Zdravko Mršić – Konsenzus

Za neupućene i vlastoljubljive hrvatske političare svih određenja, redova i mjesta pristup Hrvatske Europskoj uniji činio se spasonosnim nacionalnim političkim potezom. Tako je bilo, iako se vidjelo da zamjena (europske) Ekonomske zajednice Europskom unijom nije poboljšala stanje Europe, europskih naroda i građana europskih zemalja, nego je smrtno ugrozila Europu kao kontinent. Unija je podijelila Europu i u njoj rastavila jedne narode od drugih, a sama je postala tvorevinom europskog i svjetskog kapitala. EU je nesuverena paradržava u kojoj vlast ima kapital, koji ima tržište kao svoj politički sustav, a liberalizam kao svoj sustav uvjerenja.
Europska unija je postala „tamnicom naroda“, koja je sputala ne samo politiku europs-kih povijesnih nacionalnih država, nego i njihovu poslovnu poduzetnost te njihovo tehno-loško izumiteljstvo. U vrijeme snažnog i nezaustavljivog svjetskog tehnološkog napretka Europa kao kontinent – iz kojega treba izuzeti Rusiju – tehnološki daleko zaostaje i zaos-tajat će još više za Azijom i Amerikom, koja se trsi da financijalizaciju proizvodnog gos-podarstva istisne tehnološkim izumiteljstvom. (Hvalevrijedna staromodna europska au-tomobilska industrija, još nije pristupila ni smišljanju električnih automobila, a kamoli nji-hovoj proizvodnji.) Europa sve više zaostaje za Azijom i Amerikom i u područjima proiz-vodnje čiste energije, uspostave komunikacijskih mreža te umjetne inteligencije. (Kina kani do 2025. godine uspostaviti stacionarnu svemirsku „sunčanu farmu“ tešku 1.000 tona, koju će od deset sklopova od po 100 tona u svemiru sastaviti roboti. Elektrana će imati snagu 1 megavat, a nakupljana energija će mikrovalovima biti slana u Kinu.)
Dok se u ostalim dijelovima svijeta stvara ili nakuplja nova tehnologija, europske kor-poracije se od prodora tuđe tehnologije i na njoj utemeljenih proizvoda brane poveziva-njem u kartele i financijalizacijom proizvodnih korporacija, koje nastoje stvarati zaradu (profit) politikom cijena i uštedama u poslovanju, a ne smišljanjem i izradbom proizvoda utemeljenih na novoj tehnologiji. Europa treba tehnologiju iz neprijateljice pretvoriti u prijateljicu.
Europi je potrebno oslobođenje stvaralačke snage naroda koji su u prošlosti svijetu dali znanost utemeljenu na matematici i tehnologiju utemeljenu na znanosti. Da se to postigne Europska unija treba od gospodarice europskih građana i europskih naroda postati sred-stvom naroda, da se nose s nezaustavljivim tehnološkim valom, koji će spasiti narode koji se uspnu na nj i na njemu održe, a ne da „u nj potonu i da se u njemu udave“.
Ovih je dana francuski predsjednik Emmanuel Macron objavio u dvadeset osam eu-ropskih nacionalnih novina pismo, u kojemu se zauzima za „transformaciju“ Europske unije, za koju kaže da je iznevjerila „europske građane“ te za preporod Europe. Macron piše, da je Brexit pokazao koliko je Europska unija postala neprimjerenom. Macron se zauzima za Europsku uniju s dvije i više brzina, u kojoj bi bilo mjesta i za Veliku Britaniju.
Nedvojbeno je to, da Macron zastupa probitke slobodnog svjetskog (i europskog) kapi-tala. Zato se on se i potrudio da nešto pruži i radnicima pa predlaže uvođenje europske „minimalne radničke plaće“, što je najgori mogući prijedlog za radnike. Stanje jedinačnih nacionalnih gospodarstava je takvo, da ona ne mogu podnijeti istu minimalnu radničku plaću, ako to nije najniža plaća u najsiromašnijoj zemlji Europe. Usto, ni sve struke u istoj zemlji ne podnose istu minimalnu plaću. Nebrojene proizvodne korporacije će propasti, ako moraju davati plaće za koje nemaju dovoljno pokriće u poslovanju. Macronov prijed-log o najnižoj radničkoj plaći sračunat je na jačanje velikih korporacija, kakvih nema u srednjim i manjim zemljama EU.
Smatram da se Europska unija treba pretvoriti u politički savez s „dvadeset osam brzi-na“ odnosno da se svaka zemlja razvija prema svojim mogućnostima, pri čemu će savez država pomoći u uspostavi bilateralne suradnje među pripadnicama saveza. Sad se kriv-njom Unije Hrvatska razvija ispod svojih mogućnosti, a Njemačka zaslugom Unije iznad svojih mogućnosti. Kad je već riječ o brzini, Europska unija ima brzinu „nula“: Unija stoji na starom mjestu, dok mnogi drugi dijelovi svijeta hrle u novu tehnološku budućnost.
Zadani predmet ovog osvrta je „važnost izbora za Europski parlament na nacionalnoj, ali i na geopolitičkoj razini“ s obzirom na snažne političke procese, koji se odmataju u Europi i u svijetu. Doći će do nove podjele sjedala u Europskom parlamentu, ali budući da ni stari parlament nije imao važnu ulogu u EU neće je imati ni novi. Minulih godina sahne i uloga Europske komisije, jer se njezini naputci ne provode u članicama Unije pa čak ni u Njemačkoj. (Nedavno je mađarski premijer Viktor Orban predložio uspostavu stalnog vijeća ministara unutarnjih poslova šengenskih zemalja bez sudjelovanja povjerenika Europske komisije. Vijeće nacionalnih ministara bi umjesto Komisije određivalo imi-gracijsku politiku u očekivanju novog vala izbjeglica iz arapskih zemalja, opasnijega od vala iz 2015, godine.) Međutim, rezultat „europskih“ izbora odnosno nova podjela sjedala u Europskom parlamentu između uspostavljenih unitarističkih stranaka i novih autono-maških stranaka pokazat će koliko su Europljani odlučni da se obračunaju s Unijom kao tvorevinom slobodnog privatnog kapitala.
Posao razvlačenja Unije ne pripada ni europskim parlamentarcima ni europskim povje-renicima, nego zemljama članicama koje okuplja „konferencija vlada“ članica Unije. U nekim zemljama Unije već vladaju autonomaške stranke. Tako je u Italiji i većini zemalja Podunavlja. Velika Britanija napušta Uniju 29. ovoga mjeseca ili koji mjesec kasnije. Očito je, da najveću pozornost privlače izbori u Francuskoj i Njemačkoj. U Njemačkoj AfD pristupa prvi put europskim izborima, a u Francuskoj je novi zamah autonomaštvu dao pokret „Žutih prsluka“. Talijanska stranka „Pet zvijezda“ pripravlja paneuropsku koaliciju, u kojoj su „Žuti prsluci“, hrvatski „Živi zid“ i neke stranke iz podunavskih zemalja. Tali-janska Lega je u dosluhu s Nacionalnim okupljanjem Marine Le Pen i s poljskim nacionalisti-ma.
Mogući novi, autonomaški sastav Europskog parlamenta srušit će posljednje potpornje Europska komisije, koja će u ime europskih naroda, a ne u ime „europskih“ građana morati početi postupak pretvaranje umorne i nakazne Europske unije u živahnu zajednicu poduzetnih povijesnih europskih naroda, koji su svijetu mnogu pružili u prošlosti i koji su uobličili svijet u kojemu živimo. Sadašnja pasivnost europskih naroda posljedica je uhićenja europskih naroda i njihova utamničenja u Uniju. Razaranjem Unije europski će narodi doći k sebi, okupiti se i pokrenuti se u budućnost.
Svibanjski europski izbori – kakav god bio njihov rezultat – neće okinuti razvlačenje Unije, ali će pokazati da su se ustalili politički procesi, koji će prisiliti slobodan privatni europski kapital da pristane na temeljiti promjenu političkog sustava Europe, jer se u sa-dašnjoj zamrloj Europi kapital nakuplja u vrlo maloj mjeri u odnosu na stupanj nakupljanja kapitala u nekim drugim krajevima svijeta. Europski kapital će biti prisiljen vlast podijeliti s narodima kako je to znao napraviti u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Tad je u strahu od komunizma kapital prihvatio suživot s narodima i služenje njima.

