Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta bavi jednim odužim obilježjem svijeta. Osvrt se bavi trideset godina starim nacrtom („planom“) Izraela, da zauvijek uspostavi svoje gospodstvo na Bliskom Istoku putem stvaranja Velikog Izraela i bavi se izvedbom tog nacrta. Zamisao Židova o stvaranju Velikog Izraela je stara koliko i baštinjena židovska državotvorna mitohistorija, kako nazivam Stari zavjet, do kojega nažalost drže i kršćani pa među njima i katolici.

Koliko se zna, Stari zavjet je sročen samo oko 550 godina prije Isusa, iako se u tom spisu potanko navode mnogi događaji, koji po židovskom računanju vremena sežu unazad do 17. stoljeća prije Isusa. Knjiga postanka Starog zavjeta navodi, primjerice, do kojeg je noćnog sata Abraham bio u jednom šatoru s jednom ženom poslije čega je prešao u drugi šator drugoj ženi. Knjiga izlaska navodi, da je rečeni Mojsije provalio iz Egipta s golemom vojskom, u kojoj je samo konjanika bilo tristo tisuća, iako je egipatski faraon u vrijeme mira imao samo osobnu stražu. Znaju se i pojedinosti života prvih stanovnika „raja zemaljskoga“. Zna se i za opću poplavu („potop“), za Nou i za njegovu korablju ili brod. Stari zavjet je naknadno skrojen i sašiven.

Podsjetit ću čitatelja, da su drevni Židovi kao lutalački („nomadski“) narod u određenom vremenu postali opsjednuti stvaranjem prostorne države „kakvu su imali i ostali narodi“: Egipćani, Asirci, Babilonci i drugi. Drevni Židovi su u svojoj povijesti uspjeli nekoliko puta stvoriti vlastitu prostornu državu, ali su je svaki put izgubili. Zadnju drevnu židovsku državu su uklonili Rimljani pod vojskovođom i trijumvirom Pompejem Velikim 63. godine prije Isusa. Rimljani su Palestinu kao vazalsku državu nadzirali do početka 4. stoljeća poslije Isusa. Pompej se je bio upleo u tadašnji židovski unutarnji, građanski rat u Palestini, opustošio je Jeruzalem i podijelio Palestinu u samoupravne okruge pod nadzorom vjerskih vijeća.

Ipak, 2. studenoga 1917. godine britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour objavio je, da Britanija podupire stvaranje u Palestini „nacionalnog doma za židovski narod“, pri čemu je naglasio poštivanje prava postojećih nežidovskih zajednica. Balfour je svoju izjavu pismom priopćio lordu Walteru Rothschildu, prvaku britanske židovske zajednice, kako bi se ta obavijest prenijela Cionističkom savezu Velike Britanije i Irske. Tad je Palestina bila dijelom Osmanske carevine. Palestina je imala sitnu židovsku manjinu unutar arapskog pučanstva, koje je većinom bilo islamsko. Spomen Waltera Rothschilda i činjenica, da je Amerika koncem devetnaestog stoljeća postala prvom gospodarskom silom svijeta kažu, da su pri donošenju Balfourove izjave financije imale ključnu ulogu.

Većina Židova koji su se doseljavali u Palestinu poslije Prvoga svjetskog rata dolazila je iz siromašnih zemalja Istočne Europe, iz takozvanog Područja naseljavanja (Pale of Settlement, 1791.-1917.) u Ruskoj carevini, koje je obuhvaćalo dio sadašnje Poljske, Ukrajinu, Bjelorusiju, Litvu i Moldovu. Izvan tog područja Židovi nisu mogli zakonito prebivati. Novi val naseljavanja Židova zapljusnuo je Palestinu poslije Kristalne noći 9. studenoga 1938. godine u Njemačkoj. Treći Reich je omogućio Židovima, da napuste Njemačku i da ponesu svoju pokretnu imovinu. Tu mogućnost je iskoristio mali broj Židova, jer je većini Židova u Njemačkoj bilo dobro. (Naši obiteljski prijatelji iz Izraela – koji su kao siromašna obitelj došli u Palestini iz Bjelorusije poslije Prvoga svjetskog rata – pripovijedali su nam, da su se čudili bogatstvu s kojim su njemački Židovi dolazili u Palestinu uoči Drugoga svjetskog rata.)

Godine 1948. ostvario se je baštinjeni san Židova o ponovnom stvaranju vlastite države. Međutim, država Izrael je u minulih 78 godina postojanja podigla brojne ratove. Svrha tih ratova je bila stvaranje Velikog Izraela i uspostava izraelske područne hegemonije na Bliskom Istoku i u obližnjim područjima Azije i Afrike. Poslije povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću nacrt Veliki Izrael dobio je snažan zamah.

Poslije ovog poduljega uvoda vratit ću se trokutu Iran, Izrael, SAD. U ratu triju država, koji je počeo u lipnju prošle godine „dvanaestodnevnim“ napadima Amerike i Izraela na Iran ne zna se vlada li sad primirje ili ne vlada. Izrael i nadalje nepopustljivo napada Libanon, u kojemu prebiva i šijitsko pučanstvo, koje ima tvarnu i političku potporu pretežito šijitskog Irana. Zato se u Iranu smatra, da nema primirja, iako ni Izrael ni SAD ovaj čas ne napadaju Iran.

Usto, pregovori s Iranom uistinu ne teku. Pregovora s Iranom za Izrael ne može i ne smije biti, ali ni Amerika sad ne pregovara s Iranom. Ne pregovara se o bitnim pitanjima. Amerika je postavila svoje zahtjeve Iranu. Iran je te zahtjeve odbacio, a Amerika nema sredstva i način, da te zahtjeve Iranu nametne. Ipak, obje zaraćene strane – Izrael i SAD, s jedne a Iran s druge strane – nastoje izbjeći izravne međusobne napade.

Postoji nastojanje za uspostavu kakvog-takvog reda na tržištu energenata, ali to pitanje se ne bi smjelo vezati uz ukupno rješenje bliskoistočnog prijepora, koji se sastoji i od složenog pitanja iranskog nuklearnog oružja. (Izrael ima nuklearno oružje, ali ga Iran ne smije imati.) Teško je pretpostaviti, da će se teška pitanja slijedećih mjeseci rješavati pregovorima. Bilo bi dovoljno, da ne bude izravnih napada Amerike na Iran i da Iran ne napada ostale zaljevske države te da se ukloni dvostruka zabrana plovidbe Hormuškim tjesnacem. Amerika je prostorno udaljena od Bliskog Istoka i neće biti izravno napadnuta, ali ni Iran ni Izrael ni zaljevske države ne žele biti napadnuti.

Usto, Donald Trump i Republikanci imaju u studenomu ove godine osjetljive izbore za Zastupnički dom Kongresa, za znatan broj senatskih sjedala i za određeni broj upravitelja („guvernera“) saveznih država. Sad su cijene goriva na crpkama visoke, a stupanj potpore predsjedniku Trumpu je iznimno, povijesno nizak. Usto, američka javnost se protivi ratu s Iranom, koji se vremenski rasteže, iako su Izraelci podvalili Trumpu zamisao o časovitom slomu iranskog političkog sustava čim napadi počnu. (Trumpu isto odgovara munjeviti rat.) Američki građani, koji još uvijek imaju pravo glasa, nisu za to, da njihova država dugotrajno ratuje. Pitanje je, je li Amerika država američkog pučanstva ili je ona sad odmaknuti i udaljeni dio Izraela.

Amerika je u posebno teškom političkom položaju, zbog sloma izvorne izraelske ili Mosadove zamisli o laganom slomu iranskog političkog sustava. Nije riječ samo o vremenskom razvlačenju započetog rata, nego i o pravoj političkoj i strategijskog sramoti za Ameriku kao državu. Svjetski, ali i američki mediji pišu i govore, da je Netanyahu obmanuo Trumpa i da ga je doveo u pravu zabludu. Amerika kao država mora živjeti s tom otvorenom političkom ranom. Trump je dopustio da ga Netanyahu uvede u stupicu, koju pojačavaju visoke cijene energenata i mogući ozbiljan američki vojni poraz.

Trumpov propust da uvidi Netanyahuovu podvalu imat će trajni učinak na Trumpovo predsjedanje Amerikom, a taj propust je Trumpa već razjario u tolikoj mjeri, da je on 1. lipnja ove godine u izravnom telefonskom razgovoru, izrekao Netanyahuu ružne i istinite pokude, koje su objavljene, ali je neke od njih neukusno ponoviti. Trump je, primjerice, rekao Netanyahuu da zbog njega, Netanyahua, cijeli svijet „mrzi Izrael“.

U golemoj većini država ogorčenje građana zbog sadašnje politike Izraela prelazi mjeru od 90%. Sadašnja poplava ili trajna plima ogorčenja zbog politike Izraela može dovesti do potpunog obezvrjeđenja Holokausta, koji je uporabljen za utemeljenje države Izrael i na osnovi kojega se je Izrael usudio voditi politiku kakvu vodi već 30, a zapravo gotovo 80 godina. Američki politolog Norman Finkelstein je 2000. godine objavio knjigu Industrija Holokausta (The Holocaust Industry), u kojoj piše o tomu, da židovsko vodstvo iskorištava uspomenu na Holokaust za stvaranje političkih i financijskih probitaka i za namicanje probitaka Izraela.

Ukupno stanje na Bliskom Istoku ne smije pomračiti činjenicu, da se Izrael uzda isključivo u vojnu silu i to ne samo u svoju, nego i u vojnu silu Amerike. Zato je potrebno, da Amerika prestane podupirati izraelsku uporabu vojne sile isprezanjem iz vojnog saveza s Izraelom. Budućnost Izraela i njegov odnos sa susjednim državama treba prepusti sâmom Izraelu. To u žarište svjetske geopolitike stavlja odnos Amerike i Izraela. To je pitanje samostalnosti i suverenosti Amerike kao države.

Moguća obnova napada preko Perzijskog zaljeva i američka potpora Izraelu su dvije strane iste kolajne. Iran naglašava, da nema njegova sporazuma s Amerikom dok Izrael ne prestane razaranje drugih država i ubijanje njihovih građana. Izrael nastavlja vojno djelovanje, upravo kako bi spriječio postizanje sporazuma Amerike i Irana. Po meni, Americi bi trebalo biti važnije urediti svoj odnos s Iranom, nego ugađati Izraelu. Na predsjedniku Trumpu je golema odgovornost obuzdavanja Izraela i njegova premijera Netanyahua, kao sredstva postizanja mira na Bliskom Istoku, koji je jedno od malo presudnih područja svijeta.

Amerika se mora okaniti svoje ovisnosti o Izraelu, bez obzira na snagu cionističkih snaga u samoj Americi. Jednostavno rečeno, Amerika mora za svoje dobro potpuno odrezati vojnu i financijsku pomoć Izraelu. Sad se Izrael spretno skriva iza Amerike, iza strica ili ujaka Sama. Izraelu treba prepustiti, da se sâm junači na Bliskom Istoku i pred cijelim svijetom. Cionističke snage u američkom Kongresu pripravljaju uspostavu obavještajne sprege Izraela i Amerike putem takozvanog Zakona o dopuštenju u nacionalnoj obrani (The National Defense Authorization Act), koji najvjerojatnije neće dobiti potrebnu dvotrećinsku većinu u Senatu.

Izrael će se usprotiviti svakom sporazumu Amerike i Irana, jer ne želi i jer se ne usudi prestati razaranje i ubijanje. Amerika može stvarno obustaviti pomoć Izraelu i povući se od Izraela. Usto, ona može učas otvoriti Hormuški tjesnac i sniziti cijene energentima te time pomoći sređivanju svjetskog gospodarstva. Međutim, premijer Netanyahu treba rat i za vlastiti politički i ljudski opstanak. Netanyahua čim prestane biti premijerom vjerojatno čeka zatvor. To je Trump rekao Netanyahuu u spomenutom telefonskom razgovoru.

Moguće rješenje zaljevskog prijepora otvorilo bi istovremeno politički pretres i u Americi i u Izraelu. Te države ne mogu zauvijek – posebice ne u politički globaliziranom svijetu – biti jedine napadačke sile na svijetu, koje drže sve ostale, miroljubljive države kao taokinje. Izrael i Amerika imaju različite razloge za sadašnje napadačko postupanje. Amerika je uzorna kapitalistička država, u kojoj kapital ima svu vlast nad pučanstvom i prostorom te koja se je nadala za kapital uspostaviti vlast nad Zemljom i nad našom vrstom. Židovi su od vremena rečenog Abrahama opsjednut vladavinom nad ostalim narodima svijeta. Međutim, u globaliziranom svijetu prkos nije način opstanka i spasa.

Izrael i SAD moraju uvažiti granice svojih mogućnosti i životnu odnosno svjetsku stvarnost. Obje te države moraju početi voditi Realpolitik, a ne slijediti svoje nacionalne umišljaje. Kako je papa Lav XIV napisao u svojoj okružnici Magnifica Humanitas, „ljudi ne smiju zataškavati ili potiskivati svoja ograničenja, nego ih trebaju rabiti za rast svojih životnih zajednica putem opće suradnje“. Globalizirani svijet je duboko podijeljen. Na jednoj su strani narodi, koji vape za mirom i slogom. Mir i sloga su nužni uvjeti za dobro obavljanje teškog posla zaštite Zemlje i života, koji vrsta za svoje dobro mora obaviti. Na drugoj su strani Amerika i Izrael. To su samovoljne države koje bi i nadalje željele ratovati. Na to ih goni nakupljeni privatni kapital, koji sad daljnjim ratovanjem kopa grob kapitalizmu kao političkom i gospodarskom sustavu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednim obilježjem sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi političkim i gospodarskim sustavom u Iranu, koji je jedincat među svjetskim sustavima te koji se posljedično razlikuje od političkih sustava u arapskom i islamskom svijetu. Iran nije ni arapska država ni većinski sunitska država. Iran je „islamska republika“.

Sadašnji politički sustav Irana nastao je u islamskoj revoluciji 1979. godine, u kojoj je uklonjena s vlasti vladarska loza Pahlavi. Otad se u Iranu vrhovni politički položaj ne nasljeđuje, nego se vrhovni poglavar ili predvodnik bira u Vijeću stručnjaka, pri čemu je riječ o stručnjacima u vjerskim pitanjima, iako se vjera ili svjetonazor ne mogu odvojiti od politike. Tako je, jer se izvori vlasti ili utjecaja (politika, gospodarstvo, zaštita i svjetonazor) ne mogu razdvojiti.

Prema članku 111 iranskog ustava Vijeće stručnjaka ima zadaću izabrati, nadzirati i po potrebi smijeniti vrhovnog predvodnika. U zbilji, koliko se zna, još se nije dogodilo, da Vijeće stručnjaka javno ospori odluke vrhovnog predvodnika. Svi se sastanci Vijeća stručnjaka vode u strogoj tajnosti. Članovi Vijeća stručnjaka se biraju na javnim izborima, koje nadzire dvanaestočlano Vijeće čuvara, članove kojega postavlja ili vrhovni predvodnik ili vrhovni sudac Irana, kojega postavlja vrhovni predvodnik.

Položaj vrhovnog predvodnika Islamske Republike Iran (ili predvodnika Islamske revolucije) uspostavljen je Ustavom Irana 1979. godine. Riječ je o najvišem političkom i vjerskom položaju, koji je iznad položaja predsjednika države, koji je de jure državni poglavar. Vrhovnom su predvodniku podređeni vojska, pravosuđe, državna sredstva priopćivanja i ostala vladina tijela. Po člancima 57 i 110 iranskog ustava, vrhovni predvodnik nadzire zakonodavnu, sudbenu i izvršnu vlast.

Prvi vrhovni predvodnik Islamske Republike Iran bio je ajatolah Ruhollah Khomeini. Khomeini je zahtijevao, da položaj vrhovnog predvodnika bude dosmrtan („doživotan“) položaj. Poboljšanjem ustava 1989. godine dopušteno je da i niži svećenici mogu biti izabrani za vrhovnog predvodnika. (Vjerojatno, ako imanju snažnu političku crtu.) Drugi vrhovni predvodnik Ali Khamenei donosio je ukaze i konačne odluke o gospodarstvu, okolišu, vanjskoj politici, školstvu i o drugim područjima. Khamenei je donosio propise o izborima te je imenovao i smjenjivao članove vlade. Ali Khamenei je ubijen prvog dana obnovljenih izraelsko-američkih napada na Iran, 28. veljače ove godine. Nakon ubojstva Alija Khameneija za vrhovnog predvodnika izabran je njegov sin Mojtaba Khamenei, koji je pripadao srednjem svećenstvu.

Pisanje ovog osvrta došlo je od moje želje, da proniknem u iranski politički sustav, koji je uistinu jedincat u svijetu. Na prvi pogled se čini, da je iranski politički sustav teokracija („bogovlašće“), koju su često njegovali drevni narodi. Teokracija se je pojavljivala i u novijim vremenima, primjerice u obliku puritanstva, koje je bilo političkim sustavom u sedamnaestom stoljeću u Engleskoj i u nekim engleskim kolonijama u Sjevernoj Americi. Teokratski politički sustavi bili su uspostavljeni u domorodačkim narodima u Americi, posebice u Meksiku.

Pomisao o teokraciji kao političkom sustavu u Iranu dolazi od činjenice, da je svećenstvo predvodilo Iranski islamski prevrat, kojim je uklonjena tvrdokorna monarhija loze Pahlavi. Okupljanje iranskog naroda oko šijitskog islama bilo je najlakše i najučinkovitije sredstvo svrgavanja zloćudne monarhije, koja je imala zloglasni SAVAK te dobro čuvan i natrpan zatvor Evin, u koji su bez osude zatvarani protivnici postojećeg režima vlasti.

SAVAK je bio Šahova tajna policija i obavještajna služba, koja je bila ozloglašena zbog strogog nadzora ljudi, gušenja slobode i mučenja političkih otpadnika. SAVAK ili Ured za nacionalnu zaštitu i obavještavanje uspostavljen je 1957. godine, kako bi štitio režim šaha Mohammada Reze Pahlavija. Utemeljenje SAVAK-a pomogla je Francuska obavještajna služba (SDECE), a kasnije je SAVAK pomagala i financirala američka Središnja obavještajna služba (CIA). SAVAK je bio središnje sredstvo Šahove samovlasti, koje je imalo zadaću nadzora, uhidbe, mučenja i ponekad smaknuća političkih protivnika.

