Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt za razliku većine mojih novijih osvrta bavi jednom iznimnom pojavom u današnjem svijetu. Osvrt se bavi geopolitičkom i geoekonomskom zbrkom, koju je izazvao povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Riječ je o trima istovremenim žestokim nasrtajima američkog predsjednika te o njegovu slijednom povlačenju iz tih nasrtaja i to bez ostvarenja ranije postavljenih svrha novog upravnog ustroja u Americi. To su (1) brzi prestanak Rata za Ukrajinu, (2) namicanje dodatnoga zemljopisnog prostora za SAD te (3) povećanje proizvodnje tvarnih dobara u SAD i namet uvoznih trošarina, koji sam ranije nazvao „nametom trošarina Urbi et orbi“.

U jednom od prijašnjih osvrta naglasio sam Trumpovu jednostranost, koja očito dolazi od Trumpova umnog stanja, iako se o izravnim uzrocima tog stanja izdaleka može samo nagađati. To što se izdaleka može opaziti je potreba Donalda Trumpa kao osobe, da neprestance govori. Američki predsjednik svako potpisivanje nebrojenih izvršnih zapovijedi pretvara u prigodnu konferenciju za tisak. Donald Trump se neprestance javlja na vlastitoj privatnoj mreži Truth Social. Potreba za govorenjem se kod svakoga čovjeka povećava kako mu odmiče životne dobi.

[Kasnije sam doznao za englesku izreku o „starcu u žurbi“ (Old man in a hurry!“), koju je navodno prvi uporabio Lord Randolph Churchill (1849.-1894.), otac Sir Winstona Churchilla, u dobi od 37 godina i to za tadašnjeg premijera Williama Gladstonea (1809.-1898.), koji je tad imao 77 godina. Naknadno sam naišao na osvrt Richarda Galanta, koji je objavljen 31. siječnja ove godine pod naslovom „An old man in a hurry: Trump races the clock“ (Starac u žurbi: Trump se utrkuje s vremenom). Nedavno je jedan hrvatski uvažavani pisac objavio osvrt o promašenim američkim trošarinama, u kojemu je za Donalda Trumpa napisao, da je „potkapacitiran“.]

Prvo područje navale i slijednog punog zaokreta američkog predsjednika je tobožnji prestanak Rata za Ukrajinu. Predsjednički kandidat Donald Trump je bio obećao, da će rat zaustaviti prvi dan novog predsjedničkog razdoblja. To bi i Donaldu Trumpu bilo moguće izvesti, samo ako Amerika potpuno ustegne pomoć koju je godinama pružala Ukrajini, jer od europske pomoći „na kredit“ nema mnogo koristi. Američki predsjednik je 12. veljače po svojoj želji razgovarao s ruskim predsjednikom o nizu geopolitičkih pitanja, među kojima je bio i prestanak Rata za Ukrajinu. Dana 18. veljače u Rijadu su se sastala izaslanstva Amerike (Marco Rubio, Steve Witkoff) i Rusije (Sergej Lavrov, Kiril Dmitriev).

U Rijadu je potvrđen dio dogovora dvojice predsjednika pa su napravljeni sporazumi o izostanku napada i na ukrajinska i na ruska energetska postrojenja u trajanju od trideset dana te o slobodnoj plovidbi u Crnom moru, kako bi se ukrajinskim i ruskim žitom te ukrajinskim i ruskim umjetnim gnojivom moglo opskrbljivati svjetsko tržište. Prva nevolja je nastala tako, što su Ukrajinci, Rusi i Amerikanci za vrijeme početka ostvarenja tih sporazuma uzeli različite datume. (Rusi su za početak uzeli 12. veljače kad su telefonski razgovarala dvojica predsjednika, a Ukrajinci i Amerikanci kasnije datume.)

Ipak, temeljni razlog nastavka Rata za Ukrajinu je podijeljenost američkog državnog ustroja. Neokonzervativna struja tog ustroja (Marco Rubio, Mike Waltz, Keith Kellogg) zagovara hitnu uspostavu primirja, što je za Rusiju potpuno neprihvatljivo. General Kellogg razgovara samo s ukrajinskim političkim prvacima i s neokonzervativnim prvacima Europske unije, ali još nije posjetio Rusiju, u kojoj je Steve Witkoff već triput odulje razgovarao s ruskim predsjednikom. Kiril Dmitriev, ravnatelj ruskog Zavoda za izravna tuđa ulaganja, posjetio je Washington, gdje se dugo razgovarao sa Steveom Witkoffom i s njim objedovao u Bijeloj kući. (Witkoff je kanio pozvati Dmitrieva na večeru u svoj dom, ali su ga od toga odgovorili dužnosnici Bijele kuće.) Posebni izaslanici dvojice predsjednika razgovaraju o uređivanju ukupnih odnosa dviju država, ali se ne dotiču pitanja prestanka ukrajinskog rata.

Američki predsjednik se još nije očitovao o dvije inačice za privođenje kraju ukrajinskog rata, koje zagovaraju struje u američkoj upravi. Jedna struja zagovara uspostavu primirja, koje Rusija neće prihvatiti, jer ona želi trajan mir s rješenjem pitanja, koja su je navela na „poseban vojni zahvat“ u Ukrajini. Druga struja zagovara prihvaćanje stvarnog stanja na bojištima u Ukrajini i trajno priključenje Rusiji četiriju ukrajinskih oblasti i Krima. Američki predsjednik se još ne očituje, jer se boji da bi svojim očitovanjem od sebe odvojio jednu od struja, čime bi ugrozio opstanak svoje mukotrpno sklopljene koalicije u Kongresu. Ta koalicija mu je potrebna za unutarnju preobrazbu Amerike, koja je dosad propadala i koja je gubila utjecaj u svijetu. (Trumpa je na vlast ponovo doveo njegov pokret, ali se politički pokreti ne uklapaju u američki politički sustav.)

Drugo područje navale i slijednog potpunog zaokreta američkog predsjednika je razglašeno tobožnje prisvajanje tuđeg zemljopisnog prostora i priključenje tog prostora SAD. Donald Trump je u vrijeme izborne kampanje govorio, da bi za Kanadu bilo dobro da postane 51. američkom saveznom državom, jer se tad na uvoz kanadskih proizvoda ne bi određivale trošarine. Američki predsjednik je čak rekao, da bi prijašnji kanadski premijer Justin Trudeau mogao biti „guverner“ velebne američke savezne države Kanade. Kad je Donald Trump kao predsjednik objavio takve trošarine – 10% na naftu i plin te 25% na ostale proizvode – nisu se pobunili samo kanadski političari, nego je došlo do ogorčenja u pučanstvu Kanade. Kanađani su uglavnom prestali putovati u Ameriku kao turisti i zagovaraju kupnju kanadskih proizvoda umjesto američkih.

Predsjednik Trump odranije zagovara priključenje Americi danskog otoka Grenlanda pa sad govori, da će Grenland biti američki „milom ili silom“. Kao glavni razlog pripajanja Grenlanda predsjednik Trump navodi sigurnost ili zaštitu Amerike, jer se može dogoditi, da neka Americi neprijateljska sila, vjerojatno Kina, zauzme Grenland. Dana 7. siječnja ili gotovo dva tjedna prije predsjedničkog ustoličenja u Washingtonu predsjednikov sin Donald Trump posjetio je Grenland. Američki podpredsjednik JD Vance sa suprugom posjetio je 25. ožujka Greenland i američku vojnu postaju na tom otoku. Podpredsjednik je za posjeta kudio Dansku, a zapovjednica američke postaje pukovnica Susannah Meyers, koja nije odobravala posjet podpredsjednika bila je ubrzo smijenjena. Dužnosnici Europske unije, koje članica je i Danska kojoj pripada Grenland, se zgražaju nad američkim nakanama o pripajanju Americi golemog i prirodno bogatog „europskog“ otoka Grenlanda.

Predsjednik Trump je bio „bacio oko“ i na Panamski kanal. Predsjednik i njegovi bliski suradnici govorili su o mogućem pripajanju Kanala, a možda i pripajanju Sjedinjenim Državama cijele države Paname. Zabrinutost američkih dužnosnika za položaj Kanala je neumjesna, jer pomorsko povezivanje atlantske i tihoocenske obale Sjeverne Amerike nosi Kanalu samo 2,5% tovara, iako povezivanje Azije i istočne obale Amerike nosi Kanalu 48% tovara, a povezivanje zapadne obale Južne Amerike i istočne obale SAD nosi 13% tovara. Predsjednik Trump je tvrdio, da „uprava Kanala guli američke prijevoznike“. Predsjednik Trump je preimenovao Meksički zaljev u Američki zaljev. Privatni američki ulagateljski zavod BlackRock je od hongkonške korporacije CK Hutchison Holdings Limited kupio dvije panamske luke uz krajeva Panamskog kanala za 23 milijarde dolara. Americi smeta i gradnja visokog mosta preko Panamskog kanala, koju izvodi jedna kineska tvrtka. Ipak, američko svojatanje tuđih prostora zasad je spalo samo na to, da će SAD i Panama zajednički uklanjati utjecaj Kine na upravljanje Panamskim kanalom.

Treće područje navale i slijednog potpunog zaokreta američkog predsjednika je nametanje uvoznih trošarina i prijateljskim i „neprijateljskim“ državama. Prva objava uvoznih trošarina odnosila se je na Kanadu i Meksiko i to u stupnju 25% ulazne vrijednosti proizvoda. Trošarina na uvoz energenata iz Kanade iznosila je samo 10% vrijednosti uvezenih dobara. Kanada je bila najavila svoje protivmjere, a Meksiko je odgovorio umjereno te tražio, da se povedu razgovori i da se postigne dogovor oko trošarina. Nato je Amerika odgovorila privremenom odgodom nameta trošarina, iako je Amerika zadržala trošarine na uvoz automobila, čelika i aluminija iz obiju susjednih država.

Ipak, 2. travnja ove godine predsjednik Trump je proglasio „Dan oslobođenja“ i objavio ranije obećanu veliku preobrazbu američkog gospodarstva. Uveo je iznimno širok sustav uvoznih trošarina, koje se odnose na trilijune dolara vrijednih tuđih proizvoda, koji stižu u Ameriku. Predsjednik Trump je uveo dodatne uzajamne ili kaznene trošarine. Visoke trošarine odrezanu su za šezdesetak država. Neke zemlje su bile pogođene dodatnim trošarinama u stupnju 49% vrijednosti ulaznih proizvoda. Namet trošarina donio je pad vrijednosti američkih dionica, smanjenu potražnju za dolarom i prodaju ranije kupljenih američkih državnih obveznica, što je poskupilo moguću prodaju novih državnih obveznica. Američka tržišta dionica u jedan su dan izgubila 6 trilijuna dolara vrijednosti.

Nato je američki predsjednik odgodio za 90 dana naplatu trošarina, kako bi ostalim državama dao vrijeme za pregovore s američkim državnim ustrojem. Trošarine su povišene samo za kineske proizvode i bile su se popele na 145%, jer je Kina odgovorila svojim protivtrošarinama koje su se popele na 125%.

Zbog velike nestašice i golemog poskupljena nekih skupina proizvoda u Americi, došlo je do novog trošarinskog zaokreta. Za određene vrste proizvoda – među koje spadaju mudri telefoni, prijenosna računala, računalni spremnici, strojevi za izradbu poluvodiča, fotonaponske ploče, televizori ravna zaslona, tableti i mnoge druge elektroničke naprave – odgođena je naplata trošarina i za proizvode iz Kine, dok „američka državna uprava ne provede provjeru opskrbe takvim proizvodima“. To je izvrsna isprika. Na sve takve proizvode koji sad ulaze u SAD vrijede trošarine od 10%, a na kineske 20% zbog kineske proizvodnje opijata fetanila, koji „truje i ubija američku mladež“.

Dvanaest tjedana poslije povratka u Bijelu kuću američki je predsjednik doveo u političku zbrku Ameriku te u geopolitičku i geoekonomsku zbrku cijeli svijet. Zapleti i raspleti, navala i povlačenje obilježili su postupke u sva tri navedena područja: Rat za Ukrajinu, namicanje dodatnoga zemljopisnog prostora i povećanje proizvodnje tvarnih dobara u SAD putem nameta uvoznih trošarina.

Ipak, središnja zadaća Amerike je povećanje proizvodnje tvarnih dobara, koju je najbolje i najlakše ostvariti određivanjem jednakih uvoznih trošarina za proizvode svih država, s tim što se mogu uvesti posebne trošarine za zaštitu proizvodnje određenih vrsta dobara. Tako je postupala Amerika koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Dopuštala je samo uvoz kapitala, koji je iz Britanije pohitao u Ameriku, jer se je bolje plodio u Americi, koja je bila bogata sirovinama.

Na namet američkih trošarina i na zbrku, koja je nastala u provedbi zaštite američkog gospodarstva ostale države su odgovorile tješnjim povezivanjem širokih svjetskih gospodarskih područja, kako bi se – po nedavnoj izjavi kineskog predsjednika Ši Đinpinga – „stvorio čestit i razborit način globalnog upravljanja, sačuvali mir i zaštita te kako bi se promicali zajednički razvitak i blagostanje“.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi posebnostima Rata za Ukrajinu, po kojima se taj rat razlikuje od ratova vođenih potkraj prošlog stoljeća i čak od ratova vođenih u našem stoljeću. Rat za Ukrajinu se po načinu ratovanja bitno razlikuje od, primjerice, Sovjetsko-afganistanskog rata (1979.-1989.), Iračko-iranskog rata (1980.-1988.), Zaljevskog rata u Kuvajtu (1990.-1991.), Rata u Afganistanu (2001.-2021.) te od Rata u Iraku (2003.-2011.)

[U novije ratove ne ubrajam brojne slučajeve obavještajnog potkopavanja nepoćudnih političkih sustava u nizu država, koje je izveo upravni ustroj predsjednika Baracka Obame (2009.-2017.), primjerice, Jasminovu revoluciju u Tunisu (2011.), revoluciju u Egiptu (2011.) koja je bila dio Arapskog proljeća, Libijsku revoluciju dostojanstva (2011.), Revoluciju u Siriji (2011.-2024.), revoluciju u Jemenu (2011.-2012.) i Revoluciju dostojanstva u Ukrajini (2014.). Svrha tih revolucija bila je „izgradnja države“ ili uspostava novog političkog sustava, kojom je potkopane države trebalo svrstati uz Zapad. U većini potkopanih država stvorena je trajna politička zbrka.]

Rat za Ukrajinu je nesimetričan ili nejednakomjeran rat. Na jednoj strani je Rusija, koja ratuje kao država, a na drugoj strani su ukrajinske postrojbe, koje su zapadne države unajmile, da ratuju za njih. Zapadne države Ukrajini daju oružje, ratna vozila, opremu i streljivo; u zapadnim bolnicama često liječe ukrajinske ranjenike te vode ukrajinski vojni komunikacijski sustav, a zapadne vojske upravljaju ratom. Zapadni časnici i vojni stručnjaci pružaju ukrajinskim postrojbama potrebne obavijesti; daju vojnu obuku; određuju udaljene ruske mete za ukrajinski napad dalekometnim oružjem, dronovima i raketama; često izravno upravljaju zahvatima na bojištima te pružaju drugu potporu.

U početku posebnoga vojnog zahvata, kako su Rusi nazvali ulazak svoje vojske u Ukrajinu i njezino daljnje napredovanje u toj državi, Rat za Ukrajinu odvijao se je uglavnom poput spomenutih ratova na prelasku iz prošlog stoljeća u sadašnje: napadačka vojska prešla bi granicu tuđe bliske ili daleke države i u njoj bi osvajala prostor, pri čemu je najčešće ubijala branitelje i obične građane te uništavala vojne i građanske nekretnine i zavode. (Nebitno je to, što su u spomenutim zahvatima napadači najčešće prvotno i na prepad raketama zasuli tuđi prostor, što je trebalo zaprepastiti domaću vojsku i zastrašiti građanstvo. U najnovije vrijeme rat ne počinje objavom rata, nego iznenadnim raketnim napadom.)

Tijekom Rata za Ukrajinu došlo je do znatne promjene u načinu ratovanja prvobitno zbog naknadne uporabe raketa od obiju sukobljenih strana: Rusije i Zapada, koji je u okršajima rabio postrojbe ukrajinske vojske. Rusija je prva uporabila rakete velikog dosega, kojima je pogađala ne samo ukrajinske i zapadne vojne mete, nego i energetska postrojenja diljem Ukrajine. Ukrajina je u samom početku vojnog sukoba od Zapada tražila teško oružje i teška borbena vozila, ali je ubrzo počela tražiti zrakoplove F-16 i dalekometne rakete. Od isporučenih zrakoplova Ukrajina nije imala mnogo koristi, ali je od raketa Rusija imala velike štete na vojnim zavodima i na građanskim energetskim postrojenjima.

Ipak, do najveće promjene u načinu ratovanja u Ukrajini došlo je uporabom dronova (trutova) ili letjelica bez ljudske posade. Ukrajinska vojska sprva je rabila turske dronove Bajraktar (tur. Stjegonoša), ali je kasnije počela vlastitu proizvodnju dronova. Rabila ih je ponajviše za napade na mete u Rusiji. Ruska vojska je brzo odgovorila na ukrajinsku uporabu dronova: prvo, elektroničkim ometanjem leta dronova prema određenoj meti; a drugo, vlastitom uporabom dronova, ne samo za strategijske napade na udaljene vojne i građanske mete, nego i za taktičku uporabu na bojištu.

S vremenom su dronovi obiju sukobljenih strana dobili umjetnu umnost (AI) pa su mogli sami birati mete, a mogli su i smišljeno izviđati stanje u pozadini neprijateljskih snaga te temeljem obavljenih izvida obavještavati svoja mjesna vojna zapovjedništva. Ruska vojska je domislila i dronove bez programa unaprijed usađenih u ugrađene elektroničke sklopove. Takvi dronovi dobivaju potrebne programe putem laserskih niti, koje od vojnih voditelja dronova na bojištu vode do elektroničkih uređaja u dronovima. Ukrajinci takve dronove ne mogu elektronički ometati, ali ti dronovi zbog povezanosti nitima nemaju velik dolet.

Uspjeh uporabe umnih dronova u suvremenom ratovanju ovisi prvobitno o znanju i vještini voditelja dronova. Zasad nijedna strana u Ratu za Ukrajinu nema dovoljan broj vještih voditelja dronova pa vrhovna zapovjedništva premještaju vješte momčadi voditelja dronova s jednog dijela bojišta na drugi dio, na kojemu je uporaba dronova presudna. Ruska vojska je već najavila, da će voditelji dronova biti uključeni u vojne postrojbe kao posebna stručna vojna skupina.

Nova vrsta ratovanja povlači i novi način uspostave mira. Američki predsjednik Trump je kao predsjednički kandidat obećao, da će on „za jedan dan uspostaviti mir u Ukrajini“. Od ustoličenja Donalda Trumpa za 47. predsjednika Amerike već je proteklo više od osamdeset dana, a ni primirja ni mira u Ukrajini i u Europi još nema. Po meni, izravni mirovni razgovori Ukrajine i Rusije mogli bi stvarno početi samo nakon moguće trajne obustave svekolike američke pomoći Ukrajini. (Tvarna i novčana europska pomoć Ukrajini bez američke pomoći malo vrijedi. Ratoborni europski i britanski čelnici bi „na riječima“ u Ukrajinu radije uputili svoje postrojbe.)

Američki predsjednik Trump je po svojoj želji telefonski razgovarao s ruskim predsjednikom Putinom 12. veljače ove godine. Iako se ne zna o čemu su sve dva predsjednika razgovarala, svjetska javnost se ponadala, da je uspostava mira u Ukrajini i u Europi blizu. Zna se, da su predsjednici prvobitno razgovarali o uspostavi redovitih i uobičajenih diplomatskih odnosa dviju država, koji su za vladavine predsjednika Baracka Obame bili teško poremećeni. Predsjednici su razgovarali i o obnovi gospodarske suradnje i zajedničkog ulaganja dviju država u Rusiju, pri čemu je Rusija tražila i dobila američko obećanje, da će mnoge američke gospodarske kazne izrečene Rusiji biti ukinute te da će se Amerika trsiti, da i Europska unija ukine svoje kazne.

Izaslanstva Amerike i Rusije (Lavrov, Rubio) sastala u Rijadu 18. veljače ove godine i novim dogovorom potvrdila usmeni dogovor dvaju predsjednika. Napravljeni su (1) dogovor o tridesetodnevnom uzajamnom izbjegavanju raketnih napada na ruska i ukrajinska energetska postrojenja te (2) dogovor o slobodi plovidbe trgovinskih brodova u Crnom moru, kako bi se ponovo omogućila opskrba svjetskog tržišta žitom i gnojivom iz Ukrajine i Rusije.

Ipak, zbog opiranja Londona, Bruxellesa i Kiiva takvom dogovoru, daljnji politički razgovori Rusije i Amerike su zamrli. Predsjednik Zelenski je izričito zahtijevao, da Rusija prihvati potpunu i bezuvjetnu obustavu svih vojnih zahvata. Nastavljeni su samo gospodarski razgovori Steva Witkoffa, posebnog izaslanika predsjednika Trumpa za Rusiju i Kirila Dmitrieva, izvršnog direktora Ruskog zavoda za izravna ulaganja. Prvo je Witkoff posjetio Moskvu 26. i 27 ožujka, a razgovarao je i s predsjednikom Putinom pa je Dmitriev posjetio Ameriku 2. i 3. travnja ove godine. Steve Witkoff je u Sankt-Peterburgu 11. travnja treći put i gotovo pet sati razgovarao s predsjednikom Putinom. Sad izgleda, da se odugovlače ozbiljni politički razgovori o uspostavi mira u Ukrajini, a američki predsjednik Trump je bio zaokupljen izricanjem i povlačenjem uvoznih trošarina.

Kao što se sad ne ratuje kao prije, tako se ni primirja ili mirovni sporazumi ne ugovaraju kao prije. Novine u ugovaranju dolaze od vrlo složenih ranijih odnosa među zaraćenim državama ili zaraćenim strankama. Prije su države ratovale gotovo isključivo oružjem. Za Carla von Clausewitza (1780.-1831.) rat je bio „sredstvom nastavka političkog djelovanja“, sračunatim na nametanje političke volje drugim državama. Ipak, von Clausewitz je naglašavao, da u ratu dolazi do višestranog međudjelovanja više ratnih čimbenika.

U današnjim ratovima dolaze do izražaja mnogi čimbenici: strategijski, politički, gospodarski, ideološki, etički i ljudski. U Ratu za Ukrajinu nedvojben je strategijski vidik. Svijet se nalazi u ključnoj, globalnoj, strategijskoj preobrazbi iz jednostožernog svijeta u višestožerni svijet s mnogo politički jakih država sa snažnim gospodarstvom (Kinom, Indijom, Brazilom, Rusijom, Indonezijom i drugima) te s mnogo dragovoljnih udruga država (ASEAN, EU, MERCOSUR i drugima). Sadašnja strategijska preobrazba svijeta prouzročena je (političkom) globalizacijom naše vrste.

Kao što je za von Clausewitza rat bio „sredstvom nastavka političkog djelovanja“, tako sad pravim, vrućim ratovima oružjem prethode gospodarske kazne, kojima se također „nameće politička volja drugim državama“. U primjeru Ukrajine gospodarske kazne, koje je Rusiji od 2014. godine izricala Europska unija bile su sračunate na takvo slabljenje Rusije, kako se ona ne bi mogla upustiti u kasniji poseban politički zahvat, koji se izvodi od 2022. godine. Gospodarske kazne koje je Zapad odavno nametnuo Sjevernoj Koreji, Iranu, Venezueli, Kubi i drugim nepoćudnim državama bile su sračunate na slamanje političke volje tih zemalja i na sprječavanje tih zemalja, da se kao jake pridruže Svjetskoj većini.

Zapad je svijet ideološki podijelio na države koje podupiru „red uspostavljen na pravilima“ odnosno na države koje prihvaćaju američko predvodništvo te na države, koje svoju politiku temelje na suverenosti i na dobrobiti svojih naroda. Zato Zapad može slobodno neprijateljski postupati prema državama, koje su ideološki krivo svrstane. Takve su države pravi plijen Zapada i zapadne neokonzervativne politike.

Zapad prema mnogim narodima postupa neetički i neljudski. U tomu prednjače mnogi izraelski političari. U odnosu s Irancima, Sirijcima, Hamasom, Hutima, Kubancima i mnogim drugim ideološki „krivo svrstanim“ narodima gotovo sva sredstva su uporabljiva i preporučljiva.

U gorućem primjeru Rata za Ukrajinu uspostava trajnog mira za Rusiju, Ukrajinu i Europu traži razrješenje mnogih nevolja i uklanjanje mnogi zapreka. Prvo treba ukloniti često sretane zapadne ideološke predrasude o ruskom narodu, koji je, navodno, kivan na Europu i koji je želi sebi pokoriti. Kriva je i prirodno bogata ruska zemlja, Majčica Rusija, koja je rodila i odnjegovala navodno opaki ruski narod pa nju treba raskomadati.

Ni Ukrajina ne želi prihvatiti nakane Amerike, za koje kaže da su jeka ruskih zahtjeva o budućem nesvrstavanju Ukrajine, o trajnom izostanku ukrajinskog članstva u NATU-u i u Europskoj uniji koja se militarizira te u uklanjanju iz Ukrajine novoga nacionalnog socijalizma. Ukrajina je predsjednika Putina prijavila za genocid Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu.

Usto, valja ukloniti gospodarske kazne, koje su i Amerika i Europska unija odrezale Rusiji. Iako se je zasad Amerika pokazala voljnom ukloniti mnoge svoje kazne izrečene Rusiji, ostaje dosadašnjih „šesnaest kola“ europskih kazni, a Amerika se očito ne može okrenuti protiv Unije, kako bi je prisilila na uklanjanje njezinih kazni Rusiji.

Sklapanje ugovora o miru za Ukrajinu ima toliko protivnika, da će pregovori Amerike i Rusije tako dugo trajati, da bi se Rat za Ukrajinu mogao svršiti kapitulacijom Ukrajine, što Bijela kuća može ubrzati. Ipak, za Ukrajinu, Europsku uniju, Rusiju, UK i Ameriku dobro bi bilo da se rat brzo zaustavi. Tomu bi se posebno radovao ukrajinski narod.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnje geopolitike. Osvrt se bavi, pravo rečeno, pretvorbom Europske unije u novi, dodatan vojni savez u Europi, u kojoj od 1949. godine postoji vojni Atlantski savez, u kojemu su članice osim mnogih europskih država i američke države SAD i Kanada te koji od 1967. godine ima sjedište isto u Bruxellesu.

Na pisanje ovakvog osvrta potaknuo me je prijeporan zahtjev američkog državnog tajnika Marca Rubija postavljen prije sastanka ministara vanjskih poslova NATO-a 4. travnja ove godine, da članice Saveza svoje godišnje vojne proračune povećaju na 5% godišnjeg domaćeg proizvoda. Rubio je to napravio samo dan poslije američkog izricanja Urbi et orbi uvoznih trošarina, pri kojemu su zemlje Europske unije kažnjene trošarinama u stupnju 20%, iako im ostaju na snazi trošarine od 25% na uvoz u SAD automobila, čelika i aluminija.

Poslije postavljenog zahtjeva američkoga državnog tajnika novinari su javljali, da se očekuje sastanak pun napetosti, ali to se nije dogodilo pa je hrvatski ministar mogao poslije sastanka izjaviti, da je „sastanak protekao u ozračju uzajamnog uvažavanja“. Na sastanku je donesena odluka da Britanija uskoro sazove novi sastanak Skupine pripravnih. Poslije zgražanja zapadnih političara na Trumpovo razbacivanje uvoznim trošarinama postaje očitim, da Zapad treba novog predvodnika. Zato je nedavno premijer Kanade Mark Carney objavio da će Kanada okupiti zapadne države u „koaliciju istomišljenica“.

Objavljeni smisao američkoga širokogrudnog nametanja uvoznih trošarina je povećanje američke industrijske proizvodnje. To je sukladno američkom geslu „America First!“, ali povećanje američke industrijske proizvodnje povlači smanjenje industrijske proizvodnje u državama Europske unije i u „ostatku svijeta“. Tako se riječ „urbi“ odnosi na Zapad ili „grad“, a riječ „orbi“ na „svijet“ ili na ostatak svijeta. Sveusvemu, Trumpovo geslo „America First“ svedeno je na geslo „America only“ ili “Samo Amerika“.

Od prestanka opskrbe Europe jeftinim ruskim plinom mnoge jake i bogate europske korporacije (Volkswagen, Bayer, Michelin, BASF) premještaju u Ameriku proizvodnju za veliko američko robno tržište, ali i u Kinu za još veće kinesko robno tržište. Ipak, europske industrijske korporacije ne mogu svu europsku proizvodnju premjestiti na druge kontinente, a u domovini sačuvati proizvodnju samo za tržišta Europske unije. Korporacije su dosad razmještaj svoje proizvodnje pravile prema uvjetima na tržištu, ali su se i tad oslanjale na postojeće svjetske opskrbne mreže.

Američko širokogrudno nametanje uvoznih trošarina je veliko poslovno iznenađenje za zapadne korporacije i pravi udarac ustaljenom načinu poslovanja zapadnih i svih korporacija, koje uvijek nastoje povećati svoju zaradu. Zapadne korporacije u koje spadaju europske, kanadske i meksičke suočavaju se s izborom: (1) nastojati uvažiti zapovijedi američkog državnog ustroja; (2) čekajući povratak boljega poslovnog ozračja u Americi, naći nova tržišta i tako doknaditi kratkoročni gubitak američkoga razmjerno slabog robnog tržišta, koje je upola manje od kineskoga, ili (3) nagovoriti vlastite države da odrežu uvozne protivtrošarine na američke industrijske proizvode i usluge. Za takav izbor odlučila se je kineska država. Treći izbor bi bio početak potpunog trgovinskog rata. Američka državna uprava je nametom uvoznih trošarina nanijela veliku štetu prvobitno američkim građanima, američkim korporacijama te posebice političkom i poslovnom ugledu Amerike u svijetu. „Americi je pred svijetom pao obraz!“

[Od vremena začeća ovog osvrta odnosno od sastanka Atlantskog saveza 4. travnja već stižu vijesti iz Amerike i cijelog svijeta o velikom promašaju zamisli američkog predsjednika o širokom i slobodnom nametu trošarina. Američka državna uprava je uvidjela, da je nepotrebno nametnula trošarine i nekim državama, s kojima Amerika ima pozitivnu robnu razmjenu. Osim toga, rascjep unutar američke državne uprave na neokonzervativce i trampovce se produbljuje, a unesene su nove podjele u Republikansku stranku i u republikansku stranu Kongresa.

Kanada ostaje nepopustljivom u traženju zamjenskih tržišta za američko i pripravlja se za novo predvodništvo Zapada. Kina je na američke trošarine odvratila svojim visokim uvoznim trošarinama na američke proizvode. Njemačka vlada je odlučila iz Amerike povući 1.200 tona svojeg zlata, jer je navodno „Amerika nepouzdana ortakinja“. Japanski proizvođači automobile premještaju proizvodnju iz SAD u Meksiko i Jugoistočnu Aziju. Po meni, do raspleta pitanja američkih uvoznih trošarina doći će ranije, nego kasnije.]

Poslije teškog udarca trošarinama zadanog zapadnim gospodarstvima europske bi države – koje su uglavnom i članice NATO-a – trebale za volju NATO-a i Amerike povećati svoje vojne proračune te dakako povećati nabavu vojne opreme iz SAD. Takvo „savezništvo“ Amerika očekuje od europskih članica NATO-a. Ipak, američki zahtjev povećanja vojnih proračuna europskih članica NATO-a – što se odnosi i na Kanadu – je neostvarljiv i, po meni, vodi uništavanju Atlantskog saveza. Možda to i jest nakana sadašnjeg državnog ustroja Amerike?

Nedavno je dosadašnji njemački ministar obrane Boris Pistorius izjavio, da je Njemačka ne samo deindustrijalizirana, nego i demilitarizirana. Pistorius je tu izjavu dao smišljeno, jer on želi povećati njemački vojni proračun i remilitarizirati Njemačku. Pistoriusova izjava sračunata je na rasplamsavanje sukoba Europe s Rusijom i ona se uklapa u ukupno nastojanje američkih i europskih neokonzervativaca, da unište Rusiju i da je po mogućnosti raskomadaju.

Unatoč tegobama koje je Amerika navalila na samu sebe, trampovci nastavljaju pregovarati s Rusijom, kako bi se uspostavio détente ili opuštanje u odnosima tih dviju istinskih velesila. Odnose Amerike i Rusije napregnula je prethodna američka državna uprava. Američki predsjednik smatra, da treba pomoć Rusije u Ukrajini, ali i drugdje, posebice na Bliskom Istoku. Američki predsjednik u Rusiji ne vidi opasnost, jer su se i Sovjetski Savez od 1953. godine i Rusija od 1991. godine pokazali predvidljivim i pouzdanim ortacima. Tako je bilo do državnog udarca u Kiivu 2014. godine.

