Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi postojanjem u globalnoj vrsti brojnih sustava uvjerenja, ideologija i vjera: svetovnih (sakralnih) i svjetovnih. Primjerice, liberalizam je vjera i to svjetovna: valja vjerovati da samoživost donosi dobrobiti i jedinačnim zajednicama i cijeloj našoj vrsti. Judejstvo je isto svjetovna vjera, jer je bilo domišljeno radi uspostave svjetskog gospodstva drevnog židovskog naroda. To otvoreno piše u judejskoj Knjizi postanka. Judejstvo je nacionalna svjetovna vjera. Stoga je neumjesno kršćanstvo – koje je do nas doprlo kao svetovna (sakralna) vjera – smatrati nastavkom judejstva.

Na pisanje ovog i ovakvog osvrta potaknula me je propovijed zagrebačkog nadbiskupa i metropolita Dražena Kutleše 1. rujna ove godine u svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. Nadbiskup je naglasio, da se je „Krist, koji je otkupio vjernike svojom Krvlju, objavio kao Put, Istina i Život“ pa je u nastavku propovijedi podrobno objasnio te tri odrednice Isusove pojave. Nadbiskup je pojavu Isusa iz Nazareta jasno stavio u svijet vjere.

Nadbiskup je iznio mnoge pohvalne misli, ali sam slušajući nadbiskupovu propovijed stekao utisak, da je krivnja za sadašnje stanje svijeta odnosno za stanje naše vrste nedvojbeno na katolicima, ponajviše zbog njihove vjerske mlakosti te zbog njihove slabe javne zauzetosti u pitanjima vjere i javnog ćudoređa. Po nadbiskupu Kutleši, katolici bi trebali iskoračiti iz velebnog svijeta vjere u stvarni svijet, koji je, dodao bih, splet politike, gospodarstva, zaštite i ideologije, vjere ili sustava uvjerenja. Nadbiskup Kutleša je u pravu, ali se ni Isus iz Nazareta ni katolici nisu ni morali ni smjeli naći u svijetu vjere.

Sadržaj nadbiskupove propovijedi nije bio poseban, nego je pripadao uzorku propovijedi, kakve su prije bile uobičajene i koje bi izgovarali župnici, koji su nastojali popraviti postupanje svojih župljana. Ispada, da su sadašnji katolici „sol svijeta koja je obljutavila“, kako je u svoje vrijeme govorio Isus iz Nazareta.

Nažalost, kršćanske crkve Isusa iz Nazareta još uvijek drže zatvorena u svijetu vjere, iako on uistinu pripada životu. Crkve drže Isusa u svijetu vjere, iako vjera u svijetu nestaje. Vjera  kao vrsta sustava uvjerenje sahne i iščezava. Jedan od razloga nestanka vjere je globalizacija naše vrste, jer su se u vrsti suočile nebrojene vjere, koje imaju različit i često oprečan sadržaj. Postojanje mnogo vjera u našoj vrsti za nju je iznimno pogubno. U vrijeme Isusa iz Nazareta sveza s božanskim ponajviše se je uspostavljala putem vjere. Svi su ljudi vjerovali u nešto nedokažljivo. Tad nije bilo ideologija ili „sustava uvjerenja“, koji ne bi imali svetovnu ili sakralnu narav.

Međutim, Isus iz Nazareta nije spadao u svijet vjere, jer on nije od ljudi tražio, da vjeruju u tvrdnje ili dogme, kojima se istinitost ne može ni dokazati ni opovrgnuti. Isus je od svojih učenika i sljedbenika tražio, da motre život te da na temelju svojih opažanja zaključuju što je istinito, a što nije. Isus nije tražio od ljudi, da vjeruju samo njegovim riječima.

„Zatim je Isus govorio mnoštvu: ,Kad opazite da se oblak diže na zapadu odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘Bit će vrućine!’ I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba znate rasuditi, kako onda ova vremena ne rasuđujete?“ (Lk 12, 54-56) Kako bi pomogao ljudima doći do pravih zaključaka, Isus je često rabio prispodobe, usporedbe ili „parabole“.

