Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi sadašnjim trgovinskim ratom, koji ozbiljno ugrožava svjetski politički mir. Prije kojih tridesetak godina američki predsjednik Bill Clinton (1993.-2001.) je nakon nepune dvije godine boravka u Bijeloj kući uspio utemeljiti Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), što nije bilo uspjelo velikom predsjedniku Franklinu Rooseveltu (1933.-1945.) i njegovu slijedniku Harryju Trumanu (1945.-1953.). Uspostava WTO-a dogodila se je nakon višegodišnjih mukotrpnih pregovora u prijašnjem GATT-u (Opći sporazum o carinama i trgovini), koji su bili nazvani Urugvajskim kolom. U to je vrijeme zapadno političko geslo bilo: „Slobodnom trgovinom do svjetskog mira!“ Zapadu je tad bilo stalo do širenja trgovine, jer je imao kapital i proizvode za raspačavanje diljem svijeta.

Od uspostave Svjetske trgovinske organizacije svjetsko se je gospodarstvo korjenito promijenilo. Prvo, zemlje u razvitku su po okončanju pregovora u Urugvajskom kolu dobile mogućnost slobodne prodaje poljoprivrednih proizvoda razvijenim zemljama (Sjevera). Drugo, razvijene zemlje su zauzvrat dobile mogućnost kupnje banaka, ulagateljskih zavoda te mjesnih i nacionalnih uslužnih mreža, kao što su vodoopskrbne ili elektroopskrbne mreže. Povećavanje trgovine vodilo je povećavanju proizvodnje, što je vodilo povećanoj prodaji sirovina i energenata, kojima su obilovale zemlje u razvitku.

Brojne mnogoljudne zemlje, koje oskudijevaju u sirovinama prodavale su rad, vještine i znanje i to zapadnim posebice američkim naručiteljima proizvoda. Proizvode su pravili unajmljeni narodi, a naručitelji bi zadržali unosnije poslove smišljanja i raspačavanja proizvoda. Među takve zemlje valja ubrojiti Tursku, Bangladeš, Pakistan, Tajland, Singapur i Vijetnam te posebice Kinu. (Kina se je od davnine odlikovala izradbom cijenjenih predmeta od kovina, porculana, ružina drva, jantara i drugih vrijednih tvari. Kinezi su preko mnogih vrijednih proizvoda navlačili pokost ili ocaklinu.) Usto, kineska država je od tuđih ulagatelja zahtijevala, da u Kini uspostavljaju proizvodna i poslovna ortaštva (joint ventures). Time se je u Kini brzo nakupljala zapadna tehnologija, što je potaknulo Kineze, da se vrate razvijanju vlastite tehnologije. Tako se je dogodilo, da je Kina postala predvodnicom u mnogim područjima suvremene tehnologije.

Kao što su prije napredna tehnologija i snažna industrijska proizvodnja resile američko gospodarstvo sad su to odlike kineskog gospodarstva. Kina je od 2019. godine prva industrijska i prva trgovinska sila svijeta. Usto, mnoge zemlje u razvitku izrađuju proizvode koji se traže na svjetskom tržištu. Smjena u tehnološkom i industrijskom predvodništvu u svijetu odigrala se je u manje od tri desetljeća od uspostave WTO-a. Američko gospodarstvo nije samo izgubilo svjetsko industrijsko i tehnološko predvodništvo, nego se je i temeljito deindustrijaliziralo. Ono sve više „gubi korak“ u razvitku tehnologije i u smišljanju novih, suvremenih proizvoda za svjetsko tržište. Američko gospodarstvo je iz navale i nasrtljivosti prešlo u obranu i uzdržanost.

Međutim, u obranu američkog gospodarstva nedavno je po zapovijedi kapitala pohitala američka država odnosno politika. Po svojoj staroj navadi kapital ponovo zlorabi američku državu. U prethodnom osvrtu (Opskrbne mreže za „zelene“ proizvode) naveo sam, da američko gospodarstvo nije uspjelo uspostaviti presudne svjetske opskrbne mreže, jer gospodarstvo i tržište ne mogu sami od sebe uspostaviti takve mreže bez pomoći politike, koja je u SAD bila zatrta. To nije moglo napraviti ni kinesko gospodarstvo, ali je svjetske mreže za opskrbu proizvodnje novih, zelenih uređaja uspostavila kineska država odnosno politika.