Opasnost u Rusiji i to pogrešno vidi Europa odnosno vide Britanija i vodstvo Europske Unije, koji su još uvijek odani neokonzervatizmu. Zato se Europska unija pod upravom neokonzervativaca i Ursule von der Leyen nastoji pripraviti za obranu od novog ruskog prodora, do kojega bi navodno neizbježno došlo poslije uspostave trajnog mira u Ukrajini. Među „jastrebice“ prema Rusiji spadaju tri baltičke države. Sadašnja visoka povjerenica Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Estonka Kaja Kallas je „nadjastrebica“.

Za suzbijanje očekivanog (i od Bruxellesa) priželjkivanog ruskog prodora Europsko povjerenstvo nastoji skupiti svotu od 800 milijardi eura. Međutim, unatoč nastojanju Europskog povjerenstva mnoge članice Unije se ne slažu ni s upućivanjem europskih mirovnih postrojbi u Ukrajinu ni s militarizacijom Unije. U Rimu je nedavno upriličen golemi prosvjed protiv militarizacije EU pod geslom „Bolnice, a ne rakete!“ (Hospitals, not missiles!).

Usto, Europa (UK i Europsko povjerenstvo) se želi uključiti u pregovore Amerike i Rusije, što ne žele ni Amerika ni Rusija, jer Bruxelles i London žele nastavak Rata za Ukrajinu. To uključenje živo zagovara i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, jer ni njemu ne odgovora uspostava mira u Ukrajini. Međutim, mnoge europske države, među kojima se je istaknula Španjolska ne pristaju na to, da izaslanik Unije u mogućim pregovorima bude Kaja Kallas. Čini se, da će kao mogući europski predstavnik za razgovore i to posebno s Rusijom biti francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Takozvana militarizacija Europe ima dvije glavne svrhe. Manje važna svrha je želja za vojnim suprotstavljanjem Rusiji, iako Amerika s Rusijom želi détente, a ne sukob. Prva svrha militarizacije Europske unije je posljedična veća centralizacija ili usredotočenje europske vlasti u Bruxellesu. Kancelarka Merkel je nastojala vlast u Uniji usredotočiti u Berlin. Ona je pritom obilno rabila uspostavu zajedničkog novca euro. Tad se govorilo o uspostavi Četvrtog Reicha.

Sad Ursula von der Leyen i ostali europski neokonzervativci uz pomoć britanskog premijera Starmera nastoje militarizirati Uniju, jer militarizacija svake političke tvorevine traži usredotočenje vlasti. U vojnim snagama vlast nije raspačana ni na rodove vojske, a pogotovo ne na postrojbe. (Zanimljivo je to, da Britanija pozdravlja remilitarizaciju Njemačke!) Europska unija, ali i Njemačka pod očekivanim kancelarom Friedrichom Merzom, remilitarizaciju pretpostavljaju reindustrijalizaciji. Moguće nositeljice nove industrije koja je potrebna Europi bile bi industrijske korporacije, koje su raspršene po cijeloj Uniji, ali i po zemljopisnom prostoru svake članice. Korporacije čine ljudi, njihove zamisli i dogovoreni postupci, a političku vlast čine politički sustav i propisana središnja pravila postupanja.

Očekivani savezni kancelar Friedrich Merz osim remilitarizacije Njemačke predviđa i njezinu financijalizaciju. Njemačka bi trebala zapostaviti industriju i kao glavnu gospodarsku djelatnost uzeti financije. (Merz je – otkad ga je kancelarka Merkel isključila iz stranačke politike – donedavno služio kao glavni ravnatelj u Njemačkoj ozloglašene američke kuće BlackRock, koja se bavi ulaganjima i financijskim uslugama.) Takvo usmjerenje njemačkog gospodarstva bilo bi smrtnom presudom njemačkom gospodarstvu i njemačkoj poslovnoj baštini.

Po meni, militarizacija Europske unije po želji Bruxellesa i jačanje NATO-a po želji Washingtona stoje u opreci. Hoće li postrojbe vojne sile EU i europsko novo oružje biti pod vojnim zapovjednikom Unije ili pod zapovjednikom Atlantskog saveza, koji je redovito američki general? Bez obzira na spomenuti zahtjev državnog tajnika Rubija, možda američki predsjednik traži način, da se Amerika riješi Atlantskog saveza? Amerika ima većih i težih briga izvan Europe, nego u Europi. Zna se, da glavni tajnik Mark Rutte treba NATO.

U novoj europskoj politici određene su svrhe, ali je nebrojeno mnogo zbiljskih zamisli kako te svrhe ostvariti. Jedna svrha je, očito, pobijediti Rusiju, a o ostvarenju te svrhe svaka nacionalna vlada ima svoje zamisli, posebice u svezi s uključenjem njezinih postrojbi u mogući rat protiv Rusije.

Mene kao matematičara ratobornost Europske Unije podsjeća na Diofantove jednadžbe. Diofant je bio starogrčki matematičar, koji je živio u Aleksandriji oko 250. godine poslije Isusa.) Diofant se je bavio jednadžbama, u kojima ima više nepoznanica, nego jednadžbi te u kojima su i koeficijenti i rješenja cijeli brojevi. Takve jednadžbe mogu imati više rješenja, ali rješenja ni ne moraju imati. Primjerice, jednadžba 3x + 5y = 28 ima dva cjelobrojna rješenja (1,5) i (6,2). Jednadžbe 3x + 7y + 2z = 50 i 4x + 5y + 12z = 200 su dvije jednadžbe s tri nepoznanice.

S obzirom na mnoštvo nepoznanica u novom europskom protivruskom projektu teško će biti uskladiti zamisli jedinačnih europskih država, posebice imajući u vidu slabo zanimanje američkog predsjednika za Europu. Stoga bi bilo dobro, da Unija čim prije odustane od vlastite militarizacije, kako ne bio uzrujavala svoje građane i zbunjivala svoje narode.

Continue Reading

Trump se uhvatio uvoznih trošarina kao pijan plota

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnje geopolitike. Osvrt se bavi dobrim posljedicama američkoga slobodnog i širokog nametanja uvoznih trošarina. Nametom američkih uvoznih trošarina bavio sam se u više prijašnjih osvrta. Pisao sam, primjerice, da namet uvoznih trošarina ne može nadoknaditi američko zaostajanje u tehnologiji u suvremenim gospodarskim granama. Pisao sam i to, da spas Amerike nije samo u nametu uvoznih trošarina. Pisao sam i da Trump u okršaju s drugim državama ne rabi vatreno oružje, nego trošarine. Konačno, u jednom sam osvrtu nastojao objasniti, da američki predsjednik nametom uvoznih trošarina od prijatelja pravi neprijatelje.

Osvrt se bavi političkim odgovorom „ostatka svijeta“ Trumpovoj prisilnoj ideji ili paranoji nametanja uvoznih trošarina pojedinim državama (Meksiku, Kanadi, Venezueli i drugima) te pojedinim udrugama država (Europskoj uniji, ASEAN-u, MERCOSUR-u ili trgovinskoj udruzi Južne Amerike i drugima). Američki predsjednik je zaprijetio i punopravnim i uortačenim članicama BRICS-a uvoznim trošarinama u stupnju od 150% na vrijednost uvezenih proizvoda, ako one u svojoj međusobnoj prekograničnoj trgovini odbace uporabu američkog dolara. Uvozne trošarine znaju biti vezane i uz određene proizvode (čelik, aluminij, automobile, lijekove) pa one pogađaju gospodarstva gotovo svih zemalja svijeta.

[Postoje i izvozne trošarine. Američki Građanski rat (1861.-1865.) izbio je zbog toga, što južne američke države nisu prihvatile uvođenje izvoznih trošarina, koje su predlagale sjeverne države, kako bi se američka država dokopala kapitala potrebnog za daljnje osvajanje američkog zapada. Nedavno je Kanada zaprijetila izvoznim trošarina na električnu struju, kojom se iz kanadske savezne države Ontario opskrbljuje milijun i pol kućanstva i korporacija u američkim saveznim državama Michigan, Minnesota i New York. Američki predsjednik umjesto izvoznih trošarina nameće zabrane izvoza određenih proizvoda u neke zemlje.]

Trošarine te gospodarske i financijske kazne koje Amerika i nadalje nameće drugim državama razgrađuju svjetsko tržište korporacija nasuprot nakanama predsjednika Billa Clintona (1993.-2001.) koji je stvorio WTO. Globalizacija poslovanja korporacija je od svojeg početka posljedično potaknula političku globalizaciju svijeta ili naše vrste. Tako je počela globalizacija nacionalnih gospodarstava i nacionalnih država. Američko nametanje trošarina dobilo je novi zamah povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću pa je prema očekivanjima istovremeno došlo do namjernog i sve tješnjega međusobnog političkog povezivanja država, koje su pogođene nametom uvoznih trošarina. Dok namet trošarina koči i razgrađuje svjetsko tržište korporacija pojačava se suradnja nacionalnih gospodarstava.

Gospodarske kazne su bile uobičajene u svijetu podijeljenom Željeznim zastorom poslije 1946. godine. Zapadne gospodarske kazne tad su se najčešće sastojale u zabrani davanja kredita zemljama Istočnog tabora, zabrani izvoza napredne tehnologije u te zemlje i zabrani slobodnog ulaska građana Istočnog tabora u zapadne zemlje. Bio je uzajamno ograničen i rad diplomatskih službi zemalja Istoka i Zapada. Ipak, 1974. godine predsjednik Richard Nixon je za svojeg drugog posjeta Sovjetskom Savezu otvorio velebnu izložbu računala i komunikacijskih uređaja, koji su se otad mogli u namjerno skučenim inačicama nuditi Sovjetskom Savezu, Kini i ostalim istočnim zemljama. Tad je u jeku bilo popuštanje napetosti među tadašnjim političkim, gospodarskim, vojnim i ideološkim taborima.

Postupak popuštanja napetosti među taborima postupno je doveo do sloma europskog komunizma i do gospodarskih reformi u Kini što je stvorilo uvjete za stvaranje svjetskoga slobodnog tržišta. To tržište je 1995. godine bilo utjelovljeno u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji kao ustanovi. Na svjetskom tržištu uspostavljene su opskrbne mreže za proizvođače sklopova i konačnih proizvoda, pri čemu se je vodio račun samo o isplatljivosti proizvodnje i nabave dijelova i sklopova, ali ne i o mjestu odnosno o državi proizvodnje. [Poznati američki pisac Thomas Friedman je svoju knjigu, u kojoj je raščlanio globalizaciju u 21. stoljeću, nazvao Svijet je ravan (The World is Flat, 2005).] Zato se može reći, da američko obilno i slobodno nametanje trošarina razbija i uništava svjetske opskrbne mreže. Kina je jedina svjetska gospodarska sila, koja potpuno nadzire opskrbne mreže za svoju industrijsku proizvodnju. Svjetski poremećaj dosadašnjih opskrbnih mreža putem nameta trošarina dovodi mnoga nacionalna gospodarstva u velike nevolje.

Američki predsjednik je proslavio 2. travnja kao novouvedeni Dan oslobođenja (SAD) nametanjem novih uvoznih trošarina šezdesetorim državama. Kina će plaćati dodatne trošarine u stupnju 34%, Indija 26%, EU 20%, Japan 24%, J. Koreja 29%, Vijetnam 49%, Tajland 36%, Tajvan 32%, Indonezija 32%, Kambodža 49%, Južna Afrika 30%, Bangladeš 37%, Šri Lanka 44%, Švicarska 31%, Pakistan 29%, a Izrael 17%. Meksiko i Kanada su pošteđene novog nameta na proizvode, koji su predviđeni američko-meksičko-kanadskim sporazumom USMCA, kojim je američki predsjednik uredio trgovanje sa susjedima 2020. godine.

Opća svjetska ocjena nameta dodatnih trošarina je poražavajuća za SAD. Za namet novih trošarina svjetski političari kažu, da će (1) pogoditi američke građane, koji će godišnje zbog trošarina plaćati 5.000 dolara više i time smanjiti svoju kupovnu sposobnost; (2) smanjiti svjetsku gospodarsko djelovanje i potaknuti svjetsku recesiju; (3) poremetiti svjetske opskrbne mreže, od kojeg zla je zaštićena samo Kina; i (4) napraviti bogate Amerikance bogatijima, a siromašne siromašnijima, jer je namet trošarina povezan sa smanjenjem poreza američkim bogatašima.

Kako bi donekle ublažile nevolje, koje će pogoditi mnoga nacionalna gospodarstva uključujući i američko, mnoge države poduzimaju političke mjere i povezuju se s ostalim državama, koje žele smanjiti ovisnost o američkom tržištu. Spomenut ću dva primjera traženja novih tržišta. Prvi je golema zemlja Kanada, koja je američka susjeda s razmjerno malobrojnim pučanstvom, koja ima približno jednaku zemljopisnu površinu kao i Amerika te koja ima golemo, gotovo netaknuto prirodno blago.

Novi kanadski premijer Mark Carney nije za prvo inozemno putovanje po uvriježenom običaju izabrao Washington, nego Europsku uniju. Premijer Carney želi čim više svojeg blaga (naftu, plin, tražene kovine, gradbeno drvo i drugo) prodavati drugim kontinentima (Europi, Aziji i Južnoj Americi). Za boravka u Europi Carney je s Francuzima dogovorio isporuke podmornica na nuklearni pogon u vrijednosti 60 milijardi dolara. Kanada je s Australijom dogovorila isporuku radarskih sustava u vrijednosti 6 milijardi dolara. Carney želi, da Kanada produbi suradnju s Francuskom i u područjima tehnologije i zaštite ili sigurnosti. Kanada želi napraviti strategijski ugovor s Europskom unijom, koja oskudijeva u izvorima, kakvih u Kanada ima napretek, posebice naftom, ukapljenim plinom i gradbenim drvom.

Drugi primjer je pružio trojni sastanak ministara gospodarstva i trgovine Japana, Kine i Južne Koreje u Tokyju 29. i 30. ožujka ove godine. Japanski ministar Yoji Muto je naglasio nevolje, koje očekuju japanske proizvođače nametom američki trošarina. Primjerice, Toyota je najveći svjetski proizvođač i izvoznik automobila, ali uvozne trošarine na američkom tržištu neće pogoditi samo nju, nego i njezine kooperante, koji proizvode čelične i plastične ljuske za trup automobila, automobilske dijelove i elektroničke proizvode. Korejski ministar Ahn Duk-geun je naglasio, da je polovica korejskog izvoza dosad išla u Ameriku. Širinu kineskog pristupa američkim trošarinama pokazao je ministar Wang Wentao rekavši, da američke trošarine ugrožavaju postojanost svjetske industrijske opskrbne mreže i unazađuju svjetsko gospodarstvo. Japan, Kina i Južna Koreja će ubuduće sustavno međusobno surađivati, kako bi postale čim manje ovisne o američkoj tržišnoj samovolji. Planira se i skori sastanak na vrhuncu predsjednika Xi Jinpinga, premijera Shigeru Ishibe i vršitelja dužnosti predsjednika Južne Koreje Choi Sang-moka.

Ipak, „u svakom zlu je i neko dobro“. U zloći jednostranog nametanja uvoznih trošarina dobro je to, što će namet trošarina prometnuti globalizaciju korporacija u globalizaciju suverenih država. Zašto bi korporacije i nadalje imale veću važnost od naroda i njihovih država? U svakoj životnoj zajednici pa i u vrsti Homo sapiens – koja je postala istinskom životnom zajednicom – postoje četiri posebna, ali neraspletljiva izvora vlasti: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja, koji uključuje i dobrobit ljudi. Zašto bi u bilo kojoj životnoj zajednici korporacije i kapital, koji pripadaju gospodarstvu imale presudan utjecaj na život i stanje ljudi? Ako korporacije „hrane“ ljude, ne moraju im zapovijedati. Američke uvozne trošarine razbudile su mnoge političare, koji sve više uviđaju opakost sadašnjih unutarnjih odnosa u životnim zajednicama i u cijeloj našoj vrsti. Zašto bi ljudi manje vrijedili od korporacija, koje se trebaju brinuti za dobrobit ljudi i naroda?

