Zdravko Mršić – Konsenzus

Duh nagna Isusa u pustinju

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je Božje evanđelje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se Božje kraljevstvo! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1, 12-15)
U
Isusu je njegovo krštenje – pri kojem se bio suočio s Ivanovim pozivom na obraćenje, sa širokim odzivom naroda na Ivanov poziv i s pitanjem uporabe vlastitog života – stvorilo prostor Duhu. Opis Isusovog krštenja koje se razmatra prethodne nedjelje, bez obzira na ruho u koje je zaodjenuto, svjedoči o potpunom, izravnom i snažnom prelijevanju Duha u Isusov život. Isus je krštenjem u Jordanu postao novim čovjekom, Božjim čovjekom. Isusovo iskustvo provale Duha u njegov život nije samo prekretnica u njegovom životu i u njegovoj uporabi života, nego je i početak Isusovog pokreta koji se zatim pretvorio u kršćanstvo.
Od Isusovog krštenja i iskustva Duha u Jordanu, Duh dominira Isusovim životom, iako je to Isusovo iskustvo nešto poslije bilo uobličeno u riječi i postalo priopćivim. Prvi potez koji je Isus povukao pod dojmom Duha bilo je njegovo povlačenje iz posla, društva i obitelji u ‘pustinju’. Riječ ‘nagnati’ koju Marko rabi za učinak Duha u Isusu najbolje ocrtava dominaciju, starješinstvo i snagu Duha te ulogu Duha u pobuđivanju i usmjeravanju Isusa.
Obraćeni je Isus – kao i svi veliki obraćenici, kao što su bili apostoli o prvim Duhovima, Pavao, Benedikt, Franjo, Ignacije, Terezija Avilska ili Charles de Foucault, koji su u nastojanju da nasljeduju Isusa doživjeli obraćenje – snažno iskusio zahvat Duha te dobro uočio razliku između ranijeg stanja i novog stanja vlastitog života. Duh koji se zauvijek nastani u obraćeniku, koji iz njegove nutrine prodre u iskustvo svoga nositelja, postaje opipljiv u životu obraćenika.
Obraćenik sa svoje strane osjeća u sebi stanje Duha i prati njegov ‘vodostaj’. Stanje Duha u obraćeniku mjera je kakvoće njegovog vlastitog života ili razine Božjeg života u njemu. U brizi za očuvanjem razine i stanja života u sebi obraćenik osluškuje disanje i prati bilo Duha u sebi upravo zato da bi ravnao svojim životom tako da sačuva i zadrži Duh u sebi. Pogrešna uporaba života protjera Duh iz njegova nositelja ili ga ponovo vrati u velike dubine njegove osobe.
Isus se, slijedeći Duh u sebi, prvo uklonio iz ‘svijeta’ da bi u posebnim okolnostima, bez pljuska ulaznih informacija, vlastitu svijest prepustio utjecaju Duha i u njoj iskovao riječi kojima se nova istina, koja je posljedica iskustva Duha, može priopćiti drugim ljudima. Ideje i vrijednosti staroga svijeta imaju veliku ustrajnost.
Obraćenik u svom prvom razdoblju obraćeničkog života provodi život bez života, rastrgnut napastima ideja i ljudskih vrijednosti kojima je bio podložan prije obraćenja i koje je ranije dijelio sa svim drugim ljudima. Obraćeniku je možda ugodnije sa zvijerima nego s mnogim ljudima podložnim starim vrijednostima. Obraćenik je u ‘strahu za ljubav’, u strahu da će izgubiti Duh, jer se stari svijet u čovjeku žestoko odupire. Izlaz iz stiske nosi prava riječ, koju Duh iskiva u svijest obraćenika.
Prava riječ dođe u tilom času, bez obzira na to koliko se dugo obraćenik mučio za nju i koliko ju je čekao, i ona izvodi obraćenika u novo razdoblje života. U kratkom odlomku od četiri retka Marko sažima dva prva razdoblja Isusovog novog života. Riječ kojom je Isus krenuo u svoju kampanju, potaknut uhićenjem Ivana Krstitelja, jest ‘Božje kraljevstvo’. “Ispunilo se vrijeme, približilo se Božje kraljevstvo! Obratite se i vjerujte evanđelju!”
Snagom koja dolazi od jakog i izravnog iskustva Duha Isus uvjerava ljude da svijet može, treba i mora biti promijenjen. Došlo je vrijeme za zamjenu svijeta nadmetanja među pojedincima, klasama i narodima svijetom za svakog čovjeka, svijetom u kojem pojedinac može obraniti svoje dostojanstvo i svoju čovječnost oslanjanjem na Duh, i u kojem Bog, kojeg su cijelu prošlost prisiljavali da bude na strani društvenih sustava, stoji na strani čovjeka. Isus snagom svoga uvjerenja i slobodom svoje osobe oslobođene po Duhu svjedoči da je novi svijet ne samo moguć, nego i neizbježan. Isus je s tom riječju prohujao galilejskim gradovima i selima, brežuljcima i poljima.

Continue Reading

Za neupućene i vlastoljubljive hrvatske političare svih određenja, redova i mjesta pristup Hrvatske Europskoj uniji činio se spasonosnim nacionalnim političkim potezom. Tako je bilo, iako se vidjelo da zamjena (europske) Ekonomske zajednice Europskom unijom nije poboljšala stanje Europe, europskih naroda i građana europskih zemalja, nego je smrtno ugrozila Europu kao kontinent. Unija je podijelila Europu i u njoj rastavila jedne narode od drugih, a sama je postala tvorevinom europskog i svjetskog kapitala. EU je nesuverena paradržava u kojoj vlast ima kapital, koji ima tržište kao svoj politički sustav, a liberalizam kao svoj sustav uvjerenja.
Europska unija je postala „tamnicom naroda“, koja je sputala ne samo politiku europs-kih povijesnih nacionalnih država, nego i njihovu poslovnu poduzetnost te njihovo tehno-loško izumiteljstvo. U vrijeme snažnog i nezaustavljivog svjetskog tehnološkog napretka Europa kao kontinent – iz kojega treba izuzeti Rusiju – tehnološki daleko zaostaje i zaos-tajat će još više za Azijom i Amerikom, koja se trsi da financijalizaciju proizvodnog gos-podarstva istisne tehnološkim izumiteljstvom. (Hvalevrijedna staromodna europska au-tomobilska industrija, još nije pristupila ni smišljanju električnih automobila, a kamoli nji-hovoj proizvodnji.) Europa sve više zaostaje za Azijom i Amerikom i u područjima proiz-vodnje čiste energije, uspostave komunikacijskih mreža te umjetne inteligencije. (Kina kani do 2025. godine uspostaviti stacionarnu svemirsku „sunčanu farmu“ tešku 1.000 tona, koju će od deset sklopova od po 100 tona u svemiru sastaviti roboti. Elektrana će imati snagu 1 megavat, a nakupljana energija će mikrovalovima biti slana u Kinu.)
Dok se u ostalim dijelovima svijeta stvara ili nakuplja nova tehnologija, europske kor-poracije se od prodora tuđe tehnologije i na njoj utemeljenih proizvoda brane poveziva-njem u kartele i financijalizacijom proizvodnih korporacija, koje nastoje stvarati zaradu (profit) politikom cijena i uštedama u poslovanju, a ne smišljanjem i izradbom proizvoda utemeljenih na novoj tehnologiji. Europa treba tehnologiju iz neprijateljice pretvoriti u prijateljicu.
Europi je potrebno oslobođenje stvaralačke snage naroda koji su u prošlosti svijetu dali znanost utemeljenu na matematici i tehnologiju utemeljenu na znanosti. Da se to postigne Europska unija treba od gospodarice europskih građana i europskih naroda postati sred-stvom naroda, da se nose s nezaustavljivim tehnološkim valom, koji će spasiti narode koji se uspnu na nj i na njemu održe, a ne da „u nj potonu i da se u njemu udave“.
Ovih je dana francuski predsjednik Emmanuel Macron objavio u dvadeset osam eu-ropskih nacionalnih novina pismo, u kojemu se zauzima za „transformaciju“ Europske unije, za koju kaže da je iznevjerila „europske građane“ te za preporod Europe. Macron piše, da je Brexit pokazao koliko je Europska unija postala neprimjerenom. Macron se zauzima za Europsku uniju s dvije i više brzina, u kojoj bi bilo mjesta i za Veliku Britaniju.
Nedvojbeno je to, da Macron zastupa probitke slobodnog svjetskog (i europskog) kapi-tala. Zato se on se i potrudio da nešto pruži i radnicima pa predlaže uvođenje europske „minimalne radničke plaće“, što je najgori mogući prijedlog za radnike. Stanje jedinačnih nacionalnih gospodarstava je takvo, da ona ne mogu podnijeti istu minimalnu radničku plaću, ako to nije najniža plaća u najsiromašnijoj zemlji Europe. Usto, ni sve struke u istoj zemlji ne podnose istu minimalnu plaću. Nebrojene proizvodne korporacije će propasti, ako moraju davati plaće za koje nemaju dovoljno pokriće u poslovanju. Macronov prijed-log o najnižoj radničkoj plaći sračunat je na jačanje velikih korporacija, kakvih nema u srednjim i manjim zemljama EU.
Smatram da se Europska unija treba pretvoriti u politički savez s „dvadeset osam brzi-na“ odnosno da se svaka zemlja razvija prema svojim mogućnostima, pri čemu će savez država pomoći u uspostavi bilateralne suradnje među pripadnicama saveza. Sad se kriv-njom Unije Hrvatska razvija ispod svojih mogućnosti, a Njemačka zaslugom Unije iznad svojih mogućnosti. Kad je već riječ o brzini, Europska unija ima brzinu „nula“: Unija stoji na starom mjestu, dok mnogi drugi dijelovi svijeta hrle u novu tehnološku budućnost.
Zadani predmet ovog osvrta je „važnost izbora za Europski parlament na nacionalnoj, ali i na geopolitičkoj razini“ s obzirom na snažne političke procese, koji se odmataju u Europi i u svijetu. Doći će do nove podjele sjedala u Europskom parlamentu, ali budući da ni stari parlament nije imao važnu ulogu u EU neće je imati ni novi. Minulih godina sahne i uloga Europske komisije, jer se njezini naputci ne provode u članicama Unije pa čak ni u Njemačkoj. (Nedavno je mađarski premijer Viktor Orban predložio uspostavu stalnog vijeća ministara unutarnjih poslova šengenskih zemalja bez sudjelovanja povjerenika Europske komisije. Vijeće nacionalnih ministara bi umjesto Komisije određivalo imi-gracijsku politiku u očekivanju novog vala izbjeglica iz arapskih zemalja, opasnijega od vala iz 2015, godine.) Međutim, rezultat „europskih“ izbora odnosno nova podjela sjedala u Europskom parlamentu između uspostavljenih unitarističkih stranaka i novih autono-maških stranaka pokazat će koliko su Europljani odlučni da se obračunaju s Unijom kao tvorevinom slobodnog privatnog kapitala.
Posao razvlačenja Unije ne pripada ni europskim parlamentarcima ni europskim povje-renicima, nego zemljama članicama koje okuplja „konferencija vlada“ članica Unije. U nekim zemljama Unije već vladaju autonomaške stranke. Tako je u Italiji i većini zemalja Podunavlja. Velika Britanija napušta Uniju 29. ovoga mjeseca ili koji mjesec kasnije. Očito je, da najveću pozornost privlače izbori u Francuskoj i Njemačkoj. U Njemačkoj AfD pristupa prvi put europskim izborima, a u Francuskoj je novi zamah autonomaštvu dao pokret „Žutih prsluka“. Talijanska stranka „Pet zvijezda“ pripravlja paneuropsku koaliciju, u kojoj su „Žuti prsluci“, hrvatski „Živi zid“ i neke stranke iz podunavskih zemalja. Tali-janska Lega je u dosluhu s Nacionalnim okupljanjem Marine Le Pen i s poljskim nacionalisti-ma.
Mogući novi, autonomaški sastav Europskog parlamenta srušit će posljednje potpornje Europska komisije, koja će u ime europskih naroda, a ne u ime „europskih“ građana morati početi postupak pretvaranje umorne i nakazne Europske unije u živahnu zajednicu poduzetnih povijesnih europskih naroda, koji su svijetu mnogu pružili u prošlosti i koji su uobličili svijet u kojemu živimo. Sadašnja pasivnost europskih naroda posljedica je uhićenja europskih naroda i njihova utamničenja u Uniju. Razaranjem Unije europski će narodi doći k sebi, okupiti se i pokrenuti se u budućnost.
Svibanjski europski izbori – kakav god bio njihov rezultat – neće okinuti razvlačenje Unije, ali će pokazati da su se ustalili politički procesi, koji će prisiliti slobodan privatni europski kapital da pristane na temeljiti promjenu političkog sustava Europe, jer se u sa-dašnjoj zamrloj Europi kapital nakuplja u vrlo maloj mjeri u odnosu na stupanj nakupljanja kapitala u nekim drugim krajevima svijeta. Europski kapital će biti prisiljen vlast podijeliti s narodima kako je to znao napraviti u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Tad je u strahu od komunizma kapital prihvatio suživot s narodima i služenje njima.

Continue Reading

Hrvati odnedavno opet imenom imaju svoju državu. Da je Republika Hrvatska prava, nezavisna država ona bi štitila narod i obavljala njegov skupni posao. Obavljanje skupnog posla svakog naroda naziva se politikom. Međutim, od toga u Hrvatskoj ništa.
U Hrvatskoj nema nacionalne politike, jer hrvatski političari koji su svrstani u najamne političke stranke nikako da prionu uz narodni posao. Hrvatska politika je u „autsorsingu“. Sve narodne nevolje, koje je Uredništvo navelo u pozivu za novogodišnji prilog, dolaze od propusta izabranih političara u RH da obave posao naroda. Dosadašnja hrvatska politička demokracija sastojala se u povremenom biranju ponuđenih političara, kako bi oni sustavno obavljali tuđi posao: posao kapitala, posao Europske unije ili posao njemačkih korporacija. Hrvati „demokratski“ biraju političare, koji ne znaju, neće i ne smiju obavljati posao hrvatskog naroda, koji ostaje neobavljen. „Maslina je neobrana!“
Tako Hrvati u svojoj nacionalnoj autonomiji već desetljećima biraju i dovode na vlast ljude, koji ne nose narodni posao. To je posljedica sramotnog izbornog sustava, koji prisi-ljava Hrvate da stalno za vlast biraju istu vrstu političara, koji se ne kane prihvatiti hrvatske politike te njom štititi zemlji i narod. Hrvati svoje opako izborno pitanje trebaju riješiti građanskim demokratskim nasiljem. To ne bi bilo nasilje protiv hrvatske države ili hrvatske autonomije, nego demokratsko nasilje protiv svjetske države Kapital, koja je – od provale Berlinskog zida i prestanka opasnosti za kapitalizam do danas – obuimala gotovo sve nacionalne države uspostavljene na povijesnim prostorima naroda. Građansko demok-ratsko nasilje bilo bi pravom demokracijom. To bi bila demokracija iz (žutog) lajbeka.
Poslije toga dužnog zahvata sve ostale tegobe, koje tište hrvatski narod i koje je Uredniš-tvo pobrojilo u svojem pozivu za prilog, treba napasti izgradnjom i dogradnjom hrvatskog životnog prostora – hrvatskog lebensrauma. Takav posao čeka sve narode, jer je puna tri desetljeća država Kapital uređivala njihove životne prostore. Narodi vrste Homo sapiens tre-baju sami prionuti uz gradnju svojih povijesnih životnih prostora. To treba napraviti i hr-vatski narod. Svim je narodima najpreči njihov životni prostor. Croatia First! . . . America First!
Dosad su hrvatski političari vodili politiku kapitala i Europske unije te provodili nje-mačku politiku. To se jasno vidjelo po ostavci hrvatskog premijera 2009. godine: Hrvatskoj nije bilo dopušteno da prihvati dogovorena kineska ulaganja u hrvatsku prometnu, komunikacijsku i energetsku infrastrukturu vrijedna, po javnoj izjavi tadašnjeg hrvatskog veleposlanika u Kini, deset milijarda američkih dolara. Gotovo svi narodi svijeta dosad su vodili politiku kapitala. Gotovo svi europski narodi provodili su politiku velikih europskih korporacija, iza kojih ne stoji javni, nego privatni kapital.
Međutim, nedavno je svim pripadnicima vrste Homo sapiens pa i nositeljima privatnog kapitala postalo jasno, da je klima na Zemlji postala kritičnom sastavnicom nacionalnih životnih postora, jer je klima, koja je sad temeljito poremećena dio životnog prostora. Klima je zrak svakog životnog prostora. Klima je bitan čimbenik globalnosti vrste Homo sapiens, važniji od svjetske mreže poslovanja, koja je mnogo pridonijela globalnosti naše vrste. Kapitalizam je tijekom dva stoljeća onečistio plohu Zemlje i gotovo nepovratno upropastio klimu Zemlje. To je učinio bjesomučnom uporabom prljave i pogibeljne teh-nologije utemeljene na gorenju ugljena i nafte te na razbijanju jezgara teških atoma.
Nova, čista tehnologija koja će donijeti spas vrsti doći će od čistih energenata, čistih materijala i čistih proizvodnih postupaka. Kako bi se ustalila nova, čista tehnologija vrsti trebaju novo znanje i novi izumi. Posao nakupljanja nove čiste tehnologije i smišljanja čistih proizvoda je golem posao koji stoji pred svim narodima. Više nikomu nema života od rente. Prljava tehnologija koja je kapitalistima puna dva stoljeća nosila rentu postaje neizdašnom za nakupljanje i dodane vrijednosti i zarade. Rad, nakupljanje pravog znanja i čiste tehnologije te nakupljanje skupnog ili društvenog kapitala donijet će vrsti olakšanje i oz-dravljenje. Društveni kapital koji je vezan uz rad, prostor i klimu mora s vremenom iz vrste istisnuti privatni kapital, koji nakupljaju samoživi ljudi, koji nikad neće prihvatiti od-govornost za vrstu, životni prostor, Zemlju, klimu i za život. Zar vrsta Homo sapiens nije sama sebe izgradila radom, znanjem, izumiteljstvom, poduzetnošću i zajedništvom?
Kako bi se počeo obavljati posao vrste za oporavak klime i za spas života trebaju se pojaviti novi političari, koji će početi okupljanje vlastitih naroda i mobilizaciju vlastitih zemalja. To se svakako odnosi i na Hrvatsku. Okupljen narod ima jaku silu, koja može svladati silu kapitala. Dodatni razlog za okupljanje naroda i za mobilizaciju vrste je politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos, koji je kapital prouzročio diljem svijeta. Hrvatski narod će proizvesti silu, koja će usmjeriti Hrvatsku u pravom smjeru. Hrvati se moraju osloboditi, a hrvatska država mora postati poduzetnicom.
Budući da Kapital neće narodima i narodnim političarima nilom prepustiti upravljanje njihovim državama i da neće olako odustati od ubiranja rente putem prljave industrije, za početak prelaska vrste u čišću budućnost bit će potrebno građansko demokratsko nasilje nad vladavinom kapitala. „Nije sve u šoldima“, ali će sve početi građanskim demokratskim nasiljem. Sve će početi demokracijom iz (žutih) lajbeka. U 2019. godini hrvatski narod bi se trebao početi istinski brinuti za svoj životni prostor, koji je dio ugroženog životnog prosto-ra vrste.
Godine 2011. bivši vrhunski britanski „diplomat“ Carne Ross napisao je knjigu „Revolu-cija bez predvodnika: Kako će obični ljudi preuzeti vlast i promijeniti politiku u 21. stoljeću“ (Simon & Schuster, London). Za geslo knjige Ross je uzeo riječi Victora Hugoa: „Rat će biti mrtav, stratišta će biti mrtva, granice će biti mrtve, kraljevi će biti mrtvi, dogme će biti mrtve, čovjek će početi živjeti.“ i riječi Gill Scott-Heron: „Revolucija neće biti televizijski snimana.“ Kasniji slijed poli-tičkih događaja pokazuje, da vlast kapitala slabi i da jačaju nacionalne političke snage te da će posljedično vrsta Homo sapiens preuzeti vlast nad sobom i postati slobodnom za prila-godbu okolnostima i za prilagodbu okolnosti svojim potrebama. Oporavak klime je nasu-šna potreba vrste.

(
Carne Ross, kojemu je supruga Hrvatica s Brača, bio je drugi čovjek u stalnom britanskom izaslanstvu u UN kad se 2003. godine na temelju lažnih podataka tražila intervencija u Iraku. Ross je podnio ostavku na svoj položaj, jer nije htio obmanjivati svijet. Da je Ross bio temeljito „umrežen“ u britansku vlast vidi se po tomu, što je odmah poslije podnošenja ostavke upućen na Sveučilište New York i što mu je ostavka prihvaćena istom za godinu dana. Danas je Ross samostalan politički savjetnik s nekoliko ureda u svijetu. Ross je svoju savjetničku kuću utemeljio na savjet svoje supruge.)

Continue Reading

Predmet
Tranziciju vrste Homo sapiens iz promašene hegemonije svjetskog privatnoga slobodnog kapitala potaknule su tri pojave: (1) nehotična globalizacija naše biološko-kulturne vrste; (2) pojava Kine na svjetskoj političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj i kulturnoj pozornici prvi put u povijesti; i (3) teško pogoršanje klime, koje je posljedica industrijalizacije svjetskog poslovanja.
Globalizacija naše vrste posljedica je globalizacije poslovanja, koju je domislio i upriličio kapital. Kina je država kineskog naroda starog dvadeset tri stoljeća. Kina se smatrala Sredi-šnjom kraljevinom, ali nikad nije izlazila iz svojih povijesnih granica ni u ratove ni u koloni-jalna osvajanja kako su nastojali činiti mnogi drugi narodi, posebice europski. Dapače, Kina je od 1840. do 1949. godine bila kolonija podijeljena među sedam naroda, uglavnom europskih. Kinezi to mučno razdoblje svoje povijesti nazivaju „stoljećem poniženja“, koje su bili prisiljeni okončati komunističkom revolucijom, koju su skrivile zapadne sile. Pogor-šanje klime koje trpi cijela vrsta Homo sapiens i prethodno onečišćenje tla na cijeloj Zemlji posljedice su Industrijske revolucije. Kapitalisti su za izvođenje Industrijske revolucije – što nisu smjeli učiniti – uporabili prljavu tehnologiju utemeljenu na gorenju ugljena i nafte te na razbijanju jezgara teških atoma. Industrijska revolucija je trebala čekati čišću tehnologiju, ali kapital nije htio odgađati nakupljanje golemog kapitala pa je vrstu i Zemlju poveo u propast.

Kapitalizam Zapada
Minulih nekoliko stoljeća zapadni kapital uspostavio je kapitalizam kao pristup uređenju odnosa u vrsti Homo sapiens. Kapitalizam je bio zamišljen kao vječan gospodarski i društveni sustav kojemu ne može biti inačice. (Margaret Thatcher je govorila: There is no alternative!) Međutim, civilizacija je otpočetka – već šest tisuća godina – kapitalistička pojava. Re-publikanski i carski Rim bili su kapitalistički sustavi, koji su propali i u Europi i u gotovo cijelom Sredozemlju pa su osim u Bizantu ostavili pustoš i bijedu. Nakon acivilizacijskog zajedničarskog, katoličkog, benediktinskog oporavka Europe, koje je trajalo do Renesanse počeli su novo nakupljanje kapitala i povratak kapitalizma.
Zapadni kapital skupljao se u nekoliko prstena ili kola. U pripremnom kolu kapital se nakupljao u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima, posebice u Genovi, Veneciji, Fi-renci, Dubrovniku i Milanu i to ponajviše prekomorskom trgovinom. Naveliko se trgovalo i u Baltiku i Sjevernom moru. Nakon slabljenja sredozemnih gradova zbog zastoja trgovine s Istokom u petnaestom stoljeću opstao je samo đenovski kapital i to pod zaštitom Habsburga. Koncem šesnaestog stoljeća kapital se putem kolonijalne i prekooceanske trgo-vine nakupljao u drugom, nizozemskom prstenu. Nizozemska je cijelo stoljeće bila gospo-daricom Europe i svijeta.
Još prije teškog vojnog poraza Nizozemske od Engleske u Američkom ratu gospodari-com svijeta postala je Britanija, koja je nakupljala kapital sprva kolonijalnom trgovinom, a poslije u Industrijskoj revoluciji, što je Britaniji omogućilo da zavlada svjetskim financijskim sustavom. Međutim, budući da kapitalisti nastoje živjeti od rente odnosno nastoje posto-jećim bogatstvom stvarati novo, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća istovremeno su industrijskim i političkim velesilama postali SAD, Njemačka i Japan, tri zemlje koje nisu živjele od rente, nego od rada, znanja, poduzetnosti, tehnološkog izumiteljstva i zajedniš-tva. SAD postale su najvećim gospodarstvom svijeta.

Američko stoljeće
Nakon što su se europske kapitalističke države međusobno upropastile u Prvomu svjets-kom ratu SAD postale su najbogatijom, najrazvijenijom i najjačom silom svijeta. Nakon izbijanja na pacifičku obalu pod konac devetnaestog stoljeća i nakon promašenog nastoja-nja da svoj prostor ratovima šire preko oceana SAD su poslije Prvoga svjetskog rata nas-tojale uspostaviti ne carstvo, nego svjetsku hegemoniju i to putem izvoza kapitala i demo-kracije. SAD su na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine neuspjelo pokušale razbiti europski kolonijalni sustav i same živjeti od rente. Za to im je trebala poslužiti Liga naroda, koja bi dotadašnje europske kolonije pretvorila u područja ili tržišta pod mandatom zapadnih država. Ideja američkog predsjednika Woodrowa Wilsona nije bila provedena, jer su joj se usprotivile europske pobjednice rata, a američki Senat nije prihvatio ni Mirovni ugovor ni pristup SAD Ligi naroda.
Američki kapital dobio je poslije Drugoga svjetskog rata novu prigodu za uspostavu svjetske hegemonije, ali je taj pokušaj spriječio Josif Staljin. Sovjetski Savez izgradio je svoje komunističko carstvo na polovici eurazijskog kopna od Berlina u Njemačkoj do Hanoja u Vijetnamu. Ni treći američki pokušaj uspostave svjetske hegemonije poslije Hladnog rata nije uspio, jer su se u tom vremenu dogodile globalizacija vrste, pojava Kine u političkom i gospodarskom svijetu te obnova Rusije kao svjetske političke i vojne sile. (SAD nastojale su opetovano iskoristiti pobjede u ratovima za uspostavu svjetske hegemonije, a narodi u zemljama koje izgube rat vrlo često izvode nacionalnu revoluciju, kako bi promijenile politički sustav i ojačale svoju državu.) Tako je u jeku globalizacije vrste neslavno svršilo Američko stoljeće. SAD su u tom neuspjelom nastojanju propale kao zemlja, koja je poslužila kao vojno i političko uporište svjetskoga privatnog kapitala. To se događa svim narodima, koji nastoje živjeti od rente ili od uporabe kapitala, jer u tom nastojanju zanemare rad, znanje i znanost, poduzetnost, izumiteljstvo i zajedništvo. Međutim, stari azijski narodi prihvatili su se rada, znanja, poduzetnosti, tehnološkog izumiteljstva i zajedništva upravo u to presudno vrijeme globalizacije vrste i pogoršanja klime.

Kulturna evolucija (naše vrste)
Slabo i prijeteće stanje Zemljine plohe i njezine atmosfere posljedica je uporabe prljave tehnologije tijekom dvostoljetne industrijalizacije svijeta. Iako su pripadnici naše vrste živjeli tisućljećima u razlučenim zajednicama često udaljenima jedne od drugih ili u novijem razdoblju u političkim zajednicama međusobno razdvojenim vlastima, globalizacija poslovanja učinila je sve pripadnike vrste i sve njihove životne zajednice povezanima i to na konačnoj plohi Zemlje. Stanje tla na Zemlji nije više pitanje jedinačnih političkih zajed-nica ili država, nego pitanje vrste.
Iako su prije uspostave civilizacije pripadnici vrste živjeli u razlučenim zajednicama, ipak su – kako god je to bilo teško – zajednice bile povezane u tolikoj mjeri, da su se razvitak i napredak u vrsti postupno širili vrstom. Vrstom kao vrstom tekla je kulturna evolucija, koja je utemeljena na razvijenom ljudskom mozgu i dotjeranom umu, a ne – kao što se događa u biološkoj evoluciji – na pojavi novih gena u rodnoj tvari jedinki vrsta. (U obje vrste evolucije obavlja se odabir jedinki po prikladnosti za život.) Uporaba uma, rad, znanje, izumiteljstvo, poduzetnost i povezanost u životnim zajednicama učinili su čovjeka to što je on u današnje vrijeme. Kasnije je vrsta uspostavila znanost kao sustav stjecanja znanja i otkrivanja načina na koji priroda traje, a život teče.
Sve što su jedinačni ljudi znali i što su mogli napraviti služilo je njima i životu u vrsti. Uspostava civilizacije prije kojih šest tisuća godina predstavljala je revolucijski skok u kul-turnoj evoluciji, kojim je vrsta prestala raditi i stvarati za sebe te počela raditi za vladare i za vlast. Gradnja egipatskih piramida bila je doprinos smrti, a ne životu u vrsti. Vrsta je tije-kom cijele civilizacije bila na prisilnom radu za vladare i za nositelje privatnog bogatstva. Bogatstvo koje je bilo izlučivano iz rada, znanja, poduzetnosti, izumiteljstva i stvaralaštva jedinačnih ljudi nije se vraćalo u vrstu i širilo njome, nego je služilo za jačanje vlasti bogatih ljudi nad vrstom. Nakupljeni kapital ili nakupljeno bogatstvo traćeno je u obijesti bogataša ili u ratovima, koji su vrstom širili i umnožavali smrt, a ne život.

Civilizacija
Civilizacija kojom je prekinuta kulturna evolucija vrste Homo sapiens nije označena, kao što se misli, uljudnim ponašanjem, životom u gradu i uporabom pisma. Ona je označena: (1) izdvajanjem vlasti iz zajednice; (2) vezanjem vlasti uz privatiziranu imovinu; (3) podjelom ljudi na osnovi podjele posla i usredotočenja rada; (4) uvođenjem pisma, koje je omogućilo privatizaciju imovine; (5) uspostavom pismoznalskog sloja, koji je za vladare prikupljao znanje i obavijesti potrebne za vladanje, a za narod održavao sustav uvjerenja, vjeru ili ideologiju, koji su vladarima olakšavali vladanje; te (6) unutarnjim i vanjskim militarizmom, koji je počivao na isključivom pravu vladara na uporabu sile.
Do uspostave civilizacije, u vrijeme postojanja izvornih životnih zajednica, vlast je pri-padala zajednici. Zajednice su po baštini biološke evolucije imale privremeno birane pred-vodnike, a ne vladare. Predvodnici su se sami hranili i branili. Njima nisu služili drugi ljudi, nego su oni služili zajednici. Imovina je bila zajednička ili „društvena“. Podjela posla bila je utemeljena na rodnosti. Ljudi su morali zajednički raditi, a zajednički su uživali dobrobiti svojeg rada. Djeca su bila odgajana zajednički i za zajedništvo. Neolitičke zajednice su imale toliko posla oko uzgoja bilja i životinja te oko pravljenja pribora i potrepština da nisu ratovale: u neolitičkim grobnicama nisu nađene slomljene kosti ni smrskane lubanje.
Privatni kapitalizam cijele civilizacije – od Sumera i Egipta do njujorškog Wall Streeta i londonskog Cityja – izrod je civilizacije, koji je vrstu držao na prisilnom radu. Putem Indu-strijske revolucije kapitalizam odnosno civilizacija onečistili su plohu Zemlje na kojoj ljudi prisilno i mukotrpno rade te pokvarili klimu u kojoj ljudi žive.