Američki kapital strogo vlada zaštitom i sustavom uvjerenja Amerike; slabo vlada gospodarstvom; a bio je iskorijenio američku politiku, jer je kapital u Americi „država u državi“. Zator politike spriječio je SAD da same uspostave svjetske opskrbne mreže. Sad se je američki kapital prihvatio zaštite američkog gospodarstva pa mu je opet potrebna američka politika. Kapital želi zaštititi Ameriku političkim bucanjem ili paranjem svjetskog slobodnog tržišta, koje je bio uspostavio predsjednik Clinton, ali koje sad izvrsno služi Kini, koja ima naprednu tehnologiju i silovitu industrijsku proizvodnju. Svjetsko tržište dobro služi i ostalim zemljama u razvitku.

Američka politika u službi privatnog kapitala sad nastoji raskomadati svjetsko tržište, kako bi kapital mogao pod nadzor staviti nastale komade. Svjetsko tržište je bilo cjelovito i slobodno do uvođenja u SAD trošarina na uvoz dobara iz Kine u siječnju 2018. godine za predsjednika Donalda Trumpa (2017.-2021.). Predsjednik Trump je uvođenjem uvoznih trošarina na kineske proizvode prvi upozorio na kinesku opasnost za američke probitke. [Trošarine su se odnosile na uvoz čelika (25%) i aluminija (10%), a takve trošarine su tijekom godine bile protegnute na Europsku uniju, Kanadu i Meksiko.] Administracija predsjednika Trumpa nametala je na kineske proizvode posebne i sve više trošarine. Otad se je u SAD razvio snažan protivkineski pokret, koji ide za omeđivanjem ili ograđivanjem Kine, kojemu je svrha uklanjanje Kine s mnogih nacionalnih tržišta u svijetu. Nesnošljivost američke politike prema Kini dovela je do pravoga trgovinskog rata.

Iran i Sjeverna Koreja su za Zapad već duže vrijeme neprijateljske države i to prvobitno zbog njihovih političkih sustava. Te dvije zemlje su desetljećima pod trgovinskim i financijskim kaznama. Od 2014. godine pod ozbiljnim kaznama je i Ruska Federacija. Zapadne zemlje su Rusiju potpuno odbacile poslije početka njezina Posebnog vojnog zahvata u Ukrajini. Čak su i zaplijenile, ali još nisu prisvojile ruske državne financijske pričuve, koje u Bruxellesu čuva korporacija Euroclear. (Zapadne zemlje su zabranile svim ruskim zrakoplovima ulet u njihov zračni prostor, na što je Rusija nezgodno odgovorila zatvaranjem svojega gotovo beskrajnog zračnog prostora za zrakoplove zapadnih korporacija.)

Zapadne zemlje su proglasile neprijateljskom i spregu Rusije i Kine, koja tobože izravno podupire ruski Poseban vojni zahvat u Ukrajini. Rusija i Kina su samo zato, što postoje kakve jesu proglašene nepopravljivim neprijateljicama Zapada, koje su vrijedne samo uništenja bez obzira na postojanje dvaju velikih naroda, kineskoga i ruskoga. Rusija i Kina su uz Iran i Sjevernu Koreju krive za nevolje koje pogađaju Zapad i posebice Ameriku. Zapad okrivljuje Kinu i za njezino nastojanje da svoj otok Tajvan „pripoji matici zemlji“, iako i SAD priznaju da ne postoje dvije Kine.

[Mene osobno kao čovjeka – koji se je stručno bavio matematičkom logikom te koji se donekle razumije u evoluciju života i u kulturnu evoluciju vrste Homo sapiens – zapanjuje optužba Amerike i Europske unije, da Kina ima „prevelike mogućnosti industrijske proizvodnje“ i da time ugrožava probitke zapadnih zemalja. Oni kažu, da prekomjerna proizvodnja čini kineske proizvode jeftinijima, a time i traženijima od zapadnih. Neka i Zapad poveća svoje proizvodne mogućnosti! U bezobzirnoj jagmi za kapitalom – koji se sad više nakuplja u Kini i u Svjetskoj većini, nego u SAD i na Zapadu – zapadni dužnosnici ne pomišljaju na to, da je slabašna nadmetljivost (konkurentnost) mnogih zapadnih proizvoda i zapadne industrije kao cjeline, posljedica zaostajanja Zapada u tehnologiji i posljedica američke nebrige za proizvodnju tvarnih dobara. Očito, kapitalizam slabi umne sile u našoj vrsti.]

Neposredna svrha sadašnjeg nastojanja kapitala, da raskomada svjetsko tržište je spriječiti raspačavanje ili raspršivanje slobodnog kapitala. Sad se kapital nakuplja u mnogim mjesnim ili nacionalnim gospodarstvima, a ne samo na Zapadu i posebice u Americi. Za održavanje dosadašnje svjetske vladavine kapitala potrebno je zadržati njegovu usredotočenost i to upravo u Americi. Američka politika je podatljiva kapitalu, jer u Americi nema naroda. Nema vladavine kapitala bez njegove usredotočenosti, a svjetsko tržište uz sadašnju razdiobu proizvodnje u svijetu raspršuje kapital podalje od Zapada i Amerike. Stoga je nastojanje nositelja kapitala za usitnjavanje svjetskog tržišta razumljivo i naoko razborito.

