Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrti kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi oprekom liberalne demokracije, koja odavno vlada političkim sustavima zapadnih zemalja i narodne demokracije, koju njeguje sve više zemalja, posebice zemalja koje su se oslobodile kolonijalizma ili koje se sad oslobađaju neokolonijalizma. Gospodarski sustav zemalja narodne demokracije obično se naziva „gospodarskim nacionalizmom“. Gospodarski sustav u zemljama liberalne demokracije je kapitalizam. Opreka liberalne i narodne demokracije je istovremeno opreka kapitalizma i gospodarskog nacionalizma. Ona je naličje opreke svjetske jednostožernosti („unilateralizma“) i svjetske višestožernosti („multilateralizma“).

Narodna demokracija i gospodarski nacionalizam vratili su se prvo u stare narode, kao što su indijski, kineski, perzijski, ruski i vijetnamski. Takvi su narodi u doba kolonijalizma zapadnih sila bili privremeno zaraženi kapitalizmom i liberalnom demokracijom, a sad se vraćaju političkom sustavu, kakav su ti narodi njegovali pod drevnim vladarima, kojima je bilo stalo do dobrobiti naroda i do zaštite zemlje. (Konfucije je govorio kineskim vladarima, da ne „navaljuju visoke poreze na seljake, jer seljaci hrane zemlju i narod“. U drevnoj Kini nije bilo feudalizma: seljaci su bili slobodni na carskom zemljištu.)

Narodnu demokraciju i gospodarski nacionalizam sve više prihvaćaju i novi narodi, koji su nastali od plemena, koje su prijašnje kolonijalne vlasti bile zatvorile u zauzete kolonijalne posjede. Prostor jedinačnih kolonijalnih posjeda bio je određen pristupačnošću morskih obala, riječnim tokovima i međusobnim sukobima europskih kolonijalnih sila.

Opreka kapitalizma i zajedničarstva, liberalne demokracije i narodne demokracije dobro se uoči, ako se uređenje političkih zajednica ili država uzme kao međusobno djelovanje četiriju isprepletenih i neraspletljivih vidika vlasti ili utjecaja: politike ili države, gospodarstva, zaštite i sustava uvjerenja. Opreka dvaju sadašnjih usporednih političkih sustava je nepremostljiva: u kapitalizmu vlada kapital odnosno privatni probitci, a u zajedničarstvu vlada politika, koja se vodi u ime naroda. Zato zajedničarstvo već godinama nazivan politizmom, kako bih glasovnom sličnošću tih naziva naglasio opreku zajedničarstva i kapitalizma. (Kapital→kapitalizam, politika→politizam.) Aleksandar Dugin nije znao dati ime novom sustavu.

U kapitalizmu država ili politika ima neznatnu ulogu, jer pravu vlast u tom političkom sustavu imaju nositelji krupnog kapitala. Vezanje vlasti uz privatno bogatstvo je oznaka svake vrste civilizacije pa i kapitalizma. Politika je u kapitalizmu sredstvo kapitala. Suverenost ili vrhovništvo u svakoj kapitalističkoj političkoj zajednici pripada nositeljima kapitala, a ne narodu koji traje u državi. Zato pitanje suverenosti u kapitalizmu nema bitan smisao. Suverenost kapitala se taji. U kapitalizmu se narode kao životne zajednice smatra čak i neprijateljima. Kapital je u kapitalizmu alfa i omega političkog sustava, a narodi su „crvene krpe“.

Novac je zapravo gospodarski izvor, koji je izvorno služio kao sredstvo razmjene. S vremenom je kapital („glavnica“) ili novac postao uporabnim sredstvom: novac je počeo služiti kao sredstvo povećanja privatnog bogatstva. Stečeni novac je počeo stvarati novi, dodatan novac. Konačno je kapital postao političkim izvorom ili izvorom koji nadzire politiku. Donedavno je kapital nadzirao države ili državnu politiku. Otkad se je nakupio u golemim iznosima tijekom Industrijske revolucije i otkad se je usredotočio u Americi kapital se je odvažio voditi svjetsku politiku. Kapital sad ne vodi izravno svjetsku politiku, nego se skriva iza američke državne politike, koju zlorabi. Kapital se uvijek skriva i ne dopušta, da se govori i piše o vlasti kapitala nad jedinačnim državama ili nad svijetom. Osvajanje i držanje političke vlasti oduvijek je bila nakana nositelja kapitala.

