Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi nesmiljenim razaranjem svjetskog slobodnoga tržišta. Predsjednik Trump pred cijelim svijetom uništava hvalevrijedan uradak predsjednika Clintona, koji je – kad je stvarao svjetsko tržište – istinski vjerovao, da će upravo svjetsko slobodno tržište zajamčiti svjetskom kapitalu svjetsku vlast. Da to Clinton i kapitalisti nisu vjerovali, Clinton svjetsko tržište na bi ni stvarao.

Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta pružio mi je novi izraelsko-američki napad na Iran. Zamišljeni smisao dvaju dosadašnjih napada na Iran te podizanja protivvladinih prosvjeda u Iranu bio je promjena političkog sustava u Iranu, koja se je izrodila u krhanje dosadašnjeg svjetskog tržišta i u ubrzavanje stvaranja novog svjetskoga nekapitalističkog tržišta.

Od uspostave izvornih civilizacija u dolini Nila i u dolinama triju velikih azijskih rijeka svijet se je počeo dijeliti u prostorno omeđene monarhije. Državama su upravljale vladarske obitelji ili loze, iako je u nekim državama postojala teokracija („bogovlašće“), u kojima su vladali veliki svećenici. U svim su civilizacijama bili uvedeni obvezni vjerski sustavi, pravila kojih su se morali pridržavati svi podanici. U svim monarhijama je često dolazilo do smjenjivanja vladarskih loza. Otimanje prijestola služilo je uspostavi nove vladarske obitelji ili loze.

U suvremenom svijetu isto ima vladarskih loza. Jedan primjer za to pruža Sjeverna Koreja s vladarskom obitelji Kim, koja bi uskoro mogla dobiti četvrtog vladara zaredom. Jedan primjer je bila svrgnuta obitelj Al Asad u Siriji, a drugi je bio u Indiji, u kojoj je već izrođena obitelj Nehru-Gandhi dala četiri vladara, uključujući i snahu Talijanku.

U kapitalizmu su političke stranke zamijenile prijašnje političke struje, koje su postojale na vladarskim dvorima. Ne začuđuje činjenica, da je prva politička stranka osnovana upravo u Americi, koja je od svojeg utemeljenja 1776. godine bila prava kapitalistička država.  To je bila Federalistička stranka, koju su 8. studenoga 1790. godine utemeljili „očevi Amerike“ Alexander Hamilton i John Adams. Hamilton je godinama bio ministar financija nove države, a Adams je bio predsjednik od 1797. do 1801. godine.

Nakupljeni kapital tražio je republikansko uređenje, kako bi mogao postavljati vladare po svojoj volji, a ne igrati na sreću s prestolonasljednicima. Tako je bilo u ranom kapitalizmu: nacionalni kapital nadzirao je nacionalno tržište u mjeri, koja je jamčila uspostavu nacionalne vlasti kapitala. Iako su tržišta bila nacionalna, postojala je trgovina među državama, ali su tržište na svojemu zemljopisnom prostoru uređivali mjesni vladari, koji su znali biti istinski poduzetnici.

Međutim, Amerika je postala prvim gospodarstvom svijeta na prelasku u dvadeseto stoljeće. U Ameriku se je prelio dotadašnji britanski kapital, koji se je Americi – koja je obilovala gotovo netaknutim prirodnim izvorima – više plodio, nego u Britaniji. Prije se je u Britaniju prelio nizozemski kapital, a Nizozemska je gospodarila svijetom u sedamnaestom stoljeću, jer se je u nju bio prelio đenovski i habsburški kapital.

Američki kapital je postao toliko golem, da su nositelji tog kapitala mogli od svih nacionalnih tržišta napraviti jedno, svjetsko tržište. Američki kapitalisti su za svoje korporacije zatrebali slobodan pristup svim mjesnim tržištima. U to vrijeme američka politika još nije bila pod potpunim nadzorom kapitala pa se je Amerika upustila u rat protiv slabe Španjolske, kako bi namaknula dodatna tržišta. Ta zamisao nije bila uspjela.

Predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) je nastojao na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine putem pobačene Lige naroda zavladati svjetskim tržištem rabeći izvoz kapitala i izvoz (američke) demokracije, ali su to spriječile kolonijalne velesile Britanija i Francuska. Predsjednici Franklin Roosevelt (1933.-1945.) i Harry Truman (1945.-1953.) nastojali su dogovorom u Bretton Woodsu u srpnju 1944. godine uspostaviti Međunarodnu trgovinsku organizaciju (ITO), ali je američki senat odbacio tu zamisao. Uspostava svjetskog tržišta je čekala bolja vremena. Kao zamjena za ITO napravljen je Opći sporazum o trošarinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade – GATT).

Dobra vremena su došla poslije rasapa Istočnog bloka (1989.) i Sovjetskog Saveza (1991.). Američkom predsjedniku Billu Clintonu (1993.-2001.) uspjelo je napraviti Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kao stražaricu svjetskog globalnog tržišta. Clinton je bio i doveden za predsjednika SAD, kako bi uspostavio svjetsko tržište i WTO. Predsjednik Clinton je već 1. siječnja 1994. godine uspostavio skupno sjevernoameričko slobodno tržište NAFTA, a 1. siječnja 1995. godine Svjetsku trgovinsku organizaciju. WTO je međuvladina ustanova, koja uređuje i potiče međunarodnu trgovinu. Ona ima 166 članica, koje daju 98% svjetske trgovine i ukupnog svjetskog domaćeg proizvoda.

Predsjednika Clintona je zamijenio George W. Bush (2001.-2009.), koji je bio zaokupljen ratovima u Afganistanu (2001.) i Iraku (2003.). Kina je primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju 11. prosinca 2001. godine, točno tri mjeseca poslije napada na tornjeve blizance u New Yorku. Predsjednik Barack Obama (2009.-2017.) se je bavio promjenom političkih sustava u arapskom svijetu i u Ukrajini pa su ga „obojene revolucije“ odvratile od stražarenja na svjetskom tržištu.

Zbog ustaljene nebrige Amerike za čuvanje svjetskog tržišta došlo je silnog gospodarskog uspona Kine i Azije općenito. Ujedno je nastala Svjetska većina, koja okuplja zemlje u razvitku i koju predvodi slobodna udruga država BRICS. Pokazalo se je, da je jedinstveno svjetsko tržište više koristilo gospodarstvima zemalja u razvitku, nego zapadnim gospodarstvima.

Zato je Donald Trump (2017.-2021. i 2025.-), koji se je posvetio obnovi američkog gospodarstva i obnovi američkog utjecaja u svijetu – America First ili Amerika iznad svega – već u svojemu prvom predsjedničkom razdoblju počeo raskopavati svjetsko tržište i to gospodarskim kaznama i uvoznim trošarinama. Predsjednik Joe Biden je nastavio kažnjavati Kinu zabranom izvoza tehnologije i nametom uvoznih trošarina, ali su se Amerika i Europska unija bile usredotočile na Rusiju i na potporu ratu u Ukrajini.

Kina i Azija su gotovo neopazice postale sredinom svijeta. Zato predsjednik Trump sad razjareno uništava svjetsko tržište i to ne samo gospodarskim kaznama i uvoznim trošarinama, nego i ratovanjem. BRICS je uspostavljen kao jaka gospodarska udruga, jača od Skupine sedam (G7). BRICS stvara inačno svjetsko tržište. Od dosadašnjeg svjetskog (američkog) tržišta odmeću se i mnoge zapadne zemlje. Tim državama je snaga azijskog tržišta važnija od (američke) geopolitike, a nekim „zapadnim“ državama jako azijsko tržište je prostorno bliže, nego što su slaba zapadna tržišta. U metežu razorenja Clintonova svjetskog tržišta zametnuto je i brzo raste novo svjetsko tržište. Na tom novomu tržištu suradnja država zamjenjuje gospodstvo hegemona. U raznim dijelovima svijeta političari i politolozi spominju mogućnost prerastanja sadašnjeg opakoga napada Amerike i Izraela na Iran u treći svjetski rat. Postoji takva mogućnost, ali se ona ne mora obistiniti. Ako takav rat i izbije, Amerika, Izrael i neke zapadne zemlje, koje taj rat priželjkuju ne mogu ga dobiti. Taj rat bi uz postojeće nuklearno oružje izgubila naša cijela vrsta. Međutim, kapitalizam se ne može očuvati ni takvim strašnim ratom.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi zatorom politike i geopolitike u zapadnim državama i među zapadnim zemljama. Postupak zatiranja politike teče već dugo, od vremena kad se je svjetski privatni kapital nakupio i usredotočio u Americi. Izvorni američki kapital je vezan uz proizvodnju dobara, posebice uz crpljenje nafte i industriju te uz poljoprivredu. Slobodan privatni kapital je uglavnom u vlasništvu židovske zajednice u Americi i upravo taj, slobodni kapital nastoji upravljati svijetom. Upravljanje svijetom pripadalo je slobodnomu, a ne vezanom kapitalu.

Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta pružio mi je ishod nedavnih izvanrednih izbora za prazno mjestu u Donjoj kući Britanskog parlamenta u izbornom okrugu Gorton i Denton, u gradu Manchesteru, koji se je dosad smatrao srčikom Laburističke stranke. (Parlamentarno sjedalo je ostalo prazno poslije ostavke zbog slabog zdravlja laburista Andrewa Gwynnea, koji je bio nezavisni zastupnik poslije isključenja iz Laburističke stranke.) Na izborima je pobijedila kandidatkinja Stranke zelenih Hannah Spencer, koja ima 33 godine i koja se bavi ugradnjom vodovodne mreže. Spencer je „vodoinstalaterka“.

Hannah Spencer je na izborima dobila 15.000 glasova. Reformska stranka je dobila 10.600, a Laburisti 9.400 glasova. U odnosu na prethodne izbore Zeleni su udio u glasovima povećali 28%, a Laburisti su smanjili 25%. Kandidat Reformske stranke bio je sveučilišni profesor, a kandidatkinja Laburističke stranke zove se Angeliki Stogia. Prva izjava zastupnice Spencer poslije proglašenja rezultata izbora bila je: „Ja ću svojim djelovanjem vratiti povjerenje ljudi u politiku!“ Spencer nije govorila o tomu, što će napraviti za ljude u svojoj izbornoj jedinici, nego o najvećoj nevolji koja tišti građane, a to je nepovjerenje u politiku i u političare.

U kapitalizmu – koji se je začeo u Europi u petnaestom stoljeću i kojega nikad prije nije bilo u ostalim dijelovima svijeta – politika je sprva služila mjesnom kapitalu, jer svjetskog kapitala nije bilo. Primjere za izvorno nakupljanje kapitala daju sjevernotalijanske i jadranske republike te baltički, posebice njemački, trgovački gradovi. Međutim, otkad se je kapital na prelasku u dvadeseto stoljeće nakupio i usredotočio u Americi svjetska i posebice američka politika služe svjetskom kapitalu.

Ponovit ću i naglasiti, da u političkim zajednicama i u svijetu postoje četiri spletena i neraspletljiva izvora vlasti ili utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, zaštita ili obrana i ideologija ili svjetonazor. Prije je politika ostajala u granicama države; gospodarstvo je putem trgovine i ulaganja prelazilo državne međe; vojske se nisu smjele mnogo udaljavati od državnih granica; a širenje svjetonazora nije znalo za granice. Suvremena tehnologija i suvremeni komunikacijski sustavi promijenili su posebno dosege gospodarstva i vojnog djelovanja. Ipak, politika je po svojoj odredbi – polis, politika – obavljanje ukupnog posla životne zajednice ili naroda pa mora imati prevagu nad ostalim izvorima vlasti ili utjecaja.

Ruski filozof i politolog Aleksandar Dugin objavio je 2009. godine knjigu Četvrta politička teorija (Четвёртя политическая теория, Amfora, 2009). Na naslovnici jednog od izdanja Duginove knjige bila je četvorina („kvadrat“) podijeljena u četiri jednaka polja. U polja su bili ucrtani dolar kao znak kapitalizma, srp i čekić kao znak komunizma, kukasti križ kao znak nacionalnog socijalizma i upitnik kao nadomjestak za novi politički sustav, koji je zago*varao Dugin, ali kojemu nije znao nadjenuti ime. Ja novo uređenje životnih zajednica, u kojemu politika predvodi gospodarstvo, zaštitu i svjetonazor već dugo nazivam politizmom.