Continue Reading

Hrvati odnedavno opet imenom imaju svoju državu. Da je Republika Hrvatska prava, nezavisna država ona bi štitila narod i obavljala njegov skupni posao. Obavljanje skupnog posla svakog naroda naziva se politikom. Međutim, od toga u Hrvatskoj ništa.
U Hrvatskoj nema nacionalne politike, jer hrvatski političari koji su svrstani u najamne političke stranke nikako da prionu uz narodni posao. Hrvatska politika je u „autsorsingu“. Sve narodne nevolje, koje je Uredništvo navelo u pozivu za novogodišnji prilog, dolaze od propusta izabranih političara u RH da obave posao naroda. Dosadašnja hrvatska politička demokracija sastojala se u povremenom biranju ponuđenih političara, kako bi oni sustavno obavljali tuđi posao: posao kapitala, posao Europske unije ili posao njemačkih korporacija. Hrvati „demokratski“ biraju političare, koji ne znaju, neće i ne smiju obavljati posao hrvatskog naroda, koji ostaje neobavljen. „Maslina je neobrana!“
Tako Hrvati u svojoj nacionalnoj autonomiji već desetljećima biraju i dovode na vlast ljude, koji ne nose narodni posao. To je posljedica sramotnog izbornog sustava, koji prisi-ljava Hrvate da stalno za vlast biraju istu vrstu političara, koji se ne kane prihvatiti hrvatske politike te njom štititi zemlji i narod. Hrvati svoje opako izborno pitanje trebaju riješiti građanskim demokratskim nasiljem. To ne bi bilo nasilje protiv hrvatske države ili hrvatske autonomije, nego demokratsko nasilje protiv svjetske države Kapital, koja je – od provale Berlinskog zida i prestanka opasnosti za kapitalizam do danas – obuimala gotovo sve nacionalne države uspostavljene na povijesnim prostorima naroda. Građansko demok-ratsko nasilje bilo bi pravom demokracijom. To bi bila demokracija iz (žutog) lajbeka.
Poslije toga dužnog zahvata sve ostale tegobe, koje tište hrvatski narod i koje je Uredniš-tvo pobrojilo u svojem pozivu za prilog, treba napasti izgradnjom i dogradnjom hrvatskog životnog prostora – hrvatskog lebensrauma. Takav posao čeka sve narode, jer je puna tri desetljeća država Kapital uređivala njihove životne prostore. Narodi vrste Homo sapiens tre-baju sami prionuti uz gradnju svojih povijesnih životnih prostora. To treba napraviti i hr-vatski narod. Svim je narodima najpreči njihov životni prostor. Croatia First! . . . America First!
Dosad su hrvatski političari vodili politiku kapitala i Europske unije te provodili nje-mačku politiku. To se jasno vidjelo po ostavci hrvatskog premijera 2009. godine: Hrvatskoj nije bilo dopušteno da prihvati dogovorena kineska ulaganja u hrvatsku prometnu, komunikacijsku i energetsku infrastrukturu vrijedna, po javnoj izjavi tadašnjeg hrvatskog veleposlanika u Kini, deset milijarda američkih dolara. Gotovo svi narodi svijeta dosad su vodili politiku kapitala. Gotovo svi europski narodi provodili su politiku velikih europskih korporacija, iza kojih ne stoji javni, nego privatni kapital.
Međutim, nedavno je svim pripadnicima vrste Homo sapiens pa i nositeljima privatnog kapitala postalo jasno, da je klima na Zemlji postala kritičnom sastavnicom nacionalnih životnih postora, jer je klima, koja je sad temeljito poremećena dio životnog prostora. Klima je zrak svakog životnog prostora. Klima je bitan čimbenik globalnosti vrste Homo sapiens, važniji od svjetske mreže poslovanja, koja je mnogo pridonijela globalnosti naše vrste. Kapitalizam je tijekom dva stoljeća onečistio plohu Zemlje i gotovo nepovratno upropastio klimu Zemlje. To je učinio bjesomučnom uporabom prljave i pogibeljne teh-nologije utemeljene na gorenju ugljena i nafte te na razbijanju jezgara teških atoma.
Nova, čista tehnologija koja će donijeti spas vrsti doći će od čistih energenata, čistih materijala i čistih proizvodnih postupaka. Kako bi se ustalila nova, čista tehnologija vrsti trebaju novo znanje i novi izumi. Posao nakupljanja nove čiste tehnologije i smišljanja čistih proizvoda je golem posao koji stoji pred svim narodima. Više nikomu nema života od rente. Prljava tehnologija koja je kapitalistima puna dva stoljeća nosila rentu postaje neizdašnom za nakupljanje i dodane vrijednosti i zarade. Rad, nakupljanje pravog znanja i čiste tehnologije te nakupljanje skupnog ili društvenog kapitala donijet će vrsti olakšanje i oz-dravljenje. Društveni kapital koji je vezan uz rad, prostor i klimu mora s vremenom iz vrste istisnuti privatni kapital, koji nakupljaju samoživi ljudi, koji nikad neće prihvatiti od-govornost za vrstu, životni prostor, Zemlju, klimu i za život. Zar vrsta Homo sapiens nije sama sebe izgradila radom, znanjem, izumiteljstvom, poduzetnošću i zajedništvom?
Kako bi se počeo obavljati posao vrste za oporavak klime i za spas života trebaju se pojaviti novi političari, koji će početi okupljanje vlastitih naroda i mobilizaciju vlastitih zemalja. To se svakako odnosi i na Hrvatsku. Okupljen narod ima jaku silu, koja može svladati silu kapitala. Dodatni razlog za okupljanje naroda i za mobilizaciju vrste je politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos, koji je kapital prouzročio diljem svijeta. Hrvatski narod će proizvesti silu, koja će usmjeriti Hrvatsku u pravom smjeru. Hrvati se moraju osloboditi, a hrvatska država mora postati poduzetnicom.
Budući da Kapital neće narodima i narodnim političarima nilom prepustiti upravljanje njihovim državama i da neće olako odustati od ubiranja rente putem prljave industrije, za početak prelaska vrste u čišću budućnost bit će potrebno građansko demokratsko nasilje nad vladavinom kapitala. „Nije sve u šoldima“, ali će sve početi građanskim demokratskim nasiljem. Sve će početi demokracijom iz (žutih) lajbeka. U 2019. godini hrvatski narod bi se trebao početi istinski brinuti za svoj životni prostor, koji je dio ugroženog životnog prosto-ra vrste.
Godine 2011. bivši vrhunski britanski „diplomat“ Carne Ross napisao je knjigu „Revolu-cija bez predvodnika: Kako će obični ljudi preuzeti vlast i promijeniti politiku u 21. stoljeću“ (Simon & Schuster, London). Za geslo knjige Ross je uzeo riječi Victora Hugoa: „Rat će biti mrtav, stratišta će biti mrtva, granice će biti mrtve, kraljevi će biti mrtvi, dogme će biti mrtve, čovjek će početi živjeti.“ i riječi Gill Scott-Heron: „Revolucija neće biti televizijski snimana.“ Kasniji slijed poli-tičkih događaja pokazuje, da vlast kapitala slabi i da jačaju nacionalne političke snage te da će posljedično vrsta Homo sapiens preuzeti vlast nad sobom i postati slobodnom za prila-godbu okolnostima i za prilagodbu okolnosti svojim potrebama. Oporavak klime je nasu-šna potreba vrste.

(
Carne Ross, kojemu je supruga Hrvatica s Brača, bio je drugi čovjek u stalnom britanskom izaslanstvu u UN kad se 2003. godine na temelju lažnih podataka tražila intervencija u Iraku. Ross je podnio ostavku na svoj položaj, jer nije htio obmanjivati svijet. Da je Ross bio temeljito „umrežen“ u britansku vlast vidi se po tomu, što je odmah poslije podnošenja ostavke upućen na Sveučilište New York i što mu je ostavka prihvaćena istom za godinu dana. Danas je Ross samostalan politički savjetnik s nekoliko ureda u svijetu. Ross je svoju savjetničku kuću utemeljio na savjet svoje supruge.)

Continue Reading

Predmet
Tranziciju vrste Homo sapiens iz promašene hegemonije svjetskog privatnoga slobodnog kapitala potaknule su tri pojave: (1) nehotična globalizacija naše biološko-kulturne vrste; (2) pojava Kine na svjetskoj političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj i kulturnoj pozornici prvi put u povijesti; i (3) teško pogoršanje klime, koje je posljedica industrijalizacije svjetskog poslovanja.
Globalizacija naše vrste posljedica je globalizacije poslovanja, koju je domislio i upriličio kapital. Kina je država kineskog naroda starog dvadeset tri stoljeća. Kina se smatrala Sredi-šnjom kraljevinom, ali nikad nije izlazila iz svojih povijesnih granica ni u ratove ni u koloni-jalna osvajanja kako su nastojali činiti mnogi drugi narodi, posebice europski. Dapače, Kina je od 1840. do 1949. godine bila kolonija podijeljena među sedam naroda, uglavnom europskih. Kinezi to mučno razdoblje svoje povijesti nazivaju „stoljećem poniženja“, koje su bili prisiljeni okončati komunističkom revolucijom, koju su skrivile zapadne sile. Pogor-šanje klime koje trpi cijela vrsta Homo sapiens i prethodno onečišćenje tla na cijeloj Zemlji posljedice su Industrijske revolucije. Kapitalisti su za izvođenje Industrijske revolucije – što nisu smjeli učiniti – uporabili prljavu tehnologiju utemeljenu na gorenju ugljena i nafte te na razbijanju jezgara teških atoma. Industrijska revolucija je trebala čekati čišću tehnologiju, ali kapital nije htio odgađati nakupljanje golemog kapitala pa je vrstu i Zemlju poveo u propast.

Kapitalizam Zapada
Minulih nekoliko stoljeća zapadni kapital uspostavio je kapitalizam kao pristup uređenju odnosa u vrsti Homo sapiens. Kapitalizam je bio zamišljen kao vječan gospodarski i društveni sustav kojemu ne može biti inačice. (Margaret Thatcher je govorila: There is no alternative!) Međutim, civilizacija je otpočetka – već šest tisuća godina – kapitalistička pojava. Re-publikanski i carski Rim bili su kapitalistički sustavi, koji su propali i u Europi i u gotovo cijelom Sredozemlju pa su osim u Bizantu ostavili pustoš i bijedu. Nakon acivilizacijskog zajedničarskog, katoličkog, benediktinskog oporavka Europe, koje je trajalo do Renesanse počeli su novo nakupljanje kapitala i povratak kapitalizma.
Zapadni kapital skupljao se u nekoliko prstena ili kola. U pripremnom kolu kapital se nakupljao u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima, posebice u Genovi, Veneciji, Fi-renci, Dubrovniku i Milanu i to ponajviše prekomorskom trgovinom. Naveliko se trgovalo i u Baltiku i Sjevernom moru. Nakon slabljenja sredozemnih gradova zbog zastoja trgovine s Istokom u petnaestom stoljeću opstao je samo đenovski kapital i to pod zaštitom Habsburga. Koncem šesnaestog stoljeća kapital se putem kolonijalne i prekooceanske trgo-vine nakupljao u drugom, nizozemskom prstenu. Nizozemska je cijelo stoljeće bila gospo-daricom Europe i svijeta.
Još prije teškog vojnog poraza Nizozemske od Engleske u Američkom ratu gospodari-com svijeta postala je Britanija, koja je nakupljala kapital sprva kolonijalnom trgovinom, a poslije u Industrijskoj revoluciji, što je Britaniji omogućilo da zavlada svjetskim financijskim sustavom. Međutim, budući da kapitalisti nastoje živjeti od rente odnosno nastoje posto-jećim bogatstvom stvarati novo, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća istovremeno su industrijskim i političkim velesilama postali SAD, Njemačka i Japan, tri zemlje koje nisu živjele od rente, nego od rada, znanja, poduzetnosti, tehnološkog izumiteljstva i zajedniš-tva. SAD postale su najvećim gospodarstvom svijeta.