Isus je naglašavao, da se svijet ili ljudske zajednice stalno mijenjaju te da ljudi trebaju smišljeno i skupno ubrzavati postojeće promjene, jer stanje svijeta uistinu nije bilo dobro. On je prihvatio zamisao svojeg prijatelja, sumišljenika i navodnog bratića Ivana Krstitelja, da je postojeći svijet vrijedan samo prestanka ili nestanka: „Sjekira je već položena na korijenje stablima: svako dakle stablo, koje ne donosi dobar rod siječe se i u oganj baca.“ (Lk 3, 9) Judejstvo kao uvriježena ideologija Izraela prestalo je u rimskomu globalnom svijetu služiti i Izraelu, što se vidjelo po rasapu Izraelaca u brojne suprotstavljene sljedbe.

Kako bih objasnio, da pojava Isusa iz Nazareta ne spada u svijet vjere, iznijet ću glavne zajedničke značajke svih religija, koje su se javljale kroz povijest. Svaka religija ima šest vidika: (1) osobno iskustvo ili izniman unutarnji doživljaj utemeljitelja vjere, (2) mit ili priču, koja pomaže prijenos osobnog iskustva utemeljitelja u druge ljude, (3) novu etiku ili novo ćudoređe, koji privlači ljude da prihvate novu vjeru, jer su ranija vjerska pravila postupanja u životu postala neprimjerena i neizdašna (4) obrede koji povezuju vjernike, iako ih ne čine zajednicom, (5) ustanovu vezanu uz političku vlast i (6) svjetonazor ili pogled na svijet odnosno na ukupnost postojanja. Pojavu nove vjere obično uzroče teška politička zbivanja.

Vjerujem, da je ključni doživljaj utemeljitelja judaizma, tko god on bio, bilo uviđanje da židovski narod može opstati samo u slobodnom prostoru između velikih carstava Egipta, Asirije i Babilona. Utemeljitelj judaizma je taj prostor u političkoj zavjetrini proglasio obećanom zemljom. Usto, taj je utemeljitelj Židove proglasio jedincatim i posljedično odabranim narodom.

Židovi su kasnije Mojsiju pripisali zapovijedi po kojima Židovi ne smiju (1) osvajati utvrđene gradove, (2) graditi hramove, nego bogoštovlje držati u šatoru (tur. čadır, perz. čader, čatr) ni (3) držati stajaću vojsku. To troje čini bitne značajke državnosti: Židovi su trebali biti narod bez države, ali u koliko-toliko zaštićenom prostoru. Veliki dio zapisa u Starom zavjetu su puki domišljaji, koje nazivam „državotvornom mitohistorijom“. Judejstvo je bitno određeno pitanjem uspostave države  i čuvanja vlasti.

Zaratustra (624.-547.) je godinama lutao kraljevinom Baktrijom dok se nije namjerio na kralja, kojemu je iznio svoju zamisao uklanjanja opasnosti pljačkaških provala lutalačkih plemena u Baktriju. Zaratustra je bio skovao i novu vjeru, koju je ponudio kralju. Po Zaratustri svijet nije poprište borbe dobra i zla, nego poprište borbe Istine i Laži. Zaratustra je od svojih sljedbenika (i podanika kralja) zahtijevao da uče i da nakupljaju znanje, kako ih ne bi mogli obmanjivati ni tuđinci ni domaći lažni proroci. Tako je začeta velebna Perzijska carevina, koja se je oko 550. godine prije Isusa protezala na 5,5 milijuna četvornih kilometara. Zaratustrina vjera je stvorila jaku perzijsku vlast. (Europska unija se sad proteže na malo više od 4 milijuna četvornih kilometara prostora.)

