Zdravko Mršić – Konsenzus

(Iz posljednjeg obraćanja pokojnog pape Franje Gradu i svijetu, na Uskrs, 20. travnja 2025. godine)

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednom neobičnom tvrdnjom. To je tvrdnja pape Franje, koja je bila napisana i koja je pročitana tijekom posljednjeg i jedincatog Papina obraćanja Gradu i svijetu na Uskrs, 20. travnja ove godine. Tvrdnja se je odnosila na Afriku: „Kršćani diljem kontinenta ne mogu slobodno živjeti svoju vjeru. Ne može biti mira bez slobode vjere, bez slobode misli, bez slobode govora. Mira nema ni bez istinskog razoružanja.“

Ovaj će se osvrt posebno baviti pitanjem vjere, bez slobode koje „ne može biti mira“, za kojim istinski žudi golema većina ljudi. Je li vjera uistinu toliko važna, da bez njezine slobode nema mira? To pitanje ima posebno opravdanje u naše vrijeme, kad kršćanstvo kao vjera kopni; kad judejstvo služi prekomjernom namicanju tvarnih probitaka jednom narodu; kad islam putem islamizma sve više služi zametanju svjetskog sukoba; kad se neprestance javljaju novi rubni vjerski nauci, koji mrve našu vrstu te kad kapitalizam nastoji i uvelike uspijeva ljudima nametnuti ideologiju potrošaštva i njihova međusobnog nadmetanja (za dobra koja se mogu dijeliti).

(Judejstvo je drevna religija jednog jedinog naroda i ona je bila stvorena kao opravdanje za stvaranje židovske države usred drugih naroda, koji su već imali svoje države. Zato judejstvo nazivam „židovskom mitohistorijom“. Islam je, po riječima njegova utemeljitelja smišljen kao vjera za Arape, koji su do 620. godine vodili krvav međuplemenski rat na Arabijskom poluotoku. Islam je ujedinio Arape – Alah je tražio podlaganje i mir – koji su ubrzo poslije smrti utemeljitelja islama počeli stvarati carevinu, koja je sezala od Indije do Španjolske. Kršćanstvo je trpjelo velike raskole. Prvi su se odcijepili pravoslavci, koji su se vezali uz carsku vlast u Bizantu, a njima obližnji narodi uz svoje kraljevske vlasti. Kasnije su se od katolištva odcijepili protestanti – lijepa riječ! – i vezali uz sjeverno-njemački i baltički kapital. Sad se ni ne zna koliko ima kršćanskih „crkava“.)

Odmah ću nastojati napraviti razliku između vjere i religije. Vjera se odnosi na predmete ili sadržaje, koji su neznani, neprovjereni, skriveni, neviđeni ili nečuveni. Vjera svakog čovjeka – u što god povjeruje – traži voljan čin prihvaćanja nečega, što je nepoznato i najčešće nedokažljivo. Religija – po izvornom značenju latinske riječi religio – je stupanje u odnos ili svezu s nadljudskom svemoćnom silom i najčešće čašćenje te svemoćne sile. Navedena latinska riječ uključuje obvezu, sponu, prianjanje ili sljubljenost.

Vjera je nastala u ranom razdoblju evolucije čovjeka kao vrste i to čim je čovjek svladao pojmove prostora i vremena. Pojam vremena navodi ljude, da traže uzroke pojava u prirodi i postupaka ljudi u zajednici te ujedno otvara pitanje svrhe svega što se događa u životu ljudi i u trajanju ljudskih zajednica. Stvaralaštvo i izumiteljstvo čovjeka počivaju na pojmu svrhe. Naš rod više ne može živjeti bez svrhe ili smisla djelovanja. „Čovjek bez svrhe je kao muha bez glave!“

Ljudi su „oduvijek“ vjerovali u neviđena božanstva, koja su sami stvarali ili su do njih dolazili dedukcijom ili logičkim izvođenjem i to oslanjanjem na viđeno ili doživljeno. U izvornim čovjekovim zajednicama, prije uspostave civilizacije, vjera je služila jačanju zajedništva i ljudske uzajamnosti. Ljudi su slabo poznavali prirodu pa su prirodne sile vezali uz čovjekolika bića, a za takva bića ili božanstva se vjerovalo, da ih treba častiti prvobitno ljudskim zajedništvom, a ne ljudskom samoživošću. Neznanje, zagonetnost, tajnovitost i „neizvjesnost“, koje su znale stvarati zebnju, strepnju i posebice sumnju nadvladavani su zajedništvom ili prepuštanjem zajednici.

