Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za promjenu bavi jednom bitnom značajkom hrvatske političke strategije. Osvrt se bavi naoko osobnim prijeporom hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i predsjednika hrvatske vlade Andreja Plenkovića. Osobno znam obojicu predsjednika, a dobro sam znao i njihove očeve. Zato smatram, da nije nikako riječ o međusobnoj netrpeljivosti dvojice spomenutih hrvatskih političara. Riječ je o oprečnom gledanju dvojice važnih hrvatskih političara na način vođenja hrvatske politike.

Prijepor se prirodno očitovao u područjima obrane, nacionalne zaštite (sigurnosti) i vanjske politike, samo zato što u tim područjima predsjednik Republike Hrvatske ima ustavne ovlasti, a što se predsjednik vlade u svojem djelovanju drži kao da predsjednik Republike spomenutih ovlasti nema.

Prema obavijestima dostupnim na Internetu posljednja sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost RH održana je 9. studenoga 2021. godine, kad su sudionici sjednice imali zaštitne maske, jer je to bilo u vrijeme pošasti koronavirusa. Ispada, da takva sjednica nije održana ni poslije početka ruskog posebnog zahvata u Ukrajini, koji je počeo 24. veljače 2022. godine. Razlog tomu je očito to, što o važnom pitanju održavanja sjednica Vijeća nema ni razgovora ni dogovora.

Slično je s imenovanjem hrvatskih veleposlanika na dužnost u važnim državama. Prema obavijesti MVEP-a „trenutačni“ hrvatski veleposlanik u Londonu predao je vjerodajnice (pokojnoj kraljici Elizabeti II) u studenome 2017. godine. Hrvatski veleposlanik u Italiji je na dužnosti od 1. rujna 2017. godine. Hrvatski veleposlanik u Francuskoj je isto na dužnosti od 1. rujna 2017. godine. Svi su predugo na svojim položajima. Čini se, da MVEP običava poslati predsjedniku Republike samo popis osoba, koje bi trebale biti imenovane za veleposlanike, a da predsjednik Republike ne želi samo potpisati poslani prijedlog, nego da želi razgovarati o svakoj predloženoj osobi ponaosob i postići dogovor o svakom novom imenovanju.

Zanimljivo je to, što se prijepori u vojnim pitanjima – kao što je sadašnji prijepor oko uključenja hrvatske vojske u Rat za Ukrajinu – ne začinju u Hrvatskoj vojsci, nego u Ministarstvu obrane RH. Tako je bilo ljetos, kad je sadašnji ministar obrane zapovjedio Hrvatskoj mornarici, da umjesto u listopadu drži pomorske vježbe na vrhuncu turističke sezone. Hrvatska se mornarica na zapovijed predsjednika Republike vratila u svoja uporišta. Neki prijašnji ministri obrane su isto znali imati prijepore s predsjednikom Republike.

Stvaranje političkih zapletaja u Ministarstvu obrane i to kad to ministarstvo vodi HDZ, a predsjednik Republike nije iz redova HDZ-a dolazi od samouvjerenog zanemarivanja u samoj hrvatskoj vladi uloge predsjednika Republike. Predsjednik Vlade ima punu vlast u vlastitoj stranci i potpuno nadzire svoje ministre, koje probire po svojoj volji i to najčešće iz hrvatskih pokrajina, koji političko iskustvo nisu stekli u Zagrebu. Sadašnji ministar vojske je „viši trener za rekreativni sport“. Godinama je bio predsjednik Općine Antunovac kod Osijeka, koja je prema popisu pučanstva od 2001. godine imala 3.559 stanovnika. Općina ima površinu 57 km² ili 1,4% površine Županije i 1‰ površine kopna Hrvatske.

U HDZ-u se smatra, da ta „pobjednička stranka“ ima svu vlast u Hrvatskoj, iako je po hrvatskom Ustavu u nekim područjima državne politike vlast podijeljena između Vlade i predsjednika Republike. Usto dijelovi vlasti pripadaju Hrvatskom saboru i pravosuđu općenito, posebice Ustavnom sudu RH. Prijepori između Vlade i predsjednika Republike buknu kad predsjednik Republike nastoji zaštiti svoje ustavne ovlasti kao predsjednik Republike i kao vrhovni zapovjednik cijele Hrvatske vojske.

To se je pokazalo i u mogućem upućivanju hrvatskih vojnika – časnika ili posebnih vojnih stručnjaka – u Rat za Ukrajinu. Hrvatska vlada je bez pogovora prihvatila odluku, koja je donesena izvan Hrvatske u sklopu napora zemalja NATO-a i zemalja Europske unije, da pružaju vojnu, tvarnu i financijsku pomoć Ukrajini. Hrvatska vlada je na prvo traženje NATO-a, da se hrvatski vojnici upute u Ukrajinu trebala o tomu obavijestiti predsjednika Republike. Umjesto toga, premijer, neki hrvatski ministri, zastupnica HDZ-a u Europskom parlamentu koja je političarka BiH i koja je bila veleposlanica BiH u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji te samozvani kandidat za predsjednika Republike optužili su sadašnjeg predsjednika Republike, da je u najmanju ruku „ruski čovjek“. (Izbori za predsjednika Republike još nisu raspisani pa prihvaćenih i službenih kandidata još nema.)

Poslije neoprezno izrečenih, ali usklađenih optužbi oglasio se je sadašnji ministar unutarnjih poslova tvrdnjom, da Ministarstvo unutarnjih poslova nema nikakvih obavijesti o sprezi predsjednika Republike i Ruske Federacije. Na izravan upit predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvatskog sabora hrvatskoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA) ta ustanova je odgovorila, da ona ništa ne zna o potajnoj suradnji predsjednika Republike i Ruske Federacije.

Temeljne strategijske nevolje hrvatske politike dolaze od članstva Hrvatske u Atlantskom savezu, kojemu prijeti poraz u Ratu za Ukrajinu i od članstva u Europskoj uniji, koja vidno propada, koja pokazuje nejedinstvo i koja se je u tri godine rata, koji vodi protiv Rusije temeljito deindustrijalizirala. Krupni europski kapital bježi iz Europe u Kinu i u SAD.

Posebna nevolja Hrvatske je u tomu, što se je ona kod osamostaljenja 1990. godine opredijelila za članstvo u Europskoj zajednici, a sredinom 2013. godine Hrvatska se našla u politički usredištenoj Europskoj uniji. Usto, Hrvatska je 1. siječnja 2023. godine pristupila Području eura pa je sama sebi „objesila mlinski kamen o vrat“, iako su se hrvatski novčarski stručnjaci protivili zamjeni kune kao nacionalnog novca eurom, koji je Uniji nametnula Amerika.

HDZ-ova vlada se drži NATO-a i Europske unije „kao pijan plota“. Hrvatska ima nepotrebne gospodare, iako se stvara potpuno novi svijet i to putem novog povezivanja država mimo usahnule američke atlantske hegemonije. Zapadni, atlantski svijet postaje manjinskim, jer se pod predvodništvom BRICS-a okuplja Svjetska većina, koja postaje ključnom skupnom svjetskom gospodarskom, trgovinskom, financijskom i tehnološkom silom.

Nastojanje hrvatskog Predsjednika, da Hrvatska prestane slijepo slušati NATO i Europsku uniju je sukladno hrvatskoj povijesnoj političkoj misli, po kojoj se Hrvatska treba i mora kaniti pripadnosti taborima: istočnom i zapadnom, bizantskom i franačkom, osmanskom i habsburškom, komunističkom i kapitalističkom. To od hrvatske politike traži hrvatski zemljopisni položaj. Hrvatski Predsjednik prvobitno želi Hrvatskoj mir. Usto, nastojanje hrvatskog Predsjednika, da se Hrvatska ne upušta u Rat za Ukrajinu je domišljen način odmicanja hrvatske geopolitike od bezumne geopolitike Europske Unije, koju je Uniji nametnula Amerika, kako bi ju sputala i uništila.

Ako se Hrvatska u sadašnjem svjetskom prestrojavanju država treba naći na dobroj i pravoj strani, dobro joj je na vrijeme napustiti atlantski brod koji tone i „u čamcu preko Kupe“ prići pobjedničkoj Svjetskoj većini. Predsjednik Milanović želi odmakom Hrvatske od Rata za Ukrajinu naglasiti potrebu nesvrstavanja hrvatske geopolitike. Gospodarsko, trgovinsko i financijsko težište svijeta se je s Atlantskog oceana već premjestilo u Aziju, u kojoj živi oko 60% svjetskog pučanstva. Europi i Hrvatskoj je prirodan most do Azije upravo Ruska Federacija. Globalizirana vrsta Homo sapiens ne može živjeti u svijetu, koji kapital komada. Globalnost vrste Homo sapiens unijela je u narode veliku silu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi načinom, na koji kijevske vlasti vode Rat za Ukrajinu. Taj način uključuje posebice provalu 6. kolovoza 2024. godine ukrajinskih postrojbi u Rusku Federaciju, u kojoj su te postrojbe iznenada zauzele poveći dio Kurske oblasti. Ukrajinski generali i političari, daju različit smisao toj provali.

Ipak, čini mi se, da bi ta provala mogla spadati u pustolovine i pothvate, u kakve se je u Rusiji upuštao i izmišljeni barun Hieronymus Karl Friedrich, Freiherr von Münchhausen. Knjigu o Münchhausenu napisao je 1785. godine njemački pisac Rudolf Erich Raspe, koji se nije usudio opisane pustolovine smjestiti u Njemačku, koja je tad već imala pravu znanost. (Riječ Münchhausen na njemačkom jeziku znači prelac. Münchhausen je Rusima ispredao priče. Danas bi Hrvati rekli, da je „izvodio spinove“.)

Rat za Ukrajinu počeo je poslije državnog udarca u Kijevu 2014. godine nakon čega je Rusija zauzela neke dijelove Ukrajine uključujući i Krim. Rusi nisu mogli dopustiti, da se ponovi zatvaranje ruske ratne mornarice u Azovsko more kao što je bilo poslije Krimskog rata 1853.-1856. godine. Sovjetski prvak Nikita Hruščov je 1954. godine olako predao ruski Krim Ukrajini, što je bilo Rusima prihvatljivo dok je Ukrajina bila u sastavu SSSR-a i dok je poslije bila neutralna država do državnog udarca u Kijevu.

Poslije 2014. godine ukrajinska vojska je topnički gađala ukrajinski grad Donjeck, koji je bio u ruskim rukama i koji Rusi svojataju, jer u njemu živi pučanstvo koje govori ruskim jezikom. Kad je ruskom vodstvu postalo jasno, da se Zapad rabeći Ukrajinu želi obračunati s Rusijom ruske postrojbe su provalile u Ukrajinu koncem veljače 2022. godine.

