Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi narodom kao poricanom, iako zbiljskom životnom zajednicom ili narodima kao sastavnicama vrste Homo sapiens. Nasreću, narodi ponovo dobivaju važnost i prijete kapitalizmu kao političkom sustavu, koji od svoje pojave nastoji odbaciti i zatrti narode, koji su se pojavili i potvrdili mnogo prije pojave kapitalizma.

Da narodi postoje i da predstavljaju jaku političku silu pokazuje dugovječno trajanje kineskog naroda (više od 22 stoljeća) i nešto kraće trajanje hrvatskog naroda (gotovo 14 stoljeća). Kineski narod traje, iako se je nad njim izredalo 19 carskih loza ili dinastija, od kojih su dvije bile tuđinske, te dvije republike: jedna kapitalistička i jedna socijalistička. Kinu kao političku zajednicu nisu sačuvale carske loze, nego kineski narod koji neprestance traje. (Carske loze su i same propale ili su se ugasile.) Kineski narod je doživio punu potvrdu u dvadeset prvom stoljeću, u kojemu je od svoje države ponovo stvorio prvu industrijsku i prvu trgovinsku te vodeću tehnološku silu u svijetu.

Kineski car-ujedinitelj Čin Ši Huang (259.-221.-210.) je odmah po osvajanju vlasti počeo postavljati prijevoznu podlogu, koju su sastavljali plovne rijeke i njihove plovne pritoke, smišljeno iskopani široki i duboki plovni kanali, koji su povezivali plovne pritoke plovnih rijeka te široka i gusta mreža cesta, koje su morale biti široke pet metara. Car je odredio i kakva moraju biti zaprežna kola, koja su se vozila cestama. Car je uspostavio jedinstven sustav mjera za prostor, za masu i za tekućinu. Car Čin je zabranio uporabu šest od sedam postojećih slikovnih pisama, kako bi ljude povezao jedinim sačuvanim pismom. Car je postavljanjem prijevozne podloge te ujednačivanjem sustava mjera i ujednačivanjem pisma uistinu omogućio rođenje kineskog naroda. Zadaća svake države je od zatečenog pučanstva stvoriti narod, ako narod u njoj već ne postoji.

Smisao djelovanja careva bio je u suradnji s narodom. Kinezi su se smatrali velikom obitelji, kojoj je car glava. Carevi su imali „mandat nebesa“, da se brinu za zemlju i ljude, a narod je carevima uzvraćao ljubav dok su dobro obavljali „mandat nebesa“. Kad bi car počeo slabo obavljati carsku dužnost narod bi mu uskratio ljubav i „čekao drugog čovjeka s mandatom nebesa“. Kineski carevi su trebali narod kao političkog ortaka za borbu protiv diobenih, centrifugalnih političkih sila, koje su išle za komadanjem Kine, koja je nastala mukotrpnim i nasilnom ujedinjenjem sedam samostalnih kraljevina tijekom rata koji je trajao od 475. do 221. godine prije Isusa.

Hrvatski narod je u svoju sadašnju domovinu došao izdaleka tijekom velike seobe naroda. On je jedini europski doseljeni narod, koji je (1) dopro do Sredozemnog mora i koji je (2) opstao kao zaseban narod. (Srbi nisu došli do mora, a Ostrogoti su nestali kao narod.) Zemljopisni prostor koji je zauzimao hrvatski narod često se mijenjao. Mijenjale su se i političke vlasti, koje su Hrvatima vladale. Sprva su to bile bizantske i mletačke vlasti. Zatim su došle domaće, narodne vlasti, a poslije mađarske, opet mletačke, turske, habsburške, njemačke, francuske, austrijske te dvoje srpske (jugoslavenske) vlasti. Hrvatski je narod morao podnositi brojne tuđe vlasti, koje su ga tijekom njegova dugog trajanja razdvajale u zasebne države. Ipak, hrvatski narod je 1990. godine ostvario ujedinjenje pod svojom vlasti te je stekao slobodu i samostalnost kad je „Franjo Tuđman sa svojim ljudima stvorio hrvatsku državu“.

