Archive | rujan, 2024

29 rujan 2024 ~ 0 Comments

Potrebna i pohvalna politizacija BRICSA

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi upadnom politizacijom udruge BRICS. Do prošlogodišnjeg sastanka na vrhuncu u Južnoj Africi BRICS se je bavio gospodarstvom, zaštitom i ljudskim vrijednostima: širena je i produbljivana gospodarska suradnja članica udruge, razmjenjivane su sigurnosne obavijesti među njima i promicano je međusobno upoznavanje naroda članica.

Na prošlogodišnjem sastanku na vrhuncu BRICS je proširen na dodatnih pet zemalja: Egipat, Etiopiju, Iran, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Saudijska Arabija zasad nije prihvatila puno članstvo, ali djelatno surađuje u odborima BRICS-a, u kojima se sastavljaju prijedlozi za sastanak na vrhuncu. Početno proširenje BRICS-a otvorilo je put daljnjem proširivanju te slobodne udruge i posljedično označilo početak utjecaja BRICS-a na svjetsku politiku. Taj će utjecaj BRICS-a bivati veći, što se više zemalja pridruži toj udruzi. Djelovanje BRICS-a je od sastanka na vrhuncu u Johannesburgu uz dotadašnji gospodarski dobilo i tehnološki, strategijski te politički vidik.

Suradnja među članicama BRICS-a znatno je ojačala ukupno gospodarstvo te udruge. Godine 2021. zemlje BRICS-a su imale 3 milijarde stanovnika ili 42% svjetskog pučanstva; zemljopisni prostor od 40 milijuna km2; ukupan domaći proizvod 24 trilijuna dolara ili 26% udjela u svjetskom gospodarstvu; i 3 trilijuna dolara ili 20% udjela u svjetskoj trgovini.

Podatci o ukupnom domaćem proizvodu po ukupnoj sposobnosti kupnje (PPP) pučanstva, korporacija i država su znakovitiji. Godine 1953. sadašnje zemlje Skupine sedam (G7) imale su 45% udjela u svjetskom gospodarstvu, a sadašnje zemlje BRICS-a 17%; godine 2010. zemlje G7 imale su 44% udjela u svjetskom gospodarstvu, a zemlje BRICS-a 27%; godine 2023. odnos je bio 32% prema 30% u prilog zemalja BRICS-a. BRICS ima deset radnih članica od ove godine. Ove godine deset zemalja BRICS-a ima po sposobnosti kupnje 36% udjela u svjetskom gospodarstvu.

Dodatno proširenje BRICS-a od početka slijedeće godine donijet će povećanu prevagu zemalja BRICS-a nad Skupinom sedam, iako se ne zna kojim će zemljama biti ponuđeno članstvo tijekom sastanka na vrhuncu u ruskom gradu Kazanju koncem listopada ove godine. Dosad je 40 dodatnih zemalja izrazilo pripravnost za pristup BRICS-u, od kojih su 24 podnijele zahtjev za prijem. Alžir pokazuje posebnu želju da postane dioničar Nove razvojne banke. Sad najveće javno zanimanje za članstvo u BRICS-a pokazuju Turska i Malezija. Na sastanku na vrhuncu prošle godine u Johannesburgu bilo je 67 zemalja-promatračica. Na sastanak BRICS-a ove godine u Kazanju pozvano je 137 zemalja, koje nisu članice udruge.

BRICS je godinama bio slobodna udruga pet zemalja s četiri kontinenta. Udruga je lani proširena na novih pet članica, a proširivanje te udruge nosi ozbiljne geopolitičke posljedice, jer će u svim pokazateljima BRICS odnositi sve veću prevagu nad Skupinom sedam. Uskoro će biti suvišno uspoređivati gospodarske pokazatelje BRICS-a i Skupine sedam.

Na sastanku na vrhuncu u Brazilu u srpnju 2014. godine na raniji prijedlog Indije donesena je odluka o utemeljenju Banke BRICS-a za razvitak, koja je počela raditi u srpnju 2015. godine iz sjedišta u Šangaju u Kini. Kasnije je banka nazvana Novom razvojnom bankom (NDB). Utemeljitelji su odobrili Banci izdavanje jednog milijuna dionica u vrijednosti od po 100.000 dolara. Početni kapital od 50 milijardi dolara dalo je u jednakim iznosima pet utemeljiteljica banke. Ostale dionice su ponuđene tržištu.

Zadaće banke su (1) financiranje postavljanja prijevozne podloge, koja će poticati razvitak gospodarstva zemlje koja prima ulog; (2) uspostava ortačke mreže među višenacionalnim razvojnim ustanovama i nacionalnim bankama za razvitak; i (3) izgradnja ujednačenog sustava financiranja pothvata imajući u vidu mjesto ulaganja, iznos potrebnog uloga i druge čimbenike, koji utječu na korist ulaganja.

U ovom desetljeću izrečene su nebrojene političke, gospodarske i financijske kazne mnogim zemljama. Rusiji je izrečeno više od šesnaest tisuća jedinačnih kazni, koje su trebale pogoditi pojedince, proizvodne i financijske zavode te rusku državu i vojsku. Kazne se izriču u obliku sprječavanja prekograničnog plaćanja putem sustava SWIFT (The Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication), koji ima sjedište u Belgiji, ali kojim gospodare SAD; zaplijene državnih pologa u zapadnim bankama; određivanja neopravdanih i prekomjernih uvoznih trošarina na proizvode Zapadu nepoćudnih država; i u drugim oblicima.

Zbog izricanih kazni i zbog mogućnosti izricanja novih vrsta kazni, koje bi bile vezane uz prekogranično plaćanje te neovisno o nastojanju BRICS-a da uspostavio novi sustav prekograničnog plaćanja, mnoge zemlje su već poduzele mjere zaštite od američke samovolje. Mnoge zemlje sad naveliko prodaju ranije kupljene američke državne obveznice. One dobivene dolare ili čuvaju kod sebe ili za njih kupuju zlato koje isto čuvaju kod sebe. Zbog velike potražnje za zlatom, ono je posljednjeg tjedna u rujnu bilo premašilo cijenu od 2.680 američkih dolara za uncu. Druga mjera koju provode mnoge zemlje je prestanak kupnje novih američkih državnih obveznica. Taj postupak će prisiliti američku državu ili da poveća prinos na obveznice ili da posuđuje novac od svoje Središnje banke (Federal Reserve), što dodatno potiče inflaciju. Dedolarizacija se provodi izbjegavanjem i plaćanja u dolarima i čuvanja dolara.

Kako bi izbjegle sadašnje i buduće poteškoće u prekograničnom plaćanju, više zemalja je dvostrano ili bilateralno već uspostavilo plaćanje mimo američkog dolara. Primjerice, to su napravile Turska i Rusija dogovorom plaćanja u vlastitom novcu (lira i rubalj) te Rusija i Iran dogovorom plaćanja isporučenih proizvoda i usluga isto u domaćem novcu (rubalj i rijal). Saudijska Arabija i Kina ljetos su jedna drugoj uplatile vlastitog novca u vrijednosti 7 milijardi američkih dolara.

Iran i Rusija su uspostavile zajednički sustav plaćanja. Te su zemlje povezale Sustav financijskih poruka (SPFS) Banke Rusije i Elektronički sustav financijskih poruka (SEPAM)Središnje banke Islamske Republike Iran. Kina od 2015. godine ima Nacionalni sustav plaćanja (CIPS) u juanima (renminbi = narodni novac), koji rabi 1.300 vanjskih korisnika iz više od 100 zemalja. Indija od 2016. godine ima Jedinstveno sučelje za plaćanje (UPI, United Payment Interface). Sad je na redu međusobno povezivanje tih nacionalnih sustava plaćanja.

U jednom od ranijih osvrta opisao sam usluge financijske kuće Tether iz Hong Konga, koja ima svoju kriptovalutu (skriveni novac) USDT. Kako bi se obavilo plaćanje mimo SWIFT-a, korisnici u Tether polažu dolare, a plaćanje se obavlja u skrivenom novcu USDT, koji se kod primatelja pretvori u dolare. Voditelji SWIFT-a ne mogu ništa doznati o obavljenom plaćanju. Mnoge zemlje koje i ne pristupe BRICS-u kane rabiti budući BRICS-ov sustav prekograničnog plaćanja.

Na sastanku na vrhuncu BRICS-a u Kazanju u listopadu ove godine razmatrat će se prijedlog radne skupine BRICS-a koju predvodi Rusija za „dedolarizaciju“ plaćanja prekogranične trgovine i prekograničnih ulaganja. Rusija predlaže da se napusti dolar kao sredstvo plaćanja među zemljama BRICS-a i da se dolar zamijeni nacionalnim novcem članica. Pojedinosti novog sustava prekograničnog plaćanja nisu poznati, ali se zna da će sustav biti utemeljen na uporabi „računalstva u oblaku“ (cloud computing) nazvanom BRICSpay i na posebnom digitalnom sustavu poruka. Tako će digitalni novac biti sredstvo prijenosa stvarnog novca.

Sustav će rabiti postojeći nacionalni novac, a ne američki dolar. Očito je riječ o sustavu plaćanja, koji će biti nevidljiv posebnim službama zapadnih zemalja. (Nedavno je jedan njemački financijski stručnjak iznio mišljenje, da novac Euro ne bi bilo potrebno uvoditi, da je postojala današnja financijska tehnologija. U plaćanje u Područje eura danas nije teško uklopiti plaćanje u poljskim zlotima ili u švedskim krunama.)

Smisao zamjene uporabe dolara uporabom nacionalnog novca je stvoriti neovisan, BRICS-ov sustav plaćanja, koji će bez muke moći koristiti građani, poslovni zavodi i nacionalne vlade. Sustav će ujedno smanjiti izdatke prijenosa novca i biti slobodan od upletanja politike. Stvaranje sustava plaćanja, koji je slobodan od upletanja politike je politički potez, jer su zapadne zemlje i posebice Amerika politički zlorabile sustav SWIFT, koji su donedavno svi korisnici rabili bez ograničenja. Amerika je od dolara i od SWIFT-a napravila snažno političko i sigurnosno oružje, kojim razara i svjetsko slobodno tržište koje je ona stvorila.

Ipak, zamisao „dedolarizacije“ je dio ukupnog nastojanja zemalja BRICS-a da se temeljito promijeni i ujednači mogućnost utjecaja svih zemalja na svjetske ustanove kao što su Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija. Po mišljenu prvaka BRICS-a, besmisleno je to, da u poslovima Ujedinjenih naroda Britanija i Francuska imaju veći utjecaj od Indije i Brazila. Isto vrijedi i za MMF i Svjetsku banku, u kojima utjecaj zapadnih zemalja dobro preteže utjecaj zemalja u razvitku okupljenih u Svjetsku većinu. Na sastanku u Bretton Woodsu 1944. godine „svjetske“ ustanove su i bile smišljene kao sredstva gospodstva Zapada nad ostatkom svijeta. Nametanjem gospodarskih i financijskih kazni pojedinim državama Amerika sad razara svjetsko slobodno tržište, jer ona to tržište zbog njegove naravi ne može nadzirati kao što nadzire UN, MMF i Svjetsku banku.

Smatram, da bi u današnjem višestožernom svijetu daljnje proširivanje i usavršavanje BRICS-a moglo dovesti do uspostave novih, dodatnih međunarodnih ustanova, koje bi s vremenom zasjenile i učinile nepotrebnim UN, MMF, WTO i Svjetsku banku, koje kao ustanove ne služe svijetu, nego samo Zapadu. Time bi se svijet nanovo uredio.

Uloga BRICS-a nije više ograničena na međusobnu gospodarsku suradnju članica, na ulaganja u razvitak zemalja i na njihovo oslobađanje od nasilja dolara. BRICS je političko utočište mnogim zemljama, koje se žele osloboditi američke hegemonije odnosno hegemonije privatnog kapitala nakupljenog u Americi. U vrijeme poslijeratne podjele svijeta na ideološke tabore (komunistički i kapitalistički) postojao je Pokret nesvrstanih zemalja, u koji su se sklanjale zemlje, koje su se nastojale osloboditi neokolonijalizma nekih zapadnih zemalja, a koje nisu prihvaćale komunizam. Sad se pred našim očima stvara novi tabor zemalja u razvitku, koji nedvojbeno predvodi BRICS. Mogu li čitatelji zamisliti, da bi uskoro i neke članice Europske unije mogle zatražiti prijem u BRICS? (Turska je samo članica Atlantskog saveza.)

Stvara se novi, slobodni svijet, koji se oslobađa hegemonije privatnog svjetskog kapitala. BRICS-om ne upravlja jedna zemlja, nego skupina pet zemalja, koje su se prve udružile u svrhu unapređenja svojih gospodarstava. BRICS ima „kolektivno rukovođenje“ ili skupno upravljanje. U BRICS-u je nemoguće uspostaviti hegemoniju. Zato mnoge zemlje hrle u BRICS.

Međutim, najdublji smisao širenja BRICS-a je prikupljanje presudnog broja članica za konačan obračun, slobodno ću reći, s kapitalizmom kao političkim sustavom. Dolazi do obračuna između dviju vrsta političkih sustava u svijetu.

BRICS kao cjelina ima veliku privlačnu silu. Sve utemeljiteljice BRICS-a isto imaju veliku privlačnu silu, koja navodi mnoge zemlje, da se pridruže toj udruzi. Međutim, najvećom privlačnom silom raspolaže Kina. Kina je opet postala središnjom političkom zajednicom svijeta, kakvom je carska Kina kao Središnja kraljevina bila dva tisućljeća.

Kina je u minulom desetljeću u mnogome pretekla Ameriku. Pretekla ju je u stvaranju skupnog bogatstva, izgradnji suvremene prijevozne podloge, istraživanju Svemira, smišljanju i postavljanju komunikacijskog sustava, razvitku suvremenih gospodarskih grana, stvaranju nove tehnologije i u zbiljskoj uporabi umjetne inteligencije. [U kolovozu ove godine Australijski institut za strategijsku politiku (ASPI) objavio je, da od 64 ključna područja tehnologije Kina predvodi u njih 90%. Prije dvadeset godina Amerika je u ista 64 područja vodila u njih šezdeset.] Kina ubrzano sustiže Ameriku i u smišljanju istančanih poluvodiča, a već ju je daleko pretekla po obujmu proizvodnje poluvodiča. Silan napredak Kine i razmjerno zaostajanje Amerike dolaze od učinkovitosti kineskog političkog sustava i od nebrige Amerike za njezin sustav.

Podsjetit ću čitatelje, da u svakoj političkoj zajednici ili državi postoje četiri izvora vlasti ili utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja. U američkom političkom sustavu prijeku ulogu ima privatni kapital kao gospodarski izvor, za koji se uzima da upravlja bar gospodarstvom. Međutim, u tom je sustavu nositeljima kapitala stalo samo do daljnjeg nakupljanja kapitala, a nije im stalo ni do naroda ni do toga, što narod misli o vladavini kapitala. Zato u američkom političkom sustavu ne može biti ni dugoročnog usmjerivanja gospodarstva ni stvaranja političkih, tehnoloških i ostalih uvjeta za razvitak gospodarstva. Zato se je i moglo dogoditi, da Amerika zastrani u razvitku gospodarstva i da američke korporacije unose svoju tehnologiju u Kinu. Na Zapadu je glavno mjerilo dobrog postupanja jedinačnih korporacija njihov uspjeh na tržištu. Postojanje državnih korporacija u Americi se uzima kao prokletstvo.

