Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim nedavnim iznimnim i možda jedincatim događajem te poukom, koju taj događaj nosi cijelom svijetu: sjeveru i jugu, istoku i zapadu Zemljine plohe. Osvrt se bavi (1) uspjelim napadom ukrajinskih obavještajnih službi i zračnih snaga na nekoliko ključnih vojnih zračnih luka diljem Rusije te (2) zamislima, koje bi se glede tog događaje mogle začeti među političarima, politolozima, političkim stratezima i među medijskim ljudima diljem svijeta. Rusija je golema zemlja, koja se je ovih dana pokazala nezaštićenom.

Rusija i njezin glavni grad Moskva doživjeli su težak udarac koncem 1991. godine kad je došlo do razdruženja Sovjetskog Saveza na petnaest posebnih suverenih država. Te su države nastale od prijašnjih republika Sovjetskog Saveza odnosno od Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), koji je bio golema višenarodna država. SSSR se je od goleme komunističke carevine, koja je zauzimala prostor od 22,4 milijuna četvornih kilometara, srozao na običnu nacionalnu državu, koja ipak zauzima prostor od 17,1 milijuna četvornih kilometara.

Nedavni zračni napad Ukrajine na Rusiju pokazao je, da je ruski zemljopisni prostor slabo zaštićen, iako se je još veći prostor Sovjetskog Saveza bio pokazao održljivim i tijekom Građanskog rata (1918.-1921.), tijekom japanskog napada na SSSR 1939. godine te poslije napada Trećeg Reicha 1941. godine. Poslije razdruženja SSSR-a cijeli bivši prostor te višenarodne države postao je politički uzbuđen, uznemiren i uzrujan. To se posebno očituje u Istočnoj Europi i na Kavkazu.

Rasprsnuće Sovjetskog Saveza ostavilo je dubok trag u duševnosti ruskog naroda i ostalih naroda nekadašnje države. Od zadnjeg proširenja Sovjetskog Saveza do praska 1991. godine nije bilo prošlo ni pola stoljeća. Trajanje naroda bez proširenja životnog prostora ostavilo je trag i u duševnosti američkog pučanstva, koje je bilo naviknuto na pomicanje zapadne granice SAD prema obali Tihog oceana, ali koje je prestalo izlaskom SAD na tu obalu. Rusko se je pučanstvo počelo osjećati kao da živi u trusnom području.

Prva ruska država nastala je u devetom stoljeću na području današnje Ukrajine i nazivala se je Kijevska Rus. U njoj je živjelo pleme Rusi. Sredinom dvanaestog stoljeća moskovski knez Jurij Dugoruki pozvao je svojeg brata kneza od Novgoroda, da se premjesti u Moskvu. Otad je ruska država imala sjedište u Moskvi.

Ivan III Veliki Knez Moskve i cijele Rusije (1462.-1505.) znatno je proširio ruski prostor putem osvajanja, kupnje, baštinjenja i putem otimanja zemlje svojim rođacima. Ivan III je usredištio svoju državu, obnovio utvrdu Kremlj, uveo zakone i okončao vladavinu Tatara, čija je konfederacija početkom trinaestog stoljeća uključena u pomičnu carevini Džingisa Kana (1206.-1227.). Za vladavine Ivana III Rusija je izišla na Bijelo more i na Barentsovo more te se je proširila na neka nezauzeta područja Europe kao i na dijelove Bjelorusije i Ukrajine, u kojim područjima su sad gradovi Kursk, Brijansk, Gomel i Harkov. Ivan III je počeo rabiti naslov „car“.

Ivan IV Strašni (1533.-1547.-1584.), knez Moskve i car Rusije, bio je nesretan čovjek i vladar, kojemu se može pripisati samo prostorno širenje Rusije dalje u Sibir uz njegovu  veliku novčanu potporu. Rusijom su poslije smrti Ivana IV vladali Fjodor I, Boris Godunov i Fjodor II. Smrću Fjodora II ugasila se je ruska vladarska loza Rurikoviča. Ubrzo je došlo do pobune ruskih bojara (vitezova-velikaša), koji su 1610. godine za ruskog cara uzalud izabrali Vladislava IV (1595.-1632.-1648.), tad budućeg poljskog kralja.

Do značajnog proširenja ruskog prostora došlo je pod Petrom I Velikim (1672.-1725.). Petar Veliki je ratovao s Tuskom Carevinom (1695.-1696.). Taj rat je omogućio Rusiji pristup Azovskom moru. Poslije Sjevernog rata (1700.-1721.) Petar Veliki je izveo Rusiju na Baltičko more, na obali kojega je utemeljio grad St. Petersburg i u nj iz Moskve premjestio prijestolnicu Rusije. Petar Veliki je pripadao carskoj lozi Romanova. (Zanimljivo je to, da je supruga Ivona IV Strašnoga bila Anastazija Romanovna.