Po vjerodostojnom pripovijedanju čovjeka – koji je dobro poznavao Šahov režim, jer je Iranu prodavao oružje – iranska vojska je u jednom času nabavila 5.000 američkih borbenih helikoptera. Iranski general, koji je nadzirao nabavu helikoptera rekao je američkom generalu: „Provedbom ugovora nemojte stvoriti stanje Yankee, go home.“

Međutim, kod postavljanja službe za održavanje helikoptera američko zrakoplovstvo – koje je i samo oskudijevalo ljudima za održavanje helikoptera – je ugovorno unajmilo gotovo dvije tisuće mehaničara. Moj znanac mi je rekao, da je svatko „tko je u Vijetnamu dotaknuo helikopter proglašen iskusnim stručnjakom“. Nekoliko stotina tih „stručnjaka“ je sklopilo lažne bračne ugovore s nekadašnjim slobodnijim djevojkama iz Vijetnama, koje su smještene u tajne „javne kuće“ u Iranu na moguće zadovoljstvo američkog vojnog osoblja u Iranu. (Kći mojeg znanca, koja je bila tajnica američkog vojnog zapovjednika u Iranu, napustila je Teheran zadnjim američkim zrakoplovom.)

Sudeći po odgovoru šijitskih muškaraca na tu američku nepodopštinu bilo je stvoreno upravo stanje Yankee, go home. Iran je bio u znatnoj mjeri amerikaniziran, a šah Reza Pahlavi je podnosio takvo stanje, jer je trebao američku „zaštitu“. Ta je „zaštita“ stajala Šaha njegova prijestola.

Dana 1. veljače 1979. godine – nakon što je Reza Pahlavi sa svojom obitelji pobjegao iz države „na liječenje“ – u Teheran je iz Pariza u zrakoplovu zračnog prijevoznika Air France došao ajatolah Ruhollah Khomeini. U šijitskom prevratu, koji je trajao samo 10 dana pala je vlada šahova premijera Shapoura Bakhtiara i s vlasti je uklonjen odbjegli iranski šah Mohammad Reza Pahlavi.

Iako se Iran sad naziva Islamskom Republiko Iran, revolucija u veljači 1979. godine nije bila vjerska, nego politička revolucija, koju je snažno podupro iranski narod. Narod je za rušenje dotadašnje zloćudne monarhijske vlasti okupilo šijitsko svećenstvo oslanjajući se na šijitski islam, kojemu je bila odana većina Iranaca. Islam je uporabljen kao najlakše sredstvo za obavljanje posla promjene političkog sustava. Sad presudnu ulogu u Iranu ima šijitsko svećenstvo, ali nije riječ o teokraciji, nego o politizmu, jer je u Iranu politika sredstvo povezivanja i obujmljivanja ostalih izvora vlasti: gospodarstva, zaštite i svjetonazora. Politika je u Iranu povrh svega.

Povijest obiluje primjerima uspostave novog političkog sustava uz snažnu uporabu vjere, svjetonazora ili ideologije. U svakom političkom prevratu novi svjetonazor je imao presudnu ulogu: u Francuskoj revoluciji 1789. godine, Velikoj oktobarskoj revoluciji 1917. godine ili u slomu Zapadnog Rima 476. godine. Čini se, da je sprega politike i svjetonazora česta i tijesna.

Spominjem takvu spregu u Europi poslije sloma Zapadnog Rima. Crkva je prirodno dobila vjersku vlast, ali je silom prilika dobila i političku, jer je jedino Crkva imala pravu sveeuropsku upravnu podlogu. (Rim se nije bio rasuo na narode ili pokrajine, nego na obiteljske posjede. Usitnjenu Europu mogla je na okupu držati samo Crkva.) Vlasnicima posjeda pripali su zaštita i gospodarstvo, iako je i Crkva imala snažan udio i u gospodarstvu, posebice zauzimanjem Reda benediktinaca.

Zapadni Rim je uoči 476. godine poslije Isusa bio pokršćanjena carevina. Ipak, kršćanstvo je trebalo politički sustav drukčiji od dotadašnjeg rimskoga. Kršćanstvo je trebalo vlastiti politički sustav, koji bi bio utemeljen na životnom zajedništvu, koje je zagovarao Isus iz Nazareta. Životno zajedništvo je sredstvo ostvarenja životnog zadovoljstva svakog čovjeka. Isus je govorio: „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga imaju u obilju.“

Sadašnji, ali i od davnine u Kini uvriježeni politički sustav je uzor politizma. Prije je Kinom upravljao mandarinski stalež, koji je bio temeljito školovan za poslove upravljanja velikim državnim sustavom. Sad Kinom de facto upravlja Komunistička stranka Kine, u kojoj se članovi ne potvrđuju polaganjem ispita kao u carsko vrijeme, nego obavljanjem zadaća, koje im dodjeljuje Stranka. Iranom ne upravlja neka politička stranka, nego svećenički stalež. Upravljački stalež i u Kini i u Iranu je prožet primjerenim svjetonazorom. U Kini je to „socijalizam za 21. stoljeće“, a u Iranu šijitski islam.

Po meni, i u Kini i u Iranu prva vrijednost je narod. U Kini je davni car Čin Ši Huangdi (221.-210.) postavljanjem potpune prijevozne, komunikacijske i upravne podloge stvorio narod. U Iranu šijitski islam stvara životno zajedništvo, dok drugdje sunitski islam ide za vladavinom narodima, kao što su s vremenom pokazali Arapi te otprve seldžučki Turci i osmanski Turci. Šijiti smatraju, da su oni pravi i dostojni slijednici proroka Muhameda, koji je od zavađenih i zaraćenih arabijskih plemena napravio „zajednicu vjernih“ (ummah).

Ovdje moram spomenuti safavidskog šaha Ismaila I (1501.-1524.). Ismail I je bio rodom Kurd. On je prisilio perzijske sunitske svećenike, da zagovaraju i šire šijitski islam. On je to napravio, kako bi svoj novi narod i svoju državu zaštitio od sunitskih osmanskih Turaka, kojima nikad nije bilo dosta naroda, da njima vladaju. Ismail I je prvi vladar, koji je poslije propasti Sasanidske carevine 651. godine uspostavio nacionalnu državu, koja se službeno naziva Iran. Sunitski islam je imperijalan, a šijitski je državotvoran. Zato Iranci ili suvremeni Perzijanci u narodnom zajedništvu vide smisao postojanja vlastite, suverene države.

Pri kraju ovog osvrta ću spomenuti, da svaka vjera ima i svoju teologiju i svoju antropologiju. Teologija nastoji opisati štovano božanstvo, njegovo djelovanje među ljudima te nagradu u nebu za čestito i pobožno preveden život na Zemlji. Vjerska antropologija nastoji odrediti čovjeka, njegov očekivani stav prema božanstvu i njegov poželjan odnos s drugim ljudima. (U kršćanstvu je Bog otac svim ljudima, a ljudi su jedni drugima bližnji.)

U šijitskom islamu je sačuvano vjerovanje, da ljudi čine zajednicu vjernih, koji moraju međusobno živjeti u miru i koji se moraju podložiti Bogu, koji je brižan i milostiv prema ljudima. U carevinskom sunitskom islamu ljudi se de facto uzimaju kao podanici vlasti. To je pokazalo širenje Arapske carevine, Seldžučke carevine i Osmanske carevine, kojoj se je Ismail I suprotstavio šijitskim islamom. Ni u Kini nije drukčije. U Kini se spominje „rukopoloženje nebesa“ (mandat), koje obvezuje vlasti na dobro postupanje prema narodu, koji je najviša vrijednost u državi. Narod omogućuje državi dugovječnost pa se država mora brinuti za narod.

Narodi koji kao politički sustav imaju politizam se međusobno povezuju, okupljaju se u zajednicu i međusobno surađuju. Sve ih je više. Njima se pridružuju države, kojima je više stalo do (1) naroda, nego do političkog sustava, (2) nacionalnog gospodarstva, nego do privatnih korporacija, (3) strategijskog pristupa gospodarstvu, nego do kratkoročne zarade, (4) ulaganja u prijevozni, komunikacijsku i energetsku podlogu, nego do ulaganja u visokogradnju, (5) ulaganja u domaću tehnologiju, nego u tuđe dionice, (6) stvaranja sirovinskih i industrijskih opskrbnih mreža, nego do izvoza kapitala. Izbor politizma kao političkog sustava i istovremeno napuštanje kapitalizma traži jačanje uloge države ne samo u gospodarstvu, nego i u politici, zaštiti i posebice u sustavu uvjerenja. Državama je prijeko potreban sustav uvjerenja, po kojemu je smisao postojanja države briga za dobrobit jedinačnih ljudi i njegovanje naroda, koji se državi odužuje održavanjem njezine vremenske neprekidnosti.

Continue Reading

Ovo je prikaz prve okružnice („enciklike“) pape Lava XIV, koja je dijelom posvećena umjetnoj umnosti (artificial intelligence, AI) i njezinim mogućim poraznim učincima. Odziv najšire svjetske javnosti na objavu okružnice Magnifica Humanitas bio je iznimno snažan.

Latinski naslov Papine okružnice, koji sam uzeo i za naslov ovog prikaza različito se prevodi na hrvatski jezik. Jedan od mogućih prijevoda je Veličanstveno čovještvo. Meni više odgovara pitomiji izraz Velebna ljudskost. Latinski pridjev magnificus znači, da je nešto napravljeno ili netko napravljen velikim. Veletvorena ljudskost?

Okružnica pape Lava XIV ima pet poglavlja. Prvo se bavi gipkim pristupom vjernika Evanđelju, a drugo temeljima i načelima nauka Crkve o ljudskim zajednicama („socijalni“ nauk). Treće poglavlje pretresa velebnu ljudskost u svjetlu obećanja umjetne umnosti (AI). Četvrto poglavlje se bavi čuvanjem ljudskosti u vrijeme značajne preobrazbe načina života te se bavi istinom, radom i slobodom. Peto poglavlje pretresa pitanje uzgoja ili njege („kulture“) vlasti i pitanje uljudbe („civilizacije“) ljubavi.

[Riječi „društvo“, „kultura“ i „civilizacija“ stavio sam u zagrade i pod navodnike. Riječ „društvo“ su uveli liberalni mislitelji Auguste Comte i Émile Durkheim, da njom zamijene riječ narod ili izraz životna zajednica. Karl Marx je umjesto o narodu govorio i pisao o „klasi“ ili staležu. Zauzvrat, Crkva puno drži do naroda i ostalih životnih zajednica. Riječ „kultura“ zvuči uzvišeno, a odnosi se samo na uzgoj ili njegu, primjerice bilja. Riječ „civilizacija“ odnosi se na otimanje vlasti izvornim životnim zajednicama i vezanjem vlasti uz skrivenu („privatnu“) imovinu. Sadašnja „civilizacija“ je kapitalizam, za koji Papa nema lijepe riječi. Ja razumijem, da su sastavljači Papine okružnice uporabom triju izdvojenih rabljenih i otrcanih izraza nastojali ugoditi očima čitatelja, ali ti izrazi u dobro upućenom katoličkom čitatelju stvaraju odbojnost.]

Postoje dvije vrste uporabe umjetne umnosti. Nazivam ih kineska uporaba umjetne umnosti i američka uporaba umjetne umnosti. Kineska umjetna umnost sračunata je na povećavanje proizvodnosti rada i na omogućivanje obavljanja poslova, koji se bez AI ne mogu obaviti. Primjerice, Šangajska luka za spremnike pretovari godišnje više od 55 milijuna ili dnevno više od 150 tisuća uobičajenih spremnika (duljine 6 metara). U njoj je dnevno istovremeno privezano 20 brodova za prijevoz spremnika („kontejnera“). Pretovar tolikog tovara ne može se obaviti bez dizalica kojima upravlja umjetna umnost.

Nedavno je Jim Farley, predsjednik i izvršni upravitelj američke korporacije Ford, posjetio jednu kinesku tvornicu električnih automobila, koja nije bila osvijetljena, jer roboti kojima upravlja umjetna umnost ne trebaju rasvjetu. Radnika u tvorničkom pogonu nema dok teče proizvodnja. Farley je nakon posjeta izjavio, da ga je posjet kineskoj tvornici „učinio poniznim“.

Kineske korporacije proizvode umne lučke dizalice, koje odvažu svaki spremnik prije nego što ga polože milimetarski točno uz drugi ili na drugi spremnik. Tako se tovar broda ujednačeno raspoređuje uzduž i poprijeko broda. Prema pisanju Jutarnjeg lista kineske korporacije su 2025. godine izgradile 158 kilometara autoceste bez ijednog radnika. Sav posao su obavili strojevi, kojima upravlja umjetna umnost, uključujući navlačenje asfaltnog sloja u jednom mahu, a to sve je napravljeno uz pomoć sustava BeiDuo, kojim se određuju položaj i brzina letjelica, brodova te kopnenih vozila i strojeva.

U Americi se umjetna umnost ne rabi kao što se rabi u Kini. Početkom ove godine predsjednik Trump je zapovjedio, da se iz američkih luka uklone umne kineske dizalice, koje čine 80% svih dizalica postavljenih u američke luke. U dizalice su, navodno, umetnuti obavještajni programi. Predsjednik Trump nije samo razorio američki politički sustav, nego razara i gospodarski. Amerika nema dizalice, kojima bi zamijenila kineske i koje bi obavljale njihov posao. Američka politika se pogubno upleće u američko poslovanje.

Američka uporaba umjetne umnosti sračunata je dobrim dijelom na razbibrigu, razonodu ili zabavu, iako se rabi i u medicinskoj dijagnostici te u drugim važnim i korisnim područjima. U Americi dugo postoji industrija razbibrige, koja je odavno utjelovljena u Hollywoodu u Kaliforniji i na Broadwayu u New Yorku. Sad se razbibriga utjelovljuje u proizvodima umjetne umnosti.

Ipak, u Americi umjetna umnost prvobitno služi za unošenje nepoželjnog i razornog sadržaja u umove jedinačnih ljudi. Takve zahvate u umove ljudi predvidio je George Orwell u romanu 1984., u kojemu spominje uspostavu ministarstva istine, koje određuje što je istinito, a što nije. Zna se, da je američki Savezni obavještajni ured (CIA) davno iskušavao opijate kao sredstvo unošenja u umove ljudi sadržaja, koji je za te ljude nepoželjan, a za vlasti poželjan. Usto, usklađeno postupanje američkih uvriježenih medija i mudrosnih zaklada („think tanks“) u promicanju pomno odabranih podataka i događaja te njihovih domišljenih objašnjenja stvara „novu istinu“. Zato papa Lav XIV govori o umjetnoj umnosti i kao o oružju („AI weapons“). Umjetna umnost mnogim silama služi kao izvor umjetne istine i kao tvornica zabluda.

U spisu Fedar, koji je Platon napisao 399. godine prije Isusa, stoji da je tijekom razgovora u atenskom zatvoru malo prije Sokratove nasilne smrti, Sokrat iznio Fedru zgodu o faraonu Tamu i pismoznalcu Teutu. Teut je navodno došao faraonu i predložio mu uvođenje slikovnog pisma, koje bi „znatno unaprijedilo znanje i pamćenje Egipćana“. Faraon je odgovorio, da uvođenje takvog načina poboljšanja znanja i pamćenja ne bi bilo dobro, jer „u umovima Egipćana zbog tuđeg znanja, ne bi bilo mjesta za znanje, kojim su Egipćani stvorili sve što imaju“. Postojala je umjetna ili tuđa umnost mnogo prije izuma posebnih integriranih kola za umjetnu umnost, kakve proizvodi Nvidia.

Perzijski mudrac Zaratustra, koji je živio oko 500 do 600 godina prije Isusa, je smatrao, da svijet nije poprište borbe dobra i zla, nego borbe Istine i Laži. Zato je Zaratustra tražio od svojih sljedbenika, da „mnogo uče i mnogo znaju, kako im tuđinci ne bi u njihove umove ulijevali svoje znanje i kako ih domaći lažni proroci ne bi obmanjivali“.

Ovaj tjedan je došla vijest, da Amerika povlači nakanu dopuštenja svojih uzoraka umjetne umnosti za prodaju u Kinu. Amerika se plaši, da bi time izgubila sadašnju prednost pred Kinom u području umjetne umnosti. Predsjednik Trump je odustao od objave izvršne zapovijedi, kojom je kanio odrediti, da tijela američke vlade preispitaju stav prema prodaji uzoraka umjetne umnosti Kini. Predsjednik Trump je rekao: „Mi imamo prednost pred Kinom, imamo prednost pred svima i ne želim, da bilo što umanji našu prednost.“

Međutim, Kina je i bez američkih proizvoda već postavila svoj temeljni upisnik građana, koji je poznat kao Sustav Hukou i za koji se je smatralo, da se ne može postaviti bez američkih proizvoda. Hukou je zapravo službeni državni upisnik kućanstava, u koji se upisuju sve osobe, koje čine kućanstvo, pri čemu se upisuje i mjesto kućanstva, što utječe na pravni položaj kućanstava, ali i na njihov pristup mjesnim uslugama, koje uključuju zdravstvenu skrb i druge načine pomoći građanima. (Kinesku riječ hukou, sastavljaju dva slova, od kojih prvo znači kućanstvo ili „vrata“, a drugo „usta“. Vlasti popisuju, koliko „usta“ ima koja kuća. U komunističkoj Jugoslaviji poslije Drugoga svjetskog rata svaka je obitelj dobila i morala za potrebe sigurnosne provjere čuvati „kućni arak“, u koji su bili upisani svi ukućani.)

Postoji velika razlika u mogućnostima Amerike i Kine u napajanju središta umjetne umnosti. Amerika ima veliku proizvodnju nafte, ali ne proizvodi dovoljnu količinu električne struje, da bi strujom mogla napajati sva predviđena središta umjetne umnosti. Pravljenje mnogih središta AI u Americi se odgađa i do pet godina. U Kini se zasad proizvodi dovoljno električne struje pa se ne odgađa uspostava novih središta AI.

