Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi istovremenim postojanjem dvaju političkih i gospodarskih sustava na planetu Zemlja: kapitalizma i politizma odnosno liberalne demokracije i narodne demokracije. Sam sam domislio izraz „politizam“, kako bih sličnošću riječi naglasio razliku, ali i postupnu smjenu tih političkih sustava u našoj globaliziranoj vrsti. Politizmom nazivam politički sustav, u kojemu politika ili država obuima ostale izvore vlasti ili utjecaja – gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja – te ih usmjeruje na dobrobit naroda ili životne zajednice na određenom zemljopisnom prostoru. (Ključne riječi u politizmu su prostor, narod i država.)

Kapitalizam je europski izvorni, urođeni ili endemski politički sustav, u kojemu prvu i zadnju riječ imaju nositelji kapitala odnosno ulagateljske, financijske i proizvodne korporacije. Korporacije su u kapitalizmu potpuno slobodne i one na domaćim i tuđim tržištima prave zaradu uporabom kapitala, prodajom proizvoda ili pružanjem usluga. Politika ili država u kapitalizmu služi korporacijama, koje se brinu samo za ostvarivanje svoje zarade i za daljnje nakupljanje kapitala. Potrebe ljudi i naroda u kapitalizmu nemaju pravu vrijednost.

Država sluša nositelje ulagateljskog, financijskog i proizvodnog kapitala, koji je samo privatan (lat. skriven). Nositelji kapitala ne slušaju državu, ali pristaju da država spašava njihove korporacije, ako padnu u nevolje zbog pogrešnog ulaganja, općeg financijskog sloma, industrijske recesije ili gospodarske depresije. U kapitalizmu nositelji kapitala sami biraju gospodarske grane, u koje će uložiti svoj novac pa kapitalističke države obično imaju jednostrano gospodarstvo, koje ni u velikim i mnogoljudnim državama nije u stanju zadovoljiti sve potrebe ljudi i naroda. (Ključne riječi u kapitalizmu su tržište, zarada i vrijednosnice.)

(Samodostatnost nacionalnih gospodarstava nije bila potrebna nakon uspostave slobodnog svjetskog tržišta 1995. godine, ali američki kapital i američka politika odnedavno razbijaju svjetsko tržište, jer je ono omogućilo rast gospodarstava i napredak naroda zemalja u razvitku i to nauštrb daljnjeg nakupljanja i usredotočenja kapitala u SAD i na Zapadu općenito. Zato zemlje Svjetske većine stvaraju svoje odvojeno slobodno tržište, koje već nadomješta uklonjeno svjetsko tržište.)

U politizmu kao u inačnom političkom i gospodarskom sustavu država se brine ne samo za gospodarski rast zemlje i za napredak naroda, nego i za opće zadovoljavanje potreba ljudi i obitelji te za probitke korporacija, koje pridonose zadovoljavanju potreba ljudi i naroda kao cjeline. U politizmu korporacije moraju slušati volju države samo ako ugrožavaju nju samu i ako pokazuju nerazumijevanje za istinske potrebe naroda. U politizmu se od korporacija očekuje, da idu ususret politici, koja se brine za dobrobit ljudi i za zadovoljavanje potreba naroda. U politizmu država ne sluša korporacije, ali im pomaže. Država posebice pomaže privatne ili državne korporacije, koje nastoje razviti novu tehnologiju, usavršiti proizvodni postupak ili stvoriti novu industrijsku granu, kakve se u svijetu gotovo danomice javljaju (proizvodnja brzih vlakova, novih integriranih kola, vjetrenih turbina i fotonaponskih ploča, umjetna umnost ili industrijsko postavljanje mostova i bušenje tunela).

Osim što na jednoj Zemlji postoje dva različita i nepotrebno suprotstavljena politička i gospodarska sustava, jedan od tih sustava, kapitalizam, sahne, a drugi, politizam, jača i zemljopisno se širi. Nažalost, nositelji kapitala nastoje zakočiti širenje politizma odnosno nastoje spriječiti uvođenje politizma u dodatne države. Pritom, nositelji kapitala za taj prljavi posao uzalud rabe Sjedinjene Američke Države, kojih se predvodnici ponose što predvode kapitalistički dio svijeta. Nositelji kapitala nastoje politički i gospodarski pritisnuti mnoge države, koje su uzele politizam kao sustav, koji odgovara potrebama i željama njihovih naroda.