Hrvati su se borbom probijali do svoje nove domovine i to kao savez plemena. Po dolasku u novi zavičaj Hrvati su napustili svoju plemensku pripadnost i štovanje svojih brojnih bogova. Prihvatili su pripadnost prostoru, a kao sustav uvjerenja uzeli su katolištvo, koje je nekad osobno razglašavao Isus iz Nazareta. Katolištvo ide za obnovom životnog zajedništva u cijeloj vrsti Homo sapiens. Životno zajedništvo je u našoj vrsti bilo zatrto pojavom civilizacije, koja je uklonila dotadašnje izvorne zajednice. Katolištvo je jedincat politički pokret u povijesti svijeta.

Hrvati su ostali odani katolištvu, koje je jedina prava svjetska vjera. (Judejstvo je vjera židovskog naroda, a islam je utemeljen kao vjera za Arape.) Hrvati se nisu pokolebali u svojoj vjeri i nisu se kao Grci te kao Rusi, Srbi i mnogi drugi slavenski narodi odrekli katolištva za volju bizantske carske vlasti ili domaćih monarhističkih vlasti. Kina je uvijek bila mnogoljudna zemlja s golemim zemljopisnim prostorom. Kineze su narodom učinile carska vlast te prijevozna i kulturna podloga. Doseljena hrvatska plemena našla su na malom prostoru među tuđim narodima. Njih su u narod pretvorili skučeni prostor i katolištvo.

Ranije su antropolozi, etnolozi i geografi naučavali, da prostor proizvodi ljude. Međutim, pripadnici vrste Homo sapiens, koji imaju pojmovno mišljenje dokopali su pojmova prostora i vremena. Uživljavanje čovjeka u pojam vremena donijelo mu je i pojam svrhe. Mogućnost određivanja svrhe učinila je čovjeka izumiteljem i stvarateljem. Čovjek je vrlo rano počeo svjesno i namjerno mijenjati zatečeni okoliš. To se posebno očitovalo u smišljenom uzgoju bilja, koje je čovjek prije skupljao u okolišu te u pitomljenju i uzgoju životinja.

Ljudi su oduvijek živjeli u zajednicama. To su baštinili u biološkoj evoluciji. Sprva su to bile male zajednice, obitelji. Tako je bilo, zbog oskudice hrane i zbog nadmetanja među vrstama za hranu. Ljudi su se više množili, a ljudske zajednice su se povećavale kako je čovjek postajao spretnijim lovcem, boljim ratarom i voćarom, boljim uzgojiteljem životinja te boljim izrađivačem oružja i radnog pribora. Nastajale su proširene obitelji, manja i veća plemena, plemenski savezi i konačno narodi. Od Industrijske revolucije, koja je vrsti donijela bogatstvo narodi su gusto prekrili cijelu Zemlju.

Nije teško zaključiti, da su narodi sve manje određeni prostorom na kojemu žive, a sve više zajedništvom i trajanjem odnosno vremenom. Narodi održavaju neprekidnost političkih zajednica ili država, koje mogu trpjeti revolucije i mijenjati političke sustave, a da ne propadnu. To su pokazali i Kinezi i Hrvati. Narod je uporište države. Tako je bilo do uspona kapitalizma kao političkog sustava.

U kapitalizmu se država i vođenje državnih poslova ne oslanjaju na narod, nego na kapital, koji se nemilosrdno iscrpljuje iz ljudskog rada i neodgovorno uzima iz prirode. Kapital treba državu, kako bi mogao iskorištavati rad i zlorabiti prirodu. Međutim, narod isto treba državu, kako bi ona obavljala njegov nezaobilazan i zakonit posao, jer nitko drugi ne može i ne želi taj posao obavljati. Kapitalisti jamačno ne žele obavljati posao naroda. Tako se u kapitalizmu kapital i narodi sukobljavaju oko vođenja države.

Kapital se je u nastalom prijeporu utekao u pomoć ideologiji ili svjetonazoru. Liberalizam kao ideologija kapitala i kapitalizma podilazi ljudima zagovaranjem samoživosti. Svatko se može i treba sam brinuti za namicanje svojih probitaka i ako to svatko čini, najviše će pridonijeti skupnom dobru. Samoživost isključuje životno zajedništvo, koje je baština i opće biološke evolucije i kulturne evolucije naše vrste te posljedično isključuje potrebu za narodima. Zato kapitalistički pismoznalci naučavaju, da narodi ne postoje i da je postojanje naroda mit ili priča. Émile Durkheim (1558.-1917.) je narod zamijenio bezobličnim „društvom“, a Karl Marx (1818.-1883.) je narode nadomjestio izmišljenom „radničkom klasom“. Narodi ne bi smjeli postojati, a ipak postoje i to kao organizmi, a ne kao svjetonazorski izmišljaji kao što su „društvo“ i „radnički stalež“. (Jesu li sva „društva“ jednaka i je li „radnički stalež“ svagdje isti?)