Kina ima strategijski pristup svim javnim pitanjima pa su se u Kini na vrijeme počela praviti podmorska središta AI, koja se opskrbljuju električnom strujom iz vjetrenih elektrana s pučine. Za to je svakako trebalo stvoriti novu vrstu čelika, koji podnosi morsku vodu. Podmorska središta AI rabe manje električne struje, jer ih ne treba hladiti. U kopnenim središtima umjetne umnosti 40% rabljene struje se troši na hlađenje uređaja.

Gornji prikaz uporabe umjetne umnosti mogao bi poslužiti i kao uvodni dio šireg spisa, koji bi prikazao moje razumijevanje postupka i svrhe uporabe umjetne umnosti. AI je najnoviji izum u digitalnom području, a ja sam se stručno bavio računalnim poslom od davne 1967. godine. Ipak, ovaj prikaz poslužit će kao uvod prikaza okružnog pisma Magnifica Humanitas pape Lava XIV. Kad sam doznao za objavu Papine okružnice nisam bio kanio pisati o njoj, ali me je jedan prijatelj, koji je bio uvažen novinar i urednik zamolio, da napravim prikaz okružnice i objasnio mi je zašto se trebam prihvatiti posla.

S obzirom na to, što sam u ovom uvodu napisao očito je, da papa Lav XIV ne pretresa kinesku uporabu umjetne umnosti, nego upravo američku ili općenito zapadnu uporabu tog sustava stvaranja istine i dobivanja prosudbi o stanju i postupcima u svijetu. Papa Lav XIV je mimo vatikanskog običaja osobno predstavio svoju okružnicu. Tijekom predstavljanja okružnice 25. svibnja ove godine suutemeljitelj korporacije Anthropic Chris Olah je izjavio: „Mi nastavljamo otkrivati zagonetne pa i uznemirujuće značajke u uzorcima umjetne umnosti. To zastrašuje, jer se područje umjetne umnosti brzo razvija.“

(Anthropic je američka korporacija, koja je utemeljena 2021. godine, koja ima sjedište u San Franciscu i koja se bavi umjetnom umnosti. Korporacija Anthropic je početkom ove godine imala vrijednost 380 milijardi dolara. Anthropic je napravio veliki jezični uzorak nazvan Claude, koji je sračunat na otkrivanje slabosti u mrežnim sustavima korporacija i vladinih ustanova. Anthropic više ne prodaje Claude korisnicima u Iranu, Kini, Rusiji i Sjevernoj Koreji, koji su, navodno, rabili Claude za provalu u privatne mreže zapadnih korporacija. Američko ministarstvo rata ograničilo je uporabu proizvoda Anthropica u američkoj vojsci te zabranilo privatnim vojnim ugovarateljima, opskrbljivačima i ortacima uporabu Claudea. Chris Olah se sad bavi zaštitom sustava umjetne umnosti, razvidnosti i razumijevanjem tih sustava te razvitkom sustava AI, koji će slijediti provjerene ljudske vrijednosti.)

Pročitavši okružnicu Magnifica Humanitas stekao sam dojam, da papa Lav XIV malo drži do kapitalizma, a da pritom nije uporabio riječ „kapitalizam“. Papa je osudio svaki glavni vidik kapitalizma: ustrajavanje na privatnom vlasništvu, za razliku od javnog ili državnog vlasništva; odlučivanje bogate manjine o svim pitanjima životnih zajednica; nadzor nositelja kapitala nad prirodnim izvorima; usmjerenost korporacija na zaradu; i nakupljanje kapitala. Papa Lav XIV je potpisao svoju okružnicu 15. svibnja ove godine, na 135. obljetnicu objave okružnice Rerum novarum pape Lava XIII. Lav XIII je u svojoj okružnici osudio iskorištavanje rada od kapitala. Bila je riječ o tvarnom ili tjelesnom pitanju, jer je golem broj radnika prodavao svoj tjelesni rad.

U okružnici Magnifica Humanitas papa Lav XIV osuđuje iskorištavanje uma ljudi. Sad je riječ o duševnom i duhovnom pitanju. Golem broj školovanih ljudi nudi svoje znanje i umne vještine, koje se često proizvoljno proglasi nedovoljnim ili neprimjerenim. Sad se ljude isključuje i po osobnosti, a ne više samo po tjelesnoj sposobnosti. Zajedničko okružnicama Rerum novarum i Magnifica Humanitas je osuda gaženja ljudskog dostojanstva.

Poglavlje 3 okružnice Lava XIV ima naslov: Tehnologija i vladanje. Velebna ljudskost u svjetlu obećanja AI. Ja bih to poglavlje sažeo u tvrdnju, da se čovjek ne smije propinjati nad sama sebe.

Papa naglašava, da tehnološki razvitak mijenja jezike, odnose među ljudima, ustanove i vrste vlasti pa vjernici moraju odabrati posao koji će obavljati i način na koji će se odabrani posao obavljati, kako bi sačuvali velebnu ljudskost, koja je darovana ljudima. Papa naglašava, da to nije izbor za budućnost, nego i za sadašnjost, jer su nove tehnologije i dio sadašnjice. Papa je uvjeren, da usklađivanje ljudskog posla s Evanđeljem ne može biti obavljeno jednom zauvijek, nego da se ono prenosi od naraštaja do naraštaja. Zato Papa od katolika traži uključenost i odlučnost.

Stvara se novi tehnološki uzorak govora, prema kojemu poslovna učinkovitost, nadzor i zarada nameću osobne, zajedničke i poslovne odluke. Tehnologija više nije samo sredstvo, nego i mjerilo, kojim se prosuđuje što je važno, a što valja odbaciti. To svodi sve stvorenje na predmet iskorištavanja i na „puke zupčanike sustava koji je usmjeren na povišenje učinkovitosti“. Novi tehnološki uzorak govora dolazi od širenja umjetne umnosti, spoznajne znanosti, nanotehnologije, robotike i biotehnologije. Novi tehnološki govor stvara novi duhovni, etički i politički okvir. AI nosi više vlasti, ali ne i opći boljitak. „Suvremeni čovjek nije pravo osposobljen, da dobro rabi vlast.“

Ako se tehnološki razvitak nastavi bez odgovarajućeg moralnog napretka, rezultat može biti povećavanje mogućnosti bez povećavanja ljudskosti. Postoji opasnost, da se pojedince počne cijeniti samo po njihovu tvarnom učinku. U mnogim primjerima u digitalnom području nadzor nad programima, podlogama, podatcima i računalima ne pripada državama, nego glavnim privatnim gospodarskim i tehnološkim čimbenicima. Zato u suočenju s usredotočenjem vlasti u digitalnom svijetu plemenite svrhe crkvenog nauka – kao što su dostojanstvo ljudske osobe, skupno dobro, primjerena razdioba dobara, subsidijarnost, uzajamnost i pravda – moraju postati mjerilima razlučivanja i prosuđivanja.

Brzi razvitak umjetne umnosti stvara svaku raniju tvrdnju zastarjelom, a svi koji sudjeluju u stvaranju sustava AI sve slabije razumiju njihove učinke. To nameće potrebu dubljeg znanstvenog istraživanja te uporabu etičkog i duhovnog rasuđivanja. Sustavi AI oponašaju samo neke značajke ljudske umnosti. Oni lako preteknu ljudsku prirodnu umnost u brzini obrade i širini zahvata podataka, ali AI nema (životno) iskustvo, kakvo nakupljaju ljudi.

Iako je AI vrijedno sredstvo, ona od ljudi i zajednica traži veliku razboritost i budnost. Posebno valja paziti na (1) lakoću kojom se dobivaju rezultati, (2) dojam nepristranosti i (3) oponašanje ljudskog općenja. Stvara se obmana ili varka, da je kod AI riječ o odnosu sa stvarnom ljudskom osobom, što zna dovesti do gubitka volje za izvornom ljudskom komunikacijom. Dužni oprez stvara potrebu odgovornosti, razvidnosti i istinskog vladanja sustavima AI, jer se u sustave AI umeću načela, koja su oprečna neotuđivom dostojanstvu ljudske osobe.

Pitanja odgovornosti za sustave AI i upravljivosti tim sustavima vode do ključnog pitanja zaštite naše ljudskosti. Usto, tehnokratski govor u koji smo uronjeni te koji pojačavaju digitalni prevrat i AI prijete ustaljivanjem protivljudske predodžbe o čovjeku. Vrijednost svakog sustava uljudbe („civilizacije“) ne mjeri se samo snagom njezinih sredstava, nego i brigom koju nudi te uviđanjem da su ljudi osobe, a ne samo uloge. To se ne može postići bez ljudskog iskustva, koje ne mogu skupljati sustavi AI.

Za papu Lava XIV otvorena je kriza ljudskog odnosa prema životu. Čini se, da se ljudska „ograničenja“ – kao što su smanjena radna sposobnost, bolest, starost, trpljenje i ranjivost – uzimaju kao nedostatci, koje valja ukloniti, a ne kao stvarnost, putem koje čovječanstvo dozrijeva i otvara se za povezivanje. Ljudi imaju ograničenja, ali ljudski rod dozrijeva ne unatoč ograničenjima, nego upravo kroz njih. Ljudska ograničenja ne treba potiskivati, nego ih valja uvažiti. Uklanjanje trpljenja gasi ljubav i čežnju.

Stvaranje čovjeka koji je „više čovjek“ nije vezano samo uz umjetnu umnost, nego je usađeno i u dugu kršćansku baštinu. Sustavi AI nastoje umjetno stvoriti nadčovjeka, „Übermenscha“ ili supermena. Međutim, po kršćanskoj baštini postoji mogućnost izlaska čovjeka iz njegovih tjelesnih i duševnih granica, ali ne bijegom od stvarnosti ili potiskivanjem ograničenja, nego putem ljudske uzajamnosti i ljubavi. Dodat ću, da je karmelićanka Terezija iz Lisieuxa (1873.-1897.) napisala: „Kad umrem je ću gledati Boga, ali što se tiče života s njim neću imati ništa više, nego što sad imam na Zemlji.“ To je ljudska sposobnost nadmašivanja samoga sebe putem prihvata djelovanja Svetoga Duha.

Kršćanska čovjekoljubljivost ne odbacuje znanost i tehnologiju, nego je grli u zahvalnosti i u zbiljnosti života. Ljudska stvarateljska umnost je dar, koji može ublažiti patnju i otvoriti nove mogućnosti, ali mora biti usmjerena prema skupnom dobru, pravdi, brizi za ranjive osobe i za druge stvorove. Zato je sveti Ivan Pavao II pitao: „Može li AI učiniti ljudski život na Zemlji više ljudskim u svakom vidiku života?“

Sveti Augustin – po komu je nazvan Red augustinaca, kojemu je pripadao i papa Lav XIV – je uzeo ljudsku povijest kao borbu dviju ljubavi, koje stvaraju dva načina nastanjivanja Zemlje i zajedničkog života. Jedna je ljubiti Boga i bližnjega, a druga je ljubiti samoga sebe. Te dvije ljubavi su izgradile dva grada: zemaljski grad ljubavi prema sebi i prezira Boga te nebeski grad ljubavi prema Bogu i prezira samoga sebe. Isus iz Nazareta je govorio o „nebeskom kraljevstvu“ ljudske životne uzajamnosti.

Poglavlje 4 okružnice Lava XIV ima naslov: Zaštita ljudskosti u vrijeme preobrazbe života. Istina, Rad, Sloboda. U uvodu u ovo poglavlje okružnice Magnifica Humanitas papa Lav XIV je naglasio, da se nakon pružanja općeg ocrta o izazovu tehnološke preobrazbe ne smije ostati na razini opće raščlambe. Kad se mijenjaju jezici i sredstva mijenjaju se i dnevno djelovanje te odnosi u zajednicama. Zato se je papa Lav XIV usmjerio na određena područja, u kojima preobrazba nosi izuzetno teške i ponekad porazne posljedice. Papa smatra, da su to područja (1) istine kao skupnog dobra, (2) zaštite dostojanstva rada i (3) spašavanje slobode od svih oblika ovisnosti i od otržištenja („komercijalizacije“).

Uporaba digitalnih programskih sustava i sustava AI unosi duboke promjene u javnu i političku komunikaciju. Sredstva koja mogu unapređivati razgovor i sudjelovanje često se rabe za iskrivljivanje govora i za brisanje granice istine i neistine. Obmane ne počinju od AI, ali AI služi za njihovo pojačavanje. Ljudi koji imaju snažne tehnološke i gospodarske izvore te mnogo osoblja za upletanje u tuđe poslove raspolažu znatnim sposobnostima za izazivanje promjena. Oni mnogim ljudima nameću svoju istinu o čovječanstvu, svijetu, smislu postojanja, obitelji i o Bogu.

Utjecaj koji je odvojen od istine otvoreno ili prikrito nameće ljudima to, što želi nametnuti. Suvremeni čovjek je krivo uvjeren, da je on jedini tvorac samoga sebe, svojeg života i zajednice. To je posljedica sebične usmjerenosti čovjeka na sama sebe. Posljedično, mnogi ljudi misle, da oni mogu stvoriti stvarnosti i da je sve što njima odgovara istinito. Zato je sveti Ivan Pavao II govorio o „krizi istine“. Kad se izgubi zamisao o općoj istini o dobru, kako ga zna ljudski um, dolazi i do promjene savjesti. Papa Franjo je zaključio, da je za dobru budućnost čovječanstva potrebno poštivati istinu o ljudskom dostojanstvu. Demokraciju valja uporabiti za uspostavu razgovora o bitnim pitanjima stanja čovjeka.

Komunikacija se ne sastoji samo u prijenosu podataka, nego i u stvaranju uzgoja ili . Nadzor nad digitalnim programskim sustavima pomaže uspostavu javne predodžbe o stvarnosti i o poželjnoj budućnosti. Zato je presudno da traganje za istinom i poštivanje ljudskog dostojanstva usmjeruju takve sustave. Ljude za takav pristup treba odgajati i poučavati pa škole moraju imati presudnu ulogu.

Crkva je od vremena Rerum novarum zdušno štitila rad i radnike te se je suprotstavljala iskorištavanju rada. U zbilji, sprega automatizacije, robotike i umjetne umnosti mijenja sastav posla, koji valja obavljati. Radnici se najčešće moraju prilagođivati brzini i zahtjevima strojeva. Radnici često i gube posao. Kad bi se nositelji kapitala htjeli odreći visokih zarada i kad bi postali pripravni plaćati viši porez državi, pitanje nezaposlenosti bi se riješilo povećanom brigom države za ljude u potrebi.

Papa Lav XIV je zaokupljen zaštitom slobode od ovisnosti i od otržištenja („komercijalizacije“) života. Otržištenje života nosi opasnost od duševnih bolesti te od neprestane i brze promjene života ljudi. Tehnokratska duševnost smatra ljudsku osobu predmetom nadzora i izvorom koji treba sve bolje iskorištavati. Papa Lav XIV nabraja razne vrste ropstva, koje su stvorili digitalno gospodarstvo i umjetna umnost, u svijetu u kojemu, kako kaže Papa, „ništa nije netvarno ili čudesno“. Papa Lav XIV zahtijeva uklanjanje svake vrste ropstva, koje se raširilo u svijetu i bez unošenja u gospodarstvo i svijet umjetne umnosti.

Papa Lav XIV na samom kraju Poglavlja 4 otvara pitanje skupne odgovornosti za nastalo stanje i za budući razvitak svijeta. Papa opet spominje traganje za istinom u javnom životu, školovanje u digitalnom okruženju, preobrazbu rada, krhkost obitelji i nove oblike ropstva te kaže, da su sve te nevolje međusobno povezane. Sve te nevolje povezuje činjenica, da je tehnologija postala vrhovno mjerilo, pri čemu postoji opasnost, da se ljudi svedu na podatak, zupčanik u stroju ili u roba.

Papa naglašava, da Socijalni nauk Crkve upućuje poziv za uspostavu skupne odgovornosti. Papa traži dalekovidan pristup: ustanove koje upravljaju bez sputavanja ljudi; zaštita koja se pruža bez preuzimanja; poslovni sustavi, koji rad i dostojanstvo uzimaju kao mjerila poslovnog uspjeha; posrednici i školske ustanove, koje obnavljaju povjerenje i smisao za istinu; te građani, koji njeguju odgovornost, umjerenost, razlučivanje i smisao za istinu. Izumiteljstvo može samo tako pomoći cjelovit ljudski razvitak i ono ne smije postati izvor isključivanja i gospodstva.

Godinama prije pojave sustava umjetne umnosti došlo je do globalizacije poslovanja velikih korporacija, koja je pokrenula političku globalizaciju, koja se sastoji u povezivanju naroda i njihovih država. Došlo je do globalizacije naše vrste života.

Sad globalna vrsta steže obruč oko privatnog kapitala i oko američke geopolitike, koja služi svjetskom privatnom kapitalu. Papa Lav XIV kaže, da poslovni sustavi trebaju preuzeti odgovornost, tako što će rad i ljudsko dostojanstvo uzimati kao mjerila poslovnog uspjeha. To znači, da se kapital treba podložiti potrebama životnih zajednica i cijele naše vrste.

U svakoj političkoj zajednici postoje četiri izvora vlasti ili utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, zaštita ili obrana i svjetonazor ili sustav uvjerenja. Ja sam pobornik zamjene kapitalizma politizmom, u kojemu politika objedinjuje ostala tri izvora vlasti. Ne dvojim, da zagovaranjem odgovornosti kapitala prema životnim zajednicama Papa prešutno zagovara politizam, kao što je prešutno nijekao kapitalizam, osuđujući sve njegove glavne vidike. Tražeći odgovornost poslovnih sustava ili privatnog kapitala za životnu zajednicu papa Lav XIV stavlja životnu zajednicu povrh države ili politike. Na sve valja dodati pojavu Isusa iz Nazareta, koji je pod cijenu vlastitog života zagovarao razdvajanje države od svjetonazora. Kod Isusa je svjetonazor bio neovisan. „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je za sebe rekao, da je „došao, kako bi svi imali život“. Isus je zagovarao zadovoljenje životnih potreba, a ne „ljudska prava“. Isus iz Nazareta je svoj život uložio u obnovu ljudskog životnog zajedništva, koje je bilo uklonjeno pojavom civilizacije 4.000 godina prije njegove pojave. Sadašnja civilizacija je privatni kapitalizam. Papa Lav XIV je okružnicom Magnifica Humanitas dobro usmjerio vrstu Homo sapiens.                                   

