Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt istražuje vrlo često i sve češće pozivanje zapadnih političara, medija i mudrosnih zaklada na zaštitu, čuvanje ili obranu nacionalnih interesa ili probitaka. U novije vrijeme na zaštitu probitaka pozivaju se i izvršitelji državnih udaraca u Africi, koji se nastoje osloboditi neokolonijalne ovisnosti o nekadašnjim (zapadnim) kolonijalnim gospodarima. Oni se pozivaju na probitke naroda.

Čuvanju nacionalnih probitaka posebice se utiču dužnosnici SAD, koji smatraju da je njihova država – koja je dvama oceanima odijeljena od ostatka svijeta ne računajući Meksiko i Kanadu – najugroženija država svijeta, posebice, ako se prostoru same Amerike dodaju nebrojena američka kopnena, pomorska i zračna vojna uporišta razmetnuta diljem svijeta. Izgleda, da su američki nacionalni probitci dragocjeniji od probitaka bilo kojeg drugog naroda ili bilo koje druge države.

U SAD se smatra, da američke probitke ugrožava i svaki prijepor bilo koje države s jednom od američkih saveznica. (Primjerice, prijepor Kine i Filipina ugrožava SAD.) Savezništvo je za SAD izvrsna izlika za zapodijevanje neprijateljstva s nepoćudnim državama. U američkom primjeru pozivanje na ugrozu je objava neprijateljstva zemlji, za koju se uzima da ugrožava Ameriku. Tobožnja ugroza američkih probitaka pruža izliku za proizvoljno i svojevoljno postupanje američke države. SAD ugrožava i TikTok.

U najavi predmeta osvrta naveo sam izraz „nacionalni probitci“. To je doslovan prijevod engleskog izraza „national interests“. Ipak, u engleskom govornom području, posebice u SAD, postoji zbrka u uporabi pojmova „država“ (state), narod (nation) i nacionalna država (nation-state). Država je određena međunarodno priznatom vladavinom nad određenim prostorom i nad ljudima u njemu. Države se zbog toga često naziva zemljama. Države uzajamno dodjeljuju priznanje. Narodi počivaju na identitetu ili istovjetnosti ljudi i na njihovoj pripadnosti prostoru. Narodi su velike skupine ljudi koji imaju zajedničku povijest, vjeru i kulturu, najčešće zajednički jezik te zajedničko gospodarstvo i ista prava. Nacionalnu državu bi sastavljali zaseban priznati prostor i skupina ljudi, koji imaju zajedničke pređe i zajedničku povijest. Takvu državu je danas teško naći, jer u gotovo svakoj državi živi više naroda i narodnosti.

Kad se gleda iz američkog prostora teško je govoriti o američkom narodu, iako američki ustav – koji je napisan 1787. godine i proglašen 1788. godine, a koji je stupio na snagu 1789. godine – počinje riječima Mi, Narod. Amerikanci su nastali od doseljenika, koji su pojedinačno ili u malim skupinama dolazili u Sjevernu Ameriku, koja je dotad pripadala urođenim indijanskim plemenima ili plemenskim savezima. Da Amerikanci nisu narod, vidi se po tomu što sve političke stranke imaju posebne izborne predloške za birače, koje se razlučuje po rasi i boji kože, majčinskom jeziku, narodnosti, zemlji podrijetla i po rodu ili spolu, s kojim su rođeni ili koji su naknadno odabrali.

Stoga je dobro umjesto o „nacionalnim“ probitcima govoriti o državnim probitcima. To nije samo moj zaključak, nego i mišljenje zapadnih stručnih ljudi. Oni kažu, da su nacionalni probitci „svrhe i nakane suverene države, kako ih vidi vlada države“. To što se danas naziva nacionalnim probitcima prije se zvalo „državnim razlozima“. Talijani su imali izraz ragione degli stati, Francuzi su govorili o raison d’État, a Niccolò Machiavelli je rabio izraz „državni razlog“ (ragion di stato).

Državne probitke najčešće određuje ili proglašuje vlada. Taj izraz se rabi kad se traži potpora za posebne državne poteze, posebice u vanjskoj politici. Zazivanje državnih probitaka je snažno oružje vlade, ako se ima u vidu vezanost države uz „narod kao životni i politički organizam“. Za vlast nije dobro kad se narod protivi njezinim nakanama. Izraz se odveć ne svojata u postizanju unutarnjih političkih svrha, jer države ili političke zajednice obiluju političkim podjelama i prijeporima.

