Zdravko Mršić – Konsenzus

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnje geopolitike. Osvrt se bavi zamisli neokonzervativnog britanskog premijera Keira Starmera o stvaranju europskih vojnih postrojbi za jamčenje primirja ili mira u Ukrajini. Starmer je svojom prisilnom zamišlju ili paranojom o stvaranju zapadno-europskih posredničkih ili interventnih postrojbi, koje bi bile smještene u Ukrajini zaokupio umove mnogih političara zemalja Europske unije. Starmer je zemlje, koje bi skupno dale svoje postrojbe za jamčenje mira nazvao „Savezom pripravnih“ (Coalition of the Willing). U Hrvatskoj se obično govori i piše o Koaliciji voljnih.

Starmerovu zamisao objeručke je prihvatio francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je poslije neslužbenog sastanka Saveza 28. ožujka europske postrojbe nazvao „postrojbama za reosiguranje“ mogućeg mira u Ukrajini. Francuski predsjednik predviđa, da „postrojbe za reosiguranje“ budu smještene na „određena strategijska mjesta“ u Ukrajini. Postrojbe bi služile za „odvraćanje mogućeg novog ruskog napada na Ukrajinu“.

Valja spomenuti, da se Savez pripravnih mukotrpno stvara, jer sve više članica Unije odustaje od sudjelovanja u postrojbama reosiguranja. Zasad su odustale neke važne članice Unije (Španjolska, Italija, Poljska), a Njemačka čeka uspostavu nove vlade u Berlinu. (Njemački i estonski ministri obrane, Boris Pistorius i Hanno Pevkur, složno su izjavili, da će „njihove zemlje poslati svoje postrojbe na tlo Ukrajine bar u teoriji“.) Od slanja postrojbi odustala je i borbena hrvatska vlada, nakon odlučne izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Mađarska i Slovačka nisu ni došle na sastanak u Parizu, a Austrija je Državnim ugovorom 1955. godine obvezna na neutralnost ili neopredijeljenost. (Čini se da su zemlje bivše Austro-mađarske carevine nepripravne uputiti svoje postrojbe u Ukrajinu.)

Uspostava Saveza pripravnih i moguće upućivanje europskih postrojbi u Ukrajinu su „računi bez krčmara“ pa se valja pitati, što Starmeru i Macronu daje pobudu za bavljenje jalovim poslom. Po meni, tomu postoje dva izvora. Prvi je nepripravnost većine europskih političara, da se prihvate brige za svoju državu i posla za vlastiti narod. Svi europski narodi odreda su u velikoj nevolji. Njihova gospodarstva ubrzano slabe, posebice zbog deindustrijalizacije gospodarstava. Europski narodi propadaju, jer su izgubili unutarnju sljubljenost ili homogenost, a izostanak zbiljske, narodne politike im uzima nadu u budućnost.

Drugi izvor je naličje prvoga, a sastoji se u opsjednutosti europskih političara nastavkom Rata za Ukrajinu, iako se smatra da, Amerika i Rusija taj rat žele privesti kraju. Većina europskih političara – bez obzira što o Ratu za Ukrajinu misle u skrovitosti – odana je ratobornosti, koju zdušno ispovijeda na vrlo čestim službenim i još češćim neslužbenim sastancima. Čini se, da sastanci vodećih europskih političara služe samo skupnom razjarivanju njihove ratobornosti. Tomu znatno pridonose javni istupi Volodimira Zelenskog, kojega europski političari primaju u velikoj poniznosti. Je li Zelenski gospodar europskim političarima? (Osvrt 322.)

Tko nepristrano i čestito prati sadašnje događaje u svijetu i tko zbiljski procjenjuje mogućnosti naroda i njihovih država uviđa, da Europska unija ne može bez Amerike ostvariti smišljeni nadzor mogućeg primirja ili čak mira u Ukrajini. Mnoge zemlje Europske unije se plaše ruskog odgovora na poslanje europskih „mirovnjaka“ čak i kad bi imale dovoljnu skupnu vojnu silu, potrebno oružje za suvremeno ratovanje i potrebno streljivo za teško oružje. Više od svega europske zemlje brine izostanak potpore Amerike za nastavak Rata za Ukrajinu, jer je predsjednik Trump želio suradnju Rusije za uspostavu mira u Ukrajini i u Europi. Usto, europsko mirovno poslanje treba imati dopuštenje Vijeća sigurnosti UN.

Na nedavnom promašenom sastanku Saveza spremnih u Parizu počelo se je govoriti o potrebi „redimenzioniranja“ (promjene mjere) ili „rekalibriranja“ (promjene promjera ili uzorka). Ti izrazi su prava politička prašina, koja se baca u oči europskim narodima, kako bi se prikrio strah europskih sila od pojačavanja Rata za Ukrajinu. (Steve Witkoff, posebni izaslanik predsjednika Trumpa za Rat za Ukrajinu i za Bliski Istok kazao je, da se britanski prvaci prave Churchillom i namještaju kao Churchill, a da se francuski prvaci prave Napoléonom i postavljaju kao Napoléon.)

Očito je, da je u cijelom europskom Projektu Ukrajina riječ samo o govornom iskazivanju europske vojne snage, jer se britansko-francuska os suočava s velikim nevoljama u smišljanju provedbe tog projekta. Britanski premijer tvrdi, da stotine vojnih stručnjaka zdušno rade na uobličavanju zahvata za pomoć Ukrajini. Nedavno se ponovo javio glavni tajnik Atlantskog saveza Mark Rutte, koji govorom podupire Savez pripravnih za pomoć Ukrajini. Ipak, vlasti u Kiivu su nezadovoljne postupkom smišljana potpore ukrajinskim postrojbama. Nedavno su se oglasile i novine Ukrajinska pravda, koja u ime svojih vlasti traži novi, učinkovitiji način vojne potpore Ukrajini. O tome je nedavno pisala i novinska kuća Reuters.

U pozadini oklijevanja Europe da pruži pravu ratnu pomoć Ukrajini je strah od Rusije, koja je uz Ameriku i Kinu svjetska velesila. Ni europske države koje grlato zagovaraju pomoć Ukrajini nemaju dovoljno postrojbi da zaštite same sebe. Među najglasnije europske zagovarateljice upućivanja postrojbi u Ukrajinu (za slučaj sklapanja primirja ili mira) spadaju UK, Francuska i baltičke države. Odnedavno se spominje i pripravnost Danske, koja želi pokazati ratobornost posebice u svezi s nastojanjem Amerike, da se milom ili silom dokopa Grenlanda.

Europske sile neprestance mijenjaju sadržaj rasprave o vojnoj pomoći Ukrajini, zbog neslaganja unutar Unije, koje izazivaju izostanak pripravnosti SAD da se vojno brinu za Ukrajinu, otpor Rusije zapadno-europskim nakanama i mogući dogovor Amerike i Rusije o važnim svjetskim pitanjima, uključujući i Rat za Ukrajinu. Usto, britanski premijer Keir Starmer i francuski predsjednik Emmanuel Macron žele preurediti Savez pripravnih tako da bi manje europske države uputile svoje postrojbe u Ukrajinu, pri čemu bi Francuska i Britanija izdaleka upravljale vojnom nazočnosti ili vojnim zahvatima tih zemalja. Francuska i Britanije bi malim europskim silama služile kao reosiguranje, kakvo su one prije odbijanja Amerike tražile za same sebe. Tako je, iako su Francuska i Britanija daleko i od Ukrajine i od Rusije.

Iako sudionice sastanaka Sveza pripravnih za Ukrajinu ostavljaju vanjski dojam unutarnjeg suglasja, razgovori „iza zatvorenih vrata“ pokazuju golemo neslaganje, koje dolazi od potpunog besmisla europskog mirovnjačkog zahvata u Ukrajini. Suglasje nije mogao uspostaviti ni predan rad „stotine vojnih stručnjaka mnogih europskih zemalja“. Zato mnogi zapadni diplomati u opreci sa zapadnim vojnim stručnjacima sumnjaju u uspjeh Saveza pripravnih. Zamisao o stvaranju Saveza pripravnih (Koalicije voljnih) je jalova i neprovedljiva. Tu zamisao neće učiniti vjerodostojnom i provedljivom ni njezino „redimenzioniranje“ ni promjena njezina usmjerenja.