Spomenut ću i arabijskog političkog predvodnika i proroka Muhameda ili Muhammada (570.-632.), koji je skovao novu vjeru islam, kako bi ujedinio nesložna i međusobno zakrvljena arabijska plemena. Muhamed je putem nove vjere napravio dotad neviđeno jaku vojnu i imperijalnu silu. Prorok Muhamed nije kao Zaratustra bio vezan uz vlast. Muhamed je osobno bio vojskovođa i vladar. Islam je isto bio sredstvo stvaranja jake političke vlasti.

Od jedne i jedine Katoličke crkve su se od jedanaestog stoljeća odvajale pojedine „mjesne“ crkve, koje su se prvo vezale uz bizantsku carsku vlast, a poslije uz monarhijske vlasti brojnih slavenskih naroda Istočne Europe, u kojoj je utjecaj Bizanta bio jak. Pravoslavlje je svagdje bilo spregnuto s kraljevskom vlasti. (Sad su mnoge mjesne pravoslavne crkve matične političke stranke svojih naroda.)

Protestantstvo je nastalo na sjeveru Njemačke, gdje se je trgovinom u Baltičkom moru bilo nakupilo silno bogatstvo. Njemački ekonomist i politolog Max Weber (1864.1920.) je tvrdio, da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Bilo je obratno, nezadovoljni njemački katolici ponudili su kapitalu, koji je tragao za novom vjerom, za nj primjerenu svetovnu (sakralnu) vjeru, koja je počivala na jedinosti ili individualnosti pojedinaca, a ne na zajedništvu. Martin Luther (1483.-1546.) je govorio, da „je svatko sam svoj svećenik“. Katolištvo promiče životno zajedništvo, a protestantstvo samoživost. Kapital je protestantstvo kao sakralnu vjeru s vremenom zamijenio liberalizmom kao svjetovnom vjerom. Liberalizam uzima, da je samoživost vrlina, a da je katolištvo „urota kolektivističkih snaga“.

Naglasio sam, da Isus iz Nazareta ne spada u svijet vjere. On pripada životu, običnom stvarnom životu. Po Isusu, život kakav postoji na Zemlji začet je u Bogu i rođen je od Boga. Bog je kao izvor života stvoritelj svijeta, a po svemu drugomu Bog je za Isusa otac svim ljudima. Čini se, da se je Isus iz Nazareta upustio u svoj pothvat donošenja ljudima „radosne vijesti“, nakon snažnog osobnog doživljaja Božjeg očinstva nad ljudima i osobnog doživljaja svojeg sinovstva prema Bogu. Isus se Bogu obraćao kao „tatici“, svojem tatici i ocu svih ljudi.

Ako imamo na umu šest vidika svake religije (doživljaj, mit, ćudoređe, obredi, ustanova, svjetonazor) nemoguće i besmisleno je tvrditi, da je Isus iz Nazareta uspostavio novu vjeru. Tko se je prije Isusa iz Nazareta usudio Boga nazivati ocem? Bog je uvijek bio sudac, bio je „nad vojskama“ i bio pravi silnik, putem kojega su političke vlasti „tjerale strah u kosti“ narodu. Isus je nedvojbeno imao snažan osobni doživljaj Božjeg očinstva nad ljudima, ali takav doživljaj je bilo jedino što je bilo zajedničko Isusu i utemeljiteljima vjera.

Isus nije ispričao nikakvu priču o izravnom Božjem unošenju ili uplitanju u njegov život, kakvu je o sebi ispričao Muhamed ili kakvu su židovski pismoznalci pridjenuli tobožnjem Mojsiju i tolikim drugim židovskim prorocima. Iz osobnog izvješća utemeljitelja vjera nastao bi vjerski mit, za koji je jedino važno to, da je učinkovit. Kod Isusa nema mita. U njega je sve obično, ljudsko.

Isus iz Nazareta nije propisao nikakva pravila ponašanja i postupanja, nego je zagovarao ljudsku uzajamnost, životnu povezanost i zadovoljavanje životnih potreba svih ljudi. Isus je za farizeje i pismoznalce govorio, da su „na pleća ljudima navalili teško breme (zapovijedi i zabrana), ali da ni prstom ne maknu, kako bi im olakšali nošenje bremena“. Govorio je, da je „njegovo breme lako i da je njegov jaram udoban“. Isus je uistinu bio izniman, jedincat tvorac sustava uvjerenja.

