Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta, koji su se bavili značajkama današnjeg svijeta, bavi najnovijom, velikom zbrkom u američkoj geopolitici, koja bi se ipak mogla prometnuti u preobrazbu. Po početnim izjavama novoizabranog američkog predsjednika moglo se je zaključiti, da će Amerika postati veledržavom putem prisvajanja tuđeg prostora: Panamskog kanala, Kanade, Grenlanda i Pojasa Gaze.

Ipak, predsjednik Trump i američki imenovani visoki dužnosnici s vremenom su počeli drukčije govoriti i postupati. Predsjednik Trump je zapodjenuo razgovor s predsjednikom Putinom, koji je trajao 90 minuta, a Trumpov slijedni razgovor s predsjednikom Zelenskim trajao je samo sedam minuta. Za razliku od nastojanja generala Kelloga, koji je bio postavljen za mirovnog posrednika za Rat za Ukrajinu, da mamcima i prijetnjama navede Rusiju na uspostavu primirja, novoimenovani američki državnici sad govore o uspostavi trajnog mira u Ukrajini i u Europi. Novi američki ministar obrane Pete Hegseth izrazito kaže, da povrat Ukrajini prostora koji je osvojila Rusija nije ostvarljiva svrha.

U razgovoru američkog i ruskog predsjednika pretresena su mnoga pitanja današnjice: Rat za Ukrajinu, uspostava mira u Europi, stanje na Bliskom Istoku, pitanje iranskog nuklearnog programa, umjetna umnost (AI), stanje Europe, obnova isporuke ruskog plina i ruske nafte Europi te druga pitanja. Uoči razgovora dvojice predsjednika dogovorena je razmjena zatvorenika, u kojoj su Rusi „na vjeru“ oslobodili američkog osuđenika Marca Fogela.

Američki predsjednik je naknadno predložio, da Rusija ponovo pristupi Skupini sedam (G7), jer je ona za predsjednika Obame bila isključena iz Skupine osam. (Njemačka ministrica vanjskih poslova kaže da će to spriječiti, a Rusi kažu da se „ne žele vraćati u povijest“.) Nedavno je Elon Musk, obraćajući se Svjetskom sastanku o vladanju državom (World Government Summit) u Dubaiju, izjavio da će Amerika „gledati svoja posla“ i da se neće upletati u unutarnje poslove drugih zemalja. Čini se, da su se dvojica predsjednika razumjela i da su se sporazumjela o budućoj suradnji.

Od svih poteza novoga američkog upravnog ustroja trajni su samo nametanje uvoznih trošarina i prijetnje njima. Iako je Amerika za trideset dana odgodila namet trošarina u stupnju 25% na robu koja se uvozi iz Kanade i Meksika, poslije toga je Amerika svim zemljama – Kanadi, Meksiku, zemljama Europske unije, Rusiji, Kini i ostalim zemljama svijeta – nametnula uvozne trošarine na čelik i aluminij od 25%. Poslije razgovora s ruskim predsjednikom američki predsjednik zagovara ponovnu uspostavu isporuka ruske nafte i ruskog plina Europi.

Predsjednik Trump je svoj telefonski razgovor s predsjednikom Putinom ocijenio kao „odulji i koristan“. Predsjednik Trump je dodao, da su on i predsjednik Putin raspravljali o snazi Amerike i o snazi Rusije te o uzajamnim dobrobitima koje bi im s vremenom donijela uzajamna suradnja. Predsjednici Amerike i Rusije razgovarali su 12. veljače ove godine, a njihovi ministri vanjskih poslova Marco Rubio i Sergej Lavrov razgovarali su 15. veljače o budućoj suradnji njihovih ministarstava. Razgovor ministara predložio je Marco Rubio.

Po svemu što se je dogodilo od uspostave novog američkog upravnog ustroja, čini se – iako se to ne može izrijekom tvrditi – da je američki predsjednik nakanio ukrotiti vodstvo Europske unije i njegova ortaka predsjednika Zelenskog. To se može zaključiti po izjavama američkog ministra obrane, koji je otvoreno i neuvijeno dodatno rekao, da je članstvo Ukrajine u Atlantskom savezu neostvarljivo i da ne treba očekivati sudjelovanje američkih postrojbi u jamčenju mira u Ukrajini. Usto je američki tajnik za obranu prepustio britanskom kolegi Johnu Healeyju vođenje NATO-ove takozvane Ramštajnske skupine za vojnu pomoć Ukrajini.

