Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi Europskom unijom i njezinim ideološkim određenjem, kojim se uređuju ostali vidici vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo i zaštita. Zbog goleme prevage ideologije nad ostalim vidicima vlasti u Europskoj uniji, tu sam političku tvorevinu nazvao „teokracijom“. Tako su se prije nazivale države, u kojima je način vladavine ili politički sustav počivao na vjeri, koja je bila obvezna za sve podanike. Tako je bilo u početku islama kad je vlast među ujedinjenim arabijskim plemenima počivala na vjeri. [Poslije smrti utemeljitelja islama Muhameda iz Medine (oko 570.-632.) arabijska „zajednica vjernih“ prometnula se je u prostorno golemu carevinu.] Teokracijom je bio i politički sustav u drevnoj državi Asteka ili Meksika, koju je 1519. godine zauzeo i uklonio španjolski pustolov i osvajač Hernan Cortes.

Stvaranje Europske unije bio je američki zahvat. Unija je nastala preobrazbom Europske zajednice, koja se je prije nazivala Europskom gospodarskom zajednicom (EEZ), u usredištenu političku tvorevinu. Odluka o utemeljenju Zajednice donesena je u Rimu 1957. godine. Zajednica je nastala 1958. godine na temelju zbiljske politike, Realpolitik. Zajednica je stvorena slobodnim povezivanjem i suradnjom šesterih europskih naroda, kako bi se (1) uklonila mogućnost izbijanja međunarodnih sukoba i novog rata u Europi, (2) zaustavio mogući naknadni prodor komunizma u Zapadnu Europu i (3) postiglo blagostanje ljudi i naroda. Stvaranje Zajednice bio je domaći, europski politički zahvat. Zajednica je prije preobrazbe u Uniju imala 12 članica, koje su dogovorno određivale svoju politiku.

Europska unija nastala je odlukom 12 članica Europske zajednice u veljači 1992. godine u nizozemskom gradu Maastrichtu, a počela je djelovati 1. studenoga 1993. godine. Odluka o preobrazbi Europske zajednice u Europsku uniju donesena 7. veljače 1992. godine, samo šest tjedana poslije razdruženja Sovjetskog saveza.

Europska unija je smišljena kao podružnica sustava američke svjetske hegemonije, koja je uistinu bila hegemonija svjetskog kapitala usredotočenog u SAD. Kao usredištena politička tvorevina Unija je omogućila svjetskom kapitalu, da ima samo jedno nadzorno mjesto u Europi i da putem njega održava stegu u europskim narodima.

Europska unija je usredištena politička tvorevina, kojoj su pridjenute sve značajke uobičajenih država ili političkih zajednica: središnja izvršna vlast, središnji parlament, središnji sud, središnja banka te središnji ured za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Uz Europsko povjerenstvo postoji i drugo izvršno tijelo Unije, Europsko vijeće, koje sastavljaju predsjednici ili premijeri zemalja članica. Vijeće određuje opće političko usmjerenje i prijeke poslove Unije. Unija ima sve značajke države, ali ona nije priznata kao suverena država. Kako vrijeme teče Europsko povjerenstvo se postavlja sve samovlasnije. Mnogi postupci Europskog povjerenstva graniče sa samovoljom, koju podupiru neke od velikih i mnogoljudnih članica Unije.

Do 1993. godine svi pokušaji usredištenja vlasti u Europi su propali. Propala su nastojanja Karla Velikoga (768.-771.-814.) i ostalih „svetih rimskih careva“, da u Europi naprave veliku carevinu. [Ljudevit Posavski (?-823.) se je godinama borio protiv Franaka dok je njihov kralj bio Ljudevit I Pobožni (778.-814.-840.).] Napoléon Bonaparte (1769.-1821.) je uložio golem napor i dobio mnoge bitke, kako bi stvorio Kontinentalni sustav, kojim je htio Britaniju potpuno odvojiti od Europe, ali je ruska vojska „do nogu potukla“ njegovu vojsku. Adolf Hitler (1889.-1933.-1945.) je nastojao vojno zauzeti cijelu Europu, ali je Crvena armija teško porazila Wehrmacht. (Njemačka je 22. svibnja ove godine uputila u Litvu oklopnu brigadu s do 5.000 vojnika, kako bi “pojačala vlastitu obranu“!? To je prva stalna njemačka postrojba na tuđem tlu poslije Drugoga svjetskog rata.)