Continue Reading

Ovo je prikaz prve okružnice („enciklike“) pape Lava XIV, koja je dijelom posvećena umjetnoj umnosti (artificial intelligence, AI) i njezinim mogućim poraznim učincima. Odziv najšire svjetske javnosti na objavu okružnice Magnifica Humanitas bio je iznimno snažan.

Latinski naslov Papine okružnice, koji sam uzeo i za naslov ovog prikaza različito se prevodi na hrvatski jezik. Jedan od mogućih prijevoda je Veličanstveno čovještvo. Meni više odgovara pitomiji izraz Velebna ljudskost. Latinski pridjev magnificus znači, da je nešto napravljeno ili netko napravljen velikim. Veletvorena ljudskost?

Okružnica pape Lava XIV ima pet poglavlja. Prvo se bavi gipkim pristupom vjernika Evanđelju, a drugo temeljima i načelima nauka Crkve o ljudskim zajednicama („socijalni“ nauk). Treće poglavlje pretresa velebnu ljudskost u svjetlu obećanja umjetne umnosti (AI). Četvrto poglavlje se bavi čuvanjem ljudskosti u vrijeme značajne preobrazbe načina života te se bavi istinom, radom i slobodom. Peto poglavlje pretresa pitanje uzgoja ili njege („kulture“) vlasti i pitanje uljudbe („civilizacije“) ljubavi.

[Riječi „društvo“, „kultura“ i „civilizacija“ stavio sam u zagrade i pod navodnike. Riječ „društvo“ su uveli liberalni mislitelji Auguste Comte i Émile Durkheim, da njom zamijene riječ narod ili izraz životna zajednica. Karl Marx je umjesto o narodu govorio i pisao o „klasi“ ili staležu. Zauzvrat, Crkva puno drži do naroda i ostalih životnih zajednica. Riječ „kultura“ zvuči uzvišeno, a odnosi se samo na uzgoj ili njegu, primjerice bilja. Riječ „civilizacija“ odnosi se na otimanje vlasti izvornim životnim zajednicama i vezanjem vlasti uz skrivenu („privatnu“) imovinu. Sadašnja „civilizacija“ je kapitalizam, za koji Papa nema lijepe riječi. Ja razumijem, da su sastavljači Papine okružnice uporabom triju izdvojenih rabljenih i otrcanih izraza nastojali ugoditi očima čitatelja, ali ti izrazi u dobro upućenom katoličkom čitatelju stvaraju odbojnost.]

Postoje dvije vrste uporabe umjetne umnosti. Nazivam ih kineska uporaba umjetne umnosti i američka uporaba umjetne umnosti. Kineska umjetna umnost sračunata je na povećavanje proizvodnosti rada i na omogućivanje obavljanja poslova, koji se bez AI ne mogu obaviti. Primjerice, Šangajska luka za spremnike pretovari godišnje više od 55 milijuna ili dnevno više od 150 tisuća uobičajenih spremnika (duljine 6 metara). U njoj je dnevno istovremeno privezano 20 brodova za prijevoz spremnika („kontejnera“). Pretovar tolikog tovara ne može se obaviti bez dizalica kojima upravlja umjetna umnost.

Nedavno je Jim Farley, predsjednik i izvršni upravitelj američke korporacije Ford, posjetio jednu kinesku tvornicu električnih automobila, koja nije bila osvijetljena, jer roboti kojima upravlja umjetna umnost ne trebaju rasvjetu. Radnika u tvorničkom pogonu nema dok teče proizvodnja. Farley je nakon posjeta izjavio, da ga je posjet kineskoj tvornici „učinio poniznim“.

Kineske korporacije proizvode umne lučke dizalice, koje odvažu svaki spremnik prije nego što ga polože milimetarski točno uz drugi ili na drugi spremnik. Tako se tovar broda ujednačeno raspoređuje uzduž i poprijeko broda. Prema pisanju Jutarnjeg lista kineske korporacije su 2025. godine izgradile 158 kilometara autoceste bez ijednog radnika. Sav posao su obavili strojevi, kojima upravlja umjetna umnost, uključujući navlačenje asfaltnog sloja u jednom mahu, a to sve je napravljeno uz pomoć sustava BeiDuo, kojim se određuju položaj i brzina letjelica, brodova te kopnenih vozila i strojeva.

U Americi se umjetna umnost ne rabi kao što se rabi u Kini. Početkom ove godine predsjednik Trump je zapovjedio, da se iz američkih luka uklone umne kineske dizalice, koje čine 80% svih dizalica postavljenih u američke luke. U dizalice su, navodno, umetnuti obavještajni programi. Predsjednik Trump nije samo razorio američki politički sustav, nego razara i gospodarski. Amerika nema dizalice, kojima bi zamijenila kineske i koje bi obavljale njihov posao. Američka politika se pogubno upleće u američko poslovanje.

Američka uporaba umjetne umnosti sračunata je dobrim dijelom na razbibrigu, razonodu ili zabavu, iako se rabi i u medicinskoj dijagnostici te u drugim važnim i korisnim područjima. U Americi dugo postoji industrija razbibrige, koja je odavno utjelovljena u Hollywoodu u Kaliforniji i na Broadwayu u New Yorku. Sad se razbibriga utjelovljuje u proizvodima umjetne umnosti.

Ipak, u Americi umjetna umnost prvobitno služi za unošenje nepoželjnog i razornog sadržaja u umove jedinačnih ljudi. Takve zahvate u umove ljudi predvidio je George Orwell u romanu 1984., u kojemu spominje uspostavu ministarstva istine, koje određuje što je istinito, a što nije. Zna se, da je američki Savezni obavještajni ured (CIA) davno iskušavao opijate kao sredstvo unošenja u umove ljudi sadržaja, koji je za te ljude nepoželjan, a za vlasti poželjan. Usto, usklađeno postupanje američkih uvriježenih medija i mudrosnih zaklada („think tanks“) u promicanju pomno odabranih podataka i događaja te njihovih domišljenih objašnjenja stvara „novu istinu“. Zato papa Lav XIV govori o umjetnoj umnosti i kao o oružju („AI weapons“). Umjetna umnost mnogim silama služi kao izvor umjetne istine i kao tvornica zabluda.

U spisu Fedar, koji je Platon napisao 399. godine prije Isusa, stoji da je tijekom razgovora u atenskom zatvoru malo prije Sokratove nasilne smrti, Sokrat iznio Fedru zgodu o faraonu Tamu i pismoznalcu Teutu. Teut je navodno došao faraonu i predložio mu uvođenje slikovnog pisma, koje bi „znatno unaprijedilo znanje i pamćenje Egipćana“. Faraon je odgovorio, da uvođenje takvog načina poboljšanja znanja i pamćenja ne bi bilo dobro, jer „u umovima Egipćana zbog tuđeg znanja, ne bi bilo mjesta za znanje, kojim su Egipćani stvorili sve što imaju“. Postojala je umjetna ili tuđa umnost mnogo prije izuma posebnih integriranih kola za umjetnu umnost, kakve proizvodi Nvidia.

Perzijski mudrac Zaratustra, koji je živio oko 500 do 600 godina prije Isusa, je smatrao, da svijet nije poprište borbe dobra i zla, nego borbe Istine i Laži. Zato je Zaratustra tražio od svojih sljedbenika, da „mnogo uče i mnogo znaju, kako im tuđinci ne bi u njihove umove ulijevali svoje znanje i kako ih domaći lažni proroci ne bi obmanjivali“.

Ovaj tjedan je došla vijest, da Amerika povlači nakanu dopuštenja svojih uzoraka umjetne umnosti za prodaju u Kinu. Amerika se plaši, da bi time izgubila sadašnju prednost pred Kinom u području umjetne umnosti. Predsjednik Trump je odustao od objave izvršne zapovijedi, kojom je kanio odrediti, da tijela američke vlade preispitaju stav prema prodaji uzoraka umjetne umnosti Kini. Predsjednik Trump je rekao: „Mi imamo prednost pred Kinom, imamo prednost pred svima i ne želim, da bilo što umanji našu prednost.“

Međutim, Kina je i bez američkih proizvoda već postavila svoj temeljni upisnik građana, koji je poznat kao Sustav Hukou i za koji se je smatralo, da se ne može postaviti bez američkih proizvoda. Hukou je zapravo službeni državni upisnik kućanstava, u koji se upisuju sve osobe, koje čine kućanstvo, pri čemu se upisuje i mjesto kućanstva, što utječe na pravni položaj kućanstava, ali i na njihov pristup mjesnim uslugama, koje uključuju zdravstvenu skrb i druge načine pomoći građanima. (Kinesku riječ hukou, sastavljaju dva slova, od kojih prvo znači kućanstvo ili „vrata“, a drugo „usta“. Vlasti popisuju, koliko „usta“ ima koja kuća. U komunističkoj Jugoslaviji poslije Drugoga svjetskog rata svaka je obitelj dobila i morala za potrebe sigurnosne provjere čuvati „kućni arak“, u koji su bili upisani svi ukućani.)

Postoji velika razlika u mogućnostima Amerike i Kine u napajanju središta umjetne umnosti. Amerika ima veliku proizvodnju nafte, ali ne proizvodi dovoljnu količinu električne struje, da bi strujom mogla napajati sva predviđena središta umjetne umnosti. Pravljenje mnogih središta AI u Americi se odgađa i do pet godina. U Kini se zasad proizvodi dovoljno električne struje pa se ne odgađa uspostava novih središta AI.

Kina ima strategijski pristup svim javnim pitanjima pa su se u Kini na vrijeme počela praviti podmorska središta AI, koja se opskrbljuju električnom strujom iz vjetrenih elektrana s pučine. Za to je svakako trebalo stvoriti novu vrstu čelika, koji podnosi morsku vodu. Podmorska središta AI rabe manje električne struje, jer ih ne treba hladiti. U kopnenim središtima umjetne umnosti 40% rabljene struje se troši na hlađenje uređaja.

Gornji prikaz uporabe umjetne umnosti mogao bi poslužiti i kao uvodni dio šireg spisa, koji bi prikazao moje razumijevanje postupka i svrhe uporabe umjetne umnosti. AI je najnoviji izum u digitalnom području, a ja sam se stručno bavio računalnim poslom od davne 1967. godine. Ipak, ovaj prikaz poslužit će kao uvod prikaza okružnog pisma Magnifica Humanitas pape Lava XIV. Kad sam doznao za objavu Papine okružnice nisam bio kanio pisati o njoj, ali me je jedan prijatelj, koji je bio uvažen novinar i urednik zamolio, da napravim prikaz okružnice i objasnio mi je zašto se trebam prihvatiti posla.

S obzirom na to, što sam u ovom uvodu napisao očito je, da papa Lav XIV ne pretresa kinesku uporabu umjetne umnosti, nego upravo američku ili općenito zapadnu uporabu tog sustava stvaranja istine i dobivanja prosudbi o stanju i postupcima u svijetu. Papa Lav XIV je mimo vatikanskog običaja osobno predstavio svoju okružnicu. Tijekom predstavljanja okružnice 25. svibnja ove godine suutemeljitelj korporacije Anthropic Chris Olah je izjavio: „Mi nastavljamo otkrivati zagonetne pa i uznemirujuće značajke u uzorcima umjetne umnosti. To zastrašuje, jer se područje umjetne umnosti brzo razvija.“

(Anthropic je američka korporacija, koja je utemeljena 2021. godine, koja ima sjedište u San Franciscu i koja se bavi umjetnom umnosti. Korporacija Anthropic je početkom ove godine imala vrijednost 380 milijardi dolara. Anthropic je napravio veliki jezični uzorak nazvan Claude, koji je sračunat na otkrivanje slabosti u mrežnim sustavima korporacija i vladinih ustanova. Anthropic više ne prodaje Claude korisnicima u Iranu, Kini, Rusiji i Sjevernoj Koreji, koji su, navodno, rabili Claude za provalu u privatne mreže zapadnih korporacija. Američko ministarstvo rata ograničilo je uporabu proizvoda Anthropica u američkoj vojsci te zabranilo privatnim vojnim ugovarateljima, opskrbljivačima i ortacima uporabu Claudea. Chris Olah se sad bavi zaštitom sustava umjetne umnosti, razvidnosti i razumijevanjem tih sustava te razvitkom sustava AI, koji će slijediti provjerene ljudske vrijednosti.)

Pročitavši okružnicu Magnifica Humanitas stekao sam dojam, da papa Lav XIV malo drži do kapitalizma, a da pritom nije uporabio riječ „kapitalizam“. Papa je osudio svaki glavni vidik kapitalizma: ustrajavanje na privatnom vlasništvu, za razliku od javnog ili državnog vlasništva; odlučivanje bogate manjine o svim pitanjima životnih zajednica; nadzor nositelja kapitala nad prirodnim izvorima; usmjerenost korporacija na zaradu; i nakupljanje kapitala. Papa Lav XIV je potpisao svoju okružnicu 15. svibnja ove godine, na 135. obljetnicu objave okružnice Rerum novarum pape Lava XIII. Lav XIII je u svojoj okružnici osudio iskorištavanje rada od kapitala. Bila je riječ o tvarnom ili tjelesnom pitanju, jer je golem broj radnika prodavao svoj tjelesni rad.

U okružnici Magnifica Humanitas papa Lav XIV osuđuje iskorištavanje uma ljudi. Sad je riječ o duševnom i duhovnom pitanju. Golem broj školovanih ljudi nudi svoje znanje i umne vještine, koje se često proizvoljno proglasi nedovoljnim ili neprimjerenim. Sad se ljude isključuje i po osobnosti, a ne više samo po tjelesnoj sposobnosti. Zajedničko okružnicama Rerum novarum i Magnifica Humanitas je osuda gaženja ljudskog dostojanstva.

Poglavlje 3 okružnice Lava XIV ima naslov: Tehnologija i vladanje. Velebna ljudskost u svjetlu obećanja AI. Ja bih to poglavlje sažeo u tvrdnju, da se čovjek ne smije propinjati nad sama sebe.

Papa naglašava, da tehnološki razvitak mijenja jezike, odnose među ljudima, ustanove i vrste vlasti pa vjernici moraju odabrati posao koji će obavljati i način na koji će se odabrani posao obavljati, kako bi sačuvali velebnu ljudskost, koja je darovana ljudima. Papa naglašava, da to nije izbor za budućnost, nego i za sadašnjost, jer su nove tehnologije i dio sadašnjice. Papa je uvjeren, da usklađivanje ljudskog posla s Evanđeljem ne može biti obavljeno jednom zauvijek, nego da se ono prenosi od naraštaja do naraštaja. Zato Papa od katolika traži uključenost i odlučnost.

Stvara se novi tehnološki uzorak govora, prema kojemu poslovna učinkovitost, nadzor i zarada nameću osobne, zajedničke i poslovne odluke. Tehnologija više nije samo sredstvo, nego i mjerilo, kojim se prosuđuje što je važno, a što valja odbaciti. To svodi sve stvorenje na predmet iskorištavanja i na „puke zupčanike sustava koji je usmjeren na povišenje učinkovitosti“. Novi tehnološki uzorak govora dolazi od širenja umjetne umnosti, spoznajne znanosti, nanotehnologije, robotike i biotehnologije. Novi tehnološki govor stvara novi duhovni, etički i politički okvir. AI nosi više vlasti, ali ne i opći boljitak. „Suvremeni čovjek nije pravo osposobljen, da dobro rabi vlast.“

Ako se tehnološki razvitak nastavi bez odgovarajućeg moralnog napretka, rezultat može biti povećavanje mogućnosti bez povećavanja ljudskosti. Postoji opasnost, da se pojedince počne cijeniti samo po njihovu tvarnom učinku. U mnogim primjerima u digitalnom području nadzor nad programima, podlogama, podatcima i računalima ne pripada državama, nego glavnim privatnim gospodarskim i tehnološkim čimbenicima. Zato u suočenju s usredotočenjem vlasti u digitalnom svijetu plemenite svrhe crkvenog nauka – kao što su dostojanstvo ljudske osobe, skupno dobro, primjerena razdioba dobara, subsidijarnost, uzajamnost i pravda – moraju postati mjerilima razlučivanja i prosuđivanja.

Brzi razvitak umjetne umnosti stvara svaku raniju tvrdnju zastarjelom, a svi koji sudjeluju u stvaranju sustava AI sve slabije razumiju njihove učinke. To nameće potrebu dubljeg znanstvenog istraživanja te uporabu etičkog i duhovnog rasuđivanja. Sustavi AI oponašaju samo neke značajke ljudske umnosti. Oni lako preteknu ljudsku prirodnu umnost u brzini obrade i širini zahvata podataka, ali AI nema (životno) iskustvo, kakvo nakupljaju ljudi.

Iako je AI vrijedno sredstvo, ona od ljudi i zajednica traži veliku razboritost i budnost. Posebno valja paziti na (1) lakoću kojom se dobivaju rezultati, (2) dojam nepristranosti i (3) oponašanje ljudskog općenja. Stvara se obmana ili varka, da je kod AI riječ o odnosu sa stvarnom ljudskom osobom, što zna dovesti do gubitka volje za izvornom ljudskom komunikacijom. Dužni oprez stvara potrebu odgovornosti, razvidnosti i istinskog vladanja sustavima AI, jer se u sustave AI umeću načela, koja su oprečna neotuđivom dostojanstvu ljudske osobe.

Pitanja odgovornosti za sustave AI i upravljivosti tim sustavima vode do ključnog pitanja zaštite naše ljudskosti. Usto, tehnokratski govor u koji smo uronjeni te koji pojačavaju digitalni prevrat i AI prijete ustaljivanjem protivljudske predodžbe o čovjeku. Vrijednost svakog sustava uljudbe („civilizacije“) ne mjeri se samo snagom njezinih sredstava, nego i brigom koju nudi te uviđanjem da su ljudi osobe, a ne samo uloge. To se ne može postići bez ljudskog iskustva, koje ne mogu skupljati sustavi AI.