Smisao rada i djelovanja osobnih nositelja kapitala, a sad i djelovanja kapitalističkih korporacija je stjecanje zarade („profita“), kojom se povećava kapital. Djelovanje kapitalističkih proizvodnih korporacija nije prvobitno usmjereno za stvaranje dobara, kojima se mogu zadovoljiti potrebe ljudi, nego je upereno na daljnje nakupljanje kapitala. Nakupljeni kapital ne služi zadovoljenju osobnih ili obiteljskih potreba nositelja kapitala, nego uzimanju sve više politička vlasti. Proizvodnju tvarnih dobara smatra se nužnim zlom, koje pruža mogućnost gomilanja kapitala. U najnovije vrijeme američke proizvodne korporacije prave veće zarade uporabom nakupljenog kapitala, nego prodajom svojih proizvoda. Riječ je o financijalizaciji proizvodnih korporacija.

Druga bitna značajka kapitalizma je poticanje i vođenje ratova. (Winston Churchill je rekao, da je „povijest Europe povijest ratovanja, jer su u Europi razdoblja mira bila zanemarljivo kratka u odnosu na vrijeme trajanja ratova“.) Kapital se u ratu gomila u rukama zajmodavatelja i platiša rata, koji, dakako, ne vodi izravno kapital, nego nacionalne države, koje pritom zlorabe svoje narode.

U najnovije vrijeme izbila je na vidjelo financijalizacija američke države i ostalih kapitalističkih država. Riječ je o stalnom i prekomjernom zaduživanju nacionalnih država, koje su namjerno ograničile porezni prihod, jer nedovoljno porezuju bogate ljude i bogate korporacije. Zaduživanje kapitalističkih država je pouzdana crpka za daljnje gomilanje privatnog kapitala, jer države plaćaju znatne kamate svojim zajmodavateljima. (Novi nacrt njemačke političke strategije, koju je smislio novi njemački kancelar Friedrich Merz sastoji se upravo u financijalizaciji i militarizaciji njemačke države. Kancelar Merz nastoji „jednim hitcem pogoditi dva zeca“.) Kapitalističke države bi isto trebale imati svoj kapital, koji bi rabile za napredak zemlje i za dobrobit pučanstva. (Kine i ostale države narodne demokracije imaju svoj, državni kapital.) Ipak, kapitalističke države nemaju kapital, ali imaju dugove.

Poslije politike i gospodarstva treći vidik vlasti ili utjecaja je zaštita, obrana ili „sigurnost“. U vrijeme Hladnog rata dvije prave svjetske velesile nisu ratovale, jer bi i mjesni, ograničeni ratovi mogli prouzročiti nuklearni rat. Iznimkama su bili ratovi u Koreji i Vijetnamu, ali su oni bili posljedicama Drugoga svjetskog rata i dekolonizacije. U to su vrijeme zapadne države napustile građansku vojnu obvezu i počele stvarati stručnu vojsku sastavljenu od ljudi, koji su izabrali vojni poziv ili zvanje.

Takva vojska uz znatne redovite policijske snage, posebne policijske postrojbe i posebne antiterorističke postrojbe bila je dovoljna za zaštitu kapitala. Zaštita naroda imala je drugorazrednu ulogu. Postojeće snage prisile bile su dovoljne za suzbijanje građanskih nemira, kakve je u Americi prouzročio Vijetnamski rat i za pružanje pomoći u vrijeme velikih prirodnih nepogoda.

Stanje rata u svijetu se je promijenilo poslije prestanka Hladnog rata i rasapa Sovjetskog Saveza kad su američku državnu politiku u ime kapitala preuzeli neokonzervativci ili neotrockisti. Nositelji kapitala i neokonzervativci su na razvalinama podijeljenog svijeta nastojali napraviti svjetsku hegemoniju kapitala pod krinkom američke državne hegemonije. Otad je svijet postao poprištem posebnih vojnih zahvata kakvi su bili ratovi u Afganistanu i Iraku; smišljenog ugrožavanja nepoćudnih država poput Irana, Kine i Rusije, koje je prouzročilo Rat za Ukrajinu, izraelsko-američki napad na Iran i veliku vojnu i političku napetost u Tajvanskom tjesnacu; podizanje ustanaka krajnjih islamističkih skupina u mnogim islamskim zemljama; te obavještajno potkopavanje mnogih država, primjerice Sirije, Tunisa, Egipta, Libije, Jemena i Ukrajine. Minulih godina gotovo da nema ratova, u kojima vojske prodiru kroz tuđe granice. Zapadne vojske i zapadne obavještajne službe su dovoljno jake za izvedbu ograničenih, ali opakih vojnih zahvata.

Sustav uvjerenja u kapitalizmu je liberalizam ili slobodarstvo. Od svakog pripadnika političke zajednice se očekuje, da se sam skrbi za sebe i za svoju obitelj. Izrazi ljudska sljubljenost ili ljudska uzajamnost ne postoje u rječniku liberalizma. Po riječima Herberta Spencera (1820.-1903.), „briga za druge ljude je urota kolektivističkih snaga“. Po liberalima, samoživost je najveća i prva vrlina svakog čovjeka. Kako bi se bez samoživosti mogao skupljati i sredotočiti kapital?

Svaki sustav uvjerenja ima svoju kozmologiju ili predodžbu o Svemiru i svoju antropologiju ili poimanje čovjeka. Kozmologija liberalizma je ograničena na živi svijet, u kojemu postoje nebrojene vrste života, iako sad mnoge vrste života prestaju. Po liberalima, među vrstama života i unutar vrsta života vlada nepoštedna borba za opstanak, iako u svim vrstama života vlada životno zajedništvo. Sve vrste žive u zajednicama: jatima, stadima, krdima, čoporima, obiteljima ili drukčije nazvanim zajednicama. Među vrstama života i unutar njih postoji odabir, jer sve jedinke iste vrste nisu jednako sposobne za život. Odabir ovisi o stanju genskog sustava jedinki i o stanju okoliša. Odabir je daleko od nepoštedne borbe za opstanak. Nepoštedna borba za opstanak je izmišljaj „socijalnog darvinizma“, koji je smislio Herbert Spencer.

Usto, sve vrste života sudjeluju u životnoj hranidbenoj mreži, u kojoj jedinke gotovo svih vrsta života uzimaju za hranu jedinke nekih drugih vrsta života. (Malo se vrsta hrani golim tvarima.) Zato se mnoge vrste života često neumjereno množe. Množidba i hranidba u vrstama su međusobno povezane. Kozmologija liberalizma je pomno probrana, kako bi se mogla postaviti poželjna antropologija liberalizma. Antropologija liberalizma je samoživost ljudi, koja se u kapitalizmu treba očitovati u posvemašnjem i nemilosrdnom nadmetanju među ljudima čak i za dobra koja se mogu dijeliti.

Liberali čovjeka i nadalje smatraju životinjom, koja se mora životinjski boriti za opstanak, iako je životno zajedništvo ljudi baština opće evolucije života. Usto, Homo sapiens ima izvanredno razvijen mozak, koji mu je omogućio da ima ne samo pojmovno mišljenje, nego i svijest o samom sebi, koju nemaju ostale životinje, a da se ne govori o bilju. Izvorne ljudske zajednice su smišljeno njegovale životno zajedništvo, a izvorna religija u njima služila je poticanju i jačanju zajedništva, kao opreke samoživosti. Izvorno ljudsko životno zajedništvo uklonila je civilizacija. Sadašnja vrsta civilizacije je kapitalizam.

Što je s politikom u narodnim demokracijama ili državama koje njeguju gospodarski nacionalizam? Prva značajka takvih država je, da u njima postoje narodi ili životne zajednice. Narod je cjelina. Narod je održljiv organizam, ako su u njemu ustaljeni odnosi među glavnim izvorima vlasti. (U biljnim ili životinjskim organizmima ustaljeni su odnosi među organima i organskim sustavima. Organizmi umiru, ako se u njima ozbiljno poremete ustaljeni odnosi.)

Prve drevne civilizacije – a danas to narodima radi kapitalizam – uništile su tadašnje izvorne životne zajednice oduzimajući im političku vlast, koja je izvirala iz zajednice i koja je služila zajednici. Vlast je u civilizacijama bila stavljena nad zajednicu, a imovina je prestala biti zajedničkom i postala je privatnom. Vlast koja je prije pripadala zajednici stvarala je u njoj ustaljene odnose. (U latinskom jeziku pridjev privatus značio je „skriven“. U kapitalizmu se nositelji kapitala skrivaju iza politike.)

Politika u narodnim demokracijama, u državama koje njeguju gospodarski nacionalizam ili u politizmu mora uzimati u obzir i uistinu uzima u obzir postojanje naroda kao trajnog organizma. Političari u narodnim demokracijama ne izmišljaju politiku, nego je domišljaju, kako bi zadovoljili potrebe ljudi, obitelji i cijelog naroda. U narodnim demokracijama politika se ne skriva ni iza čega, kao što se u kapitalizmu novac skriva iza politike. Drukčija narav politike u politizmu dolazi od postojanja i od priznavanja postojanja naroda.

Gospodarstvo politizma se bitno razlikuje od kapitalističkog gospodarstva po postojanju državnog, zajedničkog ili narodnog kapitala. Pričuve novca moraju postojati, ali one ne moraju biti samo privatne. Ako država vodi politiku, koja treba obuimati tri ostala izvora vlasti ili utjecaja (gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja) država mora u najmanju ruku (1) postaviti i stalno poboljšavati prijevoznu i komunikacijsku podlogu, (2) pravo školovati djecu i mlade ljude, (3) trajno dopunjavati tehnologiju te (4) uspostaviti i poboljšavati sirovinske i industrijske opskrbne mreže. Za obavljanje tih i drugih važnih zadaća država treba imati svoje novčane pričuve ili svoj kapital. U kapitalizmu se države zadužuju što godi privatnom kapitalu, a u politizmu države nakupljaju potrebne pričuve, kako bi mogle nositi napredak svojoj zemlji i dobrobit svojem narodu.

Zaštita u narodnoj demokraciji ili u politizmu prvobitno je smišljena za čuvanje suverenosti ili vrhovništva naroda ili životne zajednice. Velika otpornost države u narodnoj demokraciji dolazi od snage naroda, koji nedvojbeno štiti sam sebe. (Za primjere se mogu uzeti hrvatski narod za Domovinskog rata i iranski narod za nedavnih izraelsko-američkih napada.) U kapitalizmu nacionalne države štite kapital kao svojeg suverena, ali pritom ne mogu računati i ne računaju na svesrdnu potporu narodâ ili životnih zajednica. Kad kapitalistička država nije više u stanju pravo braniti kapital, kapital bježi iz države. Zato je od vremena uspostave kapitalizma u Europi i na Zapadu općenito bilo mnogo prevrata ili revolucija, u kojima je mijenjan politički sustav države.

Sustav uvjerenja u narodnoj demokraciji, gospodarskom nacionalizmu ili u politizmu je potpuna opreka liberalizmu kao kapitalističkom sustavu uvjerenja. Narodna demokracija počiva na zajedništvu pučanstva, koje čini narod ili životnu zajednicu. Životno zajedništvo se iskušava i kali u povijesti svakog naroda. Hrvati postoje već četrnaest stoljeća. Iranci traju 26 stoljeća, a Kinezi 23 stoljeća. Prvi car obnovljene kineske carevine Čin Ši Huang (260.-221.-210.) je odmah po preuzimanju vlasti odlučio od Kineza, koji su prije pripadali sedmerim kraljevinama, napraviti jedan narod. Radi toga je napravio velebnu riječnu i cestovnu prijevoznu podlogu te je uveo jedinstven sustav mjera i jedno pismo. Kineski narod traje i danas. Životno zajedništvo Kineza danas dodatno podupiru suvremeni komunikacijski sustavi.

U narodnim demokracijama jedinačni ljudi nisu potrošači, nego su ponosni pripadnici naroda. Nasuprot životnom zajedništvu starih naroda, ali i novih naroda koji su nastali dekolonizacijom, u zapadnim zemljama okosnica sustava uvjerenja je samoživost, koja se je pretvorila u međusobno nadmetanje ljudi. Američko pučanstvo je nastalo useljavanjem ili presađivanjem uglavnom iz Europe i Afrike, ali kapital koji vlada Amerikom od Revolucije 1776. godine nije od useljenika htio napraviti narod, nego ih je s vremenom pretvorio u potrošače.

Današnji je svijet oštro razlučen na Zapad, koji nastoji zadržati iznemoglu hegemoniju kapitala i na Svjetsku većinu, koju okupljaju udruga BRICS i posebice Kina. Naglasio sam Kinu, koja bi po svemu sudeći – bar po tomu, što je najveća industrijska sila i najveća trgovinska sila svijeta te najveće svjetsko gospodarstvo po sposobnosti kupnje – trebala zauzeti prvo političko mjesto u svijetu. Kina ne pomišlja da bude novi hegemon, koji bi zamijenio Ameriku, kao što je Amerika naslijedila Britaniju, Britanija Nizozemsku, a ona Genovu i Habsburge. Kina je odana suradnji s drugim državama.

Podjela u današnjem svijetu je podjela između poklonika vlasti ili Zlatnog teleta i pobornika života. Vlast je isprazna, a smisao postojanja čovjeka je u njegovu svjesnom doživljaju ili iskustvu života. Zemlje Zapada sad kopne, a zemlje koje su pobornice života međusobno se povezuju. To povezivanje može donijeti preporod našoj vrsti, koja sad ima prigodu, da se oslobodi ne samo kapitalizma, nego i civilizacije kao načina uređenja odnosa u našoj vrsti.