Tako je Europa od sloma zapadnog Rima 476. godine do 1993. godine bila kontinent izvornih i doseljenih naroda, koje je Crkva – koja nije imala svoju vojsku kao što su je imali Karlo Veliki, Bonaparte i Hitler – povezala u zajednicu slobodnih naroda i plemena. Europa je kao cjelina kasnije zagospodarila svijetom, ali taj zahvat nije izvela putem usredotočene „europske“ vlasti, nego su pojedini europski narodi za sebe bili namaknuli tuđi prostor na ostalim kontinentima.

Ipak, na europskom kontinentu već desetljećima traje Europska unija, koja je usredotočena politička tvorevina. Europa je prije bila kontinent naroda, koji su u Uniji izgubili slobodu, koja je nužna za sve: za vođenje europske geopolitike, za razvitak tehnologije i napredak gospodarstva, za zaštitu europskih ljudi i naroda te za stvaranje zadovoljstva ljudi. Narode se ne smije ni nijekati ni zaobilaziti.

Unija traje nauštrb ljudi, naroda i općeg razvitka kontinenta. To se događa zato, što je prva briga središnjega europskog vodstva u Bruxellesu očuvanje njegove nakazne i Europi neprimjerene usredotočene vlasti, a ne briga za zaštitu i blagostanje ljudi i naroda. Prvaci Unije više vjeruju u svoje umišljaje, nego u zbiljsku politiku. Zato Europska unija propada upravo kao usredištena i umjetna politička tvorevina. Američki i europski globalisti i neokonzervativci su na prijevaru i na brzinu europske narode utrpali u usredištenu političku tvorevinu te time izveli europsku „kvadraturu kruga“, ali matematičari znaju da je to neostvarljiv postupak.

Prije nego što navedem u čemu se sastoji i po čemu se prepoznaje europska ideologija nastojat ću odrediti što se općenito smatra ideologijom. Ideologija je nenasilno sredstvo ujednačivanja i sputavanja ljudi ili podanika vlasti. Vlasti ne stvaraju ideologiju odnosno svjetovnu vjeru, nego najprikladniju od ponuđenih umeću u umove podanika, koji ne provjeravaju istinitost sadržaja ideologije. To vlasti rade u nakani, da ideologija posluži kao podloga za ukupno razmišljanje ljudi. Ideologija tako postaje „višom silom“ u umu ljudi.

Utemeljenje Europske unije počivalo je samo po sebi na neokonzervativnoj, globalističkoj, liberalnoj, puritanskoj i trockističkoj ideologiji osvajanja svijeta i vladanja svijetom iz jednog mjesta. Kao što su trockisti iz SSSR-a nastojali izvoziti boljševičku revoluciju, tako sad neokonzervativci izvoze „američku demokraciju“, koja je sračunata na slabljenje svih država uključujući i SAD, iz kojih se „demokracija“ izvozi. Usto, u Bruxellesu se namjerno uzgajaju strahovanje od Rusije i netrpeljivost prema Rusiji, sa svrhom osvajanja i komadanja Rusije, koja ipak počiva na golemoj zemlji, Majčici Rusiji, i na ruskom narodu.

Opterećenje Bruxellesa neokonzervativnom ideologijom očituje se i u kroćenju te uništavanju jedinačnih naroda koji sastavljaju Uniju i to putem usredotočenja vlasti u Uniji, iako bi politika trebala narode uzeti kao stvarnost. Konačno, vlasti u Bruxellesu privržene su američkom neokonzervativnom nauku Pravednosti, uključivanja i raznolikosti (EID), koji uporno promiče neprirodnost i izvještačenost u razmišljanju ljudi i u njihovu postupanju.

Nauk Pravednosti, uključivanja i raznolikosti ponajviše se očituje u imenovanju „političara“ na izvršne i sudbene dužnosti te u predlaganju natjecatelja za skupštine i parlamente. U Europskoj uniji je važno, da spomenute dužnosti obnaša čim više žena, pripadnika manjina i neprirodnih ljudi. Zato je i ispalo, da Europsku uniju i njezine članice vode poćudni, a ne sposobni, skrbni i odgovorni ljudi. Time je omogućeno smišljeno slabljenje i uništavanje nacionalnih država, kako bi se narodima uzelo iz ruku učinkovito sredstvo djelovanja

Upravljanje Europskom unijom i njezinim članicama pod urokom ideologije, a ne na temelju zbiljske brige i odgovornosti za europske narode dovelo je do propadanja Unije. Nasreću, narodi su se pokazali dugovječnijima od izmišljenih političkih tvorevina kakva je Unija.