Granatiranje grada Donjecka bilo je ukrajinsko napadačko djelovanje. Poslije provale ruske vojske u Ukrajinu 2022. godine Ukrajina se je branila. Kad su se brojčano slabe ruske vojne snage razvukle po dugačkoj bojišnici ukrajinska vojska je u jesen 2022. godine izvela uspjelu protivnavalu, ali je ruska vojska privremeno prešla na obrambeni rat. Rusija je tad upriličila veliko novačenje i ojačala svoje postrojbe pa je ukrajinska protivnavala u ljeto 2023. godine bila slomljena. Otad su ruske vojne snage stalno u napadu, kojim osvajaju dodatan ukrajinski prostor. Ukrajinska vojska se je žestoko branila, pri čemu je trpjela velike ljudske i tvarne gubitke.

Novo ukrajinsko ratno iskustvo je potvrdilo staro pravilo, da se u protivnapad polazi istom kad se slomi napad protivnika. Međutim, ukrajinska vojska je iz čista mira, dok se je branila duž cijele tadašnje bojišnice, pošla ne u protivnavalu, nego u slobodnu navalu provaljujući u samu Rusiju. Taj minhauzenski pothvat ukrajinske vojske je morao propasti i sad već propada uz goleme ukrajinske ljudske žrtve i tvarne gubitke. (Računa se, da je u Kurskoj oblasti ukrajinska vojska zauvijek izgubila više od 22.000 boraca i plaćenih tuđinaca.) Zelenski se je kockao na račun svoje vojske i pao u rusku prostornu stupicu, u kakvu su ranije upali Napoléon Bonaparte i Adolf Hitler.

(Krimski rat od 1853. do 1856. godine predstavljao je izuzetak u napadima na Rusiju, jer Britancima i Francuzima kao napadačima nije bilo stalo do osvajanja ruskog prostora, nego samo do poraza ruske mornarice, kako ona ne bi mogla napasti ni tursko Mramorno more ni Sueski kanal, gradnja kojega je tad već bila predviđena. Ferdinand de Lesseps je dopusnicu za kopanje kanala dobio 1856. godine, a radovi na kopanju kanala su počeli već 1859. godine.)

Kako ukrajinska vojska vodi sadašnji Rat za Ukrajinu? Prvo što valja istaknuti je, da Ukrajina nema svoju proizvodnju oružja te ostale teške i lake vojne opreme. Oprema koju je Ukrajina baštinila od Sovjetskog Saveza je velikim dijelom uništena ili temeljito izrabljena pa je uglavnom neuporabljiva. Stoga opskrba ukrajinske vojske oružjem ovisi o pripravnosti i mogućnosti zemalja Zapada, da isporuče opremu, koju Wolodimir Zelenski osobno od njih moljaka.

Drugo, Ukrajina nema dovoljno ljudi u dobi, koja je prikladna za služenje vojske u ratnim uvjetima. Milijuni Ukrajinaca su napustili domovinu i iselili se uglavnom u zapadne zemlje, ali se ne vraćaju u domovinu i ne kane se u domovinu vratiti. Zato ukrajinske vlasti hvataju ljude za novačenje. Lovci na novake su sprva hvatali ljude i trpali ih u vojna ili policijske vozila. Građani su često skupno sprječavali lov na novake i nastojali uništiti službena vozila. Otad su lovci na novake obilazili male gradove i sela u privatnim vozilima, a takva vozila sad građani noću pale. Odnedavno su lovci na novake pješaci.

Ukrajina je nepripravna stupila u rat, koji je olako počeo državnim udarcem u Kijevu i slijednim neprekidnim topničkim napadima na grad Donjeck, pri čemi se nije mislilo na posljedice tih postupka. Međutim, Ukrajina je traljavo vodila i obrambeni rat, a napadački rat protiv Rusije je velika besmislica, jer nitko tko je napao Rusiju nije dobro prošao. Zamisao o ukrajinskom napadu na Rusiju mogla se je začeti samo u umovima neodgovornih ljudi, kakvi su Zelenski i ostali neokonzervatici. To su ljudi koji umjesto suradnje među državama i diplomacije žele sukobe i rat.

Neodgovornost Zelenskog očitovala se je u teškom stradanju ukrajinskog naroda. Poginulih i teško ranjenih ukrajinskih branitelja ima više od milijun. O broju poginulih branitelja svjedoče satelitski snimci novih groblja diljem Ukrajine. Za mnoge branitelje ni najbliži rođaci ne znaju što im se je dogodilo, jer se dugo ne javljaju. To je bio razlog prosvjeda građana 16. listopada ove godine pred zgradom Vrhovne Rade (parlamenta) kad je Zelenski u Radi predstavio svoj Plan za pobjedu.

Politički i vojni potezi Zelenskog sračunati su na dobivanje sve jačeg i smrtonosnijeg oružja od zapadnih zemalja. (Valja naglasiti, da su dužnosnici Amerike i NATO-a nastojali i da još nastoje, da ruski dužnosnici ne nađu razlog za zaključak, da je Rat za Ukrajinu rat NATO-a. Rusi ne bi Americi, NATO-u i zapadnim zemljama oprostili prestup te „crvene crte“.) Provala ukrajinske vojske u Rusiju 6. kolovoza ove godine trebala je Ukrajini i Zelenskom donijeti (1) članstvo u NATO-u, (2) pravo uporabe dalekometnih zapadnih raketa za temeljito uništavanje Rusije i (3) jamačno bezuvjetno povlačenje Rusije iz Ukrajine. Zelenski je imao Plan za pobjedu, koji je Zapad trebao prihvatiti temeljem obećane uspjele provale ukrajinske vojske u Rusiju. Zelenskog su na glumu rata naveli američki neokonzervativci, koji i sami imaju tešku paranoičnu (prisilnu) zamisao o komadanju i uništenju Rusije, kao da u Rusiji ne postoji pravi, stari, prekaljeni narod.

Vojno djelovanje ukrajinskih vlasti sastoji se od samih izazova, koji vode ukrajinske postrojbe u ruske prostorne stupice. Jedinačne postrojbe dobivaju zapovijedi, da do iznemoglosti i do mogućega svojeg uništenja brane sva naseljena mjesta, iako mnoga mjesta nisu utvrđena, a mnoga za vojsku nemaju ni opskrbnu vrijednost. Takvi poslušni i zdušni branitelji česti bivaju potpuno okruženi, pri čemu mnogi zauvijek padaju na bojištu, ako se na vrijeme ne predaju Rusima.

Obrana svakog kvadratnog pedlja ukrajinske zemlje sračunata je na otezanje rata, kako bi Zelenski i ukrajinska vojska dobili od Zapada pravu pomoć u oružju i ljudima. (Takozvani Plan za pobjedu Zelenskog je njegova ucjena Zapada: „Ako uskoro ne dobijemo zahtijevanu pomoć u oružju i ljudima, velika ukrajinska pobjeda – Slava Ukrajini! Slava junacima! – pretvorit će se u teški poraz i Ukrajine i NATO-a.) Zelenski umišlja, da on brani cio Zapad, a ni ne pomišlja na to, da je Ukrajina igračka Zapada, koja uništava samu sebe.

Ipak, nije Ukrajina jedino geopolitičko žarište u svijetu. Postoje još dvije države, kojima „vrag ne da mira“ pa izbjegavaju suradnju s ostalim državama i diplomaciju kao sredstvo ublaživanja napetosti i izbjegavanja vojnih sukoba. To su Sjedinjene Američke Države i Izrael. U opreci s Ukrajinom, SAD i Izraelom, za suradnju su otvorne sve ostale pa i „zle“ države kao što su Sjeverna Koreja, Venezuela, Iran, Kuba, Rusija i Kina.

Unutar svetogrdnoga neokonzervativnog trojstva Amerike, Izraela i Ukrajine uspostavljen je čvrst savez. „Svaka ptica svome jatu leti!“ Sve tri izdvojene, singularne države su u čvrstoj vlasti svjetskog, kozmopolitskog kapitala, koji se nalazi izvan svih zemalja. Međutim, što je i gore, politika Amerike i Ukrajine je u vlasti izraelske politike, koja je i sama minhauzenska, jer nije utemeljena na stvarnosti, u kojoj živi pučanstvo svih triju spomenutih država. (Nedavno je mađarski premjer Viktor Orbán izjavio, da su saveznice Mađarske stvarnost i javnost“.) Amerika je potrebna kapitalu i neokonzervativcima samo zato, što ima vojnu silu.

Jedna od posljedica stanja u trima svetogrdnim zemaljama je bijeg njihova pučanstva. Ukrajina napuštaju svi koji mogu, imali ili ne imali putovnicu. Izrael napuštaju građani, koji imaju dvije putovnice ili više njih. Ameriku naveliko napušta naraštaj Z (osobe ređene poslije 1997. godine), navodeći četiri razloga odlasku: (1) slab sustav zdravstvene zaštite, (2) skučene poslovne mogućnosti, (3) opća skupoća života i (4) neprikladan ili lažan politički sustav.

Zajedničko svim trima izdvojenim državama je propadanje domaćeg gospodarstva. U Ukrajini gospodarstva nema: Ukrajinci su kao narod spojeni na uređaje za održavanje života. Izraelsko se gospodarstvo smanjilo 20% u godinu dana, prvobitno zbog toga, što jemenski Huti nadziru ulaske brodova u Crveno more i napadaju brodove, koji plove u Akapski zaljev.

Slabo stanje američkog gospodarstva jedva treba spomenuti. U jagmi za nakupljanjem kapitala Amerika je (1) zanemarila svoju prijevoznu podlogu, (2) financijalizirala proizvodne korporacije, koje se slabo brinu za proizvodnju tvarnih dobara i koje imaju sve manje proizvoda za nadmetanje na svjetskom tržištu, (3) izgubila prvo mjesto u tehnološkom napretku i (4) dopustila da za sadašnje vladavine Demokrata u SAD nezakonito uđe 20 milijuna tuđinaca sa svih kontinenata, koji u Americi uspostavljaju mreže za krijumčarenje oružja, narkotika i ljudi, za širenje seksualnog ropstva i pedofilije, za iskorištavanje rada djece i za izvođenje oružanoga maloljetničkog nasilja u velikim gradovima.

Ozbiljno je pitanje: „Zašto Ukrajina koja je već propala, zašto Amerika koja brzo slabi i propada te zašto Izrael, koji bez mira neće opstati u arapskom moru ustrajavaju u sukobljavanju s ostatkom svijeta?“ Sve te tri zemlje imaju novac: darovan kao u Ukrajini, uzajmljen kao u Americi i vlastiti, židovski, kao u Izraelu. Međutim, iako je novac velika napast koja početno nudi slobodu djelovanja, nije sve u novcu. Nije samo darovani novac pobuda Ukrajini da razori Rusiju. Nije samo uzajmljeni novac pobuda Americi da osvaja svijet. Nije samo vlastiti, spretno namaknut novac pobuda Izraelu da zavlada cijelim svijetom.

Za takve vlastoljubljive ili ambiciozne pothvate prvaci spomenutih zemalja moraju, što bi Dalmatinci rekli, „biti ludi u glavu“: oni moraju imati paranoične ili prisilne zamisli, koje ne počivaju na slobodnom i pomnom motrenja stanja svijeta i stanja života. Ukrajinci žele uništiti Rusiju. Američki prvaci imaju svoju paranoičnu zamisao kao baštinici puritanstva, koje je htjelo napraviti uzornu svjetsku hegemoniju i trockizma (neokonzervatizma), koji je zagovarao stalni izvoz revolucije. Izraelci su temeljem zapisa u Starom zavjetu – koji nazivam državotvornom mitohistorijom – oduvijek čeznuli za uspostavom vlastite države, koja im ne bi služila za jamčenje suverenosti, zaštite i blagostanja naroda, nego za osvajanje svijeta. Bog Jahve je navodno rekao Abrahamu: „Tvoje potomstvo bit će brojnije od zvijezda na nebu i od zrnaca pijeska na žalu.“ Međutim, ni kapital ni paranoične zamisli ne mogu upokoriti cijelu globaliziranu vrstu. Vrsta se sastoji od sve čvršće sprezanih naroda.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi ulogom mudrosnih zaklada (think tanks) u zapadnoj i posebice u američkoj geopolitici pri određivanju politike prema ostatku svijeta ili prema Svjetskoj većini. Važnost mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta ne treba pripisivati vjerodostojnosti i učinkovitosti njihovih savjeta političarima, nego isključivo potpori koju te ustanove dobivaju od kapitalističkih matičnih medija na Zapadu, koje plaća kapital. Primjerice, posebno su razglašeni Vijeće za vanjske odnose (Council on Foreign Relations) i Institut za proučavanje rata (Institute for the Study of War – ISW).

Vijeće za vanjske odnose utemeljeno je 1921. godine poslije promašaja zamisli predsjednika Woodrowa Wilsona (1913.-1921.), da Amerika zavlada svijetom putem izvoza kapitala i američke demokracije kao političkog sustava. Amerika je tad stupila u samoizolaciju i bila u samoizolaciji pod tri uzastopna republikanska predsjednika od 1921. do 1933. godine, pod kojima je izbila Velika depresija. U to se je vrijeme Vijeće bavilo ozbiljnim, temeljnim pitanjima geopolitike. (Naoko izgleda, da je neposredan povod uspostavi Vijeća bio Horthyjev prevrat u Mađarskoj 1920. godine.)

Institut za proučavanje rata utemeljen je 2007. godine. Utemeljila ga je Kimberly Kagan sa skupinom neokonzervativaca. U nadzornom odboru Instituta su poznate neokonzervativne osobe, kao što su umirovljeni general Jack Keane, Robert Kagan, umirovljeni general David Petraeus i William Kristol. Početna svrha Instituta bila je, navodno, pružiti američkoj javnosti i posebice američkim političarima pravu, vjerodostojnu sliku i pravi smisao tadašnjeg vrućeg rata u Iraku. Utemeljenje Instituta bilo je potaknuto ranijim radovima američkog politologa Quincyja Wrighta (1890.-1970.), koji je 1942. godine objavio temeljitu studiju Proučavanje rata (A Study of War), u kojoj je prije utemeljenja Ujedinjenih naroda zagovarao uspostavu međunarodnog sustava za jamčenje svjetskog mira. Kimberly Kagan je svoju ustanovu u duhu Quincyja Wrighta mogla nazvati institutom za proučavanje mira.

Postojanje mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta je nužno u američkom političkom sustavu. Američke političare na političke položaje dovode krupni nositelji kapitala, koji od političara očekuju brigu za daljnje nakupljanje kapitala, a ne brigu za dobrobit pučanstva, koje bira političare. (Franklin Roosevelt je rekao, da „građani imaju izbor nakon što je odabir već obavljen“.) Kapital od političara očekuje služenje, a ne sposobnost i znanje, koji bi političarima bili potrebni da obavljaju posao za narod i u ime naroda. Od političara se ne očekuje ni poznavanje povijesti, koja je „učiteljica života“ (historia est magistra vitae, kako je Ciceron napisao u djelu Govornik). Od političara se očekuje, da znaju govoriti „politički pravilno“ i da znaju smišljati izlike za postupanje, koje građani ne odobravaju.

Budući da američki političari malo znaju, potrebno je da im znanje neprestance pružaju zaklade i instituti. To je određena vrsta umjetne umnosti (AI). Američku geopolitiku vodi kapital putem zaklada i instituta, koji političarima u umove prigodice ulijevaju potrebno znanje. Zaklade i instituti koji okupljaju akademske ljude nisu nikomu odgovorni za svoje umotvore. Odgovornost je na političarima, koji ipak ne polažu račune građanima, nego kapitalu i njegovim medijima.

Za potrebe ovog osvrta noviju političku povijest sam slobodno podijelio u četiri razdoblja: (1) vrijeme zrelog europskog kolonijalizma u devetnaestom stoljeću do Prvoga svjetskog rata; (2) razdoblje između dvaju svjetskih ratova; (3) razdoblje Hladnog rata; i (4) razdoblje nastojanja uspostave američke svjetske hegemonije  te globalizacije poslovanja velikih korporacija i naše vrste. U prvom i trećem navedenom razdoblju međunarodni odnosi su bili razmjerno postojani, a tijek događaja je bio dosta predvidljiv. U drugom i četvrtom navedenom razdoblju međunarodni odnosi su bili nepostojani i puni iznenađenja. To su bila vremena male predvidljivosti tijeka događaja. U sadašnjem razdoblju posao mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta postaje sve osjetljivijim, a njihove prosudbe sve nepouzdanijima kako vrijeme odmiče i kako kapitalizam zrije i prezrijeva.

Do Prvoga svjetskog rata promjene su bile postupne. Od početka europskih kolonijalnih osvajanja europske atlantske zemlje su se jedna po jedna uključivale u prekooceanska osvajanja. Svijet je bio širok i činio se nedoglednim. Osvajanje dalekih zemalja počeo je Portugal, kojemu su se ubrzo pridružile Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska, da bi se na kraju i Belgija uvrstila među europske kolonijalne sile.

Osmanska carevina je otprije bila osvojila Bliski Istok i dobar dio Europe, ali turska osvajanja su bila kopnena, a ne prekooceanska. Tako je bilo i s Ruskom carevinom, koja je dugo prisvajala velike dijelove Azije i Kavkaza, kako bi pokorila napadačke narode i pretvorila ih u podaničke.

Amerika se je poslije osamostaljenja 1776. godine nagodila s Britanijom u Parizu 1783. godine. Amerika je od Britanije dobila priznanje samostalnosti i slobodu širenja prema Tihom oceanu, a Britanija je uz pristanak Amerike preuzela francuske posjede u Kanadi. Amerika se je po izlasku na Tihi ocean iskušala u klasičnom kolonijalizmu zarativši sa slabom Španjolskom, kojoj je otela Filipine, Kubu i Portoriko, ali je uspjela zadržati samo Portoriko. Početkom devetnaestog stoljeća Amerika je Južnu Ameriku proglasila područjem isključivo svojeg utjecaja. Koncem devetnaestog stoljeća europske sile su prisvojile svaki dostupan dio Afrike i konačno Indokine. Međutim, širenje europskog kolonijalizma teklo je postupno i bez širih obračuna. Sukob Britanije i Francuske u Indiji nije prouzročio europski rat tih sila.

Nakon diobe svijeta europske sile je čekao Prvi svjetski rat. To je bio rat između europskih kolonijalnih sila (Britanije, Francuske i Rusije) i europskih sila koje nisu u novije vrijeme stekle kolonije (Njemačke, Austro-mađarske, Italije i Turske). Italija je 1915. godine promijenila stranu, kako bi poslije rata dobila posjede na istočnoj jadranskoj obali.

Prvi svjetski rat je donio ubrzavanje geopolitičkih promjena. Godine 1919. na Pariškoj mirovnoj konferenciji stvoren je novi europski, versajski poredak. Europa je sprva bila pod nadzorom sila Antante (Entente cordiale), kojoj više nije pripadala sovjetska Rusija, ali kojoj se je nakratko bila pridružila Italija.

Amerika je pod predsjednikom Woodrowom Wilsonom imala veličajne nakane ne samo za Europu, nego i za cijeli svijet. Predsjednik Wilson je bio smislio (1) uklanjanje svih četiriju europskih carevina i njihovo raspršenje na narode, koji su trebali dobiti samostalnost; i (2) ukloniti kolonijalne carevine europskih (atlantskih) sila, a njihove kolonijalne posjede staviti pod skrbništvo Lige naroda, koju bi nadzirala Amerika. Predsjednik Wilson je nastojao usitniti svijet, kako bi američki kapital mogao uspostaviti svjetsku hegemoniju. Wilsonove zamisli se nisu ostvarile, jer (1) Kongres nije odobrio ni Pariški mirovni sporazum ni pristup Amerike Ligi naroda; i (2) Francuska i Britanija kao kolonijalne sile i kao pobjednice rata nisu pristale na uklanjanje svojih kolonijalnih carevina.

Predsjednik Wilson je ipak uspio ukloniti sve četiri Europske carevine: njemačku, austro-mađarsku, tursku i rusku. Predsjednika Wilsona je zgrozila izvedba Velike oktobarske revolucije 7. studenoga 1917. godine. Ruska revolucija je potaknula predsjednika Wilsona, da 8. siječnja 1918. godine u Kongresu objavi Četrnaest točaka o davanju samostalnosti narodima, koji su sastavljali spomenute carevine. Wilson je požurio u Kongres, kako bi objavio svoje zamisli za Europu i svijet, iako je 4. prosinca 1917. godine Kongresu podnio Izvješće o stanju države. Predsjednik Wilson je u izvješću naveo, da je za izbijanje rata kriv Drugi Reich, a ne sile Antante koje su upriličile Sarajevski atentat 28. lipnja 1914. godine.