Zadnja izlika Saveza pripravnih za izostanak njihova programa za Ukrajinu, koji iznose zapadni mediji je pogoršanje stanja na bojištima u Ukrajini. Navodno, zamisao o stvaranju Saveza pripravnih pojavila se je dok je Ukrajina bolje stajala na bojištima. Sastanak „pripravnih“ u Londonu održan je samo tjedan dana prije sastanka „pripravnih“ u Parizu, kad su se pojavile sumnje u uspjeh pothvata i kad su počela neslaganja unutar Saveza pripravnih.

Promicatelji Saveza pripravnih za Ukrajinu moraju otvoreno priznati, da se „deindustrijalizirana i demilitarizirana“ Europa ne smije sama upuštati u ukrajinsku pustolovinu, a Amerika je Ukrajinu prepustila Europi.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom današnje geopolitike. Osvrt se bavi iznimnom i jedincatom političkom pojavom Volodimira Zelenskog, koji je donedavno određivao stav i postupanje zapadnih političara. Osobnu volju dosadašnjeg ukrajinskog predsjednika bez pogovora su provodili ukrajinski građanski i vojni dužnosnici, ali i zapadni političari i zapadni skladištari oružja. Zelenskom su se dugo dodvoravali svi zapadni političari i izlazili mu ususret u zadovoljavanju političkih, financijskih i vojnih želja. Zapad se odzivao na najneznatniji mig Zelenskoga.

Postavlja se pitanje: „Otkud je dolazila svemoć Zelenskoga?“ Odgovor na postavljano pitanje vjerojatno valja tražiti u pojavi još jednog sličnog političara u osobi izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Premijeru Netanyahuu kao i ukrajinskom predsjedniku Zelenskom prijašnji američki predsjednik Joe Biden obećavao je svesrdnu i sveobuhvatnu američku pomoć „dok god ta pomoć bude potrebna“ (,for as long as it takes‘). Očito je, da postoji poveznica između Netanyahua i Zelenskog, kao što postoji i poveznica između Projekta Ukrajina i Projekta Izrael. Razlika među spomenutim projektima je u tomu, što se jedan od tih projekata provodi u moru nesložnih arapskih ili islamskih zemalja, a drugi u susjedstvu prostorno najveće države svijeta, koja pripada staromu političkom narodu, a ne vjerski usmjerenom pučanstvu.

Bilo je u najmanju ruku zanimljivo pratiti držanje i postupke Volodimira Zelenskog. Narod Zelenskog je uz njegovo osobno nastojanje i na njegov poseban način poslužio kao sredstvo Zapada za napad na Rusiju, koji je bio sračunat na njezino uništenje i komadanje. Američki ministar vanjskih poslova Rubio je priznao, da je Zapad dosad ratovao protiv Rusije putem zastupnika. (U engleskom govornom području se govori o ratovanju putem zastupnika, opunomoćenika ili ovlaštenika.) Ipak, po držanju i postupcima Zelenskog zaključivalo se, da on predvodi Zapad u obračunu s Rusijom.

Zelenski je kao glumac po struci prisvojio ulogu mesije i spasitelja Europe te cijelog Zapada. Nije Zapad spasitelj Ukrajine, nego je Zelenski spasitelj Zapada. Zapad je prihvatio tu ambiciju ili vlastoljubljivost Zelenskog, jer sam nije htio preuzeti ulogu predvodnika obračuna s Rusijom strahujući od moguće osvete Rusije. Čak je i Atlantski savez zatomio svoju vojnu i odnedavno napadačku ulogu te svoje djelovanje prikrio svesrdnom vojnom pomoći svojih članica Ukrajini i to u oružju i streljivu, novcu i stručnoj pomoći te u obavijestima za bojište. Cijelom Zapadu, većini Ukrajinaca i samom Zelenskom se činilo, da je politički organizam Zelenskog nepropadljiv.

Zelenski je bio prihvatio ulogu predvodnika Zapada, ali je nastojao ostaviti dojam, da on samo moljaka Zapad za pomoć Ukrajini, iako se je po zapadnoj pripravnosti za pružanje pomoći Ukrajini moglo zaključiti, da je Zapad dužan i obvezan pomoći Ukrajini te da je to obveza Zapada prema jednoj višoj, svemoćnoj sili, koja se skrbi za Zelenskog i za Ukrajinu.

Ipak, na prelasku iz prošle u ovu godinu dogodila se „silna preobrazba“, kako je jednom napisao Dobriša Cesarić. Na izborima u studenomu prošle godine pobijedio je Donald Trump, pred kojim se je povukla dotadašnja vlast Demokrata, koji su u političkoj vlasti neokonzervativaca i u financijskoj ovisnosti od kozmopolitskog, svjetskog privatnoga kapitala. Nastupila je velika promjena u stavu američkih vlasti prema pomoći Ukrajini. Nitko ne zna ni koliku i kakvu je pomoć Zapad dao Ukrajini ni koliku i kakvu pomoć je Ukrajina primila. (U američkoj politici se je uvriježila izreka: „10 posto za velikog gospodara“.) Ipak, Amerika je pružila Ukrajini višekratno veću pomoć od ukupne pomoći ostalih zemalja Zapada.

Predsjednik Donald Trump ima pogled na pomoć Ukrajini drukčiji od pogleda Demokrata, neokonzervativaca i svjetskog kapitala nagomilanoga u Americi. Donald Trump iskreno želi uspostavu mira u svijetu pa on želi privesti kraju Rat za Ukrajinu. Trumpu smeta nastojanje Zelenskog i Europske unije da se rat u Europi nastavi. Trump želi ograničiti pomoć Ukrajini, kako bi je prisilio na prihvaćanje mirovnog ugovora, koji bi Amerika izravno sklopila s Rusijom, jer je sadašnji Rat za Ukrajinu rat između SAD i Rusije.

Moljakanje američke pomoći više ne pomaže Zelenskom, a pomoć ostalih zapadnih zemalja Zelenskom nije dovoljna za njegovu „pobjedu nad Rusijom“. Ako Zelenskom američka pomoć ne dolazi milom, možda će mu doći silom. Za posjeta Bijeloj kući 28. veljače ove godine Zelenski se je pred novinarima prepirao s američkim predsjednikom te mu otvoreno prijetio. Držanje ukrajinskog predsjednika toliko je bilo prekoračilo mjeru, da je američki predsjednik zapovjedio, da se Zelenskog udalji iz Bijele kuće, koju on poslije tadašnjeg izgona još nije posjetio.

Poslije izgona iz Bijele kuće Zelenski je zrakoplovom doletio u London, gdje ga je svesrdno dočekao neokonzervativac i laburistički premijer Keir Starmer. Otad se Zelenski sukobljava s američkom državnom upravom i zdušno nastoji zavaditi Europu s Amerikom, kao da je Europa sposobna sama pomoći Ukrajini „pobijediti Rusiju“. Zelenski je nastojao okrenuti London i Europsku uniju protiv Amerike. Europa je – očekujući da će sama morati pomagati Ukrajinu i Zelenskog – smislila program Ponovnog naoružavanja Europe, ali taj program nailazi na otpor njezinih ključnih članica.

[Nedavno je javljeno, da se ubrzano osipa Savez voljnih, koji je nastojao uspostaviti britanski premijer Keir Starmer i koji je trebao jamčiti provedbu očekivanog mirovnog sporazuma za Ukrajinu. Isto tako, ključne europske zemlje (Italija, Francuska, Španjolska, Poljska) nisu pripravne plaćati briselski program Ponovnog naoružavanja Europe. Javljeno je i to, da je francuski predsjednik Emmanuel Macron predložio, da se provedba, zaštita i jamčenje mira u Ukrajini prepusti Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.]

Osobni prijepor Zelenskog i Trumpa pred novinarima u Bijeloj kući dogodio se dva tjedna poslije dugačkoga telefonskog razgovora predsjednika Trumpa i predsjednika Putina. Prava svrha tog razgovora bili su obnova pravih diplomatskih odnosa te oporavak političkih i poslovnih odnosa Amerike i Rusije. Predsjednik Trump je poslije svojeg razgovora s predsjednikom Putinom izjavio, da Amerika i Rusija imaju goleme mogućnosti, koje trebaju iskoristiti suradnjom svojih država i svojih poslovnih zavoda. Posebno je spomenuo suradnju dviju država u Arktičkom moru, koje je nastavak golemog ruskog kopna i od kojega Ameriku (zasad) razdvajaju Kanada i Grenland. Mnogi politički promatrači očekuju, da će suradnjom Rusije i SAD biti popravljen namjerno oštećeni Sjeverni tok u Baltičkom moru te da će biti obnovljena doprema ruskog prirodnoga plina Europi.

Donald Trump želi uspostavu svjetskog mira pa treba pomoć velesile Rusije u svijetu i posebice na Bliskom Istoku. Zato Zelenski i njegovi pokrovitelji nastoje spriječiti pomirbu Amerike i Rusije novim ulascima ukrajinske vojske u ruski državni prostor, napadima na energetska postrojenja u Rusiji te poticanjem međusobnog sukoba Europske unije i SAD. Unatoč tom nastojanju, Amerika i Rusija nastavljaju međusobno surađivati. Te dvije države sad žele uspostavu uobičajenih i uvriježenih diplomatskih odnosa te žele produbljivati i širiti svoju suradnju, koja uključuje i obustavu Rata za Ukrajinu te uspostavu trajnog mira u Europi.

Ipak, Zelenskom, Ukrajini i Europskoj uniji nema mjesta za američko-ruskim pregovaračkim stolom. Oni su se sami isključili iz razgovora Rusije i Amerike, jer žele nastavak rata, a ne uspostavu mira. Nedavno su u Rijadu ruski i američki stručnjaci za zaštitu plovidbe u Crnom moru međusobno razgovarali dvanaest sati, a američka i ukrajinska poslanstva su u dva maha ukupno razgovarala sedamdeset minuta.

Na nedavnom sastanku u Rijadu SAD i Rusija su se dogovorile o zaštiti plovidbe trgovačkih brodova u Crnom moru, koja će omogućiti isporuke ukrajinskog i ruskog žita i gnojiva svjetskom tržištu. Usto, Rusiji će biti uklonjene gospodarske kazne, koje su je sprječavale da slobodno, bez opasnosti zaplijene rabi svoje brodove za prijevoz hrane i gnojiva, a ruskoj agrarnoj banci bit će ukinuto ograničenje uporabe zapadnog sustava plaćanja SWIFT. Rusija će moći slobodno nabavljati poljoprivredne strojeve. Mnogi promatrači kažu, da je Rusija u Rijadu dobila sve što je tražila, a da Amerika pritom nije ništa izgubila, jer ona nema probitaka u Ukrajini. Treba spomenuti i to, da će Amerika utjecati na Europsku uniju da i ona olabavi kazne Rusiji. Ne treba čuditi to, što su i Europska unija i Zelenski kivni na Ameriku, jer u mnogome izlazi ususret Rusiji.

Trumpov upravni ustroj ima protivnike u Zelenskom i u Europskoj uniji, iza kojih stoje američki neokonzervativci, koji su na predsjedničkim izborima izgubili vlast, ali i europski neokonzervativci, koji su u Europi (EU, Britanija) još na vlasti. Neokonzervativci se ne mogu pomiriti s očekivanim gubitkom Rata za Ukrajinu ili s propasti Projekta Ukrajina.

Postalo je očitim, da je oružani Rat za Ukrajinu izazvao politički građanski rat unutar Amerike, u kojoj Demokrati nastoje svim silama obezvrijediti i osporiti politiku sadašnjega američkog upravnog ustroja. Ipak, ruske državne vlasti shvaćaju osjetljivost položaja Trumpova upravnog ustroja pa ne žele prekomjernim zahtjevima otežati Trumpov položaj. (Izgleda da je Rusija odustala od svojatanja luke Odese i područja oko nje.)

Iako mnogi priznati, umjereni i pravedni politički promatrači tvrde, da će trampizam nadživjeti vladavinu Donalda Trumpa u SAD, ne zna se što se može dogoditi o predsjedničkim izborima 2028. godine, a i prije toga. Zato je očito, da je počela utrka s vremenom i to za Trumpa osobno, za sadašnji američki upravni ustroj, za Zelenskog, za Ukrajinu kao državu, za Europsku uniju te za neokonzervativce i u Americi i Europi.

Pitanje je, tko će prvi pokleknuti? Donald Trump može neočekivano oslabiti tjelesno i duševno, s obzirom na njegovu životnu dob. Ako se američkom predsjedniku nešto dogodi, njegov upravni ustroj može bez njegove duševne snage izgubiti suvislost u razmišljanju i sljubljenost u djelovanju.

Možda utrku s vremenom neće izdržati ni Zelenski, jer se Projekt Ukrajina nalazi pred slomom, posebice ako se pravo vrjednuje sadašnja suradanja Amerike i Rusije. Usto, Zelenski je predsjednik Ukrajine temeljem vlastitog ukaza o uvođenju izvanrednog stanja, u kojemu se navodno ne mogu držati izbori, iako su se u SAD izbori održali 1864. godine u vrijeme Građanskog rata i 1944. godine u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Zakonito predsjedničko razdoblje Zelenskog isteklo je u svibnju 2024. godine. U utrci s vremenom je i Ukrajina, koje su i građani i branitelji siti tuđeg rata, koji im je gotovo uništio i zemlju i narod. Usto, čini se da će o ishodu rata odlučivati Rusija i Amerika, a ne sami Ukrajinci.

Koliko utrku s vremenom može podnijeti Europska unija, u koju je ozbiljan razdor unio neokonzervativni Projekt Ukrajina. Predsjednica Europskog povjerenstva nastoji vlast sve više usredotočiti u Bruxelles, jer je to sredstvo opstanka središnjih vlasti u Bruxellesu. Narodi članica Unije sve više žele, da vlast bude raspačana na članice.

U utrci s vremenom su i američki i europski neokonzervativci, jer i njima istječe vrijeme, budući da se u globalnom svijetu ne može očekivati obnova američke hegemonije ili hegemonije svjetskog kapitala. Prevagu nad svjetskim kapitalom i američkom geopolitikom sve više dobivaju zemlje BRICS-a i Svjetska većina, koju predvodi BRICS. Geopolitika se sve više demokratizira.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi teškim stanjem u njemačkoj državi, mogućnosti izbavljenja Njemačke iz takvog stanja, stvaranje dobrobiti za njemački narod te poboljšanja utjecaja Njemačke u svijetu i u Europi. Slabo stanje u Njemačkoj primjer je slabog stanja u Europskoj uniji i slabog stanja u mnogim članicama Unije. Kao što je prije nekoliko godina pošast koronavirusa napadala Europljane tako sad pošast gospodarske recesije pogađa europska nacionalna gospodarstva.

Ukratko, po jadnom stanju Njemačke i cijele Europe može se zaključiti, da se ni Njemačka ni Europa nisu snašle u svjetskim političkim, gospodarskim, sigurnosnim i ljudskim promjenama, koje su donijele globalizacija poslovanja korporacija i posljedična globalizacija naše vrste. U ovom osvrtu bit će riječi o mogućem izbavljenu Njemačke iz teškog stanja, u kakvom se je Njemačka zatekla mnogo puta u svojoj prošlosti. Ipak, mogućnosti izbavljenja svake zemlje iz teškog stanja znatno su se promijenile od nastupa globalizacije.

Globalizacija poslovanja korporacija i politička globalizacija (globalizacija naše vrste) su sadašnje opće, svjetske okolnosti života narodâ. Posebnu okolnost sad čini Rat za Ukrajinu, koji se vodi usred malog europskog kontinenta. (Rat koji se vodi u Ukrajini nazivam Ratom za Ukrajinu, jer nije riječ o ratu Ukrajine i Rusije, nego o ratu između SAD i Rusije, u kojemu SAD i Europska unija rabe ukrajinski narod kao svoje sredstvo ili kao svojeg zastupnika, opunomoćenika ili ovlaštenika.) Po prestanku Rata za Ukrajinu otkrit će se pravo, teško stanje Njemačke i Europe, jer su jadni europski političari sad zaokupljeni ratom i nadom u pobjedu Ukrajine u tom ratu.

Koje su temeljne povijesne značajke njemačke politike? Prva povijesna značajka njemačke politike je pripravno služenje Nijemaca jakoj vanjskoj sili, poslije kojega bi uslijedio žestok otpor toj istoj sili. Navest ću dva primjera za takav preokret. Prvi se odnosi na Armina (Arminiusa, 18pr.Kr.-21AD), vojnog zapovjednika iz njemačkog plemena Čeruska, koji je zapovijedao rimskom konjicom. Armin se je 9. godine poslije Isusa okrenuo protiv Rimljana i na njih poveo vojsku saveza njemačkih plemena. Armin je u šumi Teutoburg namamio u stupicu tri rimske legije pod zapovjedništvom Publija Kvintilija Vara i uništio ih. Car August (27pr.Kr.-14AD) je poraz Varove vojske smatrao propasti i nazvao ga je „Varovom strahotom“.