Vlast i sustav uvjerenja
Od početka civilizacije životne zajednice ili narodi bili su razlučivani državama ili političkim zajednicama. Teoretičari države i povjesničari vladanja oduvijek nastoje napraviti teoriju države, računajući da je država važna posuda za držanje naroda. Međutim, od države je važnija vlast koja ima i nadzire državu. Vlast uređuje državu kako joj odgovara u određe-nom vremenu i na određenom prostoru imajući u vidu značajke nakupljenog pučanstva. Temeljno pitanje je to, tko ima vlast u državi. Vlast ima taj, tko ima bogatstvo ili kapital nakupljen radom, znanjem i poduzetnošću naroda ili pripadnika životne zajednice. Sad u zapadnom kapitalizmu vlast ima slobodan privatni kapital, a ne možda zajednički ili društveni kapital, koji bi bio vezan uz rad i prostor.
Budući da u svakoj životnoj zajednici djeluju četiri glavne mreže utjecaja – politika, go-spodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja – vlast nastoji uspostaviti i sustav uvjerenja, vjeru ili ideologiju, kojom bi nadzirala djelovanje jedinačnih ljudi. Za razliku od stanja u ostalim vrstama života, u vrsti Homo sapiens ponašanje i postupanje jedinki nije urođeno. Ponašanje čovjeka ovisi prvobitno o sadržaju njegova uma. Stoga je važno što čovjek zna i misli. Postupci čovjeka dolaze od njegovih misli. Čovjekovo znanje nije plod samo njegova ra-zmišljanja i zaključivanja. Znanje se u jedinačne ljude može uliti ili utuviti. Tako umjesto urođenog ponašanja kao u životinja, čovjekovo ponašanje dolazi od sadržaja njegova uma, koji može biti utuvljen. Stoga vlasti u svakoj političkoj zajednici nastoje ujednačiti sadržaj umova jedinačnih ljudi, očekujući da će se svi podanici ponašati jednako i kako vlastima treba. Vlasti od ljudi očekuju rad i posluh, na koje se ljudi mogu navesti i zakonima i fizič-kom silom, ali su ta sredstva skupa, a njihova uporaba može biti opasna za vlast, jer pove-zani pripadnici političke zajednice mogu uzvratiti silom, koja dolazi od njihova zatomlje-nog zajedništva. Tako sustav uvjerenja postaje bitnom sastavnicom vladanja životnim za-jednicama.
Bitne značajke svakog obvezujućeg sustava uvjerenja, vjere ili ideologije su kozmologija i antropologija. Sustav uvjerenja pruža podanicima – obično izmišljenu – sliku svijeta ili svega što postoji, tako da podanici znaju svoje mjesto u svijetu i svoju ulogu u društvu. U izvornim zajednicama uloga ljudi bila je da pomažu jedni drugima, a od početka civilizacije podanici su trebali služiti vladarima ili bogovima iza kojih su se skrivali vladari. Antropo-loški vidik sustava uvjerenja nameće ljudima svijest o njihovim ograničenim osobnim ili društvenim mogućnostima. Ljudska očekivanja trebaju biti skromna. Podanici ni jedinačno ni kao moguća izvorna ili osamostaljena zajednica ne smiju biti ambiciozni ili vlastoljubljivi. Ni u jednom civilizacijskom sustavu vlasti „duša nije bila za lijet stvorena“, kako je govorio Dobriša Cesarić. Nasuprot svim vladavinskim sustavima, Isus iz Nazareta je govorio da se ljudi ne trebaju obazirati na vlast u stvaranju ljudske i društvene dinamike. Vladavinski sustavi uvjerenja sprječavaju životne zajednice, da one same, a ne iz njih izdvojena vlast uređuju i vode svoje političke zajednice.

Narav zapadnog kapitalizma
U kapitalizmu Zapada, koji je dosad trpjela gotovo cijela vrsta Homo sapiens, vlast ima slo-bodan privatni kapital, koji se u obliku digitalnih zapisa nakupio u malo financijskih usta-nova u SAD. U to bogatstvo spadaju i udjeli u velikim proizvodnim ili uslužnim korpora-cijama kao što su General Motors, Microsoft, Apple ili Facebook. Golem slobodan kapital nakupio se visokom proizvodnošću rada strojeva i nemilosrdnom uporabom prirodnih izvora.
Visoka proizvodnost rada strojeva dovela je do prekomjerne proizvodnje svih dobara i do prekomjernog pružanja usluga. Time je prestala proizvodnja dobara za poznate kupce kako je bilo do dvadesetog stoljeća. Stoga je kapital u vrstu Homo sapiens umetnuo slobodno svjetsko tržište, na kojemu se moraju nadmetati radnici svojim radom, znanjem i vješ-tinama; industrijska poduzeća svojom tehnologijom i proizvodima; umjetnici i medijski ljudi svojom vanjštinom; države ponudom slobodnom kapitalu uvjeta za poslovanje; šte-diše svojim ušteđevinama i potrošači uzimanjem kredita.
Tržište je vrstu odvojilo od prirode, kako bi i ljudi i priroda mogli postati i ostati robom za preprodaju na tržištu u svrhu daljnjeg nakupljanja kapitala, koji se ne vraća ni prostoru na kojemu je nastao ni radu kojim je nastao. Kapital je svjetskim tržištem zamijenio povijesne životne prostore životnih zajednica. Gusto postavljena rešetka svjetskog tržišta sprječava ljude da međusobno nadmetanje za bijednu nadnicu zamijene međusobnim po-vezivanjem, koje bi im dalo dovoljnu silu da se skupno obračunaju s vlašću kapitala. Tržište sprječava i cijele narode da se međusobno povezuju u svrhu obavljanja posla za vrstu, koja od početka civilizacije prisilno obavlja posao za vlast, a ne za sebe.
Na tržištu su ljudi, priroda i novac roba za preprodaju, iako su ljudi izumitelji i stvarate-lji; iako priroda nije nastala da bude roba te iako je novac bio zamišljen samo kao sredstvo razmjene robe i usluga. Zapadni kapitalizam uspostavio je svjetski poredak, u kojemu ka-pital upravlja tržištem, tržište upravlja gospodarstvom, a gospodarstvo životnim zajedni-cama, koje bi se trebale međusobno gložiti na tržištu kao što se međusobno glože i njihovi raspršeni pripadnici. Tako kapitalisti putem tržišta (1) trajno ubiru rentu, (2) sprječavaju vrstu da ima primjeren i ravnomjerno razdijeljen dohodak i (3) sprječavaju vrstu da obavlja dužan posao samozaštite te posao zaštite prirode i klime. Ljestvica kapital-tržište-gospodarstvo-društvo novost je i za kapitalizam odnosno za civilizaciju, jer je u prethodnim primjerima kapitalizma i civilizacije na vrhu bila politička zajednica. a ispod nje su bili gospodarstvo, tržište gdje ga je bilo i kapital, jer je slobodnog kapitala bilo razmjerno malo. Vlasti su do početka Industrijske revolucije nadzirale i gospodarstvo i trgovinu.
Kako bi mogao obavljati posao za svjetski slobodan privatni kapital, zapadni kapitalizam je od vremena Renesanse izgrađivao i dotjerivao svoj posebni sustav uvjerenja. Počeo je s protestantstvom, nastavio s racionalizmom i prosvjetiteljstvom da bi dospio do liberalizma, koji je sadašnja objavljena vjera financijskog kapitalizma. Po liberalizmu, smisao života i rada jedinačnih ljudi je uspinjanje ljestvama društvenog uspjeha i osobnog bogaćenja. To je kozmologija liberalizma. S druge strane, mogućnosti čovjeka određuje njegov „životinjski duh“, koji ga prisiljava ili nagoni da se jagmi za materijalna dobra. To je antropologija liberalizma. Liberalizam je hipnotički sustav uvjerenja, koji nastoji spriječiti ljude da u uzajamnosti, solidarnosti i ljudskoj naklonosti dožive ljudskost i svjesno steknu zadovoljstvo vlastitim životom.
Mračno doba i Zlatno doba kapitalizma
U europskoj i svjetskoj povijesti – ako se izostave pokušaji političkog suprotstavljanja na-roda kapitalizmu putem komunizma i nacionalnog socijalizma u prvoj polovici dvadesetog stoljeća – postoje dva nekapitalistička ili a-civilizacijska razdoblja. Prvo takvo razdoblje naziva se Mračnim dobom, koje je uslijedilo poslije sloma Zapadne rimske carevine 476. go-dine. Europa je u to vrijeme bila siromašna, opustošena i poluprazna. Usto su u Europu – upravo zato jer je bila obezpučena – bili navalili istočni narodi. Obradljivo tlo bilo je is-crpljeno pa je poljodjelstvo davalo bijedan višak vrijednosti. Propala je bila rimska legio-narska infrastruktura pa su i zatečeni i pristigli Europljani bili prisiljeni živjeti od rada, znanja, tehnološkog izumiteljstva, poduzetnosti i zajedništva.
Za obnovu Europe pobrinula se Crkva kao ustanova za čuvanje sustava uvjerenja Isusa iz Nazareta. Crkva je bila nositeljica novog sustava uvjerenja, ali je dobila i stvarnu političku vlast, jer se u slomu carstva Europa rasula ne na narode, nego čak na obiteljske posjede, latifundije ili feude. Druge sveeuropske političke vlasti nije moglo biti. Crkva je preuzela odgovornost za europsku politiku i za opći sustav uvjerenja, a velikašima je pripala odgovornost za gospodarstvo i zaštitu. Gospodarsku obnovu Europe predvodili su Bene-diktinci, okupljeni u dragovoljačke „radne logore“ ili opatije, kojih je do jedanaestog sto-ljeća bilo osnovano 37.000. Benediktinci su zdušno radili i gorljivo molili – Ora et labora! – pri čemu se molitvu treba uzeti kao prepuštanje zajedništvu. Benediktinci nisu smjeli pro-povijedati: samo su molili i radili. Benediktinske opatije bile su uzornim posjedima, koji su dali primjer za vođenje posjeda i velikašima i doseljenim narodima.
U Mračnom dobu nije bilo slobodnog kapitala. Kapital je bio samo u tlu i u ljudskim rukama. Nije se dalo živjeti od rente. Stoga se Europa prihvatila posla za svoje narode i za svoje ljude, koje je Crkva povezala u zajednicu, koja je spočetka bila siromašna i nejaka, ali koja se s vremenom oporavila te čak uklonila arapsku vlast s Pirinejskog poluotoka.
Drugo nekapitalističko i a-civilizacijsko razdoblje u Europi bilo je takozvano Zlatno doba kapitalizma u poraću Drugoga svjetskog rata, u kojemu je Europa ratovala unutar sebe. Rat je donio pogibiju i vojnika i neunovačenih građana, razorenje prometne infrastrukture i proizvodnih poduzeća, slom nacionalnog socijalizma u Njemačkoj i potvrdu nacionalnog komunizma u Sovjetskom Savezu te podjelu Njemačke, Austrije i cijele Europe. U takvom stanju Zapadna Europa se prihvatila prvobitno zajedništva. (Zajedništva druge vrste bila se prihvatila i Istočna Europa.) Britanija je nacionalizirala 70% gospodarstva, a Francuska i Italija znatne dijelove, s tim što su nacionalizirane sve korporacije, koje su radile za Treći Reich i za fašistički poredak u Italiji.
Najvažnije što se dogodilo poslijeratnoj Europi bila je uspostava Europske ekonomske zajednice (EEZ). Usto, Europljani su se opet prihvatili rada, znanja, znanosti, tehnologije, izumiteljstva i poduzetnosti u ozračju zajedništva. Europa je dobila izdašnu humanitarnu, gospodarsku i financijsku pomoć SAD. U to su vrijeme kapitalisti bili u strahu za kapitali-zam kao pristup uređenju društva. Zajedničarstvo je ratnim slomom Europe – kao nekad slomom Zapadnog Rima – dobilo pravu prigodu. U to vrijeme sve do 1970. godine vladao je financijski režim, koji je ratne 1944. godine u Bretton Woodsu napravio Franklin Roosevelt. Po tom režimu slobodan financijski kapital nije smio kolati iz jedne zemlje u drugu. Smjela su se praviti industrijska ulaganja, kojima se kapital veže uz prostor i rad, ali nije bilo prenošenja financijskog kapitala. Europa se oporavila radom, znanjem, znanošću, poduzetnošću, tehnološkim izumiteljstvom i zajedništvom. Otad Europa živi u miru. (Sad francuski predsjednik, koji je nedorastao svojoj ulozi, nastoji Europu ponovo gurnuti u militarizam, koji je Europi stoljećima nosio ljudsko zlo i fizičko razaranje.) Rat je bio sred-stvo kapitala da se dokopa života od rente.
Zanimljivo je to, što se u poraću Drugoga svjetskog rata potvrdilo demokršćanstvo kao što se poslije sloma Zapadnog Rima bilo potvrdilo Isusovo ili benediktinsko kršćanstvo.

Europska unija
Zlatno doba kapitalizma trajalo je dok se u Europi nije nakupilo dovoljno slobodnog privat-noga kapitala u obliku „eurodolara“. Eurodolari su bili zarada američkih proizvodnih kor-poracija od proizvodnih ulaganja u Europu, na koju nije plaćan porez ni u Europi ni i u SAD. (Slično tomu, Mračno doba trajalo je dok se u europskoj poljoprivredi i manufakturi nije nakupio dovoljan višak vrijednosti.) U kolovozu 1971. godine američki predsjednik Richard Nixon vratio je dug financijskim krugovima koji su ga bili doveli u Bijelu kuću time, što je uklonio dogovor iz Bretton Woodsa, odustavši od obveze SAD da američke dolare na zahtjev donositelja pretvara u zlato. Usto, određivanje mjenjačkih tečajeva mo-neta prepušteno je tržištu. Istovremeno su britanske vlasti provele reformu financijskog sustava i omogućile londonskom Cityju da na temelju eurodolara daje u druge države fi-nancijske kredite.
Malo prije udara na Bretton Woods u zapadnom kapitalizmu izbila je Velika recesija, zbog neizdašnosti tadašnje elektro-hidrauličke tehnologije za pravljenje novih proizvoda i usluga. Kapitalisti su počeli ulaganja u digitalnu tehnologiju, koja se iz računala i suvreme-nog oružja počela širiti u gotovo sve vrste proizvoda, te u biotehnologiju, koja je prepo-rodila medicinu, farmaceutsku industriju, poljoprivredu i plodnost u našoj vrsti. Uvriježene industrijske grane, kao što su metalurgija, strojogradnja, brodogradnja i tekstilna industrija, premjestile su se u Aziju. Naknade radnika za njihov rad počele su ozbiljno zaostajati za proizvodnosti rada radnika i strojeva. Vojske zapadnih radnika ostale su bez posla.
U isto vrijeme počela je jenjati komunistička opasnost za Zapad, jer su još predsjednik Dwight Eisenhower (1953.-1961.) poslije Staljinove smrti i predsjednik Richard Nixon (1969.-1974.) poslije pada Nikite Hruščova (1964.) počeli i jačali „detant“ ili popuštanje suprotstavljanja dvaju političkih blokova. Ulaganje kapitala u nove industrijske grane doni-jelo je Zapadu veliku prednost pred sovjetskim blokom pa su se Sovjeti pod Mihailom Gorbačovom nespretno prihvatili reforme svojega političkog sustava, što je dovelo do sloma komunizma u Europi te do rasapa Istočnog bloka i konačno Sovjetskog Saveza.
Šest tjedana nakon što je za Zapad zauvijek prestala opasnost komunizma razdruženjem Sovjetskog Saveza 25. prosinca 1991. godine dvanaest članica Europske zajednice napravilo je u Maastrichtu sporazum o pretvaranju njihove zajednice u unitarnu Europsku uniju. Utemeljenjem Unije kapital je s vremenom golem životni prostor 28 povijesnih naroda pretvorio u jedinstveno tržište, koje nije pod nadzorom nacionalnih država, nego pod nadzorom kapitala. Utemeljenjem Unije nacionalnim državama okrnjena je odnosno oduzeta suverenost, a da pritom Unija kao cjelina nije postala suverenom u međunarod-nom političkom prometu. Budući da u suvremenom financijskom kapitalizmu kapital nadzire tržište, a tržište vlada nacionalnim gospodarstvima i cijelim životnim zajednicama, uspostavom Unije oslabila je otpornost naroda, koji luđačku košulju Unije sa sebe mogu svući samo političkom revolucijom, kakvu je narod referendumom 2016. godine zasnovao u Velikoj Britaniji.
Od uspostave Europske unije europski narodi opako su bili napadnuti multikulturnošću, koju je nasilu poticao kapital. Zagovaranje multikulturnosti predvodila je Njemačka, kao pokoru za grijehe koje je napravio rasizam njemačkoga Trećeg Reicha. (Multikulturnost je dosad bila dobra za neglobalizirani svijet, ali nikad nije bila dobra za nacionalne životne zajednice, kojima je potrebna kulturna kohezija.) Kapitalisti su nagomilali golema fi-nancijska sredstva za razbijanje nacionalne kohezije putem udruga građanskog društva, koje je diljem svijeta financirala zaklada Otvoreno društvo.
Europska je unija napravljena, da kapital može zauzeti prostor Europe i u njemu isko-rištavati prirodne izvore te u njemu preseljavati radništvo u par najrazvijenijih i najbogatijih europskih zemalja, slabeći u svim europskim narodima društvenu koheziju. Ni europski ni zapadni slobodan kapital nije ulagan u zemlje Središnje i Istočne Europe, kakve su Hrvatska, Poljska i Rumunjska. Kapital nije ulagan ni u zemlje romanske Europe, u kojoj živi nekadašnji katolički živalj. Kapital koji je bio nakupljen u biotehnološkoj i digitalnoj revoluciji nije ulagan ni u infrastrukturu ni u industriju slabije razvijenih zemalja juga, sre-dine i istoka Europe. Kapital je podlegao staroj napasti da u Europi ubire rentu. Stoga Europska unija sad propada.
Europljani su pod hipnozom liberalizma bili odustali od množenja. To u Europi stvara pustoš koja privlači islamske ljude iz Azije i Afrike. U isto vrijeme kineska država je počela ozbiljno ulagati u europsku prometnu podlogu gospodarstva, a Ruska Federacija u eu-ropsku energetsku podlogu. Osim toga, dolazi do snažnog buđenja i okupljanja europskih povijesnih naroda, koji će se mobilizirati za uklanjanje gospodstva kapitala u Europi, uk-lanjanje političara prošlosti te za podizanje novih političkih predvodnika za vođenje nove politike u Europi. Europska unija bit će podvrgnuta korjenitoj političkoj preobrazbi, ko-jom će se suverenost vratiti narodima. Europom se nikad nije moglo upravljati s jednog mjesta pa je i unitarna vlast kapitala u Europi bila kratkotrajna. Europljani će uskoro po-novo početi živjeti od rada, znanja i znanosti, poduzetnosti i izumiteljstva te od zajedništva. To traže obnova života u Europi i potreba oporavka klime na Zemlji.

Posao vrste
Naša vrsta, vrsta Homo sapiens, izravno je ugrožena i s tla stanjem plohe Zemlje i iz zraka teškim poremećajem klime. Vrstu je zapravo ugrozio kapital uporabom prljave, otrovne i opasne tehnologije u svojoj strasti za zgrtanje kapitala. Vrsta je putem tržišta koje je uspo-stavio kapital bila na prisilnom radu za kapital, a ne u slobodnom radu za sebe kao što je bilo prije uspostave civilizacije, za koju smatram da je kapitalistička tvorevina.
Homo sapiens je jedina vrsta života, koja je svjesna sebe, svojeg položaja i stanja te svoje posebne uloge na Zemlji upravo zato, što su njezini pripadnici svjesni organizmi. Vrsta stoga ima odgovornost za Zemlju i za život na njoj. Kapital je zarobio i zasužnjio upravo tu i takvu vrstu te ju je spriječio da obnaša odgovornost za život, a on sam se odao proiz-voljnosti, koja se očituje u bjesomučnom samouvećanju. U sadašnjem teškom stanju Zemlje, naše vrste i života vrsta treba sa sebe zbaciti okove kapitala, tržišta i liberalizma, kako bi preuzela odgovornost za život, koju sad nitko ne obnaša. (Čovjek nema razum i svijest zato, da se pojedini pripadnici vrste i kapitalisti odaju samoživosti i proizvoljnom ponašanju, nego zato da svjesno i domišljeno odgovara izazovu promjena u životu na Zemlji, koje i sam čovjek uzroči.)
U vrsti se znaju uzroci stanja Zemlje, čovjeka i života općenito pa te uzroke pogoršanja stanja treba sustavno uklanjati. Dosad vrsta nije štitila ni sebe ni život, a sama je obavljala „odabir“ u ostalim životinjskim i u biljnim vrstama života te je mnoge vrste i uništila dok je bila u najmu kod kapitala. Sad vrsta mora preuzeti brigu za život na Zemlji. Stoga, kako bi mogla obnašati odgovornost, vrsta treba imati vlast, koju ona mora preuzeti od kapitala, koji sad ima vlast nad njom. Odgovornost i vlast su vrsti potrebni, kako bi mogla – kao što su radili Benediktinci u Mračnom dobu – početi posao obnove života i tla te oporavka klime.
Za dobro obavljanje tog posla vrsta treba stvoriti novu, čistu tehnologiju, a njezini pri-padnici trebaju korjenito promijeniti način života i okaniti se kapitalističkog potrošaštva. To su lagani zahtjevi za stvaralačku vrstu Homo sapiens. Vrsta treba domišljati tehnologiju, koja će joj omogućiti samozaštitu te zaštitu Zemlje, života i oporavak klime. Umjesto da pod prisilom kapitala domišlja tehnologiju za pravljenje proizvoda i usluga kojih prodaja nosi dodatno povećanje kapitala, vrsta treba slobodno domišljati tehnologiju za svoj spas i za spas života. Promjena načina života u vrsti treba se očitovati u smanjenju ovisnosti je-dinačnih ljudi i obitelji o tržištu, koje je sredstvo kapitala, i u više rada jedinačnih ljudi i obitelji za „vlastite potrebe“. To dvoje omogućit će vrsti da ostvaruje najmanji potreban rast gospodarstva umjesto najvećega mogućeg rasta gospodarstva, koji je sračunat na daljnje zgrta-nje slobodnog privatnoga kapitala i koji iscrpljuje i vrstu i Zemlju. Osim toga, najmanji potreban rast treba usmjeriti prvobitno na uklanjanje siromaštva, čime bi se ojačale i živo-tne zajednice sadašnjih naroda u razvitku, a još više razvijenih naroda, jer bi izostale seobe pučanstva.
Posao naše vrste nije samo – kao što rade i ostale vrste života – prilagodba okolnostima. Budući da je Homo sapiens razumna, svjesna i stvarateljska vrsta života, ona treba i svjesno, domišljeno i sustavno mijenjati okolnosti, u kojima traje. Te okolnosti je unakazio kapitalizam i učinio ih pogibeljnim i za vrstu i za život općenito, a sad ih vrsta treba tako mijenjati i ugađati, da se u njima vrsta i život mogu oporaviti. Prilagodba vrste okolnosti-ma, koje ona sama proizvodi i prilagodba okolnosti potrebama opstanka vrste sastojat će se u skupnom stvaranju nove tehnologije i u novom ponašanju jedinačnih pripadnika vrste, primjerenom potrebi spasa vrste.
U vrsti sad postoji odgoj mladih ljudi za tržište, a nema odgoja za život. Stoga vrsta treba odgajati ljude za prilagodbu izazovnim okolnostima, u kojima se vrsta našla krivnjom kapitala. Važan dio posla vrste je odgoj mladih ljudi za život i za prilagodbu.
Političke zajednice životnih zajednica trebaju pomagati jedne drugima, u jamčenju bla-gostanja vlastitim pripadnicima, ali također trebaju pomagati jedne drugima u obavljanju ljudskog posla vrste. U tomu je smisao suradnje „države i države“ ili bilateralne suradnje političkih zajednica. Tako će se uspostaviti svjetska mreža suradnje ili uzajamne pomoći životnih zajednica.
Obavljanje posla za vrstu, koji je uvijek bio kreativan, omogućit će jedinačnim ljudima da žive ljudski život. Zapadni kapitalizam, a ni drugi primjeri civilizacije, u kojima su vlast i odgovornost uzeti životnim zajednicama, ne omogućuju ljudima da žive ljudski. Kapita-lizam nije za ljude i nije dobar za vrstu Homo sapiens. S obzirom na opako pogoršanje klime, može se reći da kapital već dva stoljeća trpa pripadnike vrste Homo sapiens u plinsku komoru.

Politička misao Isusa iz Nazareta
Isus iz Nazareta ljudima je ponudio poseban, jedincat i opći sustav uvjerenja, za koji nije tražio pokroviteljstvo nijedne vlasti, kao što su to prije Isusa i poslije njega učinili Zaratus-tra, Buda, rečeni Mojsije, Muhamed, Martin Luther ili Adam Smith. Isus je svoj sustav nespretno nazvao „nebeskim kraljevstvom“. Taj izraz svojom sintaksom stvara mogućnost da mu se pridijevaju različita značenja. (Mnogi kršćanski teolozi su pohrlili objasniti taj izraz kao „kraljevstvo na nebesima neumrlih duša“, a Joseph Ratzinger u svoj knjizi Isus iz Nazareta piše, da je „nebesko kraljevstvo“ sam Isus.) Ipak, odredba „nebeskog kraljevstva“, koju je dao sam Isus jasno kaže da je to sustav uvjerenja, koji je utemeljen na danim ljudskim i društvenim vrijednostima.
Kao što svaki sustav uvjerenja ima svoj kozmološki i antropološki vidik, tako ima i Isu-sov. Isusova kozmologija kaže, da je Bog izvor života i otac svim ljudima i narodima. Isu-sova antropologija kaže, da je bližnji svaki čovjek, koji se zatekne u životnom prostoru koji ljudi trebaju skupno dograđivati. „Nebesko kraljevstvo“ je sustav uvjerenja za obnovu životnog zajedništva, koje je civilizacija uklonila. Budući da svaka civilizacija počiva na vlasti iznesenoj iz zajednice, Isusov se sustav uvjerenja nije ni smio ni trebao oslanjati na vlast.
U Isusovo vrijeme Rimska carevina bila je na vrhuncu. Okupljala je četvrtinu ukupnog svjetskog pučanstva. Rimska vlast koja je počivala na silnoj legionarskoj infrastrukturi bila se nadvila nad nebrojeno mnogo povijesnih životnih zajednica, kojih su kreativni pripad-nici bili pretvoreni u podanike carevine. Tadašnjim globalnim svijetom vladalo se s jednog jedinog mjesta na isti, poseban, rimski način. Unutarnja ljudska i društvena dinamika – primjerice, razvijenih i naprednih grčkih životnih zajednica, koje su prije vladale same so-bom – bila je sputana carskim zakonima i carskom legionarskom silom. Najmudriji ljudi svijeta postali su podanicima ili čak robovima neukih i praznovjernih Rimljana. Rim je bio hegemonom u uistinu multikulturnom svijetu.
Po Isusu, jedina vlast u svijetu je Bog, koji je u mrtvu tvar unio život. Darujući svijetu život Bog je u svijet unio živu, nezaustavljivu i trajnu silu. To je najjača sila u stvorenom svijetu. Isus je toj jakoj sili života, a ne nekoj političkoj sili podredio svoj sustav uvjerenja. Isus se drznuo ponuditi sustav uvjerenja, koji stvara ljudsku i društvenu dinamiku mimo vlasti. Takav uvjerljiv i samouvjeren drznik bio je, po logici civilizacije koja počiva na vlasti vezanoj uz privatnu imovinu, zaslužio smrtnu kaznu. Stoga su Isusa osudile na smrt i mjesne židovske vjerske vlasti i krvožedne židovske autonomne kraljevske vlasti i vrhovne rimske vlasti. Isus je predložio acivilizacijski i nekapitalistički sustav uvjerenja.
Usto, Isus je u svoj sustav uvjerenja uključio redistribuciju bogatstva, koje se od početka civilizacije nakupljalo u vladavinskom sloju: jeruzalemskom hramskom krugu, židovskim zemljoposjednicima te rimskim bogatim obiteljima i vojnim zapovjednicima. U Rimskom carstvu su nebrojeni ljudi bili čak robovima, koji su bili uglavnom u privatnom vlasništvu, ako nisu bili u radnim postrojbama na najtežim poslovima, kao što je bilo lomljenje kamena. Isus je razglasio načelo, po kojemu „svi ljudi trebaju imati (ljudski) život i da ga trebaju imati u obilju“. Po Isusu, u životnim zajednicama treba se trajno provoditi redistribucija vrijednosti dodane životu putem rada, znanja, poduzetnosti i zajedništva.
Stoga Isusov svijet i Isusovo vrijeme nije trebalo iznenaditi žestoko širenje Isusove ideje diljem carstva počevši s naprednim, ali legionarskom infrastrukturom pritisnutim zajed-nicama Male Azije, koje su okupljale obrtnike, učitelje, trgovce, mjernike, liječnike, gradi-telje i ostale stručne ljude. Takvi ljudi su prigrlili Isusovo učenje i pod cijenu života širili ga diljem carstva, jer su u tom učenju prepoznali osloboditeljsku ideju ne za pojedine narode, nego za sve ljude. Iako se vlastima Isusov sustav uvjerenja činio subverzivnim, Isus je nudio neovisnu i slobodnu zamisao prihvatljivu svakom čovjeku i cijeloj vrsti. „Nebesko kraljevstvo“ uistinu je sustav uvjerenja za vrstu Homo sapiens i to je jedini mogući sustav uvje-renja za našu vrstu.
Isus je svojim sustavom uvjerenja ili svojom političkom mišlju dao novi smisao ili novu svrhu ljudskom životu. Prije Isusa ljudi ili podanici vlasti imali su za svrhu služenje vlastima ili bogovima, iza kojih su se skrivali pravi vladari. S druge strane, u ostalim vrstama života – biljnim ili životinjskim – nema smisla ili svrhe, a i pripadnici vrste Homo sapiens na pojam svrhe nadošli su istom prije kojih trideset pet tisuća godina, nakon što su stekli pojam vremena i što su postali svjesni sebe. Za svjesne i kreativne jedinačne pripadnike naše vrste, koji jednokratno žive, smisao života je doživjeti ljudskost i steći zadovoljstvo vlastitim životom. To ljudi ne mogu postići sami. Ljudi jedni drugima trebaju pomoći, da dožive ljudskost i da budu zadovoljni vlastitim životom. U tomu je pravi smisao Isusovih riječi. „Došao sam da svi imaju život i da ga imaju u obilju.“ Nasuprot Isusu, svi vladavinski, civili-zacijski i kapitalistički sustavi zatiru život u ljudima i ugrožavaju našu vrlu vrstu. Svi civili-zacijski i kapitalistički sustavi iza sebe ostavljaju pustinju ili pustoš.

Republika Hrvatska
Hrvatska država obnovljena je u Domovinskom ratu dok je Socijalistička Republika Hr-vatska bila jaka. Sad je hrvatska država slaba, jer ju je skršila kapitalistička Europska unija, koja je u presudno vrijeme tranzicije naše vrste iz pobačene hegemonije u globalnost spu-tala većinu povijesnih europskih naroda. Hrvati su se po obnovi svoje države temeljem svoje povijesne političke misli opredijelili za zajedništvo sa zapadnim europskim narodima, koji su već bili povezani u Europsku zajednicu. [Hrvatska povijesna politička misao – koja seže od Ljudevita Posavskoga do poslije Franje Tuđmana – sastoji se (1) u nesvrstavanju s obližnjim velesilama, kojih je uvijek bilo uz hrvatski povijesni prostor, i (2) u političkom zajedništvu s obližnjim manjim narodima.] Hrvati su pretpostavljali da će EZ zauvijek ostati zajednicom suverenih država, ali se ona u vrijeme osamostaljenja Hrvatske preobrazi-la u unitarnu tvorevinu svjetskog kapitala.
Od stupanja Hrvatske u EU stanje i položaj hrvatske države te stanje hrvatskog naroda su se vidljivo pogoršali. Hrvatska politika treba ozbiljno i temeljito ocijeniti posljedice pristupa Hrvatske europskoj unitarnoj tvorevini kapitala i prihvatiti se posla, da prestane pogibeljno djelovanje Unije na Hrvatsku i na mnoge druge članice Unije. Usto, hrvatski narod, kao i sve druge povijesne narode svijeta, čeka obavljanje posla za vrstu, koje na na-šem povijesnomu zemljopisnom prostoru mogu obaviti samo Hrvati.
Poslovi koji sad stoje pred hrvatskim narodom ili pred hrvatskom životnom zajednicom su odgovorni i teški. Prvi je obnova i jačanje hrvatske suverenosti za jamčenje mira i za jačanje samozaštite. Drugi posao, koji treba obaviti skupa s ostalim europskim povijesnim narodima, je preobrazba Europske unije. Hrvatska treba biti udružena s drugim suverenim državama, ali ne smije biti podređena štetočinskoj i neodržljivoj europskoj središnjoj vlasti ni u prilici Četvrtog Reicha ni u obliku političke osi Pariz-Berlin.
Treći posao za Hrvate je suvereno i odgovorno obavljanje neizbježnog posla za vrstu u hrvatskom životnom prostoru te upriličiti uzajamnu pomoć s drugim životnim zajedni-cama u Europi. Za dobro obavljanje posla vrste Hrvatskoj će kao i ostalim političkim za-jednicama biti potrebno nakupljanje i stvaranje nove, čiste tehnologije za potrebe obnove života u našoj vrsti te za potrebe oporavka Zemlje i klime. Četvrti, ali prijeki posao je do-nijeti blagostanje hrvatskim obiteljima, što će u najskorijoj budućnosti ovisiti o sposobnosti hrvatske životne zajednice i njezine političke zajednice za pravljenje proizvoda i pružanje usluga, koje će vrsta u budućnosti tražiti, imajući u vidu potrebu hitnog liječenja vrste i Zemlje te oporavka klime.
Obavljanje svih spomenutih i ostalih zadaća hrvatske životne zajednice treba počivati na jačanju hrvatskog zajedništva i na prianjanju Hrvata uz hrvatski životni prostor. Ujedinjen, sljubljen i zbijen hrvatski narod dat će hrvatskoj državi silu, kakva je svakoj državi potrebna za obavljanje teškog, zahtjevnog i zahvalnog posla vrste Homo sapiens. Hrvati kao narod potrebni su Europi i svijetu.

Continue Reading

Svjetska politika je u novoj tranziciji, a Hrvatska stoji. Stoji i čeka. Hrvatska nije stajala i čekala u političkoj tranziciji ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Hrvatska je tad snažno provalila u budućnost. Narodi koji u burnim promjenama stoje i čekaju zaostaju i propadaju. Stoga se hrvatski narod mora ponovo okupiti u životnu zajednicu i ponovo probijati svoj put u budućnost.
Sadašnje političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u cijeloj našoj vrsti je tako teško i opasno, da životne zajednice ili narodi moraju snažno odgovoriti na ozbiljne životne izazove. Vrsta je u velikoj civilizacijskoj preobrazbi. Vrsta je upala u tranziciju, koju je okinula globalizacija vrste. Preobrazba politike od prije nekoliko desetljeća bila je okinuta prestankom Hladnog rata, propašću socijalizma te prestankom podjele svijeta u političke i vojne tabore. Nova tranzicija je posljedica globalizacije.
Što se na Zemlji mijenja? Mijenjaju se vrsta Homo sapiens i uloga kapitala u njoj. Vrsta se mijenja, jer je na to sile nove prilike i okolnosti. Naša vrsta je biološko-kulturna vrsta. Čovjekovo tijelo se mijenja biološkom evolucijom: nastankom mutacija u rodnoj tvari pod pritiskom okolnosti i skupnom prilagodbom življa promijenjenim okolnostima. Nasuprot tomu, kulturna evolucija naše vrste odvija se smišljenom uporabom uma i domišljenim postupcima, koji su sračunati na skupno stvaranje blagostanja i na stjecanje zadovoljstva životom svih pripadnika vrste. Vrsta se mora mijenjati, kako bi sebi zajamčila dobru budućnost.
Kapital će se promijeniti prihvaćanjem odgovornosti za prostor i ljude. Kapital će se promijeniti pod pritiskom globalizirane vrste, u kojoj je kapital u minulim desetljećima putem slobodnoga svjetskog tržišta i samoživih korporacija stvorio politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos. Kapital je to napravio nakon što je vrstu ugurao u dva strašna svjetska rata, u kojima su mnogi narodi toliko stradali, da se više ne mogu oporaviti.
Kapital je tako postupao prema vrsti, jer se bio osilio i jer za svoje zle postupke nije bio kažnjen. Naša vrsta donedavno nije nimalo utjecala na procese koji teku u njoj. Ona jamačno ne upravlja ni svojom kulturnom evolucijom. Kapital je prava vlast nad vrstom, iako vrsti treba da sama vodi svoje poslove, prvobitno posao vlastite prilagodbe. Vrsta Homo sapiens je tijekom cijele civilizacije nad sobom imala vanjsku vlast. Nad vrstom su dugo bili vladari, koji su imali tijelo, um i osjećaje, kakve su imali i njihovi podanici. Međutim, od početka Industrijske revolucije jaki strojevi i brza računala uvelike su dopunjavali ljudski rad i čovjekove umne sposobnosti. To je omogućilo, da se kapital proizvodnjom robe i pružanjem usluga za tržište nakuplja u dotad nezamišljivom stupnju i da dobrim dijelom ostaje slobodan.
Golem, suvišan, bešćutan kapital postao je jedina istinska vlast u podijeljenoj vrsti. Kapital je zavladao državama, koje su od nacionalnih pretvorene u kapitalističke. Kapital je u raskomadanoj vrsti rabio i zlorabio kapitalističke države, kako bi iz naroda iscrpljivao zaradu, koja se reciklirala u više vlasti kapitala. U zoru globalizacije kapital je poslovanje smišljeno, a našu vrstu nehotice počeo povezivati u cjeline. Kapital je vrstu i poslovanje podredio jednom, svjetskom slobodnom tržištu, a nacionalne države je toliko oslabio, da one više nisu u stanju ni za koga obaviti nikakav posao. Posao za kapital na tržištu obavljaju korporacije, a posao za životne zajednice vrste u njihovim životnim prostorima se ne obavlja.
Poslije prestanka Hladnog rata i osamostaljenja Hrvatske nositelji slobodnoga privatnog kapitala vidjeli su svijet kao jednostožeran, sa Sjedinjenim Američkim Državama kao političkim i vojnim uporištem kapitala. Kapital je nastojao izgraditi svoju hegemoniju ili postaviti „svjetski poredak“. Taj se poredak izrodio i morao se izroditi u politički, gospodarski, sigurnosni i ljudski kaos. U tom metežu zaostale su i počele propadati i same SAD, ali i Europa kao kontinent. Bitan vidik pobačenog svjetskog poretka bili su „multinacionalni aranžmani“, koji su svim političkim zajednicama nametali obveze i dužnosti, bez obzira na posljedice koje će trpjeti vrsta odnosno njezine životne zajednice i njezini pripadnici.
U te obvezujuće aranžmane spadaju Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija i Međunarodni kazneni sud u den Haagu te područni aranžmani kao što su NAFTA u Sjevernoj Americi, a Atlantski savez i Europska unija u Europi. Administracija demokratskog predsjednika Baracka Obame nastojala je za kapital uvesti Transatlantsko trgovinsko i ulagateljsko ortaštvo (TTIP), koje namjerno nije bilo uključilo Rusku Federaciju i Transpacifičko trgovinsko ortaštvo (TTP), iz kojega je namjerno bila izostavljena NR Kina. Nasreću, oba ortaštva su se izjalovila. Svrha multilateralnih aranžmana je sputati i zatući države povijesnih naroda ili životnih zajednica, kako one ne bi mogle same voditi svoje poslove i kako se ne bi mogle brinuti za prostor i za svoje ljude, koje kapital razbacuje diljem tržišta. Njegova vlastoljubljivost navela je kapital da u vrsti napravi poredak, koji odgovara samo njegovim svrhama – njegovu daljnjem nakupljanju i osvajanju više vlasti – bez obzira na potrebe ljudi, naroda i cijele naše vrste. Vrsta treba slobodu za evolucijsku prilagodbu, narodi suverenost, a ljudi mogućnost skupnog zadovoljenja životnih potreba. Nasreću, „svjetski poredak“ kapitala se izrodio u kaos, koji je osvijestio vrstu, probudio njezine narode i okinuo tranziciju u životni red, koji će uspostaviti sama vrsta i njezini narodi.
Jedan od razloga sloma nedovršene svjetske hegemonije kapitala je globalizacija vrste. Drugi razlog je iznenadna pojava Kine na svjetskoj pozornici. Globalnost vrste i prva pojava Kine u svijetu, kojim je Europa gospodarila stoljećima, međusobno su povezane. Kina nije smjela ostati u samoizopćenosti u svijetu koji se burno globalizirao. Kao najmnogoljudnija zemlja svijeta s državom povijesnog naroda starog dvadeset dva stoljeća Kina je samo svojim uključenjem u svijet destabilizirala i uklonila svjetsku hegemoniju kapitala. Kina se ne može uklopiti u tuđu hegemoniju, a svoju ne kani uspostaviti. Kina nije bila kolonizatorica, ali su na njezinu tlu europske i druge sile imale kolonijalne posjede. Kina je razdoblje u kojemu se to događalo nazvala „Stoljećem poniženja“. Poslije Revolucije 1949. godine Kina je pedeset godina živjela u miru i uglavnom sama za sebe. Kina je u svijet unijela duh suradnje te duh poštivanja suverenosti drugih naroda i prihvaćanja njihove volje u postavljanju političkog sustava. Takav pristup Kine u raskoraku je s geopolitičkom praksom zapadnih sila, koje su znale samo za gospodstvo, pritiske, urote, ratove, izvedbe obavještajnih prevrata i za saveze uperene protiv trećih sila.
Vrsta već stoljećima trpi kapitalizam. Po tom pristupu uređenju odnosa u našoj vrsti imovina, sredstva za proizvodnju i zarada pripadaju pojedincima. Životnim zajednicama ne smije pripadati ništa. Nagomilani i usredotočeni kapital vlada osiromašenim i nemoćnim zajednicama, koje ovise o kapitalu. To kapitalu omogućuje da upravlja pojedincima, koje zajednice ne mogu ni zaštititi ni nahraniti. Ljudi žive, jer im kapital pojedinačno plaća rad. Golema većina ljudi svoj rad, znanje i vještine te svoju poduzetnost iznosi na tržište kao robu, iako mnogi ljudi žive mimo tržišta koje je napravio kapital. Kapital zabranjuje „crno“ i „sivo“ poslovanje: sve bi moralo biti na jednom tržištu, jer se tako kapital nakuplja samo u ruke koje imaju vlast.
U kapitalizmu su novac i prirodni izvori također roba za preprodaju na tržištu. Roba su proizvodna poduzeća, banke te prometna, energetska i komunalna infrastruktura. Roba su ljudsko tijelo i izgled ljudi, istina i moral, politika i ljudskost. Kapital nema samo sredstva za proizvodnju, nego i sredstva za život vrste. Tržište je pod nadzorom slobodnoga privatnog kapitala, ali je ono iznad proizvodnog gospodarstva, a gospodarstvo je iznad naroda ili životnih zajednica vrste. Kao prava vlast nad vrstom kapital je od početka Industrijske revolucije potaknuo brojne revolucije u nacionalnim državama, kako bi u njima postavio političke sustave, koji daju kapitalu slobodu za nakupljanje i kolanje. Kapital je u istoj nakani podizao ratove među državama i osvajao daleke krajeve. Revolucije su jedna od posebnosti kapitalizma.
U kapitalizmu ne postoji suverenost naroda, prostora ili država. U kapitalizmu je svako zajedništvo nepoćudno, iako je zajedništvo i u našoj biološko-kulturnoj vrsti proizvod biološke evolucije. Narodi ili povijesne životne zajednice su za pismoznalce kapitalizma izmišljaj, ali su kapital i tržište za njih zbiljske vrijednosti. Iako je životno zajedništvo vrsti prijeko potrebno, vrsta je u kapitalizmu raspršena u samožive pojedince, koji se moraju međusobno nadmetati da prežive te da u bescjenje nude svoj rad i svoje znanje. Kapital se trsi da tržište ljudima postane domovinom i zavičajem. Ljudi ne smiju pripadati nikomu i ničemu drugom: ni narodu ni prostoru ni vrsti.
Kapitalizam u ideologiji liberalizma ima svoju objavljenu svjetovnu vjeru. U kapitalizmu ljudi moraju vjerovati, da „nevidljiva ruka“ tržišta polako, ali dostižno poravna upadnu nejednakost u prihodu, bogatstvu i zadovoljstvu životom jedinačnih ljudi, koji su povezani samo tržištem. Kao nastavak protestantstva, racionalizma i prosvjetiteljstva liberalizam naučava potrebu samoživosti u vrsti Homo sapiens, koja je do uspostave civilizacije odnosno do uspostave vanjske vlasti nad vrstom njegovala zajedništvo i koja je trajala kao vrsta, jer se skupno hranila, branila i množila.
Liberalizam patvori ljudsku narav: on niječe pripadnost jedinačnih ljudi vrsti Homo sapiens. Po svojemu „životinjskom duhu“ te po neuklonljivom nagonu za gomilanje bogatstva i novca jedinačni ljudi navodno pripadaju vrsti Homo oeconomicus. Čovjek ne smije pripadati zemljopisnom ili životnom prostoru. Čovjek bi morao pripadati samo tržištu i to sve više kao potrošač, a sve manje kao proizvođač. Tržište je virtualan prostor, kojim su raspršeni pripadnici vrste. Tržište ljude ne povezuje, nego ih potiče na međusobno nadmetanje, a cijelu vrstu razdvaja od prirode i Zemlje. Kapitalizam treba vjernike, koji cijene i štuju stjecanje, a ne život. U kapitalizmu su „šolde sve“, a u vrsti nisu. U vrsti je život sve.
Vrsta se našla u nepodnošljivom stanju. Kapital je cijelu vrstu kao raspršene jedinke prisilno premjestio s njezine Zemlje, s njezinih zemljopisnih mjesta, iz životnih prostora njezinih zajednica u virtualan prostor tržišta. Vrsta je u „dijaspori“. U taj virtualni prostor pripadnici naše vrste donijeli su – kao nekad Židovi ili Armenci – samo svoje znanje, vještine i radnu sposobnost. Čak su iz pravog zavičaja pošli bez gotovine. Iza sebe su ostavili sve životne izvore potrebne za trajanje vrste. Nasilje koje je kapital izveo nad vrstom lišio je vrstu mogućnosti prilagodbe okolnostima, koja svakoj biološkoj vrsti jamči opstanak.
Svjetsko slobodno tržište na koje su jedinačno dovedeni ili izvedeni pripadnici naše vrste nije usađeno u vrstu kao što su prijašnja mjesna tržišta bila usađena u mjesna gospodarstva i u životne zajednice. Vrsta se našla svezana iza rešetaka tržišta, koje je iščašeno iz života. Vrsta se našla raspršena na pučini tržišta. Njezini pripadnici nisu međusobno povezani, a kapital u svojoj slobodi kolanja redovito zanemaruje mnoge dijelove tržišta, koji prestaju biti izdašni za nakupljanje kapitala te u kojima posljedično nema posla za ljude i obitelji. Stoga su milijarde ljudi nakon tisućljeća sjedilačkog života na Zemlji prisiljene voditi nomadski, lutalački život. To je potrebno kapitalu. Vrsta je kao izgubljena na pučini svjetskog tržišta.
Dodatno svemu, kapital je i u virtualnom prostoru koji je sam domislio i izgradio napravio kaos, u kojemu se više ni on sam ne snalazi. Kapitalističke proizvodne korporacije i financijske ustanove, koje idu za naglom, kratkoročnom zaradom, učinile su kapitalizam neodržljivim. Kapitalizam se pokazuje manje otpornim od povijesnih životnih zajednica, koje – iako su prognane na svjetsko tržište – uviđaju da je obećanje liberalizma puka opsjena. Vrsta će se za sebe pobrinuti. Snaga vrste je u zajedništvu. Naša biološko-kulturna vrsta koja se i prije kapitalizma i prije civilizacije mijenjala i razvijala putem uporabe uma, uvidjela je ne samo stanje u kojemu se našla, nego i uzroke svojeg stanja. Tržište i trgovanje ne jamče ni mir među narodima i u narodima ni zaštitu životnih zajednica ni blagostanje za ljude i obitelji. Vrsta treba svoje poslove uzeti u svoje ruke i sama probijati put u budućnost. Vrsta ne može dugo trajati na način kako sad traje. Vrsta i kapitalizam ne mogu biti zajedno na Zemlji. Neka kapital i vrsta Homo oeconomicus pokušaju napraviti carstvo slobodnog trgovanja na Marsu.
Dvije pojave učinile su više od drugih, da vrsta uvidi kamo bi je dovelo daljnje održavanje kapitalizma odnosno gospodstva kapitala nad ljudima, životnim zajednicama i našom vrstom. Jedno je propadanje SAD, koje su poslužile kapitalu da uspostavi svjetsko tržište protiv volje ostalih naroda i da nastoji uspostaviti svjetsku hegemoniju. Drugo je postavljanje veličajne prometne infrastrukture, koja će povezati ljude i poslovanje na trima kontinentima. Jedan (gospodarski) pojas i jedan put te Pomorski put svile za dvadeset prvo stoljeće ne postavlja kapital, nego povezane države povijesnih životnih zajednica Azije i Europe. U postavljanju bitnog dijela buduće svjetske kopnene i morske prometne infrastrukture sudjeluje osam država, koje imaju ukupan zemljopisni prostor od gotovo 35 milijuna četvornih kilometara i više od tri milijarde stanovnika. Sjedinjene Američke Države, koje su bile političko i vojno uporište svjetske hegemonije kapitala, od ostalog svijeta ostat će odvojene oceanima. Američki prirodni plin će se zauvijek morati kapljiti.
Politička tranzicija iz kapitalizma u politizam već je počela. To se dobro vidi po držanju, djelovanju i govoru ustaljenih zapadnih političara. Oni nisu ni sposobni ni osposobljeni narodima i vrsti politički govoriti za novo vrijeme. Oni žive u prošlosti, nemaju nikakvu političku snagu, nastoje spasiti kaos koji su sami pomogli stvoriti. Mnogi zapadni političari izgubili su se i kao ljudi. Oni su radili i govorili tako, kako su im savjetovali pismoznalci kapitalizma. Oni nemaju ni vlastitu političku zamisao ni političku riječ za novo globalno vrijeme. U zapadnom političkom prostoru uistinu se nakupio „krupan otpad“.
U narodima koji su se oduprli svjetskoj hegemoniji kapitala predvodnici rade dobro i korisno. Oni i govore dobro i korisno, a ne samo „politički ispravno“. Neki veliki stari narodi uistinu predvode svijet u budućnost. Njima su se u brizi za svoje narode pridružili i neki srednjoeuropski i sredozemni političari. Američki predsjednik Donald Trump nastoji svoju zemlju – America First! – povesti u budućnost: SAD su uvidjele kako su prošle služeći kapitalu u uspostavi pobačene hegemonije kapitala. „Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju!“
Novi svijet se već javlja. Globalizacija vrste je ključan, presudan događaj cijelog trajanja naše vrste. Promjene koje nosi globalnost vrste su ozbiljne i imat će dugoročne, evolucijske posljedice. Globalizacija će okončati civilizaciju kao što je civilizacija okončala izvorno zajedništvo vrste prije šest tisuća godina. Globalizacija vrste pokazat će se mnogo važnijom od pojave civilizacije. Vrsta u novim, burnim promjenama treba naći pravi način uskladbe s novim prilikama, koje će stalno izvirati iz same vrste i otkriti način prilagodbe novim okolnostima u njezinu okolišu. Pravi način prilagodbe i pravo sredstvo promjene vrste bit će obnova zajedništva u vrsti, koje su zatrle civilizacija općenito i civilizacija kapitala posebno.
Zajedništvo će osposobiti vrstu da sama obavlja svoj posao. Prijeki posao za vrstu i za njezine povijesne životne zajednice je uklanjanje općeg kaosa koji je u vrsti stvorio neodgovorni kapital. Vrsta, njezine životne zajednice i jedinačni pripadnici vrste trebaju preuzeti odgovornost za život u vrsti, koja uključuje odgovornost za prostor i za ljude. Ljudski posao za povijesne životne zajednice ili narode obavljat će njihove države. Stoga je prvi posao u vrsti ukloniti kapitalističku državu, koja se brine samo za probitke kapitala. Narodi od kapitala trebaju preuzeti svoje države. Narodi ujedno trebaju početi jačati svoje države, kako bi one postale sposobnima obavljati posao za vrstu. Kapital je namjerno slabio nacionalne države. (Karl Marx je predviđao, da će nacionalne države usahnuti.)
Slabe države ne mogu dobro obaviti posao za narod. Jaka država je zaštitnica, a ne neprijateljica naroda. Jedino jaka država može pravo usmjeravati daljnju kulturnu evoluciju vrste. Jaka država ne počiva na nasilju vlasti kakvo je provodio kapital, nego na političkom sustavu sročenom za obavljanje posla životnih zajednica te koji je usto primjeren prilikama i okolnostima. Sve države trebaju biti jake koliko to treba njihovim narodima, kako bi oni mogli dobro obavljati ljudski posao. Jake države su potrebne i za uklanjanje iz vrste meteža, koji su stvorili kapital, kapitalizam i tržište. Kako bi uklonile stvoreni opći metež, države povijesnih naroda trebaju biti sposobne za suradnju „države i države“. Slabe države i nesređene životne zajednice ne mogu mnogo ponuditi državama, od kojih očekuju uzajamnu, bilateralnu suradnju. Opća suradnja „države i države“ omogućit će zamjenu sadašnjeg općeg meteža životnim redom. Vrsti ne treba prisilan „svjetski poredak“, kakav je doveo do sadašnjeg kaosa u svijetu. Vrsti je dosta red. Vrste života kakva je i vrsta Homo sapiens ne podnose „poredak“. U njima se može uspostaviti samo unutarnji red. Red u ostalim vrstama počiva na ponašanju, koje je urođeno u jedinke. U vrsti Homo sapiens red se može uspostaviti samo predanim uzajamnim ugađanjem ponašanja jedinačnih ljudi i uzajamnom uskladbom postupanja političkih zajednica.
Suradnja „države i države“ ili bilateralna suradnja ostavlja svakoj životnoj zajednici ili narodu i svakoj nacionalnoj političkoj zajednici ili državi mogućnost da sama odlučuje o svojim poslovima. U globalnoj vrsti ne smije biti „multinacionalnih aranžmana“, koji sprječavaju države da same odlučuju o svojoj budućnosti. U dosadašnjim „multinacionalnim aranžmanima“ odluke koje su obvezivale sve države uvijek je donosio „netko treći“, netko bezimen ili kapital. Tko odlučuje u Europskoj uniji? Suradnja „države i države“ pruža državama i njihovim životnim zajednicama mogućnost odlučivanja, ali one suradnjom i voljno preuzimaju odgovornost. U globalnoj vrsti odgovornost mora biti razdijeljena, raspačana ili distribuirana po životnim zajednicama odnosno po životnim prostorima. U kapitalizmu kapital je uzeo vlast, ali je odgovornost ostavio tima koji nemaju i koji ne mogu.
Opća suradnja životnih zajednica koja u vrstu treba uvesti red, a time i jamčiti mir u svijetu mora počivati na suverenosti naroda ili političkih zajednica. Poštivanje tuđe suverenosti veliki je ulog svake države u međusobnu suradnju država. Poštivanje suverenosti drugih naroda jača uzajamno povjerenje, bez kojega nema suradnje. Za dobru suradnju među životnim zajednicama potrebno je da svaka zajednica bude zaštićena. Suverenost pomaže narodima da se sami štite, ali dobra suradnja „države i države“ pomaže zaštiti životnih zajednica. Konačno, presudan čimbenik suradnje je blagostanje životnih zajednica. S jedne strane, blagostanje pruža mogućnost za suradnju, a s druge strane dobra suradnja povećava blagostanje naroda.
Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda čine temelj suradnje među životnim zajednicama; stvaraju podlogu za unošenje reda u vrstu; i promiču mir u vrsti. Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda čine narode slobodnima za otvorenu i iskrenu suradnju. Suveren i zaštićen narod, koji uživa blagostanje ne mora se upuštati u nasilje, rat, kolonijalizam, imperijalizam, obavještajno potkopavanje tuđih životnih zajednica ili u nametanje svoje volje drugim političkim zajednicama bilo kojim načinom ili sredstvima. Suverenost, zaštićenost i blagostanje naroda oslobađaju vrstu.
Velika tranzicija u koju je globalizacija uvela našu vrstu okončat će civilizaciju kapitalizma, u kojoj je čovjek bio roba na tržištu. U tranziciji vrste iz kapitalizma u politizam čovjek će se iz podanika vlasti, iz radnika na prisilnom radu i iz sluge kapitala pretvarati u stvaratelja. Čovjek se u tranziciju upušta iz nužde opstanka i iz potrebe da spasi svoju vrstu života. Naša vrsta – koja se namnožila preko svake mjere i koja je stiješnjena na konačnoj Zemlji – izlaže se velikom naporu. Prilagodba globalnim prilikama i okolnostima je izazovan posao. Međutim, pripadnici životnih zajednica kao sastavnica vrste obavljat će očekivani teški posao skupno. Taj posao će biti iznimno kreativan, jer se neće obavljati ni po čijem predlošku ili zapovijedi. Posao vrste sastojat će se u slobodnoj proizvodnji više života u vrsti odnosno više života u ljudima, a ne u prisilnoj proizvodnji robe za tržište. Vrsta je takav posao obavljala jednako slobodno i kreativno i prije pojave civilizacije. Tranzicija iz kapitalizma u politizam vratit će čovjeka s tržišta u njegovu vrstu.
Globalizacija mijenja životnu geografiju Zemlje. Izmjera ukupnog životnog prostora vrste izgrađenog na zemljopisnom prostoru ili na plohi Zemlje dosad se obavljala uporabom „polarnog“ ili stožernog sustava, u ishodištu kojega je bio usredotočeni kapital. Mjesta u životnom prostoru obilježavana su (1) stupnjem privrženosti životnih zajednica načelima liberalizma i (2) mjerom u kojoj je oslabljena nacionalna država. Globalnost vrste prisiljava narode da se oslobode stege svjetskog tržišta te da u slobodi postavljaju potpunu i neprekidnu zemaljsku mrežu posvemašnje suradnje „države i države“. Sadašnja prometna i komunikacijska tehnologija omogućuju svakom paru država – koliko god one bile zemljopisno udaljene jedna od druge – da uspostave uzajamnu suradnju odbacujući i najmanju mogućnost sudjelovanja naroda u „višenacionalnim aranžmanima“ kakvi su Europska unija ili Svjetska trgovinska organizacija. „Višenacionalni aranžmani“ krnje i oduzimaju suverenost naroda, a suverenost naroda je jedan od stupova suradnje „države i države“ te mira u vrsti.
U životnoj mreži ili u životnom moru posvemašnje suradnje suverenih životnih zajednica svaki pripadnik vrste bit će slobodan živjeti na bilo kojem mjestu ili sinapsi mreže suradnje. To će čovjek uistinu moći, ako kao osoba preuzme svoj dio odgovornosti za prostor te ako kao vidike svojeg sustava uvjerenja prihvati (1) poštivanje života kao jedine prave vrijednosti u vidljivom svijetu i (2) pripadnost samo vrsti Homo sapiens i mjesnom životnom prostoru, u kojemu se nađe i koji je pripravan dograđivati u zajedništvu. Poštivanje života i pripadnost samo vrsti i mjesnom životnom prostoru temeljne su zasade sustava uvjerenja za vrstu Homo sapiens.
Velika tranzicija donijet će prestanak liberalizma kao objavljene svjetovne vjere kapitalizma. Liberalizam je ljudima neprekidno obećavao život u dosežnoj budućnosti za razliku od sakralnih vjera, koje obećavaju život u vječnosti. Sustav uvjerenja za vrstu jamči ljudima život u sadašnjosti. Iako naša vrsta raspolaže pojmom vremena pa se ljudi moraju pripravljati za budućnost, čovjek je ipak pripadnik biološko-kulturne vrste pa mora redovito zadovoljavati životne potrebe u sadašnjosti. Tranzicija u politizam donijet će blagostanje, ali samo putem zajedništva u temeljnim, mjesnim životnim zajednicama i putem pune suradnje „životne zajednice i životne zajednice“. Djelatna izvedba Velike tranzicije prvobitno je posao povijesnih naroda ili uvriježenih životnih zajednica.
Veliki posao koji u Velikoj tranziciji čeka sve životne zajednice vrste čeka i hrvatski narod. Taj nas posao čeka nakon što smo morali voditi Domovinski rat u vrijeme tranzicije iz socijalizma u kapitalizam mnogih povijesnih narode Europe. Taj su nam rat nametnuli Srbi, koji se nisu mogli pomiriti s gubitkom nadzora nad „multinacionalnim aranžmanom“ zvanim Jugoslavija. Jugoslavija je nestala zahvaljujući političkom djelovanju hrvatskog naroda. Hrvatski narod se pri slamanju bivše političke tvorevine vodio hrvatskom povijesnom političkom mišlju, po kojoj Hrvatska treba biti samostalna, neovisna te da se ne smije vezati uz velike sile niti pripadati suprotstavljenim taborima država i „višenacionalnim aranžmanima“.
U sadašnjoj Velikoj tranziciji pred hrvatskim narodom stoji posao obnove suverenosti, koja je na prijevaru privremeno prepuštena Europskoj uniji; čuvanja ili zaštite hrvatskog povijesnog prostora i ljudi na njemu; te stvaranja blagostanja za hrvatske obitelji. To je posao koji čeka i sve druge narode. Međutim, kako bismo uspjeli obaviti te teške zadaće, moramo ojačati hrvatsku državu, jer je država svakog naroda njegovo jedino sredstvo za obavljanje skupnoga narodnog posla. Stoga hrvatski narod treba u svojoj državi, koju je mukotrpno obnovio poslije prestanka Hladnog rata, sam postaviti politički sustav koji će hrvatskoj državi dati snagu dovoljnu, da može dobro obavljati posao za narod. Hrvatska država treba čuvati hrvatsku suverenost, štititi hrvatski prostor i hrvatski narod te jamčiti narodu blagostanje. Tako će hrvatski narod moći slobodno s ostalim jednako suverenim i zaštićenim narodima njegovati bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“.
Kako bi mogao obaviti težak posao koji stoji pred njim, naš narod se prvo mora okupiti oko nove hrvatske politike i oko posla koji stoji pred njim u sadašnjoj Velikoj tranziciji, koja ne čeka nijedan narod da joj se priključi. Narodi se okupljaju oko skupnog posla, oko politike i oko jasno izrečene političke ideje ili zamisli. Sadašnja hrvatska politika ne okuplja hrvatski narod i nije ga u stanju okupiti, iako narod pokazuje želju i potrebu da se okupi. To su pokazala dva nedavna primjera donedavno neviđenog okupljanja Hrvata. Kad se ne mogu ili se još ne smiju okupljati oko politike, Hrvati su se okupili oko hrvatskog sporta i oko hrvatske glazbe te oko jakih ljudi u tim područjima života naroda. U spomenutim primjerima razvikani hrvatski političari nisu predvodili narod, nego su ga slijedili. Narod je potrebu okupljanja pokazao i odzivom na referendum o promjeni hrvatskog izbornog sustava. Sadašnji hrvatski uspostavljeni političari nisu u stanju povezati naše ljude i naš okupiti narod, jer vode europsku, a ne hrvatsku politiku. Europska politika odbija od sebe sve narode Europe.
Spomenuti primjeri su pokazali, da se hrvatski političari – kao i glavnina uspostavljenih zapadnih političara – bave politikom prošlosti. Oni nemaju političku zamisao za novo vrijeme Velike tranzicije. Oni nemaju narodu što reći pa su politički zanijemjeli. Hrvatski uspostavljeni političari trate narodu i Hrvatskoj dragocjenu vrijeme. Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin kaže, da opće promjene u svijetu i nakupljanje tehnologije teku dramatično brzo: „Tko se uspije zadržati na tehnološkom valu jurnut će naprijed. Tko ne uspije potonu će i utopiti se u tom valu. Tehnološko zaostajanje i tehnološka ovisnost očitovat će se u smanjenju zaštite Rusije i njezine gospodarske učinkovitosti te konačno u gubitku suverenosti.“ Predsjednik Putin očito zagovara potrebu „permanentne političke evolucije“. Kad narodi zaostanu zbog vlastitog samozadovoljstva neizbježnima postaju političke revolucije. Političku revoluciju trebaju izvesti mnogi europski narodi, a Hrvati je trebaju ponovo izvesti.
Od 1990. do 1992. godine Hrvati su se otresli jugoslavenske države i odrekli socijalizma. Time su Hrvati napustili i dotadašnju politiku i dotadašnji sustav uvjerenja. To su napravili pod predvodništvom Franje Tuđmana uz geslo: „Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!“ Sad se hrvatski narod treba otresti Europske unije i odreći kapitalističke države. Narod treba odbaciti i dosadašnju, europsku politiku i opaku ideologiju liberalizma, po kojoj narodi ne smiju imati suverenost ni u vlastitoj državi. Zato brojni europski narodi predvođeni novim političarima već podižu svoje političko-ideološke revolucije. U Hrvatskoj se predvodnici očekivane političke revolucije još nisu oglasili, ali narod očekuje da geslo revolucije bude: „Dosta je Unije!“ Europska unija je u Hrvatsku unijela i hrvatskom narodu nanijela veliko zlo.

Continue Reading

Svaki životni prostor, koji nema snažnu i potrebnu ljudsku i društvenu dinamiku, postaje prostorom za osvajanje. „Pravo mu budi“ kad je slaba otpornost životnih zajednica koje traju na njemu. Takav jedan zemljopisni prostor među iznimno malo sličnih prostora u svijetu je Balkan. Balkan je i sad polje osvajanja i to polje Europske unije. Unija ima snažne privlačne, magnetne političke sile, ali ima i pogubno političko zračenje, kojemu su izložene sve balkanske države. Unija ili njemački kapital koji stoji iza te nesuverene političke tvorevine, s jedne strane, uvlači u se pučanstvo svih balkanskih životnih prostora, a s druge strane preuzima sve jači nadzor nad prorijeđenim domaćim pučanstvom i nad jadnim gospodarstvima balkanskih zemalja.
Političke vlasti mnoštva suverenih naroda na Balkanu zadovoljavaju se postignutom suverenošću svojih naroda, a da pritom ne vode račun ni o zaštiti naroda i prostora ni o napretku i blagostanju ljudi i naroda. Politika u mnoštvu balkanskih zemalja ne služi naro-dima, nego samo održanju uspostavljene vazalne vlasti. To je politika bez sudjelovanja naroda i bez geopolitike, što znači da politikom naroda upravlja hegemonska Unija. Politika balkanskih zemalja je multilateralno, skupno podlaganje Europskoj uniji bez međusobne bilateralne suradnje ili suradnje „države i države“. Dapače, među svim balkanskim zemljama postoje ozbiljne političke, geopolitičke, pravne i sigurnosne razmirice, što se dobro uklapa u opću imperijalnu strategiju Unije. Uboga balkanska politika endemna je europska politička pojava. Tomu treba dodati činjenice da je Europa kontinent, koji podnosi jedini vojni savez u svijetu u primjeru neumjesnog Atlantskog saveza i trpi jedinu obvezujuću višenacionalnu tvorevinu u svijetu u primjeru Europske unije.
Političke i geopolitičke prilike na Balkanu izravne su posljedice dvaju političkih čimbe-nika. Prvi je uvriježeni politički rasizam sjeverozapadnih europskih naroda. Za uspostav-ljene krugove tih naroda balkanski prostor je tuđi, a ne europski prostor. To je prostor za osvajanje i za daljinsko upravljanje. Drugi politički čimbenik posebnog stanja Balkana je uvriježena srpska i srbijanska politika, koja u svakom vremenu te u svim prilikama i okol-nostima nastoji od Srbije napraviti vazala jedne ili više izvanpodručnih sila, kako bi Srbija u ime bilo kojeg i kakvog gospodara vladala obližnjim narodima. U našem vremenu Srbija je nastojala iskoristiti privremeno i već propalo gospodstvo Njemačke nad narodima Unije, dodvoriti se njemačkoj geopolitici i postati njezinim vazalom. Uvriježena srpska politička misao sastojala se u traženju gospodara za Srbiju, koji bi joj dodijelio sluge na upravljanje.
Danas je i Srbija nemoćna, kao što su nemoćne i ostale balkanske zemlje. Međutim, Sr-bija i danas usprkos svojoj nemoći pokazuje zapanjujući nagon opće pravoslavne svadlji-vosti, kojoj treba pridružiti i bošnjačku islamsku svadljivost. U kakvom stanju su međuso-bni bilateralni odnosi pravoslavnih balkanskih zemalja: Srbije, Makedonije, Bugarske, Crne Gore i Grčke? Po njezinoj pripravnosti za svađu tim zemljama valja dodati i Sloveniju. Slovenci su „istočni katolici“, kao što su Rumunji „zapadni pravoslavci“. Srbija ima tipično pravoslavno, bizantijsko, cezaropapističko shvaćanje suverenosti, po kojemu je sva vlast sjedinjena, pri čemu se ne vodi račun ni o zaštiti naroda ni o njegovom napretku i blagostanju. Narod se sastoji od podanika. (Katolištvo je odanost naroda životnom zajed-ništvu, a ne političkoj vlasti.) Po izdovoljavanju u novostečenoj suverenosti, među bivše zemlje propale države valja svakako ubrojiti i Hrvatsku. Od odlaska Franje Tuđmana iz hrvatske politike hrvatske vlasti ne vode brigu o stanju, zaštiti i blagostanju naroda, bez obzira na neprocjenljivu vrijednost hrvatske povijesne političke misli, po kojoj politika povezuje suverenost, zaštitu i blagostanje naroda, a geopolitika suradnju, oprez i obazri-vost.
Neobičnost i endemnost političkog stanja na balkanskom prostoru biva upadnijom, ako se uzme u obzir sadašnji razvitak geopolitike u svijetu. Čak se i Amerika kani neoko-lonijalizma. SAD su nedavno odustale od stvaranja i čuvanja „višenacionalnih tvorevina, svjetske birokracije i mamutskih multinacionalnih sporazuma“ te su se odrekle pružanja potpore „neodgovornim međunarodnim sudištima“. SAD počinju razvijati bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“, u kakvoj već dugo sudjeluju Kina, Rusija, Izrael, Indija ili Iran. Nasuprot tomu, Europska unija odvraća od izravne bilateralne političke suradnje i svoje sadašnje članice i brojne balkanske države, koje nastoje stupiti u Uniju. Unija je podignula političke zidine između svojih članica, ali i između njih i trećih zemalja. Unija svim silama nastoji priječiti suradnju jedinačnih europski država s Kinom i Rusijom, a njemačka savezna kancelarka odbila je izravno raspraviti njemačke trgovinske opreke sa SAD upućujući tu velesilu na „adresu u Bruxellesu“. Bilateralna suradnja Rusije s jedinačnim europskim državama mogla bi znatno suzbiti poguban utjecaj unije velikih europskih korporacija na balkansko gospodarstvo i na balkansku politiku. Velika, stara Rusija u su-radnji rabi i mirno vodi rusku, a ne izazivačku pravoslavnu politiku, kakvu sad na Balkanu vodi EU.
Suradnja „države i države“ jasna je stoljetna zapovijed ili imperativ globalnosti vrste. Došlo je stoljeće bilateralne suradnje. Sve balkanske zemlje trebaju uvažiti tekući razvitak u geopolitici. Kina čak domišljeno i sustavno postavlja eurazijsku prometnu infrastrukturu, koja će potaknuti bilateralnu suradnju obližnjih i odaljih država. Hrvatska se stoga mora posebno zamisliti nad svojom ukupnom politikom, a Srbija mora napraviti temeljit pretres svoje uvriježene političke misli i svoje političke baštine. Srbija se treba osloboditi i otresti umišljaja svojeg gospodstva na Balkanu, a narodi u Bosni i Hercegovini, koji u tom pro-tektoratu stvaraju i vode politiku, moraju se zadovoljiti konstitutivnošću ili ustavnošću bez traženja suverenosti, koja nedjeljivo pripada njihovoj zemlji ili prostoru.
U svijetu koji se rađa nema mjesta ideologijama ili vjerama koje politički mobiliziraju narode. Došlo je vrijeme jednog sustava uvjerenja, koji ljude okuplja u prostorne životne zajednice, a te zajednice u globalnu vrstu Homo sapiens. Problem Balkana stvorile su strate-gija ekspanzije ili geopolitika EU i srpska opsjednutost gospodstvom na Balkanu. Treba istovremeno s Balkana odmaknuti europski sjeverozapadni, protestantski rasizam, a iz Balkana ukloniti srpsku političku paranoji ili prisilnu političku misao. Balkanski narodi su sad u bijegu od bližnjih te od suradnje s njima i sudjeluju u skupnoj jurnjavi u Uniju. Ti narodi su u skupnom, kolektivnom, „multilateralnom“ bijegu u Uniju. Gospodarstva bal-kanskih naroda našla su se u pogibeljnom stanju zbog maratonske političke utrke naroda za ulazak u Uniju.
Osim na Balkanu teška politička i geopolitička zbrka vlada cijelo stoljeće i Bliskim Isto-kom. Zajedničko Balkanu i Bliskom istoku je to, što su oba područja bila poprištima os-manskih osvajanja. Turska je bila uglavnom otjerana s Balkana odlukama Berlinskog kon-gresa 1878. godine, po kojemu su Rumunjska, Bugarska i Srbija postale samostalnim kra-ljevinama, a BiH posebnom upravnom jedinicom pod skrbi Austrije. Kongres je Crnoj Gori kao plemenskoj teokraciji priznao suverenost, nakon što se ona ranije bila sama os-lobodila turske vlasti te dugo bila pod skrbi guvernera iz Mletaka, Francuske carevine i Austrije, dok guvernere nije 1832. godine dokinuo vladika Petar II Petrović-Njegoš. Poslije Prvoga svjetskog rata Osmansko carstvo je nestalo, a osmanski posjedi u Aziji bili su podijeljeni u protektorate s mandatima Francuske i Velike Britanije. Vanjske izvanpodru-čne sile nastojale su umjesto Turaka zavladati i Balkanom i Bliskim istokom. Međutim, nasuprot takvoj strategiji i u jednom i drugom primjeru i vremenu trebalo je upriličiti mje-snu bilateralnu suradnju novih političkih tvorevina na osnovi suverenosti, zaštićenosti i blagostanja ili napretka naroda, a ne na izravnom ili vazalnom gospodstvu tuđih sila nad narodima.
U balkanskom primjeru prošlo je sto četrdeset godina od povlačenja Turske iz Srbije, Bugarske i BiH, a od povlačenja iz Rumunjske godinu dana više. Tijekom toga cijelog vremena nije novim zemljama uspjelo uspostaviti mjesnu bilateralnu suradnju, jer su se tijekom tog razdoblja nad Balkanom smjenjivali valovi pokušaja uspostave dominacije, koji su dolazili iz Austrije, Britanije i Francuske, Trećeg Reicha, Sovjetskog Saveza i SAD, a sadašnji val dolazi iz Europske unije. Uz sadašnje nesređeno stanje i u samoj Uniji, a ne samo na Balkanu za balkanske narode došlo je vrijeme uzajamnog okupljanja i povezivanja na osnovi vlastite suverenosti, zaštićenosti i promicanja blagostanja. Naglašavam, da za povezivanje i suradnju „države i države“ nije potrebno žrtvovati suverenost, kako se Hr-vatima dogodilo triput u stoljeće: u dvije jugoslavenske države i u prvoj Uniji. (Ponovit ću to, što je nadbiskup Alojzije Stepinac 3. siječnja 1940. godine rekao francuskom konzulu u Zagrebu o tomu, što bi bilo dobro za budućnost Europe: „Bilo bi dobro, po mojem sudu, stvoriti Savez država u Europi po uzoru na SAD, jer inače će biti vječno klanje. Ali države članice moraju biti potpuno ravnopravne.“)
Sadašnje stanje Unije te teško političko, gospodarsko, sigurnosno, demografsko i ljuds-ko stanje na Balkanu sili hrvatsko političko vodstvo na ozbiljan pretres hrvatske politike i geopolitike. Hrvatska država se mora, s jedne strane, upustiti u suradnju „države i države“ s članicama Unije, sa svim zemljama izvan Unije i posebice s obližnjim balkanskim zemljama. Blizina tržišta je, usto, presudan čimbenik u razvitku nacionalnih gospodarstava. S druge strane, Hrvatska je po svojoj jedincatoj uvriježenoj, povijesnoj političkoj misli pozvana i sposobna da mnogim obližnjim zemljama svojim primjerom otvori put do novog načina suradnje „države i države“ za novo doba. Svoje novo nužno geopolitičko usmjerenje Hrvatska mora objaviti „urbi et orbi“ čim počne preobrazbu domaće politike i sputa-vajućega hrvatskog političkog sustava.
Hrvatska povijesna politička misao razvijala se od Ljudevita Posavskog i ustalila djelo-vanjem kralja Zvonimira, Benedikta Kotruljevića i Jurja Križanića, Krste Frankopana Brinjskog, Petra Zrinskog i Krste Frankopana, Ante Starčevića i Stjepana Radića do Josipa Broza i Franje Tuđmana. Ona je sadržavala suverenost, zaštitu naroda i brigu za narod te obazrivo i oprezno okupljanje za suradnju obližnjih plemena ili naroda. (Provedbi jedinca-te hrvatske političke misli, koja se razvijala, dozrijevala i potvrđivala u trajnom procjepu između svjetskih velesila i svjetskih veleideologija, povremeno se suprotstavljala integralis-tička struja u hrvatskoj politici od kneza Borne, brata Ljudevita Posavskoga, preko Petra Kružića, koji je u Hrvatsku u šesnaestom stoljeću doveo Ferdinanda I Habsburškoga, hr-vatskih narodnjaka i hrvatskih mađarona u devetnaestom stoljeću, Jugoslavenskog odbora i hrvatskih staljinista u dvadesetom stoljeću do sadašnjih hrvatskih eurounionista.)
Hrvatske vlasti u novim okolnostima čeka ozbiljan domaći posao, a to je preobrazba hrvatskoga geopolitičkog određenja. Jadne hrvatske političke vlasti ne rabe suverenost svojeg naroda, kako bi zaštitile narod i donijele mu blagostanje. Bijeg hrvatskih obitelji iz domovine koju one vole znak je i nezaštićenosti i siromaštva naroda. Suverenost ne smije biti u službi vlasti. Ona mora biti u službi naroda. Hrvatske vlasti kao i vlasti obližnjih zemalja narodnu su suverenost, kao biljeg odgovornosti i kao sredstvo brige za narod, prepustile Europskoj uniji. Unija suverenost svih svojih naroda rabi samo za ispraznu vla-davinu i za namicanje daljnjih probitaka slobodnom kapitalu i korporacijama. Stoljetna zapovijed globalnosti vrste da sve države pređu od političke i gospodarske multilateralne stege na dogovornu bilateralnu suradnju sili državne vlasti da državu osposobe za neizbje-žnu suradnju „države i države“.
Hrvatska mora iskoristiti prigodu, koju joj pruža nagla promjena geopolitičkih okolnosti u svijetu. Prelazak od hegemonske „multilateralnosti“ do slobodne bilateralne suradnje država po povijesnoj važnosti ravan je naglom slomu komunizma i prestanku Hladnog rata.
Državne vlasti mogu tu prisilnu i narodima dobrodošlu zadaću dobro obaviti samo ako (1) hrvatska država u suradnji s drugim članicama Unije oslabi tu izlišnu i štetnu tvorevinu do mjere, u kojoj Unija neće moći sprječavati svoje narode da sami postavljaju i ugađaju svoje političke sustave, te ako (2) hrvatske državne vlasti budu sposobne domisliti i u Hr-vatsku uvesti primjeren politički sustav. Suradnja u Uniji treba također počivati na suvere-nosti, zaštiti i napretku naroda, a ne na slobodi tržišta i neslobodi političkih sustava. Hr-vatski politički sustav treba u ime naroda biti sredstvom hrvatske države za obavljanje narodnog posla čuvanja suverenosti, uspostave zaštite naroda i prostora, stvaranje blagos-tanja te upriličenja slobodne i dogovorne bilateralne suradnje sa svim ostalim državama. Bitna promjena u političkom sustavu Hrvatske treba biti promjena izbornog sustava, putem kojega će narod dobiti predstavnike i zagovornike, koji znaju, hoće i mogu obavljati politički posao za narod, a ne za Uniju. Država s narodom i za narod mora stvarati životno dobro, jer se u suradnju „države i države“ ne stupa praznih ruku.
Spas naroda u otvorenom globalnom svijetu i u otvorenoj globalnoj vrsti odsad više neće biti u sklanjanju u „multilateralne“ hegemonije, nego upravo u sposobnosti njihovih država za suradnju. Međutim, prisilna i dobrodošla bilateralna suradnja, koja stoji pred svim narodima svijeta, bit će posebno teška za oslabljenu i politički umrtvljenu Hrvatsku. Međutim, politički probuđen i okupljen narod tu zadaću nedvojbeno može obaviti. Stoga domoljubni i državotvorni izabrani predstavnici naroda trebaju odmah početi buđenje i okupljanje naroda za domovinsku suradnju „države i države“. Suradnja će katoličkomu hr-vatskom narodu biti teška i zahtjevna, jer su mnogi njemu obližnji narodi pravoslavni ili islamski narodi. Pogubna „multikulturnost“ Balkana nije u različitosti pučkih običaja, nego u opreci sustava uvjerenja i pripadnih ljudskih i političkih vrijednosti.
Stoga je bila razumljiva uloga Vatikana u stvaranju i čuvanju hrvatske suverenosti i dr-žavnosti. Vatikan je prvo 1934. godine za zagrebačkog nadbiskupa imenovao mladog i politički izuzetno sposobnog Alojzija Stepinca, da „za katolištvo i hrvatstvo iscijedi posljednju kap vlastite krvi“, kako je Stepinac sam za sebe rekao uoči početka studija u Rimu, osam godina prije svojega biskupskog ređenja. Vatikan nije sudjelovao u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, ali se Vatikan od 1942. godine, kad se već slutilo da će Treći Reich iz-gubiti rat, kod Saveznika uporno trsio da se hrvatska država putem podunavske konfede-racije spasi od nasrtaja pravoslavlja i komunizma. Nakon uspostave Republike Hrvatske 1990. godine Vatikan je gorljivo zagovarao priznanje hrvatske državnosti kao sredstva spasa Hrvatske i hrvatskog naroda od obnove velikosrpske države na Balkanu.
Sad se sve zemlje upuštaju u suradnju „države i države“ s ostalim zemljama. Ipak, nije-dna zemlja ne može i ne smije bježati od suradnje sa susjednim zemljama pa će i Hrvatska (trebati) surađivati u svojem susjedstvu. Hrvatskom narodu će za uspjelo uključenje u su-radnju s obližnjim zemljama biti potrebna potpora europskih naroda, koji cijene i dijele katoličku odanost životnom zajedništvu. Hrvatima će dobro doći i potpora naroda kao što je kineski, koji se nikad nije služio imperijalizmom, hegemonijom ili kolonijalizmom, nego je uvijek uspijevao u suradnji temeljem svoje velebne milenijske kulture. S druge strane, Hrvati trebaju objaviti i zastupati svoju odanost životnom zajedništvu, koje se sastoji u njezi suverenosti, zaštite i napretka naroda. Bitno je da Hrvati svoj pristup suradnji i svoju povijesnu političku misao ponude i drugim narodima, kako bi u njima osokolili političke snage, koje uviđaju imperativ suradnje „države i države“ i korist od nje te koji će iz domaće politike istisnuti snage otpora iskrenoj suradnji.
Hrvati se trebaju posebno oprezno i s nepovjerenjem odnositi prema Srbima, jer su oni okorjeli zagovornici „multilateralnosti“ odnosno svoje dominacije nad drugim narodima. Odnos hrvatskog naroda prema srpskomu cijelo se stoljeće iscrpljivao u „antisrpstvu“, koje je imalo opravdanje u teškim postupcima srbijanske antihrvatske politike za kraljevskog režima u Jugoslaviji, u nasilju četnika nad nevinim Hrvatima za Drugoga svjetskog rata, u srpskom upravljanja komunističkim tajnim sigurnosnim službama OZNOM i UDBOM te u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih godina prošlog stoljeća. Važeća srpska poli-tička misao i danas je utemeljena na ucijepljenoj žudnji za dominacijom, a ne za suradnjom.
Dobra predodžba hrvatske povijesne političke misli uz potporu naroda odanih suradnji i povezanosti može donijeti prevagu političkim silama u Srbiju, koje žele izvesti pretres srpske političke baštine i odbaciti ispraznu srpsku politiku gospodstva nad drugim balkan-skim narodima. (Ljudevit Posavski godinama se borio protiv franačke vojske u savezu s plemenima, kao što su bili Timočani, koja su naseljavala današnju Srbiju. Pritom nije tražio pomoć Bizanta, koji su Hrvati ranije zadužili pobjedom nad Avarima, koji su bili pošli na Bizant i koji su poslije toga prestali postojati.) Hrvati svoju političku misao trebaju objaviti svim narodima, od kojih će mnogi pomoći Hrvatima kako bi i sebi pomogli. Srbi svoju povijesnu političku misao moraju odbaciti, a Hrvati svoju ne smiju.
Međutim, odziv u Hrvatskoj na objavu iznenadnog i iznenađujućeg posjeta Zagrebu svadljivog srbijanskog predsjednika temeljem neopravdanog, nerazumljivog i za Hrvate ponižujućeg poziva pokazao je, da u hrvatskoj politici tinja ozbiljan unutarnji prijepor iz-među nacionalnih i eurounitarističkih snaga. Iako se nije ni moglo ni smjelo očekivati da taj posjet urodi ikakvim plodom, radoglagoljivi srbijanski predsjednik mogao se barem očitovati o mogućoj nakani srbijanske politike, da prestane izazivati ostale balkanske zem-lje, da prestane krivotvoriti povijest, da prestane krivnju Srbije prevaljivati na druge države, da se suoči sa svojom upravo stoljetnom jalovom strategijom stvaranja „velike Srbije“ te da razmisli o vrlinama i dobrobitima suradnje „države i države“.
Od te mogućnosti nacionalnog pokajanja ništa nije ispalo. Eurounitarističkim snagama u hrvatskoj politici ne bi odgovaralo ni to, da se srbijanska politika očituje o opreci „multi-lateralnosti“ i bilateralna suradnje. Po njima bi se Hrvatska trebala Uniji i dalje podlagati, a Srbija čim prije podložiti. Hrvatski premijer je u nedavnom govoru u Strasbourgu rekao, da će „britanski odstup od Unije biti nadoknađen pristupom novih (balkanskih) zemalja Uniji“.
Srbijanskom predsjedniku dana je mogućnost očitovanja kakvo su Hrvati priželjkivali, ali on je pruženu prigodu uporabio samo da obeća nastavak dijaloga i suradnje dviju drža-va, ali bez dogovora o uklanjanju problema, koje je napadačka Srbija prouzročila Hrvats-koj. Ispada to, da Srbiji nije stalo do bilateralne suradnje ni s jednom državom, nego samo do pristupa „multilateralnoj“ Europskoj uniji, koja bi Srbiji možda mogla pomoći, da unu-tar Unije napravi “veliku Srbiju“. Hrvatska ipak nije spala na suradnju s nepopravljivom Srbijom. Usto, srbijanski predsjednik je na konferenciji za tisak pred svojom domaćicom i uoči audijencije kod zagrebačkog katoličkog metropolita neoprostljivo i drsko izjednačio postojanje ratnog koncentracijskog logora u Jasenovcu i djelovanje zagrebačkog nadbis-kupa Alojzija Stepinca. Tako na Stepinca nisu gledali ni Stepinčevi tužitelji Jakov Blažević i Josip Hrnčević ni Stepinčev istražitelj Nedo Milunović ni vodeći komunistički političari tog vremena Vladimir Bakarić, Andrija Hebrang i sam Josip Broz. Oni su upriličili uhićenje, suđenje i tamnovanje Alojzija Stepinca samo za kažnjiva djela, koje je Stepinac tobože napravio u kratkom vremenu od svršetka rata do uhićenja u rujnu 1946. godine.
U takozvanim liberalnim demokracijama političku vlast nema narod, nego političke stranke odnosno njihov kartel. U Hrvatskoj su se gotovo sve stranke sama uništile, jer se ne bave narodnom politikom, nego služenjem probitcima Europske unije i kapitala, koji je Uniju postavio nad europske narode. Posljednje vrijeme u Hrvatskoj najveću, iako slabu potporu glasača stalno ima Hrvatska demokratska zajednica, koja je prije bila matičnom strankom hrvatskog naroda, kakvom je između dvaju ratova to bila Hrvatska seljačka stranka. Čini se, da bi domovinsko okupljanje naroda za korištenje prigode koju pruža otvaranje svjetske bilateralne suradnje država bilo brže i potpunije, ako bi ga predvodila Hrvatska demokratska zajednica, koja je uz potporu domaće i svjetske Crkve uspjelo ob-novila hrvatsku državu. Međutim, kako bi mogla pomoći okupljanju naroda ta bi stranka trebala „lustrirati“ svoju eurounitarističku političku struju i potpuno ujedinnjena podupri-jeti okupljanje naroda za stupanje u opću suradnju „države i države“. Stoljetna poročna i ukleta balkanijada dodijala je „i Bogu i vragu“, a možda će dodijati i EU i Srbiji.

Continue Reading

Sažetak
Do Prvoga svjetskog rata Europa je bila kapitalistički kontinent s industrijskim razvitkom u punom zamahu, a europske države bile su skupno gospodaricama svijeta. Rusija je na prijelazu u dvadeseto stoljeće stvarala 20% ukupnog svjetskog bogatstva. Slobodan kapital bio je nakupljen u tolikoj mjeru, da ga se počelo naveliko ulagati u rat. Dva svjetska i opća europska rata, koja su se odigrala u samo trideset godina, razorila su gotovo cijelu Europu i unazadila europske narode, koji se od tih ratova nikad neće biološki oporaviti.
Poslije Drugoga svjetskog rata Europa je bila podijeljena, ali su se države Zapadne Eu-rope počele politički i gospodarski povezivati, što je učinilo da se Europa gospodarski oporavi i da u njoj već tri četvrtine stoljeća nema općeg rata. Poslije Hladnog rata i pres-tanka komunističke opasnosti Europska zajednica proširila se na istok i pod skrbništvom svjetskog kapitala od zajednice dvanaest država preobrazila se u hegemonsku Europsku uniju od dvadeset osam članica. Unija je ne samo skresala suverenost svojih naroda, nego je i zakočila europsku političku, gospodarsku i ljudsku dinamiku.
Sputana Europa gospodarski slabi u odnosu na ostale kontinente, a njezin politički ut-jecaj u svijetu kopni. Njemački kapital iskoristio je opću slabost Unije i postojanje njezina jakog administrativnog ustroja pa je privremeno preuzeo nadzor nad uspostavljenim he-gemonskim ustrojem Europe. Europa je ponovo postala podijeljenim kopnom, iako je crta razdora pomaknuta na istok. Europa je jedini kontinent koji ima opći obvezujući vojni savez i jedini kontinent koji je podložan federalnoj političkoj tvorevini, koja nije preuzela odgovornost za svoje narode i ljude.
Neujednačen gospodarski rast europskog gospodarstva prouzročio je snažne unutarnje migracije, koje dodatno more slabije razvijene i manje narode, ali je prouzročio i val use-ljavanja u Europu islamskog pučanstva Azije i Afrike. Od prestanka Hladnog rata „otvo-reno društvo“ sustavno napada europske povijesne narode. Pod pritiskom islama kao ide-ologije izvaneuropskih političkih sila, liberalizma kao ideologije kapitala i „otvorenog dru-štva“ kao ideologije svjetske Dijaspore Europa je izgubila i svoj uvriježeni sustav uvjerenja.
Slabljenje Europe i slom njezina sustava uvjerenja prisiljava europske narode na buđenje i samookupljanje, poslije kojih će se oni na europskom prostoru obračunati s nametljivim neeuropskim sustavima uvjerenja te izgraditi novi europski Sustav uvjerenja za Novu Europu. Bez toga Europa neće biti cjelinom, koja gospodarski i politički jača.

Smak kapitalističke Europe
Koncem devetnaestog stoljeća jake europske nacionalne države – Njemačka, Ujedinjena Kraljevina, Francuska, Rusija, Austrougarska, Turska, Belgija i Nizozemska – bile su sku-pno gospodaricama svijeta, iako su SAD imale najveće gospodarstvo svijeta te iako je Japan bio pravom industrijskom velesilom. Svoju unutarnju dinamiku i svoj položaj u svijetu Europa je dotad temeljila na radu, znanju, poduzetnosti i slobodnom kapitalu, koji se u Europi sustavno i neprekidno nakupljao upravo radom, znanjem i poduzetnošću Europ-ljana. U dugom postupku njegova nakupljanja, kapital se nakupio u tolikoj mjeri, da je slobodan kapital postao presudan čimbenik u europskom gospodarstvu. Kapital se s vre-menom toliko osilio, da je preuzeo ulogu vlasti u uvriježenim nacionalnim političkim za-jednicama. Iako je kapital u postupku nakupljanja trebao i tražio pomoć države, osiljeni kapital svladao je nacionalnu državu pa je povijesna nacionalna država postala kapitalistič-kom državom. Europa je postala kapitalističkim kontinentom.
Kad je sprega kapitala i nacionalne države bila na vrhuncu i dok nacionalne države još nisu bile u vlasti kapitala, kapital je gurnuo europske narode i njihove države u dva pogu-bna svjetska i opća europske rata, koja su razorila Europu i ozbiljno oslabila europske narode, koji se od pretrpljenih gubitaka ne mogu biološki obnoviti. Poslije Drugoga svjetskog rata u politički i idejno podijeljenoj Europi „sovjetska komunistička opasnost“ ozbiljno je ugrozila ne samo zapadnoeuropski prostor, ljude, narode, države i rad, nego i sam kapitalizam kao pristup uređenju društva. U strahu za sebe i za kapitalizam kapital je privremeno dopustio Zapadnoj Europi da se obnova i oporavak europskih zemalja temelje na radu, znanju i poduzetnosti ljudi te na suradnji, ravnopravnosti i uzajamnosti suverenih europskih država. Utemeljena je Europska gospodarska zajednica (EEZ) kao okvir suradnje naroda i država te kao sredstvo uklanjanja mogućnosti uspostave domaće hege-monije nad Europom. Europska gospodarska zajednica počivala je na suradnji suverenih država, kao jednakih ortakinja.
U tomu, takozvanom zlatnom razdoblju kapitalizma Europa se temeljito oporavila, njezino gospodarstvo je snažno raslo, a kapitalističke države europskih naroda postale su soci-jalnim nacionalnim državama. Međutim, na prelasku u dvadeset prvo stoljeće za obnov-ljenu Europu nastupile su tri presudne promjene: (1) u Europi se ponovo nakupio golem kapital, (2) nestala je „komunistička opasnost“ za kapitalizam, i (3) u postupku temeljite globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens Rusija se oporavila od sloma sovjetskog car-stva, a Kina je prvi put u povijesti stupila na svjetsku pozornicu kao politička, gospodarska, vojna i ljudska velesila. Pojava mnogoljudne Kine u svjetskoj politici i u globaliziranom gospodarstvu za Europu je bila golema, revolucijska novost.
Na navedene promjene kapital je odgovorio pripravnije od suverenih nacionalnih drža-va. Kapital se oslobodio straha za kapitalizam, jer je Rusija bila prihvatila kapitalizam, a Kina je u svoj „socijalizam s kineskim značajkama za novo doba“ utkala tržišne odnose. Oslobođen straha za sebe i za kapitalizam slobodni svjetski kapital ponovo je preuzeo vlast u privremeno suverenim nacionalnim državama i prisilno ih zatvorio u Europsku uniju, koja se proširila na Središnju Europu i na dio Istočne Europe. Kapital je Europu od skupne kolonijalne gospodarice pretvorio u svoju koloniju. Kapital je i Sjedinjene Američke Države bio napravio kolonijom, koja mu je donedavno služila kao političko uporište. Kapital je zasužnjio Europu. On ju je iznevjerio, jer je u velikoj mjeri napustio Europu, tražeći kao i uvijek bolja mjesta za daljnje nakupljanje.
Međutim, iako je Europska unija kapitalistička tvorevina nisu sve važne države u svijetu kapitalističke. Gospodarski sustav u Rusiji, Iranu, Južnoj Koreji, Izraelu, Japanu i posebice u Kini može se s pravom nazvati gospodarskim nacionalizmom. Pravi primjer gospodar-skog nacionalizma bio je sustav, koji je njegovala Njemačka pod kancelarom Ottom von Bismarckom. Sad i SAD polaze putem gospodarskog nacionalizma, jer je liberalni kapita-lizam zanemario, oslabio i iznevjerio i tu nacionalnu državu. Europa koja je sputana stegom Europske unije nema dovoljnu političku silu, da pravo odgovori na izazove, koje joj u globaliziranom svijetu dobacuju očuvane velike nacionalne države starih i iskusnih naroda. Europa nema dovoljnu unutarnju ljudsku i društvenu dinamiku, koja bi je osposobila da ima snažan politički, gospodarski, vojni i kulturni utjecaja na svjetske poslove. Kako bi Europa stekla potrebnu unutarnju dinamiku i posljedično primjereno mjesto u svijetu, Europljani trebaju izvesti pravu revoluciju u Uniji, priznati suverenost svojim narodima i omogućiti im da uspostave unutarnju međusobnu suradnju i vanjsku bilateralnu suradnju s ostalim državama svijeta.
Stanje Europe je tako slabo, a način kojim ona vodi svoje poslove toliko neprimjeren stanju u njoj i okolnostima oko nje, da Europi prijeti neizbježan smak, ako ona ne počne svoje poslove voditi na bolji način, koji je primjeren okolnostima u globaliziranom svijetu. Europa se mora osloboditi, kako bi njezini narodi mogli ne stvarati to, što kapitalu nosi zaradu, nego praviti i u suradnji „države i države“ nuditi prave proizvode i ljudsko dobro, koje ostali narodi trebaju i traže.
Političko stanje u Uniji može se sažeti u tvrdnju, da Unija nema svoju politiku, koja bi se sastojala u dobrom obavljanju javnog posla za narode zatvorene u Uniju. Tako je zato, što je suverenost oduzeta narodima, a njihova vlast prenesena na Uniju. Biračima i glasačima su odgovorne nemoćne domaće, mjesne vlasti, a ne Unija. Upravljanje političkim sustavima članica Unije prepušteno je političkim strankama, za koje građani glasaju, ali koje vladaju po volji kapitala i njegovih medija. Političke stranke koje kapital naizmjence kupuje po svojem izboru služe kapitalu i tržištu, a ne narodima Unije. Kapital ima vlast bez odgo-vornosti i ne želi sam sebe smanjivati plaćanjem izdataka za zaštitu prostora, ljudi, naroda, rada i prirode odnosno životnog okoliša. Usto, rad se ne može ni sam zaštititi: njegova pregovaračka snaga prema poslodavateljima je srozana, jer kapital namjerno odražava vi-soku nezaposlenost u golemoj većini zemalja Unije.
Političku slobodu narodima Unije ne oduzima samo Unija, nego i Atlantski savez, koji se poslije prestanka Hladnog rata pretvorio u političko sredstvo kapitala za podjelu Europe i za isključenje Ruske Federacije iz europskih javnih poslova. Jadna Europa u NATO-u ima jedini vojni savez u svijetu, a u EU ima jedinu uniju povijesnih naroda u svijetu. Unija je političko sredstvo za sprječavanje široke bilateralne suradnje europskih nacionalnih država. Prekoatlantsko ortaštvo za trgovinu i ulaganje (TTIP), kojega je zametak nasreću uklonila nova američka geopolitika, trebao je potpuno odvratiti europske nacionalne države od suradnje „države i države“ diljem globaliziranog svijeta. Da su bili upregnuti u TTIP, europski na-rodi ne bi smjeli birati način tržišnog nadmetanja, nego bi bili prisiljeni nadmetati se na prekoatlantskim tržištima, koja imaju sukladan sastav proizvodnje robe i usluga. Putem takvog nadmetanja snižavaju se cijene rada i proizvoda, što vodi bržem i većem dodatnom nakupljanju kapitala.
Najteže zlodjelo liberalnog kapitalizma u Europi je to, što kapital – protivno Rimskom ugovoru (Ugovoru o uspostavi Europske ekonomske zajednice – TEEC) iz 1957. godine – ne želi zaposliti sve ljude koji žele raditi. Trajno održavanje visokog stupnja nezaposlenosti i ugovaranje rada na vrlo kratke rokove su iznimno važna ljudska i politička pitanja. Mnoštveno useljavanje pripadnika islama sračunato je ne samo na veću ponudu rada, nego i na pojačanu dehomogenizaciju ili rastresanje europskih povijesnih naroda ili životnih zajednica. Dolazak tuđinaca u Europu ima mjeru seobe naroda.
Gospodarstvo Europske Unije je također u velikoj nevolji. Sve gospodarske nevolje Europe dolaze od toga, što kapital upravlja tržištima, tržišta gospodarstvima, a gospodarstva živo-tnim zajednicama ili narodima. Europa je podložna sve neujednačenijem gospodarskom rastu. To je posljedica izbjegavanja ulaganja slobodnog kapitala u zemlje Istočne Europe, u male zemlje i u „pasivne“ krajeve svih zemalja Unije. Kapital sve više usredotočuje proi-zvodnju u uska zemljopisna područja i time prisiljava pučanstvo Unije na unutarnju seobu. Time kapital ljudima uzima domovinu. Upravo zbog takve industrijske strategije kapitala, može se reći da je kapital vlast i da vodi poslove Unije i politiku njezinih članica. Kapital je svojim nagonom za daljnjim nakupljanjem uvelike deindustrijalizirao Europu i stvorio poslijeindustrijsko gospodarstvo. Kapital je to napravio, iako se usluge teže izvoze od robe te iako skupe stručne usluge – projektiranje, postavljanje prometne i energetske infrastrukture, urbanizam i zgradarstvo ili nadzor izvedbe projekata – nisu više pod mo-nopolom Europe i Zapada. Kina se pridružila velikim izvoznicama skupih i složenih inže-njerskih usluga, a njezine stručne usluge uključuju domaći kineski rad i oslanjaju se na ki-neski kapital.
Usprkos visoke domaće nezaposlenosti u Europi, kapital uvozi tuđi rad koji je osjetno jeftiniji od rada Europljana, koji žive u složenim i urbaniziranim životnim prostorima u kojima je život skup. Razina cijena vrsta proizvoda i usluga te razina cijena vrsta rada od-ređuju se sa svrhom, da se što više novca nakuplja kao slobodan kapital, a da ga što manje ima za povećanje potrošnje i za ulaganje u ljudski rad. Kapital upravlja tržištima i gospo-darstvom tako, da su ljudi, narodi, rad i priroda potpuno nezaštićeni. Unija naveliko uvozi jeftinu hranu, umjesto da hranu proizvode domaći ljudi. To je jedan od razloga, zbog kojih Hrvatska propada.
Zaštita ljudi, naroda, rada i prirode je najmanja briga kapitala. Zakonodavni i pravosudni sustav Unije i sustavi njezinih članica postavljeni su i dograđuju se tako, da ljudi, narodi, rad i priroda uživaju sve manju i slabiju zaštitu. Vanjska fizička zaštita Unije, država koje sas-tavljaju Uniju, ljudi, naroda i stvorenoga narodnog bogatstva prepuštena je Atlantskom savezu, koji je prestankom Hladnog rata izgubio pravu svrhu, jer je nekadašnji neprijatelj Zapadne Europe nestao. Umjesto da se reformira i da se posveti suzbijanju sadašnjih stvarnih opasnosti, Atlantski savez je Rusku Federaciji proizvoljno proglasio neprijatelji-com Unije i Europe, kako bi se održao kao političko sredstvo kapitala za nastavak podjele Europe. NATO se ne želi preobraziti u sredstvo za suzbijanje terorizma i drugih nasilnih načina slabljenja i ugroze Unije.
Europa i europski narodi su prestali biti cjelinama, u kojima postoje jasna mjerila etič-nosti. Najbolju unutarnju zaštitu životnim zajednicama pruža njihova homogenost ili slju-bljenost. U Europi se zbog rastresitosti pučanstva toliko množe nedjela i zlodjela, da se policijske snage nisu u stanju same nositi s raširenim organiziranim kriminalom, posebice u svezi s individualnim terorizmom, iznudom, prostitucijom, krijumčarenjem oružja, trgo-vinom ljudima i raspačavanjem opijata. Kriminalnost je našla dodatno tržište među novim useljenicima i tražiteljima utočišta. Kapitalistički mediji već desetljećima sustavno zagova-raju slobodarstvo u svemu te gomilanje ljudskih i neljudskih prava, zanemarujući pitanje osobne ljudske odgovornosti, a sva otkrivena i razglašena zlodjela uzimaju kao izuzetke ili kao ljudsku neumjerenost, a ne kao posljedice slobodarstva.
Europa je izgubila svoj, europski sustav uvjerenja. Ona sad nema nikakav sustav uvjerenja. Europa nema sustav uvjerenja koji bi je činio cjelinom. Pojedini europski narodi, koji nastoje ostati cjelinama u Europi koja nije cjelina, nastoje obnoviti nestali europski sustav uvjerenja, ali zbog toga trpe klevete i osudu kapitalističkih medija, koji od nacionalnih cjelina nastoje napraviti „otvorena društva“. Kapital kao vlast i mediji kao ustanova za čuvanje pro-testantskoga liberalističkog sustava uvjerenja sustavno suprotstavljaju muški i ženski rod; odvraćaju ljude i narode od ljudske množidbe; nagovaraju žene da ne čuvaju trudnoću; zagovaraju slobodno uzimanje opijata; potiču odgoj djece i mladeži bez rada i odgo-vornosti; potiču roditelje da budu plaćeni stručnjaci čim više, a roditelji čim manje. Homo sapiens je jedina vrsta u životinjskom carstvu, u kojoj nema odgoja, iako je to vrsta koja najviše treba odgoj, koji u njoj mora trajati duže, nego u bilo kojoj drugoj vrsti.
Za kapital, kapitalizam i za njihove medije obitelj je suvišna i nepoćudna kao gnijezdo ljudskog i životnog zajedništva, jer oni u svakom životnomu zajedništvu vide smrtnog neprijatelja kapitalizma. Kapitalizmu su po volji jednorodne neplodne zajednice, koje omogućuju parenje ljudi bez množidbe. Kapitalizam i njegovi mediji promiču multikulturnost u životnim zajednicama ili narodima, iako multikulturnost ne bi bila poželjna ni u cijeloj globaliziranoj vrsti Homo sapiens, ako ona želi ili treba biti cjelinom. Multikulturnost je sredstvo podjele ne samo u narodima, nego i u našoj globaliziranoj vrsti. Multikulturnost u povijesnim narodima je slika nakaznog stanja u području sustava uvjerenja u Europi, u kojoj se sučeljavaju mnogi sustavi uvjerenja. Među sustavima uvjerenja koji se sučeljavaju u Europi najzastupljeniji su: (1) svjetovni liberalizam, (2) svetovni (sakralni) liberalizam ili protestantstvo ili prosvjedništvo, (3) katolištvo ili „nebesko kraljevstvo“ ili odanost ljuds-kom zajedništvu i (4) imperijalni islam.
Ponovo ću spomenuti, da je mnoštveno useljavanje u Europu pripadnika islama sraču-nato na pojačanu i dodatnu dehomogenizaciju ili rastresanje europskih povijesnih naroda ili životnih zajednica. Sadašnji dolazak tuđinaca u Europu ima mjeru seobe naroda.
Slabo opće stanje u Uniji ili stanje Unije kako ga ja vidim – koje je prisutno u svim četirima navedenim mrežama društvenog utjecaja: politici i geopolitici, gospodarstvu, zaštiti i u sus-tavu uvjerenja – gura Uniju na rub globaliziranog svijeta te vodi narode Unije, Uniju i cijelu Europu u propast, ako u Europi ne prevagne katolištvo kako ga ja shvaćam. Katolištvo je odanost ljudskom zajedništvu, u kojemu ljudi skupno grade i dograđuju životni prostor, u kojemu su se zatekli ili u koji ih je nanio život u globaliziranoj vrsti. Globalnog zajedništva nema bez mjesnog životnog zajedništva bližnjih ili obližnjih ljudi. Životne zajednice obavljaju ljudski posao, koji je kapital potpuno zanemario i čak zabranio.

Nevjera Europljana i vjera islamskih doseljenika
Europska unija je nejaka politička tvorevina, koja nije u stanju razviti političku silu dovolj-no jaku da može (1) dugoročno držati na okupu narode koji je sastavljaju i (2) imati jak utjecaj na svjetske poslove. U svakoj prostranoj višenacionalnoj političkoj tvorevini, koja ima neznatan utjecaj u svijetu i koja ne pruža dovoljnu opću zaštitu, narodi se odlučuju na izlazak, kao što je Brexit, ili na razdruživanje, kakvo se poslije Hladnog rata dogodilo u Sovjetskom savezu, Čehoslovačkoj i u Jugoslaviji. Nevolje naroda u četirima spomenutim propalim prisilnim tvorevinama dolazile su od toga, što te tvorevine nisu bile cjelinama. Kina je od Razdoblja zaraćenih država (475.-221.) do današnjeg dana zadržala prostornu i političku cjelovitost, jer je vlast (1) u cijeloj prostranoj zemlji napravila gustu prometnu i društvenu infrastrukturu, koja je uključila i jedno pismo i koja nije imala premca u povijesti, te (2) od kineskog pučanstva napravila narod Han, koji je imao jedan sustav uvjerenja, a to je bila pripadnost tom jednom narodu i jednoj kineskoj kulturi. Europska unija ne može postati cjelinom dok sama u sebe ne usadi jedan, europski sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi vrsti Homo sapiens i europskom životnom prostoru.
Europa je danas podijeljeno kopno, kojemu ne želi politički pripadati barem Britanija i iz kojega je isključena Ruska Federacija. Spomenuo sam samo dvije povijesne političke velesile. Europska unija je sredstvo podjele Europe, a i sama je razdrta nekolikim sustavima uvjerenja, koji su međusobno nesukladni i koji se ni ne preklapaju. Odnedavno je u Uniji buknulo pitanje islama. Nebrojeni doseljenici iz Azije i Afrike su pripadnici islama, koji je staromodan sustav uvjerenja i koji je jedna od objavljenih svetovnih ili sakralnih svjetskih vjera. Europski muslimani su uz pripadnike židovske Dijaspore gotovo jedini vjernici u Europi. Pripadnici europskih naroda uglavnom su prestali pripadati objavljenoj kršćanskoj vjeri, koja je rano u četvrtom stoljeću bila čak postala carskom vjerom Rima. Tako u Europskoj uniji žive uglavnom doseljeni islamski i možda židovski vjernici te domaći bezvjerci, za koje sad vrijedi uvriježena islamska objeda da su „nevjernici“.
Vrijedno je spomenuti to, da se osim u velikim gradovima ranijih europskih kolonijalnih sila islamski useljenici ponajviše okupljaju u ranijim protestantskim ili prosvjedničkim zemljama (protest → prosvjed, protestantizam → prosvjedništvo) i u tim područjima ka-toličkih zemalja, u kojima su ranije bile jake zajednice otpadnika od kršćanstva, kao što su Bosna i Južna Francuska. Muslimani se bolje osjećaju u ranijim prosvjedničkim krajevima, nego u ranijim otpornim katoličkim krajevima. Politička, a ne vjerska sprega između is-lamskih vlasti i vlasti vjerski reformiranih europskih naroda u doba Renesanse postoji od vremena Martina Luthera u Njemačkoj (1483.-1517.-1546.), Elizabete I u Engleskoj (1533.-1558-1603.) i Sulejmana Veličanstvenoga u Turskoj (1494.-1520.-1566.). Vlasti zemalja u kojima je bilo uspostavljeno prosvjedništvo i osmanske vlasti smatrale su da su im zajed-nički ljuti neprijatelji katolički vladari i posebice pape. Zar snažan svečani poziv „urbi et orbi“ muslimanima da pohrle u Europu nije 2015. godine uputila kći evangeličkog pastora? Puritanska struja u britanskoj politici, koja sad djeluje putem Laburističke stranke bila je protiv istupanja Britanije iz Europske unije, koje ide za zaustavljanjem mnoštvenog use-ljavanja u tu zemlju. Laburisti su dobili gradske izbore u Londonu kandidiranjem sina pakistanske sunitske useljeničke obitelji, koja je u Britaniju doselila 1947. godine poslije podjele Indije te istovremenog osamostaljenja Indije i Pakistana.
Užareno islamsko pitanje u Europskoj uniji zasjenilo je višestoljetnu opreku kapitalis-tičkog liberalizma, koji je izrastao iz prosvjedništva ili protestantstva, na jednoj strani, i uvriježenog europskog sustava uvjerenja, koje je bilo utemeljeno na katolištvu., na drugoj. (Vidim veliku razliku između katolištva i kršćanstva, koje sam posebno odredio u Pojmov-niku. U čemu je povijesno uzeto razliku između tih sustava uvjerenja pobliže ću objasniti kasnije.) Kapitalistički liberalizam kao i povijesno prosvjedništvo iz kojega se liberalizam razvio potiču i razjaruju samoživost u društvu, dok je katolištvo, koje je poslije sloma Rima stvorilo Europu kao cjelovit kontinent i obnovilo život u njoj, odano životnom zajed-ništvu. Katolištvo se oštro razlučuje od svih ostalih sustava uvjerenja po tomu, što se od vremena Isusa iz Nazareta nije oslanjalo na političke vlasti – Caru carevo, Božje Bogu! – nego je širilo zajedništvo bez osvajanja tuđeg prostora i bez stvaranja podjela u vrsti. Stoga je katolištvo moralo izgraditi vlastitu javnu ustanovu, koja samo okuplja, a ne mobilizira kato-like svih naroda svijeta. Isus je govorio, da njegovu crkvu (ekleziju, skupštinu) neće na-dvladati „ni vrata paklena“, što god bi taj izraz mogao značiti danas. Islam zagovara vjer-sko (sakralno, svetovno) zajedništvo, koje je povijesno sredstvo mobilizacije pučanstva u svrhu osvajanja tuđeg prostora. To su pokazale najezde arapskih kalifa i osmanskih sultana na Aziju, Afriku i Europu te seldžučkih sultana (begova) samo na Aziju i Afriku. Sunitski islam trajno je bio sredstvom podjele u svijetu ili u vrsti Homo sapiens. Šijitski islam njeguje zajedništvo bez mobilizacije pučanstva za osvajanje tuđug životnog prostora. Šijiti kao i katolici imaju jaku ustanovu, koja se ne oslanja na političku vlast. Šijitska „zajednica vjernih“ je sama politička vlast. (Šijiti su stanovnici drevne Perzije, koji su se gotovo dva stoljeća uružjem neuspjelo odupirali islamizaciji. Oni žive u arapskom moru, ali nisu Arapi etnički ili rasno. Današnji Farsi ili Parsi pobjegli su od islamizacije iz Perzije u Indiju. Radije su sačuvali zaratustrijstvo, nego domovinu.)
Tako je u Europi povijesno nastala križaljka ili matrica važnijih sustava uvjerenja. Oni se u jednu ruku razlučuju po tomu, jesu li odani zajedništvu (katolištvo, islam) ili raspiruju sa-moživost odnosno individualnost (prosvjedništvo ili kršćanstvo, liberalizam). U drugu ruku, jedni sustavi uvjerenja su sakralne ili svetovne vjere u nedokažljive istine (islam, pro-svjedništvo), a drugi svjetovni, životni sustavi uvjerenja (katolištvo, liberalizam).
Katolištvo je odanost životnom zajedništvu. Ono je oslonjeno na Isusovo uvažavanje života kao jedine vrijednosti u vidljivom svijetu, koje život stavlja daleko, daleko iznad svih vlasti, kojima se Isus bio na smrt zamjerio. Iz katoličkoga, zajedničarskoga životnog sjemena Isusa iz Nazareta, izbili su ne samo kršćanstvo Pavla iz Tarza, islam, luteransko kršćanstvo i slijedni liberalizam, nego i kasniji marksizam. Naoko se čini da je katolištvo sad potisnuto. Ono je ipak samo pritajeno. Vrijeme katolištva dođe, kad god velike globalne, „multikulturne“ ili multiideološke tvorevine na smrt oslabe, zbog zbrke u rastrganoj mreži sustava uvjerenja ili zbog neprimjerenosti javnog ili vodećeg sustava uvjerenja. Katolištvo je napravilo silan prodor u rašireno Rimsko carstvo putem mučeništva Isusovih golorukih sljedbenika; u potpuno rastrojenu Europu poslije sloma Rima putem benediktinskog vraćanja kršćanstva u katolištvo; te prodor u cijeli svijet u vrijeme renesansne globalizacije putem isusovačke protivreformacije, kad su bili suzbijeni i prosvjedništvo i islam.
Ipak u tom vremenu se u kapitalu počela stvarati nova svjetska vlast, koja je uspjelo us-postavila liberalizam kao vlastiti sustav uvjerenja, koji je svjetovna izvedenica svetovnog prote-stanstva. Privlačnost i zazornost katolištva su u njegovoj izvornoj, urođenoj i neuklonljivoj neovisnosti od političke vlasti. U toj samostalnosti su bit i snaga katolištva.

Mutacije i evolucija europskog sustava uvjerenja
Rim je na početku prvog tisućljeća bio carstvom, u kojemu se vladalo samo silom te za-konima i uredbama, koje je podupirala gola sila. Sustav uvjerenja carskog Rima nije bio ni sustav ni vjera, a ni sredstvo vladanja nego zbrka praznovjerja, domaćih i kloniranih grčkih bogova te kulta države i čašćenja careva. Carevi su bili ne samo veliki svećenici koji su predvodili obrede, nego i prvi auguri ili odgonetatelji znakovlja leta prica, kolanja oblaka i stanja jetara žrtvovanih životinja. Carevi su također bili smatrani božanskima. Štovanje države također se može smatrati praznovjerjem.
U političkom i gospodarskom beznađu sucarevi Konstantin i Licinije pokušali su 313. godine carevinu spasiti kupnjom vodeće kršćanske struje u Crkvi, kojoj je vraćena imovina, koja je kršćanima bila oduzeta u dotadašnjim progonima. Međutim, ubrzo je sprega dotad potisnute katoličke struje te doseljenih plemena i naroda oborila Rim na pleća. Rim se nije mogao spasiti. Barbarski narodi i plemena unosili su u Europu svoje endemno višeboštvo, koje se poslije smaka Zapadnog Rima ugasilo. Novi europski narodi, suočeni s izborom: prihvatiti prezrelu rimsku civilizaciju ili se pokrstiti, prihvatili su sustav uvjerenja, koji je nudila Crkva, uz koju nije stajala nikakva politička vlast.
Postupnom uspostavom jednog, općeg paneuropskog sustava uvjerenja Crkva je mogla staloženo i u miru obnavljati europsko gospodarstvo, koje je s vremenom zajamčilo nasuš-nu prehranu europskog pučanstva. Benediktinci su do jedanaestog stoljeća utemeljili više od 37.000 samostana i opatija, koje su bile dragovoljnim radnim logorima s primjernim posjedima. Benediktinci, među kojima je bilo malo svećenika, nisu smjeli propovijedati. Samo su „radili i molili“. Nisu bili misionari, nego su čekali da ljudi dođu k njima. U jedanaestom stoljeću Europa je već bila „bogata“. Uvedena je podjela rada i počeli su se osnivati novi gradovi za stručno, nepoljoprivredno pučanstvo. U dvanaestom stoljeću utemeljena su prva europske sveučilišta.
Ipak, u Crkvi, koja je čuvala novi europski sustav uvjerenja, od samog su početka dje-lovale i međusobno se sučeljavale dvije idejne struje: katolištvo i kršćanstvo, kako ih ja nazivam. Katolištvo se oslanjalo na izvorno učenje ili na izvornu političku misao Isusa iz Nazareta, koja je bila sažeta u geslo: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je objavio svoju zamisao o stvaranju ljudske i društvene dinamike mimo uspostavljenih političkih vlasti. On je za svoj projekt uporabio izraz „nebesko kraljevstvo“, koji je preuzeo od svojeg prijatelja Ivana Krstitelja. Ivan je zagnjurivao u vodu u rijeci Jordanu ljude koji su mu prilazili i time razglašavao dolazak novog vremena, koje stvara potrebu uspostave novih međuljudskih odnosa. Isus je uspostavu novog, ljudskog, životnog okupljanja i životnog zajedništva objavio takozvanim Govorom na Gori, koji sadrži i određuje novi sustav uvjerenja za novo ljudsko povezivanje.
Isus je usred svojega budućeg svijeta bez političke vlasti nadmetnute nad životne zaje-dnice ili svijeta koji se izgrađuje mimo političke vlasti usadio bližnjega, koji je svaki čovjek, na kojega se naiđe u životnom prostoru. Isus je sustav uvjerenja pretpostavio vlasti. On je prvi javni i jedini politički aktivist, koji to napravio. On je složio novi režim života bez vlasti nad ljudskim zajednicama. Po Isusu vlast treba biti usađena u životne zajednice, a ne istrgnuta iz njih, što se dešavalo ljudima tijekom cijelog trajanja civilizacije. Stoga su ži-dovske vjerske vlasti, židovska autonomna kraljevska vlast i rimske kolonijalne vlasti soli-darno ocijenile da Isus stvara pobunu u narodu te ga solidarno osudile i smaknule.
Isus je svoj životni nauk za ljude temeljio na uvažavanju života kao takvoga, kao jedine svetinje u vidljivom svijetu. Dobro je samo to što unosi više života u ljude. „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga obilno imaju!“ Dobro se može unijeti u ljude, samo tako da to ljudi uzajamno rade jedni drugima. Ljudi samo tako postaju jedni drugima bližnji. Isus je navodio ljude da motre život i da sami zaključuju što se događa u živom svijetu i što bi se sve dobro moglo u svijetu napraviti. Nastojao je uvjeriti ljude samo u to, da oni kao ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svijet. Govorio je, da se ljudi ne spašavaju molitvama i plaćanjem hramske pristojbe, nego uporabom vlastitog života na korist bližnjemu. Isus ljudima nije „objavio“ istinu. On je poticao ljude da istinu otkriju sami i da uvide vlastite, ljudske mogućnosti. On nije nastojao u ljude „utuviti“ nebesko znanje, nego ih je nastojao uvjež-bati u zemaljskom razumijevanju života. Isus je ljude na to navodio „prispodobama“ iz života. On je govorio o rastu, sjemenu, kvascu, zakopanom blagu, skrivenom biserju, ta-lentima za ulaganje te o mogućnostima duha, koji je u čovjeku i razumijevanje kojega je „ze-maljska stvar“, a ne nebeska.
Isus iz Nazareta oslikao je svoje razumijevanje života prispodobom: “Kraljevstvo nebesko je poput čovjeka koji baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću ili danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako: zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon zrnje na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa, jer eto žetve.” Sve što čovjek može postići u životu je to, da kao svjestan pojedinac unosi više života u ljude dok su nakratko živi.
Isus je bio iskren čovjek. Ostali utemeljitelji sustava uvjerenja su obmanjivali ljude „isti-nama“, koje je Bog tobože objavio samo njima. U Isusovom nauku nema darme i karme, Malih i Velikih kola, nebeskih knjiga ispisanih zlatnim slovima, registratora s uloženim zlatnim listovima ispisanih „reformiranim egipatskim pismom“ te drugih izmišljaja i ob-mana. Isus je za sebe rekao da je „dobar pastir“, a ne najamnik koji bježi od ovaca kad navale vukovi ili kad dolaze „kradljivci da ovce ukradu i zakolju“. Isus je zaštitio ljude ži-votnom istinom. On je pao za svoje nove ljude, ali im je ostavio radosnu vijest, da oni sami mogu mijenjati i poboljšavati budućnost vrste. Isus je donio ljudima radosnu vijest, a ne mitove sračunate na uporabu vlastima, kako bi lakše vladali čovjekom.
Isus je bio bezvjerac, ali nije bio bezbožac. On nije vjerovao tuđim pričama ili mitovima. On je rabio znanje utemeljeno i na slikovnom, a ne samo na pojmovnom opažanju. (Jedinke vrsta biljnog i životinjskog carstva imaju samo znanje utemeljeno na slikovnom opažanju.) Slika ne vrijedi „više od tisuću istinitih riječi“, ali vrijedi više od tisuću neistinitih. Pojmovno opažanje, znanje i pamćenje zna biti poročno i razmetno. Putem pojmovnog opažanja u umove ljudi često ulaze laži, obmane, prijevare, mitovi i skrivene ili osobne objave, do kojih treba manje držati, nego do iskustvenog znanja, koje je izravno pristu-pačno svim ljudima. Isus je držao do toga, što je opažao svojim sjetilima, posebice svojim očima: život buja u neživoj tvari. Isus u svoju istinu nije mogao sumnjati, jer nije vjerovao. Sumnja je sjena vjere. Isus nije vjerovao tuđoj istini ili priči, nego se oslanjao na to, što svi ljudi mogu zapaziti i znati. On je svojim slušateljima savjetovao da gledaju. Isus je smišljao prispodobe, kako bi ljude naveo da gledaju život. Isus je prije svega bio učitelj!
Isus u Boga nije vjerovao, nego je Boga znao. On je do Boga držao i na nj se oslanjao. Bog je za Isusa bio otac. njegov otac i otac ili stvaratelj života. Utisak koji je na Isusa osta-vilo postojanje i bujanje života prerastao je u Isusov sustav uvjerenja odanosti životu. Stoga Bog kako ga je Isus uzimao – stvaratelj i podržavatelj života nastalog iz klice ili riječi života, koja je bila položena u neživu tvar – nije mogao biti ni zakonodavac ni sudac, kako su vjerovali njegovi Židovi. Bog ne treba propisivati zakone za vladanje ljudima, jer je zavazda u neživu tvar usadio načela života. Stoga, Isusovo društveno učenje, kako ga ja vidim, može i mora biti prihvatljivo svim ljudima osim onih, koji žele vladati našom vrstom, koja je u naše dane globalizirana. Caru neka pripadne njegovo, ali Božje mora pripadati Bogu, što znači, da život treba pripadati ljudima. „Došao sam da svi žive!“
Isusovu pojavu kako je ovdje iznesena teško je prozreti i mnogim našim suvremenicima, jer su drukčije predodžbe Isusove pojave utisnute u umove ljudi. Kako je istom bilo teško njegovim suvremenicima prozreti, razumjeti i prihvatiti Isusovo učenje. Pavao iz Tarza, dobro školovan rabin, koji je spadao u farizejsku sljedbu, koji nikad nije sreo Isusa i koji je bio pripadnik židovske vjerske policije koja je progonila rane Isusove sljedbenike, uočio je u Isusovu pristupu životu, čovjeku, civilizaciji i politici neospornu vrijednost. Međutim, on nije bio pripravan odustati od uvriježene židovske vjerske baštine. Pavao je u istinskom prosvjetljenju, o kojemu je sam pisao, našao izlaz iz svoje idejne i životne dvojbe u tomu, što je Isusovu životnom, tvrdom, zemaljskom i svjetovnom učenju dodao mit, kojim je relativizirao, okresao, unazadio i prekrojio Isusovo izvorno učenje. Po Pavlu iz Tarza, Isus je bio poslan izravno iz nebesa, kako bi se ostvarilo davnašnje obećanje koje je Jahve tobože dao Židovima. Time je napravljeno to, što nazivam pavlovskim kršćanstvom, koje je unijelo podjelu u pokret koji je zasnovao Isus i, što je teže od svega, omogućilo da se izvitoperena Isusova zamisao uporabi za stvaranje obične vjere, koja će služiti vlastima za vladanje ljudima. Isusovo izvorno katolištvo dobilo je u pavlovskom kršćanstvu „unu-tarnjeg“ protivnika i trajnu inačicu.
Katolištvo je osim unutarnjeg protivnika dobilo i „vanjskog neprijatelja“, koji je bio i uviđavan protivnik pavlovskog kršćanstva. To je bio judaizam, koji je predvodila farizejska sljedba. Naime, judaizam je u suočenju s rimskom legionarskom i imperijalnom globa-lizacijom bio rasuo u nebrojene sljedbe, od kojih su najvažnije bile saduceji, farizeji, eseni i zeloti. Saduceji su pasivno prihvaćali rimske vlasti, pod kojima su zadržali dotadašnje pos-jede. Farizejski, stručni sloj pučanstva vidio je u rimskoj okupaciji ne samo gubitak samos-talnosti Izraela, nego i prigodu uključenja u široka rimska tržišta. Zeloti se nisu mogli po-miriti s očekivanom asimilacijom Židova u političkoj zajednici od 75 milijuna stanovnika, koji su u to vrijeme činili četvrtinu svjetskog pučanstva. Oni su dizali ustanke i izvodili terorističke napade, kako bi očuvali i produbili provaliju između židovske i rimske zajed-nice. Eseni su se bili povukli iz javnog života i u zatvorenim zajednicama šutke čekali, da Jahve podigne mesiju, koji će napraviti konačan obračun s Rimljanima.
Poslije rušenja Hrama i poslije kasnijeg rušenja cijele Palestine „odabrani narod“ živio je raspršen izvan „obećane zemlje“. Stvorena je Dijaspora, koju su povezivali i vodili farizeji, koji su bili jedina sljedba, koja je preživjela burne događaje u Palestini u prvom stoljeću poslije Isusa. Kao što su neposredno poslije Isusova smaknuća farizeji, koji su nadzirali Hram, progonili Isusove sljedbenike, tako su se oni kasnije i zauvijek bili posvetili sup-rotstavljanju katolištvu ili kršćanstvu, ovisno o tomu, koja je od tih struja vodila Crkvu. Dijaspora kao vjerska zajednica i poslovna mreža uživala je zaštitu rimskih careva dok su carevi progonili kršćane, za koje su farizeji vlastima govorili da su neprijatelji Rima i po-bunjenici. Dijaspora je pripravno navodila kršćanske prvake da stvaraju otpadničke pokrete diljem umirućeg Rimskog carstva, za što su mnogi od njih bili u napasti da to čine, jer je pavlovsko kršćanstvo, koje je počivalo na mitu, a ne na odanosti životnom zajedništvu, dopuštalo različita objašnjenja Isusove pojave, koja je bila zaogrnuta mitom. Svaki mit izaziva umne ljude da traže i nađu svoja objašnjenja mita u idejnoj zbrci koju mit stvara. Smisao svakog mita je u tomu, da ga se prihvati bez pogovora, kako bi on u nedostatku provjerljive istine mogao poslužiti kao temelj sustava uvjerenja. Mit se mora jednostavno prihvatiti i obično ga se čuva dok mu u novim okolnostima ne istekne vrijeme, u kojemu je imao vjerodostojnost. Ipak, upravo takvo bespogovorno prihvaćanje „objavljene“ istine bilo je teško ranim kršćanima, koji su bili uvježbani u profinjenoj grčkoj filozofiji, mud-rosti, znanosti i umjetnosti. Posao poticanja hereze i otpadništva Dijaspora je obavljala u Srednjem vijeku i u Renesansi i to u Europi, koja je bila povezana i cjelovita.
Dijaspora je osim unutareuropskoga „građanskog“ rata protiv katolištva putem uvjetne potpore kršćanstvu vodila i vanjski rat u savezu s islamskim carstvima. Prvo je upriličena suradnja s imperijalnim arapskim Kalifatom ili kalifatima, putem koje su Arapi zauzeli široke dijelove kršćanske Azije, islamizirali mnoge kršćanske zajednice na sjeveru Afrike te zauzeli gotovo cijelu Španjolsku. Arapi su bili zaposjeli i dio Francuske, ali su bili potučeni 732. godine u bitkama kod Toursa i Poitiersa. Novu navalu na Europu, taj put s jugoistoka, upriličili su Osmanski Turci, koji su zauzeli važan dio Balkana i prije pada Carigrada u osmanske ruke. Dijaspora je tijesno surađivala s arapskim, seldžučkim i s osmanskim napa-dačima na katoličke i kršćanske zemlje. Vrhunac te suradnje bio je pod Mehmedom II Osvajateljem (1432.-1481.), koji je bio sultan u dva maha (1444.-1446. i 1451.-1481.). Su-radnji Mehmeda II i Dijaspore bile su se priključile i neke talijanske i jadranske republike, posebice Firenca za vladavine Lorenza de’ Medicija. Ipak, budući da su carigradski Židovi na svoj način vodili sultanove financijske, političke i obavještajne poslove, u prvoj noći poslije objave Mehmedove usiljene smrti došlo je u Istambulu do teškog pogroma nad Židovima.
Dijaspora je od konca petnaestog stoljeća snažno protiveuropski i protivcrkveno djelo-vala u Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i na sjeveru Njemačke, gdje su se počeli rojiti otpadnički pokreti: iluminadosi ili prosvijetljeni, hugenoti, „nova pobožnost“ u Nizozem-skoj i konačno otpadnički pokret Martina Luthera. Pokret iluminadosa suzbila je španjol-ska Inkvizicija, hugenoti su pobjegli iz Francuske oko Bartolomejske noći (1572.), a Nizo-zemska, koja je od osamostaljenja od Španjolske 1588. godine primala prognanike, pretva-rala se u prvo „otvoreno društvo“.
Uoči pojave i širenja prosvjedništva, u koje spadaju luterani, kalvinci, anglikanci, puri-tanci, husiti i druge sljedbe, počelo je silno nakupljanje kapitala prvo u gradovima-državama Sjeverne Italije i Jadrana putem trgovine s Azijom te u zemljama sjeverne Europe putem trgovine u Baltičkom moru. Slobodni kapital, koji se nakuplja sa svrhom da osvoji političku vlast, a ne da se raspline u potrošnji dobara i usluga, tražio je primjerenu ideo-logiju, kojom bi vladao kad se dovoljno nakupi i dovoljno politički osili. Kapitalu je u prvu ruku bilo dovoljno protestantstvo na sjeveru kontinenta, u Engleskoj i u skandinavskim zemljama. Došlo je do sprege kapitalizma, prosvjedništva i Dijaspore: sve troje povezivao je novac kao sredstvo vladanja. Zlatno tele! Dijaspora koja nije imala ni svoj prostor ni trajna staništa pouzdavala se samo u gotov novac. Kapitalizam je uzeo novac kao sredstvo vladanja. Prosvjedništvo počiva na uvjerenju, da na „posljednjem Božjem sudu“ čovjeka ne spašavaju dobra djela koje je činio za života, nego samo vjera te uspjeh i bogatstvo, koji se stječu marljivošću i poduzetnošću. (Pavao iz Tarza je pisao da čovjeka spašava vjera, a ne pridržavanje Zakona.)
Od početka Industrijske revolucije kapital se nakupljao u mjeri, koja mu je omogućila da odbaci sakralni ili svetovni vidik svoje dotadašnje ideologije i da prosvjedništvo zamijeni svjetovnom vjerom liberalizma. Liberalizam ima svoj vlastiti mit o takozvanoj nevidljivoj ruci, koja sama od sebe uklanja nejednoliku razdiobu potrošnih dobara i bogatstva, koja je rezultat osobne samoživosti koju liberalizam potiče. Usto, liberalizam promiče mit, po kojemu je slobodna svjetska trgovina jedini jamac svjetskog mira. Tako je stvorena sprega kapitalizma, Dijaspore i liberalizma, s tim što Dijaspora izvan sebe zagovara slobodarstvo, ali unutar sebe zajedništvo. Kapital i njegovi mediji naveli su europske narode da se uhvate na lijepak samoživosti, koja odgovara i kapitalu i Dijaspori.
U prvoj polovici dvadesetog stoljeća veliki europski povijesni narodi pokušali su se ob-raniti od grabežljive kapitalističke sprege putem komunizma, fašizma i nacionalnog socija-lizma, ali ih je kapital kaznio podizanjem Drugoga svjetskog rata. Poslije Hladnog rata kapital i njegovi mediji ponovo su se osilili pa se europski narodi moraju ponovo zaštititi i spasiti od propasti. Međutim, oni za uspjelo obavljanje tih zadaća moraju odabrati nov način i poći novim putem. Te zadaće Europa treba obaviti i za sebe i za globaliziranu vrstu Homo sapiens. Nema tko drugi!