Isus iz Nazareta nije uspostavio nikakve obrede. Njegova radosna vijest treba prožimati suživot ljudi. Isus je rado bivao s poznatim i nepoznatim ljudima, s kojima je vrlo rado blagovao kao običan čovjek. Kad se opraštao s učenicima te polazio na sudišta i u smrt Isus je predložio učenicima, da „se sjete njega kad god se okupe da skupa blaguju“ ili da se sjete njega kad im je najljepše. Posljednja večera nije bila predložak za buduće „euharistijsko slavlje“, nego uobičajena židovska obiteljska večera uz blagdan Pesacha (Pashe), kojom se obilježava tobožnji bijeg ili izlazak Židova iz Egipta.

Isus iz Nazareta nije ljudima ponudio svjetonazor ili pogled na svijet. Za Isusa je Bog bio izvor života i otac svim ljudima. Isus je zaključao nebo. (U Isusovom nebu nema nebeske družine, kakva je bila oko židovskog boga Jahve, koji je imao brojne „sustolnike“ poput Lucifera i drugih izmišljenih silnika.) Bog koji u sebi ima život bez tvari je veličajan sam po sebi pa Isusu nije trebao panteon, kakav obično sastavljaju svadljiva i osvetoljubljiva „božanska“ bića. Isusov svijet je bio život. Zar život nije vrjedniji i od čega drugog? Život kakav se razvio na Zemlji je uistinu jedincata vrijednost u postojećem svijetu. Isus je govorio: „Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?“ (Mt 16, 26) Stoga Isus iz Nazareta nije imao i nije mogao imati „svjetonazor“. Isus je imao životonazor.

Konačno, Isus iz Nazareta nije napravio nikakvu ustanovu, kakvu su Židovi imali u Hramu ili kakve su muslimani imali u Ulemi (ulami) ili tijelu ovlaštenih islamskih učitelja te konačno u političkoj vlasti, koja se je sprva zvala kalifat. Isus iz Nazareta namjerno nije napravio ustanovu, jer bi ona postala plijenom političkih vlasti. Isus je prkosno rekao: „Caru carevo, Božje Bogu!“ (Mk 12, 17) Po Isusu, ljudi će mimo političkih vlasti praviti ili uspostavljati svoje životne zajednice. Tako je sprva i bilo diljem Levanta, a poslije je pod Benediktincima cijela Europa bila velika životna zajednica.

U opreci spram utemeljitelja sustava uvjerenja, koji su bili i prije i poslije njega, Isus iz Nazareta je napravio politički pokret za širenje radosne vijesti. Isus se nije oslanjao na političke vlasti i na njih se nije ni obazirao. On se nije htio i nije smio oslanjati na vlasti. Zato je Isus iz Nazareta napravio pokret. Pokret je bio jedini mogući način širenja Isusova osobitog sustava uvjerenja, koji je on nazivao „nebeskim kraljevstvom“. Sve druge vrste sustava uvjerenja, kao što su vjere i ideologije, šire se uz potporu političkih vlasti. Nebesko kraljevstvo nije ništa drugo, nego ljudsko životno zajedništvo. Isus iz Nazareta je svoj pothvat uzimao kao obavljanje Božjeg posla.

Čitateljima dugujem dva objašnjenja. Prvo, objasnit ću tvrdnju, da je Isus iz Nazareta utemeljio politički pokret. Vjere ili ideologije su oduvijek bile sredstvima vlasti za upravljanje ljudima ili političkim zajednicama. Vjere su pomagale vlastima, da vladaju bez uporabe nasilja ili pretjerane sile protiv svojih podanika. Isus je bio nakanio uspostaviti novi način upravljanja zajednicama, po kojemu bi ljudi zajednički upravljali sami sobom ne obazirući se na političke vlasti, dok životne zajednice ne nadvladaju te vlasti. Širenje radosne vijesti je bio pokret protiv uspostavljenih vlasti. To je bilo dobro uočeno u Izraelu pa su židovske vjerske vlasti, samoupravne kraljevske vlasti i okupacijske carske vlasti zaredom osudile Isusa na smrt.