Za papu Lava XIV otvorena je kriza ljudskog odnosa prema životu. Čini se, da se ljudska „ograničenja“ – kao što su smanjena radna sposobnost, bolest, starost, trpljenje i ranjivost – uzimaju kao nedostatci, koje valja ukloniti, a ne kao stvarnost, putem koje čovječanstvo dozrijeva i otvara se za povezivanje. Ljudi imaju ograničenja, ali ljudski rod dozrijeva ne unatoč ograničenjima, nego upravo kroz njih. Ljudska ograničenja ne treba potiskivati, nego ih valja uvažiti. Uklanjanje trpljenja gasi ljubav i čežnju.

Stvaranje čovjeka koji je „više čovjek“ nije vezano samo uz umjetnu umnost, nego je usađeno i u dugu kršćansku baštinu. Sustavi AI nastoje umjetno stvoriti nadčovjeka, „Übermenscha“ ili supermena. Međutim, po kršćanskoj baštini postoji mogućnost izlaska čovjeka iz njegovih tjelesnih i duševnih granica, ali ne bijegom od stvarnosti ili potiskivanjem ograničenja, nego putem ljudske uzajamnosti i ljubavi. Dodat ću, da je karmelićanka Terezija iz Lisieuxa (1873.-1897.) napisala: „Kad umrem je ću gledati Boga, ali što se tiče života s njim neću imati ništa više, nego što sad imam na Zemlji.“ To je ljudska sposobnost nadmašivanja samoga sebe putem prihvata djelovanja Svetoga Duha.

Kršćanska čovjekoljubljivost ne odbacuje znanost i tehnologiju, nego je grli u zahvalnosti i u zbiljnosti života. Ljudska stvarateljska umnost je dar, koji može ublažiti patnju i otvoriti nove mogućnosti, ali mora biti usmjerena prema skupnom dobru, pravdi, brizi za ranjive osobe i za druge stvorove. Zato je sveti Ivan Pavao II pitao: „Može li AI učiniti ljudski život na Zemlji više ljudskim u svakom vidiku života?“

Sveti Augustin – po komu je nazvan Red augustinaca, kojemu je pripadao i papa Lav XIV – je uzeo ljudsku povijest kao borbu dviju ljubavi, koje stvaraju dva načina nastanjivanja Zemlje i zajedničkog života. Jedna je ljubiti Boga i bližnjega, a druga je ljubiti samoga sebe. Te dvije ljubavi su izgradile dva grada: zemaljski grad ljubavi prema sebi i prezira Boga te nebeski grad ljubavi prema Bogu i prezira samoga sebe. Isus iz Nazareta je govorio o „nebeskom kraljevstvu“ ljudske životne uzajamnosti.

Poglavlje 4 okružnice Lava XIV ima naslov: Zaštita ljudskosti u vrijeme preobrazbe života. Istina, Rad, Sloboda. U uvodu u ovo poglavlje okružnice Magnifica Humanitas papa Lav XIV je naglasio, da se nakon pružanja općeg ocrta o izazovu tehnološke preobrazbe ne smije ostati na razini opće raščlambe. Kad se mijenjaju jezici i sredstva mijenjaju se i dnevno djelovanje te odnosi u zajednicama. Zato se je papa Lav XIV usmjerio na određena područja, u kojima preobrazba nosi izuzetno teške i ponekad porazne posljedice. Papa smatra, da su to područja (1) istine kao skupnog dobra, (2) zaštite dostojanstva rada i (3) spašavanje slobode od svih oblika ovisnosti i od otržištenja („komercijalizacije“).

Uporaba digitalnih programskih sustava i sustava AI unosi duboke promjene u javnu i političku komunikaciju. Sredstva koja mogu unapređivati razgovor i sudjelovanje često se rabe za iskrivljivanje govora i za brisanje granice istine i neistine. Obmane ne počinju od AI, ali AI služi za njihovo pojačavanje. Ljudi koji imaju snažne tehnološke i gospodarske izvore te mnogo osoblja za upletanje u tuđe poslove raspolažu znatnim sposobnostima za izazivanje promjena. Oni mnogim ljudima nameću svoju istinu o čovječanstvu, svijetu, smislu postojanja, obitelji i o Bogu.

Utjecaj koji je odvojen od istine otvoreno ili prikrito nameće ljudima to, što želi nametnuti. Suvremeni čovjek je krivo uvjeren, da je on jedini tvorac samoga sebe, svojeg života i zajednice. To je posljedica sebične usmjerenosti čovjeka na sama sebe. Posljedično, mnogi ljudi misle, da oni mogu stvoriti stvarnosti i da je sve što njima odgovara istinito. Zato je sveti Ivan Pavao II govorio o „krizi istine“. Kad se izgubi zamisao o općoj istini o dobru, kako ga zna ljudski um, dolazi i do promjene savjesti. Papa Franjo je zaključio, da je za dobru budućnost čovječanstva potrebno poštivati istinu o ljudskom dostojanstvu. Demokraciju valja uporabiti za uspostavu razgovora o bitnim pitanjima stanja čovjeka.

Komunikacija se ne sastoji samo u prijenosu podataka, nego i u stvaranju uzgoja ili . Nadzor nad digitalnim programskim sustavima pomaže uspostavu javne predodžbe o stvarnosti i o poželjnoj budućnosti. Zato je presudno da traganje za istinom i poštivanje ljudskog dostojanstva usmjeruju takve sustave. Ljude za takav pristup treba odgajati i poučavati pa škole moraju imati presudnu ulogu.

Crkva je od vremena Rerum novarum zdušno štitila rad i radnike te se je suprotstavljala iskorištavanju rada. U zbilji, sprega automatizacije, robotike i umjetne umnosti mijenja sastav posla, koji valja obavljati. Radnici se najčešće moraju prilagođivati brzini i zahtjevima strojeva. Radnici često i gube posao. Kad bi se nositelji kapitala htjeli odreći visokih zarada i kad bi postali pripravni plaćati viši porez državi, pitanje nezaposlenosti bi se riješilo povećanom brigom države za ljude u potrebi.

Papa Lav XIV je zaokupljen zaštitom slobode od ovisnosti i od otržištenja („komercijalizacije“) života. Otržištenje života nosi opasnost od duševnih bolesti te od neprestane i brze promjene života ljudi. Tehnokratska duševnost smatra ljudsku osobu predmetom nadzora i izvorom koji treba sve bolje iskorištavati. Papa Lav XIV nabraja razne vrste ropstva, koje su stvorili digitalno gospodarstvo i umjetna umnost, u svijetu u kojemu, kako kaže Papa, „ništa nije netvarno ili čudesno“. Papa Lav XIV zahtijeva uklanjanje svake vrste ropstva, koje se raširilo u svijetu i bez unošenja u gospodarstvo i svijet umjetne umnosti.

Papa Lav XIV na samom kraju Poglavlja 4 otvara pitanje skupne odgovornosti za nastalo stanje i za budući razvitak svijeta. Papa opet spominje traganje za istinom u javnom životu, školovanje u digitalnom okruženju, preobrazbu rada, krhkost obitelji i nove oblike ropstva te kaže, da su sve te nevolje međusobno povezane. Sve te nevolje povezuje činjenica, da je tehnologija postala vrhovno mjerilo, pri čemu postoji opasnost, da se ljudi svedu na podatak, zupčanik u stroju ili u roba.

Papa naglašava, da Socijalni nauk Crkve upućuje poziv za uspostavu skupne odgovornosti. Papa traži dalekovidan pristup: ustanove koje upravljaju bez sputavanja ljudi; zaštita koja se pruža bez preuzimanja; poslovni sustavi, koji rad i dostojanstvo uzimaju kao mjerila poslovnog uspjeha; posrednici i školske ustanove, koje obnavljaju povjerenje i smisao za istinu; te građani, koji njeguju odgovornost, umjerenost, razlučivanje i smisao za istinu. Izumiteljstvo može samo tako pomoći cjelovit ljudski razvitak i ono ne smije postati izvor isključivanja i gospodstva.

Godinama prije pojave sustava umjetne umnosti došlo je do globalizacije poslovanja velikih korporacija, koja je pokrenula političku globalizaciju, koja se sastoji u povezivanju naroda i njihovih država. Došlo je do globalizacije naše vrste života.

Sad globalna vrsta steže obruč oko privatnog kapitala i oko američke geopolitike, koja služi svjetskom privatnom kapitalu. Papa Lav XIV kaže, da poslovni sustavi trebaju preuzeti odgovornost, tako što će rad i ljudsko dostojanstvo uzimati kao mjerila poslovnog uspjeha. To znači, da se kapital treba podložiti potrebama životnih zajednica i cijele naše vrste.

U svakoj političkoj zajednici postoje četiri izvora vlasti ili utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, zaštita ili obrana i svjetonazor ili sustav uvjerenja. Ja sam pobornik zamjene kapitalizma politizmom, u kojemu politika objedinjuje ostala tri izvora vlasti. Ne dvojim, da zagovaranjem odgovornosti kapitala prema životnim zajednicama Papa prešutno zagovara politizam, kao što je prešutno nijekao kapitalizam, osuđujući sve njegove glavne vidike. Tražeći odgovornost poslovnih sustava ili privatnog kapitala za životnu zajednicu papa Lav XIV stavlja životnu zajednicu povrh države ili politike.

Na sve valja dodati pojavu Isusa iz Nazareta, koji je pod cijenu vlastitog života zagovarao razdvajanje države od svjetonazora. Kod Isusa je svjetonazor bio neovisan. „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je za sebe rekao, da je „došao, kako bi svi imali život“. Isus je zagovarao zadovoljenje životnih potreba, a ne „ljudska prava“. Isus iz Nazareta je svoj život uložio u obnovu ljudskog životnog zajedništva, koje je bilo uklonjeno pojavom civilizacije 4.000 godina prije njegove pojave. Sadašnja civilizacija je privatni kapitalizam. Papa Lav XIV je okružnicom Magnifica Humanitas dobro usmjerio vrstu Homo sapiens.                          

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi nesmiljenim razaranjem svjetskog slobodnoga tržišta. Predsjednik Trump pred cijelim svijetom uništava hvalevrijedan uradak predsjednika Clintona, koji je – kad je stvarao svjetsko tržište – istinski vjerovao, da će upravo svjetsko slobodno tržište zajamčiti svjetskom kapitalu svjetsku vlast. Da to Clinton i kapitalisti nisu vjerovali, Clinton svjetsko tržište na bi ni stvarao.

Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta pružio mi je novi izraelsko-američki napad na Iran. Zamišljeni smisao dvaju dosadašnjih napada na Iran te podizanja protivvladinih prosvjeda u Iranu bio je promjena političkog sustava u Iranu, koja se je izrodila u krhanje dosadašnjeg svjetskog tržišta i u ubrzavanje stvaranja novog svjetskoga nekapitalističkog tržišta.

Od uspostave izvornih civilizacija u dolini Nila i u dolinama triju velikih azijskih rijeka svijet se je počeo dijeliti u prostorno omeđene monarhije. Državama su upravljale vladarske obitelji ili loze, iako je u nekim državama postojala teokracija („bogovlašće“), u kojima su vladali veliki svećenici. U svim su civilizacijama bili uvedeni obvezni vjerski sustavi, pravila kojih su se morali pridržavati svi podanici. U svim monarhijama je često dolazilo do smjenjivanja vladarskih loza. Otimanje prijestola služilo je uspostavi nove vladarske obitelji ili loze.

U suvremenom svijetu isto ima vladarskih loza. Jedan primjer za to pruža Sjeverna Koreja s vladarskom obitelji Kim, koja bi uskoro mogla dobiti četvrtog vladara zaredom. Jedan primjer je bila svrgnuta obitelj Al Asad u Siriji, a drugi je bio u Indiji, u kojoj je već izrođena obitelj Nehru-Gandhi dala četiri vladara, uključujući i snahu Talijanku.

U kapitalizmu su političke stranke zamijenile prijašnje političke struje, koje su postojale na vladarskim dvorima. Ne začuđuje činjenica, da je prva politička stranka osnovana upravo u Americi, koja je od svojeg utemeljenja 1776. godine bila prava kapitalistička država.  To je bila Federalistička stranka, koju su 8. studenoga 1790. godine utemeljili „očevi Amerike“ Alexander Hamilton i John Adams. Hamilton je godinama bio ministar financija nove države, a Adams je bio predsjednik od 1797. do 1801. godine.

Nakupljeni kapital tražio je republikansko uređenje, kako bi mogao postavljati vladare po svojoj volji, a ne igrati na sreću s prestolonasljednicima. Tako je bilo u ranom kapitalizmu: nacionalni kapital nadzirao je nacionalno tržište u mjeri, koja je jamčila uspostavu nacionalne vlasti kapitala. Iako su tržišta bila nacionalna, postojala je trgovina među državama, ali su tržište na svojemu zemljopisnom prostoru uređivali mjesni vladari, koji su znali biti istinski poduzetnici.

Međutim, Amerika je postala prvim gospodarstvom svijeta na prelasku u dvadeseto stoljeće. U Ameriku se je prelio dotadašnji britanski kapital, koji se je Americi – koja je obilovala gotovo netaknutim prirodnim izvorima – više plodio, nego u Britaniji. Prije se je u Britaniju prelio nizozemski kapital, a Nizozemska je gospodarila svijetom u sedamnaestom stoljeću, jer se je u nju bio prelio đenovski i habsburški kapital.

Američki kapital je postao toliko golem, da su nositelji tog kapitala mogli od svih nacionalnih tržišta napraviti jedno, svjetsko tržište. Američki kapitalisti su za svoje korporacije zatrebali slobodan pristup svim mjesnim tržištima. U to vrijeme američka politika još nije bila pod potpunim nadzorom kapitala pa se je Amerika upustila u rat protiv slabe Španjolske, kako bi namaknula dodatna tržišta. Ta zamisao nije bila uspjela.

Predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) je nastojao na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine putem pobačene Lige naroda zavladati svjetskim tržištem rabeći izvoz kapitala i izvoz (američke) demokracije, ali su to spriječile kolonijalne velesile Britanija i Francuska. Predsjednici Franklin Roosevelt (1933.-1945.) i Harry Truman (1945.-1953.) nastojali su dogovorom u Bretton Woodsu u srpnju 1944. godine uspostaviti Međunarodnu trgovinsku organizaciju (ITO), ali je američki senat odbacio tu zamisao. Uspostava svjetskog tržišta je čekala bolja vremena. Kao zamjena za ITO napravljen je Opći sporazum o trošarinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade – GATT).

Dobra vremena su došla poslije rasapa Istočnog bloka (1989.) i Sovjetskog Saveza (1991.). Američkom predsjedniku Billu Clintonu (1993.-2001.) uspjelo je napraviti Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kao stražaricu svjetskog globalnog tržišta. Clinton je bio i doveden za predsjednika SAD, kako bi uspostavio svjetsko tržište i WTO. Predsjednik Clinton je već 1. siječnja 1994. godine uspostavio skupno sjevernoameričko slobodno tržište NAFTA, a 1. siječnja 1995. godine Svjetsku trgovinsku organizaciju. WTO je međuvladina ustanova, koja uređuje i potiče međunarodnu trgovinu. Ona ima 166 članica, koje daju 98% svjetske trgovine i ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda.

Predsjednika Clintona je zamijenio George W. Bush (2001.-2009.), koji je bio zaokupljen ratovima u Afganistanu (2001.) i Iraku (2003.). Kina je primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju 11. prosinca 2001. godine, točno tri mjeseca poslije napada na tornjeve blizance u New Yorku. Predsjednik Barack Obama (2009.-2017.) se je bavio promjenom političkih sustava u arapskom svijetu i u Ukrajini pa su ga „obojene revolucije“ odvratile od stražarenja na svjetskom tržištu.

Zbog ustaljene nebrige Amerike za čuvanje svjetskog tržišta došlo je silnog gospodarskog uspona Kine i Azije općenito. Ujedno je nastala Svjetska većina, koja okuplja zemlje u razvitku i koju predvodi slobodna udruga država BRICS. Pokazalo se je, da je jedinstveno svjetsko tržište više koristilo gospodarstvima zemalja u razvitku, nego zapadnim gospodarstvima.

Zato je Donald Trump (2017.-2021. i 2025.-), koji se je posvetio obnovi američkog gospodarstva i obnovi američkog utjecaja u svijetu – America First ili Amerika iznad svega – već u svojemu prvom predsjedničkom razdoblju počeo raskopavati svjetsko tržište i to gospodarskim kaznama i uvoznim trošarinama. Predsjednik Joe Biden je nastavio kažnjavati Kinu zabranom izvoza tehnologije i nametom uvoznih trošarina, ali su se Amerika i Europska unija bile usredotočile na Rusiju i na potporu ratu u Ukrajini.

Kina i Azija su gotovo neopazice postale sredinom svijeta. Zato predsjednik Trump sad razjareno uništava svjetsko tržište i to ne samo gospodarskim kaznama i uvoznim trošarinama, nego i ratovanjem. BRICS je uspostavljen kao jaka gospodarska udruga, jača od Skupine sedam (G7). BRICS stvara inačno svjetsko tržište. Od dosadašnjeg svjetskog (američkog) tržišta odmeću se i mnoge zapadne zemlje. Tim državama je snaga azijskog tržišta važnija od (američke) geopolitike, a nekim „zapadnim“ državama jako azijsko tržište je prostorno bliže, nego što su slaba zapadna tržišta. U metežu razorenja Clintonova svjetskog tržišta zametnuto je i brzo raste novo svjetsko tržište. Na tom novomu tržištu suradnja država zamjenjuje gospodstvo hegemona. U raznim dijelovima svijeta političari i politolozi spominju mogućnost prerastanja sadašnjeg opakoga napada Amerike i Izraela na Iran u treći svjetski rat. Postoji takva mogućnost, ali se ona ne mora obistiniti. Ako takav rat i izbije, Amerika, Izrael i neke zapadne zemlje, koje taj rat priželjkuju ne mogu ga dobiti. Taj rat bi uz postojeće nuklearno oružje izgubila naša cijela vrsta. Međutim, kapitalizam se ne može očuvati ni takvim strašnim ratom.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi zatorom politike i geopolitike u zapadnim državama i među zapadnim zemljama. Postupak zatiranja politike teče već dugo, od vremena kad se je svjetski privatni kapital nakupio i usredotočio u Americi. Izvorni američki kapital je vezan uz proizvodnju dobara, posebice uz crpljenje nafte i industriju te uz poljoprivredu. Slobodan privatni kapital je uglavnom u vlasništvu židovske zajednice u Americi i upravo taj, slobodni kapital nastoji upravljati svijetom. Upravljanje svijetom pripadalo je slobodnomu, a ne vezanom kapitalu.

Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta pružio mi je ishod nedavnih izvanrednih izbora za prazno mjestu u Donjoj kući Britanskog parlamenta u izbornom okrugu Gorton i Denton, u gradu Manchesteru, koji se je dosad smatrao srčikom Laburističke stranke. (Parlamentarno sjedalo je ostalo prazno poslije ostavke zbog slabog zdravlja laburista Andrewa Gwynnea, koji je bio nezavisni zastupnik poslije isključenja iz Laburističke stranke.) Na izborima je pobijedila kandidatkinja Stranke zelenih Hannah Spencer, koja ima 33 godine i koja se bavi ugradnjom vodovodne mreže. Spencer je „vodoinstalaterka“.

Hannah Spencer je na izborima dobila 15.000 glasova. Reformska stranka je dobila 10.600, a Laburisti 9.400 glasova. U odnosu na prethodne izbore Zeleni su udio u glasovima povećali 28%, a Laburisti su smanjili 25%. Kandidat Reformske stranke bio je sveučilišni profesor, a kandidatkinja Laburističke stranke zove se Angeliki Stogia. Prva izjava zastupnice Spencer poslije proglašenja rezultata izbora bila je: „Ja ću svojim djelovanjem vratiti povjerenje ljudi u politiku!“ Spencer nije govorila o tomu, što će napraviti za ljude u svojoj izbornoj jedinici, nego o najvećoj nevolji koja tišti građane, a to je nepovjerenje u politiku i u političare.

U kapitalizmu – koji se je začeo u Europi u petnaestom stoljeću i kojega nikad prije nije bilo u ostalim dijelovima svijeta – politika je sprva služila mjesnom kapitalu, jer svjetskog kapitala nije bilo. Primjere za izvorno nakupljanje kapitala daju sjevernotalijanske i jadranske republike te baltički, posebice njemački, trgovački gradovi. Međutim, otkad se je kapital na prelasku u dvadeseto stoljeće nakupio i usredotočio u Americi svjetska i posebice američka politika služe svjetskom kapitalu.

Ponovit ću i naglasiti, da u političkim zajednicama i u svijetu postoje četiri spletena i neraspletljiva izvora vlasti ili utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, zaštita ili obrana i ideologija ili svjetonazor. Prije je politika ostajala u granicama države; gospodarstvo je putem trgovine i ulaganja prelazilo državne međe; vojske se nisu smjele mnogo udaljavati od državnih granica; a širenje svjetonazora nije znalo za granice. Suvremena tehnologija i suvremeni komunikacijski sustavi promijenili su posebno dosege gospodarstva i vojnog djelovanja. Ipak, politika je po svojoj odredbi – polis, politika – obavljanje ukupnog posla životne zajednice ili naroda pa mora imati prevagu nad ostalim izvorima vlasti ili utjecaja.

Ruski filozof i politolog Aleksandar Dugin objavio je 2009. godine knjigu Četvrta politička teorija (Четвёртя политическая теория, Amfora, 2009). Na naslovnici jednog od izdanja Duginove knjige bila je četvorina („kvadrat“) podijeljena u četiri jednaka polja. U polja su bili ucrtani dolar kao znak kapitalizma, srp i čekić kao znak komunizma, kukasti križ kao znak nacionalnog socijalizma i upitnik kao nadomjestak za novi politički sustav, koji je zago*varao Dugin, ali kojemu nije znao nadjenuti ime. Ja novo uređenje životnih zajednica, u kojemu politika predvodi gospodarstvo, zaštitu i svjetonazor već dugo nazivam politizmom.

Velike novìne u ukupnom trajanju naše vrste su (1) globalizacija poslovanja korporacija i (2) politička globalizacija naše vrste, koju je prouzročila globalizacija poslovanja korporacija. Globalizacija naše vrste se očituje u suradnji država i naroda, a ne u povezivanju ili nadmetanju korporacija. Svjetskom privatnom kapitalu nakupljenom u Americi sad smeta globalnost poslovanja korporacija, jer ona više koristi državama i narodima u razvitku, nego zapadnim državama. Primjerice, Kinu je globalnost poslovanja korporacija preobrazila u prvu industrijsku silu i u prvu trgovinsku silu svijeta te u pravi rasadnik suvremene tehnologije (u poljoprivredi, graditeljstvu, prijevozu, komunikacijama, električnim vozilima, fotonaponskim pločama, vjetrenim turbinama i u drugim područjima).

Međutim, Kina u globalni svijet nije unijela samo silan gospodarski razvitak i suvremenu industrijsku proizvodnju, nego i nov način upravljanja narodom i njegovom državom. Kina od starine njeguje isti način upravljanja državom. Taj se način upravljanja očituje u strategijskom pristupu vođenju javnih poslova, stvaranju naroda, jedinstvu države, postavljanju prijevozne, komunikacijske i upravne podloge te u postavljanju i njegovanju stručnoga upravnog ustroja. (To je prije bio mandarinski stalež.) Kina nije vodila napadačke, nego samo obrambene ratove pa je oko svojeg prostora podigla obrambeni zid. Kina se nije nikad upuštala u imperijalizam i kolonijalizam, nego je bila žrtvom tuđih osvajanja: mongolskih, europskih i japanskih.

Kina je u globalni svijet unijela svoj iskušani način vođenja javnih poslova, a zapadne države i posebice Amerika i nadalje čuvaju svoj kapitalistički, ad hoc ili zgodimični način vođenja javnih poslova, do kojih kapitalu nije ni stalo. Na Zapadu se državni poslovi vode u nakani zgrtanja privatnog kapitala. Zbog prikladnijeg načina vođenja javnih poslova Kina i države Svjetske većine rastu i razvijaju se, a Amerika i Europa naočigled propadaju. Europa i Amerika su uglavnom iscrpile sirovine, a u velikoj mjeri su uništile i industriju. Zapadne države zasad prednjače samo u uporabi privatnih mreža i u umjetnoj umnosti (AI), ali ih Kina brzo sustiže. U najnovije vrijeme EU se prepire s Amerikom oko širenja američkih privatnih mreža i njihova štetnog utjecaja posebno na mladež. Umjetna umnost se mnogo rabi za izmišljanje događaja i za davanje lažnih objašnjenja takvim događajima.

Istinska nevolja Zapada i posebno Amerike je izostanak politike. Nositelji kapitala su odnedavno počeli izravno bez ikakve politike voditi poslove država i njihovih naroda. Ponovit ću to, da je zapadni ili američki privatni kapital u postupku globalizacije postao zanemarljiv u odnosu na skupni kapital, koji se nakuplja u narodima Svjetske većine. Američki kapital više nema dovoljnu snagu ni za vođenje američke, a kamoli svjetske politike. Moglo bi se reći, da dolazi kapitulacija kapitala.

Sila kapitalizma i kapitalista više ne dolazi od sile kapitala. Jedina mogućnost spasa kapitalizma dolazi od pripravnosti kapitalista, da zapodijevaju ratove diljem svijeta. Američki svjetski privatni kapital je spreman napadati države jednu po jednu ili im prijetiti uporabom sile, kako bi te države napravile političke ustupke i kako bi se odrekle svoje suverenosti. Primjeri za to su američki politički ili vojni zahvati u Panami, Venezueli i Iranu te prijetnje Kubi i Grenlandu. Kako bi mogao rabiti američku vojnu silu, svjetski privatni kapital je u Bijelu kuću vratio Donalda Trumpa, koji je pripravan slušati zapovijedi Izraela i izraelske dijaspore u Americi te neodgovorno i pustopašno rabiti uništavajuće oružje. Obavljeni napadi na Venezuelu i Iran te očekivani napad na Kubu bili su desetljećima pripravljani gospodarskim kaznama.

Ipak, „svaka sila je dovijeka“, a „vrč ide na bunar dok se ne razbije“. Svjetska većina, koju politički predvodi Kina postala je snažan, cjelovit i otporan organizam, koji će se othrvati besmislenim ratničkim nasrtajima oslabljenoga svjetskog privatnog kapitala zgrnutog u SAD.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi propadanjem Europske unije i Atlantskog saveza, koji su do grla utonuli u kal Rata za Ukrajinu. U zadnje vrijeme Amerika se odalečuje od tog rata, jer u drugim predjelima svijeta ima prječih nevolja, koje joj valja ukloniti ili ublažiti. Teret Rata za Ukrajinu sve više i sve teže pada na Europsku uniju i na europsko krilo Atlantskog saveza.

Ukrajinski rat je uvijek bio rat Zapada odnosno Atlantskog saveza protiv Rusije, u kojemu je pučanstvo Ukrajine bilo samo ovlašteno (proxy), zaduženo ili osuđeno za izvođenje ili na izvođenje kopnenih ili pješačkih zahvata. Ostale vidike ratovanja (morem i zrakom, uporabom satelitske mreže i vođenjem dalekometnih letjelica) izvodili su stručnjaci Atlantskog saveza. Kako je ukrajinski rat bio odmicao Atlantski savez je Ukrajinu opskrbljivao sve težim, opasnijim i dalekometnijim oružjem.

Poticaj za pisanje ovakva i ovog osvrta ranije mi je pružila ozbiljna prepirka na sastancima povjerenstva i vijeća Europske unije uoči prošlog Božića, kad čelnici Unije nisu mogli odlučiti čijim bi novcem pomagali Ukrajinu i zajednički rat u njoj: vlastitim ili ruskim. Od silnih 210 milijardi eura ruskog novca zadržanog u financijskoj ustanovi Euroclear pomoć Ukrajini je spala na samo 90 milijardi eura Unijina novca. Unija je donedavno izdašno podupirala i silno razjarivala ukrajinski rat i to nauštrb europskog gospodarstva i na štetu pučanstva Unije, koja zbog pomoći Ukrajini odustaje od dobrotvorne političke tvorevine („socijalne države“).

Nasušna pomoć Ukrajini od samo 90 milijardi eura i to na dug pokazala je, da je europska riznica prazna. Najnoviji obrok pomoći Ukrajini trebao bi zadovoljiti dvogodišnje potrebe Ukrajine i ukrajinskog ratovanja. Usto, NATO je iscrpio svoje pričuve teškog oružja i teškog streljiva, a deindustrijalizirano europsko gospodarstvo nije u mogućnosti proizvesti dosta novog oružja. (Nedavno je Mark Rutte, glavni tajnik NATO-a rekao, da Rusija u tri mjeseca proizvede teškog oružja koliko Zapad proizvede u godinu dana.)

Minulih tjedana zaoštrio se je prijepor Amerike i Europske unije u svezi s američkim svojatanjem Grenlanda, koji je dio Danske, koja je članica Europske unije i utemeljiteljica Atlantskog saveza. Ipak, glavni razlog prijepora SAD i EU je to, što je propao njihov zajednički „nacrt Ukrajina“, koji je bio smišljen za slamanje Rusije kao velesile i za komadanje golemog ruskog zemljopisnog prostora od 17,1 milijuna km². Amerika prva bježi iz Ukrajine.

Predsjednik Trump je bio razglasio opasnost kineskog i ruskog zauzimanja Grenlanda, kako bi SAD mogle prisvojiti taj otok površine 2,17 milijuna km² i djelotvorno ga kao svoj braniti od navodnog rusko-kineskog osvajanja i prisvajanja. Budući da su i SAD i Danska članice Atlantskog saveza, Grenland od Kine i Rusije mogu braniti vojne snage tog saveza, ako se uporabi Članak 5. Atlantskog ugovora. Mogući vojni sukob Europe i Amerike oko Grenlanda nije sadašnjost, nego moguća budućnost.

Ipak, prva briga Amerike je Kina, koja ne postupa kao politička i vojna, nego kao gospodarska velesila, koja nebrojenim zemlja u razvitku nudi suradnju te u njima postavlja prijevoznu i komunikacijsku podlogu. Kina to radi bez upletanja u unutarnje poslove država i bez nastojanja, da mijenja politički sustav drugih država.

Amerika je koncem devetnaestog stoljeća imala dva premca: Japan i Njemačku, koji su nastojali vojnim i gospodarskim sredstvima prodirati u prostor američkog utjecaja: Tihi ocean i Južnu Ameriku. Poslije Drugoga svjetskog rata rasule su se britanska kolonijalna carevina i francuski kolonijalni sustav, a Njemačka i Japan bili su potučeni do nogu i bili su razoreni. Ipak, poslije tog rata Amerika je dobila novog premca – Sovjetski Savez, koji je imao površinu 22,4 km² i koji je nadzirao Istočnu Europu (941 km²) te Kinu, Mongoliju, Sjevernu Koreju i Vijetnam u Aziji.

Poslije Hladnog rata Amerika je ostala jedinom svjetskom političkom, gospodarskom, vojnom i ideološkom velesilom, ali ne zadugo. Od stupanja u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) u prosincu 2001. godine Kina je naglo postala novom suparnicom Amerike. Amerika je odlučila braniti se od Kine i to (1) zatvaranjem u svoj svod („sferu“) svijeta i (2) nametom uvoznih trošarina. Široko nametanje trošarina oslabilo je američko proizvodno gospodarstvo (industriju i poljoprivredu) pa Americi kao zaštita preostaje samo zatvaranje u njezin dio svijeta. Zato bi predsjednik Trump htio u američku sferu uključiti Grenland, koji zemljopisno ne pripada Sjevernoj Americi, nego se nalazi između Arktičkog oceana i Atlantskog oceana. Međutim, i u svojem dijelu svijeta Amerika ima ozbiljnih nevolja, posebice s Brazilom, Kanadom i Meksikom.

Iako je kineska vanjska politika domišljena i sustavna, za Kinu bi se moglo reći, da trpno a ne djelatno privlači sve više država na uzajamnu dvojnu suradnju ili na suradnju u okviru BRICS-a. Zato se može reći, da Kina nije opasnost za red u svijetu, nego da stvarni geopolitički poremećaji dolaze od SAD pod predvodništvom Donalda Trumpa. Predsjednik Trump uporno nastoji obnoviti propali zapadni svjetski poredak, ali se stari poredak ne može vratiti. Nepredvidljivost američke geopolitike djelatno odbija od Amerike sve više država, što uistinu smanjuje napetost prema Kini. Takav razvitak međudržavnih odnosa ne vodi stvaranju novog hegemona, nego jačanju višestožernosti u svijetu. Kina se ne okomljuje na Ameriku i ne traži za sebe više zemljopisnog prostora niti traži više prirodnih izvora, jer je ona za svoju tvarnu proizvodnju na vrijeme napravila sirovinske i industrijske opskrbne mreže.

Budući da je Rat za Ukrajinu zasad najpogibeljniji svjetski sukob i budući da se Amerika sve više povlači u svoj prostor utjecaja, već dugo se pretresa pitanje o tomu, što Europa može sama napraviti u ranije započetom sukobu Zapada s Rusijom. Mark Rutte tvrdi, da Europa ne može sama suzbiti moguće rusko širenje na zapad. Francuski ministar obrane Lecornu i njemački ministar obrane Pistorius osporavaju Rutteovu tvrdnju. Prijašnji predsjednik Europskog vijeća Charles Michel traži od Marka Ruttea, da prestane igrati ulogu američkog izvršitelja („agenta“) i da se posveti stvaranju jedinstva u Atlantskom savezu.

Jedan broj europski država napravio je mimo EU i NATO-a Savez voljnih, združene vojne snage kojega bi trebale jamčiti zaštitu Ukrajini poslije moguće uspostave primirja ili poslije sklapanja mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine. Spomenut ću to, da države Saveza voljnih samo međusobno pregovaraju i da nisu u doticaju s Rusijom. Savez voljnih „pravi račun bez krčmara“.

Međutim, osim što napušta ukrajinski rat i prepušta Europi vođenje tog rata Amerika nastoji poboljšati svoje odnose s Rusijom. Amerika se prešutno nada, da bi time oslabila rusko-kineski strategijski savez i možda odvojila Rusiju od Kine. Time bi se Amerika možda lakše obračunala s Kinom, na koji god način: politički, gospodarski ili vojni. (Nedavno je visoka povjerenica Europske unije za vanjsku politiku i zaštitu Kaja Kallas izjavila, da „Europska unija ne treba razgovarati ili pregovarati s Rusijom, jer Rusija ne treba razgovor s Europskom unijom, budući da je od Amerike već dobila silne povlastice ili ustupke“.)

Europska unija propada politički, geopolitički, gospodarski, vojno i ljudski. Ona se je sama dovela u sadašnje teško stanje, koje postaje sve težim. Pravi razlog tomu je lakomisleno određivanje kazni Rusiji, koje su uključile i prekid postojane opskrbe Europe pristupačnim i jeftinim ruskim prirodnim plinom. Unija je nedavno odredila, da će opskrba Europe ruskim energentima prestati 2027. godine. Tako bi se Europa morala opskrbljivati iznimno skupim američkim ukapljenim plinom. Proizvodnja „čiste energije“ u Uniji je potpuno zatajila, ako se izuzmu francuske nuklearne elektrane, koje više nemaju pouzdanu opskrbu uranom iz Afrike.

Visoka cijena energenata u Europi vodi slabljenju gospodarstva. Cijena energenata posebno pogađa proizvodnju i prodaju električnih vozila. Prošle godine njemačka ulaganja u Kinu porasla su više od 60%, a industrijska ulaganja u SAD se smanjuju. (Čini se, da će Kanada naručiti dvanaest podmornica u Južnoj Koreji, a ne u jednoj od europskih država. U siječnju ove godine južnokorejski izvoz dosegnuo je 66 milijardi dolara, što je najviša zabilježena vrijednost južnokorejskoga mjesečnog izvoza i što predstavlja povećanje izvoza 34% prema siječnju prošle godine. Europska gospodarstva slabe, a azijska jačaju.)

Slabljenje europskih nacionalnih gospodarstava nedvojbeno ima i političke posljedice. Osim uspostave Uniji nepoćudnih vlasti u Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj u sve više europskih država – posebice u Njemačkoj, Francuskoj i Britaniji – jačaju oporbene domovinske političke snage. Zato su za očuvanje svoje vlasti u Uniji europske vlasti u Bruxellesu prisiljene rabiti izborne prijevare, sudske progone nepoćudnih kandidata ili stvaranje neobičnih poslijeizbornih saveza, kao što se je dogodilo u Francuskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj, Austriji, Bugarskoj, Moldovi i Gruziji. Ipak, sadašnji pristup europskih vlasti nije održljiv.

Europska geopolitika je potpuno rastrojena. Po meni, to dolazi od pogrešnog izbora visokog predstavnika Europske unije za vanjske poslove i zaštitu. S osobom postavljenom na to važno mjesto izbjegava razgovarati i američki ministar vanjskih poslova Marko Rubio, a kako bi s tom osobom razgovarali ruski ili kineski ministar vanjskih poslova. Kaje Kallas nije bilo ni u izaslanstvu Europske unije u Indiji, gdje je predsjednicu Europskog povjerenstva Ursulu von der Leyen pratio predsjednik Europskog vijeća António Costa.

Europske vojne snage uključujući i britanske su „tigar od papira“. One se ne mogu oduprijeti ni mogućem američkom vojnom zahvatu na Grenlandu. Takozvani europski Savez voljnih – koji je neslužbena zgodimična ustanova – svojim postojanjem mimo Atlantskog saveza i mimo dosad jakih nacionalnih vojska europskih država pokazuje vojnu slabost Europe. Europske vojne snage se ni uz pomoć Amerike ne mogu u Ukrajini oduprijeti ruskoj vojsci. Europsko deindustrijalizirano gospodarstvo ne može dobro opremiti „europsku vojsku“, uspostavu koje traže mnoge članice Unije. Usto, u Europi nema ni političke sloge, na kojoj počiva jaka vojska.

Konačno, Europa propada i ljudski. Unija i politika Unije oduzimaju europskim narodima istovjetnost ili identitet, koji su urođeni narodi Europe njegovali dva tisućljeća, a doseljeni uglavnom jedno i pol tisućljeće. Čelnici Unije u Bruxellesu nameću narodima europsku istovjetnost, a narodi još uvijek nastoje ojačati svoju dosadašnju narodnu istovjetnost. Usto, silni dolazak u Europu pridošlica sa svih ostalih kontinenata iznutra izgriza europske narode.

Sve u svemu, Europa se nalazi u političkom rasulu. Ona je geopolitički otočena („izolirana“), iako su europske sile do Drugoga svjetskog rata skupno gospodarile svijetom. Europa sve brže gubi gospodarsku snagu. Ona je vojno uistinu nemoćna. Europsko pučanstvo pripada europskom prostoru, koji više nije izdašan ni za stvaranje blagostanja naroda ni za pretvaranje Europe kao cjeline u svjetsku velesilu.

Zato Europa kao cjelina nema otvoren put naprijed. Novi put za Europu moraju početi jedinačno probijati europski narodi, koji će od Bruxellesa preuzeti upravljanje sobom i svojim državama, koje su još uvijek suverene. Narodi moraju početi reindustrijalizaciju. Oni moraju početi raditi, jer je Europa izgubila i sirovine i kapital. Nova Europa će svojom suvremenom proizvodnjom služiti svijetu. Ona će se morati naviknuti na služenje, iako je od šesnaestog stoljeća gospodarila svijetom. Europa se mora obratiti. Hoće li se izvorni Europljani iseliti, hoće li izumrijeti ili će skupa s pridošlicama stvoriti Novu Europu?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi nastojanjem Amerike da svoju vladavinu svijetom obnovi ratovanjem protiv tuđih država, a ne više nametom uvoznih trošarina. Spočetka svojega novog predsjedničkog razdoblja Donald Trump je nastojao obnoviti američku industriju i američko gospodstvo nad svijetom nametom uvoznih trošarina na uvoz proizvoda iz tuđih zemalja u rasponu od 10% do 145% (Kina) te nametom trošarina na uvoz tuđih proizvoda u stupnju od 25% do 100% (električna vozila).

Ipak, namet uvoznih trošarina nije počeo industrijalizirati američko gospodarstvo niti je povećao politički utjecaj Amerike u svijetu. Namet trošarina stvorio je inflaciju, povećao je životne izdatke američkih obitelji te otežao poslovanje i povećao izdatke američkih korporacija. Usto, protivmjere nekih američkih trgovinskih ortakinja (Kanade, Kine, Meksika) ugrozile su mnoge američke gospodarske grane: poljoprivredu, digitalnu trgovinu, preradu nafte, automobilsku industriju, vojnu industriju i mnoge druge grane.

Ugled Amerike kao države, koji je ona uživala po svršetku Drugoga svjetskog rata se je temeljito srozao. Amerika je po svršetku tog rata izdašno pomagala ratom pogođene zapadne zemlje te neke stradale zemlje u Aziji. Bio je upriličen Marshallov plan, koji je pomogao obnovu gospodarstava novih američkih saveznica. Amerika je polovici svijeta pružala pomoć i zaštitu, a znatno je pomogla i uklanjanju dotadašnjeg europskog kolonijalnog sustava, primjerice na Filipinima te u Indoneziji i Sjevernom Vijetnamu.

Poslije prestanka Hladnog rata Amerika je nastojala svoje gospodstvo nad polovicom svijeta proširiti na cijeli svijet, ali je taj politički nacrt propao. Rusija se je obnovila od propasti Sovjetskog Saveza. Kina je sustavnom preobrazbom gospodarstva postala prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta te već više od jednog desetljeća postavlja svjetsku prijevoznu (Pothvat pojasa i puta – BRI) i komunikacijsku (Huawei, 5G) podlogu. Usto, većina zemalja u razvitku se je počela industrijalizirati na temelju vlastitih energenata i sirovina te je počela nakupljati vlastiti, nacionalni kapital. Zemlje u razvitku se tijesno međusobno politički i gospodarski povezuju te čine Svjetsku većinu, koja stvara ozbiljnu prevagu nad Zapadom.

Takav razvitak u političkom i gospodarskom svijetu je učinak globalizacije poslovanja korporacija, koju je bila smislila i upriličila Amerika. Međutim, globalizacija poslovanja korporacija je više pomogla zemljama u razvitku, nego zapadnim zemljama. Zato Amerika već dobro desetljeće nastoji razgraditi globalizaciju poslovanja korporacija, kako bi u svijetu suzbila politički i gospodarski utjecaj Kine i ostalih zemalja udruge BRICS. Amerika se pod predsjednikom Trumpom nastoji zatvoriti u svoju polukuglu ili hemisferu svijeta i to zloporabom Monroeove zamisli (1823.) o sprječavanju europskih sila, da prave međudržavne saveze u Srednjoj i Južnoj Americi ili da vojno zaposjedaju dijelove tog prostora. Predsjednik Trump sad nastoji voditi politiku svih država polukugle.

Amerika je izgubila svjetsko gospodstvo, ali i nadalje postupa kao svjetski hegemom ili kao carevina. Sadašnja Amerika se ponaša kao carski Rim, koji je rabio vojno nasilje, koje nije rabio republikanski Rim. Republikanski Rim je vodio tri „punska“ (kartažanska, feničanska) rata. Prvi punski rat (264.-261.) je izazvala Kartaga širenjem svojeg prostora na Siciliji na štetu rimskog posjeda na tom otoku. U Drugomu punskom ratu (218.-201.) Rim se je ponovo branio nakon što je Hanibal prešao Pirineje i Alpe te se je utaborio nadomak gradu Rimu. Rimska republika nije napadala.

Treći kartažanski rat (149.-146.) upriličio je Rim, koji je proglasio ugrozu od postojanja Kartage. Rimski senator Marcus Cato (234.-149.), koji je preminuo upravo u godini napada na Kartagu, u senatu je kod svakog govora ponavljao riječi: „Ceterum censeo Carthaginem esse delendam.“ (Tako postupa i Trumpova Amerika, koja vidi ugrozu svoje države u svim dijelovima svijeta. Amerika je navodno ugrožena na Grenlandu i Kubi te u Iranu, Kolumbiji, Meksiku, Nigeriji, Rusiji, Siriji i u mnogim drugima područjima svijeta.) U vrijeme napada na Kartagu rimska je republika već bila na izdisaju. Zanimljivo je to, da je Rim 146. godine prije Isusa kad je svršio Treći punski rat u bitci kod Korinta pobijedio združenu grčku vojsku i počeo zauzimanje Grčke.

Rim je poslije osvajanja Kartage i Grčke počeo osvajanje Sredozemlja i obližnjih prostora. Svrha osvajanja tadašnjeg zapadnog svijeta – Kina je uvijek imala svoj svijet u kojemu je bila Središnja kraljevina – bilo je zauzimanje prostora te ljudskog i prirodnog blaga, koje je postojalo ili je bilo stvoreno na njemu (mramor, vrijedne kovine, krvožedne životinje i ljude koji su u Rimu postajali robovima). Carevi bi pri povratku svojih vojnih postrojbi upriličili povorke s dovučenim ili donesenim plijenom, kako bi pokazali, da je osvajanje tuđeg prostora bilo isplatljivo i da je ulog u vojne pothvate donio „predviđenu potrošnju“. (U naše dane američki je predsjednik pokazao Njujorčanima ugrabljenog venezuelanskog predsjednika Nikolasa Madura vozeći ga sputanog gradom u otvorenom autobusu.)

Poduzetnik Donald Trump bio je opsjednut gradnjom i kupnjom nekretnina. Trump ima značajne posjede u New Yorku i Miamiju te posjed na otoku Mar-a-Lago. Trumpova kuća na tom otoku ima 126 soba, koje skupa imaju gotovo 6.000 četvornih metara. Donald Trump ima Organizaciju Trump, sa sjedištem u New Yorku, koja ima više od 250 pridruženih poduzeća, koja se bave ulaganjem u hotele, stambene zgrade, posjede za prodaju, igrališta za golf te njihovim posjedovanjem, upravljanjem i razvitkom. Organizacija Trump ima u vlasništvu najmanje 15 igrališta za golf na tri kontinenta, u Americi, Aziji i u Europi.

Kao što je poduzetnik Donald Trump bio obuzet namicanjem nekretnina, tako je američki predsjednik Trump obuzet namicanjem dodatnog prostora za Sjedinjene Američke Države. Dio tog prostora Americi je navodno potreban za zaštitu američke države, a dio za iskorištavanje ljudi i prirodnog blaga za američke poslovne korporacije. Zauzimanje Grenlanda jamčilo bi zaštitu Amerike, jer bi Grenland – ako ga Amerika ne bi zauzela – navodno postao plijen Rusije i Kine, koje bi s Grenlanda ugrožavale Ameriku. Moguće američko zauzimanje Venezuele, trebalo bi poslužiti iskorištavanju venezuelanske nafte, ali se velike američke naftne korporacije plaše ulaganja u Venezuelu. Američki predsjednik je izjavio, da bi on osobno s računa u inozemstvu upravljao zaradom od prodaje te nafte.

U nedavnom razgovoru s dopisnicima New York Timesa u Bijeloj kući predsjednik Trump je rekao, da njemu za upravljanje Amerikom nisu potrebni ni međunarodno pravo ni načela Ujedinjenih naroda. Izrijekom je rekao, da su „njemu za upravljanje Amerikom dostatni njegova osobna moralnost i njegov um, a ne međunarodni zakoni“. Amerika je od Drugoga svjetskog rata upravljala svijetom putem neobjavljenih pravila („svjetski poredak utemeljen na pravilima“), a sad joj ne trebaju nikakva pravila i nikakvi međunarodni zakoni. Po Trumpu, svijetom bi trebala upravljati američka samovolja.

Svijet koji se je temeljito promijenio od svršetka Drugoga svjetskog rata (1945.) i čak od svršetka Hladnog rata (1990./1991.) prati s velikim snebivanjem Trumpove besmislice, ali se u isto vrijeme plaši i mogućeg Trumpova izljeva nerazboritog geopolitičkog postupanja, koje bi bilo posljedicom Trumpove samovolje, njegove neukosti te njegova slabog poznavanja povijesti svijeta i skrivenih geopolitičkih sila, koje djeluju u svijetu. Hoće li Donald Trump imati dovoljno vremena, da provede svoj nedomišljeni i opaki naum?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi različitosti američkog pristupa i ruskog pristupa ratu u Ukrajini. Naglasit ću, da je rat u Ukrajini bio američki rat protiv Rusije, iako su dužnosnici SAD godinama govorili, da je rat u Ukrajini rat između Rusije i Ukrajine. To je uistinu rat Amerike protiv Rusije. Taj rat je stvarno počeo u travnju 2008. godine kad je na sastanku Atlantskog sveza u Rumunjskoj predložen „akcijski plan“ (hrv. izvedbeni nacrt), po kojemu bi Gruzija i Ukrajina trebale postati članicama Atlantskog saveza te kad su Albanija, Hrvatska i Makedonija postale članicama tog saveza. Uzbunu u Rusiji objavio je državni udarac u Ukrajini 2014. godine.

Bitna razlika između američkog i ruskog pristupa ratu u Ukrajini dolazi od različitog uviđanja smisla tog rata. Naum Amerike je bio uvući Rusiju u rat, koji ona navodno ne može dobiti pa Rusiju nakon američke pobjede u ratu raskomadati na područja, kojima Zapad može lagano upravljati. Naum Rusije je bio zaštititi rusku državu, ruski narod i rusku zemlju te s njezinih granica trajno odagnati zapadnu vojnu opasnost. Za Rusiju je svrha rata u Ukrajini uklanjanje uzroka, koji su doveli do rata, a SAD nastoje čim prije zaustaviti taj rat – koji nisu trebale ni početi – „kako bi se sačuvali životi ljudi, kako bi se zaustavilo razaranje i kako bi mogla početi obnova Ukrajine“. Amerika u stvari želi uspostavu primirja, a ne stvaranje trajnog i održljivog mira. Nedavno je britanski premijer govorio o „primirju koje bi potrajalo“ (engl. lasting ceasefire), a ne o miru zauvijek.

Predsjednik Joe Biden je zagovarao neprekidno trajanje ukrajinskog rata „dok god bude trebalo“, a predsjednik Donald Trump bi želio prestanak rata. Pitanje prestanka rata u Ukrajini – uspostavom primirja, stvaranjem trajnog i održljivog mira ili predajom ukrajinske vojske – je prvobitno pitanje vremena. Predsjednik Trump ima na raspolaganju tri godine, a predsjednik Putin ima na raspolaganju toliko vremena koliko mu dopuštaju jako gospodarstvo, financijski izvori uključujući prodaju nafte i plina te goleme zlatne pričuve. Očito je, da se predsjedniku Trumpu žuri uspostaviti primirje ili mir, a predsjednik Putin riječima i potezima pokazuje, da mu se ne žuri.

Zato različitost pristupa ratu u Ukrajini i razlika u raspoložljivom vremenu Rusije i Amerike podsjećaju na utrku po priči iz životinjskog svijeta. Zec se je ufao u svoju razglašenu brzinu pa je olako uzeo utrkivanje s kornjačom. Priuštio si je leći u travu i dobro se nahraniti mrkvom, ali je zaspao. Probudio se istom kad je kornjača prelazila odredišnu crtu. Rusija ratuje tako, da ruska vojska nastoji postupno mljeti ukrajinsku obranu. U američkoj utrci s vremenom poremećaj dolazi i od čelnika Europske unije i Velike Britanije te od ukrajinskog predsjednika, koji iz dana u dan potkopavaju mogući sporazum Rusije i Amerike. Američkom sporazumu s Rusijom žestoko se protive i američki neokonzervativci, među kojima je i državni tajnik Rubio te mnogi republikanci u obje kuće Kongresa. Tajnik Rubio je telefonskim razgovorom s ruskim ministrom Lavrovom spriječio održavanje u Budimpešti drugog sastanka predsjednika Trumpa i predsjednika Putina, održavanje kojega je predložio predsjednik Trump.

U minulih mjesec dana Ukrajina je zapadni rat protiv Rusije iz Ukrajine počela širiti na Crno more i na oceane, nakon što već dobru godinu dana napadala energetske i vojne mete u dubini Rusije. (Napadnuti su brodovi, što puni što prazni, koji prevoze rusku naftu.) Taj novi ukrajinski izazov neizbježno traži ruski odgovor. O tomu je govorio i predsjednik Putin. Moglo bi se dogoditi, da na ukrajinski izazov Rusija odvrati opsadom ukrajinske crnomorske obale i – što je i gore za Ukrajinu – zauzme Odesu i cijelu ukrajinsku crnomorsku obalu. Time bi Ukrajina bila spriječena izvoditi napade na brodove koji prevoze rusku naftu, osim ako u ime Ukrajine pojedine zapadne sile ne bi na svjetskim morima napadale brodove, koji se vezani uz prijevoz ruske nafte. Napad na jedan takav brod uz obalu Senegala nije mogla izvesti ukrajinska vojska sama. Tako je bilo i s uništenjem ruskih plinovoda u Baltičkom moru. (Napad na tuđe brodove na otvorenom moru smatra se gusarstvom koje ne dopušta međunarodno pravo, a ako napad izvede država on se smatra ratnim činom.) Tako bi se opet mogla obistiniti izreka: „Tko tjera lisicu istjera vuka.“

Mnogi motritelji Rata za Ukrajinu smatraju, da ukrajinski političari prenose napade na Rusiju s domaće bojišnice u dubinu Rusije, na Crno more i na svjetska mora, jer ne uviđaju težak položaj i slabo stanje ukrajinske vojske. Po meni, ukrajinski političari tako postupaju, upravo zato što uviđaju stanje na domaćem bojištu. Ukrajinska vojska gubi jedan za drugim utvrđene gradove (Pokrovsk, Mirnograd, Seversk, Kupjansk) pa se otvara nebranjeni prostor prema Slavjansku i Kramatorsku, koji su zadnji utvrđeni gradovi uz lijevu obalu Dnjepra. Ruska vojska napreduje uzvodno uz lijevu obalu Dnjepra prema gradu Zaporožju. Prostor od Dnjepra prema Odesi i ukrajinskoj crnomorskoj obali nema utvrde pa ruska vojska može i s mora i s kopna zauzeti Odesu i ukrajinsku crnomorsku obalu.