Drugo poeuropljenje duša
Pismoznalci kapitalizma bili su predvidjeli kraj povijesti, kraj politike i kraj geografije. Me-đutim, otkad je vrsta Homo sapiens globalizirana povijest vrste počela je zamjenjivati povijest narodâ. S globalizacijom vrste došlo je vrijeme, da se politika vodi samo političkima, a ne i gospodarskim, vojnim, ideološkim ili obavještajnim sredstvima. Ne prestaje ni geografija, iako je kapitalizam nastojao sva mjesta učiniti istima pretvorbom političkih zajednica u trgovačka središta, a cijelog svijeta u mrežu takvih središta. To bi bilo u skladu s ideolo-gijom liberalizma, kojoj je potrošaštvo postalo bitnim vidikom. Ipak, tomu su se usprotivili narodi, koji su ostali na svojim povijesnim staništima. Još uvijek se ne može reći, da su islamski dio Zemljine plohe, Kina, Indija, Japan, Iran, Izrael, SAD, bivši britanski domini-oni ili Rusija jednaki i isti pa da geografija nije potrebna. Kapitalistički pismoznalci računali su, da će kapital učiniti prostor apsolutnim ili „odriješenim“, ali prostor je ostao odno-šajnim, vezanim uz životne zajednice ili narode, koji izgradnjom životnog prostora vežu zemljopisni prostor uza se. U tom smislu Europa je zadržala svoju posebnost na Zemljinoj plohi.
U čemu je, sažeto rečeno, povijesna i civilizacijska posebnost Europe? Ako se uzme da je naša vrsta već šest tisućljeća podložena civilizaciji s političkom vlašću izdvojenom iz političkih zajednica, Europa je bila jedino mjesto na Zemlji, koje je nekoliko stoljeća bilo političkom cjelinom bez središnje vlasti, koja bi bila nadmetnuta nad političke zajednice, koje su sastavljale Europu. Europljanima je bilo uspjelo, da od naroda koji su pretrpjeli slom Rima te od naroda, koji su nahrupili u Europu prije i poslije sloma Rima naprave zajedničku vladavinu krštenika, koju Englezi zovu Christendom („dom“ kao u riječi „kin-gdom“), a Nijemci Christenheit i koju bi Hrvati, koji još nemaju tu riječ, mogli nazivati Ne-beska kraljevina ili jednostavno Europa.
Druga značajna posebnost Europe je u tomu, što je Europa stvorila znanost kao sus-tavno iskustveno, eksperimentalno i teorijsko stjecanje objektivnog znanja. Znanje koje danas ima svijet proizvod je Europe, bez obzira na to, koji su se sve narodi smjestli u vlak znanosti, koji je izumila i napravila Europa. Europa je leglo znanosti, jer je ona postavila načela, svrhe, sredstva i načine istraživanja istine i stjecanja znanja. Europska znanost bila je osnovom za stvaranje suvremene tehnologije, ali i za obilno nakupljanje kapitala, koje je još jedna endemna europska pojava cijelog tijeka civilizacija. (Nakupljeni slobodan kapital i razvijena tehnologija omogućili su Europi da jedno vrijeme bude gospodaricom svijeta.) Tako, političko zajedništvo i znanost naroda Europe čine političku baštinu Europe jedinca-tom.
Europska znanost i europsko političko zajedništvo bili su plod djelovanja Crkve u vri-jeme dok je ona prianjala uz izvorno učenje Isusa iz Nazareta. Crkva je pripitomila eu-ropsko pučanstvo u mjeri, koja je omogućila i prihvat zajedništva i pomno traženje istine. Međutim, Crkva i katolištvo nisu uspjeli dovoljno pripitomiti Europljane, da oni zatome ratobornost i da se odreknu paternalizma ili starješinstva muškaraca nad ženama i djecom. Crkva je mušku ratobornost uspjela prikriti viteštvom, ali se nije dovoljno trsila, da Isusov stav prema ženama i djeci proširi Europom. Stoga su dosadašnja stalna zaraćenost eu-ropskih naroda i sadašnja podjela vrste na suprotstavljene rodove također sastavnice eu-ropske političke baštine.
Europa je i danas zaraćena te je opet podijeljena. Europa je temeljito podijeljena ideo-logijama ili sustavima uvjerenja, koji svoj svjetski rat vode upravo u Europi. Europa je poprište sučeljavanja liberalizma, islama, oslabljenog kršćanstva, plahog katolištva i ideo-logije „otvorenog društva“, koje je crkva kapitala Dijaspore. Liberalizam je svjetovna vjera, koja ima svoj mit. Islam je svetovna ili sakralna vjera, koja također ima svoj mit. Ideologija „otvorenog društva“ po svojoj staroj navadi pomaže i islamu i liberalizmu u napadu na Europu, jer je ta ideologija sračunata na slabljenje europskih povijesnih naroda i njihovih političkih zajednica. Liberalizam ratuje za kapital, koji nastoji zadržati svoju dosadašnju hegemoniju nad Europskom unijom i nad Europom. Ni islam ne ratuje oružjem, nego arabijskim novcem i turskom politikom koji idu za tim, da se seobom islamskog pučanstva u Europu presadi islam kao imperijalna ideologija. Islam sad nasrće na Europu treći put. Europa je svim vojskama i ideologijama najveća nagrada i najvrjedniji plijen.
Europa se mora uključiti u rat za samu sebe. Ona mora zaratiti za samu sebe kao plijen. Europa mora ostati Europom. Ona ne smije dopustiti da ostane tržištem ili da postane islamskim emiratom, kalifatom ili sultanatom ili islamskom zajednicom vjernih. Kapital i liberalizam su već pokazali, da ne znaju upravljati Europom. Podijelili su je i nad njom uspostavili središnju hegemonsku vlast. Sunitski islam, koji opet navaljuje na Europu, odavno pokazuje da ne zna voditi ni svoje izvaneuropske političke zajednice. Ne zna ih voditi ni bez nasilja vlasti i međudržavnih sukoba ni u slobodi za narode i ljude u njima. Islamska Europa ne može ostati Europom.
Europljani će objaviti opći rat za Europu te stupiti u otvorenu borbu i protiv liberalizma iza kojega stoji dio svjetskog slobodnog kapitala i protiv islama kao ideologije iza koje sad stoje vahabijski kapital i turska imperijalna politika, ali i protiv ideologije „otvorenog društvu“, koji je izvozna ideologija Dijaspore i koja kuži iskustvene prostore ili duše Europ-ljana. (Papa Franjo kaže, da je izmišljanje „lažnih vijesti“ djelo biblijske zmije.) Europa treba stupiti u borbu na život i smrt i ona će tu borbu lako dobiti, ako je zapodjene. Europa treba početi rat za poeuropljenje ili europeizaciju duša svih ljudi koji su se zatekli u njoj. Svrha novog rata je uspostava političkog zajedništva, gospodarske uzajamnosti, sigurnosne solidarnosti i ljudskog suosjećanja. Najubitačnije sredstvo novoga europskog rata bit će istina utemeljena na znanju i razumijevanju, koji su plodovi znanosti, koja je začeta u Europi. Opće i stručno znanje i razumijevanje ubijaju mitove.
Treba privremeno ograničiti dolazak u Europu življa, koje je islam zatucao svojim sta-romodnim mitovima, koji su izmišljeni u Arabiji cijelo stoljeće poslije početka blagotvorne benediktinske revolucije i reforme u Europi. Islamsko pučanstvo koje se zateklo u Europi treba temeljito odislamiti i razislamiti, do mjere u kakvoj su bili poeuropljeni svi narodi koju su u valovima dolazili u rimsku Europu. Islam, koji je nemoguće reformirati ili prei-načiti, jer je utemeljen na mitu, ne može se udaljiti iz Europe istiskivanjem islamskog mita nekim drugim mitom. Islamski mit se najmanje može ukloniti mitom liberalizma, koji za-govara samoživost kao sredstvo stvaranja zajedništva. (Prije petnaest stoljeća narode koji su doselili u Europu nije pripitomila rimska civilizacija, nego Isusova ideja odanosti životnom zajedništvu.) Islamski živalj u Europi treba navesti na to, da se odrekne pripadnosti dalekim mjestima, na kojima nisu izgrađeni izdašni životni prostori i da se okani prianjanja uz mitove, kakvih se Europa otresla prije nastanka islama. Svi Europljani moraju za svoje dobro i za dobro Europe prihvatiti samo pripadnost vrsti Homo sapiens i Europi, na kojoj će skupno graditi životni prostor. Islam je sad sredstvo podjele Europe, kakvo je i kapita-listički liberalizam. Oni su unutarnji neprijatelji Europe.
Europljani moraju osim islamske otvoriti još jednu idejnu bojišnicu. S jedne strane te bojišnice bit će ideja europskog političkog i ljudskog zajedništva te pripadnosti ljudi samo vrsti Homo sapiens i europskom životnom prostoru. S druge strane bit će liberalizam i ideo-logija „otvorenog društva“. Njihove pobornike treba, oslanjajući se na stvarno povijesno i sadašnje poznavanje gospodarstva te poznavanje života općenito, uvjeriti da je ljudsko životno zajedništvo proizvod biološke evolucije. Treba ih uvjeriti, da mit o samoživosti kao sredstvu stvaranja životnog zadovoljstva za sve ljude ne vodi društvenom skladu, nego stvaranju uvjeta za trajne političke revolucije u narodima. Jednako tako, izmišljanje i svojatanje ljudskih i neljudskih prava ne vodi jačanju zajedništva, nego rastresanju životnih zajednica. Pojedinci ne trebaju zakidati zajednicu, nego trebaju uporabom svojega jedinog života množiti potrošna dobra, povećavati skupno bogatstva i stvarati ljudsko dobro. Što su kapitalizam i liberalizam bez mita o nevidljivoj ruci? „Otvoreno društvo“ nije u stanju dodjelom prava i poticanjem prohtjeva zadovoljiti životne potrebe pučanstva ni pomoći ljudima da dožive ljudskost i da steknu zadovoljstvom životom. U tomu ljudi kao bližnji mogu pomoći jedni drugima. Spas Europe je u izgonu mitova iz nje.
Na rubu svjetskoga ideološkog vrućeg rata u Europi, koji se rasplamsao poslije Hladnog rata, čeka izvorno Isusovo učenje. U njemu je, ponovit ću, bitna zasada uvažavanje života kao takvoga, kao jedine svetinje u vidljivom svijetu. Dobro je samo to što unosi više života u ljude. „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga obilno imaju!“ Dobro se može unijeti u ljude, samo tako da to ljudi uzajamno rade jedni drugima. Ljudi samo tako postaju jedni drugima bližnji. Izvorno učenje ili izvorna politička misao Isusa iz Nazareta bila je sažeta u geslo: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je objavio svoju zamisao o stvaranju ljudske i društvene dinamike mimo uspostavljenih političkih vlasti. Ta dinamika je sračunata na stvaranje ljudskog dobra.
Isus je navodio ljude da motre život i da sami zaključuju što se događa u živom svijetu i što bi se sve dobro moglo u svijetu napraviti. Nastojao je uvjeriti ljude samo u to, da oni kao ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svijet. Govorio je, da se ljudi ne spašavaju molit-vama i plaćanjem hramske pristojbe, nego uporabom vlastitog života na korist bližnjemu. Isus ljudima nije „objavio“ istinu. On je poticao ljude da istinu otkriju sami i da uvide vla-stite, ljudske mogućnosti. On nije nastojao u ljude „utuviti“ nebesko znanje, nego ih je nastojao uvježbati u zemaljskom razumijevanju života. Isus je ljude na to navodio „pris-podobama“ iz života. On je govorio o rastu, sjemenu, kvascu, zakopanom blagu, skrive-nom biserju, talentima za ulaganje te o mogućnostima duha, koji je u čovjeku i razumije-vanje kojega je „zemaljska stvar“, a ne nebeska.
Za spas i oporavak Europe i za njezino izbavljenje od napadaja grabežljivih izvaneuropskih ideologija stari i novi Europljani moraju uspostaviti novi europski sustav uvjerenja uvažavajući posebnosti povijesne i civilizacijske baštine Europe. Posebnost Europe kao kontinenta obilježena je slijedećim rano stečenim značajkama:
● poslije sloma Zapadnog Rima Europa je postala političkom cjelinom i u njoj je ostvareno višestoljetno zajedništvo bez postojanja središnje europske vlasti;
● slijedno je utemeljena znanost kao iskustveni, eksperimentalni i teorijski postupak stje-canja znanja o vidljivom neživom svijetu i o životu kao začuđujućem postupku u takvom svijetu;
● do tih stečevina došlo je djelovanjem jedine Crkve, koja je njegovala izvorno učenje Isusa iz Nazareta.
Međutim, Crkva svojim djelovanjem ipak nije uspjela ukloniti:
● ni ratničku baštinu zatečenog rimskog pučanstva ni ratnički nagon novodoseljenih na-roda i plemena; ali ni
● uvriježeni i vrstom rašireni paternalizam ili starješinstvo muškaraca i očeva nad ženama i djecom, usprkos Isusovom stavu o jedinstvu rodova i uzrasta u vrsti.
Kasnije stečene jedincate značajke Europe bile su:
● nakupljanje i čuvanje kapitala putem izuzetne poduzetnosti europskog pučanstva i us-postava kapitalizma kao pristupa uređenju političkih zajednica, u kojemu političku vlast ima nakupljeni slobodan kapital;
● ustrajno i uspjelo nastojanje Europljana od petnaestog stoljeća da globaliziraju poslova-nje i vrstu Homo sapiens, koje je uključivalo presađivanje na ostale kontinente europskog pučanstva, a s njim i europskog sustava uvjerenja.
Povratni učinci uspostave kapitalizma ili politike vlasti kapitala te europskoga prvo poli-tičkog, a poslije i industrijskog kolonijalizma bili su:
● stvaranje „vojno-financijskog kompleksa“, koji je slobodan kapital ulagao u rat, što je dovelo do nametanja europskim narodima i cijeloj vrsti dvaju svjetskih ratova, koji su bio-loški unazadili upravo Europu;
● useljavanje ili „presađivanje“ stanovništva ostalih kontinenata u Europu, s posljedičnim unošenjem u Europu endemnih sustava uvjerenja među kojima je i nasrtljivi islam, što je u Europu donijelo zarazu „multikulturnosti“ ili istovremenog postojanja više sustava uvje-renja u istim europskim životnim zajednicama;
● uspostava hegemonije američkog financijskoga kapitalizma nad europskim narodima, koja je omogućila novu provalu u europski sustav uvjerenja putem slobodarske ideologije „otvorenog društva“;
● slaba, ali još uvijek poduzetna i bogata Europa ostala je najvrjednijim plijenom imperija-lističkih i hegemonskih sila s drugih kontinenata.
Sustav uvjerenja za Novu Europu treba postaviti na čvrste aksiome ili vrijednosti, koji će biti u skladu s europskom povijesnom i civilizacijskom baštinom. Aksiomi novog životonazora za Europu i za globaliziranu vrstu su:
● život je najveća vrijednost u vidljivom svijetu;
● Sustav uvjerenja za Novu Europu je jedini sustav uvjerenja za naš kontinent;
● dovoljan je i prihvatljiv samo jedan i isti sustav uvjerenja za Europu i za globaliziranu vrstu;
● sustav uvjerenja utemeljen je na neprijepornom znanju prikupljenom u znanosti, a ne na mitovima, pričama ili domišljajima pismoznalaca političkih vlasti;
● sustav uvažava potrebu životnog zajedništva i služi životnim zajednicama;
● sustav jamči čovjeku slobodu za uporabu vlastitog života za stvaranje skupnog dobra, a vrsti slobodu prilagodbe životnim okolnostima i slobodu moguće prilagodbe potrebama vrste okolnosti koje ona sama stvara;
● sustav uvažava jednakost svih životnih zajednica u vrsti;
● sustav vrsti omogućuje uspostavu i održavanje mira i dogovorne bilateralne suradnje svih životnih zajednica;
● sustav pomaže ljudima i životnim zajednicama da imaju prihvatljivo i predvidljivo vla-danje i postupanje i ne služi političkim vlastima za nadzor ljudi i životnih zajednica;
● politička vlast treba biti usađena u životne zajednice i imati snažne ovlasti za obavljanje skupnog ljudskog posla;
● uvažavanje opće biološke evolucije i kulturne evolucije vrste Homo sapiens, koja je u ži-votne jedinke naše vrste unijela sposobnost ocjene vlastitog života ili ljudski duh, koji je proizvod čovjekova organizma;
● kulturna evolucija unijela je u našu vrstu pojam svrhe pa je ostvarenje ljudskih svrha postalo životnom potrebom ljudi;
● moguća vjera ljudi u nedokažljive ili objavljene istine nije javno ili državno, nego skrive-no osobno ili obiteljsko pitanje.
S obzirom da je u europsku baštinu utkan izvorni pristup životu Isusa iz Nazareta važno je predvidjeti prinos koji novom sustavu uvjerenja mogu dati Isusovo učenje i Katolička crkva. Mjesto učenja Isusa iz Nazareta i uloga Crkve u uspostavi i održavanju Sustava uvje-renja za Novu Europu bili bi u slijedećem:
● navedeni aksiomatizirani sustav uvjerenja ima model, uzorak ili primjer u „nebeskom kraljevstvu“ ili sustavu uvjerenja, koji je za cijelu vrstu predvidio i promicao Isus iz Naza-reta;
● javno i političko djelovanje Katoličke crkve, koja čuva Isusovu misao te njeguje baštinu Isusova djelovanja i života, treba biti svedeno na poticanje okupljanja svih Europljana za uspostavu jednoga, jedinog sustava uvjerenja za Europu i za vrstu Homo sapiens;
● otpadničke crkve trebaju prestati javno djelovati, jer su one revizijom, izvitoperenjem i mitologizacijom Isusova učenja i djelovanja podijelile cjelovitu Europu, a njihovi prvaci i pripadnici neka se jedinačno pridruže okupljanju za Novu Europu;
● na općoj, univerzalnoj, katoličkoj Crkvi je da sama odluči, hoće li se uključiti u okupljanje ili ga čak i predvoditi na temelju poznavanja i čuvanja izvornog Isusova pristupa uređenju odnosa u cijeloj vrsti, koji je jedincat i konačan u povijesti i u civilizaciji;
● vrijednost doprinosa Crkve okupljanju za uspostavu Sustava uvjerenja za Novu Europu ovisit će o njezinoj pripravnosti i sposobnosti, da u sebi nadvlada kršćansku, protestantsku, liberalističku struju, koja još uvijek pristaje uz mitove.
Crkva i baštinici Isusova izvornog učenja moraju stupiti u rat za uspostavu sustava uvjerenja, koji će spasiti Europu. Isus je svojim učenicima za života govorio, da „nije došao da donese mir, nego rat“. Govorio im je: „Blago vama kad vas budu kudili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Tà, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!“ (Mt 5, 3-1

Zaključak
Probuđeni i okupljeni europski narodi pripremit će se za novi, treći svjetski i opći europski rat. Taj će se rat opet voditi u Europi, ali ne oružjem i ne među europskim povijesnim narodima. Europski narodi skupno će voditi idejni rat za micanje iz europskog prostora tuđih nametljivih ideologija: islama, liberalizma i „otvorenog društva“. Bez pobjede u tom ratu nema oporavka Europe. Uvjet za pobjedu je uklanjanje iz Europe trojanskog konja Europske unije, u kojemu su se u europske naroda zavukle neprijateljske ideologije.

Pojmovnik

Odredba 1: Život je usađen u tvar, a javlja se samo u jedinačnim organizmima, koji su svrstani u vrste života; vrste traju, a ne žive, a jedinke žive, a ne traju. Jedinke vrsta se u svojoj vrsti skupno množe, hrane i brane te tako jamče trajanje vrste. Život jedinke je u dinamičkom održavanju ustaljenih odnosa među organima i organskim sustavima njezina organizma te među funkcijama tih organa i sustava.
Odredba 2: Evolucija života kao nastanak novih ili nestanak postojećih vrsta je postupak, koji se sastoji od nasumične pojave molekularnih mutacija u rodnoj tvari organizama, od slijedne preinake organizama i od moguće prilagodbe preinačenih organizama postojećim ili promijenjenim okolnostima života.
Odredba 3: Homo sapiens je biološko-kulturna vrsta života, koja – za razliku od biljnih vrsta, koje imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje te od životinjskih vrsta, koje imaju samo slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje – ima i pojmovno, simboličko ili apstraktno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, po kojemu su se jedino u tu vrstu zavukle laž, obmana, zabluda i vjera u nedokažljive tvrdnje, koje se ne čine očitima. U ostalim su vrstama opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje istiniti.
Odredba 4: U svakoj političkoj zajednici ili u „društvu“ djeluju četiri međusobno spletene mreže društvenog utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja, putem kojih se zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Nijedna od tih mreža utjecaja nema trajnu prevagu nad ostalima.
Odredba 5: Životni prostor (Lebensraum) je prostor, koji skupina pripadnika vrste Homo sapiens smišljeno, sustavno i skupno dograđuje na određenomu zemljopisnom prostoru.
Odredba 6: Životna zajednica ili narod je skupina pripadnika vrste Homo sapiens, koji na svojemu povijesnom zemljopisnom prostoru skupno i neprekidno dograđuju životni prostor.
Odredba 7: Civilizacija je pristup uređenju javnih poslova, po kojemu je vlast izdvojena iz ljudske zajednice i stavljena nad „društvo“, u kojemu vlada podjela rada i podjela ljudi te u kojemu je putem uporabe pisma vlast vezana uz imovinu. Civilizaciji nije prethodilo barbarstvo, nego izvorno ljudsko zajedništvo, koje je bilo rezultat evolucije života. Civilizacija je zatrla to zajedništvo. U svakoj civilizaciji poseban pismoznalski sloj ili posebna ustanova upravlja u ime vlasti obveznim sustavom uvjerenja.
Odredba 8: Sustav uvjerenja životne zajednice je skup osnovnih tvrdnji, na kojemu (1) pripadnici vrste Homo sapiens temelje životni stav; (2) počiva očekivano ponašanje i postupanje pripadnika životne zajednice; i (3) politička vlast djelomice zasniva nadzor ponašanja i postupanja podanika političke zajednice ili države.
Odredba 9: Vjera ili religija je sustav uvjerenja, koji se sastoji od nedokažljivih tvrdnji koje nisu očite te koje se obično prikazuju kao istina objavljena od božanstva putem jednoga iznimnog čovjeka ili putem uske skupine nadahnutih ljudi.
Odredba 10: „Kraljevstvo nebesko“ je sustav uvjerenja, koji je za cijelu vrstu Homo sapiens postavio Isus iz Nazareta, po kojemu ljudi svoj životni stav temelje na potrebi sustavne njege životnog zajedništva te po kojemu ljudi svoje ponašanje i postupanje međusobno usklađuju unutar životne zajednice, ne obazirući se preveć na zahtjeve političkih vlasti. Po „nebeskom kraljevstvu“, životne zajednice upravljaju same sobom iz samih sebe.
Odredba 11: Katolištvo je drugo ime za „nebesko kraljevstvo“, pri čemu riječ „katolički“ na drevnogrčkom jeziku znači „opći“, „univerzalan“ [ kata (κατα) = uvažavajući, holos (χολοσ) = cjelina].
Odredba 12: Kršćanstvo je preinačeno i toliko unakaženo katolištvo ili „nebesko kraljevstvo“, da je ono moglo poslužiti kao ideologija mjesne političke vlasti: carske, kraljevske, kneževske i gradske ili kasnije izvanprostorne vlasti kapitala. Kršćanstvo je vjera, koju je objavio Pavao iz Tarza te koja kao i svaka vjera počiva na nedokažljivim tvrdnjama, priči ili mitu, a ne na neospornomu općeljudskom uviđanju životne stvarnosti vrste Homo sapiens.
Protestantstvo je kršćanstvo, koje je poslužilo kao svetovna (sakralna) vjera kapitala, koja se – kad se kapital dovoljno osilio prema vrsti Homo sapiens – pretvorila u liberalizam kao svjetovnu vjeru kapitala, pri čemu se protestantska samoživost pretvorila u potrošaštvo.
Odredba 13: Duša je čovjekov skriveni i od tuđeg uvida zaštićen unutarnji iskustveni prostor, u koji se upisuje životno iskustvo čovjeka i u kojem ljudski duh ili čovjekova samosvijest obavlja ocjenu vlastitih postupaka čovjeka i procjenu valjanosti cjeline njegova jedincatog života. „Sav-jest“ ocjenjuje to, je li se jedinačni čovjek pridržavao zakona, propisa, običaja i danih obećana, i ona je kulturno mjesno uvjetovana i uobličena. Ljudski duh bezuvjetno i slobodno ocjenjuje ukupnu uporabu života svojega jedincatog nositelja.
Odredba 14: Dijaspora je s jedne strane zajednica vjernih, a s druge mreža nakupljanja bogatstva Židova raspršenih prvotno Rimskim carstvo, a poslije najviše Europom, a danas cijelim globaliziranim svijetom. Kao djelatna i pomična, a ne mjesna ili prostorna zajednica Dijaspora nije smjela nakupljati bogatstvo u nekretninama i proizvodnom poduzećima, nego u gotovu novcu i u trgovačkim mrežama raspetim diljem svijeta. Dijaspora je znatno pridonijela pojavi prosvjedništva i uspostavi kapitalizma, u kojemu političku vlast ima slobodan kapital. Dijaspori je nepoćudno svako prostorno zajedništvo.