Upravljanje političkim i životnim zajednicama je prvorazredno političko pitanje. Isus iz Nazareta je zazirao od svih zemaljski vlasti, jer je smatrao da je njihovo postojanje u opreci s Božjim očinstvom nad ljudima. Božje očinstvo nad ljudima traži samoupravu među ljudima. Zato je vlastima bila zazorna Isusova zamisao o uspostavi nebeskog kraljevstva na Zemlji, koje je Isus odredio u Govoru na gori. (Pogledati Evanđelje po Mateju 5, 3-16.) Isus iz Nazareta je ugrožavao svaku vlast: političku i vjersku.

Isus je nebesko kraljevstvo odredio ili definirao ljudskim vrlinama, koje ga podupiru i bez kojih se ono ne može uspostaviti. Nebesko kraljevstvo je određeno držanjem ljudi prema bližnjima. Takvog političkog sustava na Zemlji nije bilo od uspostave prvih civilizacija, jer su vjere propisivale ponašanje pojedincima, kao da ljudi ne žive skupa. Etička pravila su se sastojala od zapovijedi i zabrana.

Drugo, iznijet ću svoje prosudbu smisla Isusova sustava uvjerenja i Isusove ukupne pojave. Čovjek poput Isusa iz Nazareta nije se u Izraelu slučajno pojavio upravo u vrijeme rimske vladavine. Tad su se pod jednom vlasti našle brojne političke zajednice, koje su ranije bile međusobno zakrvljene. Rimljani su svoj golemi i pomno nadzirani prostor bili dijelili u pokrajine, od kojih su mnoge sačuvale i mjesnu vlast. Iako je bilo upravno i politički globalizirano te iako je u njemu bila postavljena prijevozna ili prijenosna podloga, Sredozemlje je ostalo podijeljeno ne samo na vazalske vlasti, kakva je bila kraljevska vlast u Izraelu (Palestini), nego je bilo podijeljeno i nebrojenim mjesnim vjerskim vlastima. Unatoč globalnosti Sredozemlja, naša se vrsta našla izmrvljenom i isjeckanom.

Rimska sredozemna civilizacija, koju se često nazivalo Pax romana, dovela je civilizaciju kao način uređenja ljudskih zajednica na najniže grane. Civilizacija je od samog početka bila označena (1) oduzimanjem skupne vlasti izvornim zajednicama i vezanjem nove vlasti uz privatnu imovinu, (2) podjelom posla i prisilnom usredotočenosti rada, (3) izumom pisma, koje je omogućilo privatizaciju imovine i upravljanje javnim poslovima mnogoljudnih političkih zajednica, (4) uspostavom obveznog sustava uvjerenja, ideologije ili vjere, (5) uspostavom pismoznalačkog staleža, koji je vladaru pružao znanje potrebno za vladanje zemljom i podanicima te koji je bdio nad pravovjernosti pučanstva i (6) pojavom unutarnjeg i vanjskog militarizma, koji nisu postojali u izvornom zajednicama.

Međutim, rimska je civilizacija na kraju – u opreci sa svim drugim poznatim civilizacijama – počela božanstvom smatrati samu državu. Rimljani su od civilizacije kao sustava vladanja napravili nakazu. Uspostava nad Izraelom rimske vlasti, za koju se činilo da će biti vječna, bila je uzrok rasapa Izraela u nepomirljive sljedbe: saduceje, farizeje, zelote i esene. Stanje, koje je nastalo u Izraelu tražilo je korjenito novi pristup sustavu uvjerenja.