Velike novìne u ukupnom trajanju naše vrste su (1) globalizacija poslovanja korporacija i (2) politička globalizacija naše vrste, koju je prouzročila globalizacija poslovanja korporacija. Globalizacija naše vrste se očituje u suradnji država i naroda, a ne u povezivanju ili nadmetanju korporacija. Svjetskom privatnom kapitalu nakupljenom u Americi sad smeta globalnost poslovanja korporacija, jer ona više koristi državama i narodima u razvitku, nego zapadnim državama. Primjerice, Kinu je globalnost poslovanja korporacija preobrazila u prvu industrijsku silu i u prvu trgovinsku silu svijeta te u pravi rasadnik suvremene tehnologije (u poljoprivredi, graditeljstvu, prijevozu, komunikacijama, električnim vozilima, fotonaponskim pločama, vjetrenim turbinama i u drugim područjima).

Međutim, Kina u globalni svijet nije unijela samo silan gospodarski razvitak i suvremenu industrijsku proizvodnju, nego i nov način upravljanja narodom i njegovom državom. Kina od starine njeguje isti način upravljanja državom. Taj se način upravljanja očituje u strategijskom pristupu vođenju javnih poslova, stvaranju naroda, jedinstvu države, postavljanju prijevozne, komunikacijske i upravne podloge te u postavljanju i njegovanju stručnoga upravnog ustroja. (To je prije bio mandarinski stalež.) Kina nije vodila napadačke, nego samo obrambene ratove pa je oko svojeg prostora podigla obrambeni zid. Kina se nije nikad upuštala u imperijalizam i kolonijalizam, nego je bila žrtvom tuđih osvajanja: mongolskih, europskih i japanskih.

Kina je u globalni svijet unijela svoj iskušani način vođenja javnih poslova, a zapadne države i posebice Amerika i nadalje čuvaju svoj kapitalistički, ad hoc ili zgodimični način vođenja javnih poslova, do kojih kapitalu nije ni stalo. Na Zapadu se državni poslovi vode u nakani zgrtanja privatnog kapitala. Zbog prikladnijeg načina vođenja javnih poslova Kina i države Svjetske većine rastu i razvijaju se, a Amerika i Europa naočigled propadaju. Europa i Amerika su uglavnom iscrpile sirovine, a u velikoj mjeri su uništile i industriju. Zapadne države zasad prednjače samo u uporabi privatnih mreža i u umjetnoj umnosti (AI), ali ih Kina brzo sustiže. U najnovije vrijeme EU se prepire s Amerikom oko širenja američkih privatnih mreža i njihova štetnog utjecaja posebno na mladež. Umjetna umnost se mnogo rabi za izmišljanje događaja i za davanje lažnih objašnjenja takvim događajima.

Istinska nevolja Zapada i posebno Amerike je izostanak politike. Nositelji kapitala su odnedavno počeli izravno bez ikakve politike voditi poslove država i njihovih naroda. Ponovit ću to, da je zapadni ili američki privatni kapital u postupku globalizacije postao zanemarljiv u odnosu na skupni kapital, koji se nakuplja u narodima Svjetske većine. Američki kapital više nema dovoljnu snagu ni za vođenje američke, a kamoli svjetske politike. Moglo bi se reći, da dolazi kapitulacija kapitala.

Sila kapitalizma i kapitalista više ne dolazi od sile kapitala. Jedina mogućnost spasa kapitalizma dolazi od pripravnosti kapitalista, da zapodijevaju ratove diljem svijeta. Američki svjetski privatni kapital je spreman napadati države jednu po jednu ili im prijetiti uporabom sile, kako bi te države napravile političke ustupke i kako bi se odrekle svoje suverenosti. Primjeri za to su američki politički ili vojni zahvati u Panami, Venezueli i Iranu te prijetnje Kubi i Grenlandu. Kako bi mogao rabiti američku vojnu silu, svjetski privatni kapital je u Bijelu kuću vratio Donalda Trumpa, koji je pripravan slušati zapovijedi Izraela i izraelske dijaspore u Americi te neodgovorno i pustopašno rabiti uništavajuće oružje. Obavljeni napadi na Venezuelu i Iran te očekivani napad na Kubu bili su desetljećima pripravljani gospodarskim kaznama.

Ipak, „svaka sila je dovijeka“, a „vrč ide na bunar dok se ne razbije“. Svjetska većina, koju politički predvodi Kina postala je snažan, cjelovit i otporan organizam, koji će se othrvati besmislenim ratničkim nasrtajima oslabljenoga svjetskog privatnog kapitala zgrnutog u SAD.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi propadanjem Europske unije i Atlantskog saveza, koji su do grla utonuli u kal Rata za Ukrajinu. U zadnje vrijeme Amerika se odalečuje od tog rata, jer u drugim predjelima svijeta ima prječih nevolja, koje joj valja ukloniti ili ublažiti. Teret Rata za Ukrajinu sve više i sve teže pada na Europsku uniju i na europsko krilo Atlantskog saveza.

Ukrajinski rat je uvijek bio rat Zapada odnosno Atlantskog saveza protiv Rusije, u kojemu je pučanstvo Ukrajine bilo samo ovlašteno (proxy), zaduženo ili osuđeno za izvođenje ili na izvođenje kopnenih ili pješačkih zahvata. Ostale vidike ratovanja (morem i zrakom, uporabom satelitske mreže i vođenjem dalekometnih letjelica) izvodili su stručnjaci Atlantskog saveza. Kako je ukrajinski rat bio odmicao Atlantski savez je Ukrajinu opskrbljivao sve težim, opasnijim i dalekometnijim oružjem.

Poticaj za pisanje ovakva i ovog osvrta ranije mi je pružila ozbiljna prepirka na sastancima povjerenstva i vijeća Europske unije uoči prošlog Božića, kad čelnici Unije nisu mogli odlučiti čijim bi novcem pomagali Ukrajinu i zajednički rat u njoj: vlastitim ili ruskim. Od silnih 210 milijardi eura ruskog novca zadržanog u financijskoj ustanovi Euroclear pomoć Ukrajini je spala na samo 90 milijardi eura Unijina novca. Unija je donedavno izdašno podupirala i silno razjarivala ukrajinski rat i to nauštrb europskog gospodarstva i na štetu pučanstva Unije, koja zbog pomoći Ukrajini odustaje od dobrotvorne političke tvorevine („socijalne države“).

Nasušna pomoć Ukrajini od samo 90 milijardi eura i to na dug pokazala je, da je europska riznica prazna. Najnoviji obrok pomoći Ukrajini trebao bi zadovoljiti dvogodišnje potrebe Ukrajine i ukrajinskog ratovanja. Usto, NATO je iscrpio svoje pričuve teškog oružja i teškog streljiva, a deindustrijalizirano europsko gospodarstvo nije u mogućnosti proizvesti dosta novog oružja. (Nedavno je Mark Rutte, glavni tajnik NATO-a rekao, da Rusija u tri mjeseca proizvede teškog oružja koliko Zapad proizvede u godinu dana.)

Minulih tjedana zaoštrio se je prijepor Amerike i Europske unije u svezi s američkim svojatanjem Grenlanda, koji je dio Danske, koja je članica Europske unije i utemeljiteljica Atlantskog saveza. Ipak, glavni razlog prijepora SAD i EU je to, što je propao njihov zajednički „nacrt Ukrajina“, koji je bio smišljen za slamanje Rusije kao velesile i za komadanje golemog ruskog zemljopisnog prostora od 17,1 milijuna km². Amerika prva bježi iz Ukrajine.

Predsjednik Trump je bio razglasio opasnost kineskog i ruskog zauzimanja Grenlanda, kako bi SAD mogle prisvojiti taj otok površine 2,17 milijuna km² i djelotvorno ga kao svoj braniti od navodnog rusko-kineskog osvajanja i prisvajanja. Budući da su i SAD i Danska članice Atlantskog saveza, Grenland od Kine i Rusije mogu braniti vojne snage tog saveza, ako se uporabi Članak 5. Atlantskog ugovora. Mogući vojni sukob Europe i Amerike oko Grenlanda nije sadašnjost, nego moguća budućnost.

Ipak, prva briga Amerike je Kina, koja ne postupa kao politička i vojna, nego kao gospodarska velesila, koja nebrojenim zemlja u razvitku nudi suradnju te u njima postavlja prijevoznu i komunikacijsku podlogu. Kina to radi bez upletanja u unutarnje poslove država i bez nastojanja, da mijenja politički sustav drugih država.

Amerika je koncem devetnaestog stoljeća imala dva premca: Japan i Njemačku, koji su nastojali vojnim i gospodarskim sredstvima prodirati u prostor američkog utjecaja: Tihi ocean i Južnu Ameriku. Poslije Drugoga svjetskog rata rasule su se britanska kolonijalna carevina i francuski kolonijalni sustav, a Njemačka i Japan bili su potučeni do nogu i bili su razoreni. Ipak, poslije tog rata Amerika je dobila novog premca – Sovjetski Savez, koji je imao površinu 22,4 km² i koji je nadzirao Istočnu Europu (941 km²) te Kinu, Mongoliju, Sjevernu Koreju i Vijetnam u Aziji.

Poslije Hladnog rata Amerika je ostala jedinom svjetskom političkom, gospodarskom, vojnom i ideološkom velesilom, ali ne zadugo. Od stupanja u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) u prosincu 2001. godine Kina je naglo postala novom suparnicom Amerike. Amerika je odlučila braniti se od Kine i to (1) zatvaranjem u svoj svod („sferu“) svijeta i (2) nametom uvoznih trošarina. Široko nametanje trošarina oslabilo je američko proizvodno gospodarstvo (industriju i poljoprivredu) pa Americi kao zaštita preostaje samo zatvaranje u njezin dio svijeta. Zato bi predsjednik Trump htio u američku sferu uključiti Grenland, koji zemljopisno ne pripada Sjevernoj Americi, nego se nalazi između Arktičkog oceana i Atlantskog oceana. Međutim, i u svojem dijelu svijeta Amerika ima ozbiljnih nevolja, posebice s Brazilom, Kanadom i Meksikom.

Iako je kineska vanjska politika domišljena i sustavna, za Kinu bi se moglo reći, da trpno a ne djelatno privlači sve više država na uzajamnu dvojnu suradnju ili na suradnju u okviru BRICS-a. Zato se može reći, da Kina nije opasnost za red u svijetu, nego da stvarni geopolitički poremećaji dolaze od SAD pod predvodništvom Donalda Trumpa. Predsjednik Trump uporno nastoji obnoviti propali zapadni svjetski poredak, ali se stari poredak ne može vratiti. Nepredvidljivost američke geopolitike djelatno odbija od Amerike sve više država, što uistinu smanjuje napetost prema Kini. Takav razvitak međudržavnih odnosa ne vodi stvaranju novog hegemona, nego jačanju višestožernosti u svijetu. Kina se ne okomljuje na Ameriku i ne traži za sebe više zemljopisnog prostora niti traži više prirodnih izvora, jer je ona za svoju tvarnu proizvodnju na vrijeme napravila sirovinske i industrijske opskrbne mreže.

Budući da je Rat za Ukrajinu zasad najpogibeljniji svjetski sukob i budući da se Amerika sve više povlači u svoj prostor utjecaja, već dugo se pretresa pitanje o tomu, što Europa može sama napraviti u ranije započetom sukobu Zapada s Rusijom. Mark Rutte tvrdi, da Europa ne može sama suzbiti moguće rusko širenje na zapad. Francuski ministar obrane Lecornu i njemački ministar obrane Pistorius osporavaju Rutteovu tvrdnju. Prijašnji predsjednik Europskog vijeća Charles Michel traži od Marka Ruttea, da prestane igrati ulogu američkog izvršitelja („agenta“) i da se posveti stvaranju jedinstva u Atlantskom savezu.

Jedan broj europski država napravio je mimo EU i NATO-a Savez voljnih, združene vojne snage kojega bi trebale jamčiti zaštitu Ukrajini poslije moguće uspostave primirja ili poslije sklapanja mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine. Spomenut ću to, da države Saveza voljnih samo međusobno pregovaraju i da nisu u doticaju s Rusijom. Savez voljnih „pravi račun bez krčmara“.

Međutim, osim što napušta ukrajinski rat i prepušta Europi vođenje tog rata Amerika nastoji poboljšati svoje odnose s Rusijom. Amerika se prešutno nada, da bi time oslabila rusko-kineski strategijski savez i možda odvojila Rusiju od Kine. Time bi se Amerika možda lakše obračunala s Kinom, na koji god način: politički, gospodarski ili vojni. (Nedavno je visoka povjerenica Europske unije za vanjsku politiku i zaštitu Kaja Kallas izjavila, da „Europska unija ne treba razgovarati ili pregovarati s Rusijom, jer Rusija ne treba razgovor s Europskom unijom, budući da je od Amerike već dobila silne povlastice ili ustupke“.)