Ruski su boljševici 17. srpnja 1918. godine poubijali cara Nikolu II i cijelu njegovu obitelj pa je tad stvarno prestala Ruska carevina. Ostale tri europske carevine prestale su koncem rata. Budući da nije došlo do raspada Rusije, predsjednik Wilson je s Francuzima i Britancima upriličio građanski rat u Rusiji, koji su komunisti dobili i u Europi i na Dalekom Istoku. Crvena armija je došla do pred Varšavu pa je britanski ministar vanjskih poslova Lord Curzon 19. prosinca 1919. godine tražio od sovjetskih vlasti, da zaustave daljnje napredovanje svojih postrojbi pod prijetnjom uključenja Britanije u rusko-poljski rat.

Versajski (francusko-britanski) poredak u Europi nije dugo potrajao. Prvi udarac je došao od ruske pobjede u građanskom ratu. Nadalje, 1920. godine Miklós Horthy je od komunista preuzeo vlast u osamostaljenoj, ali okrnjenoj Mađarskoj i u njoj utemeljio nacionalističku državu i nacionalističku Stranku ukrštenih strijela (Nyilaskeresztes Párt) ili Hungaristički pokret. (Ukrštene strijele su bile znak mađarskih plemena, koja su u devetom stoljeću prodrla u Europu. Taj znak je sad zabranjen u Mađarskoj.)

Veliki udarac versajskom poretku zadala je Vajmarska Republika strategijskim Sporazumom u Rapallu, koji su 16 travnja 1922. godine sklopili ministri vanjskih poslova Njemačke i Rusije, Walter Rathenau i Georgi Čičerin. Sporazumom su se dvije države uzajamno odrekle prostornih i financijskih potraživanja te uspostavile otvorene i prijateljske odnose. Dokumenti o Sporazumu razmijenjeni su 31. siječnja 1923. godine i ubilježeni u upisnik Lige naroda 19. rujna 1923. godine. Sporazum je imao tajne dodatke o vojnoj suradnji između dviju sila, jer je njemačka vojska bila pod strogim nadzorom versajskih sila.

Od versajskog poretka slijedeća se odmetnula Italija koncem 1922. godine. Benito Mussolini je osnovao nacionalnu fašističku stranku (Partito nazionale fascista). Godine 1923. Mustafa Kemal Atatürk utemeljio je Narodnu republikansku stranku, putem koje je vladao do smrti 1938. godine. Predsjedniku Atatürku uzor je bio Benito Mussolini. U Portugalu je predsjednik profesor António de Oliveira Salazar, čija se je stranka zvala Nacionalni savez, 1932. godine uveo korporatizam, u kojemu su poslovna poduzeća bila svrstana u nekoliko strukovnih „korporacija“, u kojima su poslodavatelji, sindikati i vlada dogovarali vrstu i cijene proizvoda te obujam proizvodnje. Korporatizam je uveo i Benito Mussolini.

U Njemačkoj (Vajmarskoj Republici) Adolf Hitler je parlamentarnim putem zauzeo vlast, ali je diktatorski vladao putem Nacionalne socijalističke njemačke radničke stranke (Nationalsozialistische DeutscheArbeiterpartei – NSDAP). U Španjolskoj je general Francisco Franco u građanskom ratu od 1936. do 1939. godine uspjelo oslobodio Španjolsku od socijalista (komunista), unatoč velikoj pomoći u novcu, oružju i ljudima, koju su im pružale versajske sile i moskovska Kominterna. General Franco je vodio borbu za Nacionalističku Španjolsku. Poslije napada Trećeg Reicha na Francusku maršal Philippe Pétain je u dogovoru s Adolfom Hitlerom u južnom dijelu Francuske uveo nacionalistički politički sustav.

Koja zaklada i koji institut su gledajući izdaleka mogli predvidjeti politički prevrat, kakav se je dogodio u Europi između dvaju ratova? Europom su umjesto kapitalizma zavladali nacionalni socijalizam, fašizam i korporatizam. U tom razdoblju Amerika se je stavila u samootočenje, a nijedna europska sila nije nad Europom nikad mogla uspostaviti hegemoniju, koja bi donijela mir. To je Americi uspjelo poslije Drugoga svjetskog rata, u kojemu je ona pobijedila nacionalno-socijalističku Europu. Burne političke promjene u Europi između svjetskih ratova prouzročilo je nasilje sila Antante na Europi.

Drugi svjetski rat, u kojemu su stvarni pobjednici bili Sovjetski Savez i Amerika, donio je novu podjelu ne samo Europe, nego i svijeta i to na kapitalističke i komunističke zemlje. Donio je i priličnu ravnotežu sila dvaju svjetskih tabora. Taj rat je donio i dekolonizaciju svijeta pa su mnoge bivše kolonije poslije oslobođenja pristupile Pokretu nesvrstanih zemalja, čime su izbjegavale i neokolonijalizam i utjecaj komunizma. (Jugoslavija se je 1948. godine odvojila od sovjetskog tabora, ali nije prešla na zapadnu stranu.)

Ipak, poslije dolaska generala Dwighta Eisenhowera u Bijelu kuću 20. siječnja 1953. godine i poslije smrti Josifa Staljina 5. ožujka iste godine počelo je popuštanje sukoba (détente) između Istoka i Zapada, što se je očitovalo uspostavom trajnog primirja u Koreji već u srpnju te godine. Josif Staljin je umro, a predsjednik Harry Truman i njegovi ratoborni Demokrati su izgubili vlast pa je popuštanje neprijateljstva među ideološkim taborima moglo početi.

Popuštanje političke napetosti među taborima te početak njihova tehnološkog i gospodarskog nadmetanja postupno su doveli do sloma europskog komunizma, rasapa sovjetskog tabora 1989. godine i mirnog razdruženja Sovjetskog saveza 1991. godine. Iz svijeta je nestala podjela na kapitalističke, komunističke i nesvrstane zemlje. Svijet je nazvan jednostožernim, unipolarnim ili monopolarnim, u kojemu su SAD trebale imati stožernu ulogu. Američki političari, američke zaklade i savjetodavni instituti prosuđivali su, da će takvo stanje trajati unedogled. Amerika je bila neosporna pobjednica Hladnog rata.

Ako se izuzme nepotrebno američko uključenje u Vijetnamsko-francuski rat, svijet je od uspostave primirja u Koreji do konca Hladnog rata bio razmjerno postojan i živio je u miru. U tom razdoblju nije bilo pravoga posla za mudrosne zaklade i savjetodavne institute. Glavni tajnik KPSS Nikita Hruščov bio je u sedmodnevnom posjetu Americi. Predsjednik Richard Nixon posjetio je Peking 1972. godine i dvaput Moskvu (1972. i 1974.). Prvak Narodne Republika Kine Deng Šaoping bio je u sedmodnevnom posjetu Americi 1978. godine.

Nasuprot takvom stanju za Hladnog rata u kojemu je popuštala napetost među taborima, prestankom Hladnog rata stvorena je velika geopolitička neizvjesnost. Bila je otvorena mogućnost globalizacije poslovanja velikih korporacija i naše vrste. Amerika je u tom razdoblju nastojala uspostaviti svjetsku hegemoniju, ali joj taj pothvat nije uspio. Utemeljenje Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i posljedično stvaranje slobodnoga svjetskog tržišta neizravno su spriječili uspostavu američke svjetske hegemonije. Hegemonija i sloboda (tržišta) se ne daju pomiriti i uskladiti.

U nastalom otvorenom svijetu došlo je do burnih promjena, koje su nosile učinke koje nisu mogle predvidjeti ni najmudrije mudrosne zaklade ni najdomišljatiji savjetnici u institutima. Zato zaklade i instituti sad nagađaju što bi se moglo dogoditi, jer su globalizacija poslovanja i globalizacija naše vrste stvorile dosad neviđeno stanje. Povijest je načas prestala biti „učiteljicom života“. Globalizacija je toliko iznenadila geopolitičke savjetnike, da su se odali (1) nijekanju stvarnog stanja i (2) izmišljanju postupaka, koji bi se trebali odigravati u svijetu. Zaklade i instituti potpuno niječu i odbacuju globalizaciju i umišljaju ili izmišljaju, da se dobro odvija uspostava američke hegemonije, koju oni nazivaju „poretkom utemeljenom na pravilima“. Takvih pravila nema ni u umovima zapadnih neokonzervativaca, političara, politologa i političkih savjetnika.

U našoj globaliziranoj vrsti došlo je do niza nepredviđenih i nepredvidljivih pojava, koje su međusobne povezane istim uzrokom – globalizacijom. Prvo, svjetsko slobodno tržište iznevjerilo je očekivanja Zapada i posebice Amerike, koja ga je uspostavila, kako bi njoj najviše koristilo. Svjetsko tržište je pomoglo zemljama u razvitku više nego Zapadu. Stoga Amerika sad nastoji razoriti takvo tržište, posebice proizvoljnim izricanjem političkih, trgovinskih i financijskih kazni mnogim državama.

Dodatno, tijekom četiriju desetljeća došlo je do uspona Kine, koja je postala gospodarskom, industrijskom, trgovinskom i tehnološkom velesilom. Kina je obnovila svoj drevni položaj Središnje kraljevine. Osim predvodništva u bitnim područjima tehnologije Kina pravi kvalitetne proizvode, koje može nuditi svijetu u razvitku po njemu prihvatljivim cijenama. Kineski radnici su predani poslu i izradbi proizvoda. Kina je usto stvorila opskrbne mreže za svoju proizvodnju i ona je jedina zemlja koja ima takve mreže. Kina je iznenadila mudrosne zaklade postavljanjem zavidne prijevozne podloge u zemlji, a kineska svjetska prijevozna podloga u obliku Pothvata pojasa i ceste počela je postupno povezivati tri kontinenta.

Istovremeno je došlo do uspjelog otpora Ruske Federacije zlim nakanama Zapada o njezinu komadanju, ali i do njezine uspjele obrane od vojnog napada zemalja NATO-a, koji predvodi Ukrajina. Ugled Rusije se povećava u svijetu, posebice u afričkim zemljama koje se nastoje otresti neokolonijalizma.

Ameriku i nositelje njezine političke misli iznenadili su pojava, širenje i politizacija BRICS-a. Posebice je važno svrstavanje zemalja Svjetske većine (prije Globalnog juga) iza BRICS-a. BRICS postaje slobodnom političkom udrugom zemalja, koja postaje premcem Ujedinjenim narodima i ostalim velikim međunarodnim ustanovama (MMF-u, WTO-u i Svjetskoj banci), koje su pod nadzorom Amerike i od kojih zemlje u razvitku nemaju veliku korist.

