati jezik koji ih međusobno povezuje i koji ih razlučuje od ostalih naroda te dugu povijest u Europi, koja ih je potvrdila kao narod. Svaki je narod kao narod mnogo važniji od njegova političkog sustava, koji treba stalno ugađati. Nekadašnji turski predsjednik Mustafa Kemal (1923.-1938.) je rekao, da su „Turci bili narod i prije nego što su primili islam“. Narod je povrh političkog sustava.

Svaka država ima svoj prostor, na kojemu se vodi državna politika. Gospodarsko djelovanje isto traži primjeren prostor. Vojska treba prostor za smještaj osoblja, oružja, opreme i streljiva te za svoje zahvate; vojske su zaokupljene prostorom, svojim ili tuđim. Međutim, četvrti vidik vlasti, ideologija, ne treba za svoje djelovanje prostor. Ideologija prodire samo u umove ljudi i zaokuplja ih. Ideologija – to je u početku civilizacije bila obvezna vjera – je i bila smišljena, da zaposjedne umove ljudi, da ljude ujednačuje i da ih kao podanike veže uz vlast.

Gotovo sve životinjske vrste imaju mozak kao tjelesni organ. Mozak životinja dobro barata slikama stvarnosti, što životinjama omogućuje primjereno ponašanje i postupanje, a njihovim vrstama trajanje. Međutim, evolucija je donijela čovjeku toliko razvijen mozak, da je čovjek postao sposoban stvarati pojmove, kojima je kasnije dodavao riječi i pisane znakove. Tako čovjek osim što primjereno barata slikama dobro barata i pojmovima. Čovjek svoje riječi i znakove slaže u rečenice, kojima iznosi svoje znanje i izražava svoje zamisli.

Pojmovno, apstraktno ili simboličko mišljene čini čovjeka i ranjivim. Putem pojmovnog mišljenja u umove ljudi mogu se lako unijeti varka i laž. Primjerice, tvrdnja „da će cijeloj životnoj zajednici biti bolje, ako se svatko brine samo za svoje probitke“ je lažna, jer je životno zajedništvo baština biološke evolucije života i kulturne evolucije Homo sapiensa. Lažna je i tvrdnja, da su američki Sjevernjaci zapodjenuli Građanski rat, kako bi oslobodili ropstva Crnce na Jugu, iako su uistinu nastojali – u čemu su i uspjeli – dokopati se južnjačkog bogatstva i kapitala. Od početka civilizacije, kad je vlast bila oteta životnim zajednicama, u ljudske se umove smišljeno trpaju obmane i neistine, koje služe lakšem vladanju podanicima.

U ljudske umove su umeće ili utiskuje tuđe znanje, koje kad se raširi umovima postaje opće i obvezujuće znanje, svjetonazor, ideologija ili vjera. Izmišljeno znanje često se neopazice uvlači u ljudske umove. Moglo bi se govoriti o umjetnom znanju, o umjetnoj umnosti ili o „umjetnoj inteligenciji“, koja je sad razglašena. Umjetna inteligencija je stara koliko i civilizacija, ali je ona ljudskim umovima vladala i bez digitalnih računala. „Računalima“ ili računalcima bili su pismoznalci ili svećenici, koji su sažimali postojeće znanje – zar nisu bili pismoznalci? – u svakoj jedinačnoj zgodi, kad se je varka trebala ljudima podmetnuti kao istina.

Umjetna umnost ne dopušta, da se čovjekova naravna umnost razvije, potvrdi i da dođe na svoje. Naravna umnost je sputana umjetnom, tuđom umnošću. Čovjek ipak ima naravnu ili prirodnu umnost, koja znanje temelji na motrenju života, a ne na preuzimanju tuđe domišljene istine. (Zato je Isus iz Nazareta, koji je zdušno nagovarao svoje slušatelje da motre život govorio, da je „njegov jaram udoban, a njegovo breme lagano“. Isus je kudio svoje „pismoznalce i farizeje“, koji su svojim objašnjenima Božjih zakona „tovarili ljudima na pleća teška bremena, a sami ni prstom ne bi maknuli da ljudima olakšaju nošenje bremena“.