Rusija je od 1799. do 1867. godine kad je Aljasku prodala Americi imala znatan posjed u Sjevernoj Americi. Rusija se je proširila u Sjevernu Ameriku pod carevima Pavlom I (1796.-1801.), sinom Katarine Velike, i Aleksandrom I (1801.-1825.) posebice zauzimanjem Aleksandra Baranova, upravitelja Rusko-američke korporacije.

Spomenuo sam, da je sadašnje rusko pučanstvo brojčano nedovoljno za dobro upravljanje golemim ruskim prostorom. SSSR je 1991. godine imao oko 286,7 milijuna stanovnika. U to vrijeme Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika (RSFSR) činila je najveći dio teritorija i stanovništva SSSR-a i imala je oko 60% sovjetskog stanovništva, što je bilo otprilike 172 milijuna ljudi. SSSR je bio najveća država na svijetu. Godine 1946. europski dio SSSR-a imao je površinu 5,2 milijuna četvornih kilometara, koja je 50% veća od površine Indije. Nakon Drugoga svjetskog rata sovjetske kopnene granice u Europi bile su dugačke 4.216 km, a u Aziji 14.724 km. (Sad su te granice 2.250 km odnosno 22.157 km.) Broj stanovnika SSSR-a povećao se je sa 147 milijuna u 1926. godini na 286,7 milijuna u 1991. godini.

Poslije razdruženja SSSR-a dio pučanstva novonastale Ruske Federacije vratio se je u svoje matične narode. Sad nekadašnje republike SSSR-a s većinskim islamskim pučanstvo imaju ukupno 74 milijuna stanovnika, a Rusija po prosudbi Svjetske banke ima 143 milijuna stanovnika. Spomenuo sam islamske narode, jer je u njima prirodni priraštaj pučanstva još uvijek visok, a prirodni priraštaj u Rusiji je iznimno nizak. Ruske vlasti su svjesne zbilje tog pitanja, ali i najprimjerenije političke odluke za povećanje rodnosti traže dugo vrijeme provedbe.

Zanimljivo je, ali i prijeporno to, da Ratom za Ukrajinu Ruska Federacija nastoji povećati svoj zemljopisni prostor nauštrb Ukrajini, što se razumljivo pravda zaštitom ruskog pučanstva u Ukrajini, kojemu ukrajinske vlasti nedvojbeno gaze nacionalna i ljudska prava. Po uvjetima za okončanje rata, koje su nedavno ruske vlasti uručile ukrajinskima vlastima za susreta u Carigradu ispada, da Rusija ne želi samo zaštititi svoju manjinu u Ukrajini, nego i za svoje potrebe preurediti Ukrajinu kao državu. (Takvo preuređenje tuđe države dolazi poslije kapitulacije ili predaje. To se je dogodilo u Njemačkoj poslije predaje njemačke carske vojske 11. studenoga 1918. godine i poslije predaje Wehrmachta 8. svibnja 1945. godine te Japanu poslije urudžbe Saveznicima Japanskog protokola predaje 2. rujna 1945. godine.)

Tko se udubi u odnose Rusije i Ukrajine – a to su ovih godina učinili i ruska javnost i znatan dio ruskih dužnosnika – lako izgubi iz vida činjenicu, da je Rat za Ukrajinu rat između Rusije i Zapada predvođenog Amerikom, a ne rat između Rusije i Ukrajine. Ruski promatrači Rata za Ukrajinu iznimno veliko značenje pridaju sadašnjim uspjesima ruskih postrojbi na kopnenoj bojišnici u Ukrajini, a uvelike zanemaruju štetu koju ukrajinske službe i postrojbe nanose cijeloj ruskoj državi putem kopnenih, pomorskih i svemirskih napada. Jedan od vidika političkog sustava svake države čine raspoloženje i očekivanja pučanstva, koja su u Rusiji splasnula. (NATO ovih dana u Baltičkom moru uvježbava otimanje tuđih – najvjerojatnije ruskih – brodova, koji bi prevozili tovar koji podliježe zapadnim gospodarskim kaznama. Takve pomorske vježbe će se vjerojatno izvoditi i u Crnom moru. Takve mornaričke vježbe se mogu upriličiti i na Dalekom Istoku te na Arktiku.)

Čini se, da Rusi žure čim prije slomiti Ukrajinu i to na ukrajinskom tlu. Zato napadaju na svim dijelovima bojišnice. Kao da se nastoje „provući kroz vremenske iglene ušice“. Na Zapadu se govori o „prigodnom prozoru“ ili povoljnom vremenskom razdoblju. Rusi nastoje brže-bolje ili navrat-nanos iznuditi moguću ukrajinsku predaju. Ipak, sve govori u prilog tomu, da se ukrajinska vojska ne kani predati, nego da kani – uz svesrdnu pomoć Zapada – na svaki mogući način rat prenijeti nad ruski prostor ili oko ruskog prostora.