Europska unija propada politički, geopolitički, gospodarski, vojno i ljudski. Ona se je sama dovela u sadašnje teško stanje, koje postaje sve težim. Pravi razlog tomu je lakomisleno određivanje kazni Rusiji, koje su uključile i prekid postojane opskrbe Europe pristupačnim i jeftinim ruskim prirodnim plinom. Unija je nedavno odredila, da će opskrba Europe ruskim energentima prestati 2027. godine. Tako bi se Europa morala opskrbljivati iznimno skupim američkim ukapljenim plinom. Proizvodnja „čiste energije“ u Uniji je potpuno zatajila, ako se izuzmu francuske nuklearne elektrane, koje više nemaju pouzdanu opskrbu uranom iz Afrike.

Visoka cijena energenata u Europi vodi slabljenju gospodarstva. Cijena energenata posebno pogađa proizvodnju i prodaju električnih vozila. Prošle godine njemačka ulaganja u Kinu porasla su više od 60%, a industrijska ulaganja u SAD se smanjuju. (Čini se, da će Kanada naručiti dvanaest podmornica u Južnoj Koreji, a ne u jednoj od europskih država. U siječnju ove godine južnokorejski izvoz dosegnuo je 66 milijardi dolara, što je najviša zabilježena vrijednost južnokorejskoga mjesečnog izvoza i što predstavlja povećanje izvoza 34% prema siječnju prošle godine. Europska gospodarstva slabe, a azijska jačaju.)

Slabljenje europskih nacionalnih gospodarstava nedvojbeno ima i političke posljedice. Osim uspostave Uniji nepoćudnih vlasti u Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj u sve više europskih država – posebice u Njemačkoj, Francuskoj i Britaniji – jačaju oporbene domovinske političke snage. Zato su za očuvanje svoje vlasti u Uniji europske vlasti u Bruxellesu prisiljene rabiti izborne prijevare, sudske progone nepoćudnih kandidata ili stvaranje neobičnih poslijeizbornih saveza, kao što se je dogodilo u Francuskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj, Austriji, Bugarskoj, Moldovi i Gruziji. Ipak, sadašnji pristup europskih vlasti nije održljiv.

Europska geopolitika je potpuno rastrojena. Po meni, to dolazi od pogrešnog izbora visokog predstavnika Europske unije za vanjske poslove i zaštitu. S osobom postavljenom na to važno mjesto izbjegava razgovarati i američki ministar vanjskih poslova Marko Rubio, a kako bi s tom osobom razgovarali ruski ili kineski ministar vanjskih poslova. Kaje Kallas nije bilo ni u izaslanstvu Europske unije u Indiji, gdje je predsjednicu Europskog povjerenstva Ursulu von der Leyen pratio predsjednik Europskog vijeća António Costa.

Europske vojne snage uključujući i britanske su „tigar od papira“. One se ne mogu oduprijeti ni mogućem američkom vojnom zahvatu na Grenlandu. Takozvani europski Savez voljnih – koji je neslužbena zgodimična ustanova – svojim postojanjem mimo Atlantskog saveza i mimo dosad jakih nacionalnih vojska europskih država pokazuje vojnu slabost Europe. Europske vojne snage se ni uz pomoć Amerike ne mogu u Ukrajini oduprijeti ruskoj vojsci. Europsko deindustrijalizirano gospodarstvo ne može dobro opremiti „europsku vojsku“, uspostavu koje traže mnoge članice Unije. Usto, u Europi nema ni političke sloge, na kojoj počiva jaka vojska.

Konačno, Europa propada i ljudski. Unija i politika Unije oduzimaju europskim narodima istovjetnost ili identitet, koji su urođeni narodi Europe njegovali dva tisućljeća, a doseljeni uglavnom jedno i pol tisućljeće. Čelnici Unije u Bruxellesu nameću narodima europsku istovjetnost, a narodi još uvijek nastoje ojačati svoju dosadašnju narodnu istovjetnost. Usto, silni dolazak u Europu pridošlica sa svih ostalih kontinenata iznutra izgriza europske narode.

Sve u svemu, Europa se nalazi u političkom rasulu. Ona je geopolitički otočena („izolirana“), iako su europske sile do Drugoga svjetskog rata skupno gospodarile svijetom. Europa sve brže gubi gospodarsku snagu. Ona je vojno uistinu nemoćna. Europsko pučanstvo pripada europskom prostoru, koji više nije izdašan ni za stvaranje blagostanja naroda ni za pretvaranje Europe kao cjeline u svjetsku velesilu.

Zato Europa kao cjelina nema otvoren put naprijed. Novi put za Europu moraju početi jedinačno probijati europski narodi, koji će od Bruxellesa preuzeti upravljanje sobom i svojim državama, koje su još uvijek suverene. Narodi moraju početi reindustrijalizaciju. Oni moraju početi raditi, jer je Europa izgubila i sirovine i kapital. Nova Europa će svojom suvremenom proizvodnjom služiti svijetu. Ona će se morati naviknuti na služenje, iako je od šesnaestog stoljeća gospodarila svijetom. Europa se mora obratiti. Hoće li se izvorni Europljani iseliti, hoće li izumrijeti ili će skupa s pridošlicama stvoriti Novu Europu?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi nastojanjem Amerike da svoju vladavinu svijetom obnovi ratovanjem protiv tuđih država, a ne više nametom uvoznih trošarina. Spočetka svojega novog predsjedničkog razdoblja Donald Trump je nastojao obnoviti američku industriju i američko gospodstvo nad svijetom nametom uvoznih trošarina na uvoz proizvoda iz tuđih zemalja u rasponu od 10% do 145% (Kina) te nametom trošarina na uvoz tuđih proizvoda u stupnju od 25% do 100% (električna vozila).

Ipak, namet uvoznih trošarina nije počeo industrijalizirati američko gospodarstvo niti je povećao politički utjecaj Amerike u svijetu. Namet trošarina stvorio je inflaciju, povećao je životne izdatke američkih obitelji te otežao poslovanje i povećao izdatke američkih korporacija. Usto, protivmjere nekih američkih trgovinskih ortakinja (Kanade, Kine, Meksika) ugrozile su mnoge američke gospodarske grane: poljoprivredu, digitalnu trgovinu, preradu nafte, automobilsku industriju, vojnu industriju i mnoge druge grane.

Ugled Amerike kao države, koji je ona uživala po svršetku Drugoga svjetskog rata se je temeljito srozao. Amerika je po svršetku tog rata izdašno pomagala ratom pogođene zapadne zemlje te neke stradale zemlje u Aziji. Bio je upriličen Marshallov plan, koji je pomogao obnovu gospodarstava novih američkih saveznica. Amerika je polovici svijeta pružala pomoć i zaštitu, a znatno je pomogla i uklanjanju dotadašnjeg europskog kolonijalnog sustava, primjerice na Filipinima te u Indoneziji i Sjevernom Vijetnamu.

Poslije prestanka Hladnog rata Amerika je nastojala svoje gospodstvo nad polovicom svijeta proširiti na cijeli svijet, ali je taj politički nacrt propao. Rusija se je obnovila od propasti Sovjetskog Saveza. Kina je sustavnom preobrazbom gospodarstva postala prvom industrijskom i prvom trgovinskom silom svijeta te već više od jednog desetljeća postavlja svjetsku prijevoznu (Pothvat pojasa i puta – BRI) i komunikacijsku (Huawei, 5G) podlogu. Usto, većina zemalja u razvitku se je počela industrijalizirati na temelju vlastitih energenata i sirovina te je počela nakupljati vlastiti, nacionalni kapital. Zemlje u razvitku se tijesno međusobno politički i gospodarski povezuju te čine Svjetsku većinu, koja stvara ozbiljnu prevagu nad Zapadom.

Takav razvitak u političkom i gospodarskom svijetu je učinak globalizacije poslovanja korporacija, koju je bila smislila i upriličila Amerika. Međutim, globalizacija poslovanja korporacija je više pomogla zemljama u razvitku, nego zapadnim zemljama. Zato Amerika već dobro desetljeće nastoji razgraditi globalizaciju poslovanja korporacija, kako bi u svijetu suzbila politički i gospodarski utjecaj Kine i ostalih zemalja udruge BRICS. Amerika se pod predsjednikom Trumpom nastoji zatvoriti u svoju polukuglu ili hemisferu svijeta i to zloporabom Monroeove zamisli (1823.) o sprječavanju europskih sila, da prave međudržavne saveze u Srednjoj i Južnoj Americi ili da vojno zaposjedaju dijelove tog prostora. Predsjednik Trump sad nastoji voditi politiku svih država polukugle.

Amerika je izgubila svjetsko gospodstvo, ali i nadalje postupa kao svjetski hegemom ili kao carevina. Sadašnja Amerika se ponaša kao carski Rim, koji je rabio vojno nasilje, koje nije rabio republikanski Rim. Republikanski Rim je vodio tri „punska“ (kartažanska, feničanska) rata. Prvi punski rat (264.-261.) je izazvala Kartaga širenjem svojeg prostora na Siciliji na štetu rimskog posjeda na tom otoku. U Drugomu punskom ratu (218.-201.) Rim se je ponovo branio nakon što je Hanibal prešao Pirineje i Alpe te se je utaborio nadomak gradu Rimu. Rimska republika nije napadala.

Treći kartažanski rat (149.-146.) upriličio je Rim, koji je proglasio ugrozu od postojanja Kartage. Rimski senator Marcus Cato (234.-149.), koji je preminuo upravo u godini napada na Kartagu, u senatu je kod svakog govora ponavljao riječi: „Ceterum censeo Carthaginem esse delendam.“ (Tako postupa i Trumpova Amerika, koja vidi ugrozu svoje države u svim dijelovima svijeta. Amerika je navodno ugrožena na Grenlandu i Kubi te u Iranu, Kolumbiji, Meksiku, Nigeriji, Rusiji, Siriji i u mnogim drugima područjima svijeta.) U vrijeme napada na Kartagu rimska je republika već bila na izdisaju. Zanimljivo je to, da je Rim 146. godine prije Isusa kad je svršio Treći punski rat u bitci kod Korinta pobijedio združenu grčku vojsku i počeo zauzimanje Grčke.

Rim je poslije osvajanja Kartage i Grčke počeo osvajanje Sredozemlja i obližnjih prostora. Svrha osvajanja tadašnjeg zapadnog svijeta – Kina je uvijek imala svoj svijet u kojemu je bila Središnja kraljevina – bilo je zauzimanje prostora te ljudskog i prirodnog blaga, koje je postojalo ili je bilo stvoreno na njemu (mramor, vrijedne kovine, krvožedne životinje i ljude koji su u Rimu postajali robovima). Carevi bi pri povratku svojih vojnih postrojbi upriličili povorke s dovučenim ili donesenim plijenom, kako bi pokazali, da je osvajanje tuđeg prostora bilo isplatljivo i da je ulog u vojne pothvate donio „predviđenu potrošnju“. (U naše dane američki je predsjednik pokazao Njujorčanima ugrabljenog venezuelanskog predsjednika Nikolasa Madura vozeći ga sputanog gradom u otvorenom autobusu.)

Poduzetnik Donald Trump bio je opsjednut gradnjom i kupnjom nekretnina. Trump ima značajne posjede u New Yorku i Miamiju te posjed na otoku Mar-a-Lago. Trumpova kuća na tom otoku ima 126 soba, koje skupa imaju gotovo 6.000 četvornih metara. Donald Trump ima Organizaciju Trump, sa sjedištem u New Yorku, koja ima više od 250 pridruženih poduzeća, koja se bave ulaganjem u hotele, stambene zgrade, posjede za prodaju, igrališta za golf te njihovim posjedovanjem, upravljanjem i razvitkom. Organizacija Trump ima u vlasništvu najmanje 15 igrališta za golf na tri kontinenta, u Americi, Aziji i u Europi.

Kao što je poduzetnik Donald Trump bio obuzet namicanjem nekretnina, tako je američki predsjednik Trump obuzet namicanjem dodatnog prostora za Sjedinjene Američke Države. Dio tog prostora Americi je navodno potreban za zaštitu američke države, a dio za iskorištavanje ljudi i prirodnog blaga za američke poslovne korporacije. Zauzimanje Grenlanda jamčilo bi zaštitu Amerike, jer bi Grenland – ako ga Amerika ne bi zauzela – navodno postao plijen Rusije i Kine, koje bi s Grenlanda ugrožavale Ameriku. Moguće američko zauzimanje Venezuele, trebalo bi poslužiti iskorištavanju venezuelanske nafte, ali se velike američke naftne korporacije plaše ulaganja u Venezuelu. Američki predsjednik je izjavio, da bi on osobno s računa u inozemstvu upravljao zaradom od prodaje te nafte.

U nedavnom razgovoru s dopisnicima New York Timesa u Bijeloj kući predsjednik Trump je rekao, da njemu za upravljanje Amerikom nisu potrebni ni međunarodno pravo ni načela Ujedinjenih naroda. Izrijekom je rekao, da su „njemu za upravljanje Amerikom dostatni njegova osobna moralnost i njegov um, a ne međunarodni zakoni“. Amerika je od Drugoga svjetskog rata upravljala svijetom putem neobjavljenih pravila („svjetski poredak utemeljen na pravilima“), a sad joj ne trebaju nikakva pravila i nikakvi međunarodni zakoni. Po Trumpu, svijetom bi trebala upravljati američka samovolja.