Američko stoljeće
Nakon što su se europske kapitalističke države međusobno upropastile u Prvomu svjets-kom ratu SAD postale su najbogatijom, najrazvijenijom i najjačom silom svijeta. Nakon izbijanja na pacifičku obalu pod konac devetnaestog stoljeća i nakon promašenog nastoja-nja da svoj prostor ratovima šire preko oceana SAD su poslije Prvoga svjetskog rata nas-tojale uspostaviti ne carstvo, nego svjetsku hegemoniju i to putem izvoza kapitala i demo-kracije. SAD su na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine neuspjelo pokušale razbiti europski kolonijalni sustav i same živjeti od rente. Za to im je trebala poslužiti Liga naroda, koja bi dotadašnje europske kolonije pretvorila u područja ili tržišta pod mandatom zapadnih država. Ideja američkog predsjednika Woodrowa Wilsona nije bila provedena, jer su joj se usprotivile europske pobjednice rata, a američki Senat nije prihvatio ni Mirovni ugovor ni pristup SAD Ligi naroda.
Američki kapital dobio je poslije Drugoga svjetskog rata novu prigodu za uspostavu svjetske hegemonije, ali je taj pokušaj spriječio Josif Staljin. Sovjetski Savez izgradio je svoje komunističko carstvo na polovici eurazijskog kopna od Berlina u Njemačkoj do Hanoja u Vijetnamu. Ni treći američki pokušaj uspostave svjetske hegemonije poslije Hladnog rata nije uspio, jer su se u tom vremenu dogodile globalizacija vrste, pojava Kine u političkom i gospodarskom svijetu te obnova Rusije kao svjetske političke i vojne sile. (SAD nastojale su opetovano iskoristiti pobjede u ratovima za uspostavu svjetske hegemonije, a narodi u zemljama koje izgube rat vrlo često izvode nacionalnu revoluciju, kako bi promijenile politički sustav i ojačale svoju državu.) Tako je u jeku globalizacije vrste neslavno svršilo Američko stoljeće. SAD su u tom neuspjelom nastojanju propale kao zemlja, koja je poslužila kao vojno i političko uporište svjetskoga privatnog kapitala. To se događa svim narodima, koji nastoje živjeti od rente ili od uporabe kapitala, jer u tom nastojanju zanemare rad, znanje i znanost, poduzetnost, izumiteljstvo i zajedništvo. Međutim, stari azijski narodi prihvatili su se rada, znanja, poduzetnosti, tehnološkog izumiteljstva i zajedništva upravo u to presudno vrijeme globalizacije vrste i pogoršanja klime.

Kulturna evolucija (naše vrste)
Slabo i prijeteće stanje Zemljine plohe i njezine atmosfere posljedica je uporabe prljave tehnologije tijekom dvostoljetne industrijalizacije svijeta. Iako su pripadnici naše vrste živjeli tisućljećima u razlučenim zajednicama često udaljenima jedne od drugih ili u novijem razdoblju u političkim zajednicama međusobno razdvojenim vlastima, globalizacija poslovanja učinila je sve pripadnike vrste i sve njihove životne zajednice povezanima i to na konačnoj plohi Zemlje. Stanje tla na Zemlji nije više pitanje jedinačnih političkih zajed-nica ili država, nego pitanje vrste.
Iako su prije uspostave civilizacije pripadnici vrste živjeli u razlučenim zajednicama, ipak su – kako god je to bilo teško – zajednice bile povezane u tolikoj mjeri, da su se razvitak i napredak u vrsti postupno širili vrstom. Vrstom kao vrstom tekla je kulturna evolucija, koja je utemeljena na razvijenom ljudskom mozgu i dotjeranom umu, a ne – kao što se događa u biološkoj evoluciji – na pojavi novih gena u rodnoj tvari jedinki vrsta. (U obje vrste evolucije obavlja se odabir jedinki po prikladnosti za život.) Uporaba uma, rad, znanje, izumiteljstvo, poduzetnost i povezanost u životnim zajednicama učinili su čovjeka to što je on u današnje vrijeme. Kasnije je vrsta uspostavila znanost kao sustav stjecanja znanja i otkrivanja načina na koji priroda traje, a život teče.
Sve što su jedinačni ljudi znali i što su mogli napraviti služilo je njima i životu u vrsti. Uspostava civilizacije prije kojih šest tisuća godina predstavljala je revolucijski skok u kul-turnoj evoluciji, kojim je vrsta prestala raditi i stvarati za sebe te počela raditi za vladare i za vlast. Gradnja egipatskih piramida bila je doprinos smrti, a ne životu u vrsti. Vrsta je tije-kom cijele civilizacije bila na prisilnom radu za vladare i za nositelje privatnog bogatstva. Bogatstvo koje je bilo izlučivano iz rada, znanja, poduzetnosti, izumiteljstva i stvaralaštva jedinačnih ljudi nije se vraćalo u vrstu i širilo njome, nego je služilo za jačanje vlasti bogatih ljudi nad vrstom. Nakupljeni kapital ili nakupljeno bogatstvo traćeno je u obijesti bogataša ili u ratovima, koji su vrstom širili i umnožavali smrt, a ne život.

Civilizacija
Civilizacija kojom je prekinuta kulturna evolucija vrste Homo sapiens nije označena, kao što se misli, uljudnim ponašanjem, životom u gradu i uporabom pisma. Ona je označena: (1) izdvajanjem vlasti iz zajednice; (2) vezanjem vlasti uz privatiziranu imovinu; (3) podjelom ljudi na osnovi podjele posla i usredotočenja rada; (4) uvođenjem pisma, koje je omogućilo privatizaciju imovine; (5) uspostavom pismoznalskog sloja, koji je za vladare prikupljao znanje i obavijesti potrebne za vladanje, a za narod održavao sustav uvjerenja, vjeru ili ideologiju, koji su vladarima olakšavali vladanje; te (6) unutarnjim i vanjskim militarizmom, koji je počivao na isključivom pravu vladara na uporabu sile.
Do uspostave civilizacije, u vrijeme postojanja izvornih životnih zajednica, vlast je pri-padala zajednici. Zajednice su po baštini biološke evolucije imale privremeno birane pred-vodnike, a ne vladare. Predvodnici su se sami hranili i branili. Njima nisu služili drugi ljudi, nego su oni služili zajednici. Imovina je bila zajednička ili „društvena“. Podjela posla bila je utemeljena na rodnosti. Ljudi su morali zajednički raditi, a zajednički su uživali dobrobiti svojeg rada. Djeca su bila odgajana zajednički i za zajedništvo. Neolitičke zajednice su imale toliko posla oko uzgoja bilja i životinja te oko pravljenja pribora i potrepština da nisu ratovale: u neolitičkim grobnicama nisu nađene slomljene kosti ni smrskane lubanje.
Privatni kapitalizam cijele civilizacije – od Sumera i Egipta do njujorškog Wall Streeta i londonskog Cityja – izrod je civilizacije, koji je vrstu držao na prisilnom radu. Putem Indu-strijske revolucije kapitalizam odnosno civilizacija onečistili su plohu Zemlje na kojoj ljudi prisilno i mukotrpno rade te pokvarili klimu u kojoj ljudi žive.

Vlast i sustav uvjerenja
Od početka civilizacije životne zajednice ili narodi bili su razlučivani državama ili političkim zajednicama. Teoretičari države i povjesničari vladanja oduvijek nastoje napraviti teoriju države, računajući da je država važna posuda za držanje naroda. Međutim, od države je važnija vlast koja ima i nadzire državu. Vlast uređuje državu kako joj odgovara u određe-nom vremenu i na određenom prostoru imajući u vidu značajke nakupljenog pučanstva. Temeljno pitanje je to, tko ima vlast u državi. Vlast ima taj, tko ima bogatstvo ili kapital nakupljen radom, znanjem i poduzetnošću naroda ili pripadnika životne zajednice. Sad u zapadnom kapitalizmu vlast ima slobodan privatni kapital, a ne možda zajednički ili društveni kapital, koji bi bio vezan uz rad i prostor.
Budući da u svakoj životnoj zajednici djeluju četiri glavne mreže utjecaja – politika, go-spodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja – vlast nastoji uspostaviti i sustav uvjerenja, vjeru ili ideologiju, kojom bi nadzirala djelovanje jedinačnih ljudi. Za razliku od stanja u ostalim vrstama života, u vrsti Homo sapiens ponašanje i postupanje jedinki nije urođeno. Ponašanje čovjeka ovisi prvobitno o sadržaju njegova uma. Stoga je važno što čovjek zna i misli. Postupci čovjeka dolaze od njegovih misli. Čovjekovo znanje nije plod samo njegova ra-zmišljanja i zaključivanja. Znanje se u jedinačne ljude može uliti ili utuviti. Tako umjesto urođenog ponašanja kao u životinja, čovjekovo ponašanje dolazi od sadržaja njegova uma, koji može biti utuvljen. Stoga vlasti u svakoj političkoj zajednici nastoje ujednačiti sadržaj umova jedinačnih ljudi, očekujući da će se svi podanici ponašati jednako i kako vlastima treba. Vlasti od ljudi očekuju rad i posluh, na koje se ljudi mogu navesti i zakonima i fizič-kom silom, ali su ta sredstva skupa, a njihova uporaba može biti opasna za vlast, jer pove-zani pripadnici političke zajednice mogu uzvratiti silom, koja dolazi od njihova zatomlje-nog zajedništva. Tako sustav uvjerenja postaje bitnom sastavnicom vladanja životnim za-jednicama.
Bitne značajke svakog obvezujućeg sustava uvjerenja, vjere ili ideologije su kozmologija i antropologija. Sustav uvjerenja pruža podanicima – obično izmišljenu – sliku svijeta ili svega što postoji, tako da podanici znaju svoje mjesto u svijetu i svoju ulogu u društvu. U izvornim zajednicama uloga ljudi bila je da pomažu jedni drugima, a od početka civilizacije podanici su trebali služiti vladarima ili bogovima iza kojih su se skrivali vladari. Antropo-loški vidik sustava uvjerenja nameće ljudima svijest o njihovim ograničenim osobnim ili društvenim mogućnostima. Ljudska očekivanja trebaju biti skromna. Podanici ni jedinačno ni kao moguća izvorna ili osamostaljena zajednica ne smiju biti ambiciozni ili vlastoljubljivi. Ni u jednom civilizacijskom sustavu vlasti „duša nije bila za lijet stvorena“, kako je govorio Dobriša Cesarić. Nasuprot svim vladavinskim sustavima, Isus iz Nazareta je govorio da se ljudi ne trebaju obazirati na vlast u stvaranju ljudske i društvene dinamike. Vladavinski sustavi uvjerenja sprječavaju životne zajednice, da one same, a ne iz njih izdvojena vlast uređuju i vode svoje političke zajednice.