Jedan od izvora vlasti ili utjecaja u zajednicama je zaštita ili sigurnost. Kanadski premijer Carney je pet godina služio kao guverner Središnje banke Kanade i slijedno sedam godina kao guverner (središnje) Banke Engleske. Guverneri središnjih nacionalnih banaka moraju voditi račun o svim vidicima gospodarstva, a ne samo o manjku u robnoj razmjeni sa svijetom kao što se dogodilo Donaldu Trumpu. Trump je bio poslovan čovjek, ali nije školovan ekonomist. Trump se uhvatio uvoznih trošarina kao pijan plota, jer je kao čovjek u godinama sve manje u stanju – čak i da je školovan kao ekonomist – vladati cjelinom gospodarstva.

Mark Carney je dobro prosudio, da namet američkih uvoznih trošarina nije samo političko, nego i sigurnosno pitanje. Zato je i napravio ugovore za podmornice i radarske sustave. Da je američki namet trošarina političko pitanje pokazuje novo nastojanje političara i državnika, da se obuzda američki namet trošarina. Svijet nije više ovisan o američkom tržištu. Američka industrijska proizvodnja je samo 16% ukupne svjetske industrijske proizvodnje, a ta proizvodnja je velikim dijelom utemeljena na zaostaloj tehnologiji, posebice ako se usporedi s kineskom. Kina ima 32% svjetske industrijske proizvodnje.

Samovolja i jednostrano postupanje američke državne uprave ima duboke korijene u američkoj politici i geopolitici. Valja se sjetiti nametnutog Sporazuma u hotelu Plazza u gradu New Yorku 1985. godine, koji su sklopili Francuska, Zapadna Njemačka, Japan, UK i SAD. Tim sporazumom predsjednik Reagan je nametnuo revalvaciju novca ostalih država, kako bi uklonio američki trgovinski manjak. Predsjednik Reagan je spomenutim sporazumom potpuno zakočio japanski gospodarski rast, od čega se Japan još nije izbavio. Nametom trošarina na Dan oslobođenja predsjednik Trump je pogodio nacionalna gospodarstva cijelog svijeta: gospodarstva i saveznika i protivnika Amerike.

Zato se je cijeli svijet uzbunio i pobunio. Upletanje američke države u svjetsko gospodarstvo dovest će do uključenja svih država u svjetsko poslovanje. Po meni, to će imati dobroćudne posljedice, jer se odsad polovni dogovori neće praviti prvobitno među korporacijama koje nisu nikomu odgovorne, nego među suverenim državama, koje su odgovorne svojim narodima. Svaka je država svojem narodu odgovorna za stanje narodnog gospodarstva pa je pozvana i da suradnjom s drugim državama unapređuje svoje i svjetsko gospodarstvo. Politički sustav u kojemu država ili politika predvodi ukupno djelovanje naroda nazivam politizmom, koji razlučujem i od kapitalizma i od komunizma i od nacionalnog socijalizma.

Continue Reading

Trump se uhvatio uvoznih trošarina kao pijan plota

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnje geopolitike. Osvrt se bavi dobrim posljedicama američkoga slobodnog i širokog nametanja uvoznih trošarina. Nametom američkih uvoznih trošarina bavio sam se u više prijašnjih osvrta. Pisao sam, primjerice, da namet uvoznih trošarina ne može nadoknaditi američko zaostajanje u tehnologiji u suvremenim gospodarskim granama. Pisao sam i to, da spas Amerike nije samo u nametu uvoznih trošarina. Pisao sam i da Trump u okršaju s drugim državama ne rabi vatreno oružje, nego trošarine. Konačno, u jednom sam osvrtu nastojao objasniti, da američki predsjednik nametom uvoznih trošarina od prijatelja pravi neprijatelje.

Osvrt se bavi političkim odgovorom „ostatka svijeta“ Trumpovoj prisilnoj ideji ili paranoji nametanja uvoznih trošarina pojedinim državama (Meksiku, Kanadi, Venezueli i drugima) te pojedinim udrugama država (Europskoj uniji, ASEAN-u, MERCOSUR-u ili trgovinskoj udruzi Južne Amerike i drugima). Američki predsjednik je zaprijetio i punopravnim i uortačenim članicama BRICS-a uvoznim trošarinama u stupnju od 150% na vrijednost uvezenih proizvoda, ako one u svojoj međusobnoj prekograničnoj trgovini odbace uporabu američkog dolara. Uvozne trošarine znaju biti vezane i uz određene proizvode (čelik, aluminij, automobile, lijekove) pa one pogađaju gospodarstva gotovo svih zemalja svijeta.

[Postoje i izvozne trošarine. Američki Građanski rat (1861.-1865.) izbio je zbog toga, što južne američke države nisu prihvatile uvođenje izvoznih trošarina, koje su predlagale sjeverne države, kako bi se američka država dokopala kapitala potrebnog za daljnje osvajanje američkog zapada. Nedavno je Kanada zaprijetila izvoznim trošarina na električnu struju, kojom se iz kanadske savezne države Ontario opskrbljuje milijun i pol kućanstva i korporacija u američkim saveznim državama Michigan, Minnesota i New York. Američki predsjednik umjesto izvoznih trošarina nameće zabrane izvoza određenih proizvoda u neke zemlje.]

Trošarine te gospodarske i financijske kazne koje Amerika i nadalje nameće drugim državama razgrađuju svjetsko tržište korporacija nasuprot nakanama predsjednika Billa Clintona (1993.-2001.) koji je stvorio WTO. Globalizacija poslovanja korporacija je od svojeg početka posljedično potaknula političku globalizaciju svijeta ili naše vrste. Tako je počela globalizacija nacionalnih gospodarstava i nacionalnih država. Američko nametanje trošarina dobilo je novi zamah povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću pa je prema očekivanjima istovremeno došlo do namjernog i sve tješnjega međusobnog političkog povezivanja država, koje su pogođene nametom uvoznih trošarina. Dok namet trošarina koči i razgrađuje svjetsko tržište korporacija pojačava se suradnja nacionalnih gospodarstava.

Gospodarske kazne su bile uobičajene u svijetu podijeljenom Željeznim zastorom poslije 1946. godine. Zapadne gospodarske kazne tad su se najčešće sastojale u zabrani davanja kredita zemljama Istočnog tabora, zabrani izvoza napredne tehnologije u te zemlje i zabrani slobodnog ulaska građana Istočnog tabora u zapadne zemlje. Bio je uzajamno ograničen i rad diplomatskih službi zemalja Istoka i Zapada. Ipak, 1974. godine predsjednik Richard Nixon je za svojeg drugog posjeta Sovjetskom Savezu otvorio velebnu izložbu računala i komunikacijskih uređaja, koji su se otad mogli u namjerno skučenim inačicama nuditi Sovjetskom Savezu, Kini i ostalim istočnim zemljama. Tad je u jeku bilo popuštanje napetosti među tadašnjim političkim, gospodarskim, vojnim i ideološkim taborima.

Postupak popuštanja napetosti među taborima postupno je doveo do sloma europskog komunizma i do gospodarskih reformi u Kini što je stvorilo uvjete za stvaranje svjetskoga slobodnog tržišta. To tržište je 1995. godine bilo utjelovljeno u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji kao ustanovi. Na svjetskom tržištu uspostavljene su opskrbne mreže za proizvođače sklopova i konačnih proizvoda, pri čemu se je vodio račun samo o isplatljivosti proizvodnje i nabave dijelova i sklopova, ali ne i o mjestu odnosno o državi proizvodnje. [Poznati američki pisac Thomas Friedman je svoju knjigu, u kojoj je raščlanio globalizaciju u 21. stoljeću, nazvao Svijet je ravan (The World is Flat, 2005).] Zato se može reći, da američko obilno i slobodno nametanje trošarina razbija i uništava svjetske opskrbne mreže. Kina je jedina svjetska gospodarska sila, koja potpuno nadzire opskrbne mreže za svoju industrijsku proizvodnju. Svjetski poremećaj dosadašnjih opskrbnih mreža putem nameta trošarina dovodi mnoga nacionalna gospodarstva u velike nevolje.

Američki predsjednik je proslavio 2. travnja kao novouvedeni Dan oslobođenja (SAD) nametanjem novih uvoznih trošarina šezdesetorim državama. Kina će plaćati dodatne trošarine u stupnju 34%, Indija 26%, EU 20%, Japan 24%, J. Koreja 29%, Vijetnam 49%, Tajland 36%, Tajvan 32%, Indonezija 32%, Kambodža 49%, Južna Afrika 30%, Bangladeš 37%, Šri Lanka 44%, Švicarska 31%, Pakistan 29%, a Izrael 17%. Meksiko i Kanada su pošteđene novog nameta na proizvode, koji su predviđeni američko-meksičko-kanadskim sporazumom USMCA, kojim je američki predsjednik uredio trgovanje sa susjedima 2020. godine.

Opća svjetska ocjena nameta dodatnih trošarina je poražavajuća za SAD. Za namet novih trošarina svjetski političari kažu, da će (1) pogoditi američke građane, koji će godišnje zbog trošarina plaćati 5.000 dolara više i time smanjiti svoju kupovnu sposobnost; (2) smanjiti svjetsku gospodarsko djelovanje i potaknuti svjetsku recesiju; (3) poremetiti svjetske opskrbne mreže, od kojeg zla je zaštićena samo Kina; i (4) napraviti bogate Amerikance bogatijima, a siromašne siromašnijima, jer je namet trošarina povezan sa smanjenjem poreza američkim bogatašima.

Kako bi donekle ublažile nevolje, koje će pogoditi mnoga nacionalna gospodarstva uključujući i američko, mnoge države poduzimaju političke mjere i povezuju se s ostalim državama, koje žele smanjiti ovisnost o američkom tržištu. Spomenut ću dva primjera traženja novih tržišta. Prvi je golema zemlja Kanada, koja je američka susjeda s razmjerno malobrojnim pučanstvom, koja ima približno jednaku zemljopisnu površinu kao i Amerika te koja ima golemo, gotovo netaknuto prirodno blago.

Novi kanadski premijer Mark Carney nije za prvo inozemno putovanje po uvriježenom običaju izabrao Washington, nego Europsku uniju. Premijer Carney želi čim više svojeg blaga (naftu, plin, tražene kovine, gradbeno drvo i drugo) prodavati drugim kontinentima (Europi, Aziji i Južnoj Americi). Za boravka u Europi Carney je s Francuzima dogovorio isporuke podmornica na nuklearni pogon u vrijednosti 60 milijardi dolara. Kanada je s Australijom dogovorila isporuku radarskih sustava u vrijednosti 6 milijardi dolara. Carney želi, da Kanada produbi suradnju s Francuskom i u područjima tehnologije i zaštite ili sigurnosti. Kanada želi napraviti strategijski ugovor s Europskom unijom, koja oskudijeva u izvorima, kakvih u Kanada ima napretek, posebice naftom, ukapljenim plinom i gradbenim drvom.

Drugi primjer je pružio trojni sastanak ministara gospodarstva i trgovine Japana, Kine i Južne Koreje u Tokyju 29. i 30. ožujka ove godine. Japanski ministar Yoji Muto je naglasio nevolje, koje očekuju japanske proizvođače nametom američki trošarina. Primjerice, Toyota je najveći svjetski proizvođač i izvoznik automobila, ali uvozne trošarine na američkom tržištu neće pogoditi samo nju, nego i njezine kooperante, koji proizvode čelične i plastične ljuske za trup automobila, automobilske dijelove i elektroničke proizvode. Korejski ministar Ahn Duk-geun je naglasio, da je polovica korejskog izvoza dosad išla u Ameriku. Širinu kineskog pristupa američkim trošarinama pokazao je ministar Wang Wentao rekavši, da američke trošarine ugrožavaju postojanost svjetske industrijske opskrbne mreže i unazađuju svjetsko gospodarstvo. Japan, Kina i Južna Koreja će ubuduće sustavno međusobno surađivati, kako bi postale čim manje ovisne o američkoj tržišnoj samovolji. Planira se i skori sastanak na vrhuncu predsjednika Xi Jinpinga, premijera Shigeru Ishibe i vršitelja dužnosti predsjednika Južne Koreje Choi Sang-moka.

Ipak, „u svakom zlu je i neko dobro“. U zloći jednostranog nametanja uvoznih trošarina dobro je to, što će namet trošarina prometnuti globalizaciju korporacija u globalizaciju suverenih država. Zašto bi korporacije i nadalje imale veću važnost od naroda i njihovih država? U svakoj životnoj zajednici pa i u vrsti Homo sapiens – koja je postala istinskom životnom zajednicom – postoje četiri posebna, ali neraspletljiva izvora vlasti: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja, koji uključuje i dobrobit ljudi. Zašto bi u bilo kojoj životnoj zajednici korporacije i kapital, koji pripadaju gospodarstvu imale presudan utjecaj na život i stanje ljudi? Ako korporacije „hrane“ ljude, ne moraju im zapovijedati. Američke uvozne trošarine razbudile su mnoge političare, koji sve više uviđaju opakost sadašnjih unutarnjih odnosa u životnim zajednicama i u cijeloj našoj vrsti. Zašto bi ljudi manje vrijedili od korporacija, koje se trebaju brinuti za dobrobit ljudi i naroda?

Jedan od izvora vlasti ili utjecaja u zajednicama je zaštita ili sigurnost. Kanadski premijer Carney je pet godina služio kao guverner Središnje banke Kanade i slijedno sedam godina kao guverner (središnje) Banke Engleske. Guverneri središnjih nacionalnih banaka moraju voditi račun o svim vidicima gospodarstva, a ne samo o manjku u robnoj razmjeni sa svijetom kao što se dogodilo Donaldu Trumpu. Trump je bio poslovan čovjek, ali nije školovan ekonomist. Trump se uhvatio uvoznih trošarina kao pijan plota, jer je kao čovjek u godinama sve manje u stanju – čak i da je školovan kao ekonomist – vladati cjelinom gospodarstva.

Mark Carney je dobro prosudio, da namet američkih uvoznih trošarina nije samo političko, nego i sigurnosno pitanje. Zato je i napravio ugovore za podmornice i radarske sustave. Da je američki namet trošarina političko pitanje pokazuje novo nastojanje političara i državnika, da se obuzda američki namet trošarina. Svijet nije više ovisan o američkom tržištu. Američka industrijska proizvodnja je samo 16% ukupne svjetske industrijske proizvodnje, a ta proizvodnja je velikim dijelom utemeljena na zaostaloj tehnologiji, posebice ako se usporedi s kineskom. Kina ima 32% svjetske industrijske proizvodnje.

Samovolja i jednostrano postupanje američke državne uprave ima duboke korijene u američkoj politici i geopolitici. Valja se sjetiti nametnutog Sporazuma u hotelu Plazza u gradu New Yorku 1985. godine, koji su sklopili Francuska, Zapadna Njemačka, Japan, UK i SAD. Tim sporazumom predsjednik Reagan je nametnuo revalvaciju novca ostalih država, kako bi uklonio američki trgovinski manjak. Predsjednik Reagan je spomenutim sporazumom potpuno zakočio japanski gospodarski rast, od čega se Japan još nije izbavio. Nametom trošarina na Dan oslobođenja predsjednik Trump je pogodio nacionalna gospodarstva cijelog svijeta: gospodarstva i saveznika i protivnika Amerike.

Zato se je cijeli svijet uzbunio i pobunio. Upletanje američke države u svjetsko gospodarstvo dovest će do uključenja svih država u svjetsko poslovanje. Po meni, to će imati dobroćudne posljedice, jer se odsad polovni dogovori neće praviti prvobitno među korporacijama koje nisu nikomu odgovorne, nego među suverenim državama, koje su odgovorne svojim narodima. Svaka je država svojem narodu odgovorna za stanje narodnog gospodarstva pa je pozvana i da suradnjom s drugim državama unapređuje svoje i svjetsko gospodarstvo. Politički sustav u kojemu država ili politika predvodi ukupno djelovanje naroda nazivam politizmom, koji razlučujem i od kapitalizma i od komunizma i od nacionalnog socijalizma.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnje geopolitike. Osvrt se bavi zamisli neokonzervativnog britanskog premijera Keira Starmera o stvaranju europskih vojnih postrojbi za jamčenje primirja ili mira u Ukrajini. Starmer je svojom prisilnom zamišlju ili paranojom o stvaranju zapadno-europskih posredničkih ili interventnih postrojbi, koje bi bile smještene u Ukrajini zaokupio umove mnogih političara zemalja Europske unije. Starmer je zemlje, koje bi skupno dale svoje postrojbe za jamčenje mira nazvao „Savezom pripravnih“ (Coalition of the Willing). U Hrvatskoj se obično govori i piše o Koaliciji voljnih.

Starmerovu zamisao objeručke je prihvatio francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je poslije neslužbenog sastanka Saveza 28. ožujka europske postrojbe nazvao „postrojbama za reosiguranje“ mogućeg mira u Ukrajini. Francuski predsjednik predviđa, da „postrojbe za reosiguranje“ budu smještene na „određena strategijska mjesta“ u Ukrajini. Postrojbe bi služile za „odvraćanje mogućeg novog ruskog napada na Ukrajinu“.

Valja spomenuti, da se Savez pripravnih mukotrpno stvara, jer sve više članica Unije odustaje od sudjelovanja u postrojbama reosiguranja. Zasad su odustale neke važne članice Unije (Španjolska, Italija, Poljska), a Njemačka čeka uspostavu nove vlade u Berlinu. (Njemački i estonski ministri obrane, Boris Pistorius i Hanno Pevkur, složno su izjavili, da će „njihove zemlje poslati svoje postrojbe na tlo Ukrajine bar u teoriji“.) Od slanja postrojbi odustala je i borbena hrvatska vlada, nakon odlučne izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Mađarska i Slovačka nisu ni došle na sastanak u Parizu, a Austrija je Državnim ugovorom 1955. godine obvezna na neutralnost ili neopredijeljenost. (Čini se da su zemlje bivše Austro-mađarske carevine nepripravne uputiti svoje postrojbe u Ukrajinu.)

Uspostava Saveza pripravnih i moguće upućivanje europskih postrojbi u Ukrajinu su „računi bez krčmara“ pa se valja pitati, što Starmeru i Macronu daje pobudu za bavljenje jalovim poslom. Po meni, tomu postoje dva izvora. Prvi je nepripravnost većine europskih političara, da se prihvate brige za svoju državu i posla za vlastiti narod. Svi europski narodi odreda su u velikoj nevolji. Njihova gospodarstva ubrzano slabe, posebice zbog deindustrijalizacije gospodarstava. Europski narodi propadaju, jer su izgubili unutarnju sljubljenost ili homogenost, a izostanak zbiljske, narodne politike im uzima nadu u budućnost.

Drugi izvor je naličje prvoga, a sastoji se u opsjednutosti europskih političara nastavkom Rata za Ukrajinu, iako se smatra da, Amerika i Rusija taj rat žele privesti kraju. Većina europskih političara – bez obzira što o Ratu za Ukrajinu misle u skrovitosti – odana je ratobornosti, koju zdušno ispovijeda na vrlo čestim službenim i još češćim neslužbenim sastancima. Čini se, da sastanci vodećih europskih političara služe samo skupnom razjarivanju njihove ratobornosti. Tomu znatno pridonose javni istupi Volodimira Zelenskog, kojega europski političari primaju u velikoj poniznosti. Je li Zelenski gospodar europskim političarima? (Osvrt 322.)

Tko nepristrano i čestito prati sadašnje događaje u svijetu i tko zbiljski procjenjuje mogućnosti naroda i njihovih država uviđa, da Europska unija ne može bez Amerike ostvariti smišljeni nadzor mogućeg primirja ili čak mira u Ukrajini. Mnoge zemlje Europske unije se plaše ruskog odgovora na poslanje europskih „mirovnjaka“ čak i kad bi imale dovoljnu skupnu vojnu silu, potrebno oružje za suvremeno ratovanje i potrebno streljivo za teško oružje. Više od svega europske zemlje brine izostanak potpore Amerike za nastavak Rata za Ukrajinu, jer je predsjednik Trump želio suradnju Rusije za uspostavu mira u Ukrajini i u Europi. Usto, europsko mirovno poslanje treba imati dopuštenje Vijeća sigurnosti UN.

Na nedavnom promašenom sastanku Saveza spremnih u Parizu počelo se je govoriti o potrebi „redimenzioniranja“ (promjene mjere) ili „rekalibriranja“ (promjene promjera ili uzorka). Ti izrazi su prava politička prašina, koja se baca u oči europskim narodima, kako bi se prikrio strah europskih sila od pojačavanja Rata za Ukrajinu. (Steve Witkoff, posebni izaslanik predsjednika Trumpa za Rat za Ukrajinu i za Bliski Istok kazao je, da se britanski prvaci prave Churchillom i namještaju kao Churchill, a da se francuski prvaci prave Napoléonom i postavljaju kao Napoléon.)

Očito je, da je u cijelom europskom Projektu Ukrajina riječ samo o govornom iskazivanju europske vojne snage, jer se britansko-francuska os suočava s velikim nevoljama u smišljanju provedbe tog projekta. Britanski premijer tvrdi, da stotine vojnih stručnjaka zdušno rade na uobličavanju zahvata za pomoć Ukrajini. Nedavno se ponovo javio glavni tajnik Atlantskog saveza Mark Rutte, koji govorom podupire Savez pripravnih za pomoć Ukrajini. Ipak, vlasti u Kiivu su nezadovoljne postupkom smišljana potpore ukrajinskim postrojbama. Nedavno su se oglasile i novine Ukrajinska pravda, koja u ime svojih vlasti traži novi, učinkovitiji način vojne potpore Ukrajini. O tome je nedavno pisala i novinska kuća Reuters.

U pozadini oklijevanja Europe da pruži pravu ratnu pomoć Ukrajini je strah od Rusije, koja je uz Ameriku i Kinu svjetska velesila. Ni europske države koje grlato zagovaraju pomoć Ukrajini nemaju dovoljno postrojbi da zaštite same sebe. Među najglasnije europske zagovarateljice upućivanja postrojbi u Ukrajinu (za slučaj sklapanja primirja ili mira) spadaju UK, Francuska i baltičke države. Odnedavno se spominje i pripravnost Danske, koja želi pokazati ratobornost posebice u svezi s nastojanjem Amerike, da se milom ili silom dokopa Grenlanda.

Europske sile neprestance mijenjaju sadržaj rasprave o vojnoj pomoći Ukrajini, zbog neslaganja unutar Unije, koje izazivaju izostanak pripravnosti SAD da se vojno brinu za Ukrajinu, otpor Rusije zapadno-europskim nakanama i mogući dogovor Amerike i Rusije o važnim svjetskim pitanjima, uključujući i Rat za Ukrajinu. Usto, britanski premijer Keir Starmer i francuski predsjednik Emmanuel Macron žele preurediti Savez pripravnih tako da bi manje europske države uputile svoje postrojbe u Ukrajinu, pri čemu bi Francuska i Britanija izdaleka upravljale vojnom nazočnosti ili vojnim zahvatima tih zemalja. Francuska i Britanije bi malim europskim silama služile kao reosiguranje, kakvo su one prije odbijanja Amerike tražile za same sebe. Tako je, iako su Francuska i Britanija daleko i od Ukrajine i od Rusije.

Iako sudionice sastanaka Sveza pripravnih za Ukrajinu ostavljaju vanjski dojam unutarnjeg suglasja, razgovori „iza zatvorenih vrata“ pokazuju golemo neslaganje, koje dolazi od potpunog besmisla europskog mirovnjačkog zahvata u Ukrajini. Suglasje nije mogao uspostaviti ni predan rad „stotine vojnih stručnjaka mnogih europskih zemalja“. Zato mnogi zapadni diplomati u opreci sa zapadnim vojnim stručnjacima sumnjaju u uspjeh Saveza pripravnih. Zamisao o stvaranju Saveza pripravnih (Koalicije voljnih) je jalova i neprovedljiva. Tu zamisao neće učiniti vjerodostojnom i provedljivom ni njezino „redimenzioniranje“ ni promjena njezina usmjerenja.

Zadnja izlika Saveza pripravnih za izostanak njihova programa za Ukrajinu, koji iznose zapadni mediji je pogoršanje stanja na bojištima u Ukrajini. Navodno, zamisao o stvaranju Saveza pripravnih pojavila se je dok je Ukrajina bolje stajala na bojištima. Sastanak „pripravnih“ u Londonu održan je samo tjedan dana prije sastanka „pripravnih“ u Parizu, kad su se pojavile sumnje u uspjeh pothvata i kad su počela neslaganja unutar Saveza pripravnih.

Promicatelji Saveza pripravnih za Ukrajinu moraju otvoreno priznati, da se „deindustrijalizirana i demilitarizirana“ Europa ne smije sama upuštati u ukrajinsku pustolovinu, a Amerika je Ukrajinu prepustila Europi.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom današnje geopolitike. Osvrt se bavi iznimnom i jedincatom političkom pojavom Volodimira Zelenskog, koji je donedavno određivao stav i postupanje zapadnih političara. Osobnu volju dosadašnjeg ukrajinskog predsjednika bez pogovora su provodili ukrajinski građanski i vojni dužnosnici, ali i zapadni političari i zapadni skladištari oružja. Zelenskom su se dugo dodvoravali svi zapadni političari i izlazili mu ususret u zadovoljavanju političkih, financijskih i vojnih želja. Zapad se odzivao na najneznatniji mig Zelenskoga.

Postavlja se pitanje: „Otkud je dolazila svemoć Zelenskoga?“ Odgovor na postavljano pitanje vjerojatno valja tražiti u pojavi još jednog sličnog političara u osobi izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Premijeru Netanyahuu kao i ukrajinskom predsjedniku Zelenskom prijašnji američki predsjednik Joe Biden obećavao je svesrdnu i sveobuhvatnu američku pomoć „dok god ta pomoć bude potrebna“ (,for as long as it takes‘). Očito je, da postoji poveznica između Netanyahua i Zelenskog, kao što postoji i poveznica između Projekta Ukrajina i Projekta Izrael. Razlika među spomenutim projektima je u tomu, što se jedan od tih projekata provodi u moru nesložnih arapskih ili islamskih zemalja, a drugi u susjedstvu prostorno najveće države svijeta, koja pripada staromu političkom narodu, a ne vjerski usmjerenom pučanstvu.

Bilo je u najmanju ruku zanimljivo pratiti držanje i postupke Volodimira Zelenskog. Narod Zelenskog je uz njegovo osobno nastojanje i na njegov poseban način poslužio kao sredstvo Zapada za napad na Rusiju, koji je bio sračunat na njezino uništenje i komadanje. Američki ministar vanjskih poslova Rubio je priznao, da je Zapad dosad ratovao protiv Rusije putem zastupnika. (U engleskom govornom području se govori o ratovanju putem zastupnika, opunomoćenika ili ovlaštenika.) Ipak, po držanju i postupcima Zelenskog zaključivalo se, da on predvodi Zapad u obračunu s Rusijom.

Zelenski je kao glumac po struci prisvojio ulogu mesije i spasitelja Europe te cijelog Zapada. Nije Zapad spasitelj Ukrajine, nego je Zelenski spasitelj Zapada. Zapad je prihvatio tu ambiciju ili vlastoljubljivost Zelenskog, jer sam nije htio preuzeti ulogu predvodnika obračuna s Rusijom strahujući od moguće osvete Rusije. Čak je i Atlantski savez zatomio svoju vojnu i odnedavno napadačku ulogu te svoje djelovanje prikrio svesrdnom vojnom pomoći svojih članica Ukrajini i to u oružju i streljivu, novcu i stručnoj pomoći te u obavijestima za bojište. Cijelom Zapadu, većini Ukrajinaca i samom Zelenskom se činilo, da je politički organizam Zelenskog nepropadljiv.

Zelenski je bio prihvatio ulogu predvodnika Zapada, ali je nastojao ostaviti dojam, da on samo moljaka Zapad za pomoć Ukrajini, iako se je po zapadnoj pripravnosti za pružanje pomoći Ukrajini moglo zaključiti, da je Zapad dužan i obvezan pomoći Ukrajini te da je to obveza Zapada prema jednoj višoj, svemoćnoj sili, koja se skrbi za Zelenskog i za Ukrajinu.

Ipak, na prelasku iz prošle u ovu godinu dogodila se „silna preobrazba“, kako je jednom napisao Dobriša Cesarić. Na izborima u studenomu prošle godine pobijedio je Donald Trump, pred kojim se je povukla dotadašnja vlast Demokrata, koji su u političkoj vlasti neokonzervativaca i u financijskoj ovisnosti od kozmopolitskog, svjetskog privatnoga kapitala. Nastupila je velika promjena u stavu američkih vlasti prema pomoći Ukrajini. Nitko ne zna ni koliku i kakvu je pomoć Zapad dao Ukrajini ni koliku i kakvu pomoć je Ukrajina primila. (U američkoj politici se je uvriježila izreka: „10 posto za velikog gospodara“.) Ipak, Amerika je pružila Ukrajini višekratno veću pomoć od ukupne pomoći ostalih zemalja Zapada.

Predsjednik Donald Trump ima pogled na pomoć Ukrajini drukčiji od pogleda Demokrata, neokonzervativaca i svjetskog kapitala nagomilanoga u Americi. Donald Trump iskreno želi uspostavu mira u svijetu pa on želi privesti kraju Rat za Ukrajinu. Trumpu smeta nastojanje Zelenskog i Europske unije da se rat u Europi nastavi. Trump želi ograničiti pomoć Ukrajini, kako bi je prisilio na prihvaćanje mirovnog ugovora, koji bi Amerika izravno sklopila s Rusijom, jer je sadašnji Rat za Ukrajinu rat između SAD i Rusije.

Moljakanje američke pomoći više ne pomaže Zelenskom, a pomoć ostalih zapadnih zemalja Zelenskom nije dovoljna za njegovu „pobjedu nad Rusijom“. Ako Zelenskom američka pomoć ne dolazi milom, možda će mu doći silom. Za posjeta Bijeloj kući 28. veljače ove godine Zelenski se je pred novinarima prepirao s američkim predsjednikom te mu otvoreno prijetio. Držanje ukrajinskog predsjednika toliko je bilo prekoračilo mjeru, da je američki predsjednik zapovjedio, da se Zelenskog udalji iz Bijele kuće, koju on poslije tadašnjeg izgona još nije posjetio.

Poslije izgona iz Bijele kuće Zelenski je zrakoplovom doletio u London, gdje ga je svesrdno dočekao neokonzervativac i laburistički premijer Keir Starmer. Otad se Zelenski sukobljava s američkom državnom upravom i zdušno nastoji zavaditi Europu s Amerikom, kao da je Europa sposobna sama pomoći Ukrajini „pobijediti Rusiju“. Zelenski je nastojao okrenuti London i Europsku uniju protiv Amerike. Europa je – očekujući da će sama morati pomagati Ukrajinu i Zelenskog – smislila program Ponovnog naoružavanja Europe, ali taj program nailazi na otpor njezinih ključnih članica.

[Nedavno je javljeno, da se ubrzano osipa Savez voljnih, koji je nastojao uspostaviti britanski premijer Keir Starmer i koji je trebao jamčiti provedbu očekivanog mirovnog sporazuma za Ukrajinu. Isto tako, ključne europske zemlje (Italija, Francuska, Španjolska, Poljska) nisu pripravne plaćati briselski program Ponovnog naoružavanja Europe. Javljeno je i to, da je francuski predsjednik Emmanuel Macron predložio, da se provedba, zaštita i jamčenje mira u Ukrajini prepusti Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.]

Osobni prijepor Zelenskog i Trumpa pred novinarima u Bijeloj kući dogodio se dva tjedna poslije dugačkoga telefonskog razgovora predsjednika Trumpa i predsjednika Putina. Prava svrha tog razgovora bili su obnova pravih diplomatskih odnosa te oporavak političkih i poslovnih odnosa Amerike i Rusije. Predsjednik Trump je poslije svojeg razgovora s predsjednikom Putinom izjavio, da Amerika i Rusija imaju goleme mogućnosti, koje trebaju iskoristiti suradnjom svojih država i svojih poslovnih zavoda. Posebno je spomenuo suradnju dviju država u Arktičkom moru, koje je nastavak golemog ruskog kopna i od kojega Ameriku (zasad) razdvajaju Kanada i Grenland. Mnogi politički promatrači očekuju, da će suradnjom Rusije i SAD biti popravljen namjerno oštećeni Sjeverni tok u Baltičkom moru te da će biti obnovljena doprema ruskog prirodnoga plina Europi.

Donald Trump želi uspostavu svjetskog mira pa treba pomoć velesile Rusije u svijetu i posebice na Bliskom Istoku. Zato Zelenski i njegovi pokrovitelji nastoje spriječiti pomirbu Amerike i Rusije novim ulascima ukrajinske vojske u ruski državni prostor, napadima na energetska postrojenja u Rusiji te poticanjem međusobnog sukoba Europske unije i SAD. Unatoč tom nastojanju, Amerika i Rusija nastavljaju međusobno surađivati. Te dvije države sad žele uspostavu uobičajenih i uvriježenih diplomatskih odnosa te žele produbljivati i širiti svoju suradnju, koja uključuje i obustavu Rata za Ukrajinu te uspostavu trajnog mira u Europi.

Ipak, Zelenskom, Ukrajini i Europskoj uniji nema mjesta za američko-ruskim pregovaračkim stolom. Oni su se sami isključili iz razgovora Rusije i Amerike, jer žele nastavak rata, a ne uspostavu mira. Nedavno su u Rijadu ruski i američki stručnjaci za zaštitu plovidbe u Crnom moru međusobno razgovarali dvanaest sati, a američka i ukrajinska poslanstva su u dva maha ukupno razgovarala sedamdeset minuta.

Na nedavnom sastanku u Rijadu SAD i Rusija su se dogovorile o zaštiti plovidbe trgovačkih brodova u Crnom moru, koja će omogućiti isporuke ukrajinskog i ruskog žita i gnojiva svjetskom tržištu. Usto, Rusiji će biti uklonjene gospodarske kazne, koje su je sprječavale da slobodno, bez opasnosti zaplijene rabi svoje brodove za prijevoz hrane i gnojiva, a ruskoj agrarnoj banci bit će ukinuto ograničenje uporabe zapadnog sustava plaćanja SWIFT. Rusija će moći slobodno nabavljati poljoprivredne strojeve. Mnogi promatrači kažu, da je Rusija u Rijadu dobila sve što je tražila, a da Amerika pritom nije ništa izgubila, jer ona nema probitaka u Ukrajini. Treba spomenuti i to, da će Amerika utjecati na Europsku uniju da i ona olabavi kazne Rusiji. Ne treba čuditi to, što su i Europska unija i Zelenski kivni na Ameriku, jer u mnogome izlazi ususret Rusiji.

Trumpov upravni ustroj ima protivnike u Zelenskom i u Europskoj uniji, iza kojih stoje američki neokonzervativci, koji su na predsjedničkim izborima izgubili vlast, ali i europski neokonzervativci, koji su u Europi (EU, Britanija) još na vlasti. Neokonzervativci se ne mogu pomiriti s očekivanim gubitkom Rata za Ukrajinu ili s propasti Projekta Ukrajina.

Postalo je očitim, da je oružani Rat za Ukrajinu izazvao politički građanski rat unutar Amerike, u kojoj Demokrati nastoje svim silama obezvrijediti i osporiti politiku sadašnjega američkog upravnog ustroja. Ipak, ruske državne vlasti shvaćaju osjetljivost položaja Trumpova upravnog ustroja pa ne žele prekomjernim zahtjevima otežati Trumpov položaj. (Izgleda da je Rusija odustala od svojatanja luke Odese i područja oko nje.)

Iako mnogi priznati, umjereni i pravedni politički promatrači tvrde, da će trampizam nadživjeti vladavinu Donalda Trumpa u SAD, ne zna se što se može dogoditi o predsjedničkim izborima 2028. godine, a i prije toga. Zato je očito, da je počela utrka s vremenom i to za Trumpa osobno, za sadašnji američki upravni ustroj, za Zelenskog, za Ukrajinu kao državu, za Europsku uniju te za neokonzervativce i u Americi i Europi.

Pitanje je, tko će prvi pokleknuti? Donald Trump može neočekivano oslabiti tjelesno i duševno, s obzirom na njegovu životnu dob. Ako se američkom predsjedniku nešto dogodi, njegov upravni ustroj može bez njegove duševne snage izgubiti suvislost u razmišljanju i sljubljenost u djelovanju.

Možda utrku s vremenom neće izdržati ni Zelenski, jer se Projekt Ukrajina nalazi pred slomom, posebice ako se pravo vrjednuje sadašnja suradanja Amerike i Rusije. Usto, Zelenski je predsjednik Ukrajine temeljem vlastitog ukaza o uvođenju izvanrednog stanja, u kojemu se navodno ne mogu držati izbori, iako su se u SAD izbori održali 1864. godine u vrijeme Građanskog rata i 1944. godine u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Zakonito predsjedničko razdoblje Zelenskog isteklo je u svibnju 2024. godine. U utrci s vremenom je i Ukrajina, koje su i građani i branitelji siti tuđeg rata, koji im je gotovo uništio i zemlju i narod. Usto, čini se da će o ishodu rata odlučivati Rusija i Amerika, a ne sami Ukrajinci.

Koliko utrku s vremenom može podnijeti Europska unija, u koju je ozbiljan razdor unio neokonzervativni Projekt Ukrajina. Predsjednica Europskog povjerenstva nastoji vlast sve više usredotočiti u Bruxelles, jer je to sredstvo opstanka središnjih vlasti u Bruxellesu. Narodi članica Unije sve više žele, da vlast bude raspačana na članice.

U utrci s vremenom su i američki i europski neokonzervativci, jer i njima istječe vrijeme, budući da se u globalnom svijetu ne može očekivati obnova američke hegemonije ili hegemonije svjetskog kapitala. Prevagu nad svjetskim kapitalom i američkom geopolitikom sve više dobivaju zemlje BRICS-a i Svjetska većina, koju predvodi BRICS. Geopolitika se sve više demokratizira.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi teškim stanjem u njemačkoj državi, mogućnosti izbavljenja Njemačke iz takvog stanja, stvaranje dobrobiti za njemački narod te poboljšanja utjecaja Njemačke u svijetu i u Europi. Slabo stanje u Njemačkoj primjer je slabog stanja u Europskoj uniji i slabog stanja u mnogim članicama Unije. Kao što je prije nekoliko godina pošast koronavirusa napadala Europljane tako sad pošast gospodarske recesije pogađa europska nacionalna gospodarstva.

Ukratko, po jadnom stanju Njemačke i cijele Europe može se zaključiti, da se ni Njemačka ni Europa nisu snašle u svjetskim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim promjenama, koje su donijele globalizacija poslovanja korporacija i posljedična globalizacija naše vrste. U ovom osvrtu bit će riječi o mogućem izbavljenu Njemačke iz teškog stanja, u kakvom se je Njemačka zatekla mnogo puta u svojoj prošlosti. Ipak, mogućnosti izbavljenja svake zemlje iz teškog stanja znatno su se promijenile od nastupa globalizacije.

Globalizacija poslovanja korporacija i politička globalizacija (globalizacija naše vrste) su sadašnje opće, svjetske okolnosti života narodâ. Posebnu okolnost sad čini Rat za Ukrajinu, koji se vodi usred malog europskog kontinenta. (Rat koji se vodi u Ukrajini nazivam Ratom za Ukrajinu, jer nije riječ o ratu Ukrajine i Rusije, nego o ratu između SAD i Rusije, u kojemu SAD i Europska unija rabe ukrajinski narod kao svoje sredstvo ili kao svojeg zastupnika, opunomoćenika ili ovlaštenika.) Po prestanku Rata za Ukrajinu otkrit će se pravo, teško stanje Njemačke i Europe, jer su jadni europski političari sad zaokupljeni ratom i nadom u pobjedu Ukrajine u tom ratu.

Koje su temeljne povijesne značajke njemačke politike? Prva povijesna značajka njemačke politike je pripravno služenje Nijemaca jakoj vanjskoj sili, poslije kojega bi uslijedio žestok otpor toj istoj sili. Navest ću dva primjera za takav preokret. Prvi se odnosi na Armina (Arminiusa, 18pr.Kr.-21AD), vojnog zapovjednika iz njemačkog plemena Čeruska, koji je zapovijedao rimskom konjicom. Armin se je 9. godine poslije Isusa okrenuo protiv Rimljana i na njih poveo vojsku saveza njemačkih plemena. Armin je u šumi Teutoburg namamio u stupicu tri rimske legije pod zapovjedništvom Publija Kvintilija Vara i uništio ih. Car August (27pr.Kr.-14AD) je poraz Varove vojske smatrao propasti i nazvao ga je „Varovom strahotom“.

Nijemci sad Armina nazivaju Hermannom. Između 1837. i 1875. godine Nijemci su Hermannu podigli najviši spomenik u Njemačkoj. Hermann je postao znakom njemačkog nacionalizma prije ujedinjenja Nijemaca i stvaranja carevine 1871. godine.

Drugi primjer je pružio Alarik („vladar svih“, 370.-411.) iz plemena Vizigota (Zapadnih Gota), koji je sprva ratovao za Gote, ali je još u mladosti stupio u rimsku vojsku u vrijeme cara Teodozija (379.-395.) i postao carevim saveznikom. Alarik je zadužio cara pobjedom nad Francima 394. godine, kad se je caru suprotstavio Eugen, koji je predvodio Franke i koji je Teodoziju htio oteti prijestol. Ipak, car Teodozije nije bio zahvalan Alariku, koji je nakon velikih gubitaka svoje vojske napustio rimsku službu.

Godine 395. Alarik je postao kralj Vizigota kao Alarik I, a vladao je do 410. godine. Umro je od groznice 411. godine. Alarik I je svoju vladavinu Vizigotima rabio za borbu protiv brojnih vladara Zapadnog Rima. Konačno je ušao u Italiju, gdje je i umro. Godine 410. opljačkao je Rim, ali je poštedio svetište sv. Petra, jer se je smatrao katolikom.

Druga trajna značajka njemačke politike je duboka podijeljenost njemačkog naroda, koja je znala biti prikrivena, ali koja je u vrijeme iznimnih stanja izbijala na vidjelo. Spomenut ću slučaj Germanika Julija Cezara (15pr.Kr.-19AD), koji je zapovijedao osmerim rimskim legijama od njih ukupno dvadeset četiri. Germanik je poslije pobjede Armina nad Varom tražio carevo dopuštenje, da povede vojsku na Njemačku i da se osveti Arminu za težak poraz Vara. August je odbio Germanikovo traženje i pozvao ga je da mu se pridruži u Rimu te pritom rekao: „Najbolje je Germane prepustiti njima samima pa će se sami upropastiti.“

Germanik je bio posinak cara Tiberija (14-37AD), koji je bio posinak i nasljednik cara Augusta. Germanik je za rat u Njemačkoj dobio dopuštenje cara Tiberija pa je ratovao u Njemačkoj od 14. do 16. godine poslije Isusa. Da se ostvari Augustovo predviđanje, Armina su 21. godine ubili pripadnici njegova plemena.

Podjelu među njemačkim plemenima izazvao je i postupak pokrštavanja u Europi. Jedna njemačka plemena su prihvaćala kršćanstvo kao vjeru, a druga su se odupirala pokrštavanju i nastojala zadržati mnogoboštvo svojih pređa. Sasi su se oštro odupirali pokrštavanju, a kad bi prihvatili kršćanstvo znali su se vraćati poganstvu i ubijati misionare. Nijemcima nije bilo ponuđeno carsko kršćanstvo, koje se je od cara Konstantina (306-337AD) bilo uvriježilo u Rimu, nego „benediktinsko“ ili izvorno Isusovo kršćanstvo, koje nije bilo spregnuto s vlasti, nego je njegovalo ljudsko zajedništvo.

Sasi su živjeli na sjeveru Njemačke pa se ne treba čuditi tomu, što je Njemačka za vrijeme Reformacije bila podijeljena na protestantski sjever i na katolički jug. Martin Luther (1483.-1546.) je naučavao, da ljude za vječnost spašava Božja milost, a u Katoličkoj crkvi se smatra, da ljude za vječnost spašavaju njihova dobra djela za života na Zemlji. Veliku podjelu u njemački narod unio je i marksizam, koji je bio smišljen upravo u Njemačkoj. Karl Marx (1818.-1883.) je nijekao postojanje narodâ, koje je on uzalud nastojao zamijeniti svjetskim radničkim staležom.

Njemački narod se je pod kancelarom Ottom von Bismarckom (1815.-1898.) ujedinio u Drugu njemačku carevinu, koja je propala 1918. godine, ali je protestant Bismarck poslije novog ujedinjenja Nijemaca 1871. godine počeo Kulturkampf (kulturnu borbu), u kojoj se je bio okomio na Vatikan i na njemačke katolike. Ipak, Bismarck je ubrzo odustao od napada na njemačke katolike, jer su mu njemačke katoličke stranke omogućile vladanje, tijekom kojega je iz vlade isključio liberale, koji su se protivili uvođenjem zaštitnih uvoznih trošarina, koje su pomogle industrijalizaciju Njemačke i od Njemačke stvorile novu svjetsku velesilu.

Usprkos uvriježene podjele poslijeratne njemačke politike na demokršćanske stranke (CDU/CSU) i na socijaldemokratsku stranku, smatralo se je da se njemačka politika i geopolitika vode putem suglasja među velikim strankama. Ipak, od pojave neokonzervatizma u SAD i u Europi u njemačkoj politici nema suglasja. Dosadašnja lijeva koalicija (Socijaldemokrata, Zelenih i Liberala) znatno je produbila podjelu u Njemačkoj, posebice putem nenadziranog useljavanja, rodnog usmjerenja, stava prema Rusiji, Kini i Izraelu te putem stava prema Ratu za Ukrajinu. Zbog sadašnjih dubokih podjela u njemačkoj politici ponovo u Njemačkoj jača nacionalizam kao što se događalo u Vajmarskoj republici između dva rata.

Treća trajna značajka njemačke politike i geopolitike je opsjednutost životnim prostorom (Raum ili Lebensraum). Švedski politolog, geograf i političar Johan Rudolf Kjellén (1864.-1922.) prvi je uporabio izraz geopolitika, ali je njemački geograf i etnograf Friedrich Ratzel (1844.-1904.) prvi uporabio izraz „životni prostor“ (Lebensraum) u smislu, u kojem su ga kasnije rabili njemački nacionalni socijalisti. Izvorni znanstveni smisao izraza Lebensraum bio je u tomu, da prostor na kojemu prebiva narod određuje snagu i značaj naroda.

Ratzel je počeo objavljivati znanstvene radove u vrijeme rasta njemačke industrije poslije ujedinjenja Nijemaca 1871. godine. Prema izvornom Ratzelovu učenju životni prostor nije imao politički i gospodarski, nego duhovni i rasni smisao. Ratzelova predavanja na Visokoj tehničkoj školi u Münchenu bila su iznimno posjećena, a mnogi Ratzelovi učenici su govorili o „prostornom determinizmu“. Ratzelove rane poglede na prostor dijelili su mnogi tadašnji znanstvenici kao što su bili Alexander von Humboldt, Carl Ritter, Johan Rudolf Kjellén te general i politolog Karl Haushofer. (Haushofer je posjećivao Adolfa Hitlera u zatvoru poslije pokušaja državnog udarca u Münchenu 1923. godine.)

Ratzel je smatrao, da važnost životnog prostora dolazi od poimanja „organske države“, po kojemu jači, razvijeniji i kulturniji narodi trebaju širiti svoj životni prostor, kako bi obogaćivali ostale, manje razvijene narode. Ratzel je smatrao, da se širenje države treba odvijati ne samo putem kopna, nego i preko mora. Smatrao je, da su sredstva uporabljena u kopnenom ratu potraćena, a da ulaganje u mornaricu s vremenom isplati samo sebe.

Stoga nije neobično to, da su Nijemci čeznuli za tuđim prostorom. Poznat je izraz Drang nach Osten (čežnja za istokom), jer su se Nijemci nastojali kopnom proširiti na susjedne istočne prostore. Nijemci nisu ni pomišljali, da se šire na zapad, jer su na Rajni bili Francuzi, koji su bili pravi, zakleti dušmani Nijemaca. (Još su drevni Rimljani za svoju granicu uzeli Rajnu, a prostor istočno od Rajne nije se sastojao od redovitih rimskih provincija, nego od „kolonija“. (Otud naziv grada Kölna, lat. Colonia, fr. Cologne.)

Međutim, Nijemci su povijesno imali i Drang nach Süden (čežnju za jugom), jer su oni od Kasnog srednjeg vijeka nastojali zauzeti Italiju, u kojoj je najpoznatiji grad uvijek bio Rim. Njemački vladari pravili su nebrojene pohode preko Alpa, kako bi se dokopali vlasti nad Italijom i Rimom, iako su pritom imali teške ratne gubitke. Njemački vladari potratili su mnoge godine ratujući u Italiji i pritom zanemarili uređivanje političkih, gospodarskih i ljudskih odnosa u vlastitoj zemlji. Rani primjer za to bio je spomenuti vizigotski kralj Alarik I. Čak je i španjolski katolički kralj i „sveti rimski car“ Karlo V (1516.-1519.-1556.) napao papinski grad Rim, a njegovi vojnici su grad opljačkali.

Ipak, Nijemci su poslije Drugoga svjetskog rata promijenili pogled na prostor. Nastala je škola „odnošajne geografije“ (relativne geografije). Po tom učenju, životni prostor ne određuje snagu i značaj naroda, nego narod (žitelji, obitelji, poslovni zavodi i država) stvara životni prostor. Nijemci su u Zapadnoj Njemačkoj – na najmanjem zemljopisnom životnom prostoru, koji su ikad imali – stvorili gospodarsko čudo, kojim su zadivili svijet. Nije čudo, što su njemački geografi promijenili poimanje prostora i što su stvorili odnošajnu geografiju. (Ja sam uveo pojam izgrađenosti životnog prostora. Izgrađenost životnog prostora je broj koji se dobije kad se ukupan domaći proizvod zemlje podijeli brojem stanovnika i površinom države u četvornim kilometrima. Ako se izgrađenost kineskog životnog prostora uzme kao 1, izgrađenost američkog životnog prostora je 6,38, a njemačkoga 116.)

Četvrta trajna značajka njemačke politike i geopolitike su izmjenjivanje razdoblja mukotrpnog rada Nijemaca i njihova nastojanja, da temeljem bogatstva stvorenog radom ostvare u svijetu politički utjecaj sumjerljiv njihovoj gospodarskoj snazi. Njemačka povijest pruža za tu značajku njemačke politike obilje primjera. Prvi primjer je pojava protestantstva na sjeveru Njemačke, na kojemu su se bili obogatili lučki i trgovački gradovi u Baltičkom moru i uz njega. Proslavljeni njemački politolog i ekonomist Max Weber (1864.-1920.) čak je pogrešno smatrao, da je protestantstvo stvorilo kapitalizam kao politički sustav. U stvari, Martin Luther je ponudio vladajućem kapitalu protestantstvo kao primjeren sustav uvjerenja, jer vlasti nikad ne određuju sustav uvjerenja, nego među ponuđenim sustavima uvjerenja biraju najprimjereniji. Sustave uvjerenja uvijek su smišljali „proroci“.

Drugi primjer nastojanja Nijemaca da gospodarsku snagu upare s političkim utjecajem u svijetu pruža industrijalizacija Njemačke pod Bismarckom poslije ujedinjenja Nijemaca 1871. godine. Novi njemački car Wilhelm II Hohenzollern (1888.-1918.) otpustio je 1891. godine mudrog njemačkog kancelara Otta von Bismarcka, kako bi mogao voditi pustolovnu geopolitiku. Car Wilhelm je bio „došao na gotovu“ i htio je Njemačku od europske velesile pretvoriti u svjetsku. Carevina mu je propala 1918. godine kad su se skrhale i ostale europske carevine.

Dodatan primjer političke nezasitnosti pruža Hitlerovo podizanje Njemačke kao feniksa iz „versajskog praha“ poslije 1933. godine. Kad je Njemačka gospodarski i tehnološki silno ojačala – Nijemci su u prvoj trećini dvadesetog stoljeća dobili daleko najviše Nobelovih nagrada za fiziku, kemiju i biologiju – Adolf Hitler ju je uporabio za osvajanje cijele Europe uključujući i Rusiju. Na Zapadu se je spasila samo Britanija. Hitlerova opsjednutost veličinom Njemačke donijela je slom njemačkom narodu, od kojega se taj naroda nije nikad biološki oporavio.

Najnoviji primjer njemačkog političkog propinjanja pružilo je nastojanja savezne kancelarke Angele Merkel, da zavlada Europskom unijom putem uvođenja zajedničkog novca i putem ograničavanja zaduživanja država. Njemačka je imala dosta (privatnog) kapitala, što joj je omogućivalo ulaganje u poslovanje, tehnologiju i prijevoznu podlogu. To je kancelarki Merkel donijelo „Pirovu pobjedu“, jer je za njezine vladavine cijela Unija počela propadati. Merkel je 2015. godine nametnula Uniji otvaranje granica za azijske i afričke useljenike, što je dovelo do znatnih međuljudskih nevolja u mnogim članicama Unije i do nesloge u Uniji. Kancelarka Merkel je nastojala od Europe napraviti „Četvrti Reich“. Merkel je nanijela veliko zlo Europi i Njemačkoj: njemački narod se od kancelarkina udarca nikad neće duševno oporaviti, kao što se nije biološki oporavio od Hitlerova udarca.

Njemački narod je sad u vrlo teškom stanju. Nijemci nemaju priliku ni raditi, iako im je često u radu bio spas. Njemačka se je „ne samo deindustrijalizirala, nego i demilitarizirala“, kako je rekao dosadašnji njemački ministar vojske Boris Pistorius. Njemačka je putem NATO-a i američkih postrojbi smještenih u Njemačkoj još uvijek pod američkom okupacijom. Nijemci su duboko podijeljeni na domoljube i globaliste, a globalizam zastupaju sve tri stranke, koju su dosad skupno vladale Njemačkom (Crveni, Zeleni i Žuti).

Njemačkoj teško pada izostanak uvriježenog savezništva s Rusijom, koje je resilo Nijemce za Napoleonskih ratova, pod kancelarom Bismarckom u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, u vrijeme posebnog mira u Brest-Litovsku, u vrijeme Vajmarske republike, u vrijeme dok je bio na snazi sporazum Molotov-Ribbentrop te u vrijeme ponovnog ujedinjenja Njemačke za vladavine kancelara Helmuta Kohla i predsjednika Mihaila Gorbačova. (Lavrentij Berija je – dok je mislio, da će on naslijediti Josifa Staljina – javio Nijemcima, da će dopustiti ujedinjenje Njemačke. Godine 1943. Berijin zamjenik i prijašnji sovjetski veleposlanik u Berlinu Vladimir Dekanozov, uzalud je pozvao „prijatelja“ Joachima von Ribbentropa, da se sastanu u Finskoj, kako bio sklopili poseban mir između SSSR-a i Trećeg Reicha.)

Po meni, Njemačka je malokad u povijesti bila u stanju težem od sadašnjega. Dosadašnja vlada Njemačke je u siječnju podnijela ostavku. Izbori su donijeli slabu pobjedu Friedrichu Merzu i Demokršćanima. Merz je rekao, da se je „Njemačka vratila“. Ipak, Merz nije Hermann. Osim toga, ruski predsjednik je nedavno na skupu ruskih gospodarstvenika izjavio, da se Rusija ni poslije rata neće usmjeriti na Europu, nego na zemlja BRICS-a i na Svjetsku većinu.

Merz kaže, da on Njemačku kani financijalizirati kao da svijetu treba još jedno financijsko središte. Dakako, Merz Njemačku kani i militarizirati u okviru skupnog europskog nastojanja nazvanog Ponovno naoružavanje Europe. Njemačku prije svega treba reindustrijalizirati, kako bi Nijemci, koji su iscrpili svoje prirodne izvore mogli opet raditi. Sad Nijemcima preostaje samo mukotrpan rad. Možda Nijemci još uvijek znaju raditi?

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta, koji su se bavili značajkama današnjeg svijeta, bavi iznenadnim i neobičnim američkim ratovanjem uvoznim trošarinama. Sustavnom ratovanju trošarinama predsjednik Donald Trump odao se je još 2018. godine kad je na Kinu navalio prve značajne trošarine. Četrdeset peti predsjednik SAD utaman je smatrao, da će nametanjem trošarina suzbiti gospodarski, trgovinski i tehnološki razvitak Kine te ograničiti politički utjecaj Kine u svijetu. Predsjednik Joe Biden se je iskalio namatanjem silnih trošarina Rusiji, što je pomoglo opći i posebice industrijski razvitak Rusije, koje gospodarstvo je postalo petim gospodarstvom (PPP) u svijetu i najvećim gospodarstvom Europe. (Europska unija je minulih godina Rusiji izrekla čak šesnaest kola gospodarskih kazni. (Mnogi Hrvati za kolo kažu „krug“, jer ne razlučuju krug od kružnice.)

[Predsjednik Barack Obama dobio je 2009. godine Nobelovu nagradu za mir, jer se je bio zarekao da Amerika neće više počinjati ratove i jer je gotovo raspustio vojni zatvor (GTMO) u američkom mornaričkom uporištu (NSGB) u Zaljevu Gvantanamo na Kubi. Predsjednik Obama je održao obećanje da neće počinjati nove ratove, ali je upropastio mnoge države obavještajnim potkopavanjem (Tunis, Egipat, Jemen, Libiju, Siriju, Ukrajinu i druge). Predsjednik Obama zamijenio je napade oružjem obavještajnim potkopavanjem. Sad je predsjednik Trump napade oružjem na druge države zamijenio slobodnim izricanjem gospodarskih i trgovinskih kazni u obliku trošarina. Da je Donald Trump ljevičar ili „demokratski liberal“, a ne razglašeni desničar možda bi i on zaslužio Nobelovu nagradu.]

Objavljena svrha nameta uvoznih trošarina je povećanje industrijske proizvodnje u SAD. Budući da u kapitalizmu proširenje industrijske proizvodnje dolazi od ulaganja korporacija, a ne države, valja očekivati da će namet uvoznih trošarina na neki način potaknuti korporacije, da ulažu u proizvodnju u Americi. Novi američki državni ustroj nametom trošarina prisiljava američke korporacije, koje su proizvodnju imale u tuđini da obnove proizvodnju u Americi.

Ujedno, namet uvoznih trošarina navodi mnoge tuđe korporacije, da ulažu u proizvodnju u Americi, ali ta proizvodnja je sračunata na zadovoljenje potražnje na američkom tržištu, a ne na izvoz. Tako je postupila njemačka korporacija BASF. Ipak, korporacija BASF i u Kini počinje proizvodnju za kinesko tržište, koja će biti znatno jeftinija od njezine proizvodnje u SAD. Europske proizvodne korporacije bježe iz Europe, u kojoj je plin iznimno poskupio od onesposobljenja plinovodâ u Baltičkom moru, kojima je ruski plin dopreman u Europu.

(BASF, Bayer, Michelin i druge korporacije, koje su za svjetsko tržište dosad rabile jeftin ruski plin u Europi, posebice u Njemačkoj premještaju svoju proizvodnju u daleke zemlje. Ipak, izdatci proizvodnje u SAD su razmjerno visoki pa ne treba očekivati, da će američki proizvodi koje god korporacije biti nadmetljivi ili konkurentni na svjetskom tržištu. Americi nedostaju i vješti industrijski radnici, kakvih u Kini ima golemo mnoštvo u svim strukama.)

Čini se, da je Donaldu Trumpu više stalo, da pokaže silu američke veledržave u nastajanju, nego da uistinu riješi pitanje reindustrijalizacije Amerike, koja bez jake industrijske proizvodnje ne može imati uravnoteženu trgovinsku razmjenu sa svijetom. Kao što sam naveo u jednom ranijem osvrtu Donald Trump je opijen nametom trošarina i prijateljskim zemljama (Kanada, Meksiko, Europska unija, Indija, Japan i druge zemlje) i neprijateljskima (Kina, Rusija, Iran, Sjeverna Koreja, Južna Afrika i druge zemlje).

Posebno je zanimljiv namet uvoznih trošarina na čelik i aluminij, koje iznose 25% kupovne vrijednosti proizvoda bez obzira na zemlju podrijetla proizvoda. Od ukupne svjetske proizvodnje čelika u 2024. godini od 1.881 milijuna tona Kina je proizvela 1.005 milijuna tona ili 53%. Indija je imala udio u svjetskoj proizvodnji čelika 8%, Japan 4,5%, SAD 4% i Rusija 3.8%. Kina proizvodi 13 puta više čelika od SAD.

U svjetskoj proizvodnji aluminija od 65 milijuna tona 2024. godine Kina je sudjelovala 66%, Indija 5,8%, Rusija 5,4%, Kanada 4,2%, a SAD 1,5%. (SAD su u 2024. godini proizvele 1 milijun tona aluminija, a u 1980. godini 4,7 milijuna tona.) Očito je, da su američke velekorporacije premještale svoju proizvodnju u tuđe zemlje, kako bi namaknule zaradu puno veću od moguće zarade u SAD i to zbog skupoće, a manje proizvodnosti rada u Americi. Sad se američka država nametom uvoznih trošarina, koje su sredstvo države snažno upleće u američko i u svjetsko gospodarstvo.

Slobodno nametanje uvoznih trošarina stvara neizvjesnost među proizvodnim korporacijama diljem svijeta. Zato kapital bježi iz proizvodnih korporacija i traži utočište u drugim vrijednosnicama. Vrijednost dionica na američkom tržištu dionica (Dow Jones, Nasdaq, S&P) nakon objave američkih uvoznih trošarina smanjena je u jedan dan za 1,7 trilijuna dolara. Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću američka tržišta dionica izgubila su ukupno 4 trilijuna dolara.

Uvođenje trošarina kratkoročno će izazvati i poskupljenje i smanjenje proizvodnje tvarnih dobara. Korporacije će povećanje izdataka prenijeti na kupce, što će izazvati opću skupoću ili inflaciju, koja nosi smanjenje kupovne sposobnosti građana ili obitelji, korporacija i države. Usto, korporacije koje pod pritiskom nameta trošarina nastoje obnoviti i povećati proizvodnju u SAD trebaju vrijeme za gradnju proizvodnih pogona i za obuku osoblja, koje se je odviklo od industrijske proizvodnje. Dvadesetak milijuna došljaka, koje su Demokrati za svoje četverogodišnje vladavine namamili u Ameriku uglavnom nisu vični industrijskoj proizvodnji.

Mnoge američke proizvodne korporacije protive se nametu uvoznih trošarina, zato što (1) nisu sposobne u kratkom roku izgraditi nove pogone i (2) što nisu u stanju brzo osposobiti nove radnike za industrijsku proizvodnju. Usto, mnoge se proizvodne korporacije suočavaju s uvoznim trošarinama na tuđim tržištima. (Čini, da je od svih američkih proizvodnih korporacija najslabije prošao proizvođač poljoprivrednih strojeva John Deere. Kina je ili odustala od nabave hrane u Americi ili je uvela trošarine na uvoz američke hrane u Kinu. Usto, John Deere odnedavno pravi skupe poljoprivredne strojeve na elektroničko programsko upravljanje, za koje poljoprivrednici nemaju dovoljnu sposobnost kupnje. Usto, John Deere je – kako bi  čim više „gulio“ poljoprivrednike – održavanje isporučenih strojeva povukao u svoja središta za održavanje pa poljoprivrednici više nemaju popravak svojih strojeva na mjestu kvara.

Američki slobodan i širok namet uvoznih trošarina stvorio je veliku neizvjesnost diljem poslovnog svijeta. Zato se pogođene države, ali i države koje još nisu pogođene trošarinama (1) pripremaju za otvaranje novih tržišta, koja će im zamijeniti američko i (2) stvaraju saveze ili strategijska ortaštva (Rusija-Kina, Saudijska Arabija-Kina, Iran- Kina), koje će im pomoći da se lakše odupru nametu trošarina. Kanada se dogovara s Europskom unijom Japanom, Južnom Korejom pa čak i s Kinom. (Novi kanadski premijer Mark Carney otputovao je odmah poslije ustoličenja u Europu, kako bi u Bruxellesu i Londonu dogovorio „zamjensku“ trgovinsku suradnju.) Europska unija jača trgovinske veze s Latinskom Amerikom.

Među zemljama, koje su najteže pogođene američkim nametom uvoznih trošarina su najjače trgovinske ortakinje Amerike. Vrijednost trgovine SAD s Kanadom bila je 2024. godine veća od trilijun dolara, s Meksikom 840 milijardi dolara, s Europskom unijom 762 milijarde dolara; s Kinom (2023.) 640 milijardi dolara; s Indijom (2024.) 130 milijardi dolara, a s Brazilom 75 milijardi dolara. Zato se je i očekivalo, da će (1) američki izvoz u zemlje kažnjene trošarinama dočekati kaznene protivmjere te (2) da će pogođene zemlje tražiti zamjenu za američko tržište, da će se one međusobno povezivati i da će nastojati izbjegavati plaćanje u američkim dolarima za međusobno razmjenjivanu robu.

Usprkos američkom nametanju uvoznih trošarina, predsjednik Trump želi istovremeno ojačati dolar i zadržati ga kao svjetski pričuvni novac. Ipak, namet uvoznih trošarina odvraća sve zemlje svijeta od trgovinske i ulagateljske suradnje sa SAD što posljedično nosi znatno prekogranično plaćanje mimo američkog dolara. Takav razvitak u međunarodnoj trgovini i u ulaganjima očito vodi slabljenju ne samo uloge, nego i vrijednosti dolara. Povijest trgovanja i ulaganja je pokazala, da pričuvnim novcem može biti samo najjači svjetski novac, koji je uistinu jak.

Tako je svojevremeno bilo s habsburškim ili đenovskim talerom, nizozemskim guldenom ili florinom, engleskom/britanskom funtom te poslije Drugoga svjetskog rata donedavno s američkim dolarom. Sad je američko gospodarstvo slabo, a dosadašnja visoka američka domaća tržišna potražnja počivala je „na vjeri“ ili na zaduživanju američkih građana ili obitelji, američkih korporacija i američke države. Sad bi američki predsjednik Trump htio „na vjeru“ sačuvati snagu američkog dolara te ga učiniti jakim i svjetskim pričuvnim novcem. Ipak, zemlje Svjetske većine predvođene BRICS-om imaju izbor u međusobnoj suradnji i više nisu ovisne o trgovanju s Amerikom, reindustrijalizacija koje je neizvjesna i upitna.

Najzagonetnije pitanje vezano uz slobodan američki namet trošarina po meni je jednostranost Donalda Trumpa u izboru sredstava i načina reindustrijalizacije američkog gospodarstva. Primjerice, Amerika bi se mogla reindustrijalizirati i slabljenjem dolara što bi potaknulo izvoz američkih tvarnih proizvoda, ali sadašnji američki državni ustroj to ne dopušta. Trumpovo posezanje za uvoznim trošarinama ne može se objasniti ni oponašanjem predsjednika Williama McKinleyja, koji je bio predsjednik od 4. ožujka 1897. do ubojstva 14. rujna 1901. godine. Predsjednik McKinley je od Amerike napravio svjetsku gospodarsku i trgovinsku velesilu, ali je djelovao u podijeljenom svijetu. (Koncem devetnaestog stoljeća u američko tržište, koje je bilo zatvoreno trošarina pohrlio je britanski kapital, koji se je u sirovinama bogatoj Americi mogao bolje ploditi, nego u Britaniji.) Do Prvoga svjetskog rata svjetskim gospodarskim velesilama su postali i Njemačka ujedinjena pod Bismarckom i Japan za obnove carstva poslije ukidanja feudalnog šogunata u studenomu 1867. godine.

Trumpova jednostranost očito dolazi od Trumpova umnog stanja, a o izravnim razlozima tog stanja izdaleka se može samo nagađati. To što se izdaleka može zapaziti je potreba Donalda Trumpa kao osobe, da neprestance govori. Američki predsjednik svako potpisivanje nebrojenih izvršnih zapovijedi pretvara u malu konferenciju za tisak. Predsjednik Trump i za putovanja zrakoplovom razgovara s novinarima. Donald Trump se neprestance javlja na vlastitoj privatnoj mreži Truth Social. Potreba za neprestanim govorenjem se povećava s napredovanjem životne dobi.

Moguće je, da se u sadašnjoj životnoj dobi Donald Trump vraća u neka minula vremena, ali ni o tomu ne valja nagađati. Koji god umni razlog trošarinskoj jednostranosti Donalda Trumpa bio, američko nametanje uvoznih trošarina neće (1) reindustrijalizirati Ameriku, (2) u Americi napraviti suvremenu prijevoznu podlogu kakva postoji u Kini, (3) ojačati američki dolar niti će (4) obnoviti američki dolar kao svjetski pričuvni novac.

Postavlja se pitanje: Hoće li američki državni ustroj u sadašnjim brzim promjenama u svijetu potratiti vrijeme američkog naroda kao što ga je potratio ustroj Joea Bidena? Mnogi drugi narodi – posebice stari – sad dobro rabe svoje vrijeme.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom današnjeg svijeta, današnje geopolitike i današnjega međunarodnog trgovanja. Riječ je o olakom američkom nametanju uvoznih trošarina. Predsjednik Trump je sam sebe nazvao „čovjekom-trošarinom“ (tariff man). Američki predsjednik je nedavno ponosno izjavio, da je „riječ trošarina najljepša riječ u engleskom rječniku, ljepša čak i od riječi ljubav“. On je još za svojega prvog predsjednikovanja (2017.-2021.) uvođenjem trošarina na uvezene kineske proizvode 2018. godine upozorio na „kinesku opasnost“, uvidjevši da je Kina ozbiljan takmac Americi u industriji, trgovini, ulaganju i tehnologiji.

Američki predsjednik vrlo često zaprijeti nekim zemljama uvođenjem trošarina, kako bi ih prisilio na ustupke ili na „dogovor“ u nekim drugim prijepornim pitanjima. Namet trošarina je kazna, ali može biti i ucjenom. Tako je Predsjednik Trump početkom veljače postupio prema Kanadi i Meksiku čime je od obiju spomenutih zemalja postigao zatvaranje američkih kopnenih granica izvođenjem kanadske i meksičke vojske na granice. Prijetnja uvođenja trošarina navela je meksičku vladu, da dopusti američki napad dronovima („trutovima“) na sjedišta meksičkih krijumčarskih udruga, koje iz Meksika djeluju i u Americi. Ipak, pravi razlog odgodi nameta uvoznih trošarina Meksiku i Kanadi bio je nagli pad vrijednosti dionica na tržištima dionica u New Yorku (Dow, Nasdaq, S&P).

Predsjednik Trump je u svojemu novom predsjedničkom razdoblju kaznio mnoge zemlje nametom uvoznih trošarina. Najavio je pa privremeno, za trideset dana odgodio nametanje uvoznih trošarina Meksiku i Kanadi u stupnju od 25%, s tim što će uvozne trošarine na kanadske energente iznositi 10%. Sredinom mjeseca veljače američki predsjednik uveo je trošarine na uvoz čelika i aluminija iz svih zemalja svijeta u stupnju od 25%. Nije napravio razliku između saveznica i „neprijateljskih“ zemalja.

Objavljena svrha nameta uvoznih trošarina je smanjenje američkog manjka u razmjeni tvarnih dobara (sirovina, sastavnih dijelova, temeljnih kemijskih sastojaka i gotovih proizvoda) s mnogim zemljama. Amerika ima manjak u robnoj razmjeni s velikim brojem važnih zemalja (Kanadom, Meksikom, zemljama Europske unije, Kinom, Rusijom i s drugim zemljama). Razlog američkog manjka u razmjeni tvarnih dobara je slabost američke industrije, jer obujam uvoza i obujam izvoza ovise o snazi industrijske proizvodnje. Američka tvarna proizvodnja vrijedi 2,3 trilijuna dolara. Udio američke tvarne proizvodnje u američkom ukupnom domaćem proizvodu je 10,2%, a u zapošljavanju je 9.7%. U SAD su udjeli industrije u domaćem proizvodu i u zapošljavanju sumjerljivi.

[Kineska tvarna proizvodnja ima vrijednost 4 trilijuna dolara. Udio kineske tvarne proizvodnje u kineskom ukupnom domaćem proizvodu je 38%, a u zapošljavanju je 22.7%. Očito je, da manji udio kineske tvarne proizvodnje u zapošljavanju u odnosu na udio u ukupnom domaćem proizvodu dolazi od uporabe robota i umjetne umnosti. Primjerice, luka Šangaj je najveća luka na svijetu, a sav utovar, istovar i pretovar tovara obavljaju dizalice, kojima upravlja umjetna umnost. Proizvodnja tvarnih dobara u Indiji iznosi 680 milijardi dolara ili 17% indijske ukupne domaće vrijednosti, a zapošljava 12% zaposlenog pučanstva. Razmjeno mali broj zaposlenih u proizvodnji tvarnih dobara u Indiji dolazi od snage indijske procesne proizvodnje (kemija, farmacija), koja je uvelike automatizirana. Kina rabi umjetnu umnost, Indija automatizaciju, a američka proizvodnja zaostaje u oba ta postupka.]

Američko gospodarstvo se neprekidno deindustrijalizira od utemeljenja Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1995. godine. Otad su američke industrijske korporacije svoju proizvodnju prenosile u zemlje niske cijene rada i to prvotno u Kinu, koja je uvijek imala radnike vješte u izradbi komadni proizvoda. Kina je iskoristila uspostavu WTO i pohlepu američkih korporacija za dobrom zaradom pa ona putem ortaštva domaćih i američkih korporacija nije samo svladala proizvodnju suvremenih proizvoda, nego je i nakupila suvremenu tehnologiju. Usto, Kineska se je država predano starala za razvitak i unapređenje domaće tehnologije. Sad Kina nije samo industrijski i trgovinski, nego i tehnološki div.

Razinu sadašnje industrijske proizvodnje u SAD dobro pokazuju statistički podatci, koje je prikupio UNIDO. Kina sad ima 32% svjetske industrijske proizvodnje, a SAD imaju samo 16%. Njemačka ima 5,2% svjetske industrijske proizvodnje, a Indija 3%. Kina i Indija imaju po oko 1,4 milijarde stanovnika. Amerika ima oko 330 milijuna, a Njemačka 84 milijuna. Očito je, da će se prevaga Indije i Kine nad Zapadom i posebice nad SAD i nadalje povećavati.

Predsjednik Trump je 20. veljače ove godine na sastanku Udruge republikanskih guvernera zaprijetio zemljama BRICS-a, da ih čekaju uvozne trošarine od 150% vrijednosti proizvoda, koje kane prodavati na američkom tržištu. Kao razlog prijetnji američki predsjednik je naveo nastojanje zemalja BRICS-a, da unište dolar kao sredstvo prekograničnog plaćanja, držanja državnih i korporacijskih pričuva te kao sredstvo izravnih ulaganja u tuđe zemlje.

Valja spomenuti, da Amerika u Kini ne vidi samo takmaca, nego i protivnicu pa i neprijateljicu. Tako je, jer Amerika uvijek treba neprijatelja, koji tobože ugrožava američko gospodarstvo, američku tehnologiju i, dakako, američku zaštitu ili sigurnost. Amerika je, posebice pod predsjednikom Trumpom, uzela uvozne trošarine kao sredstvo obrane. Po meni, to je pogrešan izbor, jer američko tržište nije toliko veliko i bogato, da ostatak svijeta ne bio mogao dobro poslovati i bez pristupa američkom tržištu. To posebice vrijedi, ako se uzmu u obzir snažni gospodarski odnosi BRICS-a sa svim zemljama Svjetske većine.

Pouzdani prikupljeni podatci pokazuju, da među dvadeset zemalja svijeta, kojih se gospodarstva najsnažnije razvijaju nema niti jedne zapadne zemlje. Gospodarska dinamika ili silina vlada među zemljama BRICS-a i Svjetske većine. Kina je nedavno uklonila uvozne trošarine na proizvode iz najmanje razvijenih zemalja svijeta posebice iz mnogih afričkih zemalja. Usto, Kina je putem Pothvata ceste i pojasa uložila golema sredstva u razvitak prijevozne podloge (ceste, željeznice, luke) zemalja Svjetske većine te u razvitak proizvodnje tvarnih dobara, koje traži svjetsko tržište. Zato Kina i ostale članice BRICS-a ne očekuju i ne dočekuju namet američkih trošarina kao slabe, nego kao jake države. Slaba je Amerika, a njezino nametanje trošarina može još više ugroziti nju samu.

Za razliku od kineskog načina ulaganja u razvitak drugih zemalja, američka ulaganja su se obavljala uglavnom putem Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Ta su ulaganja obično bila uvjetovana provedbom reformi, koje su se sastojale u privatizaciji korporacija i javnih uslužnih poduzeća te u provedbi strogih poreznih i novčarskih mjera. (SAD su mnogim zemljama pružale i dodatnu „pomoć“ putem USAID-a, koja se je najčešće očitovala u potkopavanju tuđih država i u razaranju kohezije ili sljubljenosti tuđih naroda. Upravni ustroj predsjednika Trumpa de facto je ukinuo USAID, a njezinu glavnu zgradu – nazvanu po predsjedniku Ronaldu Reaganu – iznajmio Upravi za carine i zaštitu granica (Customs and Border Protection – CBP).

U načelu, postoje samo tri vrste kupaca: pojedinci ili obitelji, poslovne korporacije i države. U SAD pojedinci i obitelji su preveć zaduženi i to ponajviše putem uporabe kreditnih kartica i uzimanjem stambenih kredita pa imaju vrlu mali raspoložljivi dohodak. Korporacije su isto zadužene i to putem objave obveznica i uzimanjem financijskih kredita. Zaduženost američke države jedva treba spomenuti. Američka riznica dužna je više od 36 trilijuna dolara, a prošle je godine samo za dospjele kamate platila 1,125 trilijuna dolara. Opća zaduženost u Americi te neizvjesnost američke geopolitike i američke novčarske politike dovode u pitanje vjerodostojnost dolara kao pričuvnog novca te kao sredstva ulaganja i prekograničnog plaćanja. Mnoge zemlje ne znaju kad će i njima SAD nametnuti kazne i možda prisvojiti dolarske pričuve.

Zato se mnoge Americi prijateljske i neprijateljske zemlje rješavaju svojih dolarskih pričuva i kupuju zlato. Posebno valja istaknuti Japan, Veliku Britaniju, Saudijsku Arabiju, Švicarsku, Indiju i Kinu. (Zato je cijena zlata znatno prekoračila 3.000 dolara za uncu.) Japan se rješava američkih državnih obveznica, a kupuje kineske, jer one nose veći prihod i jer su zaštićenije. Japan je 2024. godine povećao kupnju kineskih državnih obveznica 54%.) Raspačavanju svojih pričuva na zlato, euro i drugi novac pridružile su se Indija, Kima, Japan, Azerbajdžan, Poljska i druge zemlje plašeći se moguće brze dedolarizacije državnih pričuva.

Prava svrha američkog nametanja uvoznih trošarina nije kazniti tuđe korporacije, nego natjerati američke korporacije koje imaju proizvodnju u drugim zemljama (Meksiku, Kanadi, zemljama Europske unije, Kini, Turskoj, Tajlandu, Vijetnamu, Maleziji, Singapuru i u drugim zemljama) da svoju proizvodnju vrate u Ameriku. Tako bi Amerika više izvozila, a manje uvozila industrijske proizvode, čime bi poboljšala stanje robne razmjene. (Korporacija Tesla bi trebala svoju proizvodnju iz Kine i Njemačke vratiti u Ameriku!?) Prije je Amerika izvozila i usluge posebice financijske. Ipak, većina usluga se obavlja u zemlji (domaće usluge kao što su prijevoz, trgovina, ugostiteljstvo i drugo), a izvoz financijskih usluga je smanjen, jer je digitalizacija poslovanja raspačala financijske usluge diljem svijeta.

Nepredvidljivost američke opće politike dolazi prvobitno od smjene Demokrata i Republikanaca na vlasti. Od 1947. do 2029. godine Demokrati su vladali ukupno 36 godina, a Republikanci će ukupno vladati isto toliko. Tomu treba dodati ideološku zadojenost američke politike i geopolitike: globalizam i ratobornost Demokrata te nacionalizam i mirotvorstvo Republikanaca. Nedavno je objavljeno, da je veliki privatni ulagatelj Warren Buffett uložio 1,2 milijarde dolara u birane meksičke zaštićene proizvode, a u Japanu je povećao udjele u japanskim veletrgovačkim kućama Itochu, Marubeni, Mitsubishi, Mitsui i Sumitomo. Od Trumpova ustoličenja do 26. veljače europske dionice su porasle 5,2%, a američke (S&P) 1%.

Po meni, namet uvoznih trošarina neće uravnotežiti robnu razmjenu Amerike sa svijetom. Americi je potrebno povećanje proizvodnje suvremenih proizvoda, kakve vanjska tržišta traže. Za to je potrebno unapređivati i osuvremenjivati američku tehnologiju. (Nije sva tehnologija u umjetnoj umnosti i u korporaciji NVIDIA.) Međutim, unapređivanje i osuvremenjivanje tehnologije ne može se prepustiti korporacijama, nego u tom vodeću ulogu treba imati američka država, koja će od korporacija i sveučilišnih ustanova tražiti štedljivost i razboritost u razvitku tehnologije. Ipak, se valja pribojavati toga, da poduprte korporacije neće vratiti zajednici pravu vrijednost u tehnologiji.

Američka država treba konačno početi uvažavati potrebe pučanstva, koje za život treba red, postojanost i predvidljivu zbiljsku politiku, kojih u Americi dosad nije bilo. Pučanstvo ili životna zajednica može imati ublažavajuće djelovanje na gospodarstvo općenito, na rast industrije i na razvitak tehnologije. U Americi se mora smanjiti međusobno nadmetanje korporacija i mora se povećati njihova suradnja. Jedno od sredstava za takvu blagodatnu promjenu može biti mudro i pomno državno ulaganje u unapređivanje tehnologije. Tako postupa kineska država, u kojoj su vlasti oduvijek imale „mandat nebesa da se brinu za zemlju i ljude“. Američke vlasti se isto trebaju brinuti za zemlju i ljude. America First!

Continue Reading