Izraz „nacionalni probitci“ rabi se umjesto izraza „javni probitci“, ako se želi naglasiti odnose s ostalim državama. Među ugroze Amerike u najnovije vrijeme ubrajaju se sadašnja međunarodna zbrka, ograničenja u vanjskoj politici koja dolaze od sporazuma s drugim zemljama, snaga i probitci ostalih sila te čimbenici, koji nisu u vlasti države kao što su položaj zemlje i ovisnost o vanjskoj trgovini. Čini se, da je Amerika iznimno nježna država.

To što američki političari, politolozi i mediji nazivaju „političkom zbrkom“ je nepovratno stvaranje višestožernog svijeta, koji potiskuje dosadašnju dotrajalu američku hegemoniju ili hegemoniju svjetskog kapitala, koji se sve više raspačava po državama u razvitku. Nije teško zaključiti, da je sadašnje često američko pozivanje na „nacionalne probitke“ prouzročeno upravo sahnjenjem američke hegemonije. Jedan od sporazuma, koji smetaju Americi je i sporazum o uspostavi Svjetske trgovinske organizacije.

Sve češće pozivanje zapadnih političara, medija i mudrosnih zaklada na „nacionalne probitke“ stvara ozračje prikladno za izricanje državama s nepoćudnim političkim sustavima političkih i gospodarskih kazni, koje ipak ne donose zapažen učinak. Gospodarstva kažnjavanih zemalja u razvitku dovoljno su krepka i izdržljiva, da se ona brzo prilagode izrečenim kaznama, posebice zato što kažnjavane države pojačaju međusobnu suradnju i suradnju s ostalim zemljama u razvitku. (Kažnjavani Iran naveliko posluje s Indijom i Kinom, a od ove godine je i član je BRICS-a.)

Zametanje političkih i gospodarskih svađa i sukoba pod izlikom zaštite nacionalnih probitaka je pogrešna i jalova zamisao. Za takav prilaz rješavanju nastalih američkih nevolja je kasno. Svijet se u minula tri desetljeća promijenio upravo nastojanjem Amerike, koja je ujedinila i bila uredila svjetsko tržište, koje je donijelo veliku silinu (dinamiku) gospodarstvima zemalja u razvitku, koje sad sastavljaju Svjetsku većinu. Kako sam ranije napisao, „gospodarsko težište svijeta nije više na Atlantskom oceanu, nego je sredina svjetskog gospodarstva u Aziji“.

Iako se uistinu ne smije umanjivati snagu gospodarstava mnogih država u razvitku (Indije, Indonezije, Nigerije, Irana, Malezije, Saudijske Arabije, Tajlanda i drugih), Kina je postala ne samo najjačom industrijskom i trgovinskom silom svijeta, nego i rasadnikom suvremene tehnologije. Usto, Kina nadzire najvažnije opskrbne mreže za pravljenje suvremenih proizvoda bilo zakupom prirodnih izvora u Aziji, Africi i Južnoj Americi bilo razvijanjem tehnologije za proizvodnju presudnog gradiva za pravljenje suvremenih proizvoda kao što su kovine, koje se izlučuju iz rijetke zemlje. Mnoge zemlje Svjetske većine imaju velike pričuve energenata. Prevaga u novom svijetu, koji je stvorila upravo Amerika, već je na strani zemalja u razvitku.

Američki vodeći političari okrivljuju Kinu, da ugrožava američke nacionalne probitke prevelikim industrijskim mogućnostima, koje Kini omogućuju da jeftino proizvodi i po svijetu jeftino prodaje svoje industrijske proizvode. Zašto i Amerika ne stvori velike mogućnosti industrijske proizvodnje te zašto i ona svojim proizvodima ne natrpa svjetsko tržište? Time bi američki automobili bili jeftiniji i pristupačniji američkim ljudima. Problem Amerike nije samo u malim proizvodnim mogućnostima, nego prvobitno u nedostatku proizvoda, koje svjetsko tržište traži, a koje Kina ima: iznimno brze željezničke vlakove, vjetrene turbine, fotonaponske ploče, električne automobile i pripadne akumulatore te dotjeran sustav postavljanja prometne podloge (autocesta, željezničkih pruga, mostova, tunela i luka).