Narav zapadnog kapitalizma
U kapitalizmu Zapada, koji je dosad trpjela gotovo cijela vrsta Homo sapiens, vlast ima slo-bodan privatni kapital, koji se u obliku digitalnih zapisa nakupio u malo financijskih usta-nova u SAD. U to bogatstvo spadaju i udjeli u velikim proizvodnim ili uslužnim korpora-cijama kao što su General Motors, Microsoft, Apple ili Facebook. Golem slobodan kapital nakupio se visokom proizvodnošću rada strojeva i nemilosrdnom uporabom prirodnih izvora.
Visoka proizvodnost rada strojeva dovela je do prekomjerne proizvodnje svih dobara i do prekomjernog pružanja usluga. Time je prestala proizvodnja dobara za poznate kupce kako je bilo do dvadesetog stoljeća. Stoga je kapital u vrstu Homo sapiens umetnuo slobodno svjetsko tržište, na kojemu se moraju nadmetati radnici svojim radom, znanjem i vješ-tinama; industrijska poduzeća svojom tehnologijom i proizvodima; umjetnici i medijski ljudi svojom vanjštinom; države ponudom slobodnom kapitalu uvjeta za poslovanje; šte-diše svojim ušteđevinama i potrošači uzimanjem kredita.
Tržište je vrstu odvojilo od prirode, kako bi i ljudi i priroda mogli postati i ostati robom za preprodaju na tržištu u svrhu daljnjeg nakupljanja kapitala, koji se ne vraća ni prostoru na kojemu je nastao ni radu kojim je nastao. Kapital je svjetskim tržištem zamijenio povijesne životne prostore životnih zajednica. Gusto postavljena rešetka svjetskog tržišta sprječava ljude da međusobno nadmetanje za bijednu nadnicu zamijene međusobnim po-vezivanjem, koje bi im dalo dovoljnu silu da se skupno obračunaju s vlašću kapitala. Tržište sprječava i cijele narode da se međusobno povezuju u svrhu obavljanja posla za vrstu, koja od početka civilizacije prisilno obavlja posao za vlast, a ne za sebe.
Na tržištu su ljudi, priroda i novac roba za preprodaju, iako su ljudi izumitelji i stvarate-lji; iako priroda nije nastala da bude roba te iako je novac bio zamišljen samo kao sredstvo razmjene robe i usluga. Zapadni kapitalizam uspostavio je svjetski poredak, u kojemu ka-pital upravlja tržištem, tržište upravlja gospodarstvom, a gospodarstvo životnim zajedni-cama, koje bi se trebale međusobno gložiti na tržištu kao što se međusobno glože i njihovi raspršeni pripadnici. Tako kapitalisti putem tržišta (1) trajno ubiru rentu, (2) sprječavaju vrstu da ima primjeren i ravnomjerno razdijeljen dohodak i (3) sprječavaju vrstu da obavlja dužan posao samozaštite te posao zaštite prirode i klime. Ljestvica kapital-tržište-gospodarstvo-društvo novost je i za kapitalizam odnosno za civilizaciju, jer je u prethodnim primjerima kapitalizma i civilizacije na vrhu bila politička zajednica. a ispod nje su bili gospodarstvo, tržište gdje ga je bilo i kapital, jer je slobodnog kapitala bilo razmjerno malo. Vlasti su do početka Industrijske revolucije nadzirale i gospodarstvo i trgovinu.
Kako bi mogao obavljati posao za svjetski slobodan privatni kapital, zapadni kapitalizam je od vremena Renesanse izgrađivao i dotjerivao svoj posebni sustav uvjerenja. Počeo je s protestantstvom, nastavio s racionalizmom i prosvjetiteljstvom da bi dospio do liberalizma, koji je sadašnja objavljena vjera financijskog kapitalizma. Po liberalizmu, smisao života i rada jedinačnih ljudi je uspinjanje ljestvama društvenog uspjeha i osobnog bogaćenja. To je kozmologija liberalizma. S druge strane, mogućnosti čovjeka određuje njegov „životinjski duh“, koji ga prisiljava ili nagoni da se jagmi za materijalna dobra. To je antropologija liberalizma. Liberalizam je hipnotički sustav uvjerenja, koji nastoji spriječiti ljude da u uzajamnosti, solidarnosti i ljudskoj naklonosti dožive ljudskost i svjesno steknu zadovoljstvo vlastitim životom.
Mračno doba i Zlatno doba kapitalizma
U europskoj i svjetskoj povijesti – ako se izostave pokušaji političkog suprotstavljanja na-roda kapitalizmu putem komunizma i nacionalnog socijalizma u prvoj polovici dvadesetog stoljeća – postoje dva nekapitalistička ili a-civilizacijska razdoblja. Prvo takvo razdoblje naziva se Mračnim dobom, koje je uslijedilo poslije sloma Zapadne rimske carevine 476. go-dine. Europa je u to vrijeme bila siromašna, opustošena i poluprazna. Usto su u Europu – upravo zato jer je bila obezpučena – bili navalili istočni narodi. Obradljivo tlo bilo je is-crpljeno pa je poljodjelstvo davalo bijedan višak vrijednosti. Propala je bila rimska legio-narska infrastruktura pa su i zatečeni i pristigli Europljani bili prisiljeni živjeti od rada, znanja, tehnološkog izumiteljstva, poduzetnosti i zajedništva.
Za obnovu Europe pobrinula se Crkva kao ustanova za čuvanje sustava uvjerenja Isusa iz Nazareta. Crkva je bila nositeljica novog sustava uvjerenja, ali je dobila i stvarnu političku vlast, jer se u slomu carstva Europa rasula ne na narode, nego čak na obiteljske posjede, latifundije ili feude. Druge sveeuropske političke vlasti nije moglo biti. Crkva je preuzela odgovornost za europsku politiku i za opći sustav uvjerenja, a velikašima je pripala odgovornost za gospodarstvo i zaštitu. Gospodarsku obnovu Europe predvodili su Bene-diktinci, okupljeni u dragovoljačke „radne logore“ ili opatije, kojih je do jedanaestog sto-ljeća bilo osnovano 37.000. Benediktinci su zdušno radili i gorljivo molili – Ora et labora! – pri čemu se molitvu treba uzeti kao prepuštanje zajedništvu. Benediktinci nisu smjeli pro-povijedati: samo su molili i radili. Benediktinske opatije bile su uzornim posjedima, koji su dali primjer za vođenje posjeda i velikašima i doseljenim narodima.
U Mračnom dobu nije bilo slobodnog kapitala. Kapital je bio samo u tlu i u ljudskim rukama. Nije se dalo živjeti od rente. Stoga se Europa prihvatila posla za svoje narode i za svoje ljude, koje je Crkva povezala u zajednicu, koja je spočetka bila siromašna i nejaka, ali koja se s vremenom oporavila te čak uklonila arapsku vlast s Pirinejskog poluotoka.
Drugo nekapitalističko i a-civilizacijsko razdoblje u Europi bilo je takozvano Zlatno doba kapitalizma u poraću Drugoga svjetskog rata, u kojemu je Europa ratovala unutar sebe. Rat je donio pogibiju i vojnika i neunovačenih građana, razorenje prometne infrastrukture i proizvodnih poduzeća, slom nacionalnog socijalizma u Njemačkoj i potvrdu nacionalnog komunizma u Sovjetskom Savezu te podjelu Njemačke, Austrije i cijele Europe. U takvom stanju Zapadna Europa se prihvatila prvobitno zajedništva. (Zajedništva druge vrste bila se prihvatila i Istočna Europa.) Britanija je nacionalizirala 70% gospodarstva, a Francuska i Italija znatne dijelove, s tim što su nacionalizirane sve korporacije, koje su radile za Treći Reich i za fašistički poredak u Italiji.
Najvažnije što se dogodilo poslijeratnoj Europi bila je uspostava Europske ekonomske zajednice (EEZ). Usto, Europljani su se opet prihvatili rada, znanja, znanosti, tehnologije, izumiteljstva i poduzetnosti u ozračju zajedništva. Europa je dobila izdašnu humanitarnu, gospodarsku i financijsku pomoć SAD. U to su vrijeme kapitalisti bili u strahu za kapitali-zam kao pristup uređenju društva. Zajedničarstvo je ratnim slomom Europe – kao nekad slomom Zapadnog Rima – dobilo pravu prigodu. U to vrijeme sve do 1970. godine vladao je financijski režim, koji je ratne 1944. godine u Bretton Woodsu napravio Franklin Roosevelt. Po tom režimu slobodan financijski kapital nije smio kolati iz jedne zemlje u drugu. Smjela su se praviti industrijska ulaganja, kojima se kapital veže uz prostor i rad, ali nije bilo prenošenja financijskog kapitala. Europa se oporavila radom, znanjem, znanošću, poduzetnošću, tehnološkim izumiteljstvom i zajedništvom. Otad Europa živi u miru. (Sad francuski predsjednik, koji je nedorastao svojoj ulozi, nastoji Europu ponovo gurnuti u militarizam, koji je Europi stoljećima nosio ljudsko zlo i fizičko razaranje.) Rat je bio sred-stvo kapitala da se dokopa života od rente.
Zanimljivo je to, što se u poraću Drugoga svjetskog rata potvrdilo demokršćanstvo kao što se poslije sloma Zapadnog Rima bilo potvrdilo Isusovo ili benediktinsko kršćanstvo.