Kapitalizam je materijalistički politički sustav, a liberalizam materijalistička ideologija. Kapitalizam i liberalizam vežu život ljudi uz stvari. Tako je, jer je bit kapitalizma u nakupljanju novca, koje je od početka Industrijske revolucije počivalo uglavnom na proizvodnji tvarnih dobara. Kapital treba kupce. Prije toga nakupljanje je počivalo na trgovini. (Sad se širi pružanje usluga, koje ima granice i koje sve više zamjenjuje rad unutar obitelji, a poslovanju se stalno dodaju nove, izlišne i sve skuplje usluge, što vodi vitoperenju kapitalizma i njegovu kraju.)

Čovjek kao vrsta je dugom uporabom uma, koji je i spremnik i obradnik pojmova koje je čovjek sam stvarao, došao i do pojma svrhe. Riječ je o svrhama čovjekovih običnih nakana i postupaka, ali i o svrsi i smislu čovjekova kratkog, jednokratnog, nepovratnog i neponovljivog života. Čovjek se odavno pita: Čemu život općenito i čemu život svakog jedinačnog čovjeka? Čovjek je izumiteljska i stvarateljska vrsta. Svrha je namjerno stvaranje nečeg novoga. Drevne religije su svrhom života bile proglasile stjecanje blaženstva u nevidljivom svijetu duša preminulih ljudi, a opstale „svjetske“ religije tu svrhu i sad ispovijedaju. Ipak, takve religije više ne mogu pomoći vrsti. Što novo čovjek kao vrsta može sad stvoriti? Vrsta se mora pozabaviti sama sobom, jer je kapitalizam kao uzorak civilizacije razotkrio njezinu razmetnost i nevoljnost. Kad se pozabavi sama sobom vrsta će ugledati pravu svrhu. Pred vrstom je težak, ali i zahvalan posao, koji će joj donijeti velebnu budućnost.

(Svjetska religija bi trebala biti religija za cijelu vrstu, ali takve religije sad nema, jer je jedna „svjetska“ religija bila napravljene samo za Židove, druga samo za Arape, a svaka je religija bila vezana uz političku vlast, koja bi je uspostavila, iskorištavala i štitila. Svjetska vlast se nikako ne može ustaliti pa „svjetska“ religija neće biti uspostavljena. Iznimkom je bio sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta. Taj sustav je bio plod čovjekove prirodne umnosti. Od Isusova sustava uvjerenja bi se dalo napraviti sustav uvjerenja za cijelu vrstu.)

Kapitalizam je svojim materijalizmom naveo i jamačno prisilio čovjeka kao vrstu, da se bavi stvarima, predmetima, nepomičnom i pomičnom imovinom te nakupljanjem novca, kojim se stvari mogu kupiti. Usredotočenjem na tvarno čovjek je zanemario dušu. Čovjek ima dušu, bez obzira na to, smatra li se duša smrtnom ili besmrtnom.

Dobru sliku stanja čovjeka, koji zanemari svoju dušu, svoju umnost, svoj unutarnji život dao je William Shakespeare (1564.-1616.) kad je u Hamletu (IV. čin, 4. prizor) napisao: „Što je čovjek,/ Ako mu glavno dobro i svrha života/ U postelji i za stolom jesu? Samo zvijer./ Jamačno, Bog koji nas je obdario tako snažnim umom/ Da gledamo naprijed i nazad/ Nije nam tu sposobnost i bogoliki um dao/ Da u nama pljesnive nerabljeni.“ (Za opstanak svake vrste važne su hranidba i množidba. Hranidba omogućuje jedinkama da dođu do životne zrelosti, a množidba jamči trajanje vrste. Čovjek kao vrsta može postići više od hranidbe i množidbe. Čovjek zna više od „u se, na se i poda se“. Shakespeare je bio katolik, a hamlet u engleskom jeziku znači naselje bez crkve pa nije teško zaključiti što je Shakespeare mislio o Engleskoj kad je svoje najpoznatije djelo nazvao Hamlet.)