Continue Reading

Postupak globalizacije poslovanja korporacija globalizirao je i vrstu Homo sapiens, koja je time postala nedjeljivom cjelinom i koja je prepoznala, da je ona uistinu iznimna vrsta života. Globalnost vrste neizbježno vodi smaku kapitalizma i istovremenom smaku civilizacije, kao sredstva vladanja vrstom, a ne sredstva rasta i napretka vrste. Globalizacija vrste potpuno je razotkrila zloćudnost kapitalizma, kao svjetske vladavine i istovremeno izvrgnula uvidu pravu narav civilizacije. Civilizacija je otela vlast izvornim čovjekovim životnim zajednicama, a jedinu umnu, radnu i izumiteljsku vrstu u životinjskom carstvu ona je na neodređeno vrijeme pretvorila u podaničke radne postrojbe.
Smak civilizacije kapitala i civilizacije općenito neće biti posljedicom ničije zapovijedi ili odluke ili mogućeg djelovanja providnosti, nego nužnost do koje vode sadašnje nevoljno stanje čovjeka i težak položaj naše vrste u živom svijetu. Budući da je svatko „kovač svoje sreće“, smije se reći da je naša vrsta minulih šest tisuća godina civilizacije i posebice proteklih šesto godina kapitalističke civilizacije bila slabom kovačicom svoje sreće. Vrsta je sama dopustila da se njezinim izvornim životnim zajednicama otme njihova unutarnja vlast, da se vlast iz njih iznese i da ta ukradena vlast zavlada mjesnim zajednicama i cijelom vrstom. Vrsta je to dopustila, jer je bila podijeljena i usitnjena. Vlast je od početka civilizacije rabila svoje odijeljene političke tvorevine u našoj stvarateljskoj vrsti za svoje probitke i za jačanje same sebe. Pritom je ljudski posao vrste ostajao neobavljan. Posao naše umne vrste je smišljena prilagodba općim okolnostima u vidljivom svijetu, koja omogućuje da se život širi vrstom i da svaki pripadnik vrste ima sve više života u sebi. Homo sapiens je nestabilna vrsta života: u njezinim jedinkama razina i bogatstvo života značajno se mijenjaju kako se mijenjaju prilike unutar vrste.
Globaliziranoj vrsti predstoje obračun i oproštaj s kapitalizmom i civilizacijom. Kapitalizam se pokazao nepopravljivim, a civilizacija bez kapitalizma neće biti održljiva, jer je kapitalizam konačan uzorak ili primjerak civilizacije, koja je dosad iskušala sve moguće načine i sva sredstva vladanja. Budućnost već nadire u vrstu. Međutim, vrsta ne može stupiti u budućnost dok god ostane u slabom stanju u kakvomu je sada. Vrsta mora ojačati za novu, pravu budućnost i osposobiti se za obavljanje dužnog, ali propuštanog ljudskog posla. Voljni pripadnici vrste moraju ozdraviti i trebaju se oporaviti. Vrsta treba steći unutarnju otpornost i razviti jaku silu, kojom će odgovarati na nasilje. Sadašnje stanje vrste i stanje čovjeka posljedice su vladavine kapitala nad vrstom i uspostave civilizacije, koja je sputala vrstu, kako vrsta ne bi mogla obavljati svoj posao prilagodbe životnim okolnostima. Civilizacija je zatrla zajedništvo, a kapitalizam je ljude od bližnjih pretvorio u takmace. Ljudi se u kapitalizmu trajno međusobno nadmeću i glože te time obavljaju posao za kapital, a ne za vrstu. Vlast rabi ljude za svoje probitke. Vrsta se sama zapustila.
Kapital je rano u proteklom stoljeću na vrstu navalio dva teška svjetska i opća europska rata, a rano u sadašnjem stoljeću vrsti je nametnuo organizirani terorizam i okužio je Islamskom državom Iraka i Levanta (ISIL). Te opačine pokazuju, da se vrsta sama upropaštavala i da se i dalje upropaštava ratujući unutar sebe te da su pripadnici vrste prisiljeni trajno bolovati, trpjeti zlo i oskudijevati u dobru.
Jasna spoznaja vrste o teškom stanju u njoj i o jadnom stanju čovjeka prisiljava vrstu na okupljanje oko njezina zadružnog ljudskog posla, koji je u njoj tisućljećima bio neobavljan. Ovaj spis je poziv vrsti za okupljanje i za homogenizaciju, koji će vrstu očuvati kao cjelinu i u njoj razviti jaku političku silu, kojom će se vrsta suprotstaviti sili civilizacijske vlasti i nadvladati je. U spisu je radosna novost, da postoji inačica civilizaciji kapitalizma i civilizaciji općenito. Alternativa postoji! Ovaj spis nosi radosnu novost za život. Spis nije „glas vapijućega iz pustinje“, nego glas iz namnožene vrste Homo sapiens. Sadašnje stanje vrste nije njezino ni trajno ni konačno stanje. Kulturna evolucija naše vrste teče. Vrsta se može oporaviti, a njezino stanje ustaliti, ako ona bude smišljeno popravljala prilike unutar sebe. Otkriće uzroka slabog stanja čovjeka budi nadu u vrsti. U vrsti raste odlučnost, da ona sama počne stvarati svoju budućnost, umjesto da njezinu budućnost i dalje određuje civilizacija kapitalizma.
U nedavnoj prošlosti veliki povijesni narodi Europe i Azije nastojali su poboljšati stanje čovjeka reformiranjem kapitalizma i uspostavom inačnih sustava, kao što su merkantilizam, gospodarski nacionalizam, korporatizam, socijalni kapitalizam, nacionalni socijalizam, fašizam i komunizam. Međutim, navedene privremene alternative pravom, izvornom kapitalizmu također su počivale na gospodstvu javnog ili privatnog slobodnog kapitala nad tržištem, tržišta nad gospodarstvom, a gospodarstva nad životnim zajednicama. Ni ti kratkotrajni sustavi nisu uspijevali zaposliti sve ljude bez zapodijevanja ratova. U njima kapital nije postao i ostao vezanim uz mjesto i uz mjesni rad. Kroćenje kapitalizma i njegova eutanazija mogu se izvesti samo (1) trajnim vezanjem kapitala uz rad i prostor te (2) usađivanjem tržišta u gospodarstvo, a gospodarstva u životne zajednice. Ovaj spis nosi radosnu novost o uklanjanju kapitalizma i novost o prestanku civilizacije povratom vlasti u životne zajednice. Poslije oslobođenja od civilizacije i kapitalizma životne zajednice će moći upravljati same sobom i u sebi upriličiti obavljanje ljudskog posla prilagodbe vrste okolnostima i širenja života vrstom.
Globalnost nameće vrsti da iz sebe ukloni sva zadana ili nametnuta, a životno neizdašna mjerila ponašanja i postupanja ljudi. Vrsta će postaviti nova mjerila ponašanja i ta mjerila će podrediti nasušnoj potrebi uzajamnog stvaranja skupnog dobra u životnim zajednicama. Vrsta se treba okaniti ovisnosti o zatečenim sakralnim i svjetovnim sustavima uvjerenja, koja su razdirala i rastresala cijelu vrstu i sve njezine životne zajednice. Vrsta treba prigrliti jedan i jedini sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi samo vrsti i životnom prostoru na kojemu se ljudi zateknu. Pripadnici vrste trebaju biti privrženi skupnom stvaranju životnog dobra. Pripadnost vrsti i privrženost skupnom dobru stvorit će mogućnost poboljšanja stanja čovjeka, ali i povećati mogućnosti i slobodu naše vrste za prilagodbu okolnostima, koje vrsta trajno sama mijenja. Vrsta će početi domišljeno mijenjati okolnosti u kojima traje.
Vrsta se treba osposobiti za upravljanje svojom budućnošću. To od svakog čovjeka traži da svoju stečenu slobodu uloži u stvaranje skupnog životnog dobra. Samoupravljanje budućnošću vrste traži samoupravljanje mjesnih životnih zajednica koje sastavljaju vrstu. Život kao jedina prava vrijednost u vidljivom svijetu i potreba širenja vrstom punog ljudskog života traže i nameću obavljanje ljudskog posla u temeljnim životnim zajednicama. K tomu, s obzirom na to, da ponašanje jedinki u našoj vrst nije urođeno kao u ostalim vrstama, svaki čovjek mora naučiti upravljati vlastitim životom, što je u kapitalizmu teško postići.
Kapitalizam i civilizacija su zamisli, koje su našle provedbu u svijetu vlasti, politike, geopolitike, gospodarstva, fizičke sile i zemaljskih obvezujućih ideologija, koje ljudima određuju pravila ponašanja i postupanja. Zamisao Radosne novosti također će se i to uskoro ostvarivati u svijetu politike i vlasti, u kojemu uvriježene životne zajednice ili povijesni narodi imaju svoje države, kao sredstva vođenja politike.
Poslije izbijanja financijske krize u SAD 2007. godine svjetsko gospodarstvo ušlo je u zastoj. Velika svjetska recesija pokazala je, da kapital nije u stanju ravnati ni sam sobom, a kamoli svjetskim gospodarstvom. Ponovila se Velika depresija iz 1929. godine, nakon koje su stari eurazijski narodi s razvijenim gospodarstvima – mađarski, talijanski, ruski, japanski, njemački i kineski – iz nužde pošli putem gospodarskog nacionalizma u primjerima fašizma, industrijskog komunizma, nacionalnog kapitalizma ili gospodarskog militarizma. Stoga se nije bila ostvarila američka zamisao iz vremena Prvoga svjetskog rata, po kojoj bi američki kapital putem Lige naroda vladao dekoloniziranim svijetom iz kojega su uklonjena dugovječna europska carstva.
Poslije Drugoga svjetskog rata kapital, koji je bio usredotočen u SAD nastojao je ostvariti gospodstvo nad svijetom putem novih svjetskih ustanova: UN, IMF, ITO i Svjetske banke. Ta se zamisao nije mogla ostvariti, jer je Sovjetski Savez bio zauzeo polovicu Europe i izveo komunističke revolucije u Kini te u nekim drugim zemljama Azije. Komunizam je bio ugrozio i kapitalizam kao pristup uređenju društva. Poslije Hladnog rata svjetskim ustanovama dodane su područne ugovorne tvorevine kao što su NAFTA u Sjevernoj Americi i Europska Unija te redoviti sastanci političkih prvaka vodećih industrijskih zemalja ili trgovinskih blokova – G8, G7, G20, ASEAN i MERCOSUR ili pobačeni TTP i TTIP.
Prva velika recesija u našem stoljeću bila je prouzročena nagonskom bezobzirnošću slobodnog kapitala, koji se poslije sloma komunizma bio oslobodio straha za sebe i za kapitalizam te se bio osilio. Do svjetske recesije došlo je poslije područne recesije u Jugo-istočnoj Aziji 1997. godine, koja je imala isti uzrok. Velika recesija je potpuno obrukala kapitalizam posebice stoga, što su liberalni ekonomisti bili razglasili da se krize i recesije ne mogu ponoviti. Recesija je ponovo probudila brojne narode, koji ne žele trpjeti nove recesije i u njima čekati milostinju svjetskih financijskih ustanova. Ti narodi se počinju okupljati oko monetarnog pitanja i počinju dogovorno izdvajati svoja gospodarstva iz dosadašnje svjetske kapitalističke mreže korporacija. Kapitalizam postupno prestaje kao svjetski gospodarski sustav. Svjetske financijske ustanove: IMF, WTO i Svjetska banka gurnute su na rub svjetskog gospodarstva djelovanjem politički jakih i još neovisnih nacionalnih država te njihovim bilateralnim dogovorima. Sve više zemalja dogovorno dopušta plaćanje svoje robe i usluga u moneti kupca, a ne u američkom dolaru ili euru. Zlato se sve više uzima kao obračunsko sredstvo međudržavne robne razmjene.
Postupno potkopavanje gospodarske uloge kapitalizma donijelo je prevrat u politički vidik kapitalizma kad je američki narod shvatio da svjetski kapitalizam, koji se iz industrijskog pretvorio u financijski, upropaštava i njega i njegovu zemlju. Poslije predsjedničkih izbora u SAD 2017. godine počela je velika preobrazba u svijetu, koja će u malo vremena dovesti do zamjene kapitalizma politizmom®. Politizam je pristup uređenju političkih ili životnih zajednica, po kojemu politika obujmljuje tri ostale glavne mreže društvenog utjecaja: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. U politizmu nasuprot kapitalizmu posljednju riječ nema kapital, nego politika kao sredstvo političke volje naroda ili životne zajednice, kojim se obavlja javni, narodni posao.
Politički procesi koji se odmataju pod pogledima narodâ posljedice su globalnosti vrste. Nositelji kapitala su iznenađeni snagom globalizirane vrste. Oni postaju svjesni da kapital ne može nadzirati globalnu vrstu. Odnedavno ni SAD ne žele biti političko, vojno, policijsko i obavještajno uporište kapitala. Kapital nema više izliku da na okupu nasilno drži svjetske države, kako one ne bi međusobno ratovale. Svjetski kapital u svojem rezervatu drži još samo obrukanu i neuglednu Europsku uniju. Vrsta je sama po sebi sijelo biološkog i kulturnog zajedništva pa ona ne treba zajedništvo, kakvo se stvara i jamči vlašću i silom kapitala. Globalnu se vrstu ne može nadzirati s jednog mjesta ili iz par financijskih ustanova i političkih zajednica. Takozvani Vašingtonski konsenzus je propao i nestao. Nositelji kapitala uviđaju svoju nemoć pred globalnom vrstom. Došlo je vrijeme da se politička vlast opet raspača i, što je bitno, unese u povijesne narode ili uvriježene životne zajednice, a ne da se prenese na neke nove neodržljive političke tvorevine.
Svijetu je potrebna usitnjena, distribuirana ili raspačana vlast, koja je usađena u životne zajednice. Ranija raspačana politička vlast bila je zamijenjena usredotočenom vlašću slobodnog kapitala, koji je kao sredstva vladanja vrstom rabio tržište i korporacije. Radosna vijest uključuje zamjenu upravljačke uloge korporacija novom ulogom naroda i zamjenu slobodnoga svjetskog tržišta slobodnim dogovorom suverenih naroda. U prijašnjim carstvima, hegemonijama i višenacionalnim tvorevinama vlast je imala jedna politička zajednica, koja je gospodarila ostalima. Globalnost vrste nameće vrsti djelatno životno zajedništvo, koje će, geopolitički rečeno, biti utemeljeno na bilateralnoj suradnji država ili na suradnji „države i države“. Svjetsko životno zajedništvo vrste počivat će samo na bilateralnoj suradnji država. Bilateralna ili dvostrana suradnja je zapovijed globalizirane vrste. Dosadašnji svjetski kapitalistički sustav nametnik je na svjetskom gospodarstvu, koje može postojati i bez takvog sustava.
Dvostrana suradnja političkih zajednica odnosno država, koje su sredstva životnih zajednica, djelotvorno je sredstvo uklanjanja višenacionalnih tvorevina, kakva je i dalje Europska unija. Suradnja „države i države“ i suradnja pripadnih životnih zajednica vodi uspostavi svjetske mreže dogovorne suradnje. Usto, potrebna i neizbježna dvostrana suradnja nameće narodima ili životnim zajednicama, (1) postavljanje primjerenih političkih sustava, koji će narode osposobiti za suradnju putem stvaranja životnog dobra, i (2) sređivanje političkih odnosa i uklanjanje političkih razmirica između „države i države“. Globalnost vrste sili sve narode da budu bližnji.
Suradnja „države i države“ utkana je u novu političku filozofiju Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine. Nova i konačna geopolitika u globaliziranoj vrsti nameće i nov način vođenja mjesne politike u životnim zajednicama. Svaki narod treba politiku, koja će biti sredstvo provedbe njegove skupne političke volje. Time će i suradnja „države i države“ dobiti trajan i zdrav temelj. Po novoj političkoj filozofiji za novo doba dviju pravih svjetskih velesila, suradnja „države i države“ mora imati temelj u suverenosti, zaštićenosti i blagostanju naroda. Najbolja sredstva zaštite svakog naroda su njegova životna sljubljenost i njegova sposobnost za stvaranje životnog dobra, koje je ulog u suradnju država.
Politizam kao pristup uređenju i vođenju životnih zajednica i kao način stvaranja opće svjetske mreže suradnje omogućit će vrsti, njezinim životnom zajednicama i jedinačnim ljudima da ozdrave, da se oporave i da ojačaju. To će ih osposobiti za obavljanje ljudskog posla prilagodbe vrste promjenljivim životnim okolnostima, širenja života diljem vrste i bujanja života u svakom čovjeku. Za to je vrsti potreban dugotrajan mir. Kapital ne zna ratovati bez ratne uporabe država i naroda. Sad su države nesposobne za zapodijevanje rata, a narode se više ne može navesti na vođenje rata. Narodi neće rabiti svoje države za vođenje rata, nego za dogovaranje suradnje. Suradnja „države i države“ na podlozi suverenosti, zaštićenosti i blagostanja naroda je jedini jamac svjetskog mira.
Velika preobrazba svijeta iz gospodstva kapitala, korporacija i tržišta nad vrstom u mrežu suradnje životnih zajednica i njihovih država je istinska, željno i dugo očekivana revolucija. Radosna novost je to, što se svijet preokreće ili preobraća pod oštrim pogledima narodâ. Budućnost nadire u vrstu!

Continue Reading

Sažetak
Globalizacija poslovanja i vrste Homo sapiens unijela je nepovratnu promjenu ne samo u odnose među državama, nego i u odnose među ljudima unutar država. Iznenada uspos-tavljena globalnost vrste potresla je cijeli sustav civilizacije kao pristupa uređenju društava, koji je bio nametnut vrsti i nadmetnut nad nju.
Povijest civilizacije od prijeantičkih vremena može se uzeti kao povijest kovanja ideja vladanja zemljama ili državama te kao povijest neuspjelih nastojanja za provedbu tih za-misli. Dijelovima naše vrste vladali su bogovi, veliki svećenici, kraljevi, skupštine slobodnih građana, carevi, skupštine feudalnih velikaša, kraljevske loze, otvorena društva i kolonijalne matice, a od Industrijske revolucije, u kojoj je napravljena kapitalistička država, državama vlada kapital. U ime naroda ili radničke klase kapitalu su se neuspjelo odupirali nacionalni socijalizam i komunizam. Kapital je poslije sloma tih dvaju sustava vladanja nastojao zavladati cijelim svijetom kao velikim nepodijeljenim tržištem.
U tom samoživom nastojanju kapital je htio globalizirati samo svjetsko poslovanje, ali mu se omaknula i globalizacija naše vrste. Okupljena, globalna vrsta postala je golemom elementarnom političkom silom, koja je nametnula životnim zajednicama i političkim vlastima uvažavanje zahtjeva mjesnih životnih prostora, preuzimanje odgovornosti za za-dovoljenje životnih potreba mjesnog pučanstva te poštivanje naravi i uloge bioma.
Globalizacija prisiljava mjesne, obično povijesne, životne zajednice da se suvereno i odgovorno postave prema svojem zemljopisnom i životnom prostoru te da za njih izgrade primjeren politički sustav, koji će ne samo štititi njihove ljude i narod, nego će i jamčiti međusobnu suradnju političkih zajednica odnosno suradnju „države i države“.
Globalnost naše vrste već je prisilila mjesne političke vlasti da se ne upuštaju u među-državne ratove, a sad ih prisiljava da iz sebe iskorijene unutarnje ratove i sukobe, kako bi sve države, političke zajednice ili životne zajednice postale sposobnima za djelotvornu suradnju „države i države“ u svjetskoj, globalnoj mreži suradnje. Iz svijeta treba ukloniti sadašnji kaos. Svijet treba upostojiti ili stabilizirati putem slobodne suradnje suverenih i odgovornih mjesnih vlasti, koje se moraju vratiti u svoju životne zajednice. U svijetu se umjesto civilizacije kapitalizma treba uspostaviti vladavina vrste.

Civilizacija nad vrstom Homo sapiens
Globalnost vrste je iznenadila sve vlasti, koje ne pripadaju čovjekovim zajednicama. Pose-bice je iznenadila nositelje slobodnog kapitala. Globalnost je vrstu učinila subjektom i mjestom odgovornosti. Moglo bi se reći, da je vrsta postala sveobuhvatnom ili „krovnom“ političkom zajednicom. Drugo, globalnost je presudno promijenila poimanje prostora: svaki dio Zemljine plohe je nečiji pa više nema tuđega. Svako mjesto pripada nekomu iz vrste Homo sapiens. Usto, životni prostor, koji vrsta dograđuje na zemljopisnom prostoru odavno je vrsti postao bliži i preči od zemljopisnog prostora. (Gruntovnica je važnija od katastra!) Treće, vrijeme (čas) je također dobilo novo značenje, zbog ubrzanja promjene koju uzroči globalnost vrste: u povezanoj vrsti svaki čovjek životom i djelovanjem unosi promjenu, koja se očituje u životu svih ostalih ljudi. Vrijeme prisiljava vrstu, da počne upravljati promjenom prilika u sebi i okolnosti oko sebe.
Globalnost se nije dogodila svim životinjskim vrstama, nego samo posebnoj biološkoj vrsti, zapravo biološko-kulturnoj vrsti, koja ima neke značajke koje nemaju „čiste“ biološke vrste. Globalnost se mogla dogoditi samo našoj kulturnoj vrsti. Jedna od značajki naše vrste je razvijeno pojmovno mišljenje, koje je evolucija čovjeku dometnula na njegovo slikovno opažanje i znanje, kakvo kao jedino imaju ostale životinjske vrste. Druga bitna nova značajka naše vrste je radna sposobnost. Već je Homo habilis, „djed“ Homo sapiensa u rodu Homo, rabio predmete nađene u prirodi za obavljanje posla, koji mu je omogućivao bolju prehranu. Čovjek-radnik je na zemljopisnom prostoru s vremenom izgradio bogat životni prostor, u koji se ljudi rađaju, u kojemu žive i iz kojega umiru.
Naša vrsta je s vremenom uspostavila civilizaciju kao poseban pristup uređenju ljudskih društava, u kojima je (samo)upravljanje bilo oteto zajednici i kao vlast stavljena nad druš-tvo. Vlasti jedinačnih civilizacija, kao što su bile prve ili izvorne civilizacije, rabile su ljude kao podanike, koji nisu izgrađivali životne prostore sami od sebe, nego po zapovijedi i pod prisilom vlasti. Izvorno životno zajedništvo bilo je zamijenjeno civilizacijom, kojoj nije prethodilo barbarstvo, nego zajedništvo.
Usto, rabeći čovjekovu sposobnost pojmovnog ili simboličkog mišljenja, vlasti su lju-dima nametnule novi sustav uvjerenja ili novu vjeru. Umjesto strahopoštovanja prema prirodnim silama i štovanja vlastitih pređa, koji su bili plod iskustvenog ili slikovnog miš-ljenja, ljudi su bili natjerani ili navedeni vjerovati u nedokažljive i neprovjerljive „objavlje-ne“ istine ili u neoborljive neistine. Vjere civilizacija imale su snažan „kozmološki“ vidik, koji je bio plod nagađanja pismoznalaca i svećenika, ali i obvezujući „antropološki“ vidik, kojim je nova vjera određivala ili definirala pripadnike naše vrle, poduzetne, marljive i izumiteljske vrste kao podanike vlasti koji trebaju služiti božanstvima. Civilizacija je uvjerila naše pređe, a i dalje uvjerava naš naraštaj da je vrsta Homo sapiens to, što ona nije i što ona ne može biti. Čovjekova sposobnost pojmovnog mišljenja je „dobar sluga, ali zao gospodar“.
Vlasti su vrstu podijelile u mnoštvo civilizacija, koje su bile opasane zidinama ili su civili-zacije jedne od drugih bile odijeljene nenastanjenim prostorima i prirodnim granicama. Podignute zidine nisu prvobitno bile sredstvom zaštite „zajednice“ koja je ionako bila zatrta, nego sredstvom zaštite vlasti. Vlasti su prije toga već bile podijelile ljude podjelom rada.
Globalnost vrste omogućuje vrsti da razvije jaku političku silu, koja će biti rezultanta mnoštva slabih, sitnih sila jedinačnih ljudi. Njezina globalnost izvest će vrstu sa stranputice civilizacije i vratiti je na put zajedništva, koje će počivati na mjesnom zajedništvu i na svjetskoj, globalnoj, vrstinoj mreži zajednica. Povratak vrste zajedništvu traži rastvaranje ili razgradnju civilizacije. U tom postupku bit će potpuno promijenjeni poimanje i mjesto vlasti, poimanje i svrha političkih zajednica ili država, poimanje mjesne suverenosti i od-govornosti te poimanje i ovlasti političkog sustava.
U vrijeme uspostave izvornih civilizacija u Egiptu, Mezopotamiji, Južnoj Aziji i u Kini vrsta je već raspolagala pojmovima prostora i vremena. Prostor i budućnost naroda imali su vrlo važnu ulogu pri uspostavljanju vlasti. Uspostavom civilizacije iz vrste je uklonjeno samo-upravljanje, a nad vrstom je uspostavljena vlast. Predvodništvo u vrsti zamijenjeno je vlašću nad vrstom: unutarnja vlast zamijenjena je vanjskom. Prve civilizacije bile su gradovi-države, koji su imali svoje granice preko kojih nisu puštali došljake, a ni svoje moguće bjegunce. U izvornim civilizacijama naglo se pojavilo bogatstvo. Na naplavinama plodnog mulja velikih rijeka prikupljala se bogata ljetina, ali je riječne vode trebalo krotiti golemim ulogom rada, koji je dobivan silnim usredotočenjem radne snage u radne brigade. Novootkriveno bogatstvo i naporan rad podanika nove vlasti stvarali su golem višak vri-jednosti, koji su ponajviše prisvajali nositelji vlasti, ali koji je djelomice bio ulagan u dog-radnju životnog prostora: dio u objekte infrastrukture, a dio u politički ugled vladara pu-tem gradnje piramida, velebnih palača i visokih tornjeva.
Namnožene civilizacije, države ili gradovi-države ratovali su jedni protiv drugih kako bi zauzeli dodatan zemljopisni prostor i uzeli pučanstvo. Međutim, države su i sklapale saveze pa su jedna drugoj često, ali ne zauvijek priznavale pravo nadzora nad prostorom i ljudima. Tako je nastao pojam suverenosti i to suverenosti ili vrhovništva vlasti nad političkim zajednicama, narodima ili životnim prostorima. Tijekom trajanja civilizacije kojih šest tisuća godina izredali su se carstva, hegemonije, imperijalizam i kolonijalizam, putem kojih bi jedne političke zajednice vladale nizom drugih političkih zajednica. Od antičkih vremena neki su narodi presađivali svoje pučanstvo u tuđe prostore. Drevni Grci pravili su tr-govačke kolonije u Sredozemlju i drugdje. To su činili i drevni Feničani, koji su za razliku od Grka u svojim kolonijama izgrađivali životne prostore, u koje su unosili kapital, znanje, tehnologiju i proizvodnju. Od Renesanse Englezi su svoje pučanstvo presađivali na druge kontinente i na daleka oceanska otočja.
Civilizacije su od davnine međusobno trgovale, ali su jaki vladari nastojali proširiti svoj zemljopisni prostor, kako bi napravili cjelovit gospodarski prostor, u kojemu bi se odvijala sva gospodarska djelatnost uključujući i trgovinu. U potpunim gospodarskim prostorima dodana vrijednost je ostajala u državi. Tako su Akađani od dvadeset četvrtog stoljeća prije Isusa stvarali golemo carstvo koje se protezalo od današnjeg Libanona do današnjeg Omana. Drevnožidovski spisi iznose ideju ili Jahvino obećanje tobožnjem Abrahamu o stvaranju židovskog gospodstva nad cijelom vrstom: Židovi su bili probrani da budu vla-dari svijeta. Perzijsko carstvo protezalo se na prostoru od 11 milijuna četvornih kilometara. Aleksandar Makedonski privremeno je nadzirao prostor veći od perzijskoga. Rimljani su uspostavili sustav Pax romana na trima kontinentima oko Sredozemnog mora.
U novije vrijeme Habsburzi, Nizozemci i Englezi nastojali su uspostaviti svjetsku vla-davinu na svim kopnima i oceanima. Napoléon Bonaparte nastojao je za Francusku nap-raviti Kontinentalni sustav. Karl Marx je donio zamisao o svjetskoj vladavini avangarde rad-ničke klase. Adolf Hitler je za Nijemce nastojao napraviti Neue Ordnung. SAD su od Prvoga svjetskog rata neuspjelo nastojale uspostaviti svjetsko gospodstvo kapitala i tržišta.
Tijekom cijele civilizacije mijenjali su se poimanje suverenosti i mjesto vlasti, koja je bila iznesena iz zajednica. Za suvremene države se kaže, da mogu imati pet značajki, od kojih države obično imaju tri, a da su dvije zastupljene samo u stanovitoj mjeri. Te značajke su slijedeće:
1. Državu čini pučanstvo na jasno određenom zemljopisnom prostoru, koje priznaje zaje-dničko vrhovno tijelo vlasti.
2. Zajedničko tijelo vlasti ima posebno osoblje, državnu administraciju, koja provodi od-luke vlasti te vojnu službu, koja ako je potrebno silom podupire provedbu odluka vlasti i koja štiti političku zajednicu od nasrtaja slično ustavljenih država.
3. Tako ustavljenu državu druge slično uspostavljene vlasti priznaju kao neovisnu u djelo-vanju na prostorno omeđeno i u gibanju ograničeno pučanstvo odnosno na podanike ili državljane.
U ranijim vremenima nisu sve države imale te značajke, jer su granice država bile slabo određene i jer je administrativni ustroj država bio slab, a priznanje jedne države od drugih država bilo upitno i nepostojano.
4. U teoriji i u zbilji pučanstvo države osjeća i smatra da ono čini zajednicu utemeljenu na svijesti o pripadnosti jednom narodu.
5. Jednako tako pučanstvo političke zajednice može smatrati da čini zajednicu po tomu, što pripadnici naroda uzajamno sudjeluju u preuzimanju obveza i u uživanju dobrobiti.
Postoje države kao što je Španjolska, političke tvorevine kao što je bila Jugoslavija i vi-šenacionalne političke instalacije, kakva je Europska unija, u kojima pučanstvo nema osjećaj pripadnosti istom narodu. Takav osjećaj su imali drevni Židovi i drevni Egipćani, a kasnije su se tim narodima pridružili i Kinezi. U carskom Rimu istom se pod konac Carstva počelo govoriti o „Romanima“ i o „Romaniji“. Hrvati se uvijek željeli pripadati samo Hrvatskoj.
U svakoj suverenoj državi ili političkoj zajednici valja razlučiti (1) političku zajednicu, (2) politički sustav u njoj i (3) nositelje vlasti, koji upravljaju političkim sustavom. U du-govječnim carstvima, kakva su bila egipatsko, asirsko, kinesko, bizantsko ili tursko carstvo politička zajednica je svjesno žrtvovala slabe nositelje vlasti, koji u izravnoj vlasti imaju politički sustav, kako bi sačuvala taj sustav, o kojemu ovise opstanak političke zajednice i dobrobit pučanstva. Kinezi su umjesto izrođenih carskih loza često na vlast dovodili uzurpatore prijestola. U Bizantu nije postojalo pravo prvorođenstva, nego se novi car birao po ratničkim sposobnostima, a na prijestolu bi ga održala sposobnost vođenja državne politike. U drevnom su se Egiptu izredale brojne carske loze, ali se politički sustav održa-vao. Tako je bilo i u drevnoj Asiriji.
Politički sustav ili režim kralježnica je političke zajednice. Njega čine ne samo adminis-trativni ustroj i vojska, nego i sustav pozitivnih zakona i propisa, porezni sustav o kojemu ovisi financiranje vlasti, administrativnog ustroja i vojske, društveni običaji i običajno pra-vo, očekivanja pučanstva, ukupan politički postupak, razdioba vlasti i ovlasti, glavne inte-resne skupine o kojima ovisi stvaranje bogatstva političke zajednice, sustav uvjerenja te mnoge druge zasade. Politički sustav stvara državna politika, koju oblikuju nositelji vlasti i drugi konstitutivni čimbenici. U carskoj Rusiji konstitutivne sile bile su car, crkva, plem-stvo, vojska i carska straža ili garda. U drevnoj Kini to su bili stručni državni ustroj i car. U suvremenoj Kini to je Komunistička stranka Kine, kao što je slučaj i u svim de facto ili de iure jednostranačkim državama.
U suvremenim kapitalističkim državama jedina prava vlast je kapital. Vidljivi nositelji vlasti novače se iz kartela političkih stranaka, koje se dodvoravaju nositeljima kapitala, kako bi im dodijelili dužnost zašite slobode tržišta, putem kojega se prikuplja dodana vrijednost, koja treba povećati bogatstvo nositelja kapitala. Politički sustav, koji je postavljen u zemlje „liberalne demokracije“ jaram je, koji prisiljava pučanstvo – i kao proizvođače i kao potrošače – da se muči za stalno množenje slobodnog kapitala, koje jača političku vlast kapitala. Očito je to, da je vlast kapitala vanjska, a ne unutarnja ili samoupravna vlast naroda ili životnih zajednica. Mjesto vlasti kapitala je izvan naroda i izvan vrste Homo sapi-ens.
Kad se u današnjoj kapitalističkoj državi jasno razluče politička zajednica ili država, poli-tički sustav i nositelji vlasti može se reći, da su nositelji vlasti izdali svoje domovine i da politički djeluju po zapovijedima nositelja kapitala. Nositelji vlasti, koje novače političke stranke okrenuli su leđa svojim narodima i cijeloj vrsti Homo sapiens. Stanje izdaje u nacionalnoj politici nije posebnost nijedne države. Politički sustavi kapitalističkih država od prestanka Hladnog rata užurbano su ugađani potrebama daljnjeg nakupljanja kapitala i slobodnog kolanja kapitala od jedne do druge političke zajednice ili od jednog do drugog životnog prostora. Kapital je vrhovna ili „krovna“ politička zajednica, koja se nad sve voljne zemlje „liberalne demokracije“ postavila ne kao hegemon, nego kao apsolutno i izravno teritorijalno carstvo s usredotočenom i intenzivnom vlašću. Kapital ne dopušta mjesnim, obično povijesnim, političkim zajednicama ni da vode unutarnju, a kamoli vanj-sku politiku. Hegemon dopušta zemljama pod njegovim skrbništvom vođenje unutarnje politike.
Kapital je pravi vladar, kakvi su ranije bili veliki svećenici, kraljevi, carevi, kneževi, nad-biskupi, pape, diktatori, glavni tajnici jedine političke stranke u državi, carski namjesnici, kolonijalni guverneri ili poslovne korporacije, kakve su vladale Indijom, Indonezijom ili velikim dijelovima dalekih kontinenata. Međutim, postoji bitna razlika između svih čovje-kolikih vladara i kapitala. Kapital nije osoba ni fizička ni pravna, kakve su bile East India Company u Engleskoj ili Vereenigde Oostindische Compagnie u Nizozemskoj. Kapital je besmrtan i bešćutan vladar, koji ne može i ne zna preuzeti odgovornost, jer nema osobu. Kapital je jednostavno stvar, koju je smislio i iskovao čovjekov poročan um, koji jednakim naporom proizvodi istinu i laž, dobro i zlo, pohvalu i pokudu, nagradu i kaznu.
Kad se razmatraju pitanja suverenosti i političkog sustava političkih zajednica ili država treba imati na umu, da je riječ: (1) o vladavini u biološkoj vrsti ili nad biološkom vrstom Homo sapiens, koja kao biološka vrsta treba slijediti zakone života kao takvoga, od kojih je jedan neizbježnost prilagodbe ne jedinačnih ljudi, nego cijelih životnih zajednica i cijele vrste; i (2) o jedinoj kulturnoj vrsti u biomu, u kojoj su jedinke svjesne toga, što se s njima događa i što se događa s cijelom vrstom.
Sadašnja vlast kapitala, a tako je bilo i sa svakom dosadašnjom izvanjskom civilizacij-skom vlašću, nema osjećaj i smisao za potrebu vrste da se prilagođuje okolnostima, koje mijenja sama vrsta, ali koje mijenja i vlast koja je nad njom uspostavljena. Kapital kao vla-dar nad vrstom potpuno je neosjetljiv za potrebu prilagodbe vrste. Kapital prema vrsti postupa neodgovorno, iako je nositelj suverenosti. Nasuprot tomu, kapital traži od ljudi da mu se prilagođuju kao pojedinci, ali ne uvažava potrebu prilagodbe ljudskih zajednica. Zato je kapital raspršio vrstu u nebiološko „društvo“, koje ne slijedi zakone života, nego zapovijedi kapitala. Kapitalu smeta svako stvarno zajedništvo. Ljudima dobrog pojmovnog vida biva jasno, da se prilagodba vrste ne smije i dalje prepuštati nebiološkom, nečov-ječjem, neodgovornom i bešćutnom kapitalu.
Kulturnost vrste počiva na razvijenom mozgu i složenom umu njezinih jedinki, koji omogućuju čovjeku da osim slikovnog ima i pojmovno opažanje i znanje. Međutim, čov-jekovo pojmovno, apstraktno ili simboličko znanje je poročno i nepouzdano. U svim civi-lizacijama, a posebice u kapitalističkoj, vlasti su pomno birale i činile obveznim sustave uvjerenja, među koje spada i kapitalistički liberalizam, kako bi uvjerile pripadnike vrste da oni nisu pripadnici vrste, nego podanici vlasti i sluge božanstava. Jedan od vidika suvere-nosti vlasti u svim civilizacijama bilo je pravo vlasti da nametne obvezujući sustav uvjerenja. Tako je bilo u drevnom Izraelu, u pokršćanjenom Rimskom carstvu, u Arapskom kalifatu ili u Osmanskom sultanatu, a tako je i sad u kapitalizmu. Sustav uvjerenja zadaje definiciju čovjeka.
Služeći se sustavom uvjerenja te rabeći poročnost čovjekova pojmovnog opažanja, znanja i pamćenja, sve civilizacijske vlasti uspijevale su uvjeriti vrstu, da je ona to što nije. Nebrojeni školovani ljudi naše kapitalističke civilizacije i danas smatraju, da su oni toliko oslobođeni zakona života, da se smiju, trebaju i mogu prilagođivati samo zahtjevima kapi-tala, tržišta i nesmiljenog gospodarskog rasta, a da se ne trebaju prilagođivati životnim okolnostima i da ne trebaju slijediti zakone života, koji je biološka, a ne poslovna ili tržišna pojmovna kategorija. Kapitalistička vjera liberalizma uvjerava ljude, da su oni podanici političke zajednice Kapital, a da nisu pripadnici biološko-kulturne vrste Homo sapiens.
Izvorne civilizacije bile su nametnute određenom življu vrste u vrijeme pojave iznimnog, čudesnog bogatstva u dolinama velikih rijeka: Nila, Eufrata i Tigrisa, Inda i Žute rijeke. Vlasti su ljude namamile iznenadnim bogatstvom, kako bi ih pripitomile ili pokorile, podložile i ujarmile te od vrste Homo sapiens napravile vrstu Homo subjugatus (lat. iugum ser-vitutis, sužanjski jaram). Kao što su u Ledenom dobu mnoge životinjske vrste pod prijetnjom gladi u posluhu prišle našoj vrsti, koja je imala razmjerno obilje hrane, tako je neolitski radni čovjek privučen obiljem žitarica prihvatio izvornu civilizacijsku vlast, iako su se no-sitelji te vlasti držali kao posebna, iznimna, probrana i odabrana vrsta. Kao što su životinj-ske vrste, koje je čovjek „pripitomio“ ili udomaćio u Ledenom dobu, čovjeku dobro služile za rad, zaštitu i prehranu, tako su civilizacijom pripitomljeni pripadnici vrste života Hromo sapiens služili vlastima za povećanje bogatstva, učvršćenje suverenosti i jačanje njihova nadzora nad prostorom i ljudima. Kao što je kod nastanka izvornih civilizacija naplavljeni mulj donio običnim ljudima obilje, a jakim ljudima vlast, tako su u vrijeme Industrijske revo-lucije znanost i tehnologija donijele prvo zapadnima i poslije svim narodima bogatstvo, a kapitalu neograničenu vlast nad našom živom, biološko-kulturnom vrstom. Poslije svakog svojega revolucijskog skoka ili uspjeha civilizacijske vlasti bi vrsti nametnule politički sustav ili poredak, putem kojega se provodila volja vlasti, a ne politička volja vrste sračunata na prilagodbu.
Svetovne vjere i svjetovni sustavi uvjerenja u svim su civilizacijama pružali utjehu po-korenim ljudima i stvarale dojam lažnog zajedništva u vrsti, iz koje je bilo uklonjeno živo-tno zajedništvo. Gotovo sve vjere nudile su samo zagrobno zajedništvo, a liberalizam ne nudi ni to. (U drevnom Egiptu seljake, koji su faraonima zidali piramide kao rezidencije za život u vječnosti, nije poslije biološke smrti čekao nikakav život: ni pojmovan, apstraktan ili simboličan.) Religije su vezale glave podanicima suverenih vlasti, ali im nisu vezale ruke, jer vezane ruke ne mogu raditi.
Posljedice ili simptomi vladavine kapitala danas su vidljivi u političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom kaosu, koji je kapital svojim množenjem i svojim slobodnim kolanjem napravio diljem svijeta. Kapital je kao rak u organizmu vrste. Kapital je posljednji ili svršni vladar nad vrstom Homo sapiens. Međutim, vladarsko mjesto koje je zauzeo mrtvi, proizvedeni, a ne rođeni kapital stvorila je civilizacija, koja je iznijela vlast iz zajednice i stavila je nad „društvo“, u koje je raspršila zajednicu. U kapitalizmu kapital zauzima vladarsko mjesto, koje je priredila civilizacija. Stoga će poraz kapitalizma ujedno biti i poraz civilizacije. Poslije toga vlast će se moći vratiti u narode i u vrstu.
Raspršenjem izvornih ljudskih zajednica i uklanjanjem zajedništva iz nje naša vrsta pos-tala je toliko neotpornom na pritisak kapitala, tržišta i nepotrebnog gospodarskog rasta, da proizvedeni stres slabi i čovjekovu biologiju. Jedinke ostalih životinjskih vrsta sačuvale su zajedništvo koje im je donijela evolucija, a oslobađaju se stresa bilo bijegom bilo napadom na napadača koji ih ugrožava. Ljudi kao zarobljeni i porobljeni podanici svake civilizacije, a posebice civilizacije kapitalizma, stalno žive pod stresom, kojemu ne mogu umaknuti. Usto jedinačni ljudi nemaju oslonac i zaštitu ni u zajedništvu. Dapače, danas ljudi jedni u drugima proizvode stres, stisku ili tjeskobu neprestance se međusobno nadmećući na tržištu i to na zapovijed kapitala. Vrsta već šest tisuća godina civilizacije ne odlučuje sama o sebi.