Europska unija
Zlatno doba kapitalizma trajalo je dok se u Europi nije nakupilo dovoljno slobodnog privat-noga kapitala u obliku „eurodolara“. Eurodolari su bili zarada američkih proizvodnih kor-poracija od proizvodnih ulaganja u Europu, na koju nije plaćan porez ni u Europi ni i u SAD. (Slično tomu, Mračno doba trajalo je dok se u europskoj poljoprivredi i manufakturi nije nakupio dovoljan višak vrijednosti.) U kolovozu 1971. godine američki predsjednik Richard Nixon vratio je dug financijskim krugovima koji su ga bili doveli u Bijelu kuću time, što je uklonio dogovor iz Bretton Woodsa, odustavši od obveze SAD da američke dolare na zahtjev donositelja pretvara u zlato. Usto, određivanje mjenjačkih tečajeva mo-neta prepušteno je tržištu. Istovremeno su britanske vlasti provele reformu financijskog sustava i omogućile londonskom Cityju da na temelju eurodolara daje u druge države fi-nancijske kredite.
Malo prije udara na Bretton Woods u zapadnom kapitalizmu izbila je Velika recesija, zbog neizdašnosti tadašnje elektro-hidrauličke tehnologije za pravljenje novih proizvoda i usluga. Kapitalisti su počeli ulaganja u digitalnu tehnologiju, koja se iz računala i suvreme-nog oružja počela širiti u gotovo sve vrste proizvoda, te u biotehnologiju, koja je prepo-rodila medicinu, farmaceutsku industriju, poljoprivredu i plodnost u našoj vrsti. Uvriježene industrijske grane, kao što su metalurgija, strojogradnja, brodogradnja i tekstilna industrija, premjestile su se u Aziju. Naknade radnika za njihov rad počele su ozbiljno zaostajati za proizvodnosti rada radnika i strojeva. Vojske zapadnih radnika ostale su bez posla.
U isto vrijeme počela je jenjati komunistička opasnost za Zapad, jer su još predsjednik Dwight Eisenhower (1953.-1961.) poslije Staljinove smrti i predsjednik Richard Nixon (1969.-1974.) poslije pada Nikite Hruščova (1964.) počeli i jačali „detant“ ili popuštanje suprotstavljanja dvaju političkih blokova. Ulaganje kapitala u nove industrijske grane doni-jelo je Zapadu veliku prednost pred sovjetskim blokom pa su se Sovjeti pod Mihailom Gorbačovom nespretno prihvatili reforme svojega političkog sustava, što je dovelo do sloma komunizma u Europi te do rasapa Istočnog bloka i konačno Sovjetskog Saveza.
Šest tjedana nakon što je za Zapad zauvijek prestala opasnost komunizma razdruženjem Sovjetskog Saveza 25. prosinca 1991. godine dvanaest članica Europske zajednice napravilo je u Maastrichtu sporazum o pretvaranju njihove zajednice u unitarnu Europsku uniju. Utemeljenjem Unije kapital je s vremenom golem životni prostor 28 povijesnih naroda pretvorio u jedinstveno tržište, koje nije pod nadzorom nacionalnih država, nego pod nadzorom kapitala. Utemeljenjem Unije nacionalnim državama okrnjena je odnosno oduzeta suverenost, a da pritom Unija kao cjelina nije postala suverenom u međunarod-nom političkom prometu. Budući da u suvremenom financijskom kapitalizmu kapital nadzire tržište, a tržište vlada nacionalnim gospodarstvima i cijelim životnim zajednicama, uspostavom Unije oslabila je otpornost naroda, koji luđačku košulju Unije sa sebe mogu svući samo političkom revolucijom, kakvu je narod referendumom 2016. godine zasnovao u Velikoj Britaniji.
Od uspostave Europske unije europski narodi opako su bili napadnuti multikulturnošću, koju je nasilu poticao kapital. Zagovaranje multikulturnosti predvodila je Njemačka, kao pokoru za grijehe koje je napravio rasizam njemačkoga Trećeg Reicha. (Multikulturnost je dosad bila dobra za neglobalizirani svijet, ali nikad nije bila dobra za nacionalne životne zajednice, kojima je potrebna kulturna kohezija.) Kapitalisti su nagomilali golema fi-nancijska sredstva za razbijanje nacionalne kohezije putem udruga građanskog društva, koje je diljem svijeta financirala zaklada Otvoreno društvo.
Europska je unija napravljena, da kapital može zauzeti prostor Europe i u njemu isko-rištavati prirodne izvore te u njemu preseljavati radništvo u par najrazvijenijih i najbogatijih europskih zemalja, slabeći u svim europskim narodima društvenu koheziju. Ni europski ni zapadni slobodan kapital nije ulagan u zemlje Središnje i Istočne Europe, kakve su Hrvatska, Poljska i Rumunjska. Kapital nije ulagan ni u zemlje romanske Europe, u kojoj živi nekadašnji katolički živalj. Kapital koji je bio nakupljen u biotehnološkoj i digitalnoj revoluciji nije ulagan ni u infrastrukturu ni u industriju slabije razvijenih zemalja juga, sre-dine i istoka Europe. Kapital je podlegao staroj napasti da u Europi ubire rentu. Stoga Europska unija sad propada.
Europljani su pod hipnozom liberalizma bili odustali od množenja. To u Europi stvara pustoš koja privlači islamske ljude iz Azije i Afrike. U isto vrijeme kineska država je počela ozbiljno ulagati u europsku prometnu podlogu gospodarstva, a Ruska Federacija u eu-ropsku energetsku podlogu. Osim toga, dolazi do snažnog buđenja i okupljanja europskih povijesnih naroda, koji će se mobilizirati za uklanjanje gospodstva kapitala u Europi, uk-lanjanje političara prošlosti te za podizanje novih političkih predvodnika za vođenje nove politike u Europi. Europska unija bit će podvrgnuta korjenitoj političkoj preobrazbi, ko-jom će se suverenost vratiti narodima. Europom se nikad nije moglo upravljati s jednog mjesta pa je i unitarna vlast kapitala u Europi bila kratkotrajna. Europljani će uskoro po-novo početi živjeti od rada, znanja i znanosti, poduzetnosti i izumiteljstva te od zajedništva. To traže obnova života u Europi i potreba oporavka klime na Zemlji.

Posao vrste
Naša vrsta, vrsta Homo sapiens, izravno je ugrožena i s tla stanjem plohe Zemlje i iz zraka teškim poremećajem klime. Vrstu je zapravo ugrozio kapital uporabom prljave, otrovne i opasne tehnologije u svojoj strasti za zgrtanje kapitala. Vrsta je putem tržišta koje je uspo-stavio kapital bila na prisilnom radu za kapital, a ne u slobodnom radu za sebe kao što je bilo prije uspostave civilizacije, za koju smatram da je kapitalistička tvorevina.
Homo sapiens je jedina vrsta života, koja je svjesna sebe, svojeg položaja i stanja te svoje posebne uloge na Zemlji upravo zato, što su njezini pripadnici svjesni organizmi. Vrsta stoga ima odgovornost za Zemlju i za život na njoj. Kapital je zarobio i zasužnjio upravo tu i takvu vrstu te ju je spriječio da obnaša odgovornost za život, a on sam se odao proiz-voljnosti, koja se očituje u bjesomučnom samouvećanju. U sadašnjem teškom stanju Zemlje, naše vrste i života vrsta treba sa sebe zbaciti okove kapitala, tržišta i liberalizma, kako bi preuzela odgovornost za život, koju sad nitko ne obnaša. (Čovjek nema razum i svijest zato, da se pojedini pripadnici vrste i kapitalisti odaju samoživosti i proizvoljnom ponašanju, nego zato da svjesno i domišljeno odgovara izazovu promjena u životu na Zemlji, koje i sam čovjek uzroči.)
U vrsti se znaju uzroci stanja Zemlje, čovjeka i života općenito pa te uzroke pogoršanja stanja treba sustavno uklanjati. Dosad vrsta nije štitila ni sebe ni život, a sama je obavljala „odabir“ u ostalim životinjskim i u biljnim vrstama života te je mnoge vrste i uništila dok je bila u najmu kod kapitala. Sad vrsta mora preuzeti brigu za život na Zemlji. Stoga, kako bi mogla obnašati odgovornost, vrsta treba imati vlast, koju ona mora preuzeti od kapitala, koji sad ima vlast nad njom. Odgovornost i vlast su vrsti potrebni, kako bi mogla – kao što su radili Benediktinci u Mračnom dobu – početi posao obnove života i tla te oporavka klime.
Za dobro obavljanje tog posla vrsta treba stvoriti novu, čistu tehnologiju, a njezini pri-padnici trebaju korjenito promijeniti način života i okaniti se kapitalističkog potrošaštva. To su lagani zahtjevi za stvaralačku vrstu Homo sapiens. Vrsta treba domišljati tehnologiju, koja će joj omogućiti samozaštitu te zaštitu Zemlje, života i oporavak klime. Umjesto da pod prisilom kapitala domišlja tehnologiju za pravljenje proizvoda i usluga kojih prodaja nosi dodatno povećanje kapitala, vrsta treba slobodno domišljati tehnologiju za svoj spas i za spas života. Promjena načina života u vrsti treba se očitovati u smanjenju ovisnosti je-dinačnih ljudi i obitelji o tržištu, koje je sredstvo kapitala, i u više rada jedinačnih ljudi i obitelji za „vlastite potrebe“. To dvoje omogućit će vrsti da ostvaruje najmanji potreban rast gospodarstva umjesto najvećega mogućeg rasta gospodarstva, koji je sračunat na daljnje zgrta-nje slobodnog privatnoga kapitala i koji iscrpljuje i vrstu i Zemlju. Osim toga, najmanji potreban rast treba usmjeriti prvobitno na uklanjanje siromaštva, čime bi se ojačale i živo-tne zajednice sadašnjih naroda u razvitku, a još više razvijenih naroda, jer bi izostale seobe pučanstva.
Posao naše vrste nije samo – kao što rade i ostale vrste života – prilagodba okolnostima. Budući da je Homo sapiens razumna, svjesna i stvarateljska vrsta života, ona treba i svjesno, domišljeno i sustavno mijenjati okolnosti, u kojima traje. Te okolnosti je unakazio kapitalizam i učinio ih pogibeljnim i za vrstu i za život općenito, a sad ih vrsta treba tako mijenjati i ugađati, da se u njima vrsta i život mogu oporaviti. Prilagodba vrste okolnosti-ma, koje ona sama proizvodi i prilagodba okolnosti potrebama opstanka vrste sastojat će se u skupnom stvaranju nove tehnologije i u novom ponašanju jedinačnih pripadnika vrste, primjerenom potrebi spasa vrste.
U vrsti sad postoji odgoj mladih ljudi za tržište, a nema odgoja za život. Stoga vrsta treba odgajati ljude za prilagodbu izazovnim okolnostima, u kojima se vrsta našla krivnjom kapitala. Važan dio posla vrste je odgoj mladih ljudi za život i za prilagodbu.
Političke zajednice životnih zajednica trebaju pomagati jedne drugima, u jamčenju bla-gostanja vlastitim pripadnicima, ali također trebaju pomagati jedne drugima u obavljanju ljudskog posla vrste. U tomu je smisao suradnje „države i države“ ili bilateralne suradnje političkih zajednica. Tako će se uspostaviti svjetska mreža suradnje ili uzajamne pomoći životnih zajednica.
Obavljanje posla za vrstu, koji je uvijek bio kreativan, omogućit će jedinačnim ljudima da žive ljudski život. Zapadni kapitalizam, a ni drugi primjeri civilizacije, u kojima su vlast i odgovornost uzeti životnim zajednicama, ne omogućuju ljudima da žive ljudski. Kapita-lizam nije za ljude i nije dobar za vrstu Homo sapiens. S obzirom na opako pogoršanje klime, može se reći da kapital već dva stoljeća trpa pripadnike vrste Homo sapiens u plinsku komoru.