Ukrajina nastoji doći do predaha pa je zato prije carigradskih pregovora i tijekom njih ustrajavala na tomu, da Rusi pristanu na „bezuvjetno“ primirje u trajanju od najmanje trideset dana. Umjesto uspostave primirja, koje je Ukrajini potrebno za obnovu njezine vojske i za dopunu oružja, streljiva i opreme, Rusi nastoje natjerati Ukrajinu na kapitulaciju ili predaju, kojom bi se ukrajinska vojska povukla na zapad i Rusiji prepustila dio svojeg prostora. Dva takozvana memoranduma, koja su izaslanstva Rusije i Ukrajine razmijenila u Carigradu 2. lipnja, pokazuju različitost i nepomirljivost ruskog i ukrajinskog pristupa miru.

Ukrajinci predlažu, da se pomak iz zastoja u pregovorima ili izlazak iz „slijepe ulice“, u koju su pregovori o uspostavi mira zašli može naći na trojnom sastanku predsjednika SAD, Rusije i Ukrajine. Time bi Rusi prihvatili ukrajinskog predsjednika kao zakonitog prvaka Ukrajine, za što su oni već rekli da ne mogu učiniti. Poslije ukrajinskih napada na mostove u Rusiji, u kojima su stradali putnički vlakovi, predsjednik Putin je u nedavnom telefonskom razgovoru rekao predsjedniku Trumpu, da „ukrajinski režim postupno postaje teroristički ustroj“, s kakvim se ne pregovara. Usto, „trojni“ sastanak na vrhuncu ne bi bio trojni, jer američki i ukrajinski predsjednik pripadaju istoj strani u Ratu za Ukrajinu. Zato pregovori trebaju biti dvojni: ili pregovori Rusija-Ukrajina ili pregovori Amerika-Rusija. Moskovske vlasti su pripravno izjavile, da nema izgleda za „trojni“ sastanak.

Uspjeli ukrajinski napadi na Rusiju koncem prošlog tjedna i to uoči nastavka pregovora u Carigradu 2. lipnja pokazali su, da je Rusija zbog svojega golemog prostora izuzetno ranjiva. Ukrajinski napadački uspjeh, koji je otvorio i ozbiljan prijepor između Ukrajine i SAD, učinit će provedbu nekih ranijih opakih nakana prema Rusiji izvedljivom, ali će stvoriti i nove nakane. Predsjednik Trump je bio dobronamjeran prema Rusiji, ali je njegova politička snaga već oslabila pa je pitanje, može li on provesti svoje dobre nakane. Predsjednik Trump je nastojao preobraziti Ameriku, ali je njegova opsjednutost nametanjem uvoznih trošarina stvorila zbrku u američkom političkom sustavu. (Machiavelli je rekao, da je „lako razoriti postojeći sustav, ali je teško izgraditi novi“.) Slabi Trump će se morati prilagođivati.

Mnoge političke sile u SAD žele zauvijek uništiti Rusiju i kao velesilu i kao suverenu državu. To jamačno žele neokonzervativci, koje predsjednik Trump nije uspio sputati i ukrotiti. Nositelji vlasti u Europskoj uniji i u Velikoj Britaniji žele obračun s Rusijom i smatraju, da „ukrajinska kriza“ stvara izvrsne izglede za dobar ishod tog obračuna. Rusija ne smije podcijeniti ni nakane ukrajinskog predsjednika, koji je „gospodar“ mnogim političkim silama u SAD i Europi. Sve spomenute opake političke sile su u vlasti svjetskog kapitala, koji je usredotočen u SAD. Unatoč slabog vojnog položaja Ukrajine na vlastitom tlu, predsjednik Zelenski vjeruje, da Ukrajina i njezini podupiratelji mogu pobijediti Rusiju.

Po suvremenoj (njemačkoj) geografskoj teoriji prostor nije apsolutan ili potpun, nego je odnošajan: prostor je to, što ljudi od prostora naprave. Ruska država, ruski narod i ruske korporacije nisu izgradile neprobojan i održljiv životni prostor. Oprečno tomu, ukrajinske vlasti i cijeli Zapad su od ukrajinskog zemljopisnog prostora napravili jaku i gipku odskočnu dasku za obračun s Rusijom. Zato se može očekivati, da će Rusija – vodeći račun o svojim ukupnim nevoljama i probitcima – ublažiti svoje zahtjeve za uspostavu mira u odnosu na uvjete, koji su izneseni u Memorandumu nedavno uručenom Ukrajini u Carigradu. Čim prije tim bolje, jer se Rat za Ukrajinu može iznenada rasplamsati. Svijet nije uravnotežen.