Svijet koji se je temeljito promijenio od svršetka Drugoga svjetskog rata (1945.) i čak od svršetka Hladnog rata (1990./1991.) prati s velikim snebivanjem Trumpove besmislice, ali se u isto vrijeme plaši i mogućeg Trumpova izljeva nerazboritog geopolitičkog postupanja, koje bi bilo posljedicom Trumpove samovolje, njegove neukosti te njegova slabog poznavanja povijesti svijeta i skrivenih geopolitičkih sila, koje djeluju u svijetu. Hoće li Donald Trump imati dovoljno vremena, da provede svoj nedomišljeni i opaki naum?

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi različitosti američkog pristupa i ruskog pristupa ratu u Ukrajini. Naglasit ću, da je rat u Ukrajini bio američki rat protiv Rusije, iako su dužnosnici SAD godinama govorili, da je rat u Ukrajini rat između Rusije i Ukrajine. To je uistinu rat Amerike protiv Rusije. Taj rat je stvarno počeo u travnju 2008. godine kad je na sastanku Atlantskog sveza u Rumunjskoj predložen „akcijski plan“ (hrv. izvedbeni nacrt), po kojemu bi Gruzija i Ukrajina trebale postati članicama Atlantskog saveza te kad su Albanija, Hrvatska i Makedonija postale članicama tog saveza. Uzbunu u Rusiji objavio je državni udarac u Ukrajini 2014. godine.

Bitna razlika između američkog i ruskog pristupa ratu u Ukrajini dolazi od različitog uviđanja smisla tog rata. Naum Amerike je bio uvući Rusiju u rat, koji ona navodno ne može dobiti pa Rusiju nakon američke pobjede u ratu raskomadati na područja, kojima Zapad može lagano upravljati. Naum Rusije je bio zaštititi rusku državu, ruski narod i rusku zemlju te s njezinih granica trajno odagnati zapadnu vojnu opasnost. Za Rusiju je svrha rata u Ukrajini uklanjanje uzroka, koji su doveli do rata, a SAD nastoje čim prije zaustaviti taj rat – koji nisu trebale ni početi – „kako bi se sačuvali životi ljudi, kako bi se zaustavilo razaranje i kako bi mogla početi obnova Ukrajine“. Amerika u stvari želi uspostavu primirja, a ne stvaranje trajnog i održljivog mira. Nedavno je britanski premijer govorio o „primirju koje bi potrajalo“ (engl. lasting ceasefire), a ne o miru zauvijek.

Predsjednik Joe Biden je zagovarao neprekidno trajanje ukrajinskog rata „dok god bude trebalo“, a predsjednik Donald Trump bi želio prestanak rata. Pitanje prestanka rata u Ukrajini – uspostavom primirja, stvaranjem trajnog i održljivog mira ili predajom ukrajinske vojske – je prvobitno pitanje vremena. Predsjednik Trump ima na raspolaganju tri godine, a predsjednik Putin ima na raspolaganju toliko vremena koliko mu dopuštaju jako gospodarstvo, financijski izvori uključujući prodaju nafte i plina te goleme zlatne pričuve. Očito je, da se predsjedniku Trumpu žuri uspostaviti primirje ili mir, a predsjednik Putin riječima i potezima pokazuje, da mu se ne žuri.

Zato različitost pristupa ratu u Ukrajini i razlika u raspoložljivom vremenu Rusije i Amerike podsjećaju na utrku po priči iz životinjskog svijeta. Zec se je ufao u svoju razglašenu brzinu pa je olako uzeo utrkivanje s kornjačom. Priuštio si je leći u travu i dobro se nahraniti mrkvom, ali je zaspao. Probudio se istom kad je kornjača prelazila odredišnu crtu. Rusija ratuje tako, da ruska vojska nastoji postupno mljeti ukrajinsku obranu. U američkoj utrci s vremenom poremećaj dolazi i od čelnika Europske unije i Velike Britanije te od ukrajinskog predsjednika, koji iz dana u dan potkopavaju mogući sporazum Rusije i Amerike. Američkom sporazumu s Rusijom žestoko se protive i američki neokonzervativci, među kojima je i državni tajnik Rubio te mnogi republikanci u obje kuće Kongresa. Tajnik Rubio je telefonskim razgovorom s ruskim ministrom Lavrovom spriječio održavanje u Budimpešti drugog sastanka predsjednika Trumpa i predsjednika Putina, održavanje kojega je predložio predsjednik Trump.

U minulih mjesec dana Ukrajina je zapadni rat protiv Rusije iz Ukrajine počela širiti na Crno more i na oceane, nakon što već dobru godinu dana napadala energetske i vojne mete u dubini Rusije. (Napadnuti su brodovi, što puni što prazni, koji prevoze rusku naftu.) Taj novi ukrajinski izazov neizbježno traži ruski odgovor. O tomu je govorio i predsjednik Putin. Moglo bi se dogoditi, da na ukrajinski izazov Rusija odvrati opsadom ukrajinske crnomorske obale i – što je i gore za Ukrajinu – zauzme Odesu i cijelu ukrajinsku crnomorsku obalu. Time bi Ukrajina bila spriječena izvoditi napade na brodove koji prevoze rusku naftu, osim ako u ime Ukrajine pojedine zapadne sile ne bi na svjetskim morima napadale brodove, koji se vezani uz prijevoz ruske nafte. Napad na jedan takav brod uz obalu Senegala nije mogla izvesti ukrajinska vojska sama. Tako je bilo i s uništenjem ruskih plinovoda u Baltičkom moru. (Napad na tuđe brodove na otvorenom moru smatra se gusarstvom koje ne dopušta međunarodno pravo, a ako napad izvede država on se smatra ratnim činom.) Tako bi se opet mogla obistiniti izreka: „Tko tjera lisicu istjera vuka.“

Mnogi motritelji Rata za Ukrajinu smatraju, da ukrajinski političari prenose napade na Rusiju s domaće bojišnice u dubinu Rusije, na Crno more i na svjetska mora, jer ne uviđaju težak položaj i slabo stanje ukrajinske vojske. Po meni, ukrajinski političari tako postupaju, upravo zato što uviđaju stanje na domaćem bojištu. Ukrajinska vojska gubi jedan za drugim utvrđene gradove (Pokrovsk, Mirnograd, Seversk, Kupjansk) pa se otvara nebranjeni prostor prema Slavjansku i Kramatorsku, koji su zadnji utvrđeni gradovi uz lijevu obalu Dnjepra. Ruska vojska napreduje uzvodno uz lijevu obalu Dnjepra prema gradu Zaporožju. Prostor od Dnjepra prema Odesi i ukrajinskoj crnomorskoj obali nema utvrde pa ruska vojska može i s mora i s kopna zauzeti Odesu i ukrajinsku crnomorsku obalu.

Položaj Amerike u svijetu slabi, a stanje u samoj Americi se pogoršava iz dana u dan. Amerika je deindustrijalizirana pa nema proizvoda za razmjenu s drugim državama. Zanemarila je i opći tehnološki razvitak te je propustila napraviti djelotvorne industrijske, sirovinske i energetska opskrbne mreže. Predsjednik Trump je nametom uvoznih trošarina nastojao preporoditi Američku industriju, ali je taj namet pogoršao stanje u građanstvu, doveo u pogibelj mnoga mala i srednja poduzeća, a mnoge velike, bogate korporacije navodi na izvoz kapitala i premještanje proizvodnje ponajviše u Aziju.

Po nedavno objavljenoj Strategiji nacionalne zaštite (NSS) čini se, da Bijela kuća odustaje od uloge jedine svjetske velesile te da se povlači u svoju polukuglu (u Sjevernu Ameriku i Južnu Ameriku). Po Strategiji nacionalne zaštite, Amerika okreće leđa i Bliskom Istoku i Europi te dakako i Ratu za Ukrajinu. Čini se, da je Amerika prihvatila činjenicu, da se je njezin jednostožerni svijet pretvorio u višestožerni. Zato Amerika želi čim prije okončati rat u Ukrajini, koji i Europa (EU i UK) i Ukrajina i nadalje raspiruju. Možda Amerika odustaje od utrke i s azijskom, a ne samo s europskom kornjačom?

Vezano uz pitanje daljnjeg financiranja rata u Ukrajini, Europsko povjerenstvo je pokušavalo prisvojiti ruski državni polog koji se nalazi u financijskom zavodu Euroclear sa sjedištem u Belgiji. Po najnovijem nacrtu uporabe ruskog smrznutog pologa, Europska unija bi se u ime svojih članica založno zadužila do iznosa od 210 milijardi eura. Za slučaj kasnije sudske presude u prilog Rusiji članice Unije bi sav uzeti novac skupno vratile u Euroclear i posljedično Rusiji. Navodno, od ukupne bi se posudbe iznos od 115 milijardi eura uporabio za financiranje „ukrajinske vojne industrije“, 50 milijardi eura za dopunu ukrajinskog proračuna, a 45 milijardi eura bi se uporabilo za povrat duga članicama Skupine sedam (G7). Teško je predvidjeti kakvu će odluku Europsko vijeće donijeti 18. prosinca. Europsko povjerenstvo prisvajanje ruskih pričuva pravda jačanjem obrane Europe. Prisvajanju ruskih pričuva usprotivili su se IMF, ECB, SAD, Euroclear, Belgija, Malta i Mađarska.

Jedna od posljedica mogućeg prisvajanja ruskih državnih pričuva, koje se zasad čuvaju u financijskom zavodu Euroclear je brisanje razlike između rata i mira. Hitna mjera Europskog povjerenstva može se opravdati hitnim ili ratnim stanjem u Uniji, ali u Uniji nije postojalo hitno stanje dok ga nije proglasilo Europsko povjerenstvo. Hitno stanje postoji u Ukrajini, ali Ukrajina nije članica Unije. (Možda se odluka o zadržavanju ruskih pričuva može uzeti kao objava rata Europske unije Ruskoj Federaciji?) Europsko povjerenstvo može hitno stanje proglašavati i za ostale potrebe vlasti usredištene u Bruxellesu.

Obveza jedinačnih članica Unije, da u slučaju moguće sudske odluke o povratu sredstava zavodu Euroclear i posljedično Rusiji predstavlja uvođenje poreza u jedinačne članice Unije. Dosad su vlasti u Bruxellesu skupnom odlukom ograničavale prekomjerno zaduživanje jedinačnih država, ali su određivanje ili razrez poreza prepuštale svojim članicama. Vlasti u Bruxellesu nisu određivale ni porez na prihod građana i poduzeća ni porez na moguću dodanu vrijednost u poslovanju korporacija. Sad vlasti Unije uz potporu vodećih političara Unije nameću obveze državama, koje one mogu ispuniti samo nametanjem poreza svojim građanima i korporacijama.

Zanimljivo je to, što je Europsko povjerenstvo u Europu uvelo hitno ili ratno stanje i što se je upustilo u nametanje izravnih poreza svojim građanima samo radi nastavka rata u Ukrajini. Europski politički prvaci su opijeni ratom u Ukrajini u mjeri, koja opravdava tvrdnju da Ukrajina i njezino nezakonito vodstvo upravljaju Europskom unijom (i Ujedinjenom Kraljevinom). Bruxelles se trajno drogira  Ukrajinom. Ukrajina mora dobiti europski novac, iako će ona taj novac dijelom potratiti na ratni poraz, a dijelom vjerojatno prenijeti na privatne bankovne račune ili pretvoriti u nekretnine na Zapadu.

Jedna od posljedica bezrazložnog uvođenja hitnog stanja u Uniji i otimačine ruskih državnih pričuva je potpuno uništenje europskog pravnog sustava. Unija nije država jednog naroda, koji je postojao od davnine – „europski“ narod nije nikad postojao – nego je nastala međunarodnim ugovorom država određenih europskih naroda. Samozvana vlast u Bruxellesu sad razara svoj vlastiti pravni sustav. Samovolji Bruxellesa doći će kraj, kad europski narodi koji sastavljaju Uniju jedan za drugim budu birali nove vlasti u svojim državama, koje će su posvetiti dobrobiti svojih naroda, a ne umišljenom spašavanju Ukrajine i neostvarljivom uništenju Rusije.

Jedna od teških posljedica sadašnje politike Unije i dosadašnje politike Amerike prema Rusiji je rasap zapadnog financijskog sustava, koji je bio utemeljen na američkom dolaru i na sustavu prekograničnog plaćanja SWIFT. Početno zadržavanje, a poslije i očekivana zapljena ruskih državnih pričuva pohranjenih u Belgiji stvorili su veliko nepovjerenje među svjetskim ulagateljima i među voditeljima državnih ulagateljskih zavoda diljem svijeta. Većina svjetskih država već rabi sustav BRICS-a za prekogranično plaćanje, ulaganja i čuvanje pričuva u mjesnom novcu ili u kineskim juanima.