Isus iz Nazareta nedvojbeno je bio zaokupljen pitanjem ljudskog zajedništva, za koje je smatrao, da treba biti ljudski odziv na Božje očinstvo nad ljudima. Ljudi koji imaju istog oca trebaju se držati kao braća. „Kuća koja se u sebi razdijeli ne može opstati.“ (Mk 3, 25) Po Isusu, ljudi trebaju biti međusobno životno povezani. Trebaju njegovati bratstvo i jedinstvo. Ljudi se ne razdjeljuju sami od sebe: njih razdjeljuju vlasti pa čak i vlasti u istom narodu.

Bog je jedan i on je nad svim ljudima i stoji uza sve ljude. Isus iz Nazareta je nedvojbeno imao smisao za cijeli ljudski rod ili, kako ja kažem, za našu osobitu vrstu. Evanđelje po Mateju svršava Isusovim riječima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ima Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ (Mt, 28, 19-20)

Isus nije išao za strategijskim političkim prevratom ni u Izraelu ni u Sredozemlju, nego za svjetskim prevratom odnosno za prevratom u vrsti Homo sapiens. Izvornim zajednicama vrste vlast je oduzeta uspostavom civilizacije odnosno uspostavom vlasti, koja nije dio životne zajednice. Po meni, Isus iz Nazareta je svoj jedincati pokret uperio u civilizaciju kao takvu, koja je do Isusova vremena četiri tisućljeća sprječavala obnovu zajedništva. Životno zajedništvo je baština biološke evolucije života i baština kulturne evolucije čovjeka. Sve živo živi u zajednicama. Jedino su čovjekove političke zajednice razdrte uspostavom vanjske vlasti u njima. Isus iz Nazareta je pokrenuo protivcivilizacijski prevrat, kako bi obnovio ljudsko životno zajedništvo i iskazao odanost Bogu, koji je otac cijeloj našoj vrsti. Isus je za sebe rekao: „Došao sam da svi ljudi imaju život, u obilju da ga imaju.“ (Iv, 10,10)

Pri kraju ovog razmatranja vratit ću se početku osvrta. Koliko sam shvatio, nadbiskup Dražen Kutleša očekuje, da katolici iskorače iz svijeta vjere u stvarni svijet. Katolici bi time – kako bi slijedeći zapovijed, koju je Isus dao svojim učenicima pri oproštaju od njih – učinili Isusovim učenicima sve narode učeći ih čuvati to, što je Isus ostavio kao baštinu svim svojim sljedbenicima.

Po meni, katolici ne trebaju iskoračiti iz svijeta vjere u stvarni svijet. Oni se trebaju okaniti vjere te osloboditi jarma vjere i sebe i Isusa iz Nazareta. Vjere sad sahnu i nestaju, a ostaju životna uvjerenja. Isus je bio uvjeren u to što je govorio. Vjera kao način stjecanja sustava uvjerenja će nestati. Međutim, radosna vijest o mogućnosti, da ljudi sami stvore nebesko kraljevstvo zauvijek ostaje. Isusova zamisao o stvaranju nebeskog kraljevstva je jedincata. Nju se ne može ni okrnjiti ni dopuniti. U toj zamisli je spas za našu vrstu, koja se našla na velikim mukama prvobitno zbog postojanja tuđinske vlasti u njoj, koja sad ima „sliku i priliku“ kapitala.

Ne vjerujem, da bi itko osim katolika mogao preuzeti razglašavanje Isusove radosne vijesti o mogućnosti i nuždi uspostave nebeskog kraljevstva na Zemlji ili obnove ljudskog životnog zajedništva. Razglašavanja Isusove radosne vijesti treba se prihvatiti Katolička crkva, koju je Isus izvorno napravio kao pokret. Crkva kao ustanova se treba preobraziti u pokret, koji će razglašavati samo Isusovu radosnu vijest i koji će se ujedno otresti svih štetnih natruha posebice tih, koje je Crkva neoprezno preuzela od judejstva, s kojim je Isus iz Nazareta sam na vrijeme „raskrstio“. Isus je govorio: „Ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu.“ (Mt 9, 17)