Tomu valja dodati dva govora američkog podpredsjednika J. D. Vancea u Europi. U govoru na Svjetskom sastanku o umjetnoj umnosti u Parizu američki podpredsjednik je oštro napao Europsku uniju, zbog ograničavanja djelovanja i teškog financijskog kažnjavanja američkih privatnih („društvenih“) mreža. U svojem govoru na Konferenciji o zaštiti u Münchenu J. D. Vance je oštro napao Europsku uniju, zbog napuštanja demokratskih načela, koja se prvobitno očituju u prihvaćanju izborne volje naroda, građana ili glasača.

Američki podpredsjednik naveo je riječi jednog bivšeg povjerenika EU, koji je izjavio, da je bilo hvalevrijedno poništavanje izbora u Rumunjskoj u prosincu prošle godine kad je u prvom kolu izbora najbolje prošao Călin Georgescu, koji je bio ozloglašen kao protiveuropski i proruski kandidat. Navedeni europski povjerenik je usto izjavio, da treba poništiti izbore i u Njemačkoj, ako ishod ne bude povoljan za Europsko povjerenstvo. Vladini mediji i mediji uvriježenih političkih krugova u Njemačkoj pripisali su J. D. Vanceu simpatije prema stranci Alternativa za Njemačku (AfD), koju se zna nazivati neonacističkom. Američki podpredsjednik se je nedavno u Münchenu sastao s Alice Weidel, supredsjednicom AfD-a.

U novom američkom upravnom ustroju osim nastojanja nametanja uvoznih trošarina jaka je i žudnja za mirom. To je trajna crta američke republikanske politike. Demokrati su počinjali ratove, a Republikanci su ih privodili kraju nakon vidnog neuspjeha ratovanja. Primjerice, Korejski rat je počeo za vladavine predsjednika-demokrata Trumana 1950. godine. Po izboru za predsjednika u studenomu 1952. godine general Dwight Eisenhower posjetio je Japan, kako bi se kod američkih zapovjednika u Koreji raspitao za stanje rata u toj zemlji. Staljin je umro 5. ožujka 1953. godine pa su novi sovjetski prvak Nikita Hruščov i predsjednik Eisenhower već 1. srpnja 1953. godine sklopili korejsko primirje, koje i sad traje.

Rat u Vijetnamu zapodjenuo je demokrat John Kennedy, a razbuktao ga je predsjednik-demokrat Lyndon Johnson. Predsjednik Kennedy je 1960. godine broj američkih „savjetnika“ u Vijetnamu povećao od 900 na 16.000. Prema Američkom državnom arhivu u Vijetnamskom ratu poginulo je 58.220 vojnika. Rat u Vijetnamu kraju je priveo predsjednik-republikanac Richard Nixon.

Predsjednik-republikanac Ronald Reagan je bez rata odnosno putem politike porazio Sovjetski Savez, što je dovelo do rasapa te višenarodne političke tvorevine.

Istinabog napad na Afganistan počeo je predsjednik-republikanac George W. Bush ubrzo poslije napada al-Qaede na tornjeve-blizance u New Yorku, ali pod nazivom rata protiv terorizma. Politika i geopolitika Georgea W. Busha bila je zapravo politika neokonzervativaca (Cheney, Rumsfeld, Wolfowitz, Abrams, Perle, Bremer, Feith). Okončanje rata u Afganistanu upriličio je predsjednik Trump 2020. godine dogovorom s Talibanima. Sramotno američko povlačenje iz Afganistana upriličio je predsjednik-demokrat Joe Biden.

Američke obavještajne službe izvele su pod predsjednikom Obamom niz „obojenih revolucija od 2011. godine, kojima je rečenom svrhom bila „izgradnja države“ i koje su u tim zemljama bile stvorile političku zbrku. Posebno je teško stradala Ukrajina, u kojoj je državni udarac 2014. godine konačno doveo do velikog europskog rata, koji ovih dana državni ustroj predsjednika-republikanca Donalda Trumpa kani privesti kraju u dogovoru s Rusijom.

Ipak, iako su početne izjave američkog predsjednika i njegovih dužnosnika stvorile zbrku, kao putokaz za izlazak iz te zbrke mogu poslužiti postupci predsjednika Trumpa i njegovih ministara. Prvo, predsjednik Trump je iz svoje potrebe razgovarao s predsjednikom Putinom. Drugo, američki državni tajnik Marco Rubio poslovno je razgovarao s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom. U ministarskom razgovoru dogovorena je obnova punih diplomatskih odnosa Rusije i SAD, što je za Rusiju izuzetno važno, jer je predsjednik Obama potkraj svoju vladavine 2016. godine protjerao mnoge ruske diplomate i zaplijenio niz ruskih zgrada u kojima su bili smješteni ruski konzulati.