Globalnost vrste Homo sapiens
Naša vrsta pod pritiskom civilizacije i posebice pod silom kapitalističke civilizacije propuš-tala je, da se slobodno prilagođuje okolnostima, koje su stvarale vlasti i ona sama. Ipak, došlo je vrijeme da vrsta nadoknadi propuštenu prilagodbu i da se poslije toga nastavi prilagođivati. Globalnost vrste stvorila je u vrsti golemu silu, kojom će se vrsta moći nositi sa svim pokušajima da se nastave sadašnja vlast kapitala nad vrstom, ali i sama civilizacija.
Pod utjecajem sile globalnosti vrsta se počinje buditi: narod po narod. Vrsta gleda oko sebe – kako je za američke doseljenike rekao drugi američki predsjednik John Adams – i shvaća da je ona vrsta te shvaća da je ona ugrožena vrsta života. (Dok se jedinačni ljudi gube i propadaju kapitalizam nastoji osvježiti vrstu eugenetikom.) Naša vrsta je u teškom stanju zbog izostanka prilagodbe. Prilagodba je način zaštite i opstanka vrste. Ostale živo-tinjske vrste ugibaju neopazice odnosno nesvjesno, a naša vrsta svjesna je svoje moguće propasti. Čovjek je svjestan svojeg stanja, a vidi i to, kakvu mu budućnost nose kapitalizam i civilizacija općenito. U našoj i jedinoj kulturnoj vrsti bioma svijest o vlastitom stanju stvara odgovornost. Odgovornost vrste za samu sebe stvara u našoj vrsti potrebu suverenosti. Vrsta će postati suverenom gospodaricom sebe i svoje prilagodbe.
Vrsta se više ne smije prepuštati ni volji kapitala ni volji bilo koje druge vanjske, civili-zacijske vlasti. Od druge polovice dvadesetog stoljeća nema žestokih pokušaja uspostave civilizacijskih sustava, koji bi oborili i zamijenili kapitalizam. Nakon potresa koje su u vrsti izazvali komunizam i nacionalni socijalizam narod po narod odmeću se od kapitalizma u gospodarski nacionalizam i u suradnju „države i države“. Kineski sustav „socijalizma s kineskim značajkama za novo doba“ zapravo je gospodarski nacionalizam. Globalnost vrs-te je grobarica civilizacije kapitala te kapitalizma kao pristupa uređenju društva. Vrsta ne smije i neće dopustiti zametanje ili uspostavu kakve nove civilizacije s vanjskom vlašću ili s vlašću izvan vrste.
Globalnost vrste je anticivilizacijska sila velike razorne snage. Vrsta više ne treba tuđu vlast nad sobom, jer se sama može hraniti pa se više ne smije dati „pripitomiti“, kako je bilo u civilizacijskoj revoluciji prije šest tisuća godina ili u Industrijskog revoluciji odnedavno. Kruha u vrsti ima na pretek. Napredak vrste i blagostanje u njoj važni su i za slobodnu unutarnju i za slobodnu vanjsku prilagodbu vrste. Ako se slobodu da i za što, izgubi se i sloboda i to, za što je sloboda prodana.
Suverenost, zaštita i napredak naroda ili životnih zajednica koji čine vrstu uvjeti su ne samo uspostave i održavanja svjetskog mira koji je vrsti potreban za prilagodbu, nego i uvjeti upriličenja suradnje među životnim zajednicama vrste. Suverenost životnih zajednica nerazdvojno je sparena s odgovornošću za vrstu i za njezinu prilagodbu. Zaštita i životnih zajednica ili naroda i cijele vrste počiva na zajedništvu. To se odnosi i na unutarnju zaštitu u narodima i na zaštitu cijele vrste. Napredak vrste ili blagostanje u vrsti jamče i vrsti i njezinim narodima slobodu potrebnu za prilagodbu. „Nitko neće da vas hrani!“ Suverenost i odgovornost pripadaju vrsti, a ne izvanjskoj vlasti, koja pod izlikom prehrane vrsti oduzima slobodu za prilagodbu. Okupljena vrsta već ima iza sebe silu globalnosti, koja vrsti daje suverenost ili vrhovništvo „mimo civilizacijske vlasti“. Tako je upravo Isus iz Nazareta gledao na odnos vlasti i društvene odnosno ljudske dinamike. Kapitalizam i civilizaciju ne treba rušiti! Treba ih iz vrste izgurati „uništa“.
Želim napomenuti, da izraze „narod“ i „životna zajednica“ rabim naizmjence. Naime, povijesni narodi već se pretvaraju u životne zajednice. Razlog tomu su seobe pučanstva, koje u povijesnim životnim prostorima uvišestručuju sustave uvjerenja. Naglo nastalo teško stanje u povijesnim životnim prostorima može se poboljšati (1) uklanjanjem svih endemnih sustava uvjerenja uključujući i domaći te (2) svjesnim pripadanjem svakog čovjeka samo vrsti i životnom prostoru. Jedinačni ljudi više ne smiju pripadati zemljopisnom prostoru. U globaliziranoj vrsti jedinim iznimkama hoće biti Židovi, koji žele zauvijek biti zaokupljeni svojim povijesnim zemljopisnim prostorom. To je uistinu neobično, jer je Isus iz Nazareta za rimske vladavine Palestinom proglasio nebesko kraljevstvo kao životni prostor, u kojemu vladaju vjera u ljudsko zajedništvo i pripadnost samo vrsti Homo sapiens. Isus je usred životnih zajednica usadio bližnjega, svakog čovjeka na kojega se naiđe u životu.
Globalnost se sad, pod konac civilizacije, pokazuje razornom silom, ali ona će se uskoro pokazati kao stvaralačka, graditeljska sila. Pod njezinom zaštitom ljudi, narodi i vrsta prilagođivat će se okolnostima, koje se burno mijenjaju te djelatno izgrađivati poslijecivili-zacijski svijet potpunoga mrežnog zajedništva. Zajedništvo će postati sredstvom prilagodbe vrste okolnostima koje je ona stvorila te koje će ona i dalje mijenjati. Osim toga vrsta treba svojim potrebama (suverenost, zaštita, napredak) i potrebama bioma prilagođivati daljnji postupak globalizacije. Globalnost je „kapital“ vrste, koji se da prilagođivati. Slobodan novčani kapital ne želi se prilagođivati i ne zna preuzeti odgovornost. Globalnost je vrsti nametnula odgovornost, ali joj je i dala suverenost.
Postupak globalizacije i naša vrsta moraju se uzajamno prilagođivati. Vrsta se prilago-đuje globalnosti unutarnjim zajedništvom u narodima te zajedništvom i uzajamnošću među narodima ili životnim zajednicama. Riječ je o kulturnoj, a ne o biološkoj prilagodbi, ali o prilagodbi koja utječe i na biologiju vrste. Vrsta je od globalnosti dobila „mandat“ za prilagodbu. U tomu je smisao suverenosti životnih zajednica. Suverenost znači da zajednice vladaju same sobom u mjeri koja je potrebna za prilagodbu i unutarnjim prilikama i vanjskim okolnostima i to putem zajedništva, koje zajednicama jamči i zaštitu i napredak. Životne zajednice se prilagođuju i unutarnjim i vanjskim zajedništvom. Stoga u postupku prilagodbe vrste nema mjesta izvanjskoj vlasti.
Globalnost svijeta koja vrsti nosi odgovornost i daje suverenost promijenila je i smisao političkog sustava postojećih političkih zajednica. Narav vlasti određuje ulogu i zadaće političke zajednice i posljedično političkog sustava. Dosad je politički sustav bio sredstvom provedbe političke volje kapitala, jer je kapitalistička država bila u vlasti kapitala. Uloga i smisao političkog sustava kapitalističke države ili političke zajednice je daljnje nakupljanje slobodnog kapitala putem tržišta, putem najvećeg mogućeg gospodarskog rasta, putem uporabe prirodnog blaga te uporabom znanja i rada radnika i robota. Ukratko, politički sustav kapitalističke države služio je nadzoru prostora te ljudi, naroda i naše poduzetne, marljive i izumiteljske vrste. Svaki civilizacijski politički sustav imao je kao opću svrhu nadzor prostora i ljudi u ime i po zakonima vlasti. Svrha kapitalističkog političkog sustava je izvlačenje stvaranog bogatstva i njegova preobrazba u slobodan kapital, koji je sredstvo uspostave i čuvanja političke vlasti. Svrha nakupljanja kapitala nije zaštita naroda i vrste, a ni potrošnja na tržištu proizvoda i usluga.
Životne zajednice, koje obujmljuju postojeće povijesne političke zajednice, pod silom globalnosti vrste prihvatile su odgovornost za prostor i lude, a od kapitala su preuzele suverenost. Time su se uloga i smisao političkog sustava korjenito promijenili. Politički sus-tav postojećih političkih zajednica ili država odsad treba provoditi političku volju dijela vrste okupljenog u životnu zajednicu. Političke zajednice i njihovi politički sustavi neotuđiva su i nezamjenljiva sredstva životnih zajednica. Oni su kostur ili politička, javna infras-truktura mreže životnih zajednica vrste. Tako smislom političkog sustava u poslijeciviliza-cijskom svijetu, u kojemu je vlast ponovo usađena u životne zajednice, postaju (1) zaštita životnih zajednica i vrste, (2) jamčenje napretka ili blagostanja životnih zajednica i vrste, koji uključuju i množidbu u vrsti, te (3) omogućivanje i olakšanje prilagodbe promjenljivim okolnostima, koja uključuje i zdušnu suradnju i uzajamnost među životnim zajednicama. Sila globalnost vrste već otima „vladarsko žezlo“ kapitalu i postupno uvodi u vrstu demokraciju, narodovlašće ili vladanje životnim zajednicama iz njih samih.
Navedene svrhe nove uporabe političkog sustava neostvarljive su bez uspostave ljuds-kog zajedništva u političkim zajednicama i u cijeloj vrsti Homo sapiens. Kao što je svaka civi-lizacijska vlast imala pomno sročen sustav uvjerenja, koji je uz državnu silu i pozitivne zakone omogućivao djelatan nadzor prostora i ljudi, tako unutarnja vlast svake životne zaje-dnice vrste treba imati jedan, isti sustav uvjerenja za vrstu. To je nedvojbeno uvjerenje o pripadnosti samo vrsti i životnom prostoru, a ne o pripadnosti umjetnim, neprirodnim, nebiološkim i neživotnim političkim tvorevinama ili, pak, zemljopisnom prostoru. Sustav uvjerenja vrste je vjera u zajedništvo.
Politički sustav životnih zajednica vrste treba biti tako ugođen, da ljudi uistinu žele pri-padati vrsti i životnom prostoru. Taj sustav treba prigrliti ljude i odvraćati ih od stvaranja podjela u životnim zajednicama. Uspostavljeno zajedništvo jamči ljudima volju za život, potiče im životnu nadu, omogućuje svima doživljaj ljudskosti i stvara u ljudima osjećaj stvarne pripadnosti životnoj zajednici. Novi politički sustav za vrstu treba zaustaviti indi-vidualizaciju pripadnika naše vrste, i preokrenuti je u jačanje i produbljivanje ljudskog za-jedništva. Najteže proturječje kapitalizma je istovremena globalizacija poslovanja i indivi-dualizacija pripadnika vrste. Vrstu treba sa stranputice civilizacije vratiti na put zajedništva. Koliko će dobro biti ugođen novi politički sustav znat će se po razini stresa, koji ljudi stvaraju jedni u drugima.
Politički sustavi jedinačnih životnih zajednica moraju s druge strane jamčiti da će odnosi među životnim zajednicama i njihovim političkim sustavima uključivati samo bilateralnu suradnju ili suradnju „države i države“. Sustav treba spriječiti stvaranje „višenacionalnih aranžmana“ i višedržavnih političkih instalacija, kakva je Europska unija. Zlo takvih poli-tičkih i neživotnih tvorevina je u onemogućivanju ili zatiranju prilagodbe, na kojoj će po-čivati spas i oporavak vrste. (Države koje pripadaju području eura vode politiku, kakvu ne bi vodile da ne pripadaju tom području.) Dvostrana suradnja dviju država dopušta i potiče prilagodbu. Politički dogovori su plod prilagodbe.
Politički sustavi povijesnih političkih zajednica usađenih u nove životne zajednice vrste moraju jamčiti životnim zajednicama jaku vlast, a vlast može biti jaka samo, ako ima sve-srdnu potporu pučanstva. Demokracija može imati i uvijek bi trebala imati jaku vlast. Slaba demokratska vlast posljedica je slabe ili lažne demokracije, kakva je dosad vladala kapi-talističkim državama, među koje spada i sadašnja hrvatska država. (Munjevitu pojavu ISIL-a u Iraku omogućila je slaba vlast, koju je proizvela slaba i patvorena demokracija, koju su u Irak ucijepile američke okupacijske vlasti.) Domaća unutarnja vlast smije i mora biti jaka. Sadašnje slabe političke vlasti u kapitalističkim državama odgovaraju kapitalu. Međutim, te države su toliko slabe da vrlo neobične, mračne, skrivena i često od tuđina financirane političke sile nastoje u njima uzeti vlast. To im obično ne uspijeva, ali njihovo nastojanje redovito produbljuje politički kaos u državama sa slabom unutarnjom vlašću. Otud dana-šnji politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u svijetu.
Usporedba suverenosti kapitala i suverenosti životne zajednice pokazuje koliko prom-jena naravi vlasti mijenja ulogu i zadaće političke zajednice te sastav i djelovanje političkog sustava. Novi politički sustav štiti životne zajednice umjesto da obavlja nadzor prostora i ljudi. Umjesto vladara i vladanja uvest će se predvodništvo i suradnja. Umjesto instrumen-talizacije pučanstva doći će do okupljana naroda. Umjesto poretka uvode se red i poticanje ljudi na suradnju i zajedništvo. Međutim, novi politički sustav nije sračunat na jalove odnošaje među ljudima i životnim zajednicama, nego na proizvodnju dobara i dobra, koji čine sadržaj razmjene u suradnji ljudi i zajednica. Dobro koje mogu stvoriti samo ljudi kao svjesni pripadnici kulturne vrste Homo sapiens odnosi se i na zaštitu bioma, kojemu naša vrsta pripada. Najveće dobro koje može napraviti naša vrsta je održavanje najmanjeg pot-rebnog rasta gospodarstva, umjesto najvećeg mogućeg rasta, za kojim ide kapital u nakani nakupljanja čim većeg privatnog bogatstva.
Globalnost nosi stalnu mijenu, jer u okupljenoj vrsti svaki jedinačni čovjek svojim živo-tom i djelovanjem unosi u svijet promjenu. Svaki pripadnik kulturne vrste je slobodan kao nositelj života u vrsti koja traje, ali koja ne živi. Jedinke ostalih, čistih „bioloških“ vrsta žive u slobodi, ali nisu slobodne, jer im je ponašanje urođeno, određeno i predvidljivo. Ljudi su slobodni, ali oni svoju slobodu trebaju uporabiti za proizvodnju dobra za svoju životnu za-jednicu i za razmjenu dobra s ostalim životnim zajednicama. Pravo je da ljudi rabe ili gube vlastitu, osobnu slobodu za prilagodbu vrste i za stvaranje dobra za zajednicu, a ne samo za sebe. Što čovjek može napraviti sam? Može samo iskorištavati zajednicu. Kapitalizam počiva na iskorištavanju zajednice, a politizam ili vladavina životnih zajednica, koji će njegovati vrsta, traži i nudi uporabu života za skupno dobro. Što drugo korisno čovjek može raditi i napraviti dok živi vrlo kratko u odnosu na trajanje vrste?
Politički sustav za vrstu uvodi red potreban za očuvanje zajedništva, čuvanje plodova rada, stjecanje znanja i razumijevanje svega u životu, poticanje i zaštitu poduzetnosti te ja-čanje unutarnje kohezije zajednica. Sustav treba omogućiti probir ljudi za predvodništvo, koji će ostati usađenima u zajednicu. Sustav može i mora omogućiti obrazovanje i odgoj ljudi za zajedništvo i suradnju. Sadašnji kapitalistički politički sustav potpuno je uklonio obiteljski odgoj iz vrste, koja od svih životinjski vrsta najviše treba odgoj. Kapitalizam odgaja ljude na tržištu, kako bi postali izdašnim potrošačima i kako bi o životu znali i ra-zumjeli čim manje.

Zaključak
Težak i dubok politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u svijetu pokazuje, da se svjetski politički sustav ne može nositi s promjenom, koju je u vrstu unijela globalizacija, koju je smislio i upriličio kapital. Pojava ISIL-a, nesposobnost Europske unije da uredi i osposobi svoje gospodarstvo, ozbiljna prijetnja nuklearnim ratom, prave seobe naroda i nezaustavljiva trgovina opijatima koja upropaštava stotine milijuna života – da spomenem samo neke nevolje koje pogađaju vrstu – pokazuju da su države ili političke zajednice svi-jeta same ostale bez vlasti i da u kapitalu imaju neuspjelog vanjskog gospodara. S druge strane, kapital kao gospodarski izvor pokazao je, da nije sposoban ne samo za vođenje politike i za postavljanje sustava zaštite prostora i ljudi, nego ni za upravljanje gospodar-stvom i samim sobom te da nije voljan preuzeti odgovornost ni za što.
Posvemašnji kaos koji je kapital posijao diljem svijeta i nesposobnost kapitala da vodi politiku vrste sili kapital na kapitulaciju i na predaju vlasti. Političku vlast u svijetu preuzet će životne zajednice koje sastavljaju vrstu. One će političku vlast zadržati u sebi, a posve-mašnjom suradnjom „države i države“ uvest će red u svijet. Kako bi mogle uspjelo obav-ljati taj posao, životne zajednice će u svojim političkim zajednicama ili državama uspostaviti jaku, suverenu vlast, koja će se oslanjati na vlastito pučanstvo. Kako bi uspostavile suradnju „države i države“ i jamčile mir u svijetu, političke zajednice životnih zajednica ili naroda postavit će političke sustave, koji omogućuju provedbu političke volje naroda ili životnih zajednica. Red u vrsti može se uspostaviti samo dvostranom suradnjom suverenih država.

Continue Reading

Čini se, da je njemačka politika pod sadašnjom kancelarkom za razliku od njemačke politike pod kancelarom Helmutom Kohlom neprijateljska prema Hrvatskoj. Njemačka je prije Hrvatsku pomagala diplomatski, politički, gospodarski, humanitarno i vojno. Izjava savezne kancelarke dan uoči sramotne odluke arbitraže o određivanje naše državne granice sa Slovenijom nije bila prijateljskom izjavom. Isti dan SAD su izjavile da uređenje granice treba riješiti dogovorom dviju država. Jednak stav zauzela je i Britanija izjavom neposredno nakon izricanja kreativnog pravorijeka voditelja arbitraže, u kojoj Hrvatska nije sudjelovala nakon odluke Sabora o povlačenju iz korumpiranog arbitražnog postupka. Poštivanje odluke denhaške arbitraže nije tražio nitko osim kancelarke.
Zašto je i u ime čega je Njemačka tako neobično postupila? Čini se, da je razlog tomu to, što se Njemačka sedamdeset godina nakon sloma u Drugome svjetskom ratu vratila svojoj trajnoj geopolitičkoj strategiji, koju su izvorno provodili Habsburzi, a poslije Kaiser i Bismarck te na koncu Treći Reich. Pokušaj povratka Njemačke baštinjenoj političkoj strategiji oslonjen je na njemačku povijesnu političku misao. Hrvatska politička misao može se sažeti u stjecanje autonomije i nesvrstavanje. Srpska politička misao može se sažeti u traženje gospodara, koji bi Srbima dao druge narode kao sluge, da im mogu gospodariti na zauzetom tuđem prostoru. Njemačka politička misao počiva na nagonu naroda za prodorom na istok i jugoistok Europe, jer Nijemci na sjeveru imaju more, na jugu Alpe, a na zapadu Francuze, koji su veliki povijesni narod s golemim vlastitim prostorom.
Nijemci bi redovito pretjerali u popuštanju svojem političkom nagonu, što nije bilo dobro za Europu, a pogotovo za njih. To popuštanje silini njemačkog političkog nagona jednako redovito bi izazvalo odrješit odgovor ostalih europskih naroda. Engleska se zanimala za stanje Europe samo utoliko, što je pazila da se nijedna europska velesila ne osili toliko da bi mogla ugroziti Otočje. Tako je poslije napada Njemačke na Poljsku 1939. godine, Britanija je objavila rat Trećem Reichu, što je u konačnici dovelo do poraza Reicha i do silnih gubitaka za Njemačku, koja je u ratu izgubila čak 8 milijuna vojnika, od čega se njemački narod nikad neće oporaviti. Rezultati rata su za Njemačku bili toliko porazni, da su Nijemci zadugo izgubili i volju za ljudskim množenjem. Etnički Nijemci sad čine oko polovice pučanstva Njemačke.)
Sadašnji nerazborit povratak Njemačke baštinjenoj samoubojstvenoj politici došao je od nagona za množenje njemačkog kapitala i za prodor kapitala ne samo na istok i jugoistok Europe, nego u cijelu Europu, jer je njemačka politika putem Europske unije i posebice putem eura bila pripitomila i hipnotizirala čak i Francuze. Umjesto munjevitim napadom zrakoplovstvom i tenkovskim ili pancerskim postrojbama, sadašnji njemački munjeviti rat izveden je eurom. Za njemačku politiku nepoželjna, ali za poznavatelje povijesti očekivana reakcija na sadašnju gospodarsku i političku dominaciju Njemačke u Europi je i Brexit. Britanci ne žele ostati pod gospodstvom Nijemaca. Tako reagira i nova Amerika, kojoj je dosta izvoza liberalne revolucije, koju Njemačka reeksportira. SAD se i same želi zaštiti u globaliziranom svijetu.
Za čim ide njemački kapital u svojem prodoru diljem Europe? To se vidi po i naravi njemačkih ulaganja u Hrvatsku. Njemački kapital kupuje ili stvara monopole, kao što su prometna i komunikacijska infrastruktura, veliki trgovački lanci, banke i osiguranje te distribucija energenata i energije. HT, Lidl, Bauhaus, Kaufland, Billa, Spar, Allianz, Erste, EWG, Autocesta Zagreb-Macelj – koja je nastavak u Njemačkoj domišljenog Autobahna Phyrn – i drugo. (Neke od spomenutih korporacija imaju sjedište u Austriji, ali je njemački kapital poslije Drugoga svjetskog rata bio obilno ulagan u Austriju.) Njemački kapital nastoji da njemačke korporacije izbjegavaju međusobno nadmetanje. Riječ je o ponovnom stvaranju kartela, što se najbolje vidjelo po spajanju Spara i Bille i u Hrvatskoj. Pretvorba Bille u Spar bila je „munjevita“.
Njemačka politika i njemački kapital sad vode rat za uspostavu monopola nad distribucijom energije i energenata, posebice plina. Njemačka i Rusija žele zavladati tržištem plina u Europi. Takav dugoročni plan počiva na strategijskoj suradnji Rusije i Njemačke, za koju je njemački ministar vanjskih poslova nedavno rekao, da ne smije biti remećena „tekućom politikom“, kakva se vodi primjerice u Ukrajini. Te riječi podsjećaju na strategijski sporazum Rathenau-Čičerin 1922. godine u Rapallu. „Ruski prirodni plin ili američki ukapljeni plin, pitanje je sad!“ Jalova odluka arbitraže u Den Haagu trebala je poslužiti za stavljanje luke Koper u službu budućeg europskog plinskog kartela. Predsjednik arbitraže ponavljao je, da se dnom hrvatskog teritorijalnog mora – koje je on bio proglasio otvorenim morem – bez dopuštenja Hrvatske mogu polagati „cjevovodi“. (Rezultat prisluškivanja slovenskog dogovaranja s arbitrima bio je objavljen na dan dolaska ruskog premijera u Ljubljanu, kojim se trebala odrediti buduća uloga luke, što nije napravljeno.)
Nagon ili „Drang“ njemačkog kapitala pretvorio je Europu u tržište svega, a posebice energenata, jer Europa ima malo svoje energije. Europa se prestala razvijati. Stoga nema razvitka ni u Hrvatskoj. Inicijativa triju mora je odgovor na njemačku politiku gospodarske i političke dominacije njemačkog kapitala. Slavenski i srednjoeuropski narodi Unije pokazali su, da presudna većina naroda Unije želi skupno upravljati Unijom. Usto, valja očekivati da će i novi francuski predsjednik po povijesnoj francuskoj političkoj misli stati u obranu svojeg naroda, jer i francusko gospodarstvo stoji od uvođenja eura.
Nedavno se naveliko pisalo, da Hrvatska gospodarski ne surađuje s Kinom kao što čine neke obližnje zemlje prihvaćajući kineska ulaganja u infrastrukturu. Međutim, sad se počelo pisati o velebnom pobačenom projektu u 2009. godini, u kojoj je Hrvatska pod pritiskom Njemačke i Unije odustala od projekta vezanog uz luku u Rijeci i „nizinsku željeznicu“. Bila su predviđena ulaganja od bar 10 milijardi dolara. Hrvatski tisak nije na prvim stranicama objavio i pozdravio dolazak kineskog predsjednika Hu Đintaoa u Zagreb 20. lipnja te godine. Hrvatski ga premijer nije otprve htio primiti, ali je to napravio preko volje na intervenciju predsjednika Republike. Premijer je svoju ostavku objavio 1. srpnja iste godine. Kineski veleposlanik u Zagrebu i hrvatski veleposlanik u Peking, koji su pripravljali posjet i sklapanje posla bili su posramljeni, a hrvatski premijer bio je očita žrtva energetskog i infrastrukturnog rata za Europu.
Njemačka je sredinom prošlog stoljeća napustila nacionalni socijalizam, ali se minulih desetljeća prihvatila nacionalnog kapitalizma, koji sad tišti Hrvatsku i cijelu Uniju. Međutim, taj hibrid politike i kapitala će uskoro uminuti. Europski narodi će opet pokazati, da Europa ne podnosi središnju vlast.

Continue Reading