Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi značajnim jačanjem Pothvata ceste i pojasa u Južnoj Americi. Naime, u mjesecu studenomu počet će uporaba kontejnerske (spremničke) luke Chancay, 70 kilometara sjeverno od peruanske prijestolnice Lime. Izgradnju luke financirala je kineska korporacija COSCO. Povlasticu za upravljanje lukom dobila je peruanska podružnica COSCO-a.

U mjesecu studenomu držat će se u Limi i godišnji sastanak APEC-a (Azijsko-tihooceanske gospodarske suradnje), u kojemu će sudjelovati i kineski predsjednik Ši Đinping, koji će otvoriti promet u luci Chancay. (Prošle godine sastanak APEC-a održan je u San Franciscu.) Peruanska predsjednica Dina Boluarte je u srpnju ove godine posjetila Kinu. Zanimljivo je to, što će sastanku APEC-a nazočiti i brazilski predsjednik Luiz Lula da Silva, iako Brazil nije tihooceanska, nego atlantska država.

Nedavno su zapadne države skupnom odlukom zaplijenile 300 milijardi dolara ruskih državnih pričuva, koje su bile pohranjene kod Euroclear, belgijske tvrtke za financijske usluge. Nastavno na taj potez, koji je smislila Skupina sedam (G7), glavni tajnik Atlantskog saveza (!?) Jens Stoltenberg zaprijetio je zapljenom ukupne kineske imovine u Europi, vezane uz prijevoznu podlogu Pothvat ceste i pojasa, koja je dosad postavljena u Europi. Čini se, da je uloga glavnog tajnika svedena na strastveno izricanje prijetnji posebice Rusiji i Kini te da je Stoltenbergov um obdaren umjetnom umnošću ili umjetnom inteligencijom (AI), koja iz njega neprekidno izbacuje prijetnje.

Stoltenberg je opravdavao svoje neumjesne i za Zapad zabrinjavajuće prijetnje kineskom uporabom prijevozne podloge za pomoć ruskom posebnom vojnom zahvatu u Ukrajini. Izgleda, da Kina ne zna za izravan, azijski put u susjednu Rusiju, nego da oružje, vojnu opremu i streljivo prvo šalje u Europu pa iz Europe svojom prijevoznom podlogom u Rusiju. Stoltenbergova prijetnja zapljenom kineske imovine u Europi pokazuje, da Atlantski savez nije obrambena, nego politička ustanova, koja provodi političku stegu u Europi i koja se razmeće prijetnjama diljem svijeta. Imajući u vidu to, da se Pothvat ceste i pojasa jamačno širi Južnom Amerikom i dopuštajući mogućnost ispunjenja Stoltenbergovih prijetnji u Europi upisao sam iza naslova osvrta upitnik. Možda će Pothvat ceste i pojasa biti zabranjen u Europi? Tad bi Pothvat zaobilazeći Europu povezivao samo Aziju, Afriku i Južnu Ameriku.

Dosad je 138 zemalja pristupilo Pothvatu ceste i pojasa potpisivanjem Podsjetnika o razumijevanju (memoranduma). Među njima je i 18 zemlja Južne Amerike i Karipskog otočja. Pothvatu ceste i pojasa u Južnoj Americi pristupili su Bolivija, Čile, Gvajana, Peru, Surinam, Urugvaj i Venezuela. Pothvatu nije bio pristupio Brazil, koji je uzimao u obzir žestoki prijepor SAD i Kine, koje su najveće trgovinske ortakinje Brazila. Kineska trgovina s Brazilom godišnje iznosi 171 milijardu dolara, a američka 120 milijardi dolara. Trgovina Brazila s EU iznosi samo 85 milijardi dolara. Nakon godina oklijevanja Brazil je odlučio pristupiti Pothvatu ceste i pojasa pa zato predsjednik Lula da Silva putuje u Limu, kako bi se i ondje sastao s predsjednikom Kine Šijem.

Smisao Pothvata ceste i pojasa (BRI) je integrirati, ucjeloviti ili povezati vrstu Homo sapiens u pravu životnu zajednicu. Svjetska prijevozna i komunikacijska podloga konačno će istaknuti i potvrditi našu vrstu. Postavljanje svjetske prijevozne podloge nije prvobitno politička, nego poslovna i, pravo rečeno, životna zamisao. Valja se pitati, kako je došlo do toga, da upravo Kinu zapadne mogućnost, prigoda i povlastica postavljanja svjetske prijevozne podloge? Zašto se američki kapitalisti – nakon što su u ime kapitala uspostavili hegemoniju nad barem polovicom svijeta – ni nakon pohvalne uspostave Svjetske trgovinske organizacije 1995. godine nisu usudili početi postavljati svoju svjetsku prijevoznu podlogu?

Za Henryja Kissingera (1923.-2023.) se pripovijeda, da je tijekom prvog javnog posjeta Kini članovima svojeg izaslanstva pred predsjedavajućim Mao Zedongom (1893.-1976.) rekao: „Za nas je Kina velika tajna!“ Mao Zedong je primijetio: „Za nas ja Kina obična stvar!“ Za Kinu je „obična stvar“ postavljati prijevoznu podlogu. Zašto?

Kineski car-ujedinitelj Čin Ši Huang (259.-221.-210.) je odmah po osvajanju vlasti počeo postavljati prijevoznu podlogu, koju su sastavljali (1) plovne rijeke i njihove plovne pritoke, (2) smišljeno iskopani veliki kanali ili jarci koji su povezivali plovne pritoke rijeka te (3) ceste, koje su morale biti široke 5 metara. Kako bi se zaprežna kola mogla slobodno mimoilaziti na cestama, osovine kola nisu smjele biti dulje od 180 centimetara. Car Čin je pod prijetnjom smrti zabranio uporabu šest od sedam postojećih slikovnih pisama, kako bi umove ljudi povezao jedinim sačuvanim pismom, jer nije mogao tisuće živih govora i jezika svesti na jedan. Car je uspostavio jedinstven sustav mjera za prostor, za masu ili za težinu i za tekućinu.

Car Čin Ši Huang je postavljajući prijevoznu podlogu, koja je u cjelinu povezala kineski životni prostor te ujednačujući mjere i pismo za cijeli prostor uistinu omogućio rođenje kineskog naroda. Zadaća svake države je od zatečenog pučanstva stvoriti narod, ako narod već ne postoji. To su američke vlasti propustile učiniti poslije Revolucije 1776. godine.

Prava nevolja Amerike je u tomu, što u njoj od useljenika nije stvoren narod. Narod je nositelj političke neprekidnosti na određenom životnom prostoru, jer u prostoru političke zajednice često smjenjuju jedne druge. Revolucija 1776. godine donijela je Americi jednu takvu smjenu. Svaki ubogi narod je nositeljima kapitala nužno neprilika i smetnja. Kad su se u Americi dokopali političke vlasti kapitalistima nije ni na kraj uma bilo stvaranje novog naroda u njihovoj državi. Amerika je postala, bila i ostala državom kapitala. Kapitalisti ne žele s narodima dijeliti vlast. Oni žele vladati sami. Amerika je trebala ostati državom kapitala, a ne postati državom naroda.

Američki kapitalisti su 1995. godine dobro znali, da bi postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge dovelo ne do stvaranja kojega novog mjesnog naroda, nego do stvaranja svjetskog naroda u „slici i prilici“ vrste Homo sapiens. Oni su izbjegli postavljanje svjetske prijevozne i komunikacijske podloge, kako s našom globaliziranom vrstom ne bi morali dijeliti vlast. Kapital nije htio sam napraviti prijevoznu podlogu, a Kini zamjera što ju je ona napravila.

Međutim, Kina se je objeručke prihvatila postavljanja svjetske prijevozne podloge. Pothvat ceste i pojasa, koji se je počeo provoditi 2011. godine, nosi velike poslovne koristi ne samo kineskim korporacijama, nego i korporacijama mnogih drugih zemalja. Pothvat ceste i pojasa nije kinocentričan odnosno nije uperen u Kinu. Prijevoz i trgovina su raspačani diljem prostora Pothvata pa se lako uspostavlja i područna povezanost. Pothvat ceste i pojasa ne izvire iz Kine i ne uvire u nju, kao što oronula američka hegemonija izvire iz SAD i uvire u njih.

Osim što je postavljanje prijevozne podloge za Kinu „obična stvar“, Kina se nije bojala ni Pothvata ni posljedičnog stvaranja svjetskog naroda u „slici i prilici“ vrste Homo sapiens. Razlog tomu je nevoljkost Kine, da ikako vlada svijetom, a najmanje putem Pothvata ceste i pojasa. To nije samo stav Kine kao države. To je stav i kineskog naroda. Taj stav je upečen u kineski narod ili mu je urođen. Kineski narod nije tijekom svoje duge povijest vodio napadačke ratove. Kinezi su se samo branili. Nisu bili ni imperijalisti kao što su sad Amerikanci ni imperijalisti i kolonijalni gospodari kao što su prije bili mnogi europski narodi i kineski susjedi Japanci. Kineski narod ne želi vlast nad novim svjetskim narodom ili nad globaliziranom, integriranom (ucjelovljenom) i u sebi povezanom vrstom. Kinezi prihvaćaju vrstu Homo sapiens i njom ne žele vladati.