Kako bi spriječila prodaju kineskih električnih automobila na svojem tržištu, Amerika je uvozne trošarine na njih povisila od 25% na 100%, a Europska unija je na takve automobile uvela uvozne trošarine od 40%. Sad se na američkom tržištu mogu prodavati samo skupi automobili domaće proizvodnje. Zbog skupoće američkog plina, koji je zamijenio jeftin ruski plin, njemački automobili su silno poskupjeli pa njemački proizvođači premještaju u SAD proizvodnju automobila za američko, a u Kinu za kinesko tržište. Michelin je iz istog razloga proizvodnju automobilskih guma za Kinu iz Njemačke premjestio u Kinu. Stanje u kakvom su se zatekla zapadna gospodarstva je posljedica političkih odluka zapadnih zemalja. Ako su nacionalni probitci zapadnih zemalja u jačanju, a ne u slabljenju industrijske proizvodnje, jasno je da nacionalne probitke ugrožava nerazborita zapadna politika, a ne prevelike industrijske mogućnosti Kine.

Međutim, takvi postupci zapadne politike otvaraju pitanje o tomu, što čini nacionalne probitke ili interese. Poslije namjernog samoranjavanja zapadnih zemalja njihove nacionalne vlade ne bi smjele i nadalje određivati nacionalne probitke. Što, zapravo, mogu biti nacionalni probitci?

U nastojanju da se odgovori na to pitanje valja poći od smisla države i važnosti postojanja naroda. Međunarodno priznata država je izravno odgovorna za svoj prostor i za ljude na njemu. Odgovornost države je uparena s njezinom vlašću nad prostorom i nad ljudima. Za obnašanje vlasti država ima politički sustav, koji određuje način vladanja te državni ustroj, koji je sredstvo države za vladanje prostorom i ljudima.

Usto, pučanstvo države treba imati svijest o zajedništvu putem pripadnosti istom prostoru i pripadnosti istom narodu, koji država treba sama stvoriti, ako njezino pučanstvo nema zajedničke pređe. K tomu, pučanstvo države sastavlja životnu zajednicu u smislu skupnog sudjelovanja ljudi u obavljanju dužnosti i u uživanju dobrobiti. Tijesna sprega vladara i naroda bila je bitna značajka svake države do pojave kapitalizma. Svaka država imala je i svoju, najčešće posebnu vjeru, koja je služila uspostavi i njezi životnog zajedništva. [Kineski car-ujedinitelj Čin Ši Huang (259.-210.) počeo je stvarati kineski narod, koji postoji odonda do danas kao što postoji i kineska država. Car Čin je uveo jedno pismo i počeo postavljati prijevoznu podlogu, kako bi svoj narod učinio cjelinom. Kinezi su uvijek bili svjesni da su narod.]

U opreci s prijašnjim odnosom naroda i države, u kapitalizmu se nakupljeni privatni kapital uklinio između države i naroda. Država i narod više nisu sami i nisu više upućeni samo jedno na drugo. Kapital je tuđe tijelo u dvojstvu države i naroda. Kapital je prigrabio i prisvojio državu i državnu politiku, a narod je ostao bez pokroviteljice i bez zaštite. Iznimkom su bile zapadnoeuropske kapitalističke države poslije Drugoga svjetskog rata, u kojima je narod uživao stanovitu zaštitu države ili politike, ali to je bilo zato, što je kapitalizam kao politički sustav bio ugrožen od sovjetskog komunizma. Takva zaštita ili „dobrotvorni kapitalizam“ je trajala samo do sloma komunizma u Europi.

Zapadnim političarima i politolozima te djelatnicima medija i mudrosnih zaklada je prirodno i neupitno to, da su nacionalni probitci jednaki „svrhama i nakanama međunarodno priznate države, kako ih vidi vlada države“. Po njima, državne probitke treba određivati i proglašavati vlada. Takvi ljudi su rođeni, odrasli i školovani u kapitalizmu, a kapital ih je i unajmio pa su slijepi da vide i priznaju to, da nacionalne probitke ne mora određivati vlada. U kapitalizmu nacionalne probitke određuje vlada, ali tako ne mora biti u političkim sustavima različitim od kapitalističkoga.

U zapadnim državama političari su zadojeni liberalizmom kao ideologijom kapitalizma. U političkim sustavima, u kojima političari nisu ideološki zadojeni, nego u kojima se vodi razumna politika ili Realpolitik probitci i dobrobiti naroda te svrhe narodne politike su unaprijed ili sami od sebe određeni. To su (1) čuvanje suverenosti ili vrhovništva naroda ili životne zajednice u odnosu na druge narode; (2) zaštita naroda i njegove države; i (3) stvaranje blagostanja ili životnog obilja. (Dok su u našoj vrsti postojale obitelji svrhe svake obitelji bile su njegovanje osobitosti, zaštita i stvaranje blagostanja. Zato su Kinezi smatrali, da je Kina velika obitelj, kojoj je car glava te da ljudi caru duguju ljubav dok god on dobro obavlja „mandat Nebesa da se brine za zemlju i ljude“. Svaki narod je velika obitelj.)