Postupak sprječavanja širenja politizma posebice se odnosi na države Južne Amerike, koja je dugo smatrana svodom utjecaja SAD te na države Afrike, koje je kapital sve donedavno držao u neokolonijalnom položaju. Afričke države se jedna za drugom oslobađaju neokolonijalizma, a njihov politizam se prvobitno očituje u industrijalizaciji njihovih gospodarstava. Afričke države odlučno nastoje na svojim golemim sirovinama i energentima stvarati dodanu vrijednost u svojem prostoru, umjesto da zapadne države na tim dobrima stvaraju dodanu vrijednost izvan Afrike.

Osim što se povećava broj zemalja, koje njeguju politizam (Brazil, Egipat, Indija, Indonezija, Iran, Nigerija, Rusija) zemlje odane politizmu se i međusobno politički i gospodarski povezuju. Sve spomenute države su članice udruge BRICS, a nebrojene druge „politističke“ države se slobodno povezuju s Kinom putem Pothvata pojasa i puta. Za razliku od kapitalističkih država, koje nedvojbeno predvodi Amerika, zemlja BRICS-a i Svjetske većine nemaju predvodnika, jer žele promicati višestožerni svijet suradnje naroda i njihovih država.

Kina je država koja njeguje politizam. Ona ima golemo pučanstvo, koje treba nahraniti i golem dobrostojeći srednji stalež, koji se želi dobro hraniti. Kina je najveći proizvođač hrane, ali i najveći uvoznik hrane u svijetu. Zato je za Kinu iznimno važno, da se brine za uvoz hrane za svoje ljude, ali i za domaće životinje. Poučena nepredvidljivom američkom geopolitikom Kina sustavno uvozi hranu iz više zemalja, kako se ne bi naglo našla pod ucjenom ili iznudom. Kina mora mudro postupati i s uvozom energenata, jer ona nema dovoljno energenata za svoje snažno gospodarstvo. (Industrija Kine čini 41% svjetske industrije.) Kineska država se je na vrijeme pobrinula, da diljem svijeta razapne hranidbane, sirovinske i industrijske opskrbne mreže.

Mnoge druge države isto oskudijevaju u hrani, sirovinama i energentima. Europa kao cjelina nema ni dovoljno sirovina ni dovoljno energenata, ali se nije postarala da stvori opskrbne mreže za svoju industriju, koja je prije bila snažna, ali koja je sad slaba. Iako uvozi uran, Amerika ima dosta ostalih energenata, ali je iscrpila mnoga nalazišta ruda za proizvodnju kovina kao što su bakar, aluminij i čelik. Ni Amerika se nije pobrinula za stvaranje vlastitih opskrbnih mreža, a da se i ne spominje opskrba kovinama, koje se izlučuju iz rijetke zemlje.

Nasuprot državama, kojima je bitna opskrba hranom ili energentima ima mnogo država, koje imaju jedan, ali iznimno vrijedan prirodni izvor (zlato, kobalt, litij, bakar, naftu, prirodni plin) ili jednu biljnu vrstu, kakva je kava, kakao i mango ili kakve su banane. Zato je za takve države presudno, da dobro upravljaju jedinim prirodnim izvorom. U tomu je presudna uloga države, a ne domaćih ili tuđih korporacija. U takvim zemljama država mora biti jaka, nepopustljiva i nepotkupljiva pa mora njegovati politizam.

Politika mora imati prvu i zadnju riječ i u državama, koje su bogate raznovrsnim izvorima, kako ih korporacije „ne bi rastrgale kao gladni vuci“. To se dogodilo na cijelom Zapadu i posebice u SAD gdje slaba država nije u stanju obavljati ni zadaće, koje samo ona može obaviti. Primjerice, jedinačne korporacije jamačno neće stvarati sirovinske i industrijske opskrbne mreže za cijelo nacionalno gospodarstvo – ako se u sadašnjem globalnom kapitalizmu imalo drži do „nacionalnog“ gospodarstva – pa se tog posla mora prihvatiti država. (U kapitalizmu su važni tržište, zarada i vrijednosnice.)