Nijemci sad Armina nazivaju Hermannom. Između 1837. i 1875. godine Nijemci su Hermannu podigli najviši spomenik u Njemačkoj. Hermann je postao znakom njemačkog nacionalizma prije ujedinjenja Nijemaca i stvaranja carevine 1871. godine.

Drugi primjer je pružio Alarik („vladar svih“, 370.-411.) iz plemena Vizigota (Zapadnih Gota), koji je sprva ratovao za Gote, ali je još u mladosti stupio u rimsku vojsku u vrijeme cara Teodozija (379.-395.) i postao carevim saveznikom. Alarik je zadužio cara pobjedom nad Francima 394. godine, kad se je caru suprotstavio Eugen, koji je predvodio Franke i koji je Teodoziju htio oteti prijestol. Ipak, car Teodozije nije bio zahvalan Alariku, koji je nakon velikih gubitaka svoje vojske napustio rimsku službu.

Godine 395. Alarik je postao kralj Vizigota kao Alarik I, a vladao je do 410. godine. Umro je od groznice 411. godine. Alarik I je svoju vladavinu Vizigotima rabio za borbu protiv brojnih vladara Zapadnog Rima. Konačno je ušao u Italiju, gdje je i umro. Godine 410. opljačkao je Rim, ali je poštedio svetište sv. Petra, jer se je smatrao katolikom.

Druga trajna značajka njemačke politike je duboka podijeljenost njemačkog naroda, koja je znala biti prikrivena, ali koja je u vrijeme iznimnih stanja izbijala na vidjelo. Spomenut ću slučaj Germanika Julija Cezara (15pr.Kr.-19AD), koji je zapovijedao osmerim rimskim legijama od njih ukupno dvadeset četiri. Germanik je poslije pobjede Armina nad Varom tražio carevo dopuštenje, da povede vojsku na Njemačku i da se osveti Arminu za težak poraz Vara. August je odbio Germanikovo traženje i pozvao ga je da mu se pridruži u Rimu te pritom rekao: „Najbolje je Germane prepustiti njima samima pa će se sami upropastiti.“

Germanik je bio posinak cara Tiberija (14-37AD), koji je bio posinak i nasljednik cara Augusta. Germanik je za rat u Njemačkoj dobio dopuštenje cara Tiberija pa je ratovao u Njemačkoj od 14. do 16. godine poslije Isusa. Da se ostvari Augustovo predviđanje, Armina su 21. godine ubili pripadnici njegova plemena.

Podjelu među njemačkim plemenima izazvao je i postupak pokrštavanja u Europi. Jedna njemačka plemena su prihvaćala kršćanstvo kao vjeru, a druga su se odupirala pokrštavanju i nastojala zadržati mnogoboštvo svojih pređa. Sasi su se oštro odupirali pokrštavanju, a kad bi prihvatili kršćanstvo znali su se vraćati poganstvu i ubijati misionare. Nijemcima nije bilo ponuđeno carsko kršćanstvo, koje se je od cara Konstantina (306-337AD) bilo uvriježilo u Rimu, nego „benediktinsko“ ili izvorno Isusovo kršćanstvo, koje nije bilo spregnuto s vlasti, nego je njegovalo ljudsko zajedništvo.

Sasi su živjeli na sjeveru Njemačke pa se ne treba čuditi tomu, što je Njemačka za vrijeme Reformacije bila podijeljena na protestantski sjever i na katolički jug. Martin Luther (1483.-1546.) je naučavao, da ljude za vječnost spašava Božja milost, a u Katoličkoj crkvi se smatra, da ljude za vječnost spašavaju njihova dobra djela za života na Zemlji. Veliku podjelu u njemački narod unio je i marksizam, koji je bio smišljen upravo u Njemačkoj. Karl Marx (1818.-1883.) je nijekao postojanje narodâ, koje je on uzalud nastojao zamijeniti svjetskim radničkim staležom.

Njemački narod se je pod kancelarom Ottom von Bismarckom (1815.-1898.) ujedinio u Drugu njemačku carevinu, koja je propala 1918. godine, ali je protestant Bismarck poslije novog ujedinjenja Nijemaca 1871. godine počeo Kulturkampf (kulturnu borbu), u kojoj se je bio okomio na Vatikan i na njemačke katolike. Ipak, Bismarck je ubrzo odustao od napada na njemačke katolike, jer su mu njemačke katoličke stranke omogućile vladanje, tijekom kojega je iz vlade isključio liberale, koji su se protivili uvođenjem zaštitnih uvoznih trošarina, koje su pomogle industrijalizaciju Njemačke i od Njemačke stvorile novu svjetsku velesilu.

Usprkos uvriježene podjele poslijeratne njemačke politike na demokršćanske stranke (CDU/CSU) i na socijaldemokratsku stranku, smatralo se je da se njemačka politika i geopolitika vode putem suglasja među velikim strankama. Ipak, od pojave neokonzervatizma u SAD i u Europi u njemačkoj politici nema suglasja. Dosadašnja lijeva koalicija (Socijaldemokrata, Zelenih i Liberala) znatno je produbila podjelu u Njemačkoj, posebice putem nenadziranog useljavanja, rodnog usmjerenja, stava prema Rusiji, Kini i Izraelu te putem stava prema Ratu za Ukrajinu. Zbog sadašnjih dubokih podjela u njemačkoj politici ponovo u Njemačkoj jača nacionalizam kao što se događalo u Vajmarskoj republici između dva rata.

Treća trajna značajka njemačke politike i geopolitike je opsjednutost životnim prostorom (Raum ili Lebensraum). Švedski politolog, geograf i političar Johan Rudolf Kjellén (1864.-1922.) prvi je uporabio izraz geopolitika, ali je njemački geograf i etnograf Friedrich Ratzel (1844.-1904.) prvi uporabio izraz „životni prostor“ (Lebensraum) u smislu, u kojem su ga kasnije rabili njemački nacionalni socijalisti. Izvorni znanstveni smisao izraza Lebensraum bio je u tomu, da prostor na kojemu prebiva narod određuje snagu i značaj naroda.

Ratzel je počeo objavljivati znanstvene radove u vrijeme rasta njemačke industrije poslije ujedinjenja Nijemaca 1871. godine. Prema izvornom Ratzelovu učenju životni prostor nije imao politički i gospodarski, nego duhovni i rasni smisao. Ratzelova predavanja na Visokoj tehničkoj školi u Münchenu bila su iznimno posjećena, a mnogi Ratzelovi učenici su govorili o „prostornom determinizmu“. Ratzelove rane poglede na prostor dijelili su mnogi tadašnji znanstvenici kao što su bili Alexander von Humboldt, Carl Ritter, Johan Rudolf Kjellén te general i politolog Karl Haushofer. (Haushofer je posjećivao Adolfa Hitlera u zatvoru poslije pokušaja državnog udarca u Münchenu 1923. godine.)

Ratzel je smatrao, da važnost životnog prostora dolazi od poimanja „organske države“, po kojemu jači, razvijeniji i kulturniji narodi trebaju širiti svoj životni prostor, kako bi obogaćivali ostale, manje razvijene narode. Ratzel je smatrao, da se širenje države treba odvijati ne samo putem kopna, nego i preko mora. Smatrao je, da su sredstva uporabljena u kopnenom ratu potraćena, a da ulaganje u mornaricu s vremenom isplati samo sebe.

Stoga nije neobično to, da su Nijemci čeznuli za tuđim prostorom. Poznat je izraz Drang nach Osten (čežnja za istokom), jer su se Nijemci nastojali kopnom proširiti na susjedne istočne prostore. Nijemci nisu ni pomišljali, da se šire na zapad, jer su na Rajni bili Francuzi, koji su bili pravi, zakleti dušmani Nijemaca. (Još su drevni Rimljani za svoju granicu uzeli Rajnu, a prostor istočno od Rajne nije se sastojao od redovitih rimskih provincija, nego od „kolonija“. (Otud naziv grada Kölna, lat. Colonia, fr. Cologne.)

Međutim, Nijemci su povijesno imali i Drang nach Süden (čežnju za jugom), jer su oni od Kasnog srednjeg vijeka nastojali zauzeti Italiju, u kojoj je najpoznatiji grad uvijek bio Rim. Njemački vladari pravili su nebrojene pohode preko Alpa, kako bi se dokopali vlasti nad Italijom i Rimom, iako su pritom imali teške ratne gubitke. Njemački vladari potratili su mnoge godine ratujući u Italiji i pritom zanemarili uređivanje političkih, gospodarskih i ljudskih odnosa u vlastitoj zemlji. Rani primjer za to bio je spomenuti vizigotski kralj Alarik I. Čak je i španjolski katolički kralj i „sveti rimski car“ Karlo V (1516.-1519.-1556.) napao papinski grad Rim, a njegovi vojnici su grad opljačkali.