Prve civilizacije, koje su nastale u plodnim dolinama velikih rijeka nadomjestile su izvorne ljudske životne zajednice, koje su bile baština biološke evolucije života. U civilizacijama je privatna vlast zamijenila vlast zajednice, a izvorna vjera zajednice bila je zamijenjena propisanom religijom. U prvim civilizacijama i u svim kasnijim političkim zajednicama religija je postala obvezom podanika vlasti. Od vremena Reformacije postoji izreka: Cuius regio, eius religio (čija vlast njegova i religija), koja je značila da vladar propisuje religiju podanika. Vlast nije smišljala religije ili sustave uvjerenja, nego ih je birala „na tržištu sustava uvjerenja“, koje je obilovalo nadahnutim ljudima ili prorocima. [Max Weber (1864.-1920.) je pogrešno smatrao, da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Nakupljeni sjeverno-njemački kapital je za potrebe svoje vladavine trebao novi, prikladniji sustav uvjerenja, koji je i dobio u evangelištvu Martina Luthera (1483.-1546.).]

Svaka propisana religija ima šest glavnih vidika: (1) doživljaj utemeljitelja religije; (2) mit ili priču, koji pomažu širenje religije; (3) etiku, koja u novom vremenu i u novim okolnostima propisuje prikladnije međuljudske odnose; (4) ustanovu, koja je spregnuta s vlasti i preko koje vlast bez tjelesnog nasilja provodi svoje nakane u puku; (5) obrede, koji pomažu povezivanje i ujednačivanje podanika; te (6) svjetonazor, koji određuje narav svemirskih sila i koji uključuje čovjekonazor, koji daje odredbu čovjeka kao podanika vlasti ili kao pripadnika političke zajednice.

[Za razliku od ostalih utemeljitelja sustava uvjerenja (Mojsija, Budhe, Zaratustre, Muhameda, Luthera i drugih), kod Isusa iz Nazareta – kao utemeljitelja katolištva ili općeg sustava uvjerenja – od šest općih vidika sustava uvjerenja postoje samo dva: Isusovo osobno iskustvo Božjeg očinstva nad njim samim i nad svakim drugim čovjekom; te etički vidik, koji je bio potreban za stvaranje novog odnosa među ljudima. U Isusovu sustavu nema mita; umjesto ustanove Isus je utemeljio pokret, kako na novi sustav uvjerenja ne bi mogle utjecati političke vlasti; Isus nije ustanovio obrede; u Isusa nema Svemira ni svemirskih sila: sav Isusov svjetonazor je u Božjem očinstvu nad ljudima, a Isusov čovjekonazor se sastoji u bratstvu svih ljudi (bližnjih). Zato Isus nije utemeljitelj religije, nego utemeljitelj sustava uvjerenja za vrstu Homo sapiens, a ne za političku vlast.]

Vraćam se poruci pape Franje: „Kršćani diljem kontinenta ne mogu slobodno živjeti svoju vjeru. Ne može biti mira bez slobode vjere, bez slobode misli, bez slobode govora. Mira nema ni bez istinskog razoružanja.“ Iako je papa Franjo počeo navedenu misao spomenom kršćana, on je dodajući razoružanje kao nuždan uvjet uspostave mira naglasio ulogu svjetskih vlasti ili svjetske vlasti, koja je još uvijek kapital. Kapital kao vlast ima svoju religiju ili ideologiju, koja zagovara samoživost i potrošaštvo, umjesto zajedništva i stvarateljstva. Zato nositelji kapitala ne žele, da drugi sustavi uvjerenja imaju slobodu te da ljudi slobodno misle i slobodno izražavaju svoje misli. Ideologija liberalizma se sukobljava s vjerom.

Bez obzira na to, njeguju li ljudi vjeru ili su vezani religijom, svaki sustav uvjerenja pa i sustav uvjerenja Isusa iz Nazareta čini temelj ukupnog razmišljanja svakog čovjeka. Sustav mišljenja je de facto aksiomatiziran sustav ili sustav utemeljen na određenom broju početnih tvrdnji, koje se smatra općenito prihvatljivima u životnoj zajednici i iz kojih se logički izvode ostale tvrdnje. U uređenom sustavu mišljenja za svaku se tvrdnju zna je li istinita ili lažna. Nositelji privatnog kapitala ne žele da ljudi sustavno misle, kako bi se u njihove umove mogle proizvoljno utiskivati liberalističke tvrdnje, kao što je, primjerice, tvrdnja o potrebi posvemašnjeg nadmetanja među ljudima, iako je zajedništvo baština biološke evolucije života. Po liberalima ispada, da je vrsta Homo sapiens iznimka među vrstama života.