Čovjekova duša je utemeljena na iznimno razvijenom čovjekovu mozgu, koji je čovjeku omogućio pojmovno mišljenje. Dugom uporabom uma čovjek se dokopao i svijesti o svijetu i o samomu sebi. Ja svijest nazivan ljudskim duhom, jer ona nije tvarna i nije bitak. To je neprekidan postupak, koji otkriva svakom jedinačnom čovjeku što je s njim samim odnosno što se zbiva u njegovoj duši. Putem ljudskog duha ili svijesti duša trajno nosi vjernu sliku stanja čovjekova osobnog života. Ljudski duh je dobri čovjekov duh, koji neprestance uznemiruje čovjeka i navodi ga, da poboljšava svoj život, svoje nakane, svoje svrhe i svoj životni stav, kako bi stjecao sve veće zadovoljstvo vlastitim životom.

Stanje u dušama ljudi sad je teško. Nedavno je jedan poznati britanski povjesničar, koji je iznimno sklon sadašnjim vlastima u Ukrajini, poslije posjeta toj zemlji u uglednim britanskim novinama objavio podatak, da 50% (pedeset) ukrajinskog pučanstva već boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Jedan umirovljeni hrvatski psihijatar kaže, da „njegovi djelatni kolege ne primaju na liječenje ljude, koji trpe od mnoštvene ratne psihoze vezane uz ratovanje u Ukrajini i u Pojasu Gaze, jer njihova struka nije sposobna liječiti tu bolest“. Hrvatska je nedavno prošla rat, u kojemu su nebrojeni ljudi oboljeli od PTSP-a, jer su se iznenada zatekli u okolnostima, za kakve nisu bili pripravni.

Međutim, evolucija života i posebice kulturna evolucija naše vrste sve više vode čovjeka da živi u duši, bez obzira na napor kapitala, da čovjeka i nadalje veže uz stvari. (Smatram, da su civilizacija općenito i kapitalizam kao vršni i krajnji uzorak civilizacije protivevolucijski napadi na našu vrstu.) Ljudi su najčešće nespremni za život u duši, a kapital ih i odvraća da se upuste u taj život. Ljudi će se ipak morati upustiti u život u duši, ali im u duši spočetka neće biti lako.

Mnogi se ljudi boje unošenja u dušu, jer slute da u njoj mogu naići na zbrku i zlo pa potiskuju i vlastitu potrebu, da bar malko zavire u svoju dušu. Poticaj za upuštanje u život u duši ljudima doći će od dobra, koje se lako doživi, ako čovjek svojoj navici uzimanja doda darivanje ljudima, koji imaju nezadovoljene nasušne potrebe. Uzimanjem jedna osoba dobiva, a druga gubi. Davanjem dobivaju obje. Uviđavnost je zaštićeno sredstvo za ulazak čovjeka u vlastitu dušu i za snalaženje u njoj.

Mladež se treba tako odgajati, da se ona može nositi sa svojom dušom i s tim što u njoj zatiče. Valja mladeži reći, da u duši zna biti i lijepo. Mnogo je ljudi, kojima se na licu vidi da imaju sačuvanu i lijepu dušu. (Djeca imaju lijepu dušu.) Životno zajedništvo sredstvo je stvaranja ljepote u duši, u kojoj svaki čovjek može doživjeti ljudskost i može trajno imati dojam zadovoljstva vlastitim životom. Više od toga čovjek – kao pripadnik jedne od mnogih vrsta života – ne može postići.

Kapitalizam nagoni ljude, da se vežu uz stvari. Međutim, i biologija odnosno sam život kako se je razvio nameće ljudima svoja ograničenja. Čovjek se može iznaroditi, ali se ne može izvrstiti. Čovjek je pripadnik vrste dok ona traje pa čovjekovo tijelo ima životni vijek uobičajen u vrsti. Ipak, čovjek se dušom može vinuti nad svoju biologiju. Temeljno pitanje koje muči čovjeka je, može li se bar njegova lijepa duša, kad je ima, trajno preslikati u pravi svijet Duha, u kojemu ima života i bez tvari. Mi znamo kakve sile djeluju u svijetu, ali ne znamo kakve sile djeluju na svijet. Kako god bilo, isplati se imati lijepu dušu.

Print Friendly, PDF & Email
Back to top

Leave a Reply

Login with Facebook: