Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim nedaćama koje pogađaju Zapad kao dosadašnju političku cjelinu. Nedaće pogađaju i sve jedinačne države koje ga sastavljaju, uključujući i neke države daleko od Atlantskog oceana kao što su Australija, Japan i Južna Koreja. Nedaće koje Zapad trpi rastresaju ga, sitne, drobe i prše. Zapad nama na očigled prestaje biti političkom cjelinom.

Kad se pogleda stanje u svijetu očito je, da Zapadu ne ide dobro. Po meni, razlog tomu je jednovlast (hegemonija), koja je uspostavljena na Zapadu. Hegemon određuje postupanje državnih vlasti te određuje način i sredstva suradnje među državama, koja je više prisilna, nego slobodna. Svijetu izvan Zapada ide sve bolje, jer u tom dijelu svijeta postoji snažna i slobodna politička i gospodarska suradnja među narodima i među njihovim državama. Suradnja je diskriminanta ili razlučna vrijednost rasta i napretka naroda.

Uspjeh svake zajednice ili ustanove znatno pridonosi njezinu jedinstvu. Za to dobar primjer pružaju poslovne korporacije. Uspjeh životne ili poslovne zajednice stvara među njezinim ljudima dobro raspoloženje pa se i moguće zamjerke na rad drugih ljudi lako zanemare ili pregore. Neuspjeh stvara razmirice: u poslovnim sustavima među zaposlenicima, a u skupini političkih zajednica, kao što je Zapad, razmirice među političkim prvacima država. Takve razmirice se javljaju sve češće unutar Europske unije te posebice između Unije i SAD. Nastale razmirice se pomno skrivaju, jer se političari Unije plaše, da bi razbuktavanje razmirica moglo dovesti do prestanka Unije.

Izvan Zapada jačaju sve zemlje Svjetske većine; zemlje koje povezuje kineski Pothvat ceste i pojasa; te države koje okuplja slobodna udruga BRICS. Udruga država BRICS sad ima deset država-članica i deset država-ortakinja. Ukupno pučanstvo država BRICS-a čini 56% svjetskog pučanstva. Godišnji domaći proizvod država BRICS-a je 44% svjetskog domaćeg proizvoda, ako se proizvod mjeri sposobnošću kupnje građana, korporacija i država. BRICS proizvodi 43% svjetske proizvodnja nafte.

Zapad je svoje unutarnje odnose temeljio na jednovlasti ili hegemoniji Amerike, a zapravo na jednovlasti svjetskoga privatnog kapitala usredotočenog u Americi. Prirodno je, da države izravno podložene američkoj politici svoje nevolje prvo pripišu unutarnjem ustroju Zapada. To potiče jedinačne države, da nastoje samostalno voditi svoju ukupnu politiku. Poslije toga se pozornost prenosi na svjetske okolnosti, koje nose mijenu i Zapadu i Svjetskoj većini.

Bitna crta sadašnjih svjetskih okolnosti je silna opća preobrazba Kine. Zapadni političari su prije desetak godina uočili „opasnost“ koju nosi uspon Kine, na koji su odgovorili nastojanjem da se Kinu omeđi od ostatka svijeta te da se zakoče njezin rast i njezin razvitak. Po meni, to je bilo bezumno nastojanje, jer je Kina u vrijeme, u kojem je postala „opasna“ za Zapad već bila prva industrijska i prva trgovinska sila svijeta, koja je sad najveća trgovinska ortakinja za 130 zemalja svijeta. Takvu se Kinu ne može omeđiti ili ograditi ni politički ni gospodarski. Kineski gospodarski pogon podupire više od 1,4 milijarde stanovnika.

Američka politika natjerala je zapadne države, da naširoko dodjeljuju političke i gospodarske kazne Kini, Rusiji, Kubi, Bjelorusiji, Boliviji, Iranu i drugim državama. Od ove godine zemlje-ortakinje udruge BRICS su Bjelorusija, Bolivija, Kazahstan, Kuba, Malezija, Nigerija, Tajland, Uganda, Uzbekistan i Vijetnam. Indonezija je postala punopravnom članicom udruge BRICS. Pod posebnim gospodarskim kaznama je sedam članica ili ortakinja udruge BRICS od ukupno dvadeset zemalja. BRICS je teže omeđiti, nego Kinu. Zapadno kažnjavanje slobodnih zemalja pokazuje se izlišnim.

Zapad treba mijenjati pristup mijeni u svijetu i svoj stav prema slobodnim zemljama. Blagostanje naroda se danas temelji ponajviše na uporabi suvremene tehnologije. Zapad ne rabi suvremenu tehnologiju, kako bi povećao blagostanje naroda. Zapadne zemlje su se zavukle u financijalizaciju proizvodnih korporacija te u površnu, jalovu i neživotnu uporabu privatnih mreža i umjetne umnosti (AI), što godi nakupljanju kapitala. Za razliku od Zapada zemlje Svjetske većine nastoje – prvobitno uz silnu tehnološku pomoć Indije i Kine – rabiti suvremenu tehnologiju za stvaranje proizvoda i pružanje usluga, koje će povećati blagostanje narodâ. Spomenut će primjer luke Šangaj, koja je već petnaest godina zaredom najprometnija kontejnerska luka na svijetu s istovarom, pretovarom i utovarom 48 milijuna kontejnera godišnje. Lukom Šangaj ne upravljaju ljudi, nego sustav umjetne umnosti.

U zemljama Svjetske većine tehnologija ima životnu uporabu, a u većini afričkih, azijskih i južnoamerički države preuzimaju nadzor nad svojim prirodnim izvorima, u nakani da se ti izvori bez izvoza i na mjestu pretvaraju u prodavljive konačne svjetske proizvode uz pomoć azijske tehnologije. Time velike monopolističke zapadne trgovinske korporacije ostaju bez olake zarade, koju su dosad stvarale dodavanjem vrijednosti na sirovine, koje su nabavljale u bescjenje.

Dodatnu pomutnju u svjetskoj trgovini stvara opsjednutost nametanja uvoznih trošarina predsjednika Trumpa. On nametom trošarina nastoji prisiliti američke proizvodne korporacije na povrat proizvodnje iz tuđih zemalja u Ameriku, posebice proizvodnje krajnjih proizvoda. Zašto američke korporacije moraju ulagati samo u američku industriju? To je protivno temeljnom načelu kapitalizma, da se ulaganja obavljaju u zemlji ili na mjestu najvišeg povrata na ulaganje. Politika predsjednika Trumpa nastoji gospodariti američkim gospodarstvom i američkim kapitalom.

Temeljni nedostatak Trumpove zamisli nameta uvoznih trošarina je nemogućnost prijenosa u Ameriku proizvodnih opskrbnih mreža. Te mreže su raspletene diljem svijeta, a pojedini dijelovi i njihovi sklopovi, koji se ugrađuju u krajnje proizvode izrađuju se na mjestima i u državama, koji nude najviši povrat na ulaganja za njihovu proizvodnju. Dodatno tomu, raspačanost proizvodnih opskrbnih mreža diljem svijeta navodi mnoge tuđe proizvođače automobila u Americi, da sastavljanje krajnjih proizvoda premještaju iz Amerike u matičnu zemlju, Meksiko, Kanadu ili u Jugoistočnu Aziju. Tako sad postupaju korporacije Honda i Toyota, kojima proizvodnju u Americi poskupljuju uvozne trošarine, koje se nameću i na dijelove i njihove sklopove, a ne samo na krajnje proizvode.

Po nametu uvoznih trošarina i po geslu America First (Amerika prije svega) ispada, da je predsjednik Trump pobornik gospodarskog nacionalizma, što daje znak ostalim državama, da se i one – ako im to odgovara – prihvate tog načina uređenja nacionalnog gospodarstva. To bi vodilo pravom cjepkanju međunarodne trgovine i međunarodne tehnološke suradnje.

Zamjena zapadne hegemonije suradnjom država navela bi jedinačne zapadne države, da tehnologiju rabe u životne svrhe, a ne u svrhu nakupljanja privatnog kapitala, jer su one bliže svojim narodima. Time bi se i zapadne zemlje približile državama udruge BRICS i Svjetske većine, među kojima vlada načelo suradnje među nacionalnim gospodarstvima u područjima ulaganja, trgovine, postavljanja prijevozne i komunikacijske podloge te u području tehnologije.

Države Svjetske većine nastoje jedne drugima poboljšavati gospodarski rast i razvitak, a ne ga kočiti. Svjetska većina je uzorak dobre uporabe tehnologije, koja je sračunata na promicanje suverenosti i zaštitu naroda te na jamčenje blagostanja naroda. Za Zapad kao ukočenu, tvrdu i krutu cjelinu bilo bi dobro, da se usitni u nacionalne države, koje bi se oslobodile stege hegemonije i time dobile slobodu za suradnju s drugim državama. Tako bi svaka država mogla slobodno surađivati s drugim državama u svim prije spomenutim područjima.

Atlantske države nad kojima je bila uspostavljena hegemonija kapitala služile su kao uporište za uspostavu svjetske hegemonije kapitala. Atlantsko uporište kapitala se sad rasipa. To je dobro pokazao skupni nasrtaj zemalja Europske unije na Rusiju. Ponovit ću, da je američka jednovlast krinka za jednovlast kapitala usredotočenog u Americi. Međutim, prošlo je vrijeme i izravne jednovlasti Amerike i prave jednovlasti svjetskog kapitala.

Dana 24. srpnja ove godine visoko izaslanstvo Europske unije bilo je u Pekingu obilježiti pedesetu obljetnicu uspostave diplomatskih odnosa EU i Kine. Kod otvaranja sastanka kineski predsjednik Ši Điping je predsjednici Europskog povjerenstva Ursuli von der Leyen rekao, da „nedaće Europske unije nije prouzročila Kina“. Dana 17. srpnja ove godine brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva rekao je u razgovoru s novinarkom CCN-a Christiane Amanpour, da „Donald Trump nije izabran za vladara svijeta, nego za predsjednika Amerike“.

Po meni, sadašnje silne političke, gospodarske, sigurnosne i ljudske promjene u svijetu te poglavito nepovratna globalizacije naše vrste nameću zamjenu izravne hegemonije Amerike i vlasti mrtvog kapitala vladavinom žive vrste Homo sapiens. Narodi koji sastavljaju vrstu jedini mogu jamčiti održavanje ustaljenih odnosa u našoj vrsti, koja je postala pravim organizmom.