Položaj Amerike u svijetu slabi, a stanje u samoj Americi se pogoršava iz dana u dan. Amerika je deindustrijalizirana pa nema proizvoda za razmjenu s drugim državama. Zanemarila je i opći tehnološki razvitak te je propustila napraviti djelotvorne industrijske, sirovinske i energetska opskrbne mreže. Predsjednik Trump je nametom uvoznih trošarina nastojao preporoditi Američku industriju, ali je taj namet pogoršao stanje u građanstvu, doveo u pogibelj mnoga mala i srednja poduzeća, a mnoge velike, bogate korporacije navodi na izvoz kapitala i premještanje proizvodnje ponajviše u Aziju.

Po nedavno objavljenoj Strategiji nacionalne zaštite (NSS) čini se, da Bijela kuća odustaje od uloge jedine svjetske velesile te da se povlači u svoju polukuglu (u Sjevernu Ameriku i Južnu Ameriku). Po Strategiji nacionalne zaštite, Amerika okreće leđa i Bliskom Istoku i Europi te dakako i Ratu za Ukrajinu. Čini se, da je Amerika prihvatila činjenicu, da se je njezin jednostožerni svijet pretvorio u višestožerni. Zato Amerika želi čim prije okončati rat u Ukrajini, koji i Europa (EU i UK) i Ukrajina i nadalje raspiruju. Možda Amerika odustaje od utrke i s azijskom, a ne samo s europskom kornjačom?

Vezano uz pitanje daljnjeg financiranja rata u Ukrajini, Europsko povjerenstvo je pokušavalo prisvojiti ruski državni polog koji se nalazi u financijskom zavodu Euroclear sa sjedištem u Belgiji. Po najnovijem nacrtu uporabe ruskog smrznutog pologa, Europska unija bi se u ime svojih članica založno zadužila do iznosa od 210 milijardi eura. Za slučaj kasnije sudske presude u prilog Rusiji članice Unije bi sav uzeti novac skupno vratile u Euroclear i posljedično Rusiji. Navodno, od ukupne bi se posudbe iznos od 115 milijardi eura uporabio za financiranje „ukrajinske vojne industrije“, 50 milijardi eura za dopunu ukrajinskog proračuna, a 45 milijardi eura bi se uporabilo za povrat duga članicama Skupine sedam (G7). Teško je predvidjeti kakvu će odluku Europsko vijeće donijeti 18. prosinca. Europsko povjerenstvo prisvajanje ruskih pričuva pravda jačanjem obrane Europe. Prisvajanju ruskih pričuva usprotivili su se IMF, ECB, SAD, Euroclear, Belgija, Malta i Mađarska.

Jedna od posljedica mogućeg prisvajanja ruskih državnih pričuva, koje se zasad čuvaju u financijskom zavodu Euroclear je brisanje razlike između rata i mira. Hitna mjera Europskog povjerenstva može se opravdati hitnim ili ratnim stanjem u Uniji, ali u Uniji nije postojalo hitno stanje dok ga nije proglasilo Europsko povjerenstvo. Hitno stanje postoji u Ukrajini, ali Ukrajina nije članica Unije. (Možda se odluka o zadržavanju ruskih pričuva može uzeti kao objava rata Europske unije Ruskoj Federaciji?) Europsko povjerenstvo može hitno stanje proglašavati i za ostale potrebe vlasti usredištene u Bruxellesu.

Obveza jedinačnih članica Unije, da u slučaju moguće sudske odluke o povratu sredstava zavodu Euroclear i posljedično Rusiji predstavlja uvođenje poreza u jedinačne članice Unije. Dosad su vlasti u Bruxellesu skupnom odlukom ograničavale prekomjerno zaduživanje jedinačnih država, ali su određivanje ili razrez poreza prepuštale svojim članicama. Vlasti u Bruxellesu nisu određivale ni porez na prihod građana i poduzeća ni porez na moguću dodanu vrijednost u poslovanju korporacija. Sad vlasti Unije uz potporu vodećih političara Unije nameću obveze državama, koje one mogu ispuniti samo nametanjem poreza svojim građanima i korporacijama.

Zanimljivo je to, što je Europsko povjerenstvo u Europu uvelo hitno ili ratno stanje i što se je upustilo u nametanje izravnih poreza svojim građanima samo radi nastavka rata u Ukrajini. Europski politički prvaci su opijeni ratom u Ukrajini u mjeri, koja opravdava tvrdnju da Ukrajina i njezino nezakonito vodstvo upravljaju Europskom unijom (i Ujedinjenom Kraljevinom). Bruxelles se trajno drogira  Ukrajinom. Ukrajina mora dobiti europski novac, iako će ona taj novac dijelom potratiti na ratni poraz, a dijelom vjerojatno prenijeti na privatne bankovne račune ili pretvoriti u nekretnine na Zapadu.

Jedna od posljedica bezrazložnog uvođenja hitnog stanja u Uniji i otimačine ruskih državnih pričuva je potpuno uništenje europskog pravnog sustava. Unija nije država jednog naroda, koji je postojao od davnine – „europski“ narod nije nikad postojao – nego je nastala međunarodnim ugovorom država određenih europskih naroda. Samozvana vlast u Bruxellesu sad razara svoj vlastiti pravni sustav. Samovolji Bruxellesa doći će kraj, kad europski narodi koji sastavljaju Uniju jedan za drugim budu birali nove vlasti u svojim državama, koje će su posvetiti dobrobiti svojih naroda, a ne umišljenom spašavanju Ukrajine i neostvarljivom uništenju Rusije.

Jedna od teških posljedica sadašnje politike Unije i dosadašnje politike Amerike prema Rusiji je rasap zapadnog financijskog sustava, koji je bio utemeljen na američkom dolaru i na sustavu prekograničnog plaćanja SWIFT. Početno zadržavanje, a poslije i očekivana zapljena ruskih državnih pričuva pohranjenih u Belgiji stvorili su veliko nepovjerenje među svjetskim ulagateljima i među voditeljima državnih ulagateljskih zavoda diljem svijeta. Većina svjetskih država već rabi sustav BRICS-a za prekogranično plaćanje, ulaganja i čuvanje pričuva u mjesnom novcu ili u kineskim juanima.

Zanimljivo je to, što je glavna promicateljica novog svjetskog sustava prekograničnog plaćanja upravo Rusija, koja je doživjela gorko iskustvo uzdajući se u zapadni financijski sustav. Ako se slučaju Euroclear doda slučaj prisvajanja u Nizozemskoj kineske korporacije Nexperia koja je zakonito i čestito poslovala, može se reći, da dvije politički najutjecajnije sile BRICS-a čvrsto podupiru financijski sustav BRICS-a.

Kako bi opravdalo prisvajanje ruskog državnog novca, Europsko povjerenstvo je proglasilo hitno stanje, iako hitnosti u Uniji nema. Hitno je stanje u Ukrajini, koja i nije članica Unije. Međutim, Unija će svojom konačnom odlukom o zapljeni ruskih državnih pričuva sama stvoriti hitno stanje: ubrzo će se otvoriti nova provalija u ukrajinskom proračunu, a ruska pričuva u Euroclear je uistinu ograničena. Možda će predvodnici Unije (von der Leyen, Merz, Macron, Meloni) i UK (Starmer) konačno shvatiti, da je Europa deindustrijalizirana i siromašna te da je iskoristila svoje prirodne izvore, a da Amerika više ne želi razbacivati svoj sve manje vrijedan novac na Europu i posljedično na Ukrajinu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi ukrajinskim napadajima na dodatne ruske mete, za koje ukrajinsko vodstvo računa, da bi moglo dodatno ili potpuno ugroziti ruski naftni prihod, koji je dosad Rusiji omogućivao vođenje rata u Ukrajini. Ukrajinske vlasti nedvojbeno gube rat na domaćem bojištu, ali već duže vrijeme nastoje ugroziti rusku energetsku podlogu, kako bi možda Rusiju prisilile na bezuvjetnu obustavu paljbe u Ukrajini. Kad su se ukrajinski napadaji u „dubinu“ Rusije pokazali jalovim ukrajinske vlasti su se prihvatile ugroze naftovodnih odredišta u Crnom moru i otvorenih napadaja na brodove, za koje se računa da prevoze rusku naftu.

Tako je Ukrajina 14. studenoga dronovima (hrv. trutovima) napala naftno odredište u ruskoj luci Novorosijsk u Crnom moru, do kojega vodi Združeni kaspijski naftovod (Caspian pipeline Consortium – CPC), koji je u vlasništvu kazahstanskih, ruskih i američkih korporacija. Napadajem su oštećena naftna skladišta, pristanište za pretovar brodskih spremnika, lučka postrojenja i jedan brod. Dana 27. studenoga turski brod za prijevoz nafte Mersin pretrpio je četiri „vanjske“ eksplozije na sidrištu u senegalskoj luci Dakar. Dana 28. studenoga Ukrajina je u turskomu isključivom gospodarskom području u Crnom moru napala podvodnim dronovima dva broda koja obično prevoze rusku naftu. To su bili brodovi Kairos i Virat, koji plove pod zastavom Gambije. Brod Virat je bio teško oštećen.

Pretovar nafte u luci Novorosijsk obnovljen je već 16. studenoga. Naftovod koji doprema naftu u Novorosijsk služi ponajviše za prijevoz kazahstanske nafte u Crno more. Tim se naftovodom do mora dopremi 80% kazahstanske nafte. Kazahstanske vlasti su 30. studenoga žestoko osudile opaki ukrajinski napadaj, koji one uzimaju kao izazov i zatražile od Ukrajine da odustane od budućih napadaja na CPC.

U Pomorskoj skupini Bešiktaš, koja je vlasnica broda Mersin kažu, da je brod napadnut vjerojatno zbog njegove povezanosti s prijevozom ruske nafte. Nakon izvedenog napadaja voda je preplavila strojarnicu. U skupini Bešiktaš su posebno zabrinuti, jer su slijedeći dan u turskim gospodarskim vodama napadnuti brodovi Kairos i Virat.

Tursko ministarstvo prijevoza je objavilo, da su prazni brodovi za prijevoz ruske nafte napadnuti podvodnim dronovima „morske bebe“ dok su bili na putu u Novorosijsk. Dronovi su bili upereni u ruske tankere i prouzročili su eksploziju, a Ukrajina je preuzela odgovornost za napadaj. Glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Turske je naglasio, da ukrajinski napadaj na brodove u turskom isključivom gospodarskom području predstavlja „opasnost za plovidbu, ljudske živote, imovinu i za okoliš u području“. Glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova je izjavio, da Turska vodi „razgovore s odgovarajućim strankama, kako bi se spriječilo širenje ukrajinskog rata na Crno more i kako bi se zaštitili turski gospodarski probitci“.

Donedavno su ukrajinski napadaji na ruske brodove i na lučka postrojenja bili ograničeni na sjeverne obale Crnog mora, a sad se šire tim morem. Poslije napadaja na gambijske brodove u turskom gospodarskom području oglasio se je i Margus Tsahkna, ministar vanjskih poslova Estonije. Ministar je izjavio, da bi ukrajinski napadaj na ruske brodove u Baltičkom moru bio nerazborit, jer bi mogao prouzročiti veliku ugrozu za okoliš.

Na pitanje o tomu, je li Estonija upozorila Ukrajinu, da se ne upušta u napadaje na brodove s ruskom naftom u Baltičkom moru ministar je odgovorio: „Više od 60% ruske nafte i ruskog ukapljenog plina prolazi Finskim zaljevom, što je golema količina, posebice jer je tjesnac kojim brodovi prolaze širok samo 10 kilometara. Nismo rekli Ukrajincima da ne dolaze ovamo, ali ne bi bilo mudro da dođu, jer bi to znatno otežalo stanje u Baltičkom moru.“ Ministar Tsahkna je dodao: „Budimo iskreni: Ukrajina ima pravo napadati i razarati vojne i strategijske mete u Rusiji. Međutim, napadaji u međunarodnim vodama su drukčije pitanje pa je Turska bila žestoko osudila ukrajinski napadaj u turskim gospodarskim vodama, koje nisu u pravom smislu međunarodne vode.“

Očito je, da ukrajinska politika bježi od svoje, domaće bojišnice „preko ruske dubine na morske i oceanske pučine“. Ukrajinsko političko vodstvo nastoji postići kakav-takav uspjeh u obračunu s Rusijom daleko od kuće. Englezi kažu, da je „susjedova trava uvijek zelenija“. Nevolja s novom ukrajinskim vojnom taktikom je tomu, što Europa (EU i UK) podupire ukrajinske ratne nakane, jer je to jedini način nastavka rata. Europa se boji mira i zato želi nastavak rata na bilo koji način. Europa je postala ovisna o Zelenskom te o njegovoj ratobornosti i tvrdokornosti.

Predsjednik Zelenski želi nastavak rata, jer bi u slučaju sklapanja mirovnog sporazuma između SAD i Ruske Federacije on ostao bez vlasti. Mirna Ukrajina bi se lišila Zelenskog i njegove klike i to ne samo zbog američke objave ukrajinske pljačke znatnog dijela zapadne vojne i financijske pomoći. (Zna se za zvučne snimke razgovora, koji su vođeni u najvišem političkom vrhu Ukrajine, ali se zna i da predsjednik Zelenski zna za postojanje takvih snimaka.)

Europsko političko vodstvo želi isto nastavak Rata za Ukrajinu na bilo koji način: na ukrajinskoj bojišnici, nastojanjem razaranja ruske vojne i energetske podloge ili napadima na brodove koji prevoze rusku naftu i ruski ukapljeni plin. Europa se boji uspostave trajnog mira u Ukrajini, jer bi se u miru vidjeli učinci (1) željenog prekida dopreme jeftinog ruskog prirodnog plina u Europu i (2) svesrdne financijske i vojne pomoći, koju je Europa iznad svojih mogućnosti pružala Ukrajini. U miru će se vidjeti dubina na koju se je srozalo europsko gospodarstvo, posebice zbog deindustrijalizacije, koja je uvelike prouzročena bijegom europskog industrijskog kapitala u Ameriku i Aziju. U miru bi se vidjelo, da je „kralj gol“.

Ovih se dana na privatnim mrežama nalaze brojni prilozi o propadanju njemačkog gospodarstva, o propadanju britanskog gospodarstva i o propadanju francuskog gospodarstva. (Izgleda da je u Francuskoj nemoguće donijeti proračun čak i za tekuću poreznu godinu.) O propadanju ili slomu bilo kojega jedinačnog gospodarstva se piše tako, kao da je samo to gospodarstvo u nevolji, a da su sva ostala europska gospodarstva u dobu stanju. Ipak je istina, da su sva europska nacionalna gospodarstva u velikoj nevolji.

Ako dođe do uspostave mira u Ukrajini, neće doći samo do uviđanja pravog stanja u gospodarstvu Unije, nego će i dosadašnje državne vlasti morati položiti račun svojim narodima. Glavni uzroci sadašnje političke pomutnje i sadašnjega jadnog gospodarskog stanja u Europi su političko usredištenje („centralizacija“) Europe i vladavina neizabrane upravne klike u Bruxellesu. Zato će, po meni, doći do prestanka Europske unije i do povezivanja europskih naroda u novu slobodnu zajednicu. Unija je nastala odlukom nositelja privatnog kapitala nakupljenog u Americi, a prestat će odlukom slobodnih europskih naroda.

Izgleda da predsjednik Trump i jedan dio njegova upravnog ustroja žele uspostaviti mir u Ukrajini i to sporazumom između Amerike i Rusije. (Amerika treba prestati glumiti posrednika u ratu između Ukrajine i Rusije, jer je Rat za Ukrajinu rat Amerike protiv Rusije, iako predsjednik Trump opetovano naglašava, da to nije njegov rat, nego Bidenov. Rat protiv Rusije nije ničiji privatni ili osobni rat, nego američki rat protiv Rusije.) Drugi dio Trumpova upravnog ustroja je sustavno potkopavao mogući sporazum Amerike i Rusije. Taj dio ustroja je dosad predvodio neokonzervativac Marco Rubio, državni tajnik Amerike.

Tajnik Rubio je bio upriličio besmislene i jalove sastanke izaslanstva SAD i Ukrajine u Ženevi i Miamiju. Na sastanku u Miamiju 30. studenoga Rubio je bio zbunjen i izrazito nezadovoljan tvrdokornošću i nepopustljivošću glavnog ukrajinskog pregovarača Rustema Umerova, protiv kojega se također vodi istraga u Ukrajini. Čini se, da bi Rubio mogao promijeniti stranu u upravnom ustroju Amerike, što se može zaključiti po tomu, što nije putovao na minuli sastanak Amerike i Rusije, koji je održan u Moskvi 2. prosinca i što neće sudjelovati na predviđenom sastanku ministara vanjskih poslova Atlantskog saveza.

Nakon sastanka u Miamiju tajnik Rubio je izvijestio javnost, da je sastanak bio učinkovit, ali da je ostalo još posla, koji valja obaviti. Poslije sastanka u Moskvi ruski dužnosnici su izvijestili, da je „sastanak bio učinkovit, ali da je ostalo još posla, koji treba obaviti“. Očito je, da će se razgovori i sastanci Rusije i Amerike nastaviti., kao što će se nastaviti i ruski „posebni vojni zahvat“ u Ukrajini. Na dan sastanka u Moskvi predsjednik Trump je izjavio, da „Amerika više neće financijski pomagati Ukrajinu“. Ruski „posebni vojni zahvat“ se nastavlja, a američka novčana pomoć Ukrajini se obustavlja. Zato je za Ukrajinu dobro, da – po savjetu tajnika američke kopnene vojske Daniela Driscolla – „prihvati odmah američki nacrt uspostave mira, a ne kasnije kad bude slabija“.

Continue Reading