Godine 1776. u Americi je izvedena Revolucija. Bogati američki stalež se je oslobodio britanske vlasti, a ubrzo se je riješio i zatečenog domorodačkog pučanstva. U Americi su prebivali doseljenici, koji su ponajviše iz Engleske odnosno Britanije dolazili jedinačno ili u malim skupinama te crnačko pučanstvo, koje je nasilu dopremano iz Afrike. Tad su nove vlasti u Americi imale prigodu bar od voljnih doseljenika – ako ne i od nevoljnih dopremljenika – napraviti narod, kakav je car Čin počeo stvarati u Kini gotovo dva tisućljeća prije Američke revolucije.

Međutim, novim američkim kapitalistima nije odgovaralo stvoriti narod ni od samih useljenika. Narod je politički čimbenik, a to jedinačni doseljenici nisu bili. Mogući novorođeni američki narod bio bi politički suparnik kapitalu. Kapitalisti nisu kanili s novim narodom dijeliti vlast, nego su htjeli vladati sami. Svrha prekomjerno nakupljenoga privatnog kapitala nije nikad bila osobna potrošnja njegovih nositelja, nego upravo uspostava i održavanje političke vlasti.

Namjeran propust američkih kapitalista da stvore novi narod pokazuje, prvo, da je drevna (i dugovječna) Kina bila daleko naprednija od suverene Amerike i, drugo, da u svojoj opčinjenosti vlašću američki kapitalisti nisu uviđali vrijednost postojanja naroda u svakoj političkoj zajednici ili državi. Nakon što je preko Amerike unepovrat prohujalo Američko stoljeće, koje joj je bilo donijelo hegemoniju nad polovicom svijeta Americi bi sad dobro došlo postojanje vlastitog naroda, umjesto kojega ona ima samožive useljenike, koji su usput pretvoreni u političke nemoćne potrošače.

U minulim desetljećima došlo je do snažnog stvaranja novog kapitala i njegova raspačavanja po narodima diljem svijeta. Svjetski privatni kapital koji se je bio usredotočio u Ameriku biva sve slabiji u odnosu na ukupno nakupljani kapital u narodima svijeta posebice u azijskima. Razmjerno oslabljeni američki kapital neće moći ni blizu zaštititi Ameriku koliko bi je mogao zaštiti njezin vlastiti narod da ga ima.

Američki doseljenički puk je od 1776. godine ostao razmrvljen i usitnjen. Od vremena dekolonizacije Azije i Afrike te dolaska novih useljenika pučanstvo europskih zemalja se je sve više miješalo, mrvilo i sitnilo. Taj se postupak pojačao i ubrzao globalizacijom poslovanja velikih korporacija i istovremenim izbijanjem područnih kriza, koje su bile izazvane neujednačenim razvitkom gospodarstva u svijetu.

Kako bi spriječio pretvaranje postojećeg ujednačenog i sljubljenog pučanstva u stvarnu narodnu političku silu, kapital je još u devetnaestom stoljeću pristupio uspostavi političkih stranaka, koje imaju razlučene svjetonazore. Pučanstvo se navodi na okupljanje u političke stranke, a ne u narod. Stranke su brana pretvaranju naroda u jaku političku silu.

(Nije neobično to, što je prva javna, priznata politička stranka utemeljena upravo u Americi. Doseljeno pučanstvo se više nije dijelilo samo po zemlji podrijetla, nego i po svjetonazoru. U europskim zemljama utemeljenje javnih stranaka valja pripisati i nestanku monarhija ili pretvaranju „apsolutnih monarhija“ u „ustavne monarhije“.)