Zanimljivo je to, što je glavna promicateljica novog svjetskog sustava prekograničnog plaćanja upravo Rusija, koja je doživjela gorko iskustvo uzdajući se u zapadni financijski sustav. Ako se slučaju Euroclear doda slučaj prisvajanja u Nizozemskoj kineske korporacije Nexperia koja je zakonito i čestito poslovala, može se reći, da dvije politički najutjecajnije sile BRICS-a čvrsto podupiru financijski sustav BRICS-a.

Kako bi opravdalo prisvajanje ruskog državnog novca, Europsko povjerenstvo je proglasilo hitno stanje, iako hitnosti u Uniji nema. Hitno je stanje u Ukrajini, koja i nije članica Unije. Međutim, Unija će svojom konačnom odlukom o zapljeni ruskih državnih pričuva sama stvoriti hitno stanje: ubrzo će se otvoriti nova provalija u ukrajinskom proračunu, a ruska pričuva u Euroclear je uistinu ograničena. Možda će predvodnici Unije (von der Leyen, Merz, Macron, Meloni) i UK (Starmer) konačno shvatiti, da je Europa deindustrijalizirana i siromašna te da je iskoristila svoje prirodne izvore, a da Amerika više ne želi razbacivati svoj sve manje vrijedan novac na Europu i posljedično na Ukrajinu.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi ukrajinskim napadajima na dodatne ruske mete, za koje ukrajinsko vodstvo računa, da bi moglo dodatno ili potpuno ugroziti ruski naftni prihod, koji je dosad Rusiji omogućivao vođenje rata u Ukrajini. Ukrajinske vlasti nedvojbeno gube rat na domaćem bojištu, ali već duže vrijeme nastoje ugroziti rusku energetsku podlogu, kako bi možda Rusiju prisilile na bezuvjetnu obustavu paljbe u Ukrajini. Kad su se ukrajinski napadaji u „dubinu“ Rusije pokazali jalovim ukrajinske vlasti su se prihvatile ugroze naftovodnih odredišta u Crnom moru i otvorenih napadaja na brodove, za koje se računa da prevoze rusku naftu.

Tako je Ukrajina 14. studenoga dronovima (hrv. trutovima) napala naftno odredište u ruskoj luci Novorosijsk u Crnom moru, do kojega vodi Združeni kaspijski naftovod (Caspian pipeline Consortium – CPC), koji je u vlasništvu kazahstanskih, ruskih i američkih korporacija. Napadajem su oštećena naftna skladišta, pristanište za pretovar brodskih spremnika, lučka postrojenja i jedan brod. Dana 27. studenoga turski brod za prijevoz nafte Mersin pretrpio je četiri „vanjske“ eksplozije na sidrištu u senegalskoj luci Dakar. Dana 28. studenoga Ukrajina je u turskomu isključivom gospodarskom području u Crnom moru napala podvodnim dronovima dva broda koja obično prevoze rusku naftu. To su bili brodovi Kairos i Virat, koji plove pod zastavom Gambije. Brod Virat je bio teško oštećen.

Pretovar nafte u luci Novorosijsk obnovljen je već 16. studenoga. Naftovod koji doprema naftu u Novorosijsk služi ponajviše za prijevoz kazahstanske nafte u Crno more. Tim se naftovodom do mora dopremi 80% kazahstanske nafte. Kazahstanske vlasti su 30. studenoga žestoko osudile opaki ukrajinski napadaj, koji one uzimaju kao izazov i zatražile od Ukrajine da odustane od budućih napadaja na CPC.

U Pomorskoj skupini Bešiktaš, koja je vlasnica broda Mersin kažu, da je brod napadnut vjerojatno zbog njegove povezanosti s prijevozom ruske nafte. Nakon izvedenog napadaja voda je preplavila strojarnicu. U skupini Bešiktaš su posebno zabrinuti, jer su slijedeći dan u turskim gospodarskim vodama napadnuti brodovi Kairos i Virat.

Tursko ministarstvo prijevoza je objavilo, da su prazni brodovi za prijevoz ruske nafte napadnuti podvodnim dronovima „morske bebe“ dok su bili na putu u Novorosijsk. Dronovi su bili upereni u ruske tankere i prouzročili su eksploziju, a Ukrajina je preuzela odgovornost za napadaj. Glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Turske je naglasio, da ukrajinski napadaj na brodove u turskom isključivom gospodarskom području predstavlja „opasnost za plovidbu, ljudske živote, imovinu i za okoliš u području“. Glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova je izjavio, da Turska vodi „razgovore s odgovarajućim strankama, kako bi se spriječilo širenje ukrajinskog rata na Crno more i kako bi se zaštitili turski gospodarski probitci“.

Donedavno su ukrajinski napadaji na ruske brodove i na lučka postrojenja bili ograničeni na sjeverne obale Crnog mora, a sad se šire tim morem. Poslije napadaja na gambijske brodove u turskom gospodarskom području oglasio se je i Margus Tsahkna, ministar vanjskih poslova Estonije. Ministar je izjavio, da bi ukrajinski napadaj na ruske brodove u Baltičkom moru bio nerazborit, jer bi mogao prouzročiti veliku ugrozu za okoliš.

Na pitanje o tomu, je li Estonija upozorila Ukrajinu, da se ne upušta u napadaje na brodove s ruskom naftom u Baltičkom moru ministar je odgovorio: „Više od 60% ruske nafte i ruskog ukapljenog plina prolazi Finskim zaljevom, što je golema količina, posebice jer je tjesnac kojim brodovi prolaze širok samo 10 kilometara. Nismo rekli Ukrajincima da ne dolaze ovamo, ali ne bi bilo mudro da dođu, jer bi to znatno otežalo stanje u Baltičkom moru.“ Ministar Tsahkna je dodao: „Budimo iskreni: Ukrajina ima pravo napadati i razarati vojne i strategijske mete u Rusiji. Međutim, napadaji u međunarodnim vodama su drukčije pitanje pa je Turska bila žestoko osudila ukrajinski napadaj u turskim gospodarskim vodama, koje nisu u pravom smislu međunarodne vode.“

Očito je, da ukrajinska politika bježi od svoje, domaće bojišnice „preko ruske dubine na morske i oceanske pučine“. Ukrajinsko političko vodstvo nastoji postići kakav-takav uspjeh u obračunu s Rusijom daleko od kuće. Englezi kažu, da je „susjedova trava uvijek zelenija“. Nevolja s novom ukrajinskim vojnom taktikom je tomu, što Europa (EU i UK) podupire ukrajinske ratne nakane, jer je to jedini način nastavka rata. Europa se boji mira i zato želi nastavak rata na bilo koji način. Europa je postala ovisna o Zelenskom te o njegovoj ratobornosti i tvrdokornosti.

Predsjednik Zelenski želi nastavak rata, jer bi u slučaju sklapanja mirovnog sporazuma između SAD i Ruske Federacije on ostao bez vlasti. Mirna Ukrajina bi se lišila Zelenskog i njegove klike i to ne samo zbog američke objave ukrajinske pljačke znatnog dijela zapadne vojne i financijske pomoći. (Zna se za zvučne snimke razgovora, koji su vođeni u najvišem političkom vrhu Ukrajine, ali se zna i da predsjednik Zelenski zna za postojanje takvih snimaka.)

Europsko političko vodstvo želi isto nastavak Rata za Ukrajinu na bilo koji način: na ukrajinskoj bojišnici, nastojanjem razaranja ruske vojne i energetske podloge ili napadima na brodove koji prevoze rusku naftu i ruski ukapljeni plin. Europa se boji uspostave trajnog mira u Ukrajini, jer bi se u miru vidjeli učinci (1) željenog prekida dopreme jeftinog ruskog prirodnog plina u Europu i (2) svesrdne financijske i vojne pomoći, koju je Europa iznad svojih mogućnosti pružala Ukrajini. U miru će se vidjeti dubina na koju se je srozalo europsko gospodarstvo, posebice zbog deindustrijalizacije, koja je uvelike prouzročena bijegom europskog industrijskog kapitala u Ameriku i Aziju. U miru bi se vidjelo, da je „kralj gol“.

Ovih se dana na privatnim mrežama nalaze brojni prilozi o propadanju njemačkog gospodarstva, o propadanju britanskog gospodarstva i o propadanju francuskog gospodarstva. (Izgleda da je u Francuskoj nemoguće donijeti proračun čak i za tekuću poreznu godinu.) O propadanju ili slomu bilo kojega jedinačnog gospodarstva se piše tako, kao da je samo to gospodarstvo u nevolji, a da su sva ostala europska gospodarstva u dobu stanju. Ipak je istina, da su sva europska nacionalna gospodarstva u velikoj nevolji.

Ako dođe do uspostave mira u Ukrajini, neće doći samo do uviđanja pravog stanja u gospodarstvu Unije, nego će i dosadašnje državne vlasti morati položiti račun svojim narodima. Glavni uzroci sadašnje političke pomutnje i sadašnjega jadnog gospodarskog stanja u Europi su političko usredištenje („centralizacija“) Europe i vladavina neizabrane upravne klike u Bruxellesu. Zato će, po meni, doći do prestanka Europske unije i do povezivanja europskih naroda u novu slobodnu zajednicu. Unija je nastala odlukom nositelja privatnog kapitala nakupljenog u Americi, a prestat će odlukom slobodnih europskih naroda.

Izgleda da predsjednik Trump i jedan dio njegova upravnog ustroja žele uspostaviti mir u Ukrajini i to sporazumom između Amerike i Rusije. (Amerika treba prestati glumiti posrednika u ratu između Ukrajine i Rusije, jer je Rat za Ukrajinu rat Amerike protiv Rusije, iako predsjednik Trump opetovano naglašava, da to nije njegov rat, nego Bidenov. Rat protiv Rusije nije ničiji privatni ili osobni rat, nego američki rat protiv Rusije.) Drugi dio Trumpova upravnog ustroja je sustavno potkopavao mogući sporazum Amerike i Rusije. Taj dio ustroja je dosad predvodio neokonzervativac Marco Rubio, državni tajnik Amerike.

Tajnik Rubio je bio upriličio besmislene i jalove sastanke izaslanstva SAD i Ukrajine u Ženevi i Miamiju. Na sastanku u Miamiju 30. studenoga Rubio je bio zbunjen i izrazito nezadovoljan tvrdokornošću i nepopustljivošću glavnog ukrajinskog pregovarača Rustema Umerova, protiv kojega se također vodi istraga u Ukrajini. Čini se, da bi Rubio mogao promijeniti stranu u upravnom ustroju Amerike, što se može zaključiti po tomu, što nije putovao na minuli sastanak Amerike i Rusije, koji je održan u Moskvi 2. prosinca i što neće sudjelovati na predviđenom sastanku ministara vanjskih poslova Atlantskog saveza.

Nakon sastanka u Miamiju tajnik Rubio je izvijestio javnost, da je sastanak bio učinkovit, ali da je ostalo još posla, koji valja obaviti. Poslije sastanka u Moskvi ruski dužnosnici su izvijestili, da je „sastanak bio učinkovit, ali da je ostalo još posla, koji treba obaviti“. Očito je, da će se razgovori i sastanci Rusije i Amerike nastaviti., kao što će se nastaviti i ruski „posebni vojni zahvat“ u Ukrajini. Na dan sastanka u Moskvi predsjednik Trump je izjavio, da „Amerika više neće financijski pomagati Ukrajinu“. Ruski „posebni vojni zahvat“ se nastavlja, a američka novčana pomoć Ukrajini se obustavlja. Zato je za Ukrajinu dobro, da – po savjetu tajnika američke kopnene vojske Daniela Driscolla – „prihvati odmah američki nacrt uspostave mira, a ne kasnije kad bude slabija“.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi pronevjerom dijela goleme financijske i vojne pomoći, koja je sa Zapada dolazila u Ukrajinu za vođenje rata protiv Rusije. Po riječima sadašnjeg američkog predsjednika, Amerika je sama Ukrajini darovala 350 milijardi dolara pomoći, a Europa (EU i NATO) u pružanju pomoći Ukrajini nije mnogo zaostajala za Amerikom.

