Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi Ratom za Ukrajinu i mogućnosti potpunog europskog preuzimanja tog rata od Sjedinjenih Američkih Država. SAD su glavna zapadna sila, koja je s ostalim zapadnim državama rabila državu Ukrajinu i ukrajinski narod kao „ovlaštene predstavnike“ Zapada u njegovu ratu protiv Rusije. (Predsjednik Trump nastoji mirovno posredovati između Rusije i Ukrajine kao da SAD nisu bile i nisu ostale presudnom stranom u Ratu za Ukrajinu.)

Predsjednik Trump se sad nalazi navrh američkoga izvršnog državnog ustroja, iako poznati svjetski geopolitički promatrač i umirovljeni američki pukovnik Douglas Macgregor tvrdi, da je stvarni predsjednik SAD izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Za Trumpa kao čovjeka se jamačno može tvrditi, da je čovjek mira i da želi, da se okonča sadašnji Rat za Ukrajinu.

U opreci sa stavom Donalda Trumpa, mnogi američki političari – posebice neokonzervativci među njima – žele razbuktavanje ukrajinskog rata, kako bi Rusiji nanijeli poraz, koji je ona navodno zaslužila zbog svoje nepomirljive i napadačke politike ne samo prema Ukrajini, nego i prema cijeloj Europi. Predsjednik Trump je u razgovoru s predsjednikom Putinom 19. svibnja ove godine izjavio, da je on „za suradnju s Rusijom, a ne za nametanje kazni Rusiji“. Ipak, u Kongresu se pripravlja dvostranačka odluka o nametanju Rusiji političkih i gospodarskih kazni, koje bi je trebale skrhati kao državu i kao vojnu velesilu. Po meni, Benjamin Netanyahu je gospodar Kongresa.

Nedavno je američki podpredsjednik JD Vance izjavio, da SAD mogu napustiti Ukrajinu i posvetiti se drugim geopolitičkim zadaćama, kojih je napretek u svijetu. Jedno od područja, koje traže brigu Amerike je Bliski Istok, gdje je nedavno američki predsjednik ugovorio golema ulaganja arapskog kapitala u američko gospodarstvo. Ipak, podpredsjednik Vance je spomenuo jedan uvjet. Amerika bi mogla napustiti Ukrajinu, ako Rusija „ozbiljno“ ne prione uz uspostavu mira u Ukrajini. (Ovisi li američko napuštanje Ukrajine o volji Rusije?)

Do povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću 20. siječnja ove godine prijašnji američki upravni ustroj se je trsio rasplamsati sukob u Ukrajini i voditi rat do konačne ukrajinske pobjede. („As long as it takes!“) Usto, Europa je uključena u Rat za Ukrajinu od državnog udarca u Kiivu početkom 2014. godine. Europa i Amerika su skupa vojno i financijski pomagale Ukrajinu. Europa (Boris Johnson) je na traženje Amerike (Joe Biden) 7. travnja 2022. godine odvratila Ukrajinu od potpisivanja mirovnog sporazuma u Carigradu, koji je bio sastavljen i koji je svojim inicijalima potvrdio ovlašteni predstavnik Ukrajine.

Otkad je predsjednik Trump počeo govoriti o uspostavi primirja/mira u Ukrajini dosadašnje europske velesile (Francuska, Britanija i Njemačka) te Poljska govore o upućivanju svoje vojske u Ukrajinu, kako bi preuzele ulogu mirovnih snaga. (Rusko ministarstvo vanjskih poslova smatra, da je upućivanje mirovnih snaga u ovlasti Vijeća sigurnosti UN, a ne u ovlasti samozvanih država.) Prvaci prijašnjih europskih velesila odnedavno govore o „snagama za reosiguranje“ (primirja/mira), koje bi bile smještene u zapadnom dijelu Ukrajine i koje bi bile „u stanju pripravnosti“ za slučaj ruskog kršenja uvjeta primirja/mira. (Europske sile govore samo o „bezuvjetnom“ primirju očito smišljajući novo naoružavanje i financiranje ukrajinske vojske te dodatno financiranje ukrajinske države.)

Rusija je na „mirotvorno“ nastojanje europskih sila odgovorila prijetnjom, da će sve samozvane mirovne snage u Ukrajini smatrati stranom u sukobu te da će takve vojne snage biti zakonite vojne mete za ruske vojne snage. S obzirom na to, da SAD nisu pokazale pripravnost sudjelovati u jamčenju mogućeg primirja/mira u Ukrajini, vodeće europske sile nastoje pridobiti ili navući Ameriku, da pruži reosiguranje za europske postrojbe. Zato Europska unija kao politička tvorevina i vodeće sile u Europi ne govore o miru, nego samo o primirju, jer im mir ne bi ostavio mogućnost upućivanja „mirovnih“ snaga u Ukrajinu.