Prijetnja Atlantskog saveza oduzimanja Kini imovine u Europi, ali i prijašnji pritisci na neke američke saveznice da otkažu svoj pristup Pothvatu ceste i pojasa pokazuju, da SAD uzimaju Pothvat kao veliku ugrozu svojih probitaka, koja dolazi od Kine, koja je glavna američka geopolitička suparnica. Italija kao američka saveznica se je koncem 2023. godine na pritisak SAD povukla iz Pothvata ceste i pojasa, ali su joj SAD dopustile jačanje dvojne suradnje s Kinom. (To je potvrdio i nedavni višednevni posjet Kini talijanske premijerke Meloni.) Očito je, da Americi smeta Pothvat kao cjelina, koja okuplja brojne zemlje Svjetske većine.

Nevolja za SAD nije samo u Pothvatu ceste i pojasa kao prijevoznoj podlozi ili mreži, nego prvobitno u okupljanju nebrojenih zemalja oko te mreže. To okupljanje Svjetske većine predstavlja inačicu ranije uspostavljenoj, a sad već slaboj američkoj hegemoniji. Na okupljanje Svjetske većine oko Pothvata ceste i pojasa valja dodati i proširivanje BRICS-a, koji je od 2010. do prošle godine imao istih pet članica. BRICS isto stvara svoju podlogu, ali ne prijevoznu, nego novčarsku ili monetarnu, koja je sračunata na zaobilaženje američkog dolara  kod međunarodnih plaćanja. Stoga je razumljiva zabrinutost nositelja kapitala nakupljenog i usredotočenog u SAD, ali i njihova odlučnost, da se oštro bore protiv svake svjetske inačice američkoj hegemoniji.

Američko nastojanje suzbijanja okupljanja oko Pothvata ceste i pojasa te oko BRICS-a ne može uspjeti, jer su oba okupljanja u punom zamahu. Najviše što SAD i kapital nakupljen u njima mogu postići je povlačenje američke hegemonije duboko u Zapad. Povlačenje na pričuvni položaj američke hegemonije, koja je dosad bila nametljiva neizbježno vodi oštrom razdvajanju poslovanja velikih svjetskih korporacija i posljedično dubokoj diobi vrste. Kapital je prije namjerno globalizirao poslovanje proizvodnih korporacija i ulagateljskih zavoda, a sad je prisiljen na deglobalizaciju poslovanja.

Američka hegemonija je bila uspostavljena poslije Drugoga svjetskog rata kad je američko gospodarstvo bilo uistinu jako s 50% svjetske industrijske proizvodnje i kad je Amerika bila neprijeporna predvodnica u tehnologiji. Slabljenje američkog gospodarstva i američke države bilo je vidljivo već u vrijeme sloma komunizma u Europi kad SAD nisu uspjele svoju hegemoniju nad zapadnom polovicom svijeta protegnuti i na ostatak svijeta.

Sad je predvodničku ulogu u gospodarstvu od Amerike preuzela Kina, koja je najveća industrijska i najveća trgovinska sila svijeta te koja je neprijeporna predvodnica u većini područja suvremene tehnologije. Pojedine zemlje Svjetske većine imaju velike gospodarske i političke nevolje, koje su prouzročene nametanjem zapadnih gospodarskih i političkih kazni tim zemljama (Sjevernoj Koreji, Venezueli, Iranu, Siriji i drugima).

Međutim, gospodarsko i posljedično političko stanje u mnogim zapadnim „velesilama“ je poražavajuće (SAD, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i u drugima). Zapad se nastoji ograditi od ostatka svijeta, ali to ograđivanje uistinu predstavlja samootočenje (samoizolaciju), u kakvo se je Amerika bila povukla poslije Prvoga svjetskog rata i to nakon neuspjeha u osvajanju svijeta izvozom američkog kapitala i američke demokracije putem Lige naroda. Tadašnje samootočenje je Ameriku dovelo u Veliku depresiju 1929. godine.

Ipak, rješenje za cijeli Zapad i naročito za Ameriku nije u samootočenju, nego u (1) hrabrom novom otvaranju prema svijetu; (2) istovremenoj preobrazbi ili reformi gospodarstva, koje „gubi korak“ za gospodarstvima Svjetske većine, Azije i naročito Kine; i (3) uvažavanju potreba pučanstva u SAD, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu te uvažavanju potreba naroda u Europi, Japanu i Južnoj Koreji. Zapad je zanemario i postojanje naroda i postojanje vrste Homo sapiens.