Otvoreni Rat za Ukrajinu ili ruski „posebni vojni zahvat“ počeo je 24. veljače 2022. godine, a već je početkom travnja iste godine u Carigradu bila dogovorena uspostava mira: ovlašteni predstavnici Ukrajine i Rusije su na ispis sadržaja sporazuma stavili svoje skraćene potpise. Međutim, 9. travnja Kijev je posjetio britanski premijer Boris Johnson, koji je kao izaslanik američkog predsjednika Bidena uspio nagovoriti predsjednika Zelenskog da ne potpiše ugovor. Amerika i Velika Britanija bile su odlučile nastaviti rat protiv Rusije, a Ukrajina je pristala biti sredstvom tog rata. Zapad se je bio dokopao prigode, da ima rat u Europi, kako bi se vođenjem rata kapital naveliko nakupljao na privatnim računima kapitalista i zapadnih korporacija te ukrajinskih i posljedično zapadnih političara. Dugotrajnog rata kao što je ukrajinski u to vrijeme drugdje u svijetu nije moglo biti.

Kapitalizam je politički i gospodarski sustav, u kojemu nema skupnog, državnog ili narodnog kapitala. (U socijalističkoj samoupravnoj Jugoslaviji se je govorilo o „društvenom“ kapitalu. U Sovjetskom Savezu je postojao državni kapital pa je ta država imala „državni socijalizam“.) U kapitalizmu je sav kapital u privatnom vlasništvu, a države imaju samo dugove. Kapital se u kapitalizmu obično nakuplja djelovanjem korporacija na tržištu. One kupuju rad, energiju, sirovine, energente i ugradbene dijelove, a prodaju gotove proizvode. Razlika između primitaka i izdataka korporacija je zarada, na koju su korporacije prije plaćale značajan porez, koji su države rabile za obavljanje svojih zadaća (vođenje školstva i zdravstva, uređenje prijevozne i komunikacijske podloge i druge zadaće). Međutim, u najnovije vrijeme zarada korporacija se slabo porezuje pa gotovo sve države grcaju u dugovima. Države su dužnice središnjih banaka, privatnih osoba i privatnih korporacija. Ako se korporacije istinski nadmeću na tržištu, zarade korporacija su razmjerno male. Ako jedna od korporacija ima monopol na određenom tržištu, njezina zarada je iznimno velika.

Po meni, rat je najjači, najžešći i najobuhvatniji monopol (jednovlašće) koji kapital nameće tržištima i državama. Rat potpuno zaokupi države i narode. Rat je u kapitalizmu prava crpka, koja iz prirodnih izvora, rada pučanstva i djelovanja država izvlači golemu zaradu na privatne račune kapitalista i kapitalističkih korporacija. Međutim, rat kao sredstvo crpljenja kapitala nije novovjeki izum. Trgovci i bankari već stoljećima financiraju ratove i već dugo potiču vladare na podizanje ratova.

U četrnaestom stoljeću domišljati i znano velikodušni engleski kralj Edward III (1312.-1327.-1377.) imao je zamisao o stvaranju proizvodnje tkanina u Engleskoj. Umjesto da Engleska prodaje sirovu vunu europskim tkalcima ona je po zamisli Edwarda III trebala sama na svojoj vuni stvarati dodanu vrijednost. Za ostvarenje svoje zamisli Edward III je provalio u Flandriju, premjestio u Englesku većinu flandrijskih tkalački stanova i ugrabio mnogo flandrijskih tkalaca te u svojoj zemlji upriličio proizvodnju traženih i skupih tkanina. Edwardov pothvat obilno su financirale firentinske bankarske kuće Bardi (s 900.000 zlatnih florina) i Peruzzi (sa 600.000 florina). Međutim, Edward III nije tim kućama vratio dug pa su one propale.

(Obitelj Bardi dobila je plemstvo u vrijeme Friedricha Barbarosse kad je grof Alberto od Vernija dobio velik posjed. Grofica Margareta s kojom se je ugasila loza Vernija prodala je posjed Vernija svojem zetu Pieru de’ Bardiju. Bardiji su postali toliko jaki, da ih je Firenca smatrala prijetnjom pa ih je prisilila da njoj prodaju utvrđene dvorce, „koji su postali prijetnja republici“.)

U bankarskoj kući Rothschild se je smatralo, da svaki rat nosi zaradu, jer su Rothschildi od Napoleonskih ratova (1803.-1815.) financirali i dobitnike i gubitnike rata. Napoléon Boneparte se je poslije bijega s otoka Elbe sučelio na Waterloou s vojskama britanskog maršala Wellingtona i pruskog maršala von Blüchera. Jacob Rothschild je iz Pariza financirao pothvat Bonapartea, a Nathan Rothschild iz Londona vojsku Wellingtona. Rothschildi su bili odlučili, da bitku treba dobiti Wellington, jer je britanska kraljevska kuća bila silno dužna Rothschildima. Zato je Jacob Rothschild ograničio financiranje Bonapartea.

Znajući da će Wellington pobijediti na Waterloou, Nathan Rothschild je prodao svoje državne obveznice, što su drugi vlasnici obveznica shvatili kao znak poraza Wellingtona. Nastala je jurnjava u prodaji obveznica. Vrijednost kraljevskih obveznica je na tržištu bila silno smanjena. Nathan Rothschild je tad pokupovao sve državne obveznice po smiješno niskoj cijeni. Kad se je pročulo da je Wellington pobijedio, kraljevske obveznice su toliko poskupile, da je Nathan Rothschild namaknuo golemu zaradu prodajom skupih obveznica.

Rothschildi su financirali i osamostaljenje Brazila od Portugala početkom devetnaestog stoljeća. Rothschildi su financirali obje strane u Francusko-pruskom ratu 1870.-1871. godine. Financirali su i pothvat Cecila Rhodesa za osvajanje Rodezije te su financijski pomagali japansku vladu u Rusko-japanskom ratu 1904.-1905. godine. Nathan Rothschild je govorio: „Nije mi važno koja je lutka postavljena na engleski prijestol, kako bi upravljala carevinom, u kojoj Sunce nikad ne zalazi. Čovjek koji nadzire opskrbu Britanije novcem nadzire i Britansku carevinu, a ja nadzirem opskrbu Britanije novcem.“ Riječi Nathana Rothschilda potvrđuju, da je politička vladavina svijetom svrha nakupljanja kapitala u privatnim rukama. Kako ne bi tako ubuduće bivalo, kapital treba biti skupni, državni ili narodni.

Kako bi zapodijevali i vodili ratove, vladari su ranije uzimali zajmove, za koje se je očekivalo da budu vraćeni s dužnim kamatama. (Edward III nije kućama Bardi i Peruzzi vratio svoje dugove.) Ukrajini su goleme svote novca bile darovane pa obveza povrata duga nije mogla postojati. Zato su ukrajinski političari i njihovi zapadni pokrovitelji krajnje neodgovorno postupali s darovanim novcem. „Darovanu konju se u zube ne gleda!“ Nisu trebali sav novac uporabiti na korist i uspjeh svojeg vojnog pothvata. Zato su goleme svote novca prenošene na privatne bankovne račune, ugrađivane u raskošne nekretnine i trpane u goleme vreće za slučaj potrebe ili poslije bijega vlasnika iz domovine.

Ukrajinski političari su smatrali, da rat nikad neće prestati zbog opsjednutosti zapadnih političara ratom u Ukrajini i njihove pripravnosti, da podupiru ukrajinski rat „dok god to bude potrebno“. Kako bi nastavljale rat, ukrajinske vlasti su od Zapada zahtijevale slanje u Ukrajinu sve opasnijeg oružja: tenkova i ostalih ratnih vozila, zrakoplova F-16, američkih, francuskih i britanskih dalekometnih raketa, sustava protivzračne obrambene i konačno prodornih američkih raketa Tomahawk. (Predsjednik Trump je za predsjednika Zelenskog rekao, da je najsposobniji trgovac na svijetu, jer „iz svake države u koju dođe odnese goleme svote novca i mnogo oružja“.) Izvorne zapadne svrhe Rata za Ukrajinu bile su uništenje Rusije kao države i komadanje životnog prostora ruskog naroda na nekretnine.

Zanimljivo je to, da su najveći pobornici nastavka rata u Ukrajini predsjednik Zelenski i vodeći europski političari, jer oni žele da se nastavi crpljene novca iz rada ljudi i djelovanja država na privatne račune ukrajinskih političara uz znanje njihovih zapadnih skrbnika. U Americi su političari podijeljeni: jedni žele nastavak rata u Ukrajini, a drugi bi ga htjeli okončati. (Američki senator Lindsey Graham je rekao, da je „ukrajinski rat najisplatljivije novije američko ulaganje“. Njegove riječi podsjećaju na navedene riječi Nathana Rothschilda.)

Predsjednik Trump je i tijekom izbornog pothvata 2024. godine imao dvojbe glede ishoda ukrajinskog rata pa je svojim glasačima obećavao „prestanak rata za jedan dan“. To je mogao i postići uskratom financijske i vojne pomoći Ukrajini, ali mu to nisu dopustili globalisti i neokonzervativci, kojih je priličan broj u njegovu upravnom ustroju. Oni su k tomu – temeljem obavijesti dobivenih od predsjednika Zelenskog – uvjeravali predsjednika Trumpa, da se Ukrajina dobro drži u ratu, da ruska vojska ima deseterostruko veće gubitke od ukrajinske, da u Rusiji vlada oskudica goriva za vozila, da na bojištima vlada zastoj te da će Ukrajina uporabom očekivanih američkih dalekometnih raketa prisiliti Rusiju na predaju.

Međutim, dio ukrajinskih i zapadnih medija u najnovije vrijeme upozorava na slabo stanje u ukrajinskoj vojsci, na nedostatak vojnika u postrojbama, na čestu predaju Rusima ukrajinskih vojnika, na slabu suradnju ukrajinskih časnika i ukrajinskih vojnika, na nedostatak hrane, vode, lijekova i pomoći ranjenicima te na druge nevolje koje trpe ukrajinski vojnici. Zato je predsjednik Trump u Ukrajinu uputio vojno izaslanstvo, koje sastavljaju Dan Driscoll, tajnik za pješaštvo, general Randy George, zapovjednik američkog pješaštva, Chris Donahue, zapovjednik američke vojske u Europi i Africi te Michael Weimer, glavni nadzornik američkog pješaštva. Izaslanstvo bi se trebalo upoznati sa stvarnim stanjem na ukrajinskom bojištu. Izaslanstvo bi iz Kijeva trebalo putovati u Moskvu.

Kako bi skršio ratnu zagriženost ukrajinskog vodstva i uklonio opsjednutost ratom europskih čelnika, predsjednik Trump je dao objelodaniti neke od činjenica vezanih uz zloporabu američke i europske vojne i financijske pomoći Ukrajini. Mekšanje ukrajinskog i europskog stava prema Ratu za Ukrajinu dobro bi došlo Americi za mogući dogovor s Rusijom za prestanak ukrajinskog rata.

Ako ne dođe do kakvog udarca u američkoj unutarnjoj politici i ako politikom Bijele kuće otvoreno ne zavladaju globalisti i neokonzervativci, po svemu sudeći mogući sporazum Amerike i Rusije imao bi četiri bitne značajke: (1) uspostavu mira u Ukrajini, po kojemu bi Ukrajina morala žrtvovati dio svojeg „suverenog“ prostora; (2) pružanje sigurnosnih jamstava Rusiji, (3) uspostavu potpunog europskog sustava zaštite; te (4) buduću političku i gospodarsku suradnju Amerike i Rusije. Čini se, da su takav sporazum pripravili Steve Witkoff, posebni izaslanik predsjednika Trumpa za Rusiju i Kiril Dmitriev, predsjednik Ruskog državnog ulagateljskog zavoda, koji je obrazovan na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji.

Ishod novog razdoblja mirovnih pregovora Amerike i Rusije je neizvjestan. U prosudbi nastojanja za uspostavu mira u Ukrajini valja uvažiti (1) sustavno i stalno napredovanje ruske vojske u Ukrajini te (2) veliku političku pomutnju u Kijevu, koja je stvorena otkrićem pljačke dijela financijske i vojne pomoći Ukrajini. Moguće je očekivati i iznenadnu promjenu vlasti u Ukrajini, koju bi upriličio parlament, koji je ovih dana njegov predsjednik poslao na odmor na neodređeno vrijeme. Očekuje se, da će predsjednik Zelenski oprezno odbaciti sporazum te da će ga u tomu podržati Europska unija, koja za se traži „mjesto za američko-ruskim stolom“, kako bi mogla potkopavati sporazum postavljajući neostvarljive zahtjeve. Po meni, predsjednik Trump će navraćati „na Aljasku“ dok ne skrši otpor svih protivnika rusko-američke nagodbe. Za Ameriku je strategijski sporazum s Rusijom mnogo važniji od europsko-ukrajinskih nakana prema Rusiji. S obzirom na stanje na ukrajinskom bojištu mir će Ukrajini nositi sve manje kako vrijeme bude teklo.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi čestim prizivanjem „zaštite države“ kao sredstva opravdavanja neprijateljskih političkih ili gospodarskih mjera protiv tuđih nepoćudnih država, ali i protiv dugotrajnih i odanih saveznica. (U hrvatskom govornom i pisanom jeziku umjesto izraza „zaštita države“ rabi se izraz „nacionalna sigurnost“, iako u engleskom jeziku „nation“ prvobitno znači državu kao u izrazu „State of the Nation Address“ ili Izvješće o stanju države.)