Nasuprot usponu zemalja Svjetske većine zapadne zemlje vidno slabe i propadaju. Financijalizacija američke industrije vodi propadanju proizvodnje tvarnih dobara te posljedično smanjenju američkog izvoza i slabljenju konkurentnosti američkih proizvoda na svjetskim tržištima. Američka industrija nije stvorila vlastitu opskrbnu mrežu.

Istovremeno je došlo do deindustrijalizacije zemalja Europske unije. Deindustrijalizacija je prouzročena prekidom isporuke Europi jeftinih ruskih energenata, koji je posljedica namjernog političkog i financijskog kažnjavanja Rusije. Rat za Ukrajinu i deindustrijalizacija zemalja Unije vode političkom propadanju Unije. Sve se više zemalja protivi usredištenju vlasti u Bruxellesu, koje sputava članice Unije, da se prihvate nacionalne obnove. (Nije neobično to, što otpor nakanama i postupcima Bruxellesa predvodi Mađarska kao što je bilo i 1920. godine kad se je Mađarska odvojila od versajskog sustava i okinula niz nacionalističkih prevrata u europskim zemljama.) Europsku uniju čekaju ili temeljita preobrazba političkog sustava Europe ili njezin potpuni rasap. Zar se nije bez velike muke rasuo i versajski politički sustav?

Konačno, ubrzava se postupak dedolarizacije državnih pričuva zemalja u razvitku te njihova plaćanja u prekograničnoj trgovini i prekograničnom ulaganju. Mnoge zemlje BRICS-a i Svjetske većine prodaju američke obveznice, koje su držale u svojim novčanim pričuvama i prestaju kupovati nove. Mnoge zemlje isto obavljaju prekogranično plaćanje u domaćem novcu ili u kineskim juanima. Postupno se smanjuje korist koju je američka financijska industrija imala od položaja dolara kao svjetskog pričuvnog novca.

Pri kraju osvrta potrebno je navratiti se na sadašnju ulogu mudrosnih zaklada (think tanks) i savjetodavnih instituta te smisao njihova djelovanja. To se posebice odnosi na stav takvih ustanova na djelovanje Amerike, ali i na njihovo razumijevanje uloge zemalja u razvitku, koje se predvođene Kinom svrstavaju u Svjetsku većinu.

Zapadne mudrosne zaklade i savjetodavni instituti niječu nevolje Zapada i uspon Svjetske većine. Zato se zaklade i instituti bave opravdavanjem i promicanjem već pobačene američke hegemonije te zanemarivanjem i obezvrjeđivanjem snažnog skupnog djelovanja Kine, BRICS-a i Svjetske većine.

Zaklade i instituti sad ne mogu nikomu pružiti dobar savjet za geopolitičko djelovanje. Umjesto toga, zaklade i instituti su se djelatno uključili u geopolitiku. Oni to čine pod predvodništvom američkih neokonzervativaca. Zaklade i instituti kleveću i crne korisna nastojanja Svjetske većine te posebice Kine i Rusije, koje su vodeće sile u širenju i politizaciji BRICS-a.

Neokonzervativci često uveličavaju mnoge međunarodne prijepore, kako bi stvorili hitna područna stanja, koja bi zahtijevala američke kaznene zahvate: gospodarske, trgovinske, sigurnosne ili vojne. Područja koja su sad u hitnom stanju su Ukrajina, u kojoj su neokonzervativci zapodjenuli Rat za Ukrajinu i sukob na Bliskom Istoku, koji se je izrodio iz opakog napada Hamasa na izraelsko pučanstvo.

Opravdano je postaviti pitanje o izbjegavanju neokonzervativaca, mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta Amerike i Europe, da se posvete navedenim unutarnjim pitanjima i nevoljama i Amerike i Europske unije. To pitanje opravdava tijesna sprega unutarnje politike zemalja i njihove vanjske politike.

Sadašnja slaba Amerika ne može obnoviti američku svjetsku hegemoniju, kakvu je nad polovicom svijeta poslije Drugoga svjetskog rata uspostavila jaka Amerika, koja je 1950. godine imala polovicu svjetske industrijske proizvodnje te koja je svojoj razvijenoj tehnologiji dodala prvoklasnu i vodeću tehnologiju Trećeg Reicha.

Bavljenje ukupnim stanjem Amerike i stanjem u Europskoj uniji odvratilo bi zaklade i institute od besmislenog izvoza američke liberalne demokracije kao sredstva potkopavanja ostalih država u svijetu. Međutim, bavljenje geopolitikom je paranoja ili prisilna ideja (zamisao) američke političke misli, koja počiva na izvornoj puritanskoj zamisli o pretvaranju Amerike u Grad na gori, koji će svijetliti svim narodima svijeta kao da mnogi narodi nisu imali i nemaju svoju povijesnu političku misao.

Na puritanstvo utemeljitelja Amerike neokonzervativci su dodali trockizam, koji se je izvorno sastojao u izvozu boljševičke revolucije. (Utemeljitelji neokonzervativnog pokreta su mahom bili useljenici iz Sovjetskog saveza u vrijeme, u kojemu su trockisti bili nepoćudni u SSSR-u.) Neokonzervativci moraju izvoziti svoje zamisli: ili trockizam ili američku liberalnu demokraciju. Amerika je ovisnica u izvozu svoje političke misli, ali s tom navadom sad mora prestati, jer je nepovratna globalizacija naše vrste zauvijek promijenila svijet.

Umjesto svoje sadašnje ovisnosti u izvozu kapitalističke liberalne demokracije Amerika se u općenju s drugom zemljama mora prihvatiti suradnje. Pitanje je, znali li Amerika surađivati. Ona zna surađivati samo kad je u velikoj nevolji. Amerika je sad u nevolji.

Pokretači suradnje među državama su narodi, koji žele živjeti u miru, čuvati svoju suverenost i namicati blagostanje. Međutim, u Americi nema naroda niti ga je ikad bilo. Ameriku su stvorili Puritanci i slobodni zidari. Puritanci su bili vjerska sljedba utemeljena na oštrom odvajanju od katolištva. Puritanci nisu htjeli prividno vjersko zajedništvo zamijeniti stvarnim narodnim, životnim zajedništvom. Slobodni zidari su utjelovljenje liberalizma, po kojemu narodi ne smiju postojati. Zato je utemeljiteljima Amerike smetalo moguće stvaranje naroda poslije Američke revolucije 1776. godine. Kasnije je kapitalizam useljenike pretvorio u potrošače, kojima su sadašnje vlasti dodale dvadeset milijuna novih nezakonitih useljenika.

U Europi, usredištena Europske unija nastoji ojačati vlast Bruxellesa potpuno obezvlašćujući svoje narode i oduzimajući im suverenost. Nedavno je predsjednica Europskog povjerenstva izjavila, da potezi mađarskih vlasti „krnje suverenost Europske unije“.

Narod donosi neprekidnost ili kontinuitet državi ili političkoj zajednici. (Kineska država traje već 2.245 godina, jer je u njoj na početku stvoren narod.) U Americi nema naroda pa američka politika nema neprekidnost. Slika hirovitosti američke politike je njezin nagli prelazak od popuštanja napetosti među svjetskim taborima u vremenu Hladnog rata do nametljivosti i izazovnost sadašnje američke neokonzervativne politike.

Moja preporuka američkim političarima bila bi, da se umjesto potkopavanja država tuđih naroda, koje oni nazivaju „izgradnjom države“ (state-building) prihvate stvaranja američkog naroda (nation-building). Stvaranje američkog naroda unijelo bi stegu u američku politiku.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi općim slabljenjem kapitalizma kao svjetskog političkog sustava, smanjivanjem važnosti privatnog kapitala u svijetu i jačanjem uloge državne politike u zemljama izvan Zapada. Pravi kapitalizam vlada samo Zapadom: Amerikom, Britanijom i Europskom unijom. Osvrt se uistinu bavi borbom kapitala i narodâ za prostor.

Kapitalizam je iznimna vrsta civilizacije, u kojoj narodima ili životnim zajednicama ne vladaju zakonite političke vlasti, kakve god one bile, nego privatni kapital ili novac koji pripada pojedincima te koji je na njihova imena zapisan u bankama, ulagateljskim zavodima ili u vlasničkim listinama proizvodnih, uslužnih i obrazovnih korporacija. U kapitalizmu privatno nakupljen novac propisuje što je dobro za nacionalno gospodarstvo te određuje politiku država, vodi njihovu zaštitu i bira sustav uvjerenja, koji je jamačno jedan od sojeva liberalizma. Nositeljima kapitala je više stalo do daljnjeg nakupljanja kapitala, nego do dobrobiti ljudi okupljenih u životne zajednice, koje su postojale i prije uspostave kapitalizma kao političkog sustava. Politička vlast u kapitalizmu je novac.

Kapitalizma nije bilo dok se nije pojavio u sjevernotalijanskim i jadranskim te u nekim baltičkim gradovima u četrnaestom/petnaestom stoljeću. Kapital se je nakupljao u poduzetnim obiteljima ili u gradovima, nad kojima nije bilo prave carske, kraljevske, kneževske ili papinske vlasti. Prve nakupine privatnog kapitala nastale su trgovinom u Sredozemlju i u Baltiku.

Prije pojave kapitalizma vladari su bili poduzetnici. Oni su nadzirali svoj prostor i vladali ljudima, koji su radom i vještinama stvarali bogatstvo. Vladari su često međusobno ratovali u nakani da zavladaju i tuđim prostorom, kako bi množili svoje bogatstvo na širem prostoru i s više ljudi.

Međutim, kapitalu je za nakupljanje isto potreban prostor. Zato i nečovjekoliki kapital nastoji svoju političku vlast širiti tuđim prostorom i to obično ratom, kao što su prije radili čovjekoliki vladari. Zato nije bilo neobično to, što su se Europljani u „cik kapitalizma“ upustili u kolonijalna osvajanja. Ta osvajanja su omogućivali i nadzirali vladari, ali su osvajanje tuđeg prostora izvodili vitezovi i jaki feudalci, koji su se u kolonijama osobno bogatili. Za Hernána Cortésa se piše, da je bio osvajač, pustolov i istraživač, a on je zapravo bio privatni poduzetnik. U kolonijama su se bogatili kraljevi, knezovi, velikaši, biskupi, crkveni redovi, obitelji i „pustolovi“. Europljani su u Afriku te u Sjevernu i Južnu Ameriku išli po zlato.

(U najnovije vrijeme se mnogo piše o iseljavanju Europljana u Južnu Ameriku i u Jugoistočnu Aziju. Prije su Europljani u prekooceanske zemlje išli po zlato, a sad u globaliziranom svijetu traže prikladniji životni prostor. Europa je zbog nenadziranog useljavanja izgubila prijašnju sljubljenost ili koheziju pučanstva. Europskim ljudima je sve teže pripadati Europi.)

Sprva su se „kapitalistička“ kolonijalna osvajanja odigravala na morima, a osvajani su uglavnom otoci i uski primorski kopneni pojasi. Dublje u kopno se nije zalazilo. (Na visoravnima Nove Gvineje zapadni ljudi su se pojavili istom početkom dvadesetog stoljeća.) Ipak, izum željeznice i uspostava željezničkog prijevoza u devetnaestom stoljeću otvorili su za osvajanja golem kopneni prostor. Tako je uz poduzetnost, snalažljivost, spretnost ili promućurnost pojedinaca prostor postao temeljnim izvorom nakupljanja kapitala.

Godine 1904. engleski profesor, geograf i političar Halford Mackinder (1861.-1947.) objavio je u Kraljevskom geografskom društvu članak Zemljopisni stožer povijesti (The Geographical Pivot of History), u kojemu je naglasio važnost kopnenih prostranstava, kakva primjerice ima Rusija, za razliku od dotadašnje važnosti oceana. Profesor Mackinder je zagovarao ujednačen gospodarski razvitak mjesnih prostora i upozorio svjetske velesile, da će „svaki prasak političkih sila odjeknuti s daleke strane svijeta i smrskati slabe sastojke političkog i gospodarskog organizma svijeta“. Mackinder je očito predviđao, da će doći do globalizacije poslovanja i naše vrste. Političari su sprva malo držali do Mackinderovih zamisli o prostoru, ali su ih kasnije izuzetno uvažavali.

Poslije Mackindera se je u raspravu o ulozi prostora u kapitalizmu i za kapital uključila njemačka socijalistkinja Rosa Luxemburg (1870.-1919.), koja je olako ustvrdila, da će kapitalizam propasti kad osvoji posljednji komadić Zemlje. Rosi Luxemburg je odgovorio Vladimir Lenjin (1870.-1924.) u knjizi Imperijalizam kao najviši stupanj kapitalizma objavljenoj 1917. godine tvrdeći, da „izbijanje kapitalizma na drugi kraj svijeta“ neće prouzročiti slom kapitalizma, nego početak dubokog previranja unutar kapitalizma, koje će dovesti do svjetskog vojnog obračuna. Lenjin je imao pravo!

Poimanje zemljopisnog prostora se je u zemljopisnoj znanosti i nadalje mijenjalo. Koncem devetnaestog stoljeća švedski geograf Johan Rudolf Kjellén (1864.-1922.) dao je izrazu „životni prostor“ (Lebensraum) umjesto etnografskoga geopolitički smisao. Nijemci su tom izrazu dali smisao dodatnog zemljopisnog ili nacionalnog prostora. Treći Reich je zapodjenuo Drugi svjetski rat, jer mu je, navodno, nedostajao Lebensraum. Taj rat je upropastio njemački narod, a Njemačku sveo na najmanji prostor, koji su Nijemci imali u povijesti.

Međutim, na svojem skučenom zemljopisnom prostoru Nijemci su poslije rata stvorili „gospodarsko čudo“. To je njemačke geografe navelo na novo poimanje prostora. Po novoj njemačkoj geografiji prostor ne proizvodi narode i ljude, kako se je ranije smatralo te kako je mislio i veliki Alexander von Humboldt (1769.-1859.). Nasuprot tomu, životni prostor je to, što narod stvori ili izgradi na svojem zemljopisnom prostoru. Prostor nije apsolutan ili odriješen, nego je relativan ili odnošajan. Trajanje naroda mijenja poimanje prostora. (Ako se kao mjera izgrađenosti životnog prostora uzme bogatstvo, koje jedan čovjek u prosjeku stvori po četvornom kilometru nacionalnog zemljopisnog prostora njemački životni prostor je devetnaest puta izgrađeniji od američkoga. Američki životni prostor je petostruko izgrađeniji od kineskoga.)

Poslije Drugoga svjetskog rata došlo je do ideološke podjele svijeta. Atlantskim svijetom je vladao kapitalizam, velikim dijelom Eurazije komunizam, a golem broj zemalja se sklonio u Pokret nesvrstanih zemalja. Industrijalizirani Zapad je stvarao toliko bogatstvo, da komunistički blok nije mogao izdržati nadmetanje u osuvremenjivanju oružja i u naoružavanju pa je došlo do sloma europskog komunizma.

Godine 1989. došlo je do rasula Varšavskog ugovora, a 1991. godine i do mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza. (Godine 1978. počela je velika opća preobrazba političkog sustava u Kini.) Činilo se je, da je stvoren jednostožerni svijet pod Amerikom kao nositeljicom svjetske hegemonije. Činilo se je isto, da cijeli prostor Zemlje – kopno, more i zrak – stoji na raspolaganju kapitalu nakupljenom u SAD te da Amerika po svojoj volji može svagdje uređivati (tuđi) prostor.

Uspostavom Svjetske trgovinske organizacije (WTO) – koju nisu bili uspjeli uspostaviti predsjednici Roosevelt i Truman poslije 1944. godine kad su utemeljeni UN, MMF i Svjetska banka – stvoreno je svjetsko slobodno tržište, koje je donijelo veći porast blagostanja zemljama u razvitku uključujući i Kinu, nego razvijenim zapadnim zemljama. Amerika je nastojala globalizirati poslovanje velikih zapadnih korporacija, ali ju je zadesila i globalizacija vrste Homo sapiens.

Globalizacija naše vrste ima izrazit politički vidik pa su politički zreliji narodi u razvitku počeli svojatati i svjetskom hegemonu otimati svoj zemljopisni prostor, kako bi na njemu po svojoj volji izgrađivali životni prostor. Tako je svjetska borba za prostor doživjela prevrat i zaokret. Otvorilo se je pitanje: „Komu pripada prostor Zemlje: kapitalu ili narodima? Ili možda vrsti Homo sapiens?“

U sadašnjem desetljeću svjetski kapital, koji je još uvijek ponajviše usredotočen u Americi, je na nastalo stanje odgovorio deglobalizacijom poslovanja velikih korporacija, koja ima jako protivkinesko usmjerenje. Svrha američkog političkog nastojanja da deglobalizira svjetsko poslovanje i da razori svjetsko slobodno tržište je zgrabiti za Ameriku samo atlantski dio Zemlje, kako bi kapital na tom ograničenom zemljopisnom prostoru mogao provoditi svoju volju. Kapital se ponovo bori za prostor, kao i u početku prodora kapitalizma u samostalne države i u suverene narode. Kapital je sad u povlačenju.

Sad teče postupak osamostaljenja država, kojima veliko ohrabrenja dolazi od silnog otpora svjetskom kapitalu političkih velesila Rusije i Kine, koje su isto bile izložene političkom nasilju kapitala i Amerike. Sve se više zemalja oslobađa američke hegemonije. Razlika između carevine i hegemonije je u tomu, što u carevini središnja vlast nadzire i vanjsku i unutarnju politiku naroda, a u hegemoniji hegemon nadzire vanjsku politiku naroda, a unutarnju prepušta mjesnoj vlasti. Hegemon očito nadzire i zemljopisni prostor naroda. Osamostaljenje naroda uklanja vlast hegemona iz vanjske i unutarnje politike, ali i vlast hegemona nad nacionalnim prostorom. Narodi iz hegemonije osim ukupne politike odnose i svoj zemljopisni prostor, na kojemu bi svoj životni prostor željeli izgrađivati po svojoj volji.

Zato se naveliko piše o višestožernom ili multipolarnom  svijetu. Ipak, to nije točno, jer osim američkog stožera, oko kojega se okupljaju zapadne zemlje drugog stožera nema. Bolje je govoriti o svijetu, koji je politički raspačan, razdijeljen, usitnjen ili izmrvljen na narode. Postupak postupnog osamostaljenja naroda stvara novu podjelu u našoj vrsti. Svijet se dijeli na Zapad i na Svjetsku većinu.

U novoj podjeli vrste kapital stoji nasuprot nacionalne politike. U državama postoje globalistički i suverenistički politički sustavi. Bitna razlika među novim taborima je u načinu povezivanja unutar tabora. U globalističkom taboru hegemon povezuje podređene narode, a u suverenističkom taboru suvereni narodi se sami povezuje međusobnom suradnjom.

Dobru sliku razlike u unutarnjem uređenju novih, privremenih tabora pružaju američka hegemonija i BRICS. Amerika kao hegemon nameće zapadnim zemljama gospodarski rat protiv Kine te je nametnula  gospodarski i vojni rat protiv Rusije, koju se na Zapadu uzima kao neprijateljicu Europe. U BRICS-u se odlučuje skupno, a svakoj se zemlji prepušta, da sama odredi stupanj provedbe skupno donesenih odluka. Prihvatljivost skupne politike BRICS-a dobro pokazuje to, što BRICS zasad ima deset članica, a već je 159 zemalja Svjetske većine odlučilo, da će rabiti BRICS-ov novi način plaćanja u prekograničnom trgovanju, koji će zaobilaziti američki dolar kao sredstvo plaćanja i SWIFT kao sustav plaćanja.

(Izuzetno je zapaženo najavljeno iznimno sudjelovanje glavnog tajnika UN Antónija Guterresa na skupu na vrhuncu BRICS-a u ruskom gradu Kazanju od 22. do 24. listopada ove godine. Imajući u vidu prigovore vodećih zemalja BRICS-a sastavu i djelovanju Vijeća sigurnosti UN, nije teško zaključiti, da bi s vremenom BRICS kao slobodna udruga, koja nehotice zastupa zemlje Svjetske većine mogla zamijeniti Ujedinjene narode kao opće političko tijelo naroda svijeta. Ni Ujedinjeni narodi ne uvažavaju činjenicu, da je naša vrsta nepovratno globalizirana.)

Kod usporedbe globalizma i suverenizma treba uvažiti nedvojbenu činjenicu, da Zapad propada u sadašnjem, „zrelom“ razdoblju kapitalizma. Kapitalizam je koristio narodima, koji su „išli na tuđe“ dok se je moglo ići na tuđe odnosno dok svijet nije bio globaliziran. Nažalost kapitalistima, svijet se ne može deglobalizirati. Za razliku od sustava američke hegemonije, u kojoj podložene zemlje politički, gospodarski i ljudski propadaju, Svjetska većina se vidno politički i gospodarski uspinje. Suverenizam ili politizam se mnogim narodima pokazuje prikladnijim od kapitalizma.

Tako nije bilo kod opreke kapitalizma i komunizma kad se je kapitalizam pokazao prikladnijim od komunizma. Sovjetima je komunizam poslužio, da se obrane od napada Trećeg Reicha, jer su Sovjeti uspjeli na vrijeme napraviti tešku industriju, koja je proizvodila teško oružje. Međutim, takva industrija nije bila prikladna za stvaranje mirnodopske proizvodnje, posebice kućanskih uređaja i potrošnih dobara, kakvi su se proizvodili u kapitalističkim zemljama, u kojima tržišna potražnja određuje proizvodnju dobara.

Opreka suverenizma i globalizma je suvremena svjetska politička opreka, koja je nadomjestila prijašnju opreku kapitalizma i komunizma. Komunizam se je suprotstavio kapitalizmu, ali nije uspio. Sad se kapitalizmu suprotstavljaju otporni i zreli narodi. Komunizam je bio zamisao i ideologija, a narodi su stvarnost i život.

Sad vlada neravnoteža među političkim taborima u svijetu. Američka hegemonija je stara kojih sto godina – od nastojanja Woodrowa Wilsona (1913.-1921.) da zavlada svijetom putem pobačene Lige naroda – a BRICS je nova slobodna udruga, koju vode stari, prekaljeni narodi (Kinezi, Indijci, Rusi, Perzijanci i Arapi). Životna snaga dvaju tabora nije jednakomjerna ili simetrična. Prevaga Svjetske većine nad Zapadom biva sve očitijom. Zato se postavlja pitanje: „Kad će zapadni narodi uvidjeti, da im kapitalizam slabo služi?“ (Zapadni narodi zauzvrat još služe kapitalu.)

Zasad u zapadnim mudrosnim zakladama i medijima vlada fanatična vjera u kapitalizam. Međutim, zapadni ljudi na svojim plećima nose sve teži teret nevolja, koje na njih navaljuje propadanje Zapada, koje uzroči izrođeni kapitalizam. Zapadni narodi se polako bude iz kapitalističkog sna, a kapitalisti će se prenuti iz kapitalističke noćne more. Kapitalisti će uvidjeti, da u globaliziranoj vrsti nema izgleda za preporod kapitalizma. Pravo je, da razdoblje kapitalizma koje traje kojih sedam stoljeća konačno prestane. Globaliziranoj vrsti Homo sapiens potrebno je novo uređenja odnosa u njoj te u njezinim povijesnim i novim narodima.

Dolazi razdoblje suradnje i uzajamnosti u narodima i među narodima ili životnim zajednicama. Kapitalizam kao „najviši stupanj civilizacije“, ali i sve prijašnje civilizacije su neprirodni umetci u našu vrstu. Kod uspostave izvornih civilizacija ljudi su prisilno prihvatili laž, da je podaništvo političkim vlastima, koje su ih vrstale u radne postrojbe bolje od životnog zajedništva. (U ostalim vrstama života nisu se mogli uspostaviti ni prijašnje civilizacije ni kapitalizam, jer u njime nema razmetnog pojmovnog mišljenja. U ostalim životinjskim vrstama postoji samo slikovno znanje koje je vjerno stvarnosti, a u biljnim vrstama postoji vjerodostojno kemijsko znanje.)

Životno zajedništvo je baština ukupne evolucije života, koja uključuje i kulturnu evolucije u našoj vrsti. Kapitalizam je protivevolucijska zasada. Kapitalizam se konačno povlači iz naše vrste. Globaliziranoj vrsti Homo sapiens kapitalizam ne treba. Globalizacija naše vrste je grobarka kapitalizma, kojemu je zajamčen ukopni prostor.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi slabljenjem i propadanjem Europske unije kao usredištene političke tvorevine. Unija je koncem 1993. godine zamijenila Europsku zajednicu, koja je bila slobodan savez ili slobodna zajednica dvanaest suverenih nacionalnih država. Europska unija je od svoje uspostave bila osuđena na propast, jer se od rimskih vremena do 1993. godine Europom nije upravljalo iz jednog mjesta, jer se njom iz jednog mjesta nije moglo upravljati i to zato, što su Europu sastavljaju zreli povijesni narodi.

Odluka o prekrajanju Europske zajednice u Europsku uniju donesena je neposredno poslije razdruženja Sovjetskog Saveza na Božić 1991. godine. To je bila odluka „vladine konferencije“ održane u Maastrichtu već u veljači 1992. godine. Tad je umove američkih neokonzervativaca skupno spopala zamisao o uništenju Ruske Federacije i o njezinu komadanju u preprodavljive nekretnine kao da u Rusiji ne postoji drevni ruski narod, kojemu je Rusija domovina, hraniteljica i Majčica.

Bilo je smišljeno, da Europska unija i Atlantski savez postanu sredstvima zaposjedanja cijele Istočne Europe, kako bi vojska NATO-a izbila na ruske granice. Pristup svake istočne zemlje Europskoj uniji bio je uvjetovan njezinim prethodnim pristupom Atlantskom savezu. Tako je Unija postala sluškinjom NATO-a. Zanimljivo je to, da je upravo 1992. godine Francis Fukuyama objavio knjigu Kraj povijesti i posljednji čovjek (End of History and the Last Man), u kojoj se veseli ujednačivanju životnih prostora pod navalom svjetskog kapitala i posljedično nestanku povijesnih naroda.

Ipak, povijest nije povijest zemljopisnih prostora, nego upravo povijest naroda, koji na zemljopisnom prostoru izgrađuju i dograđuju svoj životni prostor. Narode se ne može ujednačiti. Narodi imaju svoju osobitost. Narodi su jedina prava nevolja kapitala. Nevolja Amerike nije silan napredak Kine, nego veliki zamah kineskog naroda.

Europska ekonomska zajednica (EEZ) nastala je iz prijeke potrebe naroda Europe, da prestanu međusobno ratovati i da među sobom uspostave tako tijesnu skupnu suradnju, da njihovim političarima ne padne na um da svoje narode gurnu u novi rat, koji bi mogao biti i nuklearni. Povezivanje Europe u cjelinu je izvorna europska zamisao, koju je 9. svibnja 1950. godine javno iznio francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman (1886.-1963.). Ministar Schuman je žurno postupio, jer je Savezna Republika Njemačka utemeljena kao samostalna država 23. svibnja 1949. godine. Ministar Schuman se plašio mogućeg neprijateljstva Njemačke.

U opreci s takvim nastankom EEZ, Europska unija je nakazan umetak među europske narode. Unija je u sebi imala sjeme propasti otkad se je zamisao o Uniji zametnula u umovima američkih neokonzervativaca. To se je sjeme razvilo u nametnika, koji izjeda i ispija europske narode.

Dvanaest članica Zajednice bilo je namamljeno, da krepko podupru preobrazbu svoje zajednice naroda u Uniju. Unija je pod geslom „sve tješnje integracije“ ili ucjelovljenja počela jedinačnim zemljama nametati svoju politiku  ili, pravo rečeno, američku politiku. Poznati su primjeri „briselskog“ dovođenja u Italiju za premijera Marija Montija (2011.-2013.) umjesto Silvija Berlusconija i Marija Draghija (2021.-2022.) umjesto Giuseppea Contija.

Poslije izbora u Austriji 29. rujna ove godine Europska unija ne želi, da savezni kancelar bude „krajnji desničar“ Herbert Kickl, predsjednik Slobodnih demokrata, koji je uz visoku izlaznost birača od 77% osvojio 30% glasova, a broj sjedala u Parlamentu povećao od dosadašnjeg 31 sjedala na 57 sjedala. Dosad je Austrijom vladala koalicija Narodne stranke i Zelenih. Narodna stranka je izgubila 20 sjedala u Parlamentu i spala na 51 sjedalo, a Zeleni su izgubili 10 sjedala. Koalicija je izgubila 30 sjedala i ne može nastaviti vladati. Bruxelles želi da novu vladu sastave Narodna stranka i Socijaldemokrati koji su zadržali svoje 41 sjedalo. Ta koalicija bi imala najmanju moguću većinu – jedno sjedalo. Predsjednik Narodnjaka Karl Nehammer, koji je potučen do nogu, kaže da pobjednik Kickl ne smije postati savezni kancelar.

Po navedenim primjerima biranja premijera, ispada da Europska unija ne dopušta jedinačnim članicama da vode nacionalnu politiku. Sva europska politika mora dolaziti iz Bruxellesa. Glavne značajke briselske politike su: (1) nametanje briselske odnosno američke politike članicama i narodima Unije; (2) slobodno useljavanje u Uniju; (3) potpuno odbacivanje i žestoko kažnjavanje Rusije; (4) bjesomučno vođenje rata protiv Rusije u Ukrajini; (5) zapodijevanje gospodarskog rata protiv Kine; i (6) suzbijanje djelovanja desnih i lijevih „krajnjih stranaka“ diljem Unije.

Posljedice takve politike i geopolitike Bruxellesa su: (1) kočenje ili zaustavljanje prirodnih političkih postupaka, koji se rađaju u Uniji kao odgovor na teško stanje naroda; (2) pružanje potpore useljenicima, posebice novim useljenicima iz Ukrajine; (3) podnošenje golemih izdataka Rata za Ukrajinu; (4) skupoća života, koja ponajviše dolazi od skupoće energenata i smanjenje gospodarstva u zemljama Unije; (5) deindustrijalizacija proizvodnog gospodarstva u Uniji; i (6) zapodijevanje gospodarskog rata protiv Kine, koja je postala najvećom industrijskom i trgovinskom silom svijeta te koja je preuzela svjetsko predvodništvo u unapređenju tehnologije.

Međutim, u posljednje vrijeme mnoge članice Unije javno iznose ozbiljne zamjerke na politiku Unije. Nedavno je španjolski premijer Pedro Sánchez za posjeta Kini izjavio, da će Španjolska snažno utjecati na Bruxelles, da ne dođe do gospodarskog rata Unije s Kinom. Premijer će se suprotstaviti uvođenju dodatnih i teških trošarina na uvoz kineskih električnih automobila. Ministar gospodarstva Nizozemske Dirk Beljaarts odbio je američki zahtjev, da Nizozemska ne isporučuje Kini strojeve za proizvodnju poluvodiča, tvrdeći da „Nizozemska ima svoje gospodarstvo i da će se za nj brinuti“.