Uspostava razlučenih i obično umjetnim granicama odvojenih država, u kojima prebivaju narodi dio je „prirodnog“ reda. To je posljedica postojanja života i njegove evolucije. Sve životinjske vrste žive u odvojenim životnim skupinama kao što su mravinjaci, rojevi, jata, stada, čopori, krda, povorke (slonova), proširene obitelji i druge zajednice. Naša vrsta sve donedavno nije bila cjelinom. Ona je nedavno globalizirana.

Pripadnici naše vrste oduvijek je živjeli u razlučenim skupinama, sprva odvojenim nenastanjenim prostorom, a poslije prirodnim (rijeke, planinski lanci) ili umjetnim granicama. Čovjek je živio u temeljnim i proširenim obiteljima, skupinama obitelji, plemenima, savezima plemena i u narodima. Takve su bile izvorne zajednice. Podjelu u male zajednice nametala je oskudica hrane. Ljudske zajednice su se povećavale s napretkom uzgoja bilja i životinja. Kasnije, poslije uspostave civilizacije zajednice su bile zamijenjene državama, u kojima je vlast bila vezana uz privatnu imovinu vladajućeg staleža. Države su bile odvojene dogovorenim ili nametnutim granicama.

Globalizacija poslovanja korporacija brzo je dovela do globalizacije naše vrste. Naša vrsta je sad cjelina, golema obuhvatna životna zajednica, živi organizam, u kakvomu unutarnji odnosi trebaju biti ustaljeni kao što su ustaljeni odnosi i među organima i sustavima organa u jedinačnim biljnim i životinjskim organizmima.

Jedna od presudnih posljedica unutarnje povezanosti u našoj vrsti ili ucjelovljenja (integracije) vrste je to, što je dosadašnje poimanje nacionalnih probitaka postalo zastarjelim i štetnim. Države moraju svoje nacionalne probitke usklađivati, a ne ih jednostrano proglašavati. Tako globalizacija naše vrste dodatno jača potrebu napuštanja „kapitalističkog“ shvaćanja nacionalnih probitaka. Osim što život sam od sebe kao narodne probitke nameće suverenost, zaštitu i blagostanje, život različitih naroda u istoj velikoj, globalnoj životnoj zajednici ima i druge zahtjeve.

Prvo, postoji prijeka potreba integracije (ucjelovljenja) i asimilacije (upijanja) manjinskih skupina u životne zajednice i prianjanja cijelog pučanstva uz pripadni životni prostor, koji valja trajno dograđivati. Tako bi se jačala unutarnja sljubljenost ili homogenost naroda ili životnih zajednica, koja je potrebna za dobro obavljanje ljudskog posla.

Drugo, suradnja među životnim zajednicama i njihovim političkim zajednicama (državama) bit će jednako potrebna. Uspjela izgradnja vlastitog životnog prostora otvara put suradnji među državama. Poželjno je, da takva suradnja bude dvojna, dvostrana ili bilateralna. Dvojna suradnja ostavlja narode, koji su u nju uključeni slobodnima i suverenima. Višestrana ili „multilateralna“ suradnja obično traži predvodnika, koji se lako preobrazi u hegemona. Dvojna suradnja počiva na dogovoru, a višestrana na odluci većine.

Treće, uvjet za dobro i uspjelo obavljanje posla koji stoji pred vrstom je uspostava i njegovanje mira. Svaki „rat među narodima“, kakav je sadašnji Rat za Ukrajinu je unutarnji ili „građanski“ rat u vrsti. Našoj vrsti je uistinu potreban trajan ili vječni mir.

Potrebe vrste (1) da se države okane određivanja nacionalnih, javnih ili državnih probitaka; (2) da se provode integracija i asimilacija unutar životnih zajednica; (3) da se uspostavi i njeguje suradnja među životnim zajednicama; i (4) da se u vrsti uspostavi trajan mir nameću vrsti zahtjev, da iz sebe ukloni (1) kapitalizam kao politički sustav i (2) privatni kapital, koji je bio prvi i pravi uzročnik ratova u novijoj povijesti naše vrste.