Međutim, svijet više nije otvoren sustav, koji je podložan usitnjavanju, komadanju, pretinčenju ili „parcelaciji“. Globalizacija naše vrste svijet je „zatvorila“ u cjelinu, u organizam. (Svijet više nije ni „društvo“, posebice ne „otvoreno društvo“, u koji bi se mogle umetati pregrade.) Globalizacija je od naše vrste napravila organizam, pravi svjetski narod, koji je u sebi povezan politički, gospodarski, sigurnosno i svjetonazorski. Unutarnje veze u našoj vrsti su jake, a ne slabe veze. Nositelji kapitala zaziru od svakog zajedništva u našoj vrsti, radničkog ili narodnog, a sad se pred njih ispriječila divovska vrsta Homo sapiens.

Sadašnje nastojanje nositelja kapitala, da deglobaliziraju poslovanje velikih korporacija je izlišno, jer se više ne može deglobalizirati ili „odsvjetoviti“ naša vrsta. Ako uspije deglobalizacija poslovanja korporacija, u vrsti bi se našle krhotine nekadašnjeg svjetskog tržišta, koje je pomoglo mnogim nacionalnim gospodarstvima. Vrsta bi iz sebe pobacila takvo mrtvorođenče i u sebi začela novo svjetsko tržište naroda ili životnih zajednica i to bez svjetskog kapitala kao njegova gospodara. To bi bilo tržište vrste Homo sapiens, a ne kapitalističko tržište.

Zanimljivo je to, da je kapital odabrao upravo Ameriku, koja nema svoj narod, da se suprotstavlja Kini i Rusiji, koje imaju dugovječne, trajne i neuklonljive narode. Kapital nije u Americi htio začeti i poroditi narod, kako s njim ne bi morao dijeliti vlast. Kapital je u Americi useljenike pretvorio u potrošače, a ne u narod. To je kapital napravio iz unutarnje političke potrebe, ali zato nije smio neplodnu američku državu rabiti za vanjske potrebe, za političko suprotstavljanje Kini i Rusiji, koje su odavno porodile svoje narode.

Za Zapad i posebice za Ameriku bilo bi razborito, da „ne diraju“ ili da čuvaju svjetsko tržište te da time prisile svoje korporacije, da se prihvate unapređivanja tehnologije i smišljanja novih proizvoda kakve tržište traži. To bi zapadne korporacije uvelo u zdravo, čestito nadmetanje, koje bi donijelo dobrobiti cijeloj vrsti. Ako Zapad tako ne postupi, sam bi se odalečio od Svjetske većine i doveo u otočenost ili izolaciju, za kakve su SAD i Zapad zapali u Veliku depresiju 1929. godine.

Zašto Amerika i Europska unija ne čuvaju svjetsko tržište? Unija mora slušati Ameriku, a američki političari misle, da je Amerika iznimna država i da je spada da vlada svijetom, a ta se vladavina minulog desetljeća nije ostvarivala putem svjetskog slobodnog tržišta. Zaključak: svjetsko tržište valja ukloniti. Umišljaj o američkoj vladavini svijetom posebice zagovaraju neokonzervativci. Oni smatraju, da upravo oni trebaju vladati svijetom uz uporabu američke politike pa i pod cijenu pravog, vrućeg rata, ako im ne uspije sadašnji trgovinski. Američka geopolitika je sad pod urokom neokonzervativaca.

Američki pokus vladanja svijetom, koji je počeo poslije Prvoga svjetskog rata, koji još traje i koji sad revno potiču neokonzervativci pokazuje, da se svijetom ne može vladati iz jednog mjesta. Primjerice, predsjednik George H. W. Bush (1989.-1993.), za čije su se vladavine rasuli Istočni tabor i Sovjetski Savez nije dobio ni predsjedničke izbore 1992. godine, a kamoli da je, iako je za to imao prigodu, američku vladavinu Zapadom protegnuo na cijeli svijet. Izgleda da Amerikom vladaju don Kihoti, ali bez ijednog Sanča Panse. Treba Bogu zahvaliti, da je naša vrsta globalizirana te da je postala živi organizam, pravi svjetski narod, u kojemu se lagano uspostavljaju uzajamnost i sljubljenost ljudi i mjesnih naroda.