Politička misao Isusa iz Nazareta
Isus iz Nazareta ljudima je ponudio poseban, jedincat i opći sustav uvjerenja, za koji nije tražio pokroviteljstvo nijedne vlasti, kao što su to prije Isusa i poslije njega učinili Zaratus-tra, Buda, rečeni Mojsije, Muhamed, Martin Luther ili Adam Smith. Isus je svoj sustav nespretno nazvao „nebeskim kraljevstvom“. Taj izraz svojom sintaksom stvara mogućnost da mu se pridijevaju različita značenja. (Mnogi kršćanski teolozi su pohrlili objasniti taj izraz kao „kraljevstvo na nebesima neumrlih duša“, a Joseph Ratzinger u svoj knjizi Isus iz Nazareta piše, da je „nebesko kraljevstvo“ sam Isus.) Ipak, odredba „nebeskog kraljevstva“, koju je dao sam Isus jasno kaže da je to sustav uvjerenja, koji je utemeljen na danim ljudskim i društvenim vrijednostima.
Kao što svaki sustav uvjerenja ima svoj kozmološki i antropološki vidik, tako ima i Isu-sov. Isusova kozmologija kaže, da je Bog izvor života i otac svim ljudima i narodima. Isu-sova antropologija kaže, da je bližnji svaki čovjek, koji se zatekne u životnom prostoru koji ljudi trebaju skupno dograđivati. „Nebesko kraljevstvo“ je sustav uvjerenja za obnovu životnog zajedništva, koje je civilizacija uklonila. Budući da svaka civilizacija počiva na vlasti iznesenoj iz zajednice, Isusov se sustav uvjerenja nije ni smio ni trebao oslanjati na vlast.
U Isusovo vrijeme Rimska carevina bila je na vrhuncu. Okupljala je četvrtinu ukupnog svjetskog pučanstva. Rimska vlast koja je počivala na silnoj legionarskoj infrastrukturi bila se nadvila nad nebrojeno mnogo povijesnih životnih zajednica, kojih su kreativni pripad-nici bili pretvoreni u podanike carevine. Tadašnjim globalnim svijetom vladalo se s jednog jedinog mjesta na isti, poseban, rimski način. Unutarnja ljudska i društvena dinamika – primjerice, razvijenih i naprednih grčkih životnih zajednica, koje su prije vladale same so-bom – bila je sputana carskim zakonima i carskom legionarskom silom. Najmudriji ljudi svijeta postali su podanicima ili čak robovima neukih i praznovjernih Rimljana. Rim je bio hegemonom u uistinu multikulturnom svijetu.
Po Isusu, jedina vlast u svijetu je Bog, koji je u mrtvu tvar unio život. Darujući svijetu život Bog je u svijet unio živu, nezaustavljivu i trajnu silu. To je najjača sila u stvorenom svijetu. Isus je toj jakoj sili života, a ne nekoj političkoj sili podredio svoj sustav uvjerenja. Isus se drznuo ponuditi sustav uvjerenja, koji stvara ljudsku i društvenu dinamiku mimo vlasti. Takav uvjerljiv i samouvjeren drznik bio je, po logici civilizacije koja počiva na vlasti vezanoj uz privatnu imovinu, zaslužio smrtnu kaznu. Stoga su Isusa osudile na smrt i mjesne židovske vjerske vlasti i krvožedne židovske autonomne kraljevske vlasti i vrhovne rimske vlasti. Isus je predložio acivilizacijski i nekapitalistički sustav uvjerenja.
Usto, Isus je u svoj sustav uvjerenja uključio redistribuciju bogatstva, koje se od početka civilizacije nakupljalo u vladavinskom sloju: jeruzalemskom hramskom krugu, židovskim zemljoposjednicima te rimskim bogatim obiteljima i vojnim zapovjednicima. U Rimskom carstvu su nebrojeni ljudi bili čak robovima, koji su bili uglavnom u privatnom vlasništvu, ako nisu bili u radnim postrojbama na najtežim poslovima, kao što je bilo lomljenje kamena. Isus je razglasio načelo, po kojemu „svi ljudi trebaju imati (ljudski) život i da ga trebaju imati u obilju“. Po Isusu, u životnim zajednicama treba se trajno provoditi redistribucija vrijednosti dodane životu putem rada, znanja, poduzetnosti i zajedništva.
Stoga Isusov svijet i Isusovo vrijeme nije trebalo iznenaditi žestoko širenje Isusove ideje diljem carstva počevši s naprednim, ali legionarskom infrastrukturom pritisnutim zajed-nicama Male Azije, koje su okupljale obrtnike, učitelje, trgovce, mjernike, liječnike, gradi-telje i ostale stručne ljude. Takvi ljudi su prigrlili Isusovo učenje i pod cijenu života širili ga diljem carstva, jer su u tom učenju prepoznali osloboditeljsku ideju ne za pojedine narode, nego za sve ljude. Iako se vlastima Isusov sustav uvjerenja činio subverzivnim, Isus je nudio neovisnu i slobodnu zamisao prihvatljivu svakom čovjeku i cijeloj vrsti. „Nebesko kraljevstvo“ uistinu je sustav uvjerenja za vrstu Homo sapiens i to je jedini mogući sustav uvje-renja za našu vrstu.
Isus je svojim sustavom uvjerenja ili svojom političkom mišlju dao novi smisao ili novu svrhu ljudskom životu. Prije Isusa ljudi ili podanici vlasti imali su za svrhu služenje vlastima ili bogovima, iza kojih su se skrivali pravi vladari. S druge strane, u ostalim vrstama života – biljnim ili životinjskim – nema smisla ili svrhe, a i pripadnici vrste Homo sapiens na pojam svrhe nadošli su istom prije kojih trideset pet tisuća godina, nakon što su stekli pojam vremena i što su postali svjesni sebe. Za svjesne i kreativne jedinačne pripadnike naše vrste, koji jednokratno žive, smisao života je doživjeti ljudskost i steći zadovoljstvo vlastitim životom. To ljudi ne mogu postići sami. Ljudi jedni drugima trebaju pomoći, da dožive ljudskost i da budu zadovoljni vlastitim životom. U tomu je pravi smisao Isusovih riječi. „Došao sam da svi imaju život i da ga imaju u obilju.“ Nasuprot Isusu, svi vladavinski, civili-zacijski i kapitalistički sustavi zatiru život u ljudima i ugrožavaju našu vrlu vrstu. Svi civili-zacijski i kapitalistički sustavi iza sebe ostavljaju pustinju ili pustoš.

Republika Hrvatska
Hrvatska država obnovljena je u Domovinskom ratu dok je Socijalistička Republika Hr-vatska bila jaka. Sad je hrvatska država slaba, jer ju je skršila kapitalistička Europska unija, koja je u presudno vrijeme tranzicije naše vrste iz pobačene hegemonije u globalnost spu-tala većinu povijesnih europskih naroda. Hrvati su se po obnovi svoje države temeljem svoje povijesne političke misli opredijelili za zajedništvo sa zapadnim europskim narodima, koji su već bili povezani u Europsku zajednicu. [Hrvatska povijesna politička misao – koja seže od Ljudevita Posavskoga do poslije Franje Tuđmana – sastoji se (1) u nesvrstavanju s obližnjim velesilama, kojih je uvijek bilo uz hrvatski povijesni prostor, i (2) u političkom zajedništvu s obližnjim manjim narodima.] Hrvati su pretpostavljali da će EZ zauvijek ostati zajednicom suverenih država, ali se ona u vrijeme osamostaljenja Hrvatske preobrazi-la u unitarnu tvorevinu svjetskog kapitala.
Od stupanja Hrvatske u EU stanje i položaj hrvatske države te stanje hrvatskog naroda su se vidljivo pogoršali. Hrvatska politika treba ozbiljno i temeljito ocijeniti posljedice pristupa Hrvatske europskoj unitarnoj tvorevini kapitala i prihvatiti se posla, da prestane pogibeljno djelovanje Unije na Hrvatsku i na mnoge druge članice Unije. Usto, hrvatski narod, kao i sve druge povijesne narode svijeta, čeka obavljanje posla za vrstu, koje na na-šem povijesnomu zemljopisnom prostoru mogu obaviti samo Hrvati.
Poslovi koji sad stoje pred hrvatskim narodom ili pred hrvatskom životnom zajednicom su odgovorni i teški. Prvi je obnova i jačanje hrvatske suverenosti za jamčenje mira i za jačanje samozaštite. Drugi posao, koji treba obaviti skupa s ostalim europskim povijesnim narodima, je preobrazba Europske unije. Hrvatska treba biti udružena s drugim suverenim državama, ali ne smije biti podređena štetočinskoj i neodržljivoj europskoj središnjoj vlasti ni u prilici Četvrtog Reicha ni u obliku političke osi Pariz-Berlin.
Treći posao za Hrvate je suvereno i odgovorno obavljanje neizbježnog posla za vrstu u hrvatskom životnom prostoru te upriličiti uzajamnu pomoć s drugim životnim zajedni-cama u Europi. Za dobro obavljanje posla vrste Hrvatskoj će kao i ostalim političkim za-jednicama biti potrebno nakupljanje i stvaranje nove, čiste tehnologije za potrebe obnove života u našoj vrsti te za potrebe oporavka Zemlje i klime. Četvrti, ali prijeki posao je do-nijeti blagostanje hrvatskim obiteljima, što će u najskorijoj budućnosti ovisiti o sposobnosti hrvatske životne zajednice i njezine političke zajednice za pravljenje proizvoda i pružanje usluga, koje će vrsta u budućnosti tražiti, imajući u vidu potrebu hitnog liječenja vrste i Zemlje te oporavka klime.
Obavljanje svih spomenutih i ostalih zadaća hrvatske životne zajednice treba počivati na jačanju hrvatskog zajedništva i na prianjanju Hrvata uz hrvatski životni prostor. Ujedinjen, sljubljen i zbijen hrvatski narod dat će hrvatskoj državi silu, kakva je svakoj državi potrebna za obavljanje teškog, zahtjevnog i zahvalnog posla vrste Homo sapiens. Hrvati kao narod potrebni su Europi i svijetu.