Prema agencijskim vijestima Njemačka udruga poslodavaca će za njemačko gospodarstvo „tražiti pomoć Kine“. Koncem rujna ove godine zamjenik njemačkog saveznog kancelara i ministar gospodarstva Robert Habeck, koji predvodi njemačke Zelene izjavio je, da neće dopustiti nastavak gospodarskog rata Unije protiv Kine. Spomenute izjave izabranih nacionalnih predvodnika u Uniji pokazuju, da će i uvriježene političke stranke Europe pod pritiskom novih stranaka i raspoloženja glasača tražiti napuštanje „američke“ politike Unije.

Ukupno gledano, u politici Europske unije nema mjesta brizi za njezine narode. Europske narode rastresaju i podrivaju useljenici, koji u Europi stvaraju svoje životne zajednice. Europski narodi su zapušteni, iako bi politika trebala obavljati posao za narod. Kapitalisti smatraju, da su im narodi prirodni neprijatelji, jer trajanje naroda počiva ne zajedništvu, a kapitalu odgovara raspršenost pučanstva. Stoga se postavlja pitanje: „Zašto se u Europi održavaju nacionalni izbori, zašto postoje nacionalni parlamenti i zašto ti parlamenti potvrđuju vlade, ako Europsko povjerenstvo vodi američku politiku i geopolitiku?“ Europsko povjerenstvo, zauzvrat, na vlast u Bruxellesu dovodi Amerika. To je razlog propadanju europskog gospodarstva, slabljenju Europske unije, brzom smanjivanju važnosti Europske unije u svjetskoj politici i općem tehnološkom zaostajanju Europe.

Ipak, u europskim narodima se događaju ozbiljne političke promjene. Budući da su zbog politike Unije najviše stradali europski narodi, u članicama Unije se utemeljuju narodnjačke ili populističke političke stranke, kojima je svrha ohrabriti, pokrenuti i obnoviti europske narode. Riječ „populizam“ uzimam potvrdno, iako su kapitalistički mediji tu riječ nastojali ocrniti.

Prvi populistički pokret javio se je u carskoj Rusiji koncem šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, u vrijeme velike preobrazbe ruskog političkog sustava, koju je provodio car Aleksandar II (1855.-1881.), koji je usredištenoj carskoj vlasti dodao područnu samoupravu, zemstva, i koji je počeo uspostavljati široku željezničku mrežu u Rusiji. Pripadnike pokreta nazivali su narodnicima (narodnjiki), a pokret narodnjičestvom. Narodnjačkom pokretu pripadao je i Lav Tolstoj (1828.-1910.).

Suvremeni europski populisti ili narodnjaci su u sukobu kapitala i naroda stali na stranu naroda, u opreci s Europskom unijom, koja je stala na stranu kapitala. Opreka naroda i kapitala je najdublji i presudan prijepor u kapitalizmu, ali i u sadašnjem svijetu. Suvremeni populisti ili narodnjaci ne žele, da privatni kapital i nadalje gospodari narodima, umjesto da narodi zavladaju skupnim kapitalom. Tu zadaću mogu obaviti nacionalne države pa populisti žele osvojiti vlast u nacionalnim državama.

Umor Europske unije te neumjesnost i dotrajalost njezine politike dobro pokazuju izbori u članicama Unije, koji su održani u nekoliko minulih godina. Dva su glavna rezultata održanih izbora: prvo, tekuće nacionalne vlade gube izbore (Nizozemska, Italija, Britanija, Slovačka, Austrija i druge), i drugo, na izborima sve bolje prolaze krajnje stranke, obično desne (Nacionalno okupljanje u Francuskoj, Braća Italije, Slobodarska stranka u Austriji, Slobodarska stranka (Partij voor de Vrijheid – PVV) u Nizozemskoj, AfD i BSW (Bewegung Sahra Wagenknecht) u Njemačkoj i druge stranke drugdje. [U rujnu ove godine na pokrajinskim izborima u Češkoj pobijedila je stranka ANO („Da“), desna populistička stranka Andreja Babiša, koji je bio premijer od 1917. do 2021. godine. Stranka je pobijedila u 10 od 13 čeških pokrajina.]

Po meni, Europskoj uniji urođena je iznimna kratkovječnost. Mnogi politolozi su predviđali i raniji slom Unije. Ja bih radije govorio o preobrazbi političkog sustava Unije, koja bi Uniju ponovo prevratila u zajednicu država, koje bi čuvale svoju samostalnost i u zajednicu naroda, koji bi obnovili suverenost. Preobrazba političkog sustava Europe potrebna je za vođenje nove europske politike, koja bi brigu za nakupljanje kapitala i za njegovu usredotočenost u SAD zamijenila staranjem za europske narode. [Herbert Kickl je na svoje izborne oglase ispisivao riječi: „Ja sam vaše oruđe.“ (Ich bin euer Werkzeug).]

Smatram, da će do presudne promjene u političkom sustavu Europe doći po okončanju Rata za Ukrajinu, koji je Europa skupa s Amerikom zapodjenula, podupirala i razjarivala. Vidjet će se, da je „europska kraljica gola“. Kad Rat za Ukrajinu prestane doći će do pretresa političkih nakana Europe od vremena razdruženja Sovjetskog Saveza. U tom će pretresu Europi sinuti prava istina, koja će donijeti novi politički sustav, novu politiku i geopolitiku, novi skupni napor europskih naroda i svakako novu Europu.

Europa je u prošlosti doživjela nebrojene promjene političkih sustava, koje su donosili ratovi. Do Prvoga svjetskog rata u Europi su bile četiri carevine: njemačka, austro-mađarska, ruska i turska. Sve su one koncem rata propale. Osmanska carevina je spala na Republiku Tursku. Od Austro-mađarske su nastale dvije nacionalne države, Austrija i Mađarska, umjetna tvorevina Čehoslovačka, a neki dijelovi carevine pripojeni novoj državi Jugoslaviji. Drugi Reich se srozao na Vajmarsku republiku. Ruska carevina je nestala, ali su Velika oktobarska revolucija i Ruski građanski rat, koji je smislio Zapad spasile Rusiju kao golemu zemlju ruskog naroda, koji je uspostavio komunizam kao dotad neviđen politički sustav.

Poslije sloma Francuske carevine 1815. godine na francuski prijestol vraćena je loza Bourbona, koja je potrajala do revolucijske 1848. godine kad je obnovljena republika i uspostavljena Druga republika. Louis-Napoléon ili Napoléon III, koji je bio je nećak Napoléona Bonapartea izabran je 1848. godine za predsjednika Druge republike, 1851. godine izveo je državni udarac, a carem Francuske se je proglasio 1852. godine. Godine 1870. Napoléon III napao je Njemačku, brzo izgubio rat, a francuska je postala Trećom republikom s novim političkim sustavom.

Od 1853. do 1856. godine vodio se Krimski rat, u kojemu su Francuska i Britanija uz pomoć Austro-mađarske potukle Rusiju. Uvjeti mira su bili toliko porazni za Rusiju, da je car Nikola I svisnuo od jada, ali je njegov sin i nasljednik Aleksandar II uklonio postojeći politički sustav i napravio novi. Aleksandar II je ukinuo kmetstvo, stvorio područnu samoupravu, ojačao seoske zemljišne općine i počeo postavljati željezničku mrežu. (Ubrzo poslije Aleksandrova ubojstva napravljena je Prekokaspijska željeznica, koja je povezala Kaspijsko more i Afganistan.)

Što bi Europi mogao donijeti njezin poraz u Ratu za Ukrajinu? Prvo bi bilo uviđanje, da je od 1993. godine umjesto daljnjeg napretka Europe došlo do njezina slabljenja i istinskog propadanja. Europski narodi krivnju za to trebaju javno i nedvojbeno pripisati zamjeni Europske zajednice Europskom unijom, pod kojom je uspostavljen nakazan jedinstveni (ne jedincati), usredotočeni politički sustav, koji je bio i ostao neprimjeren među zrelim europskim narodima. Posljedično, europski narodi trebaju postaviti novi politički sustav, u kojemu će oni moći ostvariti životni zamah, koji bi im nosio napredak. Narodi Europe moraju biti slobodni.

Drugo, europski narodi se moraju brzo oporavljati od teških posljedica bolesnog stanja, u kojemu su predugo bili cijelog prebivanja u čudovišnoj američkoj tvorevini zvanoj Europska unija.

Treće, europski narodi moraju smišljati i skupno provoditi vlastitu politiku, bez obzira na potrebe, želje i prohtjeve američke politike, koja je u vrijeme propadanja Europe upropastila i američku državu i američko pučanstvo.

Četvrto, europski narodi, koji još uvijek robuju Uniji i služe Americi trebaju prigrliti ruski narod kao europski narod, posebice ako se uvaži to, da je ruska država bila pomirljiva prema Europskoj uniji i čak susretljiva Uniji dok nije Rusima postalo jasno, da Amerika putem Atlantskog saveza nastoji zavladati Rusijom. Sjedište Atlantskog saveza treba premjestiti iz Bruxellesa, možda u Pentagon, a najbolje bi bilo NATO raspustiti, jer služi samo kao uređaj AI za izricanje prijetnji. Usto, Rusija bi Europi poslužila kao izvrsna spona s Azijom, koja je postala svjetskim industrijskim pogonom i tehnološkim rasadnikom.

Peto, budući da su svjetsko poslovanje i vrsta Homo sapiens postali globalizirani, Europa koja je rodila Ameriku mora prerezati „pupčanu vrpcu“, koja je veže uz Ameriku, koja se je poslije Drugoga svjetskog rata prema Europi držala kao hegemon ili kao okupacijska sila. Europski narodi trebaju pojedinačno i skupno uspostavljati suradnju s ostalim narodima svijeta i s njihovim poslovnim udrugama. Europu od Afrike dijeli samo Sredozemno more pa je Afrika za Europu prirodna ortakinja u području poslovanja, financijskih ulaganja, tehnološke suradnje i obrazovanja. Europa ima dobar zemljopisni položaj.

Šesto, europski narodi se moraju hitno ponovo industrijalizirati. Europa je iskoristila svoje prirodne izvore, a usluge su dobrim dijelom mjesne pa ih je teško izvoziti. Nekad su financijske usluge bile izvozna dobra, ali otkad je financijsko poslovanje svijeta umreženo, sahnu i nekad važna financijska središta kao što su London, Frankfurt, New York, Tokyo i Hong Kong.

U novoj Europi bit će presudno važno, da se nove europske vlasti – kakvegod one budu – brinu za svoje narode te da im jamče suverenost, pružaju zaštitu i namiču blagostanje. U staroj, dosadašnjoj Europi najgore su prošli njezini narodi. Nebriga za narod izvire iz Amerike, koja nema narod i koja nikad nije željela imati narod. Europu, ipak, čine narodi.

Continue Reading