Papa Franjo je iznimno zapaženi dio svoje poruke Urbi et orbi počeo brigom za slobodu kršćana, ali je nastavio općenitom potrebom slobode vjere, slobode misli i slobode govora. Očito je, da je papa Franjo zagovarao slobodu vjere kao vjere, bez obzira na činjenicu, da u svijetu postoje nebrojene vjerske zajednice s vlastitim posebnim vjerskim istinama. Papa Franjo je uistinu bio čovjek vjere pa je zagovarao slobodu vjere i slobodu vjernika. U civilizacijskom pa i u sadašnjem kapitalističkom svijetu važno je, da postoji vjera i da ljudi vjeruju u istinu koja ne dolazi od vlasti. Sadašnji kapitalistički svijet kopni i nestaje, ali on neće biti zamijenjen novim jednostožernim svjetskim političkim sustavom, koji bi nametao svoju religiju. Tako je i za kršćanstvo važno, da je vjera kakva god ona bila zastupljena diljem svijeta.

Naoko postoji protuslovlje između činjenice viševjerstva i naučavanja katolištva, da ono ima pravu, neupitnu istinu. To otvara pitanje vjerodostojnosti katolištva. Ipak, valja uvažiti činjenicu, da u katolištvu postoje dvije struje. Jedno je struja Isusa iz Nazareta, koji je objavio svim ljudima dolazak novog svijeta zajedništva i uzajamnosti. „Idite i učite sve narode, da drže sve što sam vam zapovjedio!“ Isus je tražio raskid sa starim gledanjem na Boga i na ulogu čovjeka u životu.

Drugi su preuzeli mnoge natruhe iz Starog zavjeta kao što je priča o tomu, da su se u pojavi Isusa iz Nazareta obistinila pradavna obećanja koje je, navodno, bog Jahve dao Židovima. Isus im je rekao: „Dugo sam s vama, a još me niste upoznali.“ Ta je struja više cijenila ustanovu, kakva je i prije bila među Židovima od pokreta koji je uistinu utemeljio Isus iz Nazareta, bojeći se utjecaja vlasti na širenje radosne vijesti. „Caru carevo, božje Bogu!“

Starozavjetna struja napravila je nagodbu s carem Konstantinom (306.-337.) temeljem Milanskog proglasa 313. godine. Katolištvo je postalo religijom Rimske carevine pa je i propalo kad i Carevina. Tad je na svoje došla izvorna struja Isusa iz Nazareta, koja je putem djelovanja Reda benediktinaca stvorila Europu kao katolički kontinent mira, uzajamnosti i suradnje brojnih domaćih i brojnijih doseljenih naroda, koji su prihvatili novi prostor kao svoj životni prostor i katolištvo kao vjeru. Katolištvo je pokazalo svoju snagu u prva tri stoljeća poslije Isusa, ali i od šestog stoljeća do pojave europskih kraljevina u jedanaestom stoljeću.

Katolička crkva je „ustanova“, koja više nema političku vlast, koju je u Europi izgubila u jedanaestom stoljeću, a ni vjersku vlast, koju je izgubila u vrijeme reformacijskog raskola u šesnaestom stoljeću. Crkva kao „ustanova“ već dugo je svedena na jedinu čuvaricu pokreta Isusa iz Nazareta, jer su se ostale, otpadničke crkve povijesno vezale uz mjesne političke vlasti ili uz kapital kao vlast.

Kršćansko viševjerje je privremena pojava, koja je nastala u svijetu koji je bio razdijeljen u granicama razlučene političke zajednice ili države. Kapitalizam kao politički sustav je gotovo potpuno unizio ulogu mjesnih političkih vlasti. Zato sve veću ulogu u svijetu imaju živi narodi. Oba ta postupka se usporedo odvijaju u vrsti koja je nepovratno globalizirana. Narodi se sve više međusobno povezuju i to povezivanje neće dovesti do povećavanja broja vjerskih zajednica, nego do njegova smanjivanja. Vrijeme će donijeti iščezavanje i endemnih i umjetno stvorenih mjesnih vjerskih zajednica. Globalizirana vrsta Homo sapiens treba jedan jedini sustav uvjerenja. Po meni, to može biti samo sustav uvjerenja pripadnosti Zemlji koja je nositeljica života i samom životu.

U brojnim svojim govorima Isus iz Nazareta je često govorio o životu. „Što možeš dati u zamjenu za svoj život?“ „Kao što Otac ima život u sebi, tako i ja imam život u sebi.“ „Dat ću ti vodu života pa više nećeš ožednjeti.“ Isus je često govorio o sjemenu, koje klija, niče, raste i donosi plod. Isus je svoj svjetonazor sveo na Božje očinstvo nad ljudima. Svemir u Isusa nema ulogu. Sve je u Zemlji i na Zemlji. Isusov sustav uvjerenja zagovara pripadnost Bogu koji je život, pripadnost Zemlji i pripadnost životnoj zajednici.