Ipak, Nijemci su poslije Drugoga svjetskog rata promijenili pogled na prostor. Nastala je škola „odnošajne geografije“ (relativne geografije). Po tom učenju, životni prostor ne određuje snagu i značaj naroda, nego narod (žitelji, obitelji, poslovni zavodi i država) stvara životni prostor. Nijemci su u Zapadnoj Njemačkoj – na najmanjem zemljopisnom životnom prostoru, koji su ikad imali – stvorili gospodarsko čudo, kojim su zadivili svijet. Nije čudo, što su njemački geografi promijenili poimanje prostora i što su stvorili odnošajnu geografiju. (Ja sam uveo pojam izgrađenosti životnog prostora. Izgrađenost životnog prostora je broj koji se dobije kad se ukupan domaći proizvod zemlje podijeli brojem stanovnika i površinom države u četvornim kilometrima. Ako se izgrađenost kineskog životnog prostora uzme kao 1, izgrađenost američkog životnog prostora je 6,38, a njemačkoga 116.)

Četvrta trajna značajka njemačke politike i geopolitike su izmjenjivanje razdoblja mukotrpnog rada Nijemaca i njihova nastojanja, da temeljem bogatstva stvorenog radom ostvare u svijetu politički utjecaj sumjerljiv njihovoj gospodarskoj snazi. Njemačka povijest pruža za tu značajku njemačke politike obilje primjera. Prvi primjer je pojava protestantstva na sjeveru Njemačke, na kojemu su se bili obogatili lučki i trgovački gradovi u Baltičkom moru i uz njega. Proslavljeni njemački politolog i ekonomist Max Weber (1864.-1920.) čak je pogrešno smatrao, da je protestantstvo stvorilo kapitalizam kao politički sustav. U stvari, Martin Luther je ponudio vladajućem kapitalu protestantstvo kao primjeren sustav uvjerenja, jer vlasti nikad ne određuju sustav uvjerenja, nego među ponuđenim sustavima uvjerenja biraju najprimjereniji. Sustave uvjerenja uvijek su smišljali „proroci“.

Drugi primjer nastojanja Nijemaca da gospodarsku snagu upare s političkim utjecajem u svijetu pruža industrijalizacija Njemačke pod Bismarckom poslije ujedinjenja Nijemaca 1871. godine. Novi njemački car Wilhelm II Hohenzollern (1888.-1918.) otpustio je 1891. godine mudrog njemačkog kancelara Otta von Bismarcka, kako bi mogao voditi pustolovnu geopolitiku. Car Wilhelm je bio „došao na gotovu“ i htio je Njemačku od europske velesile pretvoriti u svjetsku. Carevina mu je propala 1918. godine kad su se skrhale i ostale europske carevine.

Dodatan primjer političke nezasitnosti pruža Hitlerovo podizanje Njemačke kao feniksa iz „versajskog praha“ poslije 1933. godine. Kad je Njemačka gospodarski i tehnološki silno ojačala – Nijemci su u prvoj trećini dvadesetog stoljeća dobili daleko najviše Nobelovih nagrada za fiziku, kemiju i biologiju – Adolf Hitler ju je uporabio za osvajanje cijele Europe uključujući i Rusiju. Na Zapadu se je spasila samo Britanija. Hitlerova opsjednutost veličinom Njemačke donijela je slom njemačkom narodu, od kojega se taj naroda nije nikad biološki oporavio.

Najnoviji primjer njemačkog političkog propinjanja pružilo je nastojanja savezne kancelarke Angele Merkel, da zavlada Europskom unijom putem uvođenja zajedničkog novca i putem ograničavanja zaduživanja država. Njemačka je imala dosta (privatnog) kapitala, što joj je omogućivalo ulaganje u poslovanje, tehnologiju i prijevoznu podlogu. To je kancelarki Merkel donijelo „Pirovu pobjedu“, jer je za njezine vladavine cijela Unija počela propadati. Merkel je 2015. godine nametnula Uniji otvaranje granica za azijske i afričke useljenike, što je dovelo do znatnih međuljudskih nevolja u mnogim članicama Unije i do nesloge u Uniji. Kancelarka Merkel je nastojala od Europe napraviti „Četvrti Reich“. Merkel je nanijela veliko zlo Europi i Njemačkoj: njemački narod se od kancelarkina udarca nikad neće duševno oporaviti, kao što se nije biološki oporavio od Hitlerova udarca.

Njemački narod je sad u vrlo teškom stanju. Nijemci nemaju priliku ni raditi, iako im je često u radu bio spas. Njemačka se je „ne samo deindustrijalizirala, nego i demilitarizirala“, kako je rekao dosadašnji njemački ministar vojske Boris Pistorius. Njemačka je putem NATO-a i američkih postrojbi smještenih u Njemačkoj još uvijek pod američkom okupacijom. Nijemci su duboko podijeljeni na domoljube i globaliste, a globalizam zastupaju sve tri stranke, koju su dosad skupno vladale Njemačkom (Crveni, Zeleni i Žuti).

Njemačkoj teško pada izostanak uvriježenog savezništva s Rusijom, koje je resilo Nijemce za Napoleonskih ratova, pod kancelarom Bismarckom u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, u vrijeme posebnog mira u Brest-Litovsku, u vrijeme Vajmarske republike, u vrijeme dok je bio na snazi sporazum Molotov-Ribbentrop te u vrijeme ponovnog ujedinjenja Njemačke za vladavine kancelara Helmuta Kohla i predsjednika Mihaila Gorbačova. (Lavrentij Berija je – dok je mislio, da će on naslijediti Josifa Staljina – javio Nijemcima, da će dopustiti ujedinjenje Njemačke. Godine 1943. Berijin zamjenik i prijašnji sovjetski veleposlanik u Berlinu Vladimir Dekanozov, uzalud je pozvao „prijatelja“ Joachima von Ribbentropa, da se sastanu u Finskoj, kako bio sklopili poseban mir između SSSR-a i Trećeg Reicha.)

Po meni, Njemačka je malokad u povijesti bila u stanju težem od sadašnjega. Dosadašnja vlada Njemačke je u siječnju podnijela ostavku. Izbori su donijeli slabu pobjedu Friedrichu Merzu i Demokršćanima. Merz je rekao, da se je „Njemačka vratila“. Ipak, Merz nije Hermann. Osim toga, ruski predsjednik je nedavno na skupu ruskih gospodarstvenika izjavio, da se Rusija ni poslije rata neće usmjeriti na Europu, nego na zemlja BRICS-a i na Svjetsku većinu.

Merz kaže, da on Njemačku kani financijalizirati kao da svijetu treba još jedno financijsko središte. Dakako, Merz Njemačku kani i militarizirati u okviru skupnog europskog nastojanja nazvanog Ponovno naoružavanje Europe. Njemačku prije svega treba reindustrijalizirati, kako bi Nijemci, koji su iscrpili svoje prirodne izvore mogli opet raditi. Sad Nijemcima preostaje samo mukotrpan rad. Možda Nijemci još uvijek znaju raditi?

Continue Reading

Ovaj se osvrt za razliku od većine mojih novijih osvrta, koji su se bavili značajkama današnjeg svijeta, bavi iznenadnim i neobičnim američkim ratovanjem uvoznim trošarinama. Sustavnom ratovanju trošarinama predsjednik Donald Trump odao se je još 2018. godine kad je na Kinu navalio prve značajne trošarine. Četrdeset peti predsjednik SAD utaman je smatrao, da će nametanjem trošarina suzbiti gospodarski, trgovinski i tehnološki razvitak Kine te ograničiti politički utjecaj Kine u svijetu. Predsjednik Joe Biden se je iskalio namatanjem silnih trošarina Rusiji, što je pomoglo opći i posebice industrijski razvitak Rusije, koje gospodarstvo je postalo petim gospodarstvom (PPP) u svijetu i najvećim gospodarstvom Europe. (Europska unija je minulih godina Rusiji izrekla čak šesnaest kola gospodarskih kazni. (Mnogi Hrvati za kolo kažu „krug“, jer ne razlučuju krug od kružnice.)