Sergej Lavrov i Marco Rubio te ruska i američka izaslanstva sastali su se u Saudijskoj Arabiji, kako bi dogovorili pojedinosti sastanka predsjednika Trumpa i Putina u Saudijskoj Arabiji vjerojatno do kraja mjeseca veljače ove godine. Na sastanku na vrhuncu u Saudijskoj Arabiji bit će postavljena načela i okvir buduće opće suradnje Rusije i SAD, kojoj bi samo jedan vidik bila uspostava mira u Ukrajini i u Europi. Sastanku na vrhuncu bi se možda mogao naknadno priključiti i netko iz Ukrajine, ali jamačno neće sudjelovati Europska unija. (Ministar Lavrov je objasnio zašto za pregovaračkim stolom nema mjesta EU: Unija se zauzima za nastavak rata, a ne za uspostavu mira u Ukrajini. Usput rečeno, mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó upozorio je SAD, da će Europska unija ometati i potkopavati mirovne pregovore. Szijjártó to zna, jer je dnevno u doticaju s europskim ministrima.)

Predsjednik Trump se je u Bijeloj kući sastao s japanskim premijerom Shigeru Ishibom 7. veljače, a s indijskim premijerom Narendrom Modijem 13. veljače ove godine. Ipak, zanimljivo je to, da se očekuje da će prvi sastanak američkog predsjednika izvan Amerike biti s ruskim predsjednikom Putinom. Očito je, da američki predsjednik veliku važnost daje poboljšanju i uređenju odnosa SAD i Rusije.

Po svemu sudeći, doći će do uspostave dobrih odnosa Rusije i SAD. Takvi odnosi su vladali i za prvog predsjedničkog razdoblja Donalda Trumpa. Te odnose je pokvarila nametljiva i napadačka politika predsjednika Bidena posebice nakon neutemeljenih optužbi Demokrata, da je „Trumpa u Bijelu kuću doveo Putin“. Popravak odnosa SAD i Rusije je samo sredstvo sadašnjeg upravnog ustroja SAD. Po meni, krajnja svrha popravka odnosa dviju od tri spomenute svjetske velesile je odvajanje Rusije od Kine. Amerika u usponu Kine vidi veliku pogibelj za sebe, iako je Kina samo takmac Americi, a ne i protivnica.

Bidenov upravni ustroj je nastojao odvojiti Kinu od Rusije u uzaludnom nastojanju, da se „Rusiju bez kineske potpore“ lakše svlada Ratom za Ukrajinu. To nastojanje nije uspjelo i nije moglo uspjeti, jer su Rusija i Kina već bile uspostavile uspjele strategijske i susjedske odnose. Kina je za Rata u Ukrajini i za teških kazni, koje je Zapad bio nametnuo Rusiji, pomogla Rusiji nabavljajući jeftino i za svoj probitak energente. Ipak, Rusija i Kina – kao jedine sadašnje svjetske velesile unutar udruge BRICS – su ortakinje u nezaustavljivom stvaranju novog uređenja svijeta, koje će počivati na dvostranoj (bilateralnoj) suradnji svih naroda svijeta i njihovih država. Novi svijet opće suradnje naroda je nužna zamjena za donedavnu američku hegemoniju, koju su američki neokonzervativci nastojali obnoviti pod predsjednikom Joeom Bidenom. Kina i Rusije imaju dužnost posvemašnje uzajamne suradnje.

Samo od sebe nameće se pitanje: Što Americi preostaje kad bude uvidjela, da njezina nakana razdvajanja Rusije i Kine ne uspijeva? Jedna mogućnost je pristup Amerike Svjetskoj većini, koju predvodi BRICS, koji već okuplja više od polovice svjetskog pučanstva i više od polovice svjetskih potrošača. Mislim, da će Amerika udariti tim putem.

Druga mogućnost je podizanje novoga svjetskog rata, ali je sadašnji američki upravni ustroj pokazao, ne samo da se kani novog rata, nego i da postojeći besmisleni rata Zapada protiv Rusije predano privodi kraju. Smatram, da sadašnje republikansko odustajanje od Rata za Ukrajinu nije samo volja Republikanaca, nego da ono postaje voljom cijelog uvriježenog političkog sloja Amerike. Nije li naša vrsta nepovratno globalizirana? U globalnoj vrsti Homo sapiens svaki rat je „građanski rat“. Amerika isto može nešto naučiti. Amerika bi se o dvjesto pedesetoj obljetnici svojeg osamostaljenja od Britanije 1776. godine trebala osloboditi opsjene svoje iznimnosti i osloboditi potrebe da ima neprijatelje.