Continue Reading

Čini se, da je njemačka politika pod sadašnjom kancelarkom za razliku od njemačke politike pod kancelarom Helmutom Kohlom neprijateljska prema Hrvatskoj. Njemačka je prije Hrvatsku pomagala diplomatski, politički, gospodarski, humanitarno i vojno. Izjava savezne kancelarke dan uoči sramotne odluke arbitraže o određivanje naše državne granice sa Slovenijom nije bila prijateljskom izjavom. Isti dan SAD su izjavile da uređenje granice treba riješiti dogovorom dviju država. Jednak stav zauzela je i Britanija izjavom neposredno nakon izricanja kreativnog pravorijeka voditelja arbitraže, u kojoj Hrvatska nije sudjelovala nakon odluke Sabora o povlačenju iz korumpiranog arbitražnog postupka. Poštivanje odluke denhaške arbitraže nije tražio nitko osim kancelarke.
Zašto je i u ime čega je Njemačka tako neobično postupila? Čini se, da je razlog tomu to, što se Njemačka sedamdeset godina nakon sloma u Drugome svjetskom ratu vratila svojoj trajnoj geopolitičkoj strategiji, koju su izvorno provodili Habsburzi, a poslije Kaiser i Bismarck te na koncu Treći Reich. Pokušaj povratka Njemačke baštinjenoj političkoj strategiji oslonjen je na njemačku povijesnu političku misao. Hrvatska politička misao može se sažeti u stjecanje autonomije i nesvrstavanje. Srpska politička misao može se sažeti u traženje gospodara, koji bi Srbima dao druge narode kao sluge, da im mogu gospodariti na zauzetom tuđem prostoru. Njemačka politička misao počiva na nagonu naroda za prodorom na istok i jugoistok Europe, jer Nijemci na sjeveru imaju more, na jugu Alpe, a na zapadu Francuze, koji su veliki povijesni narod s golemim vlastitim prostorom.
Nijemci bi redovito pretjerali u popuštanju svojem političkom nagonu, što nije bilo dobro za Europu, a pogotovo za njih. To popuštanje silini njemačkog političkog nagona jednako redovito bi izazvalo odrješit odgovor ostalih europskih naroda. Engleska se zanimala za stanje Europe samo utoliko, što je pazila da se nijedna europska velesila ne osili toliko da bi mogla ugroziti Otočje. Tako je poslije napada Njemačke na Poljsku 1939. godine, Britanija je objavila rat Trećem Reichu, što je u konačnici dovelo do poraza Reicha i do silnih gubitaka za Njemačku, koja je u ratu izgubila čak 8 milijuna vojnika, od čega se njemački narod nikad neće oporaviti. Rezultati rata su za Njemačku bili toliko porazni, da su Nijemci zadugo izgubili i volju za ljudskim množenjem. Etnički Nijemci sad čine oko polovice pučanstva Njemačke.)
Sadašnji nerazborit povratak Njemačke baštinjenoj samoubojstvenoj politici došao je od nagona za množenje njemačkog kapitala i za prodor kapitala ne samo na istok i jugoistok Europe, nego u cijelu Europu, jer je njemačka politika putem Europske unije i posebice putem eura bila pripitomila i hipnotizirala čak i Francuze. Umjesto munjevitim napadom zrakoplovstvom i tenkovskim ili pancerskim postrojbama, sadašnji njemački munjeviti rat izveden je eurom. Za njemačku politiku nepoželjna, ali za poznavatelje povijesti očekivana reakcija na sadašnju gospodarsku i političku dominaciju Njemačke u Europi je i Brexit. Britanci ne žele ostati pod gospodstvom Nijemaca. Tako reagira i nova Amerika, kojoj je dosta izvoza liberalne revolucije, koju Njemačka reeksportira. SAD se i same želi zaštiti u globaliziranom svijetu.
Za čim ide njemački kapital u svojem prodoru diljem Europe? To se vidi po i naravi njemačkih ulaganja u Hrvatsku. Njemački kapital kupuje ili stvara monopole, kao što su prometna i komunikacijska infrastruktura, veliki trgovački lanci, banke i osiguranje te distribucija energenata i energije. HT, Lidl, Bauhaus, Kaufland, Billa, Spar, Allianz, Erste, EWG, Autocesta Zagreb-Macelj – koja je nastavak u Njemačkoj domišljenog Autobahna Phyrn – i drugo. (Neke od spomenutih korporacija imaju sjedište u Austriji, ali je njemački kapital poslije Drugoga svjetskog rata bio obilno ulagan u Austriju.) Njemački kapital nastoji da njemačke korporacije izbjegavaju međusobno nadmetanje. Riječ je o ponovnom stvaranju kartela, što se najbolje vidjelo po spajanju Spara i Bille i u Hrvatskoj. Pretvorba Bille u Spar bila je „munjevita“.
Njemačka politika i njemački kapital sad vode rat za uspostavu monopola nad distribucijom energije i energenata, posebice plina. Njemačka i Rusija žele zavladati tržištem plina u Europi. Takav dugoročni plan počiva na strategijskoj suradnji Rusije i Njemačke, za koju je njemački ministar vanjskih poslova nedavno rekao, da ne smije biti remećena „tekućom politikom“, kakva se vodi primjerice u Ukrajini. Te riječi podsjećaju na strategijski sporazum Rathenau-Čičerin 1922. godine u Rapallu. „Ruski prirodni plin ili američki ukapljeni plin, pitanje je sad!“ Jalova odluka arbitraže u Den Haagu trebala je poslužiti za stavljanje luke Koper u službu budućeg europskog plinskog kartela. Predsjednik arbitraže ponavljao je, da se dnom hrvatskog teritorijalnog mora – koje je on bio proglasio otvorenim morem – bez dopuštenja Hrvatske mogu polagati „cjevovodi“. (Rezultat prisluškivanja slovenskog dogovaranja s arbitrima bio je objavljen na dan dolaska ruskog premijera u Ljubljanu, kojim se trebala odrediti buduća uloga luke, što nije napravljeno.)
Nagon ili „Drang“ njemačkog kapitala pretvorio je Europu u tržište svega, a posebice energenata, jer Europa ima malo svoje energije. Europa se prestala razvijati. Stoga nema razvitka ni u Hrvatskoj. Inicijativa triju mora je odgovor na njemačku politiku gospodarske i političke dominacije njemačkog kapitala. Slavenski i srednjoeuropski narodi Unije pokazali su, da presudna većina naroda Unije želi skupno upravljati Unijom. Usto, valja očekivati da će i novi francuski predsjednik po povijesnoj francuskoj političkoj misli stati u obranu svojeg naroda, jer i francusko gospodarstvo stoji od uvođenja eura.
Nedavno se naveliko pisalo, da Hrvatska gospodarski ne surađuje s Kinom kao što čine neke obližnje zemlje prihvaćajući kineska ulaganja u infrastrukturu. Međutim, sad se počelo pisati o velebnom pobačenom projektu u 2009. godini, u kojoj je Hrvatska pod pritiskom Njemačke i Unije odustala od projekta vezanog uz luku u Rijeci i „nizinsku željeznicu“. Bila su predviđena ulaganja od bar 10 milijardi dolara. Hrvatski tisak nije na prvim stranicama objavio i pozdravio dolazak kineskog predsjednika Hu Đintaoa u Zagreb 20. lipnja te godine. Hrvatski ga premijer nije otprve htio primiti, ali je to napravio preko volje na intervenciju predsjednika Republike. Premijer je svoju ostavku objavio 1. srpnja iste godine. Kineski veleposlanik u Zagrebu i hrvatski veleposlanik u Peking, koji su pripravljali posjet i sklapanje posla bili su posramljeni, a hrvatski premijer bio je očita žrtva energetskog i infrastrukturnog rata za Europu.
Njemačka je sredinom prošlog stoljeća napustila nacionalni socijalizam, ali se minulih desetljeća prihvatila nacionalnog kapitalizma, koji sad tišti Hrvatsku i cijelu Uniju. Međutim, taj hibrid politike i kapitala će uskoro uminuti. Europski narodi će opet pokazati, da Europa ne podnosi središnju vlast.