U Kini postoje i privatna i državna poduzeća, ali ukupnu strategiju općeg razvitka Kine, razvitka kineskog gospodarstva te stvaranja političkih, tehnoloških i ostalih uvjeta za razvitak gospodarstva stvara kineska država. U tomu kineskoj državi pomaže Komunistička stranka Kine, koja je jedina politička stranka u Kini, koja ima 91 milijun članova te u kojoj se vodi trajna rasprava o razvitku Kine, o unapređivanju kineskog gospodarstva; i o stvaranju većeg blagostanja naroda. U jednostranačkim sustavima ocjenu politike ne daju glasači svake četiri godine kad se na Zapadu temeljem stranačkih svjetonazora obično mijenja i temeljna politika države. Na Zapadu nacionalna strategija traje od izbora do izbora. U jednostranačkim sustavima ocjenu državne politike daje cio narod.

Po meni, BRICS htio on to ili ne htio ima zadaću predvođenja obračuna među dvama suprotstavljenim postojećim političkim sustavima u svijetu: liberalnoga kapitalističkog sustava, koji je nesposoban dugoročno upravljati državom i narodom te sustava narodne demokracije, u kojemu politika usmjerava gospodarstvo te jamči zaštitu i blagostanje naroda.

Continue Reading

22 rujan 2024 ~ 0 Comments

Zapad škodi sam sebi više, nego što mu škodi Kina

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi novovjekim nepopustljivim političkim i gospodarskim neprijateljstvom Zapada i posebice Amerike prema Kini. Amerika predvodi suprotstavljanje Kini, a Europska unija i prijateljice Amerike na Tihom oceanu slušaju zapovijedi Amerike. To se događa u vrijeme općeg strmoga uspinjanja Kine te u vrijeme vidnog propadanja Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije.

Predvodnici Europske unije postali su zabrinuti za budućnost te američke tvorevine u Europi. Oni su od sedamdeset petogodišnjeg bivšeg predsjednika Središnje europske banke i kratkovječnog talijanskog premijera Marija Draghija tražile da prouči stanje europskog gospodarstva i da podnese izvješće „o gospodarskom stanju Unije“. Upravljači Amerike nisu napravili ni takvo nešto, nego bez zastoja i razmišljanja nastavljaju utrtim putem propasti.

Kina se sadašnjim općim usponom samo vraća na svoje prastaro mjesto u svijetu. Kina je sebe dva tisućljeća nazivala Središnjom kraljevinom, jer je kineski narod uistinu bio stvorio veličajnu civilizaciju, koja je bila uzor svim narodima, koji su s Kinom imali doticaj. Početkom devetnaestog stoljeća Industrijska revolucija donijela je Europi neslućeno bogatstvo, koje su neki europski narodi, posebice Britanci, Francuzi i Nizozemci, iskoristili za osvajanje svijeta. Prije njih su vojnom silom svijet osvajali Portugalci i Španjolci. Kasnije su se u komadanje svijeta uključili Nijemci i Japanci, a poslije Drugoga svjetskog rata i Amerikanci.

U prvoj polovici devetnaestog stoljeća prostorno golema i mnogoljudna Kina postala je isto žrtvom europskog i japanskog kolonijalizma i imperijalizma. Razdoblje od konca Prvoga opijumskog rata (1839.-1842.) do uspostave Narodne Republike Kine 1949. godine Kinezi nazivaju „Stoljećem poniženja“. Otad do poslije smrti tvorca nove Kine Mao Zedonga (1893.-1976.) Kina je bila slobodna, ali gospodarski slaba. Od 1978. godine novi neosporni kineski predvodnik Deng Šaoping (1904.-1997.) upriličio je ozbiljnu opću i posebice gospodarsku preobrazbu Kine. Otad do danas Kina je ponovo središnja država ili središnja politička zajednica svijeta. Gospodarsko težište svijete nije više na Atlantskom oceanu, nego je gospodarska sredina svijeta Azija, napredak koje jamačno predvodi Kina.

Propadanje Amerike dolazi od nebrige njezinih političkih vlasti za američku zemlju i američke ljude. Američke granice sad ne postoje pa i nezakoniti useljenici ulaze u Ameriku po želji. Za sadašnje vladavine Demokrata u SAD se je nezakonito nastanilo najmanje 15 milijuna tuđinaca. Dopuštanje useljavanja je namjerno, jer se time dodatno slabi i rastresa američka životna zajednica, koja se je pretvorila u „otvoreno društvo“, kako bi rekao George Soros. Američkim vlastima nije stalo do njihovih ljudi.

Američke vlasti se ne brinu ni za svoju zemlju, jer su potpuno zanemarile, zapustile ili napustile pravljenje suvremene prijevozne podloge. Ne brinu se ni za razvitak i širenje suvremene tehnologije, koji se ne mogu nadomjestiti svjetskim predvodništvom Amerike samo u području smišljanja i proizvodnje cjelovitih elektroničkih kola (čipova), posebice tih koji se rabe za umjetnu umnost (AI) i za obradu mreža golemog broja podataka. U ostalim industrijskim područjima (električnih automobila, fotonaponskih ploča, vjetrenim turbina i drugima) Amerika daleko zaostaje za Kinom, koja usto nadzire i svjetske opskrbne mreže za pravljenje suvremenih proizvoda.

Američka država se općenito malo brine za svoje gospodarstvo. Ono više nije u stanju napraviti dovoljno proizvoda, koji se mogu prodati na svjetskom tržištu pa se američka država mora trajno zaduživati, kako bi mogla platiti svoje izdatke i kako bi mogla biti rastrošna u svrhu očuvanja vlasti kapitala. Proračunski dug Amerike se stalno povećava, a sad povećanje iznosi 1 trilijun dolara godišnje, a toliko iznose i tekuće godišnje kamate na dosadašnji američki dug. Amerika je u ovom stoljeću potratila golem zarađeni i posuđeni novac na ratove, u kojima je samo trpjela financijsku štetu i imala ljudske žrtve.

Propadanje Europske unije dobro se očituje u njezinoj deindustrijalizaciji. Europa je odavno iskoristila glavninu svojih energetskih i mineralnih sirovina pa već dugo ovisi o uvozu mineralnog blaga te nafte i prirodnog plina. EU se nije starala za svoje gospodarske i životne probitke, nego je provodila zapovijedi Amerike. Europa nije mislila svojom, nego američkom glavom! Novo zapadno sukobljavanje s Rusijom, ostavilo je Europu bez jeftinog ruskog (ranije sovjetskog) plina. Skupi energenti su toliko poskupili europske proizvode, da oni nisu više prodavljivi (konkurentni) ni na europskim, a kamoli na svjetskim tržištima.

Drugi razlog propadanja europskog gospodarstva je sve stroži nadzor Europskog povjerenstva nad poslovanjem članica EU i njihovih naroda. Mario Draghi je u svojem Izvješću samo opisao nevolje gospodarstava Unije, a kao lijek za bolesti gospodarstva Unije je predložio daljnje i sve jače usredotočenje vlasti u Bruxellesu i to za promjenu putem zaduživanja Unije, a ne više njezinih jedinačnih članica na tržištima novca. Draghi predlaže da se sama Unija zaduži 800 milijardi eura pa da Europsko povjerenstvo određuje, u koje će se industrijske grane posuđeni novac ulagati te koje će ga zemlje dobivati.

Ni Mario Draghi ni Ursula von der Leyen ne bi ni na čas pomislili na to, da se Europom od sloma Zapadnog Rima 476. godine do zlokobne uspostave Unije 1993. godine nije upravljalo iz jednog mjesta, jer se njome iz jednog mjesta nije moglo upravljati. Tako sad ispada, da bi – poslije svih velikih i uspjelih vladara i državnika Europe te nakon petnaest i pol stoljeća – sadašnji vrli prvaci Europske unije kao što su Charles Michel, Ursula von der Leyen, Roberta Metsola, Josep Borrell i Dubravka Šuica mogli potpuno ucjeloviti i usredištiti Uniju.

Valja se pitati, radi čega Amerika trajno i žestoko ratuje u sadašnjem stoljeću. Američki rat s Afganistanom počeo je u listopadu 2001. godine raketnim napadom na špilje, u koje su se bili skrili čelnici Al-Kaide. Rat je trajao duže od 20 godina. Napad na Irak počeo je u veljači 2003. godine. Sirija je došla na red 2014. godine, a prije su upriličene „obojene revolucije“ u nizu zemalja u Sjevernoj Africi, na Bliskom Istoku i u Ukrajini. Zapad od 2022. godine posredstvom Ukrajine žestoko ratuje protiv Rusije.

Sadašnje teška bolest Amerike počela je 1992. poslije mirnog razdruženja Sovjetskog Saveza. Rusija je tad bila slaba, gladna i rastrojena. Tad se je Amerika bezumno ponadala, da će nakon nestanka Sovjetskog Saveza moći zavladati cijelim svijetom, na način na koji je dotad vladala Zapadnom Europom i skupinom tihooceanskih zemalja. U toj godini Amerika je smislila preobrazbu Europske zajednice u Europsku uniju, kako bi uspostavila novu hegemoniju nad Europom.

Godine 1992. počela je priprava za prijam novih članica u Atlantski savez pa su s vremenom Savezu pristupile Češka, Mađarska i Poljska (1999.), Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska i Slovačka (2004.), Albanija i Hrvatska (2009.), Crna Gora (2017.), Sjeverna Makedonija (2020.) Finska (2023.) i Švedska (2024.). Proširenje Saveza izvedeno je, iako je NATO nestankom Sovjetskog Saveza izgubio obrambenu svrhu. NATO je pretvoren u političku ustanovu za uspostavu i nadzor političke stege u Europi. NATO je američka ustanova za prijetnje, što se dobro vidi po tomu što još uvijek govori Jens Stoltenberg.

Predsjednik Bill Clinton početkom 1994. godine uspostavio je NAFTU (Sjeverno-američku udrugu za slobodnu trgovinu), a početkom 1995. godine Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), koja je američkim korporacijama i korporacijama ostalih zemalja donijela svjetsko slobodno tržište. Predsjednik Clinton uspostavio je istinsku slobodu trgovine, koja je na nesreću američke države nosila više koristi tuđim korporacijama, nego američkima. Kina je pristupila WTO-u koncem 2001. godine i otad je počeo njezin pravi uspon.

Vladavina predsjednika Georgea W. Busha (2001.-2009.) bila je obilježena žestokim ratovanjem Amerike. U isto vrijeme, početkom novog stoljeća, mnoge zemlje – koje su se poslije Drugoga svjetskog rata mirno ili nakon mnogogodišnjeg ratovanja oslobodile kolonijalnih vlasti – postale su site i neokolonijalizma te su počele tražiti političku potporu u Rusiji i Kini, koje nisu bile kolonijalne sile. Politički ugled tih dviju zemalja, posebice Rusije je silno porastao minulih godina.

Međutim, u drugom predsjedničkom razdoblju Baracka Obame postalo je očitim, da se kinesko gospodarstvo snažno razvija te da Amerika treba suzbiti Kinu, kako Kina ne bi postala pravom svjetskom političkom, gospodarskom i vojnom velesilom. (Predsjednik Trump je početkom 2018. godine uveo prve uvozne trošarine na kineske proizvode.)

Pod predsjednikom Bidenom u Kinu je zabranjen izvoz najnaprednijih američkih integriranih (ucjelovljenih) elektroničkih sklopova te izvoz nizozemske i japanske oprema za njihovu proizvodnju. Takve kazne se opravdavaju američkim sigurnosnim razlozima. Stoga Amerika želi držati istančanost kineskih elektroničkih kola deset godina iza američke. To se odnosi prvobitno na elektroničke sklopove koji se rabe u području umjetne umnosti (AI) i obrade golemih mreža podataka (blockchain), a koji imaju uporabu i u vojnoj industriji. Kina je ipak 2019. godine neosporno postala prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta. Uskoro će veličina kineskog gospodarstva premašiti američku.

Propadanje Amerike i posljedično Europe, koja sluša američku politiku te istovremeno nastojanje Amerike da osvoji cio svijet su dvije strane istog odličja. Kako bi osvojila svijet u ime svjetskog kapitala nakupljenog u Americi, američka država je potpuno zanemarila domaću politiku i posvetila se isključivo geopolitici. To nosi veliku nevolju američkom pučanstvu. Politika je po svojoj odredbi posao koji država obavlja za zemlju i narod. Američka država je dignula ruke i od postavljanja suvremene prijevozne podloge i od brige za razvitak vlastitog gospodarstva. Tog posla se je američka država okanila i sva se je posvetila geopolitici u službi kapitala. Kako bi osvojila svjetsku vlast američka je država zanemarila svoje domaće obveze.

Međutim, tehnološki razvitak Kine se ne može ni zakočiti ni usporiti. To pokazuju dnevni tehnološki izumi u Kini. Kina je nadomak Americi i u proizvodnji elektroničkih sklopova i u proizvodnji strojeva za proizvodnju sklopova. Korporacija Huawei stalno istančava svoje elektroničke sklopove, a korporacija SMEE je dobila patent za proizvodnju litografskih strojeva kakve su dosad pravili samo Nizozemska i Japan. Nedavno je kineska korporacija Alibaba proizvela novi elektronički sklop kojim će znatno unaprijediti AI i „računalstvo u oblaku“.

Američki naum star trideset godina o osvajanju svijeta za svjetski kapital ne može se ostvariti, ali se je ostvarilo propadanje Amerike i posljedično propadanje Europske unije. Ni domaća politika ni geopolitika ne smiju počivati na zabludama. One moraju počivati na uviđanju stvarnog stanja svijeta i raspoloženja ostalih sila. U opreci s američkim geopolitičkim usmjerenjem, koje ide za razlučivanjem zemalja i naroda, u ostatku svijeta nezaustavljivo jača povezivanje naroda i njihovih država. Povezivanje će prevagnuti nad razlučivanjem. Ubogi, ali vlastoljubljivi američki geostratezi ne žele uvažiti činjenicu, da je vrsta Homo sapiens politički globalizirana. Oni više cijene svoje zablude, nego životnu stvarnost. Zapad propada zbog svoje zaokupljenosti ponovnim osvajanjem svijeta.

Continue Reading

20 rujan 2024 ~ 0 Comments

Nesuđeni hitci u mir

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi pozadinom te smislom ili svrhom dvaju pokušaja u dva mjeseca ubojstva Donalda Trumpa, prijašnjeg predsjednika SAD i sadašnjeg republikanskog kandidata za predsjednika. Zašto se nađe ljudi, koji su pripravni napasti Donalda Trumpa i koje je njihovo opravdanje za takav postupak? Američki su mediji oba napada dočekali šutnjom.

Republikanci krugovi u Americi kao razlog samozvanih pokušaja navale na život Donalda Trumpa navode „retoriku“, kojom američki demokratski krugovi i demokratski mediji ocrnjuju Donalda Trumpa i njegovu politiku. Po meni, pravi izraz za takve demokratske postupke je „hajka na Trumpa“.

Ukratko, bivši američki predsjednik Trump proglašen je neprijateljem Amerike i to zato, što je – iako to nitko ne želi otvoreno reći ili napisati – Donald Trump protivnik svjetskog kapitala. On zagovara nakupljanje američkog kapitala, koji se je najviše nakupljao u područjima energije, industrije i poljoprivrede. To su grane koje još uvijek nadziru republikanski usmjereni poslovni ljudi. Demokrati kao stranka zagovaraju probitke svjetskog, kozmopolitskog kapitala, a Republikanci zagovaraju nakupljanje domaćeg kapitala.

Donald Trump je već služio kao predsjednik Amerike (2017.-2021.) i to kao vrlo uspio predsjednik. On je u svojem predsjedničkom razdoblju smanjio poreze i stvorio gospodarski uzlet Amerike; zatvorio je južnu granicu, do mjere da je u SAD 2020. godine nezakonito ušlo samo 30.000 ljudi; uspostavio je mir s Talibanima u Afganistanu; raspustio je gospodarske saveze (TTIP – Prekoatlantsko trgovinsko i ulagateljsko ortaštvo  i TPP – Prekopacifičko ortaštvo), koje je uspostavljao ili bio uspostavio predsjednik Obama; preobrazio je Clintonovu NAFTU (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini) u sporazum USMCA (United States-Mexico-Canada); uspostavio je bilateralne odnose s gotovu svim zemljama svijeta uključujući Sjevernu Koreju; uspostavio je energetsku samodostatnost SAD i počeo izvoziti ukapljeni prirodni plin, posebice u Europsku uniju; upozorio je članice NATO-a, da moraju povećati svoje priloge plaćanju izdataka Saveza; prvi je upozorio na kinesku opasnost za američke gospodarske probitke; te nije počeo ni jedan rat, za razliku svojih neposrednih prethodnika Clintona, Busha i Obame, koji je umjesto ratovanja izveo niz obojenih revolucija u Sjevernoj Africi, na Bliskom Istoku i u Ukrajini.

Protivkandidatkinja prijašnjeg predsjednika Trumpa je Kamala Harris, sadašnja potpredsjednica SAD, koja je politički neupućena osoba. Harris kao potpredsjednica SAD nije ništa ni poduzela ni napravila. Predsjednik Biden ju je u samom početku svojeg predsjedničkog razdoblja odredio da upravlja južnom američkom granicom, na kojoj je predsjednik Trump bio djelomice postavio zid ili ogradu.

Kao „carica granice“ potpredsjednica Harris nije nikad posjetila granicu, kako bi vidjela rijeke nezakonitih useljenika i razgovarala s graničarima. Dopustila je, da najmanje 15 milijuna uljeza prijeđe granicu, među kojima ima duševnih bolesnika koje su neke države namjerno uputile u SAD, osuđenih zlotvora, silovatelja, pedofila te krijumčara oružja i opijata posebice fetanila, koji se u Meksiku tiska u tablete.

Ipak, Kamala Harris zna pročitati što joj se napiše da izgovori. To je primjer neke vrste umjetne umnosti, ali joj izričaje ne pišu uređaji, nego živi politički savjetnici. Ipak, potpredsjednica Harris bi mogla dobiti studenačke izbore uz bezuvjetnu i neograničenu potporu američkih uvriježenih medija, koje nadzire svjetski kapital.

Potpredsjednica Harris je kandidatkinja Demokrata, čijom domaćom i vanjskom politikom upravlja družina ili klika neokonzervativaca. Demokrati neprestance zapodijevaju međunarodne prepirke i sukobe. Oni stvaraju neprijatelje, ako ih stvarno i nema. Americi je izuzetno važno imati neprijatelje, jer oni prigodice ujedinjuju američko pučanstvo kad već u Americi nema naroda. Kapital koji je utemeljio Sjedinjene Američke Države nije od useljenika ni u početku ni poslije htio napraviti narod, nego ih je naknadno pretvorio u potrošače.

Nedvojbeno je, da su predsjedniku Trumpu 2020. godine izbori ukradeni. To su pokazali (1) javno i lažno nijekanje Demokrata, da postoji osobno računalo Huntera Bidena, sina sadašnjeg predsjednika i (2) silne javne optužbe i nebrojene tužbe sudovima protiv Donalda Trumpa. Nedavni pokušaji ubojstva predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa pokazuju, da se najšira „demokratska“ javnost više ne ufa u način pobjede nad Trumpom, kakav se je pokušalo uporabiti 2016. godine ili kakav je bio uspjelo uporabljen 2020. godine. Godine 2016. u središnjici stranke Demokrata, začeta je optužba da je predsjednik Trump bio u prijeizbornoj sprezi s Rusima.

Ako bi bio izabran na studenačkim predsjedničkim izborima, predsjednik Trump bi nastavio svoju prijašnju politiku, koja se je pokazala dobrom i korisnom za Ameriku. On bi tu politiku prilagodio novim okolnostima, od kojih je jedna burno napuštanje u mnogim zemljama uporabe američkog dolara u prekograničnom plaćanju te smanjeno čuvanje dolara kao pričuvnog novca i izbjegavanje kupnje američkih državnih obveznica. (U predsjedničkom razdoblju Donalda Trumpa nije bilo dedolarizacije.)

Donald Trump kao ponovni predsjednički kandidat prijeti državama koje izbjegavaju uporabu dolara u prekograničnom plaćanju, da će im zabraniti pristup američkim tržištima. Amerika bi se tim postupkom potpuno izolirala ili otočila od ostatka svijeta. Možda bi Amerika mogla živjeti sama, ali „ostatak svijeta“ ili Svjetska većina jamačno može poslovati bez Amerike. (Amerike se je bila otočila i poslije Prvoga svjetskog rata pa je u njoj 1929. godine izbila Velika depresija.)

Po Demokratima, predsjednički kandidat Trump na sebi nosi veliku krivnju, jer je kao predsjednik uspostavljao suradnju su drugim državama putem bilateralnih ili dvojnih odnosa, pri čemu obje uključene države čuvaju svoju suverenost. Predsjednik Trump je u Glavnoj skupštini UN u rujnu 2017. godine rekao predstavnicima država: „Kao što je meni Amerika prvo (America First), tako i vama vaše zemlje trebaju biti prvo.“ Demokratima ne odgovara njegovanje dvojnih odnosa, jer Demokrati nastoje stvarati višedržavne skupine, kojima kao skupinama SAD mogu lako gospodariti, jer još uvijek imaju najjače gospodarstvo na svijetu.

Demokrati su po naputku neokonzervativaca, koji su upravljali i još uvijek upravljaju politikom Demokrata, nastojali zadržati i ojačati svjetsku hegemoniju svjetskog kapitala. To neokonzervativci čine putem trajnog izvoza „američke liberalne demokracije“ kojom podrivaju tuđe političke sustave, što je teška zloporaba američke države. Demokrati bježe od bilateralne suradnje „kao vrag od tamjana“.

Donald Trump je uočio, da se svijet burno mijenja i da se dosadašnja američka politička i gospodarska hegemonija nad Zapadom ne može protegnuti na cio svijet i da se ona – iako bi bila uspostavljena – ne bi mogla održati. Zauzvrat, Trump je uočio, da opasnost za Ameriku nije nestanak hegemonije, nego uspon Kine. Međutim, Kinu je teško zaustaviti u razvitku, jer ona nadzire opskrbne mreže za pravljene proizvoda, posebice suvremenih, „zelenih“ proizvoda kao što su električna vozila i njihovi akumulatori, vjetrene turbine ili fotonaponske ploče.

Nadzor nad opskrbnim mrežama ključno je ne samo gospodarsko, nego i geopolitičko pitanje suvremenoga globaliziranog svijeta. Predsjednik Clinton imao je nakon uspostave Svjetske trgovinske organizacije 1. siječnja 1995. godine prigodu stvoriti opskrbne mreže, koje bi bile pod nadzorom Amerike. Međutim, Amerika nije htjela praviti ni opskrbne mreže ni svjetsku prijevoznu podlogu, kako putem njih ne bi osvijestila vrstu Homo sapiens, da ona već čini političku cjelinu. Svjetska prijevozna podloga i opskrbne mreže promiču suradnju država, ali svjetski kapital, američki Demokrati i američki neokonzervativci ne znaju surađivati i ne žele suradnju među državama, posebice ne bilateralnu. Ili hegemonija ili ništa!

Vrijednost i uloga industrijskih opskrbnih mreža najbolje se vidi po ulaganjima korporacija Europske unije upravo u Kinu, koja nedvojbeno nadzire industrijske opskrbne mreže. Lakše je i bezbrižnije ulagati u Kinu, nego u Kini obližnje zemlje, u Ameriku ili u Europsku uniju. Europske korporacije su u prvoj polovici ove godine u Kinu uložile 7 milijardi dolara, ponajviše Volkswagen. BMW se sprema uložiti u proizvodnju svojih automobila u Kini čak 10 milijardi dolara. BASF je počeo prijenos svoje proizvodnje iz Njemačke u Kinu. To je nedavno napravio i francuski tvorničar automobilskih guma Michelin. Tvrtke EU ulažu u Kinu, jer ona ima zajamčenu opskrbu za proizvodnju.

Demokratska administracija zasad trpi prodaju u SAD proizvoda, koji se od kineskih temeljnih kemijskih sastojaka ili od sastavnih dijelova i sklopova prave u nekim drugim zemljama (Vijetnam, Tajland, Meksiko, Indija). Ipak, Demokrati razmatraju mogućnost određivanja trošarina na proizvode, koji se u SAD uvoze i iz tih zemalja. Međutim, Amerika nije u stanju takvim zemljama jamčiti opskrbu dijelovima i temeljnim sirovinama, a Kina jest.

Po Demokratima, najveće zlo koje je Americi bio donio predsjednik Donald Trump bila je uspostava i njegovanje svjetskog mira. Ako bi Donald Trump ponovo dobio izbore, on bi nastavio svoju mirovnu politiku, iako bi protiv nepoćudnih i opasnih zemalja naveliko ratovao uvoznim trošarinama. Međutim, moguća uspostava trajnog mira – kojoj u prilog ide stvaranje umnih oružja – oduzela bi svjetskom kapitalu ratovanje kao najučinkovitije sredstvo njegova daljnjeg nakupljanja i većeg usredotočenja i to upravo u SAD.

Moguća zamjena ratovanja uspostavom trajnog mira bila bi „crvena crta“, koju po Demokratima nitko ne smije prekoračiti pa ni neobični i osobiti Donald Trump. Spomenuta moguća zamjena ratovanja trajnim mirom dovoljan je razlog za podizanje neviđene hajke protiv kandidata Donalda Trumpa. Uvjeren sam da ljudi koji donose ključne odluke u Americi ne bi u današnje vrijeme „podignuli ruku“ na Donalda Trumpa. To su napravili u primjeru predsjednika Johna Kennedyja (1961.-1963.), ali tad nisu kao što sad čine gotovo potpuno nadzirali američke medije.

Ako su američki mediji mogli ustoličiti oronulog i zbunjivog Joea Bidena, jamačno mogu ustoličiti i politički praznu potpredsjednicu Kamalu Harris. Odluke za Ameriku se ionako ne donose u Bijeloj kući. Ako se je moglo izvana programirati ili umjetno ugađati djelovanje predsjednika Billa Clintona, Georgea W. Busha i Baracka Obame, jamačno će to uspijevati i u primjeru moguće predsjednice Harris. (Predsjednika Trumpa se je moglo obmanuti, ali ga se nije dalo programirati, jer je on imao svoje viđenje budućnosti Amerike.

Iako ljudi koji vladaju Amerikom ne bi „podignuli ruku“ na Donalda Trumpa, mnogo je ljudi povjerovalo smišljenoj hajci na Donalda Trumpa. Ne može se znati koliko je takvih ljudi spremno „podignuti ruku“ na Donalda Trumpa. Zasad su se javila i naoružala dvojica. Možda su ta dvojica htjela samo na se svratiti pozornost kao što je to učinio John Hinkley pucajući na predsjednika Reagana 30. ožujka 1981. godine jedva devet tjedana nakon Raeganova ustoličenja.

Continue Reading

18 rujan 2024 ~ 0 Comments

Umno oružje mijenja vođenje i plaćanje rata. Može li ono donijeti trajan mir?

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi brzom preobrazbom sredstava i načina ratovanja, koja je postala očitom u Ratu za Ukrajinu. Taj rat je počeo državnim udarcem krajnjih ukrajinskih nacionalista na trgu Majdan u Kijevu 2014. godine. Rat se je do početka i u početku ruskog posebnog vojnog zahvata (PVZ) u veljači 2022. godine odvijao uz uporabu dotad uobičajenih oružja. Ukrajinska vojska je marljivo topništvom napadala grad Donjeck, koji je Rusija zauzela kad i Krim 2014. godine. Ukrajinska vojska je ujedno postavljala obrambene utvrde za suzbijanje mogućeg dodatnog ruskog kopnenog napada.

Preobrazba u načinu ratovanja nastupila je ukrajinskom uporabom turskih dronova Bajraktar TB2 ubrzo nakon početka PVZ. Dronovi Bajraktar TB2 (6,4m x 11,9m) mogli su dosegnuti visinu 8.000 metra i razviti brzinu od 200km/s. Mogli su nositi toplinsku kameru ili radar ili 150kg eksploziva.

Ipak, budući da je ruska vojska ubrzo poslije početka uporabe Bajraktara znatno poboljšala svoju zračnu obranu, Bajraktari sad ukrajinskoj vojsci služe za usmjerivanje topničke paljbe. Danas se u Ratu za Ukrajinu rabe umni dronovi, koji otkrivaju moguće mete napada, obavljaju izbor mete i sami napadaju metu ili – putem potpunog svemirskog komunikacijskog sustava, koji uključuje i GPS – javljaju položaj otkrivenih meta drugim paljbenim sustavima, koji su primjereniji ili su u boljem položaju za napadanje meta.

Ukrajinska vojska dronovima napada jedinačna ruska borbena vozila, usredotočene vojne postrojbe, vojna skladišta, jedinačna plovila u Crnom moru, zračne luke za borbene zrakoplove ili udaljena ruska energetska postrojenja. Ruske vojne snage su dronovima gađale ukrajinska skladišta vojne opreme, središta za posebnu obuku ukrajinskih vojnika, koja vode tuđi časnici ili plaćenici, postrojbe skrivene u šumama u oblasti Kurska, ukrajinske postrojbe okupljene za početak napadačkog prodora ili ukrajinske postrojbe u povlačenju s ranijih položaja.

Način i sredstva početnog ratovanja za Ukrajinu nisu se mnogo razlučivali od načina i sredstava ratovanja u Zaljevskom ratu 1990. godine kad je Irak napao Kuvajt; u ratu unutar Jugoslavije od 1990. do 1995. godine; u ratu Atlantskog saveza u Afganistanu 2001. do 2021. godine; te od 2003. godine u ratu „koalicije voljnih“ u Iraku, iz kojega se još nije povukla sva američka vojska, koja se nije povukla ni iz Sirije.

U većini tih ratova rabljene su rakete ispaljivane s mora, s kopna i iz zraka i to kao priprava za početak kopnenih zahvata putem uporabe tenkova, ostalih oklopljenih vojnih vozila, topništva i pješaštva uz stanovitu potporu zrakoplovstva. Ispaljivane rakete bile bi unaprijed programirane za pogađanje odabranih meta, koje su uglavnom imale stalan položaj, iako se je iz zrakoplova moglo gađati i vidljive pokretne mete.

Napadi su se izvodili uz pomoć GPS-a (Global Positioning System), koji je vodio ispaljeno oružje odabranoj meti. Zabačene eksplozivne naprave mogle su se prilagođivati obliku tla, ali nisu mogle prigodice same mijenjati stazu i uperiti se u koju drugu metu. Ispaljene naprave nisu mogle birati metu, jer su bile unaprijed programirane za gađanje određene mete. (Pogreške u gađanju bile su česte. Bio je razglašen primjer slabog gađanje u Afganistanu kad je američki zrakoplov napao sudionike velike svadbene svečanosti.)

S vremenom je programiranje oružja – bilo putem smišljenog postavljanja i usmjerivanja opreme bilo putem programiranja staze zabacivanog streljiva – zamijenjeno umnošću dronova ili jedrećih eksplozivnih naprava otkopčanih od zrakoplova. Nova oprema – dronovi i jedreće eksplozivne naprave (bombe) koje iz daljine ispaljuju zrakoplovi – naveliko rabi umjetnu inteligenciju ili umnost (AI) u sprezi sa satelitskim komunikacijskim sustavima, koji uključuju i GPS. Rabe se i kopneni umni roboti, koji motre neprijateljski položaj, otkrivaju poželjne mete i po potrebi otvaraju paljbu. U uporabi su i podvodni dronovi, koji imaju umjetnu umnost.

[Nedavno je na izložbi umnog oružja u Turskoj prikazan umjetni pas (doga), koji ima umjetnu umnost i koji je na „leđima“ nosio malu strojnicu. Psa su smislili studenti u Kini, koji se bave smišljanjem proizvoda i sustava AI. Umni pas pomno motri okolinu, a može „nanjušiti“ i eksploziv. Na izložbi su se posebno iskazali turski stručnjaci za umnu opremu, koji su predstavili novi naraštaj dronova.]

Međutim, usporedo sa smišljanjem i proizvodnjom novih umnih oružja razvijaju se i obrambeni sustavi, koji isto rabe umjetnu umnost (AI). Mnogo se ulaže u razvitak sustava za elektroničko ometanje unutarnjih upravljačkih sustava u dronovima i u drugom umnom oružju. Obrambeni sustavi mogu djelovati s kopna i mora te iz Svemira. To se događa u opreci s dosadašnjom širokom uporabom iznimno skupih zrakoplova, kojima su upravljali dragocjeni dugotrajno uvježbavani zrakoplovci. (Ukrajinski predsjednik je moljakao Zapad, da mu dodijeli zrakoplove F-16, očekujući uzalud, da će oni promijeniti tijek Rata za Ukrajinu. Takvi malobrojni isporučeni zrakoplovi ipak nisu promijenili tijek rata u prilog Ukrajini, jer više nisu u uporabi otkad su se unesrećili i jedan zrakoplov F-16 i njegov upravljač.)

Slično se je dogodilo i s teškom i skupom zapadnom vojnom kopnenom opremom, koja je bila isporučena Ukrajini: Leopardima, Bradleyima, Abramsima, Challengerima, francuskim borbenim vozilima VAB APC i AMX-10 RC, brojnim vrstama višecjevnih raketnih bacača i drugomu. Ta je oprema potraćena s golemom količinom topovskog i tenkovskog streljiva, a da Ukrajina nije preokrenula tijek rata sebi u prilog ni putem takozvanih protivnapada. Sad su dronovi najjače i najopasnije ukrajinsko oružje.

Predmet ovog osvrta nije Rat za Ukrajinu. Taj rat je poslužio samo kao poticaj za razmatranje utjecaja novog oružja na vođenje i financiranje ratova. Slično se je dogodilo u drugoj polovici petnaestog stoljeća u Europi. U Francuskoj su se tad počeli lijevati topovi od bronce s kuglama od bronce, koje su imale veliku točnost pogađanja meta. Francuski kralj Karlo VIII (1470.-1483.-1498.) provalio je u Italiju 1494. godine s takvim topovima, koje su vukle zaprege brzih konja i u par tjedana stigao do Napulja. Otad su se u Europi promijenili i način ratovanja i financiranje vojske. (Mehmed II je osvojio Konstantinopol izbacivanjem golemih kugala od klesanog kamena iz golemih topova, koji su lijevani pod zidinama grada.)

Francuski izum imao je krupne posljedice za način vođenja i za plaćanje rata. Prvo, gradovi, dvorovi velikaša i biskupska sjedišta nisu više bili okruživani kamenim zidinama, nego visokim zemljanim nasipima, iako su i ispred nasipa bili duboki vodeni kanali ili jarci. Topovske kugle nisu više razbijale kamene zidine, nego su se zabijale u zemljane nasipe. Nasipi su bili široki i do petnaest metara, a na njima su bili plaćeni branitelji, a ne samohrani oklopljeni vitezovi. Drugo, otad je nestao stalež vitezova ili feudalnih ratnika, koji su imali prihod od svojih posjeda ili od pljačke i dobivenih dvoboja. Posljedično su nestala viteška natjecanja (turniri).

Treće, za novu vrstu (plaćenih) branitelja gradova trebalo je u gradskim proračunima namaknuti porezni prihod. Prava vrijednost knjige Vladar (De Principatibus) Niccolòa Machiavellija (1469.-1527.) – koja je napisana 1513. a objavljena 1532. godine poslije smrti Machiavellija – je u prijedlogu financiranja ili plaćanja gradskih i građanskih postrojbi za obranu gradova, koji je iznesen u toj knjizi. To se posebice odnosilo na grad Firencu, kojim je vladala loza Medicija kojima je Machiavelli služio. Machiavelli je bio razvikan po bešćutnosti i lukavstvu vladara opisanima u Vladaru, ali ti vladarski poroci su trebali poslužiti namicanju nove vrste prihoda za obranu gradova. Imam utisak, da sadašnje uvođenje umjetne umnosti u vojnu opremu i u ratovanje predstavlja prekretnicu u načinu i plaćanju ratovanja, koja je možda i važnija od pravljenja topova i topovskih kugala od bronce.

Pravljenje topova i njihovih kugala od bronce preobrazilo je u petnaestom stoljeću način ratovanja i plaćanja obrane. Jedna od posljedica tadašnjeg tehnološkog napretka bilo je iščezavanje staleža vitezova. S obzirom na to, da je pravljenje umnog oružja razmjerno jeftino sad se mogu očekivati velike promjene u vojno-industrijskom kompleksu. (Taj izraz je prvi uporabio predsjednik Dwight Eisenhower u svojemu oproštajnom Izvješću o stanju države 17. siječnja 1961. godine tri dana prije ustoličenja Johna Kennedyja za predsjednika SAD. U nacrtu Izvješća predsjednik Eisenhower je uporabio izraz „vojno-industrijsko-kongresni kompleks“, ali su ga savjetnici nagovorili da ublaži izraz, posebice jer se obraćao Kongresu.)

Teško je predvidjeti kako će se preobraziti vojna industrija posebno američka, ali će jamačno u mnogim zemljama doći do smanjenja proračuna za obranu. Dronovi su potrošni proizvodi. Razmjerno mali izdatci za smišljanje i proizvodnju mudrih vojnih proizvoda omogućit će i najmanjim narodima mogućnost stvaranja učinkovite obrane. Prosuđujem da će u budućnosti svaki mogući napadač na drugi narod, posebice na susjedni, dobro razmisliti prije izvedbe smišljenog napada, jer bi mogao doživjeti ozbiljna iznenađenja. [Drevni kineski general, političar i politolog Sun Cu (544.-496.) je u knjizi Vještina rata napisao, da je „svaka bitka dobivena ili izgubljena i prije nego što se zapodjene“. Po Sun Cuu, rat treba izbjegavati pod svaku cijenu, a ratne svrhe ostvarivati političkim sredstvima.] Narodima naše temeljito globalizirane vrste nije potrebno veliko ulaganje u vojnu industriju, nego je prijeko potrebno ulaganje u novu zelenu tehnologiju, kako bi se spasili Zemlja i život na njoj.

Posebice me zanima to, mogu li novi način ratovanja i iznenađena koja on može donijeti napadačima dovesti do uspostave trajnoga svjetskog mira. Mudar i učen prijatelj, kojega sam to pitao odlučno je odgovorio da ne mogu, a kao razlog naveo je ratovanje kao urođenu značajku kapitalizma. Međutim, ratovanje je postalo bitnom značajkom kapitalizma istom nakon što je došlo ne samo do nakupljanja, nego i do usredotočenja kapitala. Kapital se uzastopno nakupljao i sredotočio u Sjevernoj Italiji, Nizozemskoj, Engleskoj/Britaniji i SAD. Izgleda, da umno oružje pomaže oporavak klime.

Ipak, globalizacija svjetskog poslovanja, uspostava svjetskog slobodnog tržišta i nadasve globalizacija naše vrste vode do postupnog ujednačivanja gospodarskog razvitka i posljedično do raspačavanja ili diobe kapitala, koji se sve ujednačenije nakuplja u nacionalnim gospodarstvima. Amerika više nije ni politički ni financijski hegemon. Sve ujednačenije nakupljanje kapitala uskoro će ozbiljno smanjiti usredotočenje kapitala u Americi, u mjeri u kojoj se Americi neće isplatiti zapodijevati ratove. Dosad je Amerika zapodijevala ratove za kapital kao što su ih prije za kapital zapodijevale Britanija i Nizozemska te zapodijevali Habsburzi, koji su bili upareni s đenovskim kapitalom.

Financijska multipolarnost ili višestožernost, koja slijedi političku višestožernost pokolebat će Ameriku, da zapodijeva ratove u ime oslabljenog svjetskog kapitala, koji je u njoj nakupljen. Nije li američka država u golemim dugovima zbog ratovanja i to zbog ratovanja bez namicanja ikakva plijena? Europa je u gorem političkom i gospodarskom stanju od Amerike. (Europska zajednica od 12 članica imala je 1990. godine 25% udjela u svjetskom gospodarstvu, a sad Europska unija od 27 članica ima 16% svjetskog gospodarstva.)

Kapitalizam kao politički sustav je premlad, a i predstavlja europsku endemnu pojavu, da bi ga se moglo smatrati urođenim u vrstu Homo sapiens. Valja postaviti pitanje, zašto se kapitalizam nije pojavio u drevnim azijskim civilizacijama, koje su nastale mnogo prije nastanka Europe kao političke zajednice naroda. Očito je, da se je u drevnim civilizacijama smatralo, da je nakupljanje ne skupnog, nego velikog privatnoga kapitala mimo političkih vlasti štetno za životnu zajednicu. Da se je zapadni kapitalizam, kojim slučajem križao s civilizacijama ili političkim sustavima izvan Zapada, moglo bi se govoriti o širenju kapitalizma vrstom. Međutim, zapadni kapitalizam je nastojao promijeniti ili uništiti ostale političke sustave. Oba svjetska rata su podignuta radi obračuna sa zemljama, koje su imale nekapitalistički politički sustav.

Zato smatram, da će se kapitalizam vrlo lako odroditi ili izroditi iz naše vrste, ako se je u nju uopće urodio. Ako je sam kapitalizam nepostojan, kako se može govoriti o trajnosti i neizbježnosti ratovanja? U današnjem politički globaliziranom svijetu ratobornost zapadnih država ne može odnijeti prevagu nad mnoštvom naroda, koji ne prihvaćaju ratovanje kao sredstvo vlastitog napretka. Takvim narodima su važniji rad, znanje, tehnologija i prirodni izvori.

Današnja geopolitička preobrazba svijeta rezultat je odbijanja starih naroda (Kineza, Indijaca, Arapa, Rusa, Iranaca i drugih naroda), da prihvate kapitalizam kao svoj politički sustav. Ti narodi dobro znaju, da je narodna demokracija korisnija i bolja od kapitalističke liberalne demokracije. (Je li Kina nedemokratična država, ako se u njoj odluke donose dogovorom u stranci koja ima 91 milijun članova? Koliko je širok krug u SAD, u kojemu se donose odluke, koje su važne za američku životnu zajednicu?)

U ovom stoljeću sve ratove i obojene revolucije zapodijevala je Amerika, a njoj su se obično pridruživale europske „sile“. Zemlje „ostatka svijeta“ ne zapodijevaju ratove, ne žele ratovati i ne prijete ratom. S obzirom na sadašnje političko, gospodarsko i financijsko stanje zapadnih zemalja, može se očekivati da će se i zapadne države okaniti ratovanja, iako su one još uvijek kapitalističke države. Po meni, zapadne će se države prvo okaniti ratovanja, a zatim i kapitalizma, jer će se za svoje narode bolje starati u jednom drukčijem političkom sustavu, kakvih napretek ima izvan Zapada.

Continue Reading

11 rujan 2024 ~ 0 Comments

Širenje islama i kapital

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi novim načinom širenja islama, koje minulih desetljeća ne počiva na djelovanju islamskih država ili carevina, nego na presađivanju pripadnika islama u nove prostore i na njihovom okupljanju u novim prebivalištima te na ulaganju gotovine iz islamskih zemalja u novu islamsku političku podlogu ili infrastrukturu u tim prostorima. Islamski kapital sustavno za svoj naum koristi sadašnju svjetsku seobu naroda.

Islam kao vjeru utemeljio je Muhamed (570.-632.). Muhamed je rođen kao Muhammad ibn Abdullah ibn Abd al-Muttalib ibn Hashim u arabijskom plemenu Kurejš (Hašimovići), koje je prebivalo u području Meke. Riječ „muhammad“ na arapskom jeziku znači „hvalevrijedan“. Muhamed je stvorio novu vjeru, kako bi pomirio arabijska plemena, koja su međusobno žestoko ratovala za nadzor trgovačkih putova kroz Arabiju te za mogućnost otimanja tovara trgovcima i vodičima karavana.

Kad je Muhamedovo vlastito pleme bilo nadomak pobjedi u međuplemenskom ratu Muhamed je vodeći vojsku Medine potukao svoje pleme i poslije pobjede objavio novu vjeru u Alaha, koji od Arapa traži uspostavu trajnog mira. Riječ islam (arapski korijen S-L-M) znači mir, čistoću, podlaganje i poslušnost. Muhamaed je od Arapa tražio poslušnost Alahu i dobio ju je. Ukratko, Muhamed je na prostoru, na kojemu su živjela brojna plemena napravio političku tvorevinu, koja je graničila s dvjema carevinama: bizantskom i sasanidskom. (U tim carevinama je bilo mnogo arabijskih useljenika.) Muhamed je od pripadnika plemena, napravio podanike nove države.

Muhamed je napravio pomirbu Arapa, ali je ujedinjenje arabijskih plemena iz njih oslobodilo silnu političku i osvajačku energiju. Islam je Arapima dao veliku političku silu. Muhamed je među Arapima uspostavio teokraciju ili bogovlađe, postavio politički sustav, koji je bio primjeren okolnostima i vjernicima nove vjere propisao pravila ponašanja.

Kako bi zajamčio postojanost novom, osobitom političkom sustavu, Muhamed je odredio, da novom političkom tvorevinom, „zajednicom vjernih“ ili umom (ummah) upravlja jedan od muževa iz Muhamedove šire obitelji. Muhamed je tako postupio, jer nijedan od njegove trojice sinova nije preživio djetinjstvo. Tako je prvi upravitelj ume ili kalif (sljednik) bio Muhamedov tast ili punac Abu Bakr, koji je vladao samo dvije godine. Po želji samog Abu Bakra naslijedio ga je Umar isto iz Muhamedova plemena, koji je vladao deset slijedećih godina.

Pod kalifom Umarom počela su arapska osvajanja. Palestina i Sirija napadnute su 634. godine. Arapi su zauzeli Damask već 634. godine nakon samo četiri tjedna opsade. Uspjela opsada Jeruzalema vođena je 636. i 637. godine. Perzija je napadnuta 635. godine, a Egipat 639. godine. Arapi su osvajali Iberijski poluotok od 711. do 756. godine. Cijela Sjeverna Afrika bila je osvojena do 781. godine. Arapi su do 651. godine svladali Sasanidsku carevinu, koja je bila iscrpljena dugotrajnim ratovanjem s Bizantom, a koja se je protezala Mezopotamijom, Perzijom, Kavkazom i dijelom Afganistana. Arapi su 680. godine zauzeli Transoksaniju, područje sjeveroistočno od rijeke Oksus, kojemu su pripadali gradovi Buhara i Samarkand. Arapska carevina se je protezala od Pirineja do Indije.

Arapi su se 732. godine sukobili s Francima kod mjesta Poitiersa i Toursa u današnjoj Francuskoj, ali je arapsku vojsku, koja je brojila 80.000 vojnika potukao franački knez Karlo Martel (688.-718.-741.), koji je predvodio 30.000 oklopljenih konjanika, koji su se borili mačevima i sjekirama. Poslije poraza kod Poitiersa Arapi nisu navraćali u Francusku.

Arapska vladavina golemim osvojenim prostorom i mnogim narodima bila je obilježena uspostavom u zaposjednutom prostoru arapskog načina života, arapskih običaja i nove vjere islama. Arapi nisu od novih podanika izričito tražili prihvaćanje islama, ali su tražili plaćanje glavarine (džizije) od podanika koji ne bi prihvatili islam. Tako je porezni sustav pomagao poislamljivanje pučanstva u novoosvojenim zemljama. U tomu je uloga arapske politike, države ili carevine bila presudna. U osvojena područja prirodno je prvo dolazila arapska vojska, a poslije nje porezna uprava.

Od prve četvorice kalifa (sljednika) samo je Abu Bakr umro naravnom smrću, iako su sva četvorica bili iz Muhamedova plemena. Ostali su bili ubijeni. Prijepori i sukobi među Arapima doveli su do uspostave odvojenih kalifata. Najpoznatiji su bili kalifati loze Rašiduna (632.-661.), loze Umajada (661.-750.), loze Abasida (750.-1517?) i kalifat loze Fatimida (909.-1171.) u sjevernoj Africi. Loza Umajada dugo je držala Kalifat u Kordobi (929.-1031.). Može se reći, da su prijepori među poznatim lozama izbili čim su koncem osmog stoljeća prestala osvajanja tuđeg prostora kad novog prostornog plijena više nije bilo.

Stoga se je moglo dogoditi to, da tursko-perzijski sunitski Seldžuci, koji su se bili spustili od Aralskog jezera uspostave 1037. godine svoju Veliku seldžučku carevinu. Ona je zauzimala do 3,7 milijuna četvornih kilometara prostora u Perzijskom zaljevu, Anatoliji, Levantu i Središnjoj Aziji. Seldžučka carevina trajala je do 1308. godine, ali je od 1194. godine bila skučena na dio Anatolije. Tijekom opadanja Seldžučke carevine obnovljen je Abasidski kalifat, koji su dokrajčili Mongoli 1258. godine.

Početkom osmog stoljeća počeli su nemiri u španjolskoj pokrajini Asturiji, koja je bila pod vlasti Umajada. Razlog nemirima bilo je povišenje poreza. U bitci kod Kavadonge 722. godine predvodnik pobune Pelayo od Asturije potukao je emira Anbasu ibn Suhayma Al-Kalbija. Ta se godina smatra početkom Rekonkviste ili ponovnog osvajanja Španjolske. Pelayova loza je opstala i postupno je širila prostor Asturije, dok kraljevina nije zauzela cijeli sjeverozapad Španjolske. Prostor Asturije je dodatno proširen za vladavine Alfonsa II, koji je 798. godine provalio u Lisabon i opljačkao ga. Cijela Španjolska je bila oslobođena od arapske vlasti istom 1492. godine.

Godine 1095. počeli su Križarski ratovi na molbu bizantskog cara Aleksija Komnena papi Urbanu II. Papa je na Općem saboru u Clermontu proglasio Prvi križarski rat, koji je kao rezultat imao križarsko osvajanje Jeruzalema 1099. godine. Kršćanski ratnici imali su i druge značajne uspjehe. Car Aleksije je križarski rat nazivao hodočašćem u Jeruzalem pod oružjem.

Međutim, na Bliskom Istoku, u „islamskom“ prostoru, koji su slabo nadzirali i branili arapski kalifati, pojavila se je nova sila, Seldžuci, koji su do nogu potukli križarsku vojsku u Drugomu križarskom ratu 1147. i 1148. godine. Međutim, Seldžučka carevina je počela propadati sredinom dvanaestog stoljeća. Koncem stoljeća Seldžučka carevina bila je zamijenjena arapskim sultanatima i na istoku i na zapadu, a zadržala se je do 1308. godine samo kao Rumski sultanat, oko kojega se je prostorno obvijala Bizantska carevina. Tijekom dvaju prvih križarskih ratova dobro je napredovala Rekonkvista na Iberijskom poluotoku.

„Kratkotrajna“ vladavina Seldžuka pokazala je (1) opadanje arapskoga islamskog sustava vlasti do mjere, da su udaljeni Europljani mogli ozbiljno zadrijeti u islamski prostor i (2) privremenu snagu Seldžuka, koji su toliko suzbili privremenu vlast Europljana na Bliskom Istoku, da su Europljani morali upriličiti nove križarske ratove. Slabost Seldžuka pokazala se je u tomu, što oni nisu uspijevali širiti islamski prostor, koji su ranije namaknuli Arapi.

Arapi su napravili islamski prostor na Bliskom Istoku, u Središnjoj Aziji i uz južne i zapadne obale Sredozemnog mora. Kad je riječ o „islamskom“ prostoru Seldžuci su „došli na gotovo“: oni nisu širili zatečeni islamski prostor. Međutim, dolaskom Turaka na Bliski Istok smjer širenja islamskog prostora se je promijenio. Turke je sprva predvodio Osman I Gazi (1258.-1281.-1326.). (Riječ gazi znači „muslimanski ratnik.) Osman je kao emir utemeljio osmansku lozu i bio je prvi sultan Osmanske carevine. Osman je širenje islamskog prostora i svoje carevine u opreci s Arapima (i Seldžucima) usmjerio prema Europi. Turci su pod Osmanom bili obuzeti „čežnjom za Europom“ (Drang nach Europa).

Osman je počeo kao vladar seoca Sogut i predvodnik malog plemena na granici Bizanta i Seldžučke carevine. Bio je vazal seldžučkog sultana. Pripadnici plemena izvodili su pljačkaške provale u bizantski prostor. Iako je Osman bio musliman većinu njegovih dvorskih dužnosnika činili su kršćani, ponajviše Grci. Osman se je 1299. godine proglasio samostalnim vladarom. Godine 1301. pobijedio je bizantsku vojsku kod Nikopola u Armeniji, a 1307. godine kod Burse na obali Mramornog mora. Turci su izbili i na Crno more.

Osmanov sin Orhan I (1281.-1323.-1362.) premjestio je 1326. godine prijestolnicu Turske carevine u Bursu. Orhan je svim silama nastojao ukloniti bizantsku vlast iz sjeverozapadne Anatolije. Orhanov sin Murat I Pobožni (1326.-1362.-1389.) premjestio je prijestolnicu iz Burse u Edirne (Adrianopol) u Istočnoj Traciji u Europi 1369. godine i ondje se je prijestolnica nalazila do 1453. godine. Tad je Mehmed II el-Fatih (osvajatelj, 1432.-1444.-1481.) premjestio prijestolnicu carevine u Konstantinopol (Istambul, Istanbul, Islambol = Islampol = islamski grad) poslije pada glavnog grada Bizanta u turske ruke. Murat I poginuo je u bitci na Kosovu polju.

Međutim, pravi osvajatelj Europe bio je Sulejman Veličanstveni (1494.-1520.-1566.), koji je preuzeo prijestol 1520. godine, zauzeo Beograd i za Turke ponovo osvojio Jajce 1521. godine, pobijedio Austrijance na Mohačkom polju 1526. godine i opsjedao Beč 1529. godine. Sulejman je umro pod Sigetom uoči povijesne bitke. Sulejman je od Turske carevine napravio pomorsku velesilu, koja je protjerala Europljane iz Istočnog Sredozemlja, a Red sv. Ivana s Rodosa. (Ivanovci su se bili premjestili na Maltu.) Sulejman Veličanstveni je glavnu opasnost za Tursku vidio u Katoličkoj crkvi pa je financijski pomagao njemačke evangelike i u Istambulu priličio molitve za zdravlje i uspjeh Martina Luthera.

Sulejman je 1536. godine s francuskim kraljem Françoisom I (1494.-1515.-1547.) napravio strategijski savez, po kojemu se je sva trgovina između Europe i Turske carevine vodila putem francuskih trgovaca. Usto, Francuska i Turska su izvodile zajedničke pomorske zahvate u Sredozemlju. Turska vojna mornarica pod zapovjedništvom Hajrudina Barbarose zimovala je u Toulonu 1543.-1544. godine poslije francusko-turskog opsjedanja Genove. Za vladavine Henryja II (1519.-1547.-1559.) francuske i turske snage zauzele su Korziku. Francusko-turski savez bio je najduži savez koji je Francuska ikad sklopila.

Vrijedno je ponovo spomenuti ulogu islamskih carevina u širenju islama. Islamske države su se brinule za širenje islama. Tako i sad na Bliskom Istoku te u Središnjoj Aziji, Sjevernoj Africi i dijelovima Europe (u dijelovima Bugarske, Srbije, Crne Gore, BiH i Makedonije te u Albaniji i Kosovu) žive muslimani. Islam je sprva u nove krajeve dolazio s oružjem islamskih carevina.

Dok je tursko gospodarstvo bilo i ostalo utemeljeno na poljoprivredi, zanatima i trgovini Europa se je počela naglo tehnološki razvijati. Prvi razlog tomu su bili unutarnji europski ratovi. U Francuskoj su se u drugoj polovici petnaestog stoljeća počeli lijevati topovi od bronce s kuglama od bronce, koje su imale veliku točnost pogađanja meta. Francuski kralj Karlo VIII (1470.-1483.-1498.) provalio je u Italiju 1494. godine s takvim topovima, koje su vukle zaprege brzih konja i u par tjedana stigao do Napulja. Otad su se u Europi promijenili i način ratovanja i financiranje vojske. (Mehmed II je osvojio Konstantinopol izbacivanjem golemih kugala od klesanog kamena iz topova, koje je pod zidinama grada lijevao Jörg iz Nürnberga.)

Drugi razlog promjenama bila je europska potraga za srebrom i zlatom kao sredstvima plaćanja, posebice u međunarodnoj trgovini. (Europljani su bili potrošili dragocjene kovine na domišljene i istančane proizvode od porculana, svile, jantara, slonovače i od drugoga vrijednog gradiva, koji su uglavnom dopremani iz Kine.) Potražnja za zlatom, ali i pritisak Turske carevine s jugoistoka i iz sredine Europe stvorili su na zapadu Europe potrebu istraživanja svjetskih mora i osvajanja drugih kontinenata. Godine 1492. kad je okončana Rekonkvista otkrivena je Amerika. Europa se je počela mijenjati i bogatiti, a Osmanska carevina je postupno slabila.

Europske atlantske zemlje (Portugal, Španjolska, Engleska, Francuska, Nizozemska) su se bile naveliko upustile u kolonijalna osvajanja, koja su Europi donijela novo, priželjkivano bogatstvo i nova osvojena područja. S vremenom su mnoga područja, koja su svojevremeno osvojili Arapi i Turci postajala posjedima europskih sila. Primjeri za to su Sjeverna Afrika, Središnja Azija, dijelovi Indije i Kavkaz.

S vremenom su Turci bili protjerani iz Središnje Europe odnosno na prostor južno od Dunava i Save. Potiskivanje Turaka predvodio je knez Eugen Savojski (1663.-1736.), koji je pobjedom kod Sente 1697. godine prisilio Turke na uspostavu mira sporazumom u Srijemskim Karlovcima iste godine. Prije toga, poljski kralj Jan Sobieski raspršio je 1683. godine tursku opsadu Beča.

Europa i Amerika su koncem osamnaestog stoljeća počele Industrijsku revoluciju, koja se je temeljila na uporabi pregrijane pare kao pogonske sile, koja je stvarana u novoj vrsti postrojenja, u kojima je sagorijevao ugljen. Došlo je do postavljanja željezničkih mreža na kopnenim prostranstvima, koje su za razliku od pomorskog prijevoza Zapadu omogućila  prodor u dubinu kontinenata, na kojima su Europljani ranije osvajali samo obale i uske obalne pojase. Primjerice, Rusija je izgradila Prekosibirsku željeznicu od Moskve do Vladivostoka u vremenu od 1891. do 1904. godine u duljini od 9.300 kilometara.

Tehnološki razvitak, kolonizacija drugih kontinenata i Industrijska revolucija donijeli su europskim državama, europskim korporacija i europskim ljudima bogatstvo odnosno obilje. Na drugoj strani islamski svijet je pao u opće siromaštvo, a islamske države su postale nemoćne. Posebno je slabo stajala nekad silna Osmanska carevina, koju su pod konac devetnaestog stoljeća europski političari i mediji nazivali „bolesnikom Europe“. Konačno, Osmanska carevina je propala u Prvomu svjetskom ratu, kao što su propale i Ruska carevina, Austrijska carevina i Njemačka carevina. Dok se je Rusija poslije Velike oktobarske revolucije i građanskog rata u njoj obnovila kao velesila, Njemačka carevina je spala na Vajmarsku republiku, Austrijska carevina na sitnu Austriju, a Osmanska carevina na Republiku Tursku.

Razlika u bogatstvu i snazi Europe te islamskog svijeta bila je upadljivija poslije Drugoga svjetskog rata kad se je i Amerika uključila u svjetsku politiku. Počelo se je govoriti o Zapadu, koji je predvodila Amerika i o ostatku svijeta. Veliki dio „ostatka“ svijeta prihvatio je komunizam kao politički sustav i počeo se je skupno odupirati Zapadu. Međutim, islamske zemlje iz vjerskih razloga nisu mogle prihvatiti bezbožni komunizam pa su ostale bez obrane i Zapad im je počeo gospodariti. Iako su mnoge islamske zemlje pristupile Pokretu nesvrstanih zemalja, ipak je znatan broj islamskih zemalja pao pod snažan utjecaj Amerike i svjetskog kapitala.

Nezadovoljni gospodstvom Amerike i svjetskog kapitala ljudi u islamskim zemljama su se počeli povlačiti i uvlačiti u islam kao vjeru. Prestankom Osmanske carevine ponovo su ključnu ulogu kao os islama dobila islamska sveta mjesta Meka i Medina. Utemeljen je niz islamističkih pokreta, koji su počeli uspjelo djelovati. U islamskom svijetu se je pripravljala vjerska, islamska obnova koja je imala snažan politički vidik. U Iranu je uspjelo izvedena islamska (šijitska) revolucija, kojom je 1979. godine stvorena Islamska Republika Iran. Slobodan sam reći, da je stvoren „zaljevski islam“.

U vrijeme otvorenog i slobodnog pretresanja u islamskim zemljama islamskih pitanja i uloge islama u svijetu, SAD su upriličile niz ratova s islamskim zemljama Južne Azije i niz obojenih revolucija upravo u islamskim zemljama. Obojene revolucije su vodile „pregradnji“ islamskih država odnosno stvaranju u njima političkih sustava poćudnih Americi. Međutim, islam je na taj američki izazov odgovorio stvaranjem Islamske države Iraka i Levanta, koja nije opstala, ali koja se je pretvorila u trajnu islamsku revoluciju. Revolucijsko nastojanje se premješta iz države u državu pri čemu ISIL svojim nasilnim sredstvima potiče islamske narode diljem svijeta, da uvide vrijednost islama za svijet. ISIL podgrijava islamstvo kao politički pokret i kao političku silu. Nije li islam od početka bio politički pokret i politička sila? Nijedan se sustav uvjerenja ne može rasplesti od politike. U jednom od prethodnih osvrta sam napisao, da je „Isus iz Nazareta svoju crkvu utemeljio kao politički pokret“, a ne kao vjersku ustanovu.

Neposredno prije Prvoga svjetskog rata Kraljevska mornarica je ugljen zamijenila naftom kao pogonskim gorivom za razarače i podmornice. Primjer Britanije slijedile su SAD. S vremenom su i vlasnici trgovačkih brodova počeli naručivati brodove s pogonom na naftu. Otad je nafta zamijenila ugljen kao strategijsko gorivo. Budući da su pronađene silne pričuve nafte na Bliskom Istoku, koji se je nalazio na glavnim svjetskim trgovinskim putovima uz koje su bila pomorska uporište velikih svjetskih sila, to područje je postalo najvažnije i najosjetljivije područje svijeta.

S vremenom se je golem slobodni kapital nakupio u zemljama koje su proizvodile naftu. Osim toga, nafta je postala izvanrednim strategijskim oružjem, kako su pokazale „naftne krize“ 1951.-1954. godine (Abadan), 1973. godine kad je cijena nafte porasla 400% i 1979. godine kad je cijena nafte porasla 100% ili kao što je pokazao tekući dogovor Saudijske Arabije i Rusije o smanjenju proizvodnje nafte, po kojemu je cijena nafte već par godina na razini od oko 80 američkih dolara.

Za potrebe ovog osvrta važno je to, da su mnoge zaljevske, arapske i islamske zemlje bogate naftom nakupile golem slobodni kapital. Zaljevski „šeici“ nisu više samo pripadnici mjesnih kraljevskih obitelji ili vladari manjih država, nego i pravi kapitalisti, koji kao i ostali kapitalisti ulažu svoje bogatstvo u to, što će im donijeti pravi dobitak, koji ne mora uvijek biti financijski. Mnogi bogati muslimani ulažu svoje bogatstvo u širenje islama, posebice u širenje i jačanje islama u Europi i u SAD. Tako mnogi bogati muslimani ili islamski kapitalisti diljem svijeta slijede „čežnju za Europom“ ili „čežnju za Zapadom“, kakvu su imali vladari Osmanske Turske.

Pred našim očima se obavlja zamjena nekadašnje uloge islamskih kalifata, država ili carevina u širenju islama ulaganjem islamskog kapitala u presađivanje pripadnika islama u Europu i Ameriku i u njihovo okupljanje u novim prebivalištima te ulaganjem gotovine iz islamskih zemalja u novu islamsku političku podlogu ili infrastrukturu u tim prostorima.

Kao što je dosad svjetski kapital nakupljen u SAD nemilice prodirao u sve zemlje svijeta i sustavno, ali zakonito potkopavao zatečene životne zajednice, tako sad islamski kapital sustavno, ali zakonito podriva zatečene i umorne životne zajednice u zapadnim zemljama. Usto, u zapadnim zemljama postaje sve jačim svjetonazor, koji po želji zapadnog kapitala promiču udruge građanskog društva i po kojemu treba prihvaćati sve došljake kako god oni postupali u novom zavičaju. Takav stav građanskih udruga slabi zapadne narode, ali zapadnom kapitalu nije uopće stalo do naroda. Nasuprot tomu, islamskom kapitalu je stalo do islama i do „zajednica vjernih“, koje on zdušno presađuje na Zapad. Neka se nitko ne čudi, što će se u skoroj budućnost zapadni narodi okrenuti protiv kapitala i kapitalizma.

Continue Reading

07 rujan 2024 ~ 0 Comments

Isus iz Nazareta i životno zajedništvo

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi postojanjem u globalnoj vrsti brojnih sustava uvjerenja, ideologija i vjera: svetovnih (sakralnih) i svjetovnih. Primjerice, liberalizam je vjera i to svjetovna: valja vjerovati da samoživost donosi dobrobiti i jedinačnim zajednicama i cijeloj našoj vrsti. Judejstvo je isto svjetovna vjera, jer je bilo domišljeno radi uspostave svjetskog gospodstva drevnog židovskog naroda. To otvoreno piše u judejskoj Knjizi postanka. Judejstvo je nacionalna svjetovna vjera. Stoga je neumjesno kršćanstvo – koje je do nas doprlo kao svetovna (sakralna) vjera – smatrati nastavkom judejstva.

Na pisanje ovog i ovakvog osvrta potaknula me je propovijed zagrebačkog nadbiskupa i metropolita Dražena Kutleše 1. rujna ove godine u svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. Nadbiskup je naglasio, da se je „Krist, koji je otkupio vjernike svojom Krvlju, objavio kao Put, Istina i Život“ pa je u nastavku propovijedi podrobno objasnio te tri odrednice Isusove pojave. Nadbiskup je pojavu Isusa iz Nazareta jasno stavio u svijet vjere.

Nadbiskup je iznio mnoge pohvalne misli, ali sam slušajući nadbiskupovu propovijed stekao utisak, da je krivnja za sadašnje stanje svijeta odnosno za stanje naše vrste nedvojbeno na katolicima, ponajviše zbog njihove vjerske mlakosti te zbog njihove slabe javne zauzetosti u pitanjima vjere i javnog ćudoređa. Po nadbiskupu Kutleši, katolici bi trebali iskoračiti iz velebnog svijeta vjere u stvarni svijet, koji je, dodao bih, splet politike, gospodarstva, zaštite i ideologije, vjere ili sustava uvjerenja. Nadbiskup Kutleša je u pravu, ali se ni Isus iz Nazareta ni katolici nisu ni morali ni smjeli naći u svijetu vjere.

Sadržaj nadbiskupove propovijedi nije bio poseban, nego je pripadao uzorku propovijedi, kakve su prije bile uobičajene i koje bi izgovarali župnici, koji su nastojali popraviti postupanje svojih župljana. Ispada, da su sadašnji katolici „sol svijeta koja je obljutavila“, kako je u svoje vrijeme govorio Isus iz Nazareta.

Nažalost, kršćanske crkve Isusa iz Nazareta još uvijek drže zatvorena u svijetu vjere, iako on uistinu pripada životu. Crkve drže Isusa u svijetu vjere, iako vjera u svijetu nestaje. Vjera  kao vrsta sustava uvjerenje sahne i iščezava. Jedan od razloga nestanka vjere je globalizacija naše vrste, jer su se u vrsti suočile nebrojene vjere, koje imaju različit i često oprečan sadržaj. Postojanje mnogo vjera u našoj vrsti za nju je iznimno pogubno. U vrijeme Isusa iz Nazareta sveza s božanskim ponajviše se je uspostavljala putem vjere. Svi su ljudi vjerovali u nešto nedokažljivo. Tad nije bilo ideologija ili „sustava uvjerenja“, koji ne bi imali svetovnu ili sakralnu narav.

Međutim, Isus iz Nazareta nije spadao u svijet vjere, jer on nije od ljudi tražio, da vjeruju u tvrdnje ili dogme, kojima se istinitost ne može ni dokazati ni opovrgnuti. Isus je od svojih učenika i sljedbenika tražio, da motre život te da na temelju svojih opažanja zaključuju što je istinito, a što nije. Isus nije tražio od ljudi, da vjeruju samo njegovim riječima.

„Zatim je Isus govorio mnoštvu: ,Kad opazite da se oblak diže na zapadu odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘Bit će vrućine!’ I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba znate rasuditi, kako onda ova vremena ne rasuđujete?“ (Lk 12, 54-56) Kako bi pomogao ljudima doći do pravih zaključaka, Isus je često rabio prispodobe, usporedbe ili „parabole“.

Isus je naglašavao, da se svijet ili ljudske zajednice stalno mijenjaju te da ljudi trebaju smišljeno i skupno ubrzavati postojeće promjene, jer stanje svijeta uistinu nije bilo dobro. On je prihvatio zamisao svojeg prijatelja, sumišljenika i navodnog bratića Ivana Krstitelja, da je postojeći svijet vrijedan samo prestanka ili nestanka: „Sjekira je već položena na korijenje stablima: svako dakle stablo, koje ne donosi dobar rod siječe se i u oganj baca.“ (Lk 3, 9) Judejstvo kao uvriježena ideologija Izraela prestalo je u rimskomu globalnom svijetu služiti i Izraelu, što se vidjelo po rasapu Izraelaca u brojne suprotstavljene sljedbe.

Kako bih objasnio, da pojava Isusa iz Nazareta ne spada u svijet vjere, iznijet ću glavne zajedničke značajke svih religija, koje su se javljale kroz povijest. Svaka religija ima šest vidika: (1) osobno iskustvo ili izniman unutarnji doživljaj utemeljitelja vjere, (2) mit ili priču, koja pomaže prijenos osobnog iskustva utemeljitelja u druge ljude, (3) novu etiku ili novo ćudoređe, koji privlači ljude da prihvate novu vjeru, jer su ranija vjerska pravila postupanja u životu postala neprimjerena i neizdašna (4) obrede koji povezuju vjernike, iako ih ne čine zajednicom, (5) ustanovu vezanu uz političku vlast i (6) svjetonazor ili pogled na svijet odnosno na ukupnost postojanja. Pojavu nove vjere obično uzroče teška politička zbivanja.

Vjerujem, da je ključni doživljaj utemeljitelja judaizma, tko god on bio, bilo uviđanje da židovski narod može opstati samo u slobodnom prostoru između velikih carstava Egipta, Asirije i Babilona. Utemeljitelj judaizma je taj prostor u političkoj zavjetrini proglasio obećanom zemljom. Usto, taj je utemeljitelj Židove proglasio jedincatim i posljedično odabranim narodom.

Židovi su kasnije Mojsiju pripisali zapovijedi po kojima Židovi ne smiju (1) osvajati utvrđene gradove, (2) graditi hramove, nego bogoštovlje držati u šatoru (tur. čadır, perz. čader, čatr) ni (3) držati stajaću vojsku. To troje čini bitne značajke državnosti: Židovi su trebali biti narod bez države, ali u koliko-toliko zaštićenom prostoru. Veliki dio zapisa u Starom zavjetu su puki domišljaji, koje nazivam „državotvornom mitohistorijom“. Judejstvo je bitno određeno pitanjem uspostave države  i čuvanja vlasti.

Zaratustra (624.-547.) je godinama lutao kraljevinom Baktrijom dok se nije namjerio na kralja, kojemu je iznio svoju zamisao uklanjanja opasnosti pljačkaških provala lutalačkih plemena u Baktriju. Zaratustra je bio skovao i novu vjeru, koju je ponudio kralju. Po Zaratustri svijet nije poprište borbe dobra i zla, nego poprište borbe Istine i Laži. Zaratustra je od svojih sljedbenika (i podanika kralja) zahtijevao da uče i da nakupljaju znanje, kako ih ne bi mogli obmanjivati ni tuđinci ni domaći lažni proroci. Tako je začeta velebna Perzijska carevina, koja se je oko 550. godine prije Isusa protezala na 5,5 milijuna četvornih kilometara. Zaratustrina vjera je stvorila jaku perzijsku vlast. (Europska unija se sad proteže na malo više od 4 milijuna četvornih kilometara prostora.)

Spomenut ću i arabijskog političkog predvodnika i proroka Muhameda ili Muhammada (570.-632.), koji je skovao novu vjeru islam, kako bi ujedinio nesložna i međusobno zakrvljena arabijska plemena. Muhamed je putem nove vjere napravio dotad neviđeno jaku vojnu i imperijalnu silu. Prorok Muhamed nije kao Zaratustra bio vezan uz vlast. Muhamed je osobno bio vojskovođa i vladar. Islam je isto bio sredstvo stvaranja jake političke vlasti.

Od jedne i jedine Katoličke crkve su se od jedanaestog stoljeća odvajale pojedine „mjesne“ crkve, koje su se prvo vezale uz bizantsku carsku vlast, a poslije uz monarhijske vlasti brojnih slavenskih naroda Istočne Europe, u kojoj je utjecaj Bizanta bio jak. Pravoslavlje je svagdje bilo spregnuto s kraljevskom vlasti. (Sad su mnoge mjesne pravoslavne crkve matične političke stranke svojih naroda.)

Protestantstvo je nastalo na sjeveru Njemačke, gdje se je trgovinom u Baltičkom moru bilo nakupilo silno bogatstvo. Njemački ekonomist i politolog Max Weber (1864.1920.) je tvrdio, da je protestantstvo stvorilo kapitalizam. Bilo je obratno, nezadovoljni njemački katolici ponudili su kapitalu, koji je tragao za novom vjerom, za nj primjerenu svetovnu (sakralnu) vjeru, koja je počivala na jedinosti ili individualnosti pojedinaca, a ne na zajedništvu. Martin Luther (1483.-1546.) je govorio, da „je svatko sam svoj svećenik“. Katolištvo promiče životno zajedništvo, a protestantstvo samoživost. Kapital je protestantstvo kao sakralnu vjeru s vremenom zamijenio liberalizmom kao svjetovnom vjerom. Liberalizam uzima, da je samoživost vrlina, a da je katolištvo „urota kolektivističkih snaga“.

Naglasio sam, da Isus iz Nazareta ne spada u svijet vjere. On pripada životu, običnom stvarnom životu. Po Isusu, život kakav postoji na Zemlji začet je u Bogu i rođen je od Boga. Bog je kao izvor života stvoritelj svijeta, a po svemu drugomu Bog je za Isusa otac svim ljudima. Čini se, da se je Isus iz Nazareta upustio u svoj pothvat donošenja ljudima „radosne vijesti“, nakon snažnog osobnog doživljaja Božjeg očinstva nad ljudima i osobnog doživljaja svojeg sinovstva prema Bogu. Isus se Bogu obraćao kao „tatici“, svojem tatici i ocu svih ljudi.

Ako imamo na umu šest vidika svake religije (doživljaj, mit, ćudoređe, obredi, ustanova, svjetonazor) nemoguće i besmisleno je tvrditi, da je Isus iz Nazareta uspostavio novu vjeru. Tko se je prije Isusa iz Nazareta usudio Boga nazivati ocem? Bog je uvijek bio sudac, bio je „nad vojskama“ i bio pravi silnik, putem kojega su političke vlasti „tjerale strah u kosti“ narodu. Isus je nedvojbeno imao snažan osobni doživljaj Božjeg očinstva nad ljudima, ali takav doživljaj je bilo jedino što je bilo zajedničko Isusu i utemeljiteljima vjera.

Isus nije ispričao nikakvu priču o izravnom Božjem unošenju ili uplitanju u njegov život, kakvu je o sebi ispričao Muhamed ili kakvu su židovski pismoznalci pridjenuli tobožnjem Mojsiju i tolikim drugim židovskim prorocima. Iz osobnog izvješća utemeljitelja vjera nastao bi vjerski mit, za koji je jedino važno to, da je učinkovit. Kod Isusa nema mita. U njega je sve obično, ljudsko.

Isus iz Nazareta nije propisao nikakva pravila ponašanja i postupanja, nego je zagovarao ljudsku uzajamnost, životnu povezanost i zadovoljavanje životnih potreba svih ljudi. Isus je za farizeje i pismoznalce govorio, da su „na pleća ljudima navalili teško breme (zapovijedi i zabrana), ali da ni prstom ne maknu, kako bi im olakšali nošenje bremena“. Govorio je, da je „njegovo breme lako i da je njegov jaram udoban“. Isus je uistinu bio izniman, jedincat tvorac sustava uvjerenja.

Isus iz Nazareta nije uspostavio nikakve obrede. Njegova radosna vijest treba prožimati suživot ljudi. Isus je rado bivao s poznatim i nepoznatim ljudima, s kojima je vrlo rado blagovao kao običan čovjek. Kad se opraštao s učenicima te polazio na sudišta i u smrt Isus je predložio učenicima, da „se sjete njega kad god se okupe da skupa blaguju“ ili da se sjete njega kad im je najljepše. Posljednja večera nije bila predložak za buduće „euharistijsko slavlje“, nego uobičajena židovska obiteljska večera uz blagdan Pesacha (Pashe), kojom se obilježava tobožnji bijeg ili izlazak Židova iz Egipta.

Isus iz Nazareta nije ljudima ponudio svjetonazor ili pogled na svijet. Za Isusa je Bog bio izvor života i otac svim ljudima. Isus je zaključao nebo. (U Isusovom nebu nema nebeske družine, kakva je bila oko židovskog boga Jahve, koji je imao brojne „sustolnike“ poput Lucifera i drugih izmišljenih silnika.) Bog koji u sebi ima život bez tvari je veličajan sam po sebi pa Isusu nije trebao panteon, kakav obično sastavljaju svadljiva i osvetoljubljiva „božanska“ bića. Isusov svijet je bio život. Zar život nije vrjedniji i od čega drugog? Život kakav se razvio na Zemlji je uistinu jedincata vrijednost u postojećem svijetu. Isus je govorio: „Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?“ (Mt 16, 26) Stoga Isus iz Nazareta nije imao i nije mogao imati „svjetonazor“. Isus je imao životonazor.

Konačno, Isus iz Nazareta nije napravio nikakvu ustanovu, kakvu su Židovi imali u Hramu ili kakve su muslimani imali u Ulemi (ulami) ili tijelu ovlaštenih islamskih učitelja te konačno u političkoj vlasti, koja se je sprva zvala kalifat. Isus iz Nazareta namjerno nije napravio ustanovu, jer bi ona postala plijenom političkih vlasti. Isus je prkosno rekao: „Caru carevo, Božje Bogu!“ (Mk 12, 17) Po Isusu, ljudi će mimo političkih vlasti praviti ili uspostavljati svoje životne zajednice. Tako je sprva i bilo diljem Levanta, a poslije je pod Benediktincima cijela Europa bila velika životna zajednica.

U opreci spram utemeljitelja sustava uvjerenja, koji su bili i prije i poslije njega, Isus iz Nazareta je napravio politički pokret za širenje radosne vijesti. Isus se nije oslanjao na političke vlasti i na njih se nije ni obazirao. On se nije htio i nije smio oslanjati na vlasti. Zato je Isus iz Nazareta napravio pokret. Pokret je bio jedini mogući način širenja Isusova osobitog sustava uvjerenja, koji je on nazivao „nebeskim kraljevstvom“. Sve druge vrste sustava uvjerenja, kao što su vjere i ideologije, šire se uz potporu političkih vlasti. Nebesko kraljevstvo nije ništa drugo, nego ljudsko životno zajedništvo. Isus iz Nazareta je svoj pothvat uzimao kao obavljanje Božjeg posla.

Čitateljima dugujem dva objašnjenja. Prvo, objasnit ću tvrdnju, da je Isus iz Nazareta utemeljio politički pokret. Vjere ili ideologije su oduvijek bile sredstvima vlasti za upravljanje ljudima ili političkim zajednicama. Vjere su pomagale vlastima, da vladaju bez uporabe nasilja ili pretjerane sile protiv svojih podanika. Isus je bio nakanio uspostaviti novi način upravljanja zajednicama, po kojemu bi ljudi zajednički upravljali sami sobom ne obazirući se na političke vlasti, dok životne zajednice ne nadvladaju te vlasti. Širenje radosne vijesti je bio pokret protiv uspostavljenih vlasti. To je bilo dobro uočeno u Izraelu pa su židovske vjerske vlasti, samoupravne kraljevske vlasti i okupacijske carske vlasti zaredom osudile Isusa na smrt.

Upravljanje političkim i životnim zajednicama je prvorazredno političko pitanje. Isus iz Nazareta je zazirao od svih zemaljski vlasti, jer je smatrao da je njihovo postojanje u opreci s Božjim očinstvom nad ljudima. Božje očinstvo nad ljudima traži samoupravu među ljudima. Zato je vlastima bila zazorna Isusova zamisao o uspostavi nebeskog kraljevstva na Zemlji, koje je Isus odredio u Govoru na gori. (Pogledati Evanđelje po Mateju 5, 3-16.) Isus iz Nazareta je ugrožavao svaku vlast: političku i vjersku.

Isus je nebesko kraljevstvo odredio ili definirao ljudskim vrlinama, koje ga podupiru i bez kojih se ono ne može uspostaviti. Nebesko kraljevstvo je određeno držanjem ljudi prema bližnjima. Takvog političkog sustava na Zemlji nije bilo od uspostave prvih civilizacija, jer su vjere propisivale ponašanje pojedincima, kao da ljudi ne žive skupa. Etička pravila su se sastojala od zapovijedi i zabrana.

Drugo, iznijet ću svoje prosudbu smisla Isusova sustava uvjerenja i Isusove ukupne pojave. Čovjek poput Isusa iz Nazareta nije se u Izraelu slučajno pojavio upravo u vrijeme rimske vladavine. Tad su se pod jednom vlasti našle brojne političke zajednice, koje su ranije bile međusobno zakrvljene. Rimljani su svoj golemi i pomno nadzirani prostor bili dijelili u pokrajine, od kojih su mnoge sačuvale i mjesnu vlast. Iako je bilo upravno i politički globalizirano te iako je u njemu bila postavljena prijevozna ili prijenosna podloga, Sredozemlje je ostalo podijeljeno ne samo na vazalske vlasti, kakva je bila kraljevska vlast u Izraelu (Palestini), nego je bilo podijeljeno i nebrojenim mjesnim vjerskim vlastima. Unatoč globalnosti Sredozemlja, naša se vrsta našla izmrvljenom i isjeckanom.

Rimska sredozemna civilizacija, koju se često nazivalo Pax romana, dovela je civilizaciju kao način uređenja ljudskih zajednica na najniže grane. Civilizacija je od samog početka bila označena (1) oduzimanjem skupne vlasti izvornim zajednicama i vezanjem nove vlasti uz privatnu imovinu, (2) podjelom posla i prisilnom usredotočenosti rada, (3) izumom pisma, koje je omogućilo privatizaciju imovine i upravljanje javnim poslovima mnogoljudnih političkih zajednica, (4) uspostavom obveznog sustava uvjerenja, ideologije ili vjere, (5) uspostavom pismoznalačkog staleža, koji je vladaru pružao znanje potrebno za vladanje zemljom i podanicima te koji je bdio nad pravovjernosti pučanstva i (6) pojavom unutarnjeg i vanjskog militarizma, koji nisu postojali u izvornom zajednicama.

Međutim, rimska je civilizacija na kraju – u opreci sa svim drugim poznatim civilizacijama – počela božanstvom smatrati samu državu. Rimljani su od civilizacije kao sustava vladanja napravili nakazu. Uspostava nad Izraelom rimske vlasti, za koju se činilo da će biti vječna, bila je uzrok rasapa Izraela u nepomirljive sljedbe: saduceje, farizeje, zelote i esene. Stanje, koje je nastalo u Izraelu tražilo je korjenito novi pristup sustavu uvjerenja.

Isus iz Nazareta nedvojbeno je bio zaokupljen pitanjem ljudskog zajedništva, za koje je smatrao, da treba biti ljudski odziv na Božje očinstvo nad ljudima. Ljudi koji imaju istog oca trebaju se držati kao braća. „Kuća koja se u sebi razdijeli ne može opstati.“ (Mk 3, 25) Po Isusu, ljudi trebaju biti međusobno životno povezani. Trebaju njegovati bratstvo i jedinstvo. Ljudi se ne razdjeljuju sami od sebe: njih razdjeljuju vlasti pa čak i vlasti u istom narodu.

Bog je jedan i on je nad svim ljudima i stoji uza sve ljude. Isus iz Nazareta je nedvojbeno imao smisao za cijeli ljudski rod ili, kako ja kažem, za našu osobitu vrstu. Evanđelje po Mateju svršava Isusovim riječima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ima Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ (Mt, 28, 19-20)

Isus nije išao za strategijskim političkim prevratom ni u Izraelu ni u Sredozemlju, nego za svjetskim prevratom odnosno za prevratom u vrsti Homo sapiens. Izvornim zajednicama vrste vlast je oduzeta uspostavom civilizacije odnosno uspostavom vlasti, koja nije dio životne zajednice. Po meni, Isus iz Nazareta je svoj jedincati pokret uperio u civilizaciju kao takvu, koja je do Isusova vremena četiri tisućljeća sprječavala obnovu zajedništva. Životno zajedništvo je baština biološke evolucije života i baština kulturne evolucije čovjeka. Sve živo živi u zajednicama. Jedino su čovjekove političke zajednice razdrte uspostavom vanjske vlasti u njima. Isus iz Nazareta je pokrenuo protivcivilizacijski prevrat, kako bi obnovio ljudsko životno zajedništvo i iskazao odanost Bogu, koji je otac cijeloj našoj vrsti. Isus je za sebe rekao: „Došao sam da svi ljudi imaju život, u obilju da ga imaju.“ (Iv, 10,10)

Pri kraju ovog razmatranja vratit ću se početku osvrta. Koliko sam shvatio, nadbiskup Dražen Kutleša očekuje, da katolici iskorače iz svijeta vjere u stvarni svijet. Katolici bi time – kako bi slijedeći zapovijed, koju je Isus dao svojim učenicima pri oproštaju od njih – učinili Isusovim učenicima sve narode učeći ih čuvati to, što je Isus ostavio kao baštinu svim svojim sljedbenicima.

Po meni, katolici ne trebaju iskoračiti iz svijeta vjere u stvarni svijet. Oni se trebaju okaniti vjere te osloboditi jarma vjere i sebe i Isusa iz Nazareta. Vjere sad sahnu i nestaju, a ostaju životna uvjerenja. Isus je bio uvjeren u to što je govorio. Vjera kao način stjecanja sustava uvjerenja će nestati. Međutim, radosna vijest o mogućnosti, da ljudi sami stvore nebesko kraljevstvo zauvijek ostaje. Isusova zamisao o stvaranju nebeskog kraljevstva je jedincata. Nju se ne može ni okrnjiti ni dopuniti. U toj zamisli je spas za našu vrstu, koja se našla na velikim mukama prvobitno zbog postojanja tuđinske vlasti u njoj, koja sad ima „sliku i priliku“ kapitala.

Ne vjerujem, da bi itko osim katolika mogao preuzeti razglašavanje Isusove radosne vijesti o mogućnosti i nuždi uspostave nebeskog kraljevstva na Zemlji ili obnove ljudskog životnog zajedništva. Razglašavanja Isusove radosne vijesti treba se prihvatiti Katolička crkva, koju je Isus izvorno napravio kao pokret. Crkva kao ustanova se treba preobraziti u pokret, koji će razglašavati samo Isusovu radosnu vijest i koji će se ujedno otresti svih štetnih natruha posebice tih, koje je Crkva neoprezno preuzela od judejstva, s kojim je Isus iz Nazareta sam na vrijeme „raskrstio“. Isus je govorio: „Ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu.“ (Mt 9, 17)

Continue Reading

01 rujan 2024 ~ 0 Comments

Konačni svjetski prijepor

Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi prijeporom Amerike s Kinom, koji Kina ne uzima kao svoj prijepor, nego kao nepotrebnu nevolju, koja ju je zadesila. Amerika neprestance okrivljuje Kinu za nešto, za sve što američkim dužnosnicima padne na um. Prava nevolja u prijeporu Amerike s Kinom je u tomu, što Amerika svojata pravo i smatra obvezom, da u ime Zapada okrivljuje Kinu. Kako se je to Americi moglo dogoditi? (U našem narodu od starine postoje dvije izreke: „Pas laje kad se boji!“ i „Ne laje pas radi sela, nego radi sebe!“)

Kako bi se pravo shvatio sadašnji stav Amerike prema Kini, valja uzeti u obzir to, da je američka politika uvijek bila nasilna. Američka revolucije 1776. godine bila je puna nasilja u pravom ratu, koji je Amerika vodila protiv Britanije uz obilnu vojnu i financijsku pomoć Francuske, koja je bila dugovječna neprijateljica Britanije. Kasnije, kako bi riješili unutarnji politički i gospodarski prijepor s Južnjacima, američki Sjevernjaci su zapodjenuli Građanski rat (1861.-1865.), koji je vjerojatno bio najkrvaviji rat u novijoj povijesti svijeta. Na nasilju su počivali američko osvajanje („divljeg“) zapada i izbijanje Amerike na Tihi ocean.

Nezadovoljan uspjelom izvedbom Velike oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine američki predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) je upriličio Ruski građanski rat (1918.-1922.), koji se je vodio u Rusiji, Ukrajini i Sibiru te na Kavkazu. Godine 1932. predsjednik Herbert Hoover (1929.-1933.) je nasilno raspršio prosvjed veterana Prvoga svjetskog rata u srpnju 1932. godine kad se je u Washingtonu na vrhuncu Velike depresije utaborilo 45.000 veterana i članova njihovih obitelji, koji su tražili raniju isplatu novčane odštete na koju su imali zakonsko pravo. (Nasilno uklanjanje prosvjednika i njihova tabora osobno su nadzirali zapovjednik glavnog stožera general Douglas MacArthur i načelnik stožera bojnik Dwight Eisenhower, a konjički napad na branitelje predvodio je bojnik George Patton.)

Ipak, tijekom Drugoga svjetskog rata predsjednici Franklin Roosevelt i Harry Truman bili su uviđavni prema Sovjetskom Savezu, jer su trebali vojnu suradnju Sovjetskog Saveza u Europi i na Bliskom Istoku. Poslije rata učas je obnovljeno neprijateljstvo Amerike prema Sovjetskom Savezu, koje se naziva Hladnim ratom. Poslije sloma Istočnog tabora i rasapa Sovjetskog Saveza Amerika je postala nasrtljiva prema Ruskoj Federaciji posebice širenjem na istok Atlantskog saveza, koji je rasapom komunističkog Sovjetskog Saveza izgubio raniju svrhu postojanja. Amerika je ubrzo zametnula i ozbiljnu svađu s Kinom. Zašto je Amerika ponovo vojno i politički nasrtljiva u globalnom svijetu i to u mjeri, da ozbiljno uništava svjetsko slobodno tržište, koje je ona sama stvorila?

Dok je američka politička zajednica bila politički, gospodarski, vojno i ljudski snažna postojalo je kakvo-takvo razumijevanje za njezino uobičajeno nasilno postupanje. Međutim, Amerika sad gospodarski, trgovinski, financijski, tehnološki i ljudski brzo slabi. Zato sadašnji američki prkos i učestale prijetnje Kini, održavanje vojnih vježbi SAD s kineskim susjedima, američka vojna pomoć Tajvanu, stvaranje sigurnosnih saveza za ograđivanje Kine te izricanje političkih, gospodarskih, financijskih i tehnoloških kazni Kini nemaju istinsku podlogu u snazi Amerike. To su više znaci američkog pretvaranja i razmetanja. Američki dužnosnici pridaju Americi važnost i ulogu koje ona više nema.

Motritelje kinesko-američkih odnosa čudi to, što uza sve Kini izrečene krivnje i nametnute kazne američki visoki dužnosnici vrlo često posjećuju Kinu. Kineski dužnosnici u susretima s američkima redovito iznesu kineska geopolitička načela i kineski stav o potrebi suradnje Kine i Amerike. Kineski gosti redovito iznesu nove optužbe na račun Kine. Posjećuju li oni Kinu samo radi toga? Američki dužnosnici dolaze u Kinu, kako bi u svijetu ostavili dojam, da se Amerika trsi općiti i surađivati s Kinom te da ostave isti dojam na američke birače uoči skorih predsjedničkih izbora.

S druge strane, Kina se drži skromno i bez imalo pretvaranja, a nebrojene zemlje svijeta putem udruga BRICS, ASEAN, Šangajske organizacije za suradnju (SCO) ipak traže suradnju s Kinom, a da se ne spominje Pothvat ceste i pojasa, putem kojega 130 zemalja surađuje s Kinom. Cijela Afrika želi prijateljstvo i suradnju s Kinom pa pozdravlja kineska ulaganja u prijevoznu podlogu, rudarstvo i u industrijsku proizvodnju u Africi. Jedino se Zapad tuđi Kine ili zazire od nje.

Uz oštru navalu Amerike na Kinu prvo se postavlja pitanje: Što SAD mogu postići navalom na Kinu? Ako Amerika nastoji spriječiti tehnološki razvitak Kine, zna se da su sve kazne izrečene Kini potaknule njezin tehnološki razvitak u mnogim područjima tehnologije. Kina nedvojbeno predvodi svijet u proizvodnji elektroničkih sklopova, električnih automobila, fotonaponskih ploča, vjetrenih turbina pa čak i u načinu proizvodnje hrane. Primjerice, kad je Amerika zabranila Japanu i Nizozemskoj prodaju Kini strojeva za elektronsko preslikavanje računalnih predložaka u poluvodiče, Huawei je smislio još istančanije, fotonsko preslikavanje predložaka u poluvodiče. Kineska industrija dugim koracima ide u budućnost.

Ako SAD kane ograničiti izvoz kineskih industrijskih proizvoda i industrijskog bilja, moraju prihvatiti činjenicu, da kineski izvoz raste čak i u Ameriku. Kineski dnevni višak u robnoj razmjeni sa svijetom je tri milijarde dolara. Kineski poljoprivredni strojevi, koji su pogonjeni na dizel stoje samo 20% prodajne cijene američkih „zelenih“ strojeva. Uvoz kineskih poljoprivrednih strojeva spas je za poljoprivrednike Azije, Afrike i Južne Amerike. Kineski poljoprivredni strojevi rabe GPS i umjetnu inteligenciju, a prije strojnog prikupljanja pamuka dronovi režu vrške grmova pamuka, na kojima nema čahura s pamukom.

SAD su bile smislile odvajanje kineskih proizvodnih korporacija i banaka od svojeg sustava plaćanja SWIFT, ali su Kina i ostale zemlje BRICS-a smislile nove načine plaćanja i to ne samo u kineskim juanima, nego i u novcu svih članica udruge. Posljedice financijskog pritiska na Kinu i na druge neposlušne zemlje su među ostalim (1) čuvanje zarađenih dolara tih zemalja kod kuće, a ne u zapadnim bankama, (2) prodaja na slobodnom tržištu dosad kupljenih američkih obveznica i (3) prestanak kupovanja američkih obveznica. Primjerice, američki dolari koji se čuvaju u Kini omogućuju državi da novčano potiče razvitak tehnologije putem pomoći novim malim korporacijama, koje se međusobno nadmeću na domaćem tržištu, prije nego što uspjele korporacije među njima – kao što je tvorničar električnih automobila BYD, što znači Build Your Dreams (Stvori svoje snove) – počnu izvoziti svoje proizvode.

Drugo pitanje je: Zašto SAD navaljuju na Kinu? Amerika se ozbiljno plaši, da će potpuno izgubiti dosadašnje političko, gospodarsko, vojno, financijsko, tehnološko i ideološko predvodništvo u svijetu. Amerika sudeći po sebi umišlja, da joj upravo Kina putem svojega silnog napretka oduzima predvodništvo. Amerika zapravo ne zna, kako bi se trebala postaviti u svijetu, koji se je silno promijenio od uspostave Svjetske trgovinske organizacije, za koju su američki poslovni ljudi računali, da će najveću korist donijeti Americi te američkim korporacijama i bankama. Međutim, WTO je veliku korist donijela upravo zemljama Svjetske većine, kojoj pripadaju zemlje u razvitku. Američki političari i njihovi skrbnici smatraju, da Amerika može obraniti svoj dosadašnji predvodnički položaj sprječavajući Kinu da joj ga oduzme. To je, očito, pogrešna prosudba.

Američka politika je u silnoj dvojbi i stisci, koja je čini bolesnom. Američka politika je bolesna u mjeri, koja je priječi da se suoči sa stvarnosti. Amerika je i prije Revolucije 1776. godine počela stvarati svoju političku misao. Amerika je bila prostrana i u svemu bogata zemlja, koju je uistinu očekivala velika budućnost. U to je vrijeme Amerika sebe vidjela kao iznimnu zemlju, kojom će zauvijek vladati kapital, koji će se u njoj sve više nakupljati. Jednostranost američkog oslanjanja na kapital vidjela su po tomu, što gospodari Amerike nisu dopustili, da se u njoj začne i rodi narod.

Sad američka politika trpi od svoje snažne i jedincate, ali uistinu pogrešno zasnovane političke misli. Svakom vladajućem sloju, a posebice svakom narodu, ako ga država ima, teško se je osloboditi uvriježene političke misli. Dio američke političke misli je to, da je Amerika toliko iznimna, da je spada da zavazda vlada svijetom. To su američki političari baštinili od sljedbe puritanaca, koji su sprva od Amerike napravili teokraciju. U američkoj političkoj misli je velika mjera fanatizma (lat. opčinjenost hramom ili vjerom). Neumjesno ustrajavanje na iznimnosti zauvijek može zamisao iznimnosti prometnuti u pravu moru.

Stoljeće od Prvoga svjetskog rata do početka vladavine predsjednika Joea Bidena naziva se Američko stoljeće, po naslovu članka koji je u veljači 1941. godine, deset mjeseci prije japanskog napada na Pearl Harbour, u svojem tjedniku Life objavio Henry Luce (1898.-1967.). Luce je dotad bio izolacionist, ali je u članku napisao, da Amerika treba odmah stupiti u rat te „da treba zavladati svijetom, samo zato jer to može učiniti“. Sad svi ljudi osim američkih političara, medija i mudrosnih zaklada uviđaju, da je Američko stoljeće otišlo u nepovrat. Unatoč stvarnom stanju svijeta, crv neokonzervatizma stalno izgriza američku geopolitiku i potiče američke političare ne samo na obnovu američke hegemonije, nego i na zapodijevanje novog općeg rata.

Nastojanje Amerike da zadrži ili obnovi hegemoniju pričinja se kao napor Sizifa, kralja Efire, kojega su bogovi osudili i prisilili da uz visoku i veliku strminu cijelu vječnost kotrlja golem teški kamen. Nekim ljudima se to nastojanje pričinja kao nastojanje baruna Minhauzena, da dopre do Mjeseca zabacivanjem uvis kugle, za koju je bio svezan lancem.

Istinska nevolja američke politike je u slabom poznavanju Kine, kineskog naroda i kineske povijesti. Da američki političari i mediji te američke mudrosne zaklade poznaju dovoljno Kinu, oni bi znali, da – u opreci sa savjetom Henryja Lucea Americi – Kina „ne želi osvojiti svijet, iako bi to mogla“. Kina u svojoj dugoj povijesti nije bila ni hegemon, a kamoli imperijalna ili kolonijalna sila. Kinezi su svoju drevnu državu dugo nazivali Središnjom kraljevinom, jer je u njoj bila stvorena velebna i uzorna civilizacija. Kinu je sad njezin politički, gospodarski i tehnološki razvitak ponovo stavio u sredinu svijeta i ona postupno obnavlja i osuvremenjuje svoju civilizaciju, koja je privlačna mnogim narodima svijeta. Kini je to dosta sad, kao što joj je to bilo dosta i u prošlosti.

Kina želi slobodno rasti i prirodno se razvijati na dobrobit svojeg drevnog naroda, bez obveze vladanja te bez uporabe pritiska i prijetnji, koje traži položaj hegemona. Kina ne želi, ne može i ne zna kao hegemon zamijeniti SAD. Komunistička stranka Kine (KSK), koja je nadomjestila carski mandarinski stalež, mora odgovorno vladati svojom golemom zemljom i svojim mnogoljudnim narodom. To od KSK traži punu slobodu i usredotočenost na poslove kineskog naroda. Američka politika je potpuno krivo prosudila nakane Kine. Možda je ta kriva prosudba namjerno domišljena, kao bi neokonzervativci imali izliku za svađe i sukobe među narodima, a možda i za opći rat. Amerika je žrtva i svojeg umišljaja iznimnosti i neokonzervativne geopolitičke zagriženosti.

Od uspostave svjetskog slobodnoga tržišta svjetsko gospodarstvo je počelo prostorno ravnomjernije rasti. Došlo je i do prostorno ravnomjernijeg nakupljanja kapitala. Gospodarski, trgovinski i tehnološki uspon Kine treba pripisati uspostavi svjetskog slobodnoga tržišta. Otad su se počela snažno razvijati i mnoga gospodarstva Azije, što djelomice valja pripisati i blizini Kine. Počela su se snažno razvijati gospodarstva mnogih kopnenih zemalja, kao što su srednjoazijske republike. Golemo eurazijsko kopno dobilo je veliku važnost, kako je još 1904. godine u radu Zemljopisno uporište povijesti predvidio Halford Mackinder, profesor geografije Sveučilišta u Readingu i direktor Londonske škole za ekonomiku. Težište svjetskog gospodarstva nije više na Atlantskom oceanu, nego je Azija postala gospodarskom sredinom svijeta.

Stoga kapital koji je donedavno bio usredotočen u Americi i nastoji uništiti svjetsko slobodno tržište. Političke, gospodarske i tehnološke kazne, koje se sve više određuju Rusiji i Kini sračunate su prvobitno za razbijanje slobodnoga svjetskog tržišta, kako bi se možda kapital ponovo slijevao ponajviše u Ameriku. Ta zamisao nositelja kapitala i američkih političara jednako je nakazna kao i zamisao o tomu, da Kina želi zavladati svijetom.

Povijest kapitalizma zabilježila je četiri velika kola nakupljanja i usredotočenja kapitala. Prvo kolo nakupljanja zbilo se je u četrnaestom i petnaestom stoljeću u sjevernotalijanskim i jadranskim gradovima u vrijeme slabih monarhističkih vlasti. Drugo kolo nakupljanja teklo je u Nizozemskoj od konca šesnaestoga do konca sedamnaestog stoljeća nakon što se je Nizozemska oslobodila habsburške vlasti. U Nizozemsku se je prelio i sačuvani đenovski kapital. Slijedilo je englesko/britansko kolo u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, na koje se nastavilo američko kolo nakupljanja kapitala, u kojemu se je znatan dio britanskog kapitala prelio u Ameriku, jer se je ondje bolje plodio nego u Britaniji.

Sad prestaje američko kolo nakupljanja kapitala, ali poslije njega neće doći „azijsko kolo“, jer će se kapital prostorno jednoličnije nakupljati, a usredotočenosti kapitala više neće biti. To je posljedica globalizacije svjetskog poslovanja, bez obzira na poremećaj i pokušaj uništenja svjetskog slobodnog tržišta. To tržište mogu lako nadomjestiti mnoge slobodne trgovinske udruge kao što su BRICS, ASEAN, SCO, G20, APEC, NAFTA, MERCOSUR, mnoge područne afričke udruge i drugi savezi zemalja.

Pred nama se stvara svijet za sve narode, koji će u međusobnoj suradnji postupno dolaziti do pravog blagostanja. Prošlo je vrijeme vlastoljublja. Dolazi vrijeme krotkosti, vođenja narodne politike i vrijeme politizma, pod kojim smatram politički sustav, koji će zamijeniti kapitalizam. U kapitalizmu kapital gospodari politikom, zaštitom i sustavom uvjerenja. U politizmu politika, koja je obavljanje posla naroda, povezuje gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja te njima ravna na dobrobit naroda ili životnih zajednica.

Na koncu ću spomenuti to, da su sadašnje promjene u svijetu toliko snažne i brze, da one Sjedinjenim Američkim Državama pružaju prigodu, da od nekadašnjih doseljenika – koji su u međuvremenu pretvoreni u potrošače – naprave narod, kakav je mali hrvatski i kakav je veliki kineski narod. Kinezi su postali narod u nagloj i silnoj promjeni, koju su donijeli okončanje višestoljetnog rata među dotadašnjim kraljevinama i ujedinjene Kine 221. godine prije Isusa. Neka Amerika sad iskoristi pruženu prigodu stvaranja naroda, kad je već nije iskoristila u Revoluciji 1776. godine. Teško državi bez naroda!

Continue Reading