U skladu sa spomenutim dodatnim mrvljenjem, sitnjenjem i miješanjem pučanstva, u zemljama EU se množe svjetonazorski razlučene stranke do mjere, da ni u jednoj zemlji EU nema jednostranačke vlade. Zato su političari EU u velikoj nedoumici, a njihova politika je nesuvisla. Koalicijske vlade sastavljaju stranke, koje su međusobno duboko svjetonazorski razlučene. Svjetonazori ili ideologije razdiru narode i razdiru političke vlasti, koje bi trebale obavljati posao naroda. Isus iz Nazareta je govorio, da „kuća koja je u sebi podijeljena mora propasti“. (Dobar primjer za to je Njemačka, u kojoj vladaju socijalni demokrati, koji su se prije zauzimali za radništvo; liberali, koji su uvijek zastupali probitke „krupnog“ kapitala; i zeleni, koji se tobože brinu za okoliš i za planet Zemlju, a uistinu slijede zapovijedi američke administracije.) Osobno me čudi to, što u svakoj zapadnoj državi postoji nebrojeno mnogo svjetonazora, iako bi iz svjetonazora ili sustava uvjerenja trebala izvirati zbiljska, djelatna politika. Zato u državama EU nema jednoznačne politike. Ipak, svakom narodu je potrebno samo jedno nadahnuće za okupljanje i djelovanje.

Ipak, postoje narodi koji se drže jednostranačja. Riječ je o jednostranačju de iure i de facto. Kina i Sjeverna Koreja imaju jednostranačje de iure. Rusija i Turska imaju jednostranačje de facto. U Iranu navodno postoje 103 nacionalne i pokrajinske stranke, ali je njihovo članstvo kolebljivo. Međutim, u Iranu stvarnu vlast nemaju izravno izabrani dužnosnici ili parlamentarci, nego vrhovni poglavar, koji je izabrani vjerski dužnosnik. Prema iranskom ustavu vrhovni poglavar je odgovoran za određivanje i nadzor opće politike Islamske Republike Iran.

U Egiptu je uvriježena vojna ili generalska vlast, iako postoje jedinačne političke stranke. U mnogim islamskim zemljama poznate „matične stranke“ desetljećima vladaju svojim zemljama, usprkos redovitom održavanju izbora. U novije vrijeme u nekim afričkim zemljama izvedeni su vojni udarci, kako bi se te zemlje oslobodile neokolonijalizma, kojemu su ih podvrgnule bivše kolonijalne sile. U tim zemljama vlada vojska.

Ukratko, sve je više zemalja, koje se na različite načine opredjeljuju za jednostranački politički sustav. Za takve zemlje dobar je uzor kineski politički sustav, koji je preobraženi kineski uvriježeni politički sustav, u kojemu se je car brinuo za „zemlju i ljude“ uz pomoć školovanog, provjeravanog i stručnog upravnog ustroja ili mandarinskog staleža. Ta briga se sastojala u obavljanju ni manje ni više, nego „mandata nebesa“. Car je imao „svetu“ obvezu prema narodu. U današnjoj Kini mandarinski stalež je zamijenila Komunistička stranka Kine, koja sad ima 95 milijuna članova, koji ne polažu upravne ispite kao što su prije činili pripadnici mandarinskog staleža, nego koji se provjeravaju obavljanjem poslova i izvršavanjem zadaća, koji su im dodijeljeni.

Po meni, ako u svakom času postoje državne ili nacionalne zadaće koje valja obavljati i obaviti, dobro je da postoji jedna stranka, u čijim će se redovima kristalizirati jedina potrebna i moguća politika, umjesto da se za obavljanje te prave zadaće nadmeću političke stranke, koje su razlučene zasebnim svjetonazorima. Komunistička stranka Kine je mjesto rasprave o nacionalnoj politici i mjesto postizanja političkog suglasja. Suglasje se uvijek mukotrpno stvara. O uspjehu kineskog napora za stvaranje političkog suglasja govore gospodarska postignuća Kine. Lako je nametnuti nacionalnu ili državnu politiku kao što to u zapadnim zemljama čine nositelji kapitala, ali takva politika često nosi porazne rezultate, što se vidi po teškom općem stanju u zapadnim zemljama.

Političko jednoumlje do kojega se dopire trajnom i širokom raspravom okrunjenom suglasjem postaje poželjno u sve većem broju slobodnih naroda i zemalja.