Continue Reading

Prva politička stranka u svijetu bila je Federalistička stranka u SAD, koja je utemeljena 1789. godine, a bila je raspuštena 1824. godine. Stanku su utemeljili američki bankari i industrijalci, kako bi pružili potporu centralističkoj poreznoj politici ministra financija Alexanderu Hamiltonu. Stranka je bila na vlasti do 1801. godine. Američka Demokratska stranka fo-malno je utemeljena 1828. godine, sa svrhom da se bori protiv financijske centralizacije SAD. Britanska Konzervativna stranka utemeljena je 1834. godine, a zagovarala je konzervatizam, gospodarski liberalizam i britanski unionizam. Po smislu utemeljenja prvih velikih zapadnih stranaka može se općenito zaključiti, da su političke stranke zagovarale političke i društvene interese posebnih društvenih skupina ili staleža, koje su stranke ostvarivale obnašanjem javne vlasti.
Već duže od dva stoljeća izravno vođenje politike pripada strankama i samo strankama. Prva zadaća svake političke stranke je izravno osvajanje vlasti ili bar sudjelovanje u vladavinskoj koaliciji. U „demokratskim“ državama uspostavljeno je višestranačje. To znači da građani s pravom glasa biraju stranku, za koju smatraju da će najviše dobra donijeti društvu, narodu ili životnoj zajednici. Uspostavljen je stranački kartel pa dani glas svakog građanina mora pripasti nekoj stranci. Glasački listić je „nevažeći“, ako glas nije dan nekoj stranci.
Stranke se nadmeću za osvajanje vlasti u državama ili političkim zajednicama, kako bi vodile državne poslove. Posao države je politika ili obavljanje javnog posla za životnu zajednicu. Danas, u zreloj liberalnoj, kapitalističkoj demokraciji stvarna vlast ne pripada narodima, jer su političke sile u svakoj životnoj zajednici bili preslabe u odnosu na jake sile kapitala. Kapital se i dalje nakuplja preko svake mjere ponajviše putem proizvodnog djelovanja automatskih strojeva, računalnih programa i robota, a sve manje radom ljudi. Svrha nakupljanja slobodnog kapitala je osvajanje i držanje političke vlasti. Kapital sad gospodari politikom, pri čemu političke stranke služe kapitalu, a ne građanima, radnicima, potrošačima ili narodima.
Iako su prije političke stranke nastojale stvoriti privid brige za ljude, narode ili za javno dobro, danas one otvoreno zagovaraju samo kapitalu poželjan gospodarski rast, slobodu svjetskog tržišta svega te nadmetanje među ljudima i narodima za najmanji mogući dio društvenog proizvoda, koji nositelji kapitala ostavljaju ljudima za obnovu njihove radne energije te za stjecanje dodatnog znanja i novih vještina. Postalo je očitim, da stranke više ne služe ljudima i narodima, nego samo kapitalu. Narodi se prepoznali nakaznu i štetnu ulogu političkih stranaka: one ne obavljaju posao za životne zajednice, a drugima ne dopuštaju da se prihvate tog posla. Političke stranke su iznevjerile narode i izdale glasače. One su demokraciju ili narodovlašće prodale kapitalu. Većina građana ili birača te svi povijesni narodi preziru političke stranke. Oni su potpuno izgubili povjerenje u višestranačje i očekuju da se uspostavi nov način i izaberu nova sredstva za vođenje politike ili za obavljanje javnog posla, koji već dugo nitko ne obavlja. Nakupljeni neobavljen ljudski posao je golem. Stanje čovjeka je takvo, da je sad krajnji čas da se ljudski posao počne obavljati.
Otvaranje pitanja smisla ili svrhe vođenja politike nije novost. To se pitanje bilo nametnulo već u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, nakon što je Industrijska revolucija stvorila golem slobodni kapital, koji je ograničio ovlasti država i koji je države sveo na dvorkinje kapitala. Odgovor na nastalo stanje bio je dvojak. Jedan odgovor nastojali su pružiti Karl Marx i komunisti, koji su bili zamislili da će svjetska radnička, proleterska klasa u pravoj svjetskoj revoluciji slomiti klasu kapitalista te privatni ili skriveni kapital pretvoriti u javni ili društveni.
Drugi odgovor došao je od gospodarskog nacionalizma, kojim su neki stari narodi sebi na dobrobit izgradili snažne države, koje su postale pravim politički, gospodarskim i vojnim velesilama. To se prvobitno odnosi na Japan i Njemačku, koji su počeli ugrožavati interese kapitala u razglašenim liberalnim kapitalističkim zemljama, koje su za svoje pro-bitke prve iskoristile ne samo Industrijsku revoluciju, nego i imperijalizam, kolonijalizam i rasizam. Prvi svjetski rat bio je sredstvo kapitala, kojim je zadržan samo jedan uzorak ka-pitalističke države. Poslije Prvoga svjetskog rata iz SAD počeo je izvoz liberalnog, a ne socijalnog kapitalizma i izvoz liberalne demokracije.
U međuratnom razdoblju odgovor naroda – posebice pod pritiskom Velike depresije, ko-ju je izazvala financijska kriza 1929. godine – došao je u obliku nacionalnih nacionalističkih i socijalističkih revolucija. Gotovo cijela sjeverna polukugla Zemlje dobila je do 1940. go-dine nacionalne autoritarne, jednostranačke političke sustave: Rusija, Mađarska, Kina, Ja-pan, Italija, Turska, Njemačka, Španjolska, Francuska. Americi su u Velikoj depresiji prijetile i lijeva, komunistička, i desna, nacionalistička revolucija, jer su se gospodarstva zemalja s nacionalističkim sustavima bila oporavila od Depresije, a SAD nisu. Ameriku je od revo-lucije spasio Drugi svjetski rat. Velika politička i društvena kriza potresala je i Britaniju.
U današnjem svijetu, u kojemu je kapital globalizirao i svoje poslovanje i vrstu Homo sapiens, uspostavljena je vlast slobodnog svjetskog kapitala, pod kojom slobodno svjetsko tržište gospodari nacionalnim gospodarstvima, a ona ljudima i narodima ili životnim zajedni-cama. Političke stranke osim u nekoliko zemalja, koji imaju de iure ili de facto jednostranačke sustave kao što su Rusija, Iran, Kina i Izrael, pretvorene su u zaštitarke nacionalnih pod-ružnica svjetskog slobodnog tržišta. Međutim, budući da kapital ne može voditi politiku, jer se politika mora voditi političkim, a ne gospodarskim, vojnim ili medijskim sredstvima, kapital je prouzročio kaos u globaliziranom svijetu, od kojega su pošteđene samo navedene i još neke druge zemlje starih povijesnih naroda kao što su Indija, Japan ili Vijetnam. Politički kaos ili političko bezvlađe vlada i u SAD i u Britaniji, a da se ne spominje Eu-ropsku uniju kao političku tvorevinu bez suverenosti. Kaos u državama rezultat je slabosti država te njihove spriječenosti da stvaraju i vode politiku.
Za razliku od stanja u drugoj polovici devetnaestog stoljeće, u kojoj su postojali snažna radnička klasa te jaki povijesni europski i azijski narodi, danas je radnička klasa „deklasira-na“, a povijesne narode su potkopali seobe naroda, multikulturnost i građansko udrugar-stvo, koje su zagovarali matični mediji, koji su svi odreda pod nadzorom kapitala. Radnici i radnički sindikati, koji okupljaju mali postotak zaposlenih radnike i uopće ne zastupaju nezaposlene radnike, imaju vrlo slabu pregovaračku silu, kojom ne mogu bi prisiliti poslo-davatelje da im pruže dugoročne radne ugovore, pravedne plaće i primjerene uvjete rada te osiguranje za slučaj nezaposlenosti, bolesti i invalidnosti ili jamče primjerenu mirovinu. Radnici su pretvoreni u zadužene potrošače, a narodi trebaju na sebe početi gledati kao na ugrožene životne zajednice na povijesnim životnim prostorima.
Zbog jedincatog, dosad neviđenog slabog stanja čovjeka te zbog neobične krhkosti i nemoći država, ne mogu uspjeti nastojanja životnih zajednica da se za svoje potrebe dokopaju vođe-nja državne politike načinima i sredstvima, koji su iskušavani u drugoj polovici devetnaes-tog i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Utemeljenje novih stranaka kao političkih usta-nova ili organizacija neće pomoći, jer će one po nuždi biti svrstane na krajeve političkog spektra, iako bi takve nove stranke trebale zastupati probitke svih građana. Sadašnje stran-ke treba okupljanjem birača ukloniti s političke pozornice. Pokreti ili organizmi za vraćanje država i državne politike u ruke životnih zajednica trebaju biti slobodna okupljališta svih pripadnika zajednice kao zajednice. Riječ je o „jednoznačnom“ okupljanju za cijelu životnu zajednicu, kojim će se obaviti prevrat u gospodarenju politikom životnog prostora. U konačnici državu treba oteti kapitalu i otržištenim zaštitarskim strankama. Riječ je o okupljanju za ljude, za vrstu, za čovjeka.
Bez obzira na sadašnju slabost nacionalnih država, životne zajednice postaju stvarnim političkim i društvenim silama. Iako zajednice okupljaju slabe ljudske sile, rezultanta političke sile životnih zajednica bit će jača od sila prezrelog kapitalizma, u kojemu je kapital izgubio sposobnost i da upravlja sam sobom. Ljudi trebaju postati svjesni siline svoje političke rezultante. Svjetski kaos rezultat je slabosti, a ne plod jakosti kapitala. Globalizacija je ozbiljno ugrozila kapitalizam.
Za uspjeh djelovanja političke sile životnih zajednica potrebno je proizvesti ili domisliti primjerenu političku zamisao ili ideju. Ta ideja ne može i ne smije biti ideologijom, kakvu su trebale povijesne političke sile u povijesnim narodima, koje su služile mobilizaciji puka za ostvarenje društvenih svrha, a ne za ostvarenje ljudskih svrha i za zadovoljenje životnih potreba ljudi. Zamisao za potpuno, opće, ljudsko, alternativno okupljanje na životnim prostorima sračunata je na uspostavu prave demokracije ili narodovlašća, u kojoj će životne zajednice same voditi svoje javne poslove prema svojim životnim potrebama. Bez stvarnog širenja nove političke zamisli nema uspjeha okupljanja ili „revolucije bez predvodnika“.
Okupljanje treba povezivati potrošače i povezati glasače. Svi ljudi trpe kao potrošači, a biraju ili odlučuju kao glasači. U državama postoje različiti izborni sustavi, po kojima stranke svoje svezane pripadnike kandidiraju za izvršna ili predstavnička tijela raznih razina. Stoga u svakoj državi ili političkoj zajednici treba pomno odrediti pristup izborima. Temeljno načelo u novom kandidiranju treba biti to, da su kandidatima skupne dobrobiti preče od osobnih probitaka. Kandidate treba postavljati za svako predstavničko i izvršno mjesto, koje se popunjava većinskim sustavom glasanja. Izbore za mjesta koja se popunjavaju proporcionalnim sustavom glasovanja treba početno bojkotirati, kako bi se političke stranke prisililo na kapitulaciju i na uvođenje izbornog sustava za sve dužnosti većinskim načinom.
Stanje čovjeka je tako slabo. da životne zajednice i njihovi pripadnici ne smiju imati izbor. Postoji samo jedno, jedino dobro, najbolje rješenje, za kojim tragaju životne zajednice. Višestranačje sprječava nalaženje takvog rješenja. Okupljanje u životnim prostorima treba dovesti do političkog jednostranačja i do političkog „jednoumlja“, koje liberalne stranke – sad su sve hrvatske i zapadne stranke liberalne – osuđuju. Neka se posrnule stranke stope u jednu stranku – stranku životne zajednice, stranku naroda. Ozloglašeno „jednoumlje“ dobro služi Izrael, Iran, Rusiju i Kinu, u kojima ne vlada politički kaos. Kapitalu, kapitalizmu i liberalizmu ne odgovara okupljane u životnim zajednicama povijesnih životnih prostora. Okupljanje će obnoviti narode, kao nositelje ljudske solidarnosti i uzajamnosti. Životne zajednice se moraju braniti, kako bi se mogle razvijati i kako bi ljudi mogli zadovoljavati životne potrebe.
Podrobnosti pristupa izborima odredit će ljudi koji će početi okupljanje. Stanje narodâ nameće potrebu da se (1) razvije alternativna politička sila; (2) nađe alternativa političkom stranačju i (3) izumi alternativni način uporabe medija. Borba za oslobođenje životnih zajednica neće biti ni laka ni neopasna, jer su kapitalizam i kapital rabili i zlorabili političke stranke 228 godina. Ipak, životne zajednice više ne smiju čekati milostinju kapitala i sućut uspostavljenih političkih stranaka.

Continue Reading