„Zaštita države“ je svrha, koja opravdava svako sredstvo upereno u neprijateljske i prijateljske države. Nekad se izrazu „zaštita države“ dodaje izraz „državni probitci“. Zamisao „državnih probitaka“ oduvijek je imala i zauvijek će imati središnje mjesto u smišljanju vanjske politike suverenih i neovisnih država. Stanje vanjske politike svake države ovisi o važnosti, koja se pridaje razumijevanju i smišljanju državnih probitaka. Ipak, politolozi, pravnici i političari nisu suglasni u tomu, što čini državne probitke. Usto, poimanje državnih probitaka mijenja se od države do države. „Državni probitci“ nije izraz, koji ima jednako značenje u državama, kojima vladaju različite ideologije, primjerice kapitalizam, politizam, socijalizam, komunizam, nacionalizam ili fašizam. Zbog toga se u svakoj prigodi i u svakoj državi može bez mnogo prijepora i unutarnjeg otpora zazvati u pomoć potrebu zaštite države.

Navest ću nekoliko nedavnih primjera zazivanja potrebe zaštite države, državne suverenosti i državnih probitaka. Početkom listopada ove godine nizozemska vlada je podržavila korporaciju Nexperia sa sjedištem u Nijmegenu, koja je od 2020. godine bila u vlasništvu kineske korporacije Wingtech Technology sa sjedištem u Šangaju. Nizozemska vlada je istovremeno imenovala novo vodstvo Nexperije. Nexperia je godinama bez nevolja opskrbljivala europsku automobilsku industriju potrebnim elektroničkim integriranim kolima, sklopovima i proizvodima, ali je odjednom Nexperia postala prijetnjom nizozemskoj i europskoj zaštiti i to na mig Amerike. Nepromišljenost nizozemskog ministra gospodarstva Vincenta Karremansa pokazala se je u tomu, što su se izradba i iskušavanje proizvoda Nexperije obavljali uglavnom u Kini pa je Kina uskratila izvoz proizvoda Nexperije.

U lipnju 2020. godine došlo je do graničnog okršaja između vojska Indije i Kine. Dva tjedna kasnije Indija je zabranila u Indiji i uklonila s Interneta 59 kineskih mrežnih programa među kojima su bili TikTok, UC Browser, Cam Scanner, Shareit, WeChat i drugi programi, koji su u Indiji skupa imali 500 milijuna korisnika. Tako su se u srazu našli državna granica i bitovi. Zabranu kineskih programa zapovjedilo je indijsko ministarstvo elektronike i informacijske tehnologije i to zato, što su zabranjeni programi bili „prijetnja državnoj zaštiti i suverenosti Indije“ Ipak, tom se zabranom nisu okoristili indijski tvorci mrežnih programa, nego američke privatne mreže YouTube i Instagram. (TikTok je bio prijetnjom i prigodom predsjedničkih izbora u Rumunjskoj u studenomu 2024. godine kad je prvo kolo izbora obilno dobio Cãlin Georgescu nakon čega je rumunjski ustavni sud poništio to kolo izbora i poslije Georgescuu zabranio ponovno kandidiranje.)

Godine 2015. kineska korporacija Landbridge zakupila je na 99 godina zapuštenu i gotovo napuštenu luku u gradu Darwinu u australijskoj Sjevernoj pokrajini. Korporacija Landbridge uložila je u obnovu luke i u postavljanje prijevozne podloge oko grada Darwina milijardu i pol američkih dolara. Australijska vlada se je ugovorno obvezala, da će u slučaju prijevremenog prestanka ugovora krivnjom Australije platiti Longbridgeu pozamašnu svotu kao odštetu. Nedavno je australijska vlada zatražila da Longbridge napusti luku Darwin, jer kineski zakup luke Darwin „ugrožava suverenost i zaštitu Australije“. Parlamentarni izbori održani su u Australiji 3. svibnja ove godine, a u izbornom pothvatu obje glavne stranke su glasačima obećale prestanak ugovora s Longbridgeom. U međuvremenu, 20. listopada ove godine, ponovo izabrani premijer Anthony Albanese posjetio je Bijelu kuću pa se može uzeti – kao i u primjeru podržavljenja Nexperije – da je zamisao o prestanku ugovora za luku Darwin došla iz Amerike. Korporacija Longbridge dobro je služila Australiji deset godina prije povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću.

Nedavno su SAD svojim lukama zabranile kupnju i uporabu pametnih kineskih lučkih dizalica, koje su opremljene programima umjetne umnosti. Takve dizalice navodno omogućuju motrenje i slikanje svih događaja u lukama uključujući i moguće uplovljavanje ratnih brodova te njihovo preuzimanje vojnog tovara. Kupnju kineskih dizalica se nedvojbeno uzima kao prijetnju suverenosti i zaštiti Amerike.

Samo ću spomenuti američku zabranu prodaje Kini strojeva za proizvodnju integriranih kola nizozemske korporacije ASML, zabranu prodaje Kini naprednih integriranih kola za umjetnu umnost (AI) američke korporacije Nvidia te američku izravnu zabranu Tajvanu, da izvozi napredna integrirana kola u Kinu. Kina se je uspjelo suprotstavila Americi svojim protivmjerama, ali i ubrzavanjem tehnološkog razvitka u svim industrijskim područjima: poluvodičima, zrakoplovstvu, AI, komunikacijskim mrežama, fotonaponskim pločama, električnim vozilima, teškim strojevima i dizalicama, brzim vlakovima i u drugim industrijskim granama te u proizvodnji hrane. Zanimljivo je to, da Amerika vrlo lako ucijeni prijateljske zemlje, da gospodarski i tehnološki omeđuju Kinu, ali da američki izravni politički i gospodarski pritisak na samostalne države (Brazil, Iran, Rusija, Kina) ne donosi plod. Ipak, Amerika često opozove svoje kaznene mjere, jer se gospodarsko stanje u njoj pogoršava, a novi američki izbori za Kongres i za mnoge guvernere američkih saveznih država održat će se 3. studenoga 2026. godine.

Spomenut ću i stvarni slučaj ugroze američke suverenosti i zaštite putem kineske meteorološke ili obavještajne lopte („balona“), koja je došla u američki zračni prostor (Aljaska) 28. siječnja 2023. godine i ponovo 31. siječnja (Montana). Kinesku loptu se je moglo vidjeti nad državama Kansas i Missouri te nad Sjevernom Karolinom i konačno Južnom Karolinom. Pretpostavlja se, da je kineska lopta nadletjela i države Vyoming, Južnu Dakotu, Nebrasku i Kentucky, a možda i države Colorado, Iowu i Georgiju. Američko zrakoplovstvo je probušilo loptu 4. veljače nad američkim područnim vodama uz obalu Južne Karoline. Kineske vlasti su tvrdile, da je bila riječ o meteorološkoj lopti, a američke vlasti su temeljem prikupljenih ostataka lopte zaključile, da je bila riječ o „obavještajnoj lopti, ali da prikupljeni podatci nisu bili preneseni u Kinu“.

Danas na Zemlji postoje dva odvojena i u jednoj mjeri suprotstavljena svijeta: američka umiruća hegemonija ili hegemonija kapitala i višestožerni svijet, koji predvode Kina i ostale države udruge BRICS. Sad se odvija prelazak „s ovog svijeta na drugi“. Zbog navodne ugroze „državne zaštite“ Amerika i ostale države Zapada nastoje kažnjavati mnoge ostale države. One time prikrivaju odnošajni nazadak Zapada i Amerike kao predvodnice Zapada. Ipak, iako su politika, gospodarstvo, zaštita i svjetonazor kao izvori vlasti međusobno isprepleteni, politika i geopolitika ne mogu zamijeniti gospodarstvo, koje sad nosi blagodat i prednost Svjetskoj većini nauštrb Zapadu.

Dok zapadne zemlje liberalne demokracije nastoje prikriti svoje nazadovanje izricanjem kazni državama narodne demokracije dotle se ostale države oslanjaju na svoju strategijsku samostalnost. Razlika dvaju tabora je u razlici njihovih političkih sustava. Zemlje Zapada se još uvijek oslanjaju na kapital, a države Svjetske većine na svoje narode.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi kineskim domaćim velepothvatima i slijednim izvozom takvih pothvata diljem svijeta. Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta dalo mi je izvješće o gradnji golemog broja spalionica otpada u Kini, koje su smanjile odlaganje otpada na posebna odlagališta na samo 13% ukupno stvaranog otpada.

Osvrt će se baviti kineskom gradnjom tunela, mostova i morskih luka; gradnjom spalionica; gradnjom zračnih luka u teško pristupačnim planinskim područjima; pravljenjem umjetnih otoka; te upravljanjem pretovarom u morskim lukama. Kako bi mogle izvoditi gradbene pothvate ili upravljati iznimno prometnim morskim lukama, kineske korporacije su smislile novu tehnologiju i napravile goleme strojeve i dizalice, koji bez velike muke i bez mnogo tegobnog ljudskoga rada mogu izvoditi radove u kratkom i zapanjujućem vremenu odnosno brzo obavljati pretovar tereta u morskim lukama. Na drugoj strani, kinesko gradbeno izumiteljstvo privlači pozornost političkih vlasti i poslovnih zavoda u tuđim zemljama, koji bi htjeli da se i kod njih izvode divovski pothvati poput kineskih.

Kineske gradbene korporacije rabe za bušenje tunela goleme strojeve, koji probijaju tunelske cijevi, pripravljaju za odvoz krhotine nastale bušenjem, postavljaju oplatu za lijevanje stijena tunela, uređuju pročelja tunela i obavljaju pripravu za postavljanje vodova u tunel. Tuneli osim za prolaz cesta i željezničkih pruga služe i za dovod i odvod vode u elektranama, za postavljanje gradskih i industrijskih vodova te kao skloništa za ljude, zrakoplove i osjetljivu opremu. Kineske korporacije su sprva rabile strojeve za bušenje tunela (TBM) njemačke korporacije Herrenknecht AG, koje obično imaju promjer do 19 metara, a masu od 1.100 do 4.000 tona. Kina je nedavno napravila stroj za bušenje tunela Jianghai, koji ima promjer 16 metara, glavu za bušenje sa stalnim magnetima, sjetila za ugađanje brzine bušenja ovisno o sastavu tla te duljinu 142 metra i težinu 5.000 tona.

Kineske korporacije napravile su goleme strojeve za polaganje nosača mostova na izgrađene stupove, koje nose cijeli most. Stupovi za mostove znaju biti napravljeni uz uporabu tromjernog tiskanja (3-D printing). Strojeve za polaganje nosača mosta napravila je korporacija Hanjiang Heavy Industry Co, koja je podružnica Kineskih željeznica. Strojevi su teški 1.000 tona, dugački su do 120 metara, visoki su 10 metara i u sebi imaju do 15.000 dijelova. Strojevi mogu polagati nosače teške do 120 tona i polagati dvoje tračnice kod gradnje željezničkih mostova. Strojevi mogu raditi i u mraku, jer imaju sjetila koja im to omogućuju. Brzina uzdužnog gibanja stroja je 4,6 m/min. Digitalni nadzorni sustav ima daljinsko i samostalno upravljanje, koje omogućuje smještanje nosača mosta uz veliku točnost.

Kina je 2019. godine izgradila planinsku zračnu luku Chongqing Wushan na nadmorskoj visini 1.771 metar, pri čemu je eksplozivom razoren vrh planine visoke 2.000 metara. Zračna luka poslužuje gradove Chongqing i Wushan, koji su povezani brzinskom prugom s dva kolosijeka i vlakovima brzine 300 km/sat. Mimo uvriježenog običaja željeznička postaja nije napravljena ispod zračne luke, nego uz dvoranu zračen luke. Područje Chongqing-Wushan prošle je godine posjetilo 300 milijuna ljudi, koji usput mogu vidjeti i branu Triju riječnih tjesnaca (Three Georges Dam).

U Kini su minulih godina izgrađene mnoge spalionice otpada. Prva je napravljena u „digitalnom“ gradu Šenženu. Spalionica dobiva struju s naponskih ploča na njezinu krovu. Spaljivanjem otpada dobiva se struja kojom se napaja električna mreža. Struja koja se dobije spaljivanjem otpada peterih kućanstava može jedno od njih opskrbljivati strujom, a otpad pritom potpuno nestaje. U Kini su s vremenom izgrađene stotine spalionica, od kojih neke rade smanjenom snagom, jer za njih nema dovoljno otpada.