[Predsjednik Barack Obama dobio je 2009. godine Nobelovu nagradu za mir, jer se je bio zarekao da Amerika neće više počinjati ratove i jer je gotovo raspustio vojni zatvor (GTMO) u američkom mornaričkom uporištu (NSGB) u Zaljevu Gvantanamo na Kubi. Predsjednik Obama je održao obećanje da neće počinjati nove ratove, ali je upropastio mnoge države obavještajnim potkopavanjem (Tunis, Egipat, Jemen, Libiju, Siriju, Ukrajinu i druge). Predsjednik Obama zamijenio je napade oružjem obavještajnim potkopavanjem. Sad je predsjednik Trump napade oružjem na druge države zamijenio slobodnim izricanjem gospodarskih i trgovinskih kazni u obliku trošarina. Da je Donald Trump ljevičar ili „demokratski liberal“, a ne razglašeni desničar možda bi i on zaslužio Nobelovu nagradu.]

Objavljena svrha nameta uvoznih trošarina je povećanje industrijske proizvodnje u SAD. Budući da u kapitalizmu proširenje industrijske proizvodnje dolazi od ulaganja korporacija, a ne države, valja očekivati da će namet uvoznih trošarina na neki način potaknuti korporacije, da ulažu u proizvodnju u Americi. Novi američki državni ustroj nametom trošarina prisiljava američke korporacije, koje su proizvodnju imale u tuđini da obnove proizvodnju u Americi.

Ujedno, namet uvoznih trošarina navodi mnoge tuđe korporacije, da ulažu u proizvodnju u Americi, ali ta proizvodnja je sračunata na zadovoljenje potražnje na američkom tržištu, a ne na izvoz. Tako je postupila njemačka korporacija BASF. Ipak, korporacija BASF i u Kini počinje proizvodnju za kinesko tržište, koja će biti znatno jeftinija od njezine proizvodnje u SAD. Europske proizvodne korporacije bježe iz Europe, u kojoj je plin iznimno poskupio od onesposobljenja plinovodâ u Baltičkom moru, kojima je ruski plin dopreman u Europu.

(BASF, Bayer, Michelin i druge korporacije, koje su za svjetsko tržište dosad rabile jeftin ruski plin u Europi, posebice u Njemačkoj premještaju svoju proizvodnju u daleke zemlje. Ipak, izdatci proizvodnje u SAD su razmjerno visoki pa ne treba očekivati, da će američki proizvodi koje god korporacije biti nadmetljivi ili konkurentni na svjetskom tržištu. Americi nedostaju i vješti industrijski radnici, kakvih u Kini ima golemo mnoštvo u svim strukama.)

Čini se, da je Donaldu Trumpu više stalo, da pokaže silu američke veledržave u nastajanju, nego da uistinu riješi pitanje reindustrijalizacije Amerike, koja bez jake industrijske proizvodnje ne može imati uravnoteženu trgovinsku razmjenu sa svijetom. Kao što sam naveo u jednom ranijem osvrtu Donald Trump je opijen nametom trošarina i prijateljskim zemljama (Kanada, Meksiko, Europska unija, Indija, Japan i druge zemlje) i neprijateljskima (Kina, Rusija, Iran, Sjeverna Koreja, Južna Afrika i druge zemlje).

Posebno je zanimljiv namet uvoznih trošarina na čelik i aluminij, koje iznose 25% kupovne vrijednosti proizvoda bez obzira na zemlju podrijetla proizvoda. Od ukupne svjetske proizvodnje čelika u 2024. godini od 1.881 milijuna tona Kina je proizvela 1.005 milijuna tona ili 53%. Indija je imala udio u svjetskoj proizvodnji čelika 8%, Japan 4,5%, SAD 4% i Rusija 3.8%. Kina proizvodi 13 puta više čelika od SAD.

U svjetskoj proizvodnji aluminija od 65 milijuna tona 2024. godine Kina je sudjelovala 66%, Indija 5,8%, Rusija 5,4%, Kanada 4,2%, a SAD 1,5%. (SAD su u 2024. godini proizvele 1 milijun tona aluminija, a u 1980. godini 4,7 milijuna tona.) Očito je, da su američke velekorporacije premještale svoju proizvodnju u tuđe zemlje, kako bi namaknule zaradu puno veću od moguće zarade u SAD i to zbog skupoće, a manje proizvodnosti rada u Americi. Sad se američka država nametom uvoznih trošarina, koje su sredstvo države snažno upleće u američko i u svjetsko gospodarstvo.

Slobodno nametanje uvoznih trošarina stvara neizvjesnost među proizvodnim korporacijama diljem svijeta. Zato kapital bježi iz proizvodnih korporacija i traži utočište u drugim vrijednosnicama. Vrijednost dionica na američkom tržištu dionica (Dow Jones, Nasdaq, S&P) nakon objave američkih uvoznih trošarina smanjena je u jedan dan za 1,7 trilijuna dolara. Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću američka tržišta dionica izgubila su ukupno 4 trilijuna dolara.

Uvođenje trošarina kratkoročno će izazvati i poskupljenje i smanjenje proizvodnje tvarnih dobara. Korporacije će povećanje izdataka prenijeti na kupce, što će izazvati opću skupoću ili inflaciju, koja nosi smanjenje kupovne sposobnosti građana ili obitelji, korporacija i države. Usto, korporacije koje pod pritiskom nameta trošarina nastoje obnoviti i povećati proizvodnju u SAD trebaju vrijeme za gradnju proizvodnih pogona i za obuku osoblja, koje se je odviklo od industrijske proizvodnje. Dvadesetak milijuna došljaka, koje su Demokrati za svoje četverogodišnje vladavine namamili u Ameriku uglavnom nisu vični industrijskoj proizvodnji.

Mnoge američke proizvodne korporacije protive se nametu uvoznih trošarina, zato što (1) nisu sposobne u kratkom roku izgraditi nove pogone i (2) što nisu u stanju brzo osposobiti nove radnike za industrijsku proizvodnju. Usto, mnoge se proizvodne korporacije suočavaju s uvoznim trošarinama na tuđim tržištima. (Čini, da je od svih američkih proizvodnih korporacija najslabije prošao proizvođač poljoprivrednih strojeva John Deere. Kina je ili odustala od nabave hrane u Americi ili je uvela trošarine na uvoz američke hrane u Kinu. Usto, John Deere odnedavno pravi skupe poljoprivredne strojeve na elektroničko programsko upravljanje, za koje poljoprivrednici nemaju dovoljnu sposobnost kupnje. Usto, John Deere je – kako bi  čim više „gulio“ poljoprivrednike – održavanje isporučenih strojeva povukao u svoja središta za održavanje pa poljoprivrednici više nemaju popravak svojih strojeva na mjestu kvara.

Američki slobodan i širok namet uvoznih trošarina stvorio je veliku neizvjesnost diljem poslovnog svijeta. Zato se pogođene države, ali i države koje još nisu pogođene trošarinama (1) pripremaju za otvaranje novih tržišta, koja će im zamijeniti američko i (2) stvaraju saveze ili strategijska ortaštva (Rusija-Kina, Saudijska Arabija-Kina, Iran- Kina), koje će im pomoći da se lakše odupru nametu trošarina. Kanada se dogovara s Europskom unijom Japanom, Južnom Korejom pa čak i s Kinom. (Novi kanadski premijer Mark Carney otputovao je odmah poslije ustoličenja u Europu, kako bi u Bruxellesu i Londonu dogovorio „zamjensku“ trgovinsku suradnju.) Europska unija jača trgovinske veze s Latinskom Amerikom.

Među zemljama, koje su najteže pogođene američkim nametom uvoznih trošarina su najjače trgovinske ortakinje Amerike. Vrijednost trgovine SAD s Kanadom bila je 2024. godine veća od trilijun dolara, s Meksikom 840 milijardi dolara, s Europskom unijom 762 milijarde dolara; s Kinom (2023.) 640 milijardi dolara; s Indijom (2024.) 130 milijardi dolara, a s Brazilom 75 milijardi dolara. Zato se je i očekivalo, da će (1) američki izvoz u zemlje kažnjene trošarinama dočekati kaznene protivmjere te (2) da će pogođene zemlje tražiti zamjenu za američko tržište, da će se one međusobno povezivati i da će nastojati izbjegavati plaćanje u američkim dolarima za međusobno razmjenjivanu robu.

Usprkos američkom nametanju uvoznih trošarina, predsjednik Trump želi istovremeno ojačati dolar i zadržati ga kao svjetski pričuvni novac. Ipak, namet uvoznih trošarina odvraća sve zemlje svijeta od trgovinske i ulagateljske suradnje sa SAD što posljedično nosi znatno prekogranično plaćanje mimo američkog dolara. Takav razvitak u međunarodnoj trgovini i u ulaganjima očito vodi slabljenju ne samo uloge, nego i vrijednosti dolara. Povijest trgovanja i ulaganja je pokazala, da pričuvnim novcem može biti samo najjači svjetski novac, koji je uistinu jak.