Europa se ne uzda sama voditi ukrajinski rat. Tomu je nekoliko razloga. Najvažniji razlog je dosadašnji tijek Rata za Ukrajinu, jer ruska vojska sve više i sve brže napreduje prema rijeci Dnjepru. Ako ruska vojska dopre do Dnjepra – uz koji je stoljeće i pol bila glavnina ukrajinske industrije – dio Ukrajine zapadno od te rijeke bio bi industrijski obezglavljen. Drugi razlog su male mogućnosti vojnih snaga europskih nacionalnih država. Usto, smanjene su mogućnosti europske industrije, koja bi trebala opskrbljivati ukrajinske postrojbe oružjem, ostalom opremom i streljivom i to zbog zamjene jeftinog ruskog prirodnog plina skupim američkim ukapljenim plinom. Europski građani se ozbiljno protive nastavku Rata za Ukrajinu. Konačno, Europa bi protiv Rusije ratovala na dug.

Zato i Europa i Ukrajina nastoje svim silama i podvalama navući Ameriku da i nadalje predvodi zapadni rat protiv Rusije. Europska unija i Ujedinjena Kraljevina su se istrčale pred Ameriku izricanjem novih, opakih gospodarskih kazni Rusiji. Europskom izricanju novih kazni Rusiji u Kongresu se je usprotivio državni tajnik Marco Rubio, tvrdeći da će nove kazne Rusiji odvratiti tu državu od mirovnih pregovora. Poslije neočekivano dugoga telefonskog razgovora s predsjednikom Putinom 19. svibnja predsjednik Trump je izjavio, da rat u Ukrajini nije „njegov rat“, nego rat donedavnoga američkog državnog ustroja. Zato, predsjednik Trump smatra, da on nije obvezan taj rat ni nastaviti niti ga privesti kraju. Predsjednik Trump je dodao, da Rusija dobiva rat u Ukrajini i da će ga dobiti.

Prva strategijska i diplomatska dvojba Zapada je: primirje ili mir. Rusija i Amerika nedvojbeno žele uspostavu mira, ali se tomu iz navedenih razloga protive europske sile. Europske sile žele pošto-poto nastavak rata, iako svatko razborit i dobro obaviješten o stanju bojišta u Ukrajini uviđa, da Rusija dobiva rat. Među zapadnim političkim prvacima ideologija je važnija od zbiljske politike. Ukrajinu ne mogu spasiti ni napadi dronovima na mete duboko u unutarnjosti Rusije. Nisu je spasili ni višekratni privremeni prodori u ruski zemljopisni prostor.

Druga stvarna dvojba je: nastavak rata protiv Rusije s Amerikom ili bez nje. Predsjednik Trump je opetovano rekao, da do rata u Ukrajini ne bi ni došlo, da je on bio predsjednik u razdoblju od 2021. do 2025. godine. Tako naglašava, da su se rat, ratno razaranje i teške ljudske žrtve mogli izbjeći. Po predsjedniku Trumpu, rat treba hitno zaustaviti.

Osim Zapada podijeljenoga na Europu i Ameriku postoje i Ukrajina kao država i njezino političko vodstvo, za koje Rusi smatraju da je nezakonito, ali koje zapadne države bez iznimke smatraju zakonitim. (Zapadno priznavanje ukrajinskog vodstva daje tom vodstvu zakonitost.) Ukrajinsko vodstvo se ne miri s očekivanim porazom ukrajinske vojske pa ono nastoji nagnati Zapad, da se izravno uključi u rat protiv Rusije. Predsjednik Zelenski računa, da ima izravan nadzor nad europskim političkim prvacima, ali i neizravan nadzor nad američkim državnim ustrojem.

Prava nevolja predsjednika Zelenskoga nije predsjednik Putin, nego osobnost Donalda Trumpa kao što ni za predsjednika Trumpa najveća nevolja nije predsjednik Putin, nego predsjednik Zelenski. Predsjednik Zelenski, prema kojemu su donedavno svi zapadni politički prvaci bili poslušni, naišao je na Donalda Trumpa, koji je veliki politički izuzetak u američkoj politici, kakvoga vjerojatno nije bilo od Theodora Roosevelta (1901.-1909.).

Donald Trump je upadica u američku politiku, a neki državni poslovi mu ne idu od ruke: gospodarstvo, namet trošarina, ograničavanje javnog duga, jačanje dolara i obuzdavanje općeg rasta Kine. Javna potpora predsjedniku Trumpu se je srozala. Predsjednik Trump bi mogao iz prkosa napraviti sporazum s predsjednikom Putinom te budućnost Ukrajine ostaviti na milost Europi i na nemilost Rusiji.