Kina odnedavno gradi morsku luku na umjetnom otoku Yangshan u blizini Šangaja. Luka će biti povezana s kopnom mostom duljine 32,5 kilometara. Luka će služiti rasterećenju sadašnje luke Šangaj, a bavit će se pretovarom brodskih spremnika uobičajene veličine (TEU). Luka već ima devet vezova ukupne duljine obale 3.000 metara, a uskoro će se izgraditi još sedam vezova pa će ukupna duljina lučke obale uskoro biti 4,6 kilometara. Kad bude potpuno napravljena luka će godišnje pretovarati 120 milijuna spremnika. Dubina mora oko otoka je 15 metara pa će u luku moći pristajati najveći spremnički brodovi. Luka ima samohodne dizalice, kojima upravlja umjetna umnost. Ostala lučka vozila su također samohodna i rabe umjetnu umnost.

Minulih godina Kina je napravila nekoliko umjetnih otoka u Južnokineskom moru. Na nekim od tih otoka napravljene su vojne morske luke, a na nekima vojne zračne luke. Za pravljenje takvih otoka kineske korporacije napravile su jaružare, brodove koji s dna mora grabe pijesak i izbacuju ga na mjesto, na kojemu se pravi otok. Jaružari su obično dugački 130 metara. Međutim, Kinu je nadigrao Vijetnam, koji je isto u Južnokineskom moru napravio brojne male umjetne otoke.

Vrijedno je spomenuti kinesku vještinu upravljanja lukama, posebice lukama koje se bave pretovarom spremnika (TEU). U Kini postoje 34 velike luke i oko 2.000 manjih luka. Kineske korporacije su se uvježbale u pretovaru spremnika te za to napravile velike dizalice i primjerene računalne programe. Kina pod svojom upravom ima luke na svim kontinentima osim na Antarktiku. U svijetu je pod kineskom djelomičnom ili potpunom upravom sredinom 2024. godine bilo 115 luka. U nekim od tih luka kineske korporacije stekle su pravo vlasništva ili upravljanja, jer su ih sagradile. Prije su kineske korporacije imale pod upravom 129 luka. U 17 sadašnjih inozemnih luka kineske korporacije imaju većinsko pravo upravljanja, a u 14 postoji mogućnost uporabe luka i u vojne svrhe. Kineske korporacije su stekle pravo upravljanja temeljem iskustva stečenog u domaćim lukama te prikladnim dizalicama i računalnim programima za njihovo upravljanje.

U Kini je razvijena industrija teških strojeva za uporabu u gradovima, među koje valja ubrojiti vatrogasna vozila, kojih ljestve dosežu visini 95 metara, imaju prostrane košare i na tlu zauzimaju razmjerno mali prostor. Prvo takvo vozilo je nedavno isporučeno u Veliku Britaniju i to po cijeni upola nižoj od zapadnih. U Kini se prave i drugi strojevi za uporabu u gradovima. Za sve teške strojeve kineska korporacije imaju svoje patente (zaštićene izume).

SAD i njihovi poslušni zapadni i tihooceanski saveznici već godinama – od prvog Trumpova predsjedničkog razdoblja – nastoje zakočiti tehnološki razvitak Kine. To je bio jedan od razloga nastojanja Kine, da ona postane samodostatna u glavnim industrijskim granama. Kina je prisilno postala samodostatna u proizvodnji vojnih i trgovačkih zrakoplova, podmornica, poluvodiča, strojeva za nanošenje integriranih kola na „hostije“, temeljnih računalnih programa za mobilne telefone i računala, fotonaponskih ploča i vjetrenih turbina te u smišljanju i pravljenju poluvodiča i pripadnih programa za umjetnu umnost. (U Kini su nedavno proizvedena analogna integrirana kola za umjetnu umnost, koja rabe znatno manje električne struje od digitalnih kola proizvedenih u Kini i na Zapadu.) Ne treba naglasiti kinesku skrb za sirovinske i industrijske opskrbne mreže.

Razvitak vlastite tehnologije u suvremenim industrijskim granama omogućio je kineskim državnim i privatnim korporacijama, da diljem svijeta pružaju tvarne, a ne izmišljene umne i mrežne usluge. Pružanje mrežnih usluga na Zapadu služi ponajviše razbibrizi i zabavi.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnjeg svijeta. Osvrt se bavi kineskim domaćim velepothvatima i slijednim izvozom takvih pothvata diljem svijeta. Poticaj za pisanje ovakvog i ovog osvrta dalo mi je izvješće o gradnji golemog broja spalionica otpada u Kini, koje su smanjile odlaganje otpada na posebna odlagališta na samo 13% ukupno stvaranog otpada.

Osvrt će se baviti kineskom gradnjom tunela, mostova i morskih luka; gradnjom spalionica; gradnjom zračnih luka u teško pristupačnim planinskim područjima; pravljenjem umjetnih otoka; te upravljanjem pretovarom u morskim lukama. Kako bi mogle izvoditi gradbene pothvate ili upravljati iznimno prometnim morskim lukama, kineske korporacije su smislile novu tehnologiju i napravile goleme strojeve i dizalice, koji bez velike muke i bez mnogo tegobnog ljudskoga rada mogu izvoditi radove u kratkom i zapanjujućem vremenu odnosno brzo obavljati pretovar tereta u morskim lukama. Na drugoj strani, kinesko gradbeno izumiteljstvo privlači pozornost političkih vlasti i poslovnih zavoda u tuđim zemljama, koji bi htjeli da se i kod njih izvode divovski pothvati poput kineskih.

Kineske gradbene korporacije rabe za bušenje tunela goleme strojeve, koji probijaju tunelske cijevi, pripravljaju za odvoz krhotine nastale bušenjem, postavljaju oplatu za lijevanje stijena tunela, uređuju pročelja tunela i obavljaju pripravu za postavljanje vodova u tunel. Tuneli osim za prolaz cesta i željezničkih pruga služe i za dovod i odvod vode u elektranama, za postavljanje gradskih i industrijskih vodova te kao skloništa za ljude, zrakoplove i osjetljivu opremu. Kineske korporacije su sprva rabile strojeve za bušenje tunela (TBM) njemačke korporacije Herrenknecht AG, koje obično imaju promjer do 19 metara, a masu od 1.100 do 4.000 tona. Kina je nedavno napravila stroj za bušenje tunela Jianghai, koji ima promjer 16 metara, glavu za bušenje sa stalnim magnetima, sjetila za ugađanje brzine bušenja ovisno o sastavu tla te duljinu 142 metra i težinu 5.000 tona.

Kineske korporacije napravile su goleme strojeve za polaganje nosača mostova na izgrađene stupove, koje nose cijeli most. Stupovi za mostove znaju biti napravljeni uz uporabu tromjernog tiskanja (3-D printing). Strojeve za polaganje nosača mosta napravila je korporacija Hanjiang Heavy Industry Co, koja je podružnica Kineskih željeznica. Strojevi su teški 1.000 tona, dugački su do 120 metara, visoki su 10 metara i u sebi imaju do 15.000 dijelova. Strojevi mogu polagati nosače teške do 120 tona i polagati dvoje tračnice kod gradnje željezničkih mostova. Strojevi mogu raditi i u mraku, jer imaju sjetila koja im to omogućuju. Brzina uzdužnog gibanja stroja je 4,6 m/min. Digitalni nadzorni sustav ima daljinsko i samostalno upravljanje, koje omogućuje smještanje nosača mosta uz veliku točnost.

Kina je 2019. godine izgradila planinsku zračnu luku Chongqing Wushan na nadmorskoj visini 1.771 metar, pri čemu je eksplozivom razoren vrh planine visoke 2.000 metara. Zračna luka poslužuje gradove Chongqing i Wushan, koji su povezani brzinskom prugom s dva kolosijeka i vlakovima brzine 300 km/sat. Mimo uvriježenog običaja željeznička postaja nije napravljena ispod zračne luke, nego uz dvoranu zračen luke. Područje Chongqing-Wushan prošle je godine posjetilo 300 milijuna ljudi, koji usput mogu vidjeti i branu Triju riječnih tjesnaca (Three Georges Dam).

U Kini su minulih godina izgrađene mnoge spalionice otpada. Prva je napravljena u „digitalnom“ gradu Šenženu. Spalionica dobiva struju s naponskih ploča na njezinu krovu. Spaljivanjem otpada dobiva se struja kojom se napaja električna mreža. Struja koja se dobije spaljivanjem otpada peterih kućanstava može jedno od njih opskrbljivati strujom, a otpad pritom potpuno nestaje. U Kini su s vremenom izgrađene stotine spalionica, od kojih neke rade smanjenom snagom, jer za njih nema dovoljno otpada.

Kina odnedavno gradi morsku luku na umjetnom otoku Yangshan u blizini Šangaja. Luka će biti povezana s kopnom mostom duljine 32,5 kilometara. Luka će služiti rasterećenju sadašnje luke Šangaj, a bavit će se pretovarom brodskih spremnika uobičajene veličine (TEU). Luka već ima devet vezova ukupne duljine obale 3.000 metara, a uskoro će se izgraditi još sedam vezova pa će ukupna duljina lučke obale uskoro biti 4,6 kilometara. Kad bude potpuno napravljena luka će godišnje pretovarati 120 milijuna spremnika. Dubina mora oko otoka je 15 metara pa će u luku moći pristajati najveći spremnički brodovi. Luka ima samohodne dizalice, kojima upravlja umjetna umnost. Ostala lučka vozila su također samohodna i rabe umjetnu umnost.

Minulih godina Kina je napravila nekoliko umjetnih otoka u Južnokineskom moru. Na nekim od tih otoka napravljene su vojne morske luke, a na nekima vojne zračne luke. Za pravljenje takvih otoka kineske korporacije napravile su jaružare, brodove koji s dna mora grabe pijesak i izbacuju ga na mjesto, na kojemu se pravi otok. Jaružari su obično dugački 130 metara. Međutim, Kinu je nadigrao Vijetnam, koji je isto u Južnokineskom moru napravio brojne male umjetne otoke.

Vrijedno je spomenuti kinesku vještinu upravljanja lukama, posebice lukama koje se bave pretovarom spremnika (TEU). U Kini postoje 34 velike luke i oko 2.000 manjih luka. Kineske korporacije su se uvježbale u pretovaru spremnika te za to napravile velike dizalice i primjerene računalne programe. Kina pod svojom upravom ima luke na svim kontinentima osim na Antarktiku. U svijetu je pod kineskom djelomičnom ili potpunom upravom sredinom 2024. godine bilo 115 luka. U nekim od tih luka kineske korporacije stekle su pravo vlasništva ili upravljanja, jer su ih sagradile. Prije su kineske korporacije imale pod upravom 129 luka. U 17 sadašnjih inozemnih luka kineske korporacije imaju većinsko pravo upravljanja, a u 14 postoji mogućnost uporabe luka i u vojne svrhe. Kineske korporacije su stekle pravo upravljanja temeljem iskustva stečenog u domaćim lukama te prikladnim dizalicama i računalnim programima za njihovo upravljanje.

U Kini je razvijena industrija teških strojeva za uporabu u gradovima, među koje valja ubrojiti vatrogasna vozila, kojih ljestve dosežu visini 95 metara, imaju prostrane košare i na tlu zauzimaju razmjerno mali prostor. Prvo takvo vozilo je nedavno isporučeno u Veliku Britaniju i to po cijeni upola nižoj od zapadnih. U Kini se prave i drugi strojevi za uporabu u gradovima. Za sve teške strojeve kineska korporacije imaju svoje patente (zaštićene izume).

SAD i njihovi poslušni zapadni i tihooceanski saveznici već godinama – od prvog Trumpova predsjedničkog razdoblja – nastoje zakočiti tehnološki razvitak Kine. To je bio jedan od razloga nastojanja Kine, da ona postane samodostatna u glavnim industrijskim granama. Kina je prisilno postala samodostatna u proizvodnji vojnih i trgovačkih zrakoplova, podmornica, poluvodiča, strojeva za nanošenje integriranih kola na „hostije“, temeljnih računalnih programa za mobilne telefone i računala, fotonaponskih ploča i vjetrenih turbina te u smišljanju i pravljenju poluvodiča i pripadnih programa za umjetnu umnost. (U Kini su nedavno proizvedena analogna integrirana kola za umjetnu umnost, koja rabe znatno manje električne struje od digitalnih kola proizvedenih u Kini i na Zapadu.) Ne treba naglasiti kinesku skrb za sirovinske i industrijske opskrbne mreže.

Razvitak vlastite tehnologije u suvremenim industrijskim granama omogućio je kineskim državnim i privatnim korporacijama, da diljem svijeta pružaju tvarne, a ne izmišljene umne i mrežne usluge. Pružanje mrežnih usluga na Zapadu služi ponajviše razbibrizi i zabavi.

Continue Reading