Tako je svojevremeno bilo s habsburškim ili đenovskim talerom, nizozemskim guldenom ili florinom, engleskom/britanskom funtom te poslije Drugoga svjetskog rata donedavno s američkim dolarom. Sad je američko gospodarstvo slabo, a dosadašnja visoka američka domaća tržišna potražnja počivala je „na vjeri“ ili na zaduživanju američkih građana ili obitelji, američkih korporacija i američke države. Sad bi američki predsjednik Trump htio „na vjeru“ sačuvati snagu američkog dolara te ga učiniti jakim i svjetskim pričuvnim novcem. Ipak, zemlje Svjetske većine predvođene BRICS-om imaju izbor u međusobnoj suradnji i više nisu ovisne o trgovanju s Amerikom, reindustrijalizacija koje je neizvjesna i upitna.

Najzagonetnije pitanje vezano uz slobodan američki namet trošarina po meni je jednostranost Donalda Trumpa u izboru sredstava i načina reindustrijalizacije američkog gospodarstva. Primjerice, Amerika bi se mogla reindustrijalizirati i slabljenjem dolara što bi potaknulo izvoz američkih tvarnih proizvoda, ali sadašnji američki državni ustroj to ne dopušta. Trumpovo posezanje za uvoznim trošarinama ne može se objasniti ni oponašanjem predsjednika Williama McKinleyja, koji je bio predsjednik od 4. ožujka 1897. do ubojstva 14. rujna 1901. godine. Predsjednik McKinley je od Amerike napravio svjetsku gospodarsku i trgovinsku velesilu, ali je djelovao u podijeljenom svijetu. (Koncem devetnaestog stoljeća u američko tržište, koje je bilo zatvoreno trošarina pohrlio je britanski kapital, koji se je u sirovinama bogatoj Americi mogao bolje ploditi, nego u Britaniji.) Do Prvoga svjetskog rata svjetskim gospodarskim velesilama su postali i Njemačka ujedinjena pod Bismarckom i Japan za obnove carstva poslije ukidanja feudalnog šogunata u studenomu 1867. godine.

Trumpova jednostranost očito dolazi od Trumpova umnog stanja, a o izravnim razlozima tog stanja izdaleka se može samo nagađati. To što se izdaleka može zapaziti je potreba Donalda Trumpa kao osobe, da neprestance govori. Američki predsjednik svako potpisivanje nebrojenih izvršnih zapovijedi pretvara u malu konferenciju za tisak. Predsjednik Trump i za putovanja zrakoplovom razgovara s novinarima. Donald Trump se neprestance javlja na vlastitoj privatnoj mreži Truth Social. Potreba za neprestanim govorenjem se povećava s napredovanjem životne dobi.

Moguće je, da se u sadašnjoj životnoj dobi Donald Trump vraća u neka minula vremena, ali ni o tomu ne valja nagađati. Koji god umni razlog trošarinskoj jednostranosti Donalda Trumpa bio, američko nametanje uvoznih trošarina neće (1) reindustrijalizirati Ameriku, (2) u Americi napraviti suvremenu prijevoznu podlogu kakva postoji u Kini, (3) ojačati američki dolar niti će (4) obnoviti američki dolar kao svjetski pričuvni novac.

Postavlja se pitanje: Hoće li američki državni ustroj u sadašnjim brzim promjenama u svijetu potratiti vrijeme američkog naroda kao što ga je potratio ustroj Joea Bidena? Mnogi drugi narodi – posebice stari – sad dobro rabe svoje vrijeme.

Continue Reading

Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom današnjeg svijeta, današnje geopolitike i današnjega međunarodnog trgovanja. Riječ je o olakom američkom nametanju uvoznih trošarina. Predsjednik Trump je sam sebe nazvao „čovjekom-trošarinom“ (tariff man). Američki predsjednik je nedavno ponosno izjavio, da je „riječ trošarina najljepša riječ u engleskom rječniku, ljepša čak i od riječi ljubav“. On je još za svojega prvog predsjednikovanja (2017.-2021.) uvođenjem trošarina na uvezene kineske proizvode 2018. godine upozorio na „kinesku opasnost“, uvidjevši da je Kina ozbiljan takmac Americi u industriji, trgovini, ulaganju i tehnologiji.

Američki predsjednik vrlo često zaprijeti nekim zemljama uvođenjem trošarina, kako bi ih prisilio na ustupke ili na „dogovor“ u nekim drugim prijepornim pitanjima. Namet trošarina je kazna, ali može biti i ucjenom. Tako je Predsjednik Trump početkom veljače postupio prema Kanadi i Meksiku čime je od obiju spomenutih zemalja postigao zatvaranje američkih kopnenih granica izvođenjem kanadske i meksičke vojske na granice. Prijetnja uvođenja trošarina navela je meksičku vladu, da dopusti američki napad dronovima („trutovima“) na sjedišta meksičkih krijumčarskih udruga, koje iz Meksika djeluju i u Americi. Ipak, pravi razlog odgodi nameta uvoznih trošarina Meksiku i Kanadi bio je nagli pad vrijednosti dionica na tržištima dionica u New Yorku (Dow, Nasdaq, S&P).

Predsjednik Trump je u svojemu novom predsjedničkom razdoblju kaznio mnoge zemlje nametom uvoznih trošarina. Najavio je pa privremeno, za trideset dana odgodio nametanje uvoznih trošarina Meksiku i Kanadi u stupnju od 25%, s tim što će uvozne trošarine na kanadske energente iznositi 10%. Sredinom mjeseca veljače američki predsjednik uveo je trošarine na uvoz čelika i aluminija iz svih zemalja svijeta u stupnju od 25%. Nije napravio razliku između saveznica i „neprijateljskih“ zemalja.

Objavljena svrha nameta uvoznih trošarina je smanjenje američkog manjka u razmjeni tvarnih dobara (sirovina, sastavnih dijelova, temeljnih kemijskih sastojaka i gotovih proizvoda) s mnogim zemljama. Amerika ima manjak u robnoj razmjeni s velikim brojem važnih zemalja (Kanadom, Meksikom, zemljama Europske unije, Kinom, Rusijom i s drugim zemljama). Razlog američkog manjka u razmjeni tvarnih dobara je slabost američke industrije, jer obujam uvoza i obujam izvoza ovise o snazi industrijske proizvodnje. Američka tvarna proizvodnja vrijedi 2,3 trilijuna dolara. Udio američke tvarne proizvodnje u američkom ukupnom domaćem proizvodu je 10,2%, a u zapošljavanju je 9.7%. U SAD su udjeli industrije u domaćem proizvodu i u zapošljavanju sumjerljivi.

[Kineska tvarna proizvodnja ima vrijednost 4 trilijuna dolara. Udio kineske tvarne proizvodnje u kineskom ukupnom domaćem proizvodu je 38%, a u zapošljavanju je 22.7%. Očito je, da manji udio kineske tvarne proizvodnje u zapošljavanju u odnosu na udio u ukupnom domaćem proizvodu dolazi od uporabe robota i umjetne umnosti. Primjerice, luka Šangaj je najveća luka na svijetu, a sav utovar, istovar i pretovar tovara obavljaju dizalice, kojima upravlja umjetna umnost. Proizvodnja tvarnih dobara u Indiji iznosi 680 milijardi dolara ili 17% indijske ukupne domaće vrijednosti, a zapošljava 12% zaposlenog pučanstva. Razmjeno mali broj zaposlenih u proizvodnji tvarnih dobara u Indiji dolazi od snage indijske procesne proizvodnje (kemija, farmacija), koja je uvelike automatizirana. Kina rabi umjetnu umnost, Indija automatizaciju, a američka proizvodnja zaostaje u oba ta postupka.]

Američko gospodarstvo se neprekidno deindustrijalizira od utemeljenja Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1995. godine. Otad su američke industrijske korporacije svoju proizvodnju prenosile u zemlje niske cijene rada i to prvotno u Kinu, koja je uvijek imala radnike vješte u izradbi komadni proizvoda. Kina je iskoristila uspostavu WTO i pohlepu američkih korporacija za dobrom zaradom pa ona putem ortaštva domaćih i američkih korporacija nije samo svladala proizvodnju suvremenih proizvoda, nego je i nakupila suvremenu tehnologiju. Usto, Kineska se je država predano starala za razvitak i unapređenje domaće tehnologije. Sad Kina nije samo industrijski i trgovinski, nego i tehnološki div.