Mnoge države moraju posebno brigu posvetiti razvitku industrijskih grana, koje se pokazuju presudnim za nacionalno gospodarstvo. Primjerice, Rusija zbog stvarne ugroze polaže posebnu pozornost razvitku vojne industrije za potrebe kopnene vojske, mornarice, zrakoplovstva, raketarstva, svemirskog programa i nuklearnih snaga. Državna briga za stvaranje novih industrijskih grana očituje se u pomoći za istraživanje, stvaranju poslovnih ortaštava i u zajedničkom ulaganju. Kako bi se zajamčila samodostatnost u određenoj grani nije dosta samo proizvoditi novu vrstu proizvoda, nego je potrebno i smišljati takve proizvode. Zato je Rusija pod pritiskom zapadnih kazni razvila i stavila u uporabu putnički zrakoplov Jakovljev MC-21, koji je udobniji od zrakoplova Airbus 320 i Boeing 737, kojemu je oplata jača i laganija zbog uporabe novih slitina te kojemu su svi dijelovi, motori, integrirani sklopovi i računalni programi smišljeni i napravljeni u Rusiji.

(Pripovijeda se, da je poslije Korejskog rata predsjednik Južne Koreje ucijenio slanjem u zasluženi zatvor predsjednika jedne korporacije, koji se je i nadalje htio baviti proizvodnjom odjeće i prisilio ga, da kao slobodan čovjek počne proizvodnju bakrenih kabela, jer je Koreja trebala postaviti električnu i telefonsku mrežu. Predsjednik je ujedno priskrbio japansku kabelsku tehnologiju temeljem odštete, koju je Japan davao Južnoj Koreji.)

Budući da je svijet u prelasku iz kapitalizma u politizam, postavlja se pitanje o tomu, kako će se Zapad kao cjelina i Amerika kao predvodnica Zapada postaviti prema budućnosti. Pripravlja li se Amerika za novi svijet? Zasad se ne pripravlja, nego u rijeci neizbježnih promjena kroči protiv struje. Nositelji kapitala nakupljenog i usredotočenog u Americi uzalud nastoje obnoviti svjetsku hegemoniju kapitala.

Ranije sam napisao, da su za preokret u američkoj industriji uz ostalo potrebni: (1) cjelovit strategijski pristup, koji bi uključivao sustavan napredak tehnologije u svim industrijskim granama; (2) nadzor nad vlastitim industrijskim i sirovinskim opskrbnim mrežama; (3) predan napor na postavljanju suvremene prijevozne i komunikacijske podloge; (4) osuvremenjivanje školstva za potrebe tehnološkog i industrijskog razvitka; te (5) smanjenje izdataka za vojsku i oružje. Vojni proračun SAD u 2024. godini bio je 997 milijardi dolara, a vojni proračuni slijedećih 9 država – uključujući Rusiju i Ukrajinu, koje su u ratu – bio je ukupno 984 milijarde dolara. (Američka vojska i američko oružje su skupi, a golem dio američkoga vojnog proračuna se nađe kao zarada na računima korporacija u „vojno-industrijskom kompleksu“.

Cio Zapad i posebno Amerika, koja još uvijek ponosno predvodi Zapad – ali, i neke zemlje koje su se pozapadnile, a daleko su od Atlantskog oceana – moraju se okaniti financijalizacije proizvodnih korporacija i financijalizacije država. Zapad se mora odreći financijalizacije odnosno izravne uporabe kapitala, jer se je takva uporaba kapitala pokazala nasilnim sredstvom. Kad se Amerika odrekne financijalizacije slijedit će je sve zapadne i pozapadnjene države. Proizvodni kapital je na (privremeno) globalnom tržištu pokazao smisao za suradnju, koja je nedvojbeno prouzročila rast gospodarstava i napredak naroda zemalja u razvitku.

Amerika se mora prva prilagoditi novom svijetu koji se širi i odreći se nasilne izravne uporabe kapitala, jer su države Svjetske većine već brojne i međusobno povezane, što ih je učinilo otpornim na navalu i pritisak kapitala. Goli zapadni kapital je u sadašnjem svijetu zastarjelo i neučinkovito oružje pa se Amerika mora prihvatiti novog oružja, a to može biti samo suradnja s ostalim državama.

Očekujem da će promjenu u američkoj geopolitici napraviti novi naraštaj američkih političara, koji su kao ljudi i kao političari odrasli u vrijeme, u kojemu su se u američkoj politici, u američkom gospodarstvu i u američkoj životnoj zajednici nakupile goleme nevolje. Novi naraštaj političara, politologa i medijskih ljudi shvatit će, da politika ne može počivati na umišljajima, nego da se mora temeljiti na zadovoljavanju potreba ljudi i na očekivanjima naroda. Iznimnost Amerike bio je umišljaj puritanaca, koje je engleska loza Stuarta presadila u Ameriku. Taj umišljaj su preuzeli neokonzervativci, kako bi opravdavali nasilje nad vrstom.