Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi neodređenim stanjem svijeta, koji koleba između rata i mira. Svijet nije u zastoju ili bezizlaznosti, nego upravo u kolebanju. Organizmi svih vrsta žive uz ustaljene odnose među njihovim organima i organskim sustavima, kojima temeljne fizikalne vrijednosti kolebaju oko određenih stalnih vrijednosti. Nije riječ o ravnoteži, nego o kolebanju ustaljenih odnosa u organizmima. Postavlja se pitanje o tomu, koliko svjetski organizam (naše vrste) može trajati u sadašnjem uzrujanom stanju.

Sadašnje stanje „rata i mira“ odnosno stanje „ni rata ni mira“ nije uzrujalo samo našu vrstu kao cjelinu, nego i gotovo svakog čovjeka jamačno u Europi te na području Bliskog Istoka i oko tog područja. Jedinačne ljude izjeda politička neizvjesnost u svijetu i oni se počinju nerazborito, neuobičajeno i neočekivano ponašati. O novom ponašanju, postupanju i govoru ljudi najvjernije svjedoče zagrebački trgovci i zagrebački vozači taksija. Vrlo često se čuje pitanje: „Što se to događa s ljudima?“

Sad se u svijetu istovremeno vode dva opaka rata. Rat za Ukrajinu bio je prouzročen i okinut državnim udarcem u Kijevu početkom 2014. godine kad je s vlasti uklonjen demokratski i zakonito izabrani ukrajinski predsjednik. Udarac su izveli suvremeni pristaše nekadašnjeg nacističkog prvaka Ukrajine iz vremena Drugoga svjetskog rata. Rat na Bliskom Istoku ponovo se je rasplamsao 7. listopada 2023. godine kad je Hamas – koji je palestinska naoružana skupina i politički pokret – iz Gaze provalio u Izrael i ubio 1.200 ljudi te uzeo više od 250 talaca i odveo ih u Gazu. Provala Hamasa u Izrael okinula je širok izraelski napad na Gazu, pri čemu su ubijeni desetci tisuća Palestinaca i to velikom većinom žene i djeca.

Sadašnji ratovi se vode na dva geopolitički različita i dva međusobno zemljopisno razmaknuta mjesta, ali je napadač isti: cionizam te zemlje u kojima vlada privatni kapital. Napadnuti su Islamska Republika Iran i Ruska Federacija, koje su zemlje narodne demokracije. Sadašnji područni ratovi su vjerne preslike uzorka sukoba između kapitala i zemalja narodne demokracije. Sukobi poput sadašnjih odvijali su se od vremena prvog kola nakupljanja i usredotočenja kapitala u Europi u petnaestom stoljeću. Od pojave marksizma u devetnaestom stoljeću narodi su postali „crvene krpe“ za nositelje kapitala. (Nasreću, Veliku oktobarsku revoluciju izveli su prvobitno nacionalisti, koje su predvodili velikorusi Vladimir Lenjin i Josif Staljin.)

Što bi Amerika mogla postići u sadašnjim ratovima? Čini se, da bi htjela biti posrednicom u tim ratovima, koji ne bi ni počeli, da američka politika nije pomogla da se oni podignu. Sadašnji američki državni ustroj se naoko bavi posredovanjem u tim ratovima, iako je Amerika i sama sudionica rata na strani Izraela i na strani Ukrajine. Takvoj Americi ne odgovara uspostava trajnog mira u Europi i na Bliskom Istoku. To bi tražilo, da se nedvojbeno uklone stvarni uzroci spomenutih ratova, kako ratovi ne bi ponovo buknuli.

(Tako je Europa postupila poslije Drugoga svjetsko rata nakon izjave francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana 9. svibnja 1950. godine o potrebi istinske političke i gospodarske suradnje među europskim državama. Nova suradnja je ne samo donijela dobrobiti europskim narodima, nego je i spriječila izbijanje novog rata u Europi. Savezna Republika Njemačka je 23. svibnja 1949. godine sastavljena od triju zapadnih zaposjednutih područja, a Robert Schuman je novu suradnju u Europi objavio niti godinu dana kasnije. Očito je, da su se Francuzi bili ustrašili ponovne uspostave njemačke države. Sad novi njemački savezni kancelar Friedrich Merz želi Njemačku učiniti nuklearnom silom i unijeti novi razdor u Europu.)

Budući da Amerika ne želi suočenje sa stvarnim stanjem u svijetu, jedino što preostaje sadašnjem američkom upravnom ustroju je neprestano traženje uspostave primirja. Nema nastojanja da se uklone stvarni uzroci sadašnjih ratova: daljnje širenje Atlantskog saveza u Europi i uspostava gospodstva Izraela nad Bliskim Istokom. Ipak, svi se sudionici sadašnjih ratova straše izbijanja nuklearnog rata, jer su Rusija i Kina nuklearne sile. Nepopustljivost Zapada u Europi mogla bi izazvati Rusiju, a nezasitnost Izraela na Bliskom Istoku mogla bi izazvati Rusiju, Kinu i Pakistan.

Bez obzira na niz država koje sudjeluju u dvama spomenutim ratovima, to su ratovi između svjetskog privatnoga kapitala nakupljenog u Americi i narodâ svijeta. Svjetski kapital rabi Ameriku i američku politiku; rabi zapadne europske sile i njihovu politiku; te rabi Izrael i izraelsku politiku. Kapital sadašnjim ratovima nastoji obnoviti svjetsku vlast, ali to više ne može učiniti samo putem slabe i raskoljene američke politike. Usto, američko gospodarstvo je krcato nevoljama, koje dolaze od prisilnog povratka američke industrijske proizvodnje na domaće tržište.

Obnova svjetske vlasti kapitala je opsjena neotrockista odnosno neokonzervativaca i globalista te židovskih i kršćanskih cionista. Njima je na srcu nova inačica „izvoza revolucije“, kakvu je u Staljinovom Sovjetskom Savezu izvorno zamislio i nastojao provoditi Lav Trocki. Sad neotrockisti nastoje izvoziti „američku liberalnu demokraciju“ i to kao sredstvo – kakvo je iskušavao i Trocki – potkopavanja suverenih država u nastojanju da se obezglave njihovi narodi.

Neposredna nakana kapitala je međusobno razlučiti narode, a područja svijeta razdvojiti kao cjeline, kako bi ih se moglo jedan po jedan ili jedno po jedno potkopati, a njihov prostor s prirodnim bogatstvom preuzeti. To bi se dalo izvesti, ako bi narodi ostali politički razlučeni, a područja zemljopisno razdvojena. Međutim, narodi više nisu sami. Njih politički, sigurnosno i financijski povezuje BRICS. Kina povezuje zemlje u razvitku putem sustava prekograničnog plaćanja u kineskom digitalnom novcu i posebice putem postavljanja prijevozne podloge, koja povezuje Aziju, Afriku, Europu i Južnu Ameriku. (Odnedavno kineske korporacije kopaju duboke jarke na dnu Crvenog mora, kako bi u kinesku luku u Džibutiju mogli uplovljavati najveći brodovi za prijevoz tereta iz Etiopije i zemalja Roga Afrike u Kinu i za prijevoz kineskih proizvoda u to područje.) Snaga Kine, BRICS-a i Svjetske većine navodi sve političke nametljivce na vođenje zbiljske politike, Realpolitik.

U kolovozu 1994. godine bio sam u hrvatskom političko-poslovno-sportskom izaslanstvu koje je posjetilo Izrael. Prve večeri u Jeruzalemu pristupio mi je jedan miran i tih čovjek i rekao mi, da će za mojega boravka u Izraelu on „biti moja sjena“. Bio je odgovaran za „etničku policiju u Jeruzalemu“ odnosno za jeruzalemske Arape. Posjet je pao u vrijeme, u kojemu je premijer Izraela bio Jicak Rabin, koji je prije bio zapovjednik stožera izraelske vojske. Moj pratitelj mi je jednom zgodom rekao: „Mi bismo željeli, da Izrael bude zemlja kao što je Danska te da svojom posebnošću i iznimnošću nikomu ne predstavlja izazov.“ Osjetio sam, da moj pratitelj govori iskreno. (Dana 4. studenoga te godine jedan mladi Izraelac na smrt je ustrijelio premijera Rabina.)

Stalno se pitam, rabi li svjetski kapital – koji je ponajviše u rukama Dijaspore – za svoje nakane i izraelski narod kao što rabi i druge narode, koji se ne znaju oduprijeti kapitalu kao što to čine, primjerice, Iranci i Rusi. Zašto Izraelci moraju stalno ratovati, iako nijedna druga država ne ugrožava Izrael, koji je nuklearna sila. Je li izraelskom pučanstvu potrebniji mir ili nedosežna svjetska vlast?