Razinu sadašnje industrijske proizvodnje u SAD dobro pokazuju statistički podatci, koje je prikupio UNIDO. Kina sad ima 32% svjetske industrijske proizvodnje, a SAD imaju samo 16%. Njemačka ima 5,2% svjetske industrijske proizvodnje, a Indija 3%. Kina i Indija imaju po oko 1,4 milijarde stanovnika. Amerika ima oko 330 milijuna, a Njemačka 84 milijuna. Očito je, da će se prevaga Indije i Kine nad Zapadom i posebice nad SAD i nadalje povećavati.

Predsjednik Trump je 20. veljače ove godine na sastanku Udruge republikanskih guvernera zaprijetio zemljama BRICS-a, da ih čekaju uvozne trošarine od 150% vrijednosti proizvoda, koje kane prodavati na američkom tržištu. Kao razlog prijetnji američki predsjednik je naveo nastojanje zemalja BRICS-a, da unište dolar kao sredstvo prekograničnog plaćanja, držanja državnih i korporacijskih pričuva te kao sredstvo izravnih ulaganja u tuđe zemlje.

Valja spomenuti, da Amerika u Kini ne vidi samo takmaca, nego i protivnicu pa i neprijateljicu. Tako je, jer Amerika uvijek treba neprijatelja, koji tobože ugrožava američko gospodarstvo, američku tehnologiju i, dakako, američku zaštitu ili sigurnost. Amerika je, posebice pod predsjednikom Trumpom, uzela uvozne trošarine kao sredstvo obrane. Po meni, to je pogrešan izbor, jer američko tržište nije toliko veliko i bogato, da ostatak svijeta ne bio mogao dobro poslovati i bez pristupa američkom tržištu. To posebice vrijedi, ako se uzmu u obzir snažni gospodarski odnosi BRICS-a sa svim zemljama Svjetske većine.

Pouzdani prikupljeni podatci pokazuju, da među dvadeset zemalja svijeta, kojih se gospodarstva najsnažnije razvijaju nema niti jedne zapadne zemlje. Gospodarska dinamika ili silina vlada među zemljama BRICS-a i Svjetske većine. Kina je nedavno uklonila uvozne trošarine na proizvode iz najmanje razvijenih zemalja svijeta posebice iz mnogih afričkih zemalja. Usto, Kina je putem Pothvata ceste i pojasa uložila golema sredstva u razvitak prijevozne podloge (ceste, željeznice, luke) zemalja Svjetske većine te u razvitak proizvodnje tvarnih dobara, koje traži svjetsko tržište. Zato Kina i ostale članice BRICS-a ne očekuju i ne dočekuju namet američkih trošarina kao slabe, nego kao jake države. Slaba je Amerika, a njezino nametanje trošarina može još više ugroziti nju samu.

Za razliku od kineskog načina ulaganja u razvitak drugih zemalja, američka ulaganja su se obavljala uglavnom putem Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Ta su ulaganja obično bila uvjetovana provedbom reformi, koje su se sastojale u privatizaciji korporacija i javnih uslužnih poduzeća te u provedbi strogih poreznih i novčarskih mjera. (SAD su mnogim zemljama pružale i dodatnu „pomoć“ putem USAID-a, koja se je najčešće očitovala u potkopavanju tuđih država i u razaranju kohezije ili sljubljenosti tuđih naroda. Upravni ustroj predsjednika Trumpa de facto je ukinuo USAID, a njezinu glavnu zgradu – nazvanu po predsjedniku Ronaldu Reaganu – iznajmio Upravi za carine i zaštitu granica (Customs and Border Protection – CBP).

U načelu, postoje samo tri vrste kupaca: pojedinci ili obitelji, poslovne korporacije i države. U SAD pojedinci i obitelji su preveć zaduženi i to ponajviše putem uporabe kreditnih kartica i uzimanjem stambenih kredita pa imaju vrlu mali raspoložljivi dohodak. Korporacije su isto zadužene i to putem objave obveznica i uzimanjem financijskih kredita. Zaduženost američke države jedva treba spomenuti. Američka riznica dužna je više od 36 trilijuna dolara, a prošle je godine samo za dospjele kamate platila 1,125 trilijuna dolara. Opća zaduženost u Americi te neizvjesnost američke geopolitike i američke novčarske politike dovode u pitanje vjerodostojnost dolara kao pričuvnog novca te kao sredstva ulaganja i prekograničnog plaćanja. Mnoge zemlje ne znaju kad će i njima SAD nametnuti kazne i možda prisvojiti dolarske pričuve.

Zato se mnoge Americi prijateljske i neprijateljske zemlje rješavaju svojih dolarskih pričuva i kupuju zlato. Posebno valja istaknuti Japan, Veliku Britaniju, Saudijsku Arabiju, Švicarsku, Indiju i Kinu. (Zato je cijena zlata znatno prekoračila 3.000 dolara za uncu.) Japan se rješava američkih državnih obveznica, a kupuje kineske, jer one nose veći prihod i jer su zaštićenije. Japan je 2024. godine povećao kupnju kineskih državnih obveznica 54%.) Raspačavanju svojih pričuva na zlato, euro i drugi novac pridružile su se Indija, Kima, Japan, Azerbajdžan, Poljska i druge zemlje plašeći se moguće brze dedolarizacije državnih pričuva.

Prava svrha američkog nametanja uvoznih trošarina nije kazniti tuđe korporacije, nego natjerati američke korporacije koje imaju proizvodnju u drugim zemljama (Meksiku, Kanadi, zemljama Europske unije, Kini, Turskoj, Tajlandu, Vijetnamu, Maleziji, Singapuru i u drugim zemljama) da svoju proizvodnju vrate u Ameriku. Tako bi Amerika više izvozila, a manje uvozila industrijske proizvode, čime bi poboljšala stanje robne razmjene. (Korporacija Tesla bi trebala svoju proizvodnju iz Kine i Njemačke vratiti u Ameriku!?) Prije je Amerika izvozila i usluge posebice financijske. Ipak, većina usluga se obavlja u zemlji (domaće usluge kao što su prijevoz, trgovina, ugostiteljstvo i drugo), a izvoz financijskih usluga je smanjen, jer je digitalizacija poslovanja raspačala financijske usluge diljem svijeta.

Nepredvidljivost američke opće politike dolazi prvobitno od smjene Demokrata i Republikanaca na vlasti. Od 1947. do 2029. godine Demokrati su vladali ukupno 36 godina, a Republikanci će ukupno vladati isto toliko. Tomu treba dodati ideološku zadojenost američke politike i geopolitike: globalizam i ratobornost Demokrata te nacionalizam i mirotvorstvo Republikanaca. Nedavno je objavljeno, da je veliki privatni ulagatelj Warren Buffett uložio 1,2 milijarde dolara u birane meksičke zaštićene proizvode, a u Japanu je povećao udjele u japanskim veletrgovačkim kućama Itochu, Marubeni, Mitsubishi, Mitsui i Sumitomo. Od Trumpova ustoličenja do 26. veljače europske dionice su porasle 5,2%, a američke (S&P) 1%.

Po meni, namet uvoznih trošarina neće uravnotežiti robnu razmjenu Amerike sa svijetom. Americi je potrebno povećanje proizvodnje suvremenih proizvoda, kakve vanjska tržišta traže. Za to je potrebno unapređivati i osuvremenjivati američku tehnologiju. (Nije sva tehnologija u umjetnoj umnosti i u korporaciji NVIDIA.) Međutim, unapređivanje i osuvremenjivanje tehnologije ne može se prepustiti korporacijama, nego u tom vodeću ulogu treba imati američka država, koja će od korporacija i sveučilišnih ustanova tražiti štedljivost i razboritost u razvitku tehnologije. Ipak, se valja pribojavati toga, da poduprte korporacije neće vratiti zajednici pravu vrijednost u tehnologiji.

Američka država treba konačno početi uvažavati potrebe pučanstva, koje za život treba red, postojanost i predvidljivu zbiljsku politiku, kojih u Americi dosad nije bilo. Pučanstvo ili životna zajednica može imati ublažavajuće djelovanje na gospodarstvo općenito, na rast industrije i na razvitak tehnologije. U Americi se mora smanjiti međusobno nadmetanje korporacija i mora se povećati njihova suradnja. Jedno od sredstava za takvu blagodatnu promjenu može biti mudro i pomno državno ulaganje u unapređivanje tehnologije. Tako postupa kineska država, u kojoj su vlasti oduvijek imale „mandat nebesa da se brinu za zemlju i ljude“. Američke vlasti se isto trebaju brinuti za